Ponekad se stvari u Africi razvijaju vrlo brzo. U jednoj od mojih knjiga, „Al Qaeda u islamskom Magrebu: sjene terora nad Sahelom“, koja je originalno objavljena u Velikoj Britaniji prije nekoliko godina, u jednom od prvih poglavlja rekao sam kako Francuska protupobunjenička operacija je ondje potjerala džihadiste u bijeg.

Tome više nije tako: Al Qaeda sada vodi igru. Štoviše, rat u Maliju se intenzivirao do mjere da pobunjenici koji djeluju u toj pustinjskoj regiji sada mogu napadati gotovo po volji. Uz to, dok su zasjede na cestama nekad bile relativno rijetke, one su sada uobičajene. I do svega toga je došlo tijekom zadnje 3 godine.

Sumrak nad južnom Saharom – povratak u bazu

Prije naglog i nepromišljenog povlačenja koje je predsjednik Biden naredio za američke snage u Afganistanu, u ovoj regiji smještenoj južno od Sahare (koja se proteže kroz većinu Afrike, od zapada prema istoku) pobunjenici su uspijevali izvesti možda po dva napada na sigurnosne snage tjedno. Do vremena kada sam napustio Mali koji mjesec kasnije, taj ritam se ubrzao na 2-3 napada dnevno. Ta eskalacija ne samo da ima ozbiljne reperkusije na oko 14.000 uniformiranih pripadnika misije UN-a, koji su na terenu te prostrane afričke države, dvostruko veće od Teksasa u SAD, nego je direktno utjecala i na status tada još oko 5.000 pripadnika jake francuske misije koja je u toj regiji djelovala još od siječnja 2013. godine. Predsjednik Macron je na to odgovorio objavivši svoje namjere o bitnom smanjivanju tamošnje francuske vojne prisutnosti do početka ove godine.

Armee de l’Air Rafale u bazi N’Djamena, Čad

Odluka francuskog predsjednika o tom smanjivanju snaga nije baš uklesana u kamen budući da su njegove snage ondje itekako imale i svojih uspjeha. Dugo godina neuhvatljivi alžirski gerilski vođa Abdel Malek Drougdel, koji je više od desetljeća predvodio organizaciju AQIM, ubijen je od francuskih specijalnih snaga na sjeveru Malija prije otprilike godinu dana. Još jedan visoki pobunjenički vođa, Adnan Abu Walid al-Sahraoui, ubijen je prošle jeseni. Tijekom mojih mjesec dana, koliko sam nedavno proveo pridodan taktičkoj NATO zrakoplovnoj postrojbi u Maliju, imao sam i niz vlastitih kontakata koji su mi dali i određeni osobni uvid u stanje. Prva od stvari koje su mi postale jasne bila je ta da i sam zapovjednik UN snaga odgovornih za sigurnost u državi privatno ima dvojbi oko toga kako se čitav taj rat razvija. On je nekolicini svojih savjetnika rekao kako vjeruje da će konačno povlačenje Amerikanaca iz središnje Azije samo pojačati tempo događanja na njegovom afričkom ratištu, ali da bi to moglo slično utjecati i na islamističke pobune drugdje u Africi, uključujući tu Somaliju i Mozambik.

Nizozemske specijalne snage u patroli, Mali, ruta Gao via Ansongo kod Tin Hamma, 31 siječnja 2015. godine

Ovakve je poglede dodatno pojačao i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, kada je jesenas agenciji France Press izjavio kako se pribojava da bi talibansko preuzimanje vlasti u Afganistanu moglo „ohrabriti“ druge džihadiste širom Sahela bna jačanje napada u nadi ostvarivanja sličnih uspjeha po njihovim pojedinim državama. O svemu tome tada sam želio za objašnjenje upitati i švedskog generala Dennisa Gyllensporrea, tadašnjeg zapovjednika misije MINUSMA, u njegovom zapovjedništvu u gradu Bamako, no on me odbio primiti. Dapače, preko nekih od mojih izvora jasno mi je dao do znanja da nema namjeru razgovarati s nikim iz medija. Sve bi to bilo u redu da general nešto ranije nije izjavio kako je islamistička pobuna u Republici Mali – koja uključuje i sve njihove zapadno-afričke države susjede – trenutno rezultira najopasnijom misijom očuvanja mira u svijetu. No to je morao biti oksimoron, budući da za očuvanje mira taj mir prvo mora i postojati. Osim toga, MINUSMA je zadnjih godina trpjela neke od najviših brojeva mrtvih tijekom misije u općenitoj povijesti UN-ovog čuvanja mira. Broj napada se upeterostručio od 2016. do 2020., kada je konačno ondje poginulo 4.000 ljudi, dok je prema UN-u taj broj 2016. iznosio 770.

Pažljiviji promatrači su također zamijetili i da mnoge od taktika koje koriste pobunjenici u Maliju oponašaju i pripadnici drugih džihadističkih pobuna, posebno Boko Haram u Nigeriji, al-Shabab u Somaliji i oni na sjeveru Mozambika, gdje je Cabo Delgado postao prvo uporište salafističkih džihadista na jugu Afrike.

Kako to utiče na ostatak Afrike?

Raznolike snage koje je uvježbavala misija EUTM Mali

To utiče na više načina. Prvi od njih je da je i Europa jasno uzbunjena jačanjem terorizma u Mozambiku, i to toliko da ako se ta pobuna ne savlada, ona bi se mogla proširiti širom južne Afrike. Ima tu i još paralela:

1. Sve države koje su već ranije spomenute imaju terorističke skupine direktno povezane bilo s Islamskom državom ili Al Qaedom. Te dvije organizacije su svaka za sebe stvorile čitav niz džihadističkih saveza. Uz to, vodstva raznih pobunjenika imaju izvrsnu međusobnu komunikaciju i koordinaciju, dok su njihovi obavještajni dijelovi gotovo nedostižno bolji od skoro bilo koje moderne afričke države iz tog područja.
2. Mali, Nigerija i Mozambik su kao države prošli kroz jedan postupan i pritajen proces infiltracije koji je trajao više godina. Tijekom tog vremena, pobunjenici su prelazili preko njihovih loše ocrtanih granica i formirali tajne militantne ćelije ne bi li indoktrinirali njihovo lokalno stanovništvo, te širili svoje radikalne nove poglede na islam.
3. Svaka muslimanska opozicija takvom „novom poretku“ bila je likvidirana, što je često uključivalo i pokolje te komadanje nevinih seljana kao oblik postavljanja jasnih primjera. To se posebno vidjelo u provinciji Cabo Delgado na sjeveru Mozambika tijekom proteklih godina.
4. 

   Mali – pripadnici međunarodne misije Takuba

   Kao što je američki časopis „Foreign Policy“ napisao sredinom lipnja 2021. godine, „iako su za sada napadi ostali lokalizirani, to bi se moglo promijeniti kako Islamska država jača svoju terorističku mrežu u istočnoj i južnoj Africi. Sjeverni Mozambik mogao bi postati početna točka za terorističke napade na glavne gradove u regiji, prateći time razvoj Al Qaedine mreže u zapadno-afričkom Sahelu“.

5. Pobuna izaziva generacijsku traumu širom sjevera Mozambika. Djecu se prisilno novači u borbu i indoktrinira. Lokalne društvene strukture jako su napregnute dolaskom brojnog izbjeglog stanovništva.
6. U sve tri te države – kao i u Somaliji – pobunjenički napadi idu po istom uspješnom uzorku. Nasrtaji na vojne baze vladinih snaga izvode se obično frontalnim napadima pune snage, tijekom kojih velike skupine pobunjenika izvode masovne napade krećući se brzo, bilo pomoću motora ili kamioneta Toyota-tipa, s težim naoružanjem montiranim na njihovom stražnjem dijelu. Oni se uvijek usmjeravaju ondje gdje ih se najmanje očekuje, a svoje mete najčešće zatiču pri odmoru, bilo u polumraku sumraka ili zore.

Usamljene patrole ipak su dobro koordinirane, a koriste i bespilotne letjelice

Jedan neposredni ishod svih ovih događanja je i taj da je početkom studenog prošle godine više europskih država odlučilo uspostaviti obučnu misiju za Mozambik (EUTM MOZ). Još i prije toga su portugalski vojnici uvježbavali svoje kolege iz Mozambika u toj bivšoj portugalskoj koloniji u Africi, no novi kontingent je multinacionalan, zaokružen, i predvođen od brigadnog generala Nuno Lemos Piresa, s operativnim zapovjedništvom na sjeveru države.

Treba napomenuti da je i prije svega toga već bilo stranih trupa, ali iz same Afrike, koje su se borile s pobunjenicima na krajnjem sjeveru Mozambika – one su bile iz Ruande. Prema pojedinim obavještajnim izvještajima moglo se čuti da su te snage iz Ruande zapravo uvelike sastavljene od ljudstva iz Zimbabvea, tek pod zapovjedništvom iz Ruande. Razlog za sve ovo je vrlo jednostavan: zbog međunarodnih sankcija pod kojima se nalazi Harare, vlada Zimbabvea koristi pod tuđom zastavom ovaj kanal za pribavljanje oružja i drugih strateški vrijednih roba.

Grad Bamako iz zraka

Još je i bitnija činjenica da brojni aktualni vojni vođe često zaboravljaju kako vojnu povijest, tako i osnovne principe pobunjeničkog ratovanja. Naime, dok su snage Mozambika napadale i zauzimale pojedine gradove i uporišta, možda baš ona koja su prije toga u nekom trenutku i gubili, sami pobunjenici se ne zamaraju držanjem prostora. Čim nastupi opasnost ikakvog ozbiljnijeg napada, pobunjenici pokupe svoju opremu, odu iz ugroženog područja i započnu provođenje svojih operacija negdje drugdje. To je i razlog zašto su pobunjenici toliko uspješni: oni tako mogu planirati svoju strategiju, a razne vladine snage ih tek moraju naknadno dostizati i igrati njihovu nametnutu igru.

Britanski specijalci i helikopteri RAF Chinook, baza Gao na sjeveru Malija

US AF C-17 slijeće u zračnu luku Gao, ožujak 2016. godine

Tijela poginulih Francuza prevoze se kući iz baze Gao u Maliju

* Gost autor je Al J. Venter, iskusni ratni dopisnik, autor dokumentaraca te pedesetak knjiga, čije je više desetljetno iskustvo s raznih svjetskih ratišta koncentrirano na Bliski istok i Afriku. Raznolika događanja i krizna žarišta od građanskog rata u Nigeriji 1967. pa do danas, Venter je godinama pokrivao i za Jane’s International Defence Review. Za ovaj njegov zanimljiv tekst posebno zahvaljujemo i Christianu Nikoliću, koji nas je spojio na uživanje čitatelja.

Gledajući podrobnije stanje i događanja u Afganistanu posljednjih godina, za razumijevanje tamošnjih događanja nameće se potreba detaljnijeg sagledavanja par odvojenih ali povezanih postupaka. Kao prvo, tu su mirovni procesi u Kataru, koji su zadnjih godina priredili podlogu za povlačenje Sjedinjenih Američkih Država iz Afganistana, ali su ujedno i ohrabrili talibane stavljajući im veliku pobjedu na horizont. Kao drugo, tu je i ovogodišnja ljetna ofenziva talibana i svekolikih anti-režimskih snaga, koja se već tjednima zahuktava, ne bi li posljednjih dana svojim ritmom zapanjila većinu zapadnih promatrača, te nakon velikog niza terenskih pobjeda talibane dovela u i sam glavni grad Afganistana Kabul. Kao treće, a temeljem prve dvije razmotrene pojave – treba se osvrnuti i na stanje afganistanskih obrambenih i sigurnosnih snaga, čije mrvljenje i vojni neuspjesi su posljednjih dana dospjeli u fokus javnosti. A, nažalost, taj njihov učinak nije bio ni nepredvidiv, a još manje neočekivan.

1. SAD i pregovori s talibanima

Ni desetljeća političkih spletki Zalmaya Khalilzada nisu spasila Afganistan

Nakon niza godina neuspješnih pokušaja pregovaranja s raznom opozicijom, i 2016. zaključenog sporazuma vlade u Kabulu i Gulbuddina Hekmatyara, na scenu je i po pitanju Afganistana stupio američki predsjednik Donald J. Trump. Bez sudjelovanja lokalnih vlasti Afganistana, on je sebi svojstvenom taktikom toplo-hladno do srpnja 2018. ušao u bilateralne pregovore SAD i talibana, u katarskom gradu Dohi. Pod vodstvom nezamjenjivog Zalmaya Khalilzada, razgovori su mjesecima bili oštri, da bi se onda nakon nekoliko prekida u 2019. godini naglo sveli na niz etapnih povlačenja snaga SAD iz Afganistana, a onda i na “Sporazum o donošenju mira Afganistanu” od 29. veljače 2020. godine. Donesen bez konzultacija s domaćim vlastima u Kabulu, taj je sporazum ugovorio zatvaranje niza baza i smanjivanje američkih snaga s 13.000 na 8.600 ljudi do srpnja 2020. godine, a onda i njihov kompletni etapni odlazak iz zemlje do 1. svibnja 2021. godine (taman na početak tradicionalne borbene sezone u godini). Nakon zaključivanja ovog akta, kojim se praktično postavilo talibane u pobjedničku poziciju, uslijedili su razgovori lokalnih vlasti u Kabulu s tako ohrabrenim islamistima. Sadržajno, od Kabula se prvo tražilo oslobađanje velikog broja talibanskih zatvorenika, pa tek onda i dogovor o nekakvom smanjenju razine nasilja – do kojeg, naravno, u praksi nikad nije došlo. Dapače, nasilje u domaćem građanskom ratu je u drugoj polovici 2020. eskaliralo, praćeno pripremama za kompletan odlazak snaga SAD iz zemlje do svibnja 2021. godine. Upravo u tom kontekstu krenulo je onda i veliko paralelno smanjivanje kontingenata ondje prisutnih NATO saveznika – gdje je i Republika Hrvatska svojih 18 godina u Afganistanu šutke okončala u rujnu 2020. godine.

Američki poziv na miroljubivo rješenje, US Embassy Kabul, 7. kolovoza 2021.

Iako se još početkom ove godine pretpostavljalo kako će novi američki predsjednik Joe Biden na kraju ispuniti odredbe sporazuma Trump-talibani, i do početka svibnja povući zadnjih oko 2.500 američkih vojnika, do toga nije došlo. Naime, Biden je kao rok za odlazak 13. travnja 2021. postavio simbolički datum 11. rujna (iako se itekako nagađalo da će sam postupak zapravo biti uvelike dovršen do kraja kolovoza ove godine). Za to vrijeme, u Dohi su se nastavili sadržajno bezuspješno održavati krugovi pregovora vlasti u Kabulu s talibanima – koji su tratili vrijeme Abdullahu Abdullahu, glavnom konkurentu afganistanskog predsjednika Ghanija, a talibanima davali kakvo-takvo pokriće da ipak ispunjavaju svoje obveze čekajući da odlazak snaga SAD-a. Za to vrijeme talibani su na terenu prvo pripremali svoju ovogodišnju borbenu sezonu, a onda krenuli i u praksi uspješno provoditi planirane ofenzivne poteze, na iznenađenje bilo brojnih neupućenih ili malobrojnih dovoljno lakovjernih da povjeruju praznim PR-frazama iz raznih “visokih izvora” i bezuspješnog mirovnog procesa.

Sve to moglo je možda još neko vrijeme stvarati i privid sređenog mirovnog procesa, da se od 6. kolovoza talibansko napredovanje širom Afganistana nije krenulo spektakularno ubrzavati – čak toliko da je 12. kolovoza u Washingtonu ipak donesena odluka o interventnom povratku barem 3.000 američkih vojnika u Kabul. Ta privremena operacija bez posebnog imena javnosti je prvotno bila predstavljena tek kao pomoć djelomičnom izvlačenju viška tamošnjeg diplomatskog osoblja, da bi se u samo dva naredna dana pretvorila u zaštitnicu općeg povlačenja SAD iz Afganistana – sve to u utrci s talibanskim snagama koje su s više strana brzo nadirale prema glavnom gradu. Pri tome, uz spomen povratka jedne američke brigadne borbene skupine u Kabul, treba spomenuti još i stacioniranje oko 4.000 dodatnih američkih vojnika u Kuvajtu, pripravnih za brzi ulaz u Kabul bude li potrebno – jednako kao što se čuje i o hitnom povratku više dodatnih savezničkih kontingenata u glavni grad Afganistana (Britanci, Australci), koji bi također ondje trebali pomoći evakuacijama svojih državljana. Prema objavi iz Bijele kuće u popodnevnim satima 14. kolovoza, SAD bi ondje mogao dodati još 5.000 vojnika za dodatnu zaštitu u Kabulu, iako je ostalo nejasno radi li se tu zaista o dodatnim trupama ili tek o kreativnom brojenju već ranije spominjanih snaga. Na kraju, u samom gradu je navodno stvarno osvanulo tek ukupno oko 1.000 američkih vojnika, koncentriranih na prostor međunarodne zračne luke.

Evakuacija američkog veleposlanstva u Kabulu, jutro 15. kolovoza 2021. godine

Do jutra u nedjelju, 15. kolovoza u evakuaciju američkog osoblja iz Kabula bilo je uključeno više od 120 zrakoplova iz sastava US Air Force, US Army i US Navy, čime je to postala jedna od najvećih operacija evakuacije tisuća američkih građana ikada. Svi oni su do ranog popodneva nedjelje 15. kolovoza, uspjeli dovršiti načelnu evakuaciju kompleksa veleposlanstva SAD u Kabulu helikopterima CH-47F Kopnenih snaga SAD i CH-46F američkog State Departementa prema međunarodnoj zračnoj luci. Čini se kako je otpravnik poslova Ross Wilson zadnji napustio zgradu veleposlanstva u Kabulu, nakon čega je s nje spuštena i američka zastava. Tijekom zadnjih evakuacijskih letova – u strahu od talibanskih protuzračnih projektila – po putu dugom oko 4 kilometra ispaljivani su i toplinski mamci. Sve to baca u sjenu izjave američkog predsjednika Bidena kako za Afganistan nema vojnoga rješenja, ali da američka evakuacija neće ličiti na spektakularno neuspjelo povlačenje SAD iz Južnog Vjetnama u travnju 1975. godine. “Ovo nije Sajgon“, pokušao je danas prilično bezuspješno objašnjavati i američki ministar vanjskih poslova Blinken. U nedjelju oko 21 sat po lokalnom vremenu talibani su objavili da u potpunosti kontroliraju zgradu veleposlanstva SAD u Kabulu, kao i Predsjedničku palaču, iz koje se u večernjim satima nedjelje očekuje i talibansko proglašenje obnove Islamskog emirata Afganistana.

2. Talibanska ofenziva – val koji nadire

Do prvog svibnja ove godine, dana kada su se SAD prema Trumpovim planovima trebale povući iz Afganistana, talibani i njihovi saveznici kontrolirali su oko 73 okruga u toj državi od njih ukupno 421. Do sredine lipnja 2021. taj je broj porastao na 106, razasutih širom države, kroz 17 od ukupno 34 tamošnje pokrajine. Uvelike je tu bila riječ o prostorima koji su duže bili poprišta borbi, a smanjivanje opsega savezničkih zračnih udara kombinirano s kampanjom privlačenja lokalnih dužnosnika i uglednika na stranu talibana samo je ubrzalo promjene. Na to se nadovezalo postupno okruživanje niza pokrajinskih središta, da bi do kraja lipnja u njihovim rukama bilo 157 okruga razasutih širom države. Posebno tu treba napomenuti osvajanja na sjeveru Afganistana, gdje su borbe krenule oko Kunduza krajem lipnja, ali su talibanske snage uočene i u nizu krajeva većinski naseljenih manjinskim narodima Afganistana – kod bitnog raskršća Pol-i-Kumri, nedaleko Mazar-i-Sharifa, te kod Taloqana i Faizabada na krajnjem sjeveroistoku države. Sve češće se moglo vidjeti lokalitete koji bi mijenjali strane naglo i temeljito, bez prethodnih dužih perioda borbi, donoseći talibanima u plijen i zapadnu vojnu opremu te vozila.

Talibani u Heratu – s “izdajnicima” po kratkom postupku

Početkom srpnja bio je zabilježen napad na grad Qala-i-Naw, središte pokrajine Badghis (oko 100 km sjeveroistočno od Herata), gdje su talibani preplavili pokrajinski zatvor, oslobodili svoje ljude iz njega, te pokušali osvojiti i komplekse tamošnjih vlasti – što im nije uspjelo, iako im se tijekom napada predao velik dio tamošnje policije. Jednako je znakovit bio i početak postupnog zauzimanje niza graničnih prijelaza prema susjednim državama, gdje je krajem lipnja u ruke talibana pao prijelaz Shirkhan Bander kod Kunduza (prema Uzbekistanu), a onda 9. srpnja još i Islam Qala i Turghundi (prema Iranu) – što je bitno jer se radi o izvorima neposrednih prihoda temeljem ubiranja carina i transportnih taksi. Uz to, do sredine srpnja talibani su zaposjeli oko 221 od ukupno 421 okruga Afganistana, postupno se primičući nizu pokrajinskih sjedišta. Do kraja srpnja borbe su započele i na rubovima velikih gradova, kao što je 22. srpnja bilo zabilježeno na prilazima Kandaharu, drugom po veličini gradu u državi. Naime, zaposjedanjem ruralnih okruga oko grada, mjesto se praktično našlo pod opsadom koja se idućih tjedana samo stezala. Jednaka sudbina je do 30. srpnja zadesila i Herat na zapadu zemlje, gdje su postupno započele borbe u gradu, a bila je prekinuta i cestovna komunikacija između grada i tamošnje logistički bitne zračne luke. Pa ipak, usprkos talibanskom držanju 13 od 16 okruga u pokrajini, pristalice Vlade u Kabulu još su se uspjevale odupirati. Mediji su tu posebno zabilježili borbenu efikasnost snaga odanih Ismail Khanu, jednom od starih mudžahedinskih zapovjednika i lokalnog velmože Herata, dok se opet isticalo brzu predaju dijela postrojbi policije i vojske.

Početkom kolovoza započele su i borbe za Lashkar Gah, pokrajinsko središte Helmanda, kojem su se talibani primicali više tjedana. Oni su pokušali zauzeti zatvor i bitne objekte u gradu, dok su snage vjerne Kabulu uspjele održati kontrolu nad tamošnjom zračnom lukom, a onda i u grad ubaciti vojna pojačanja – što je zajedno s brojnim djelovanjima Afganistanskog ratnog zrakoplovstva po  gradskim ciljevim tamošnju borbenu situaciju danima držalo neodlučenom. No, stanje je bilo bitno jednostavnije u Zaranju, pokrajinskom sjedištu jugozapadne provincije Nimruz, koje je 6. kolovoza palo u ruke talibana. To im je bio prvi zauzeti pokrajinski centar, a ujedno i dobar izvor carinskih prihoda radi tamošnjeg graničnog prijelaza s Iranom – kojeg se zajedno s tamošnjim vojnim kompleksima, zračnom lukom i pokrajinskim zatvorom osvojilo bez borbi. Samo dan kasnije, u subotu 7. kolovoza, talibani su osvojili i svoje drugo pokrajinsko središte, Shibirghan u provinciji Jawzjan na sjeverozapadu Afganistana. Taj grad, inače dom tamošnjeg notornog velmože Abdula Rashida Dostuma, pao je nakon više dana okruženja, a ljudi odani vlastima iz Kabula tamo su se povukli na prostor obližnje velike zračne baze. Slična sudbina je u nedjelju 8. kolovoza zadesila i grad Kunduz, gdje su se također vladine trupe povukle na obližnji aerodrom, pod napadima talibanskih elitnih boraca iz tzv. “Crvenih postrojbi”. Kunduz je time postao treće pokrajinsko središte pod kontrolom talibana, a istoga dana su u taj krug dodani još i Sar-i-Pul te Taloqan – čime se broj provincijskih središta u njihovim rukama povećao na pet.

Odmah po osvajanju, talibani su Radio Kandahar preimenovali u “Voice of Sharia”

U ponedjeljak, 9. kolovoza, osoblje vjerno Kabulu pobjeglo je iz grada Aybaka, središta pokrajine Samangan (oko 90 km jugoistočno od Mazar-i-Sharifa), koje je postalo šesti takav grad u rukama talibana u samo četiri dana napredovanja, a do ove promjene opet je došlo bez borbi. U utorak, 10. kolovoza, tim je putem krenuo još i grad Farah (oko 220km južno od Herata), gdje je bilo ponešto otpora, a vladi u Kabulu vjerne snage su se povukle na aerodrom južno od grada, dok su talibani osvojili mjesto te tamošnji zatvor. Jednako je prošao i Pul-i-Khumri, važno raskršće na cesti od Kabula na sjever, te ujedno sjedište pokrajine Baghlan – iz kojeg su se nakon izostanka podrške iz zraka i vojnih pojačanja oni vjerni Kabulu povukli jugoistočno, u Andarab, bliže Panširu – dok se talibanima otvorila cesta prema tunelu Salang, i dalje južno. Slična je sudbina zadesila i grad Faizabad, središte pokrajine Badakhshan na krajnjem sjeveroistoku Afganistana, inače negdašnje glavno uporište anti-talibanskih snaga iz doba prije intervencije SAD na Hindukušu. Grad je bio opsjedan duže, i pao je uz otpor, navodno izložen napadima iz 6 smjerova. Još treba posebno istaknuti i činjenicu da su u večernjim satima te srijede, 11. kolovoza, talibani zauzeli i zatvor Sarpoza kod Kandahara, oslobodivši i ondje sve zatvorenike. Budući je zatvor ujedno predstavljao i bitnu točku u obrani grada, njegovo osvajanje je naznačilo i skori pad Kandahara u ruke talibana. Svime time talibani su došli na ukupno devet pokrajinskih središta pod svojom kontrolom u pet dana napredovanja, a od ukupno 35 pokrajina u njihovim se rukama našlo njih 5 u cjelini, sa svim svojim okruzima.

Ismail Khan, “Lav od Herata” predao se talibanima 12. kolovoza

U četvrtak, 12. kolovoza, talibani su konsolidirali dio osvojenih krajeva – zauzeli su komplekse 217. Pamirskog korpusa afganistanske vojske, osnovanog 2019. u Kunduzu, kao i zračne luke u Kunduzu, koja se držala preko tri dana od pada obližnjeg istoimenog grada.  Istog je dana zauzet i aerodrom kod Shibirghana u pokrajini Jawzjan. Osim što je ondje zarobljeno mnogo vojne opreme (kojom su vladine snage platile pravo povlačenja u Warsaj, na jug pokrajine Takhar, prema Paširu), time su Vladi u Kabulu uskraćene i operativne osnove za izvođenje potencijalnih protunapada u tim krajevima. Jednako tako, u popodnevnim satima tog četvrtka objavljene su i vijesti o padu u ruke talibana grada Ghaznija, središta pokrajine Ghazni – strateški važnog zbog svog položaja na glavnoj cesti između Kabula i Kandahara. Smješten oko 130 km jugozapadno od Kabula, Ghazni je prije 2001. bio afganistansko sjedište Osame bin Ladena, a sada je u ruke talibana pao bez borbe – lokalni dužnosnici su si dogovorili predaju vlasti u zamjenu za slobodni odlazak prema Kabulu. To je deseto pokrajinsko središte koje je palo u ruke talibana unutar tjedan dana. No, to je bio tek početak vijesti koje su u javnost krenule stizati tijekom tog četvrtka, 12. kolovoza. Naime, kasno popodne se čulo da su u ruke talibana pala i pokrajinska središta Herat, te Qala-i-Naw (sjedište provincije Badghis, oko 110 km sjeveroistočno od Herata), a onda i Kandahar. Herat, treći po veličini grad u Afganistanu te glavni grad istoimene provincije, postao je nakratko najveća talibanska pobjeda u aktualnoj ofenzivi, a ondje se među poraženima našao Ismail Khan, legenda novije afganistanske povijesti – koji se na kraju zajedno s većim brojem vojnih i civilnih dužnosnika ipak na kraju predao talibanima. Istog dana je navodno zauzeta bila i velika zrakoplovna baza Shindand, smještena na jugu provincije, oko 100 km južno od grada Herata. No, samo malo kasnije, navečer 12. kolovoza, stigle su vijesti o još većoj talibanskoj pobjedi, kada se čulo o njihovom osvajanju Kandahara. Naime, drugi po veličini grad Afganistana osvojen je nakon gotovo dva mjeseca opsade, što je predstavljalo posebnu pobjedu – budući je tu riječ o koljevci talibanskog pokreta iz kojeg je mula Omar vladao čitavom državom od 1996. do 2001. godine. Vladi u Kabulu odane snage navodno su se iz grada povukle prema nedalekoj zračnoj luci – koja je i sama bila pod kontinuiranim napadima još od početka kolovoza. Talibani su time dan završili s kompletno osvojenih 11 pokrajina i ukupno 13 pokrajinskih središta.

Noćni bijeg Dostuma i Noora u Uzbekistan preko legendarnog mosta za Termez kod Hayratana

Petak 13. kolovoza obilježilo je talibansko osvajanje grada Lashkar Gar, pokrajinskog središta Helmanda. Taj je grad bio pod opsadom više mjeseci, a u njemu je uz brojna pojačanja Vlada iz Kabula koncentrirala većinu lojalnih postrojbi iz čitave provincije. Uz nekoliko kriznih trenutaka u lipnju i srpnju, zračni udari SAD te domaćeg zrakoplovstva po dijelovima grada pod vlašću talibana zadržali su taj grad u rukama snaga iz Kabula – da bi 11. kolovoza masivni bombaški napad na policijski kompleks otvorio put osvajačima. Dan kasnije su borbe navodno dovršile talibanskim osvajanjem tamošnjeg grada i zračne luke, a nije jasna sudbina velikog broja pripadnika afganistanskih specijalnih postrojbi koji su činili osnovu obrane ukupno 14. pokrajinskog središta zauzetog od talibana u osam dana napredovanja. No, do kraja dana tog petka, 13. kolovoza, stigle su vijesti i o talibanskom zauzimanju još četiri pokrajinska središta – gradova Qalat (pokrajina Zabul), Tarin Kot (pokrajina Uruzgan), Pul-i-Alam (pokrajina Logar), te Fayroz Koh (pokrajina Ghor). Pri tome, Qalat je pao bez borbe, budući je većina vladinih snaga iz toga kraja završila povučena u obranu oko 130 km jugozapadno smještenog Kandahara, a lokalnim dužnosnicima talibani su dopustili mirni odlazak. Slično je završila priča u Tarin Kotu, gdje je nakon pada Kandahara sam grad talibanima predan mirno – baš kao i Fayroz Koh. Za razliku od toga, vladine snage vojske i policije u gradu Pul-i-Alam – smještenom na pola puta od Kabula na jug prema gradu Ghazni – probale su se othrvati napadima i bile su na kraju silom prevladane. Time su se talibani našli na oko 60 kilometara južno od Kabula, a u svojoj su kompletnoj vlasti imali 16 od 34 afganistanskih pokrajina, te ukupno 18 pokrajinskih središta.

Talibani preuzimaju Mazar u subotu, 14. kolovoza

Do subote, 14. kolovoza 2021. godine, u vlasti Vlade iz Kabula ostala su samo tri bitna afganistanska grada – prijestolnica Kabul, te Jalalabad i Mazar-i-Sharif, ukupno četvrti po veličini grad u zemlji, kao i još niz manjih pokrajinskih centara. Tijekom dana nastavile su pristizati vijesti o munjevitom napredovanju talibana – koji su izgleda u brzom ritmu i praktično bez borbe osvojili grad Maimana, centar pokrajine Faryab na sjeverozapadu, i Asadabad u provinciji Kunar na sjeveroistoku države. Onda su na red došli i pokrajinska središta Mihtarlam (provincija Laghman), Sharan (provincija Paktika) i Gardez (provincija Paktia) na istoku te jugoistoku države – kao i Maidan Shahr, središte pokrajine Wardak, udaljeno tek oko 35 km jugozapadno od Kabula. No, završni dio drame na sjeveru Afganistana odvijao se do subotnje večeri, 14. kolovoza, u Mazar-i-Sharifu, glavnom centru sjevernog Afganistana. U tom gradu, središtu pokrajine Balkh, kojeg je afganistanski predsjednik Ashraf Ghani posjetio u srijedu 11. kolovoza – navodno dogovarajući jačanje obrane grada s lokalnim suprotstavljenim velmožama Abdulom Rashidom Dostumom i Atta Mohammad Noorom – borbe su navodno u subotu trajale tek koji sat. Nakon što su prvo isparile postrojbe vojske, a onda i policije, i sami velmože Dostum i Noor su s pristalicama te ostacima državnih dužnosnika u konvoju krenuli bježati na sjever. U večernjim satima oni su po mraku dospjeli do mosta preko rijeke Amu Darya kod Hairatana, te su prešli u Uzbekistan, dok je talibanima ostao grad i vojna tehnika tamošnjeg korpusa Kopnene vojske.

Zadnji dan – Kabul

Posljednji Salehov tweet prije bijega u Tadžikistan

Iako se iz američkih službenih izvora još nedavno čulo da bi Kabul mogao izdržati i do 90 dana opsade, tijekom jutra u nedjelju, 15. kolovoza 2021. godine, talibani su nakon osvajanja obližnjih sela krenuli ulaziti u sam Kabul, navodno iz dva smjera, a lokalne vlasti počele su se rasplinjavati. Glavne aktivnosti obuhvaćale su masovnu evakuaciju stranih diplomatskih predstavništava, dok su na tlu svjedoci opisivali izostanak ikakvih vidljivih priprema za obranu grada, osim opće navale stanovništva na banke i dućane. U tom svjetlu ne čudi ni da su još uvijek – izbjegavajući opću navalu na grad – talibani u rano popodne poslali i delegaciju predvođenu talibanskim vođom, mulom Abdulom Ghanijem Baradarom, na susret s ostacima Vlade. Cilj im je bio ugovorili nekakav prijenos vlasti. Tijekom pregovora, afganistanski predsjednik Ashraf Ghani podnio je ostavku, da bi potom zajedno sa svojim zamjenikom Amrullahom Salehom pobjegao u Tadžikistan. Kasno poslijepodne, mala putnička Cessna prevezla je u Tadžikistan još barem 5 grupa viđenih Afganistanaca, pretpostavlja se vodećih vojnih i policijskih dužnosnika, koji će ondje navodno zatražiti politički azil. Delegacija u kojoj su bili predsjednik parlamenta, kao i bivši zamjenik predsjednika Afganistana Younis Qanuni i Ahmad Wali Massoud, brat Ahmada Shaha Massouda, otputovala je u Pakistan, formalno na razgovore, a vjerojatno u izbjeglištvo. Talibanski osvajači su navodno proglasili i opću amnestiju za sve afganistanske vojnike, te pozivaju stanovništvo da ostane u kućama budući žele mirno preuzimanje grada. Tijekom samo jednog dana nestale su sve ideje o obrani Kabula, a onda i naznake neke velike bitke za grad, dok je počelo tek masovno presvlačenje kabulske policije u civilnu odjeću, ali i pojava skupina talibana na ulicama grada u kaosu. Nakon jučerašnjeg bijega u Uzbekistan, putem Twittera odlasio se Ata Mohammad Noor, tvrdeći da su on i Dostum, kao i branitelji Mazar-e-Sharifa, izdani zbog dobro organizirane i kukavičke zavjere. Danas, nakon Ghanijevog bijega, na službenom Twitteru oglasio se i sada već bivši ministar obrane Afganistana, general Bismillah Mohammadi, koji je – obraćajući se pobjegulji Ghaniju – napisao: “Svezali su nam ruke iza leđa i prodali domovinu. Neka je proklet taj bogati čovjek i njegova banda!”

Prvi talibanski potezi – oslobađanje zatvora i puštanje zatvorenika

Dok je navodno u subotu bila suzbijena pobuna zatvorenika u najvećem afganistanskom zatvoru Pul-e-Charkhi (smještenom oko 17 kilometara istočno od grada), taj je kompleks konačno osvojen tijekom nedjeljnog jutra i mase bivših zatvorenika su puštene na slobodu. Jednako tako su u nedjelju, 15. kolovoza, talibani osvojili i prostor zrakoplovne baze Bagram (iz koje su se Amerikanci potajice povukli u rano jutro 6. srpnja), gdje je navodno također oslobođen velik broj zatvorenika iz zatvora Parwan – među oko 5.000 ondje držanih zarobljenika bio je navodno i dio viših talibanskih dužnosnika. Svi ti ljudi, kao i zatvorenici iz brojnih pokrajinskih zatvora, vjerojatno su momentalno dopunili talibansko ljudstvo u navali. U nedjelju ujutro se čulo da talibani nadziru i sve granične prijelaze Afganistana, a bez borbe pao je i Jalalabad – zadnji veliki grad u rukama Vlade i središte istočne pokrajine Nangarhar – da bi iza podneva stigle vijesti i o padu provincije Bamijan u ruke talibana. U samom Kabulu, iz kojeg se tijekom noći aktivno evakuiralo strance prema kompleksu međunarodnog aerodroma, koncentrirale su se brojne izbjeglice iz raznih krajeva talibanskim napredovanjem šokirane države. Ujedno, ondje ujedno pristiže i nejasan broj stranih vojnika ne bi li pomogli zračnu evakuaciju velikog broja stranaca, prvenstveno diplomata, ali i civila – što je dodalo razinu kaosa u gradu te zakompliciralo tamošnje ionako nejasne prilike. Američke snage evakuirale su i francuskog veleposlanika u Kabulu, Davida Martinona s obitelji, te svo osoblje francuskog veleposlanstva. Cijelo poslijepodne i navečer avionima se evakuiraju američki građana iz Kabula prema Al Dhafri u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, što je povremeno bilo zaustavljeno talibanskim minobacačkim napadima na kabulsku zračnu luku. Zahvaljujući talijanskom Ratnom zrakoplovstvu, Kabul su do kasno poslijepodne napustili i posljednji talijanski građani, uključujući i osoblje veleposlanstva Talijanske Republike, dok je evakuacija hrvatskih građana bila tradicionalno kaotična i oslonjena ne na hrvatsku državu, nego prvenstveno na poslodavce za koje su dotični Hrvati radili u Afganistanu.

3. A vojska i policija?

Donedavno je pogled na Afganistanske nacionalne obrambene i sigurnosne snage (Afghan National Defence and Security Forces – ANDSF) izgledao prilično ružičasto. Sve te snage su 2003. ukupno brojile oko 6.000 ljudi, da bi se prema javnim izvorima iz 2019. godine pretvorile u policiju od oko 91.600 ljudi, i još Kopnenu vojsku od oko 173 tisuće ljudi, te Ratno zrakoplovstvo od oko 7.300 ljudi (financirani godišnjim obrambenim proračunom od oko 2 milijarde USD). Prema američkim podacima iz travnja ove godine konačno je na papiru bilo dostignuto ukupno brojno stanje od 182.071 vojnika i još 118.628 policajaca, a svi oni su navodno bili optimizirani za protupobunjenička i protuteroristička djelovanja. U svemu tome im je probleme radio konstantni defenzivni postav te rasipanje snaga širom države – na niz naselja, infrastrukturnih objekata, prometnica te odvojenih uporišta (koja je bilo teško braniti, a još teže opskrbljivati tijekom učestalih talibanskih opkoljenja). Uz opće logističke probleme, čak i u dobra vremena tu se spominjalo probleme s održavanjem brojnoga stanja svih tih organizacija, posebno među specijalistima.

Oprema 209. korpusa koju Uzbekistan nije propustio mostom u Termez, 15. kolovoza 2021.

Vojska je u Afganistanu bila organizirana u Kopnenu vojsku (Afghan National Army – ANA) i Zrakoplovstvo (Afghan Air Force – AAF). Kopnena vojska sastojala se od Zapovjedništva specijalnih snaga koje je tijekom zadnjeg desetljeća postupno dostiglo veličinu od oko 20.000 ljudi (pet brigada objedinjenih u Korpus za specijalne operacije krajem kolovoza 2017. godine), i koje je predstavljalo glavnu borbenu snagu Vlade u Kabulu. Glavnina ostatka Kopnenih snaga bila je koncentrirana u lake, teorijski manevarske snage – jednu mehaniziranu brigadu, sedam korpusa raspoređenih širom države i još jednu diviziju u glavnome gradu. Od svega toga su do večernjih sati u subotu, 14. kolovoza, u rukama Vlade iz Kabula ostali samo 201. korpus stacioniran oko Kabula i 111. divizija kopnenih snaga u Kabulu, te Korpus specijalnih snaga baziran u obližnjim krajevima provincije Wardak. Time se procjenjuje da su talibani zadnjih tjedana  od ukupno sedam korpusa Afganistanske narodne vojske zarobili ili uništili njih ukupno pet – 203. korpus u Gardezu, 205. u Heratu, 207. u Kandaharu, 209. u Mazar-i-Sharifu, 215. u Helmandu, te 217. u Kunduzu. Pri tome su oni vjerojatno zarobili i oko 70 posto ukupne vojne opreme koju su zapadne države posljednjih desetljeća donirale Afganistanu, što je samo dan kasnije bilo dopunjeno i postupnim zarobljavanjem čitavog ostatka.

Posebna je priča vezana uz tamošnje Ratno zrakoplovstvo. Naime, već je duže bilo jasno kako oko 80 do 90 posto zračnih udara po talibanima zapravo izvode SAD i njihovi saveznici, a postupni prestanak takvih aktivnosti jako se osjetio na terenu. Posebno se tu osjetilo i nedavno povlačenje oko 40 američkih bespilotnih letjelica iz sve šireg područja lokalnih borbenih operacija. Na to su se onda nadovezali i dodatni problemi za domaće zrakoplovne snage, koji su samo otežali borbeno stanje na tlu. Naime, krajem srpnja čulo se da je od oko 160 letjelica Afganistanskog ratnog zrakoplovstva, njih barem trećina neoperativna, bilo zbog nedostatka rezervnih dijelova, bilo zbog odlaska američkog ugovornog osoblja koje ih je pomagalo održavati u službi. Kad se tome doda još i učinak niza talibanskih likvidacija Vladi u Kabulu vjernih pilota, te manjak preciznog zrakoplovnog streljiva koji se pojavio ubrzavanjem ritma borbenih djelovanja, nije čudno da su se ti problemi počeli osjećati i širom države, na frontama oko niza opkoljenih i ugroženih provincijskih središta.

Iz Sjedinjenih Američkih Država učestalo se spominjalo kako je opremanje i uvježbavanje afganistanske policije i vojske ukupno koštalo oko 88 milijardi USD, što je sačinjavalo oko dvije trećine njihovih ukupnih donacija u tu zemlju od 2002. godine do danas. No, sada je sasvim jasno da su javna izvješća o uspješnosti tih investicija bila uvelike propagandna, te da se sustavno prešućivalo raširenu korupciju te praksu održavanja na popisima „vojnika-duhova“ i „policajaca-duhova“ – osoba koje nisu postojale u praksi, ali su na popisima omogućavale nadređenima da si spremaju njihove redovite prihode kao dodatak vlastitim primanjima. U isto vrijeme, uporno se čulo kako običnoj vojsci znaju kasniti plaće, dok se na terenu uporno čulo i o nedostacima u dostavi hrane te streljiva čak i u borbenim situacijama koje nisu obuhvaćale talibanska okruženja Vladinih snaga te potrebu dostave logistićke podrške zrakom.

Afganistanske snage ostavile su gomile oružja

Uz to, učestalo se čulo i o problemu tehnološke razlike između stranih financijera i instruktora te lokalnih snaga. Osim problema s redovitim održavanjem donirane opreme, za što se redovito koristilo strane plaćenike (koji su krenuli odlaziti čim se stanje stvarno pogoršalo), navodno je suštinski problem predstavljalo ustrojavanje afganistanskih postrojbi na način da za efikasna djelovanja ozbiljno ovise o intenzivnoj logistici te podršci iz zraka koju su uvelike pružali strani saveznici – budući da ta područja djelatnosti zapravo nisu bila u fokusu stranih mentora i donatora za pravu domaću izgradnju. Zato nije ni čudilo da sve od 2015. godine u javnoj sferi više nije bilo niza ključnih podataka kako o stanju i ustroju sigurnosnih snaga Afganistana, tako i o gubicima koje su te organizacije i njihove postrojbe redovite trpjele širom države – kako u pribavljanju ljudi, borbenim djelovanjima, ali i u epidemiji bolesti Covid-19 tijekom zadnjih godina. O svemu tome su jasno izvještavali i američki kontrolni mehanizmi, kojima je takvo skrivanje podataka onemogućavalo kontrolu efikasnog korištenja znatnih financijskih sredstava odvojenih za troškove Afganistana i tamošnjih američkih vojnih djelovanja. Sve ono što je time američki Pentagon štitio kao tajne podatke, dajući u javnost tek ružičaste propagandne detalje – ovih je dana eksplodiralo u lice kako američkih političara, tako i vojnih struktura koje se očigledno nisu pripremile za brzo urušavanje kompletne vojno-sigurnosne arhitekture Afganistana.

Smjena na čelu afganistanske vojske 11. kolovoza 2021. godine

Uz to, novačenje ljudstva u Afganistanu konstantno je bilo problematično, uz ozbiljne borbene gubitke podložno i sezonskim gubicima. čak do 30 posto kadrova, bilo zbog odlaska ljudi na sjetve ili žetve, ili borbenog dezertiranja – što je sve itekako utjecalo na koheziju preostalih postrojbi. A takve postrojbe se onda često slalo daleko od domaćih krajeva, u strani etnički prostor, gdje su oni bili posebno izloženi talibanskoj propagandi te pokušajima kupovine pred ikakve ozbiljnije operacije. Stanje su tu dobro ilustrirale i promjene na čelu Afganistanske narodne armije, gdje se od 2003. do 2021. godine ukupno izmijenilo 8 generala. No, dok je prvome od njih mandat trajao gotovo 7 godina (Bismillah Khan Mohammadi), a drugome gotovo pet godina (Sher Mohammad Karimi) – treći (Qadam Shah Shahim), četvrti (Mohammad Sharif Yaftali) i peti (Bismillah Waziri) su na tom mjestu između 2017. i 2020. izdržali po manje od 2 godine, da bi onda “rok trajanja” prvo pao na 347 dana za šestog (Mohammad Yasin Zia), pa 53 dana za sedmog (Wali Mohammad Ahmadzai) i konačno samo na 4 dana za osmog (Hebatullah Alizai). Naravno, takvom nestabilnom stanju nipošto nisu pomogle ni činjenice da su se ključni saveznici, Sjedinjene Američke Države, najednom prvo krenule potpuno samostalno (bez puno dogovora čak i s NATO saveznicima) sporazumijevati s neprijateljem u odvojenom mirovnom postupku negdje daleko od Afganistana, da bi onda krenuli i odlaziti – ponekad i bez osnovnog obavještavanja lokalnih snaga (kao u Bagramu 6. srpnja ove godine). Takav užurbani odlazak, umjesto postupnog javnog i jasno pripremljenog izvlačenja, u pravilu je za sobom povlačio i užurbano povlačenje ključnih civilnih kadrova te raznih profila zaposlenika brojnih privatnih vojnih kompanija o kojima su također ponekad ovisile i realne sposobnosti domaćih snaga – kojima su nasuprot stajali sve brojniji te dobro motivirani talibani, dodatno opremljeni zarobljenim oružjem, te ojačani i dodatnim iskusnim borcima oslobođenima iz raznih državnih zatvora širom Afganistana.

Krajem 2019. godine Republika Hrvatska je predstavila svoj Program predsjedanja Vijećem EU, prigodno nazvan “Snažna Europa u svijetu punom izazova”. U njemu su identificirana četiri glavna prioritetna područja, među kojima je na trećem mjestu bila i “Europa koja štiti” – područje u koje bi uvelike spadala i borba protiv terorizma te zaštita građana od njegovih posljedica. No u ovom se dokumentu sam pojam terorizma spominje tek rubno – konkretno je naveden tek među prioritetima prema konfiguracijama vijeća, i to u dvije konfiguracije: Vijeća za vanjske poslove (FAC) i Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove (JHA).

Na području vanjskih poslova terorizam se navodi u dva konteksta – (1) onom europskog “južnog susjedstva”, kao zajednički izazov za čije suzbijanje se traži da “Naglasak treba biti i na suradnji u borbi protiv terorizma, suzbijanju radikalizacije i nasilnog ekstremizma i u odgovoru na izazov migracija“, te (2) u sklopu šire tematike partnerstva EU sa SAD i Kanadom. Na području pravosuđa i unutarnjih poslova, terorizam se spominje među glavnim aktivnostima u nadolazećem petogodišnjem razdoblju – uz pravosudne reforme, izmjene migrantske politike, zaštitu vanjskih granica i Schengen, zajedno upakirano s hibridnim prijetnjama te jačanjem sposobnosti civilne zaštite. U sklopu pravosudne suradnje unutar EU terorizam je spominjan tek kao faktor poticanja razmjene informacija među članicama, te usvajanja zasebne uredbe o sprječavanju širenja terorističkih sadržaja na internetu. U vanjskim odnosima Unije terorizam se opet spominje samo kao područje suradnje sa SAD-om, primarno radi sklapanja sporazuma sa SAD-om o razmjeni e-dokaza, jačanju zajedničkih napora u borbi protiv terorizma (“kroz razmjenu informacija s područja sukoba“), te suzbijanju teškog međunarodnog organiziranog kriminala, Time se vidi da je naglasak čitave ove priče zapravo na vanjskim prijetnjama, prvenstveno islamističkog podrijetla, koje se suzbija paralelno s izvođenjem raznih vojnih djelovanja u suradnji sa SAD i NATO savezom. Nije bilo mnogo razlike ni odmah nakon kraja hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, kada se terorizam krenulo spominjati bitno manje. Jasno se to vidi u predizbornom programu s kojim je HDZ dobio parlamentarne izbore 5. srpnja 2020. godine. U tom dokumentu, nazvanom “Sigurna Hrvatska”, HDZ terorizam spominje samo jednom – u poglavlju “Pravosuđe i borba protiv korupcije”. Ondje se pod točkom “Reforma kaznenog zakonodavstva i pravna sigurnost” (86. str.) kao prioritet za iduće razdoblje, ali bez ulaska u ikakve detalje, tek navodi: “Osnažit ćemo alate za borbu protiv terorizma i novih oblika kaznenih djela počinjenih modernim tehnologijama“.

No onda je došlo do promjena i zabilježeni su novi teroristički napadi. Prvo je u Hrvatskoj 12. listopada zabilježen do sada jedinstven napad na zgradu Vlade RH u Zagrebu, što je dovelo do ograničavanja pristupa Trgu svetoga Marka i višetjednom dobacivanju premijera Plenkovića s oporbom te predsjednikom RH Milanovićem. Nakon tog domaćeg primjera radikalno desnog terorizma, u javnosti su odjeknuli islamistički napadi u Francuskoj (pokolj oko crkve u centru Nice 29. listopada) i Austriji (pohod usamljenog islamiste centrom Beča 2. studenog 2020. godine) – i sve je to pokrenulo određene reakcije. Hrvatska reakcija se svela na novi sukob premijera i predsjednika oko sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost, te ulogu Koordinacije za domovinsku sigurnost u nacionalnim naporima oko deradikalizacije nasilnih desničara (koji uz političku podršku HDZ-a već godinama periodično dominiraju društvenom scenom RH).

Taj novopronađeni problem političke deradikalizacije završio je i naglavačke ubačen u nacrt “Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine” kojeg je Vlada RH hrvatskoj javnosti predstavila 12. studenog 2020. godine. Nakon što je godinama Sigurnosno-obavještajna agencija u svojim godišnjim izvješćima tvrdila kako u RH praktično pa nema domaćeg terorizma i radikalizma ni u tragovima, sada je u nacrt tog novog strateškog dokumenta najednom dodano čitavo poglavlje nazvano “Borba protiv radikalizma, ekstremizma i terorizma”. U njemu se pažljivo izbjegava detaljnije opisivati podlogu domaće radikalizacije – spominjući tek “pojavu i širenje radikalizma koji prihvaća primjenu nasilja za postizanje identitetskih ciljeva, te nasilnog ekstremizma i terorizma kao njegove najgore posljedice“. Borbu s ovom novom prijetnjom ne daje se u zadatak nikome specifično (“Nužni su zajednički napori svih relevantnih aktera u javnom i privatnom sektoru, posebno u sustavu Domovinske sigurnosti“), a zaziva se i suradnju s tijelima EU – kao da se tu radi o nekom vanjskom izazovu, a ne domaće uzgojenoj prijetnji. Jednako se spominje i “pitanje posjedovanja i lake dostupnosti nezakonitog vatrenog oružja” – tema s kojom se MUP RH desetljećima bavi neuspješno i preko volje, što bi također trebalo krenuti na bolje uz angažiranje EU i drugih organizacija, prvenstveno Interpola, radi jačanja “mjera za suzbijanje krijumčarenja vatrenim oružjem“. Dio posla misli se uvaliti i “privatnom sektoru“, prvenstveno telekom sektoru i medijima, jer on “posjeduje važan dio digitalne i nedigitalne infrastrukture za učinkovitu borbu protiv govora mržnje, radikalizacije i potencijalnih terorističkih djelovanja” – bez spomena uloge domaće politike u nastanku i rastu ovog problema. Što se prostora za potencijalni terorizam tiče, on je prvenstveno fizički – gdje su problematizirani (1) otvoreni i pristupačni javni prostori, koje bi trebalo nadzirati i štititi uz suradnju lokalnih vlasti i “bez ugrožavanja slobode građana”, te (2) virtualni prostor. Tu se spominje internet općenito i “društveni mediji” (valjda društvene mreže, a ne mediji zajednice ili nešto takvo) – koje se opisuje kao “virtualne arene za radikalizaciju“, te poprište “neprihvatljivog ponašanja na štetu pojedinaca, posebno ranjivih skupina“. Iz nekog razloga se baš uvođenje mehanizama za borbu protiv govora mržnje na internetu navodi kao razvojni cilj države – prebacujući taj posao opet na “internetske platforme i ostale medijske dionike“, bez obzira na činjenicu kako je najozbiljniji dio takvih igrača baziran daleko izvan RH i time temeljito izvan dometa svake domaće prisile.

A što radi Europa?

Kurz i Macron na sastanku 10. studenog 2020. godine

Dok je u ovim primjerima vidljivo sve što su državna tijela Republike Hrvatske zadnjih mjeseci uspjela kompilirati na temu terorizma i radikalizacije (bez makar i spomena ozbiljnih koraka za postizanje političke deradikalizacije), ponešto je drugačije stanje u Europskoj uniji. Naime, u petak, 13. studenog EU je obilježila petu godišnjicu terorističkog napada oko kazališne dvorane Bataclan u Parizu. U tih pet godina mnogo se pričalo o novim, općim i široko prihvaćenim paneuropskim mjerama protiv terorizma, no bitno se manje i stvarno poduzelo. Sporni propisi bili su tema i videokonferencijskog sastanka europskih čelnika u utorak, 10. studenog, kojim su u Parizu zajedno predsjedali austrijski kancelar Sebastian Kurz i francuski predsjednik Emmanuel Macron – predstavnici nacija koje su bile žrtve posljednjih islamističkih napada u Europi. Iako je prošlo dvije godine od kada je Austrija kao geslo svog EU predsjedanja usvojila geslo “Europa koja štiti” i više od godinu dana od kada je Macron istim geslom poticao svoje pozive prema užoj europskoj integraciji – malo se tko tu sjetio istog tog gesla i među prioritetima ovogodišnjeg neuspješnog hrvatskog predsjedanja EU-om. Tek se skup političkih vođa kontinentalne razine – Kurz, Macron, njemačka kancelarka Angela Merkel, nizozemski premijer Mark Rutte, hrvatskoj dobro poznati predsjednik Vijeća Charles Michel te predsjednica Komisije Ursula von der Leyen – spomenuo želje za ubrzavanjem donošenja pojedinih antiterorističkih mjera što se po stolovima EU birokracije povlače još od 2015. i tadašnje faze aktivnosti nakon napada u Parizu.

Kao i obično, opet se kontekst terorizma u Europi, koji često ima korijene u samim EU državama i njihovom odnosu prema pojedinim kategorijama vlastitih građana, iz političkih razloga povezalo s temama kontrole EU granica te imigracija. Ta tema, posebno draga zemljama Višegradske skupine, bila je dovoljno sredstvo okupljanja da od svega što se raspravljalo nakon 2015. godine jedino donekle zaživi Europska agencija za nadzor granica i obala pod okriljem Frontexa (organizacije čiju se brojnost i proračun višestruko povećavalo tijekom proteklih godina). Na to se 10. studenog nadovezala i tema daljnjeg učvršćivanje kontrola na vanjskim granicama EU, s naglaskom na novi informatički sustav granične kontrole (Entry-Exit-system – EES) koji bi trebao zaživjeti 2022. godine. Za to vrijeme, tijekom prošlih pet godina vrlo malo je napravljeno na jačanju široke suradnje među nacionalnim policijama, uspostavi zajedničkih baza podataka i efikasnom dijeljenju obavještajnih podataka. I dok Europa neposredno nakon pojedinih napada provodi kriminalističke istrage pojedinih incidenata, a ponekad i kakve šire policijske akcije – kao 9. studenog širom Austrije provedena “Operacija Luxor”, koja je neposredno prethodila prošlotjednim EU video-dogovaranjima, i u kojoj je uhićeno 70 osoba (u širem smislu pripadnika ili Muslimanskog bratstva ili pretpostavljenih islamističkih organizacija) – Hrvatska se tu prvenstveno zadržava na verbalnoj razini, skrivajući se iza tajnosti istraga i zabavljajući javnost prepucavanjima premijera i predsjednika države na temu suzbijanja radikalizma i terorizma. Nažalost, vrlo je to slično i glavnini EU odgovora na ove izazove – odgovora u kojem se redovito ponavljaju jedne te iste mjere o kontroli legalnog i ilegalnog naoružanja (gdje je 13. studenog i RH opet “apelirala na dosljednu primjenu Akcijskog plana EU za suzbijanje krijumčarenja vatrenim oružjem“), te o integraciji imigranata i pooštravanju graničnih kontrola – ali sve beskrvno i s jako malo naznaka ozbiljne volje za rješavanjem uočenih problema.

U tom je svjetlu u petak, 13. studenog, održan i sastanak EU ministara pravosuđa te unutarnjih poslova. Prije oko mjesec dana u raspored ga je iznenada dodala Njemačka, ne bi li se na njemu radilo na političkom dogovoru oko novog “Pakta o migracijama i azilu”, kojeg je u rujnu predstavila Europska komisija. Na tu je temu RH, uz tri definirana “stupa solidarnosti” – (1) premještanje tražitelja međunarodne zaštite, (2) sponzorstvo u postupcima vraćanja, te (3) doprinose u izgradnji operativnih kapaciteta – kao četvrti predložila uvažavanje napora pojedinih država članica u zaštiti vanjske granice, uz detektiranje njenog BDP-a i broja stanovnika. No, aktualni događaji su tu na raspored stavili i dodatne novo-stare teme. Jedna od njih je bilo pitanje uloge interneta i raznih njegovih servisa u promociji islamizma. O tome EU do kraja godine misli zaključiti poseban Propis o online terorističkom sadržaju (Regulation on terrorist content online – TCO), gdje ne bi čudilo da dođemo do nečeg sličnog onome o čemu se u Hrvatskoj proteklih tjedana na glas razmišljalo, a što je potom konkretiziralo Ministarstvo kulture i medija kroz novi prijedlog Zakona o elektroničkim medijima, predlažući odgovornost medija i za objave čitatelja – bez da se zapravo makar i zagrebalo u društvene krugove kojima je posljednjih godina postalo normalno na internetu izjavljivati sve ono za što bi u svim drugim okolnostima bili osobno procesuirani.

Video-skupom 13. studenog predsjedao je njemački ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer

No, dok je u brojnim komentarima bila jasno naglašena unutarnjopolitička motivacija posljednjeg EU spominjanja terorizma i borbe protiv te pojave, ostaje činjenica da se tu Europska unija koncentrirala na radikalni islamizam (posebno napadima pogođene Austrija i Francuska). I dok je EU kroz pripreme zajedničke izjave objavljene u petak, 13. studenog tek postupno ipak došla do ponešto općenitijih formulacija o prijetnji, u RH se već tjednima govorilo namjerno mutno, spominjući tek “identitetski motivirani ekstremizam“. Pa ipak, da se točnije objasni o čemu je riječ pobrinuo se Charles Michel prijedlogom nekakve dodatne obuke europskih imama, ne bi li oni savladali “naše fundamentalne vrijednosti, posebno slobodu misli te jednakost spolova“. I dok čelnici kao Merkel ili Rutte osporavaju kontekst suprotstavljanja kršćanstva te islama, pa makar navodeći kao ponešto povoljniju dihotomiju civilizacije i barbarstva, ostaje činjenica da su glavni ton događanjima ipak davali Macron i Kurz – obojica politički vođe koji se stavovima postupno pomiču prema desnici (Macron u očekivanju idućih francuskih parlamentarnih izbora, a Kurz u nastojanju hvatanja jače pozicije u Europskoj pučkoj stranci u doba političkog zalaska Angele Merkel). Pa ipak, na sva ta EU razglabanja već godinama predlaganih europskih mjera bi, prema Ursuli Von der Leyen, sada trebale uslijediti i ponešto konkretnije mjere – prvo se 9. prosinca očekuje svojevrstan EU plan (agenda) borbe protiv terorizma, o kojem bi se raspravljalo na zadnjem ovogodišnjem sastanku čelnika EU zemalja 10. i 11. prosinca ove godine, uživo ili opet na daljinu. Nakon toga, u svibnju iduće godine očekuje se i strategija reformiranja Schengena, o kojoj će suglasje biti bitno lakše postići nego oko EU proračuna ili ujednačene vladavine prava za čitavu Uniju.

* Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

Samo 12 dana nakon bombaškog napada u Manchesteru, te gotovo dva i pol mjeseca po napadu kod britanskog parlamenta u Westminsteru, London je noćas opet bio metom islamističkog terorizma. Koliko se sada zna, malo iz 10 sati uvečer po lokalnome vremenu, ukupno trojica napadača prvo su iskoristili bijelo teretno vozilo za gaženje prolaznika na južnoj strani poznatog “Londonskog mosta”, da bi onda nastavili pohod hladnim oružjem među gostima obližnjih ugostiteljskih objekata u području tržnice “Borough” u samome centru Londona.

Opće poprište napada (Izvor: The Guardian)

Prve dojave o incidentu na mostu dobile su službe hitne pomoći oko 10:07 sati, da bi oko 10:08 po lokalnome vremenu o događanjima bila obaviještena i tamošnja policija. U brzoj reakciji vatrenim oružjem naoružanih pripadnika Metropolitan policije, te nenaoružane Transportne policije (British Transport Police – BTP), teroristi su bili ubijeni unutar 8 minuta od prvih dojava. Prema aktualnom stanju stvari, ukupne žrtve noćašnjeg napada obuhvaćaju 7 mrtvih i 48 ranjenih osoba – koje su zbrinute širom ukupno 6 londonskih bolnica. Kako izgleda, među žrtvama ima i Francuza, Australaca, Novozelanđana, te Španjolaca – što i ne čudi, budući je područje napada popularno turističko okupljalište – no za sada još nisu objavljeni detalji o identitetu žrtava, kao ni počinitelja.

Ozlijeđeni su ostali ležati na Londonskom mostu (Izvor: The Telegraph)

Prema iskazima svjedoka, bijeli kombi (ne kamion kao u slučaju terorističkih napada u Francuskoj ili Njemačkoj) došao je na Londonski most s njegove sjeverne strane i prije silaska s mosta (procjene kazuju oko 80-100 km/h) krenuo je vijugati na desno te gaziti ondje prisutne prolaznike. Navodno je za upravljačem bila viđena samo jedna osoba, koja je potom zaustavila dostavno kombi-vozilo unutar 90 metara od silaska s mosta – da bi onda iz njega izašla ukupno tri napadača i krenula dodatno tući i zlostavljati već povrijeđene osobe na cesti. Nakon toga, oni su naoružani velikim noževima i sječivima krenuli prema obližnjoj tržnici, sijući strah kroz niz brojnih lokalnih restorana i pubova.

Tržnica “Borough” – mjesto glavnog napada (Izvor: The Guardian)

Jedan od napadača s lažnim pojasom s eksplozivom (izvor: BBC)

Iako je u prvome trenutku izgledalo kako su napadači opremljeni i samoubilačkim pojasevima, policija je na kraju utvrdila da je to bila varka – pojasevi su bili bezopasni, namijenjeni samo dodatnom strašenju žrtava i smanjivanju njihove volje za otporom pred napadima hladnim oružjem. Kako je to oko podneva 4. lipnja opisala britanska premijerka Theresa May: “Naoružani policajci iz sastava Metropolitanske policije i zasebne policije zadužene za ‘City of London’, stigli su na tržnicu Borough vrlo brzo, te su ubili trojicu sumnjivaca. Teroristima su se suprotstavili i ustrijelili ih naoružani pripadnici policije unutar 8 minuta od kada je policija primila prvi poziv u pomoć. Sedam ljudi je umrlo od posljedica napada, uz trojicu sumnjivaca koje je ustrijelila policija. Još 48 osoba se liječi u više bolnica širom Londona“.

Poprište napada neki prolaznici napustili su s rukama u zraku (Photo: Neil Hall, Reuters)

Prema izjavi očevidaca, u drugoj fazi napada (izvedenoj hladnim oružjem) trojica terorista su ostavila iznajmljeno vozilo uz ulicu, nedaleko “The Barrowboy & Banker” puba, gdje su među ostalima ranili i pripadnika Transportne policije, koji se među prvima odazvao u pomoć osobama povrijeđenim motornim vozilom na mostu. Kako izgleda, oni se nakon toga nisu razdvojili, već su krenuli tražiti dodatne žrtve u ugostiteljskim objektima niz ulicu – kada su zabilježeni i njihovi povici “Ovo je za Allaha!“, na čemu se i zasnivaju pretpostavke o njihovoj islamističkoj motivaciji. Sva su trojica na kraju ustrijeljena u prostoru oko obližnjeg “Wheatsheaf” puba, udaljenog oko 190 metara od mjesta ostavljanja vozila. Iako za sada nema podataka o počiniteljima, neki od izvora su spominjali i da je jedan od njih nosio svojevrsni “policijski prsluk”, što bi ukazivalo na njihovo domaće podrijetlo, a još nitko nije preuzeo odgovornost za napad. Na poprište napada izašli su i naoružani, i nenaoružani policajci (pri čemu jedan dio nije tada bio u službi), od kojih je njih četvoro bilo i ozlijeđeno od napadača – brzina njihovog izlaska na teren omogućila je i da oko 80 liječnika bude u stanju jednako brzo izaći na teren te zbrinjavati ranjene.

Stanje uzbune u Velikoj Britaniji

Velika Britanija od kolovoza 2006. objavljuje javne obavijesti o razini opasnosti od terorizma – odvojeno za “međunarodni terorizam”, te “sjevernoirski terorizam”. Svako od ovih mjerila ima po pet razina (niska, umjerena, bitna, neposredna i kritična), koje određuje i objavljuje Joint Terrorism Analysis Centre (JTAC), iz sastava britanske unutarnje sigurnosne službe MI5. Od kraja kolovoza 2014. godine pa sve do 23. svibnja 2017. godine, ta je razina za međunarodni terorizam bila ustrajno označena četvrtom razinom (neposredna opasnost, “severe risk”), da bi po terorističkom napadu u Manchesteru ona na ukupno tri dana bila podignuta i na najvišu petu razinu – kritičnu. U utorak 27. svibnja je mjerilo rizika od međunarodnog terorističkog napada ponovo bilo sniženo na četvrtu razinu – što su neki dijelovi javnosti doživjeli kao propust u nacionalnom sigurnosnome sustavu Ujedinjene Kraljevine.

Danas ujutro je ministrica unutarnjih poslova UK (“Her Majesty’s Principal Secretary of State for the Home Department”) Amber Rudd po tom pitanju izjavila kako je JTAC odlučio danas ne podizati mjerilo razine rizika od terorističkoga napada, nakon aktualnoga napada u Londonu. “Mi ne držimo da postoje dodatni elementi koji bi se nastavili na noćašnji napad. JTAC je donio tu procjenu, te nisu preporučili prelazak na razinu ‘kritično’. Mi ne možemo biti 100 posto sigurni, policija i dalje provodi svoju operaciju, ali ako je JTAC mislio da vani prijeti još napadača koji bi mogli nastaviti provedbu ovoga napada – očekujem da bi oni razmišljali o podizanju tog mjerila. Mi ostajemo na razini ‘neposredno’ jer mislimo da su pohvatali sve glavne počinitelje“. U skladu s tim, a iako su sve velike političke stranke danas suspendirale svoje predizborne kampanje, ministrica Rudd je podržala nesmetano održavanje britanskih parlamentarnih izbora zakazanih za četvrtak, 8. lipnja 2017. godine. Ujedno, ona je izjavila i kako je uvjerena u činjenicu da se tu noćas radilo o radikalnim islamističkim teroristima.

Karakteristike napada i odgovora na opasnost

Nakon izlaska iz kombija, napadači su nastavili pješice prema obližnjoj tržnici

Iako se na prvi pogled tu radi o trećem napadu islamističkih terorista na Veliku Britanije tijekom posljednja tri mjeseca, treba istaknuti i određene razlike jučerašnjeg događanja u usporedbi prema napadu kod Westminstera 22. ožujka ove godine, i bombaškog napada na koncertnu dvoranu u Manchesteru 2. svibnja 2017. godine. Kao prvo, jučerašnji teroristički napad je vidljivo manje složen od onog iz Manchestera. Jučerašnji napadači nisu posebno sintetizirali eksploziv, te s njim onda i konstruirali bombe, već su iskoristili priručna sredstva – bijelo dostavno kombi-vozilo, te hladno oružje. Kako sada izgleda, vjerojatno je i njihova mreža potpore bila uža od one britanskog državljana libijskog podrijetla Salmana Ramadana Abedija. Osim toga, treba naglasiti i činjenicu da mjesto te vrijeme napada nije bilo posebno birano (koncert, trenutak izlaska publike iz dvorane) – već je napad pokrenut na području koje je neprekidno iznimno prometno, s brojnim ugostiteljskim objektima iznimno popularnim među domaćim i stranim turistima. Osim toga, tri napadača se tijekom čitave situacije nisu razdvajala, iako bi njihovo odvojeno djelovanje (možda i s tri vozila, ili na tri odvojene lokacije) zasigurno podiglo nemili učinak čitavog napada. Upravo ovaj element predstavlja i najveću razliku u usporedbi s brojnim drugim islamističkim napadima nedavno izvođenim motornim vozilima i/ili hladnim oružjem (u Nici 14. srpnja 2016. godine, u Berlinu 19. prosinca 2016. godine, ili u samome Londonu, kod parlamenta u Westminsteru 22. ožujka ove godine) – kada se redovito radilo o aktu napadača pojedinca, a ne o grupi počinitelja u istome vozilu.

Tijekom trajanja jučerašnjeg terorističkog napada mnogi su očevici zabilježili povike kojima je policija prolaznike pozivala da bježe, a one u ugostiteljskim objektima da se sakriju – dok je dio prolaznika i odmah bio odveden s područja događanja uz kontrole te držanje ruku u zraku. Spomenuti povici nisu bili znak panike, već dio razrađene taktike postupanja – ne bi li se pažnju javnosti usmjerilo na postupanja koja smanjuju neposredan rizik od povreda ili smrti u napadu što traje oko njih. Što se brže javnost ukloni iz ugroženih područja ili se uspije sakriti, to je veća i vjerojatnost njihove sigurnosti te olakšavanja posla identifikacije počinitelja za naoružane policajce. U ovu su svrhu bili zabilježeni i slučajevi policijskog zaključavanja gostiju u očigledno mirne ugostiteljske objekte, čime je dodatno smanjen potencijalni doseg napadača prema ostalim građanima.

Policija u Barkingu pretražuje stanove potencijalnih terorista (Izvor: BBC)

Aktualnu istragu vodi Counter Terrorism Command (CTC ili SO15) – specijalizirani odjel u sastavu londonske Metropolitanske policije (Metropolitan Police Service), nastao u listopadu 2006. godine spajanjem obavještajnih, operativnih i istražnih sposobnosti prijašnjih Antiterorističkih (SO13) i Specijalnih odjela (SO12) policije. Prema javljanju pojedinih medija, sva trojica napadača su identificirani, iako o tome još nije i izvještena šira javnost, a danas iza 14 sati Metropolitanska policija dala je i službenu izjavu o napretku istrage noćašnjega napada, u kojoj se kaže: “Djelatnici iz sastava Antiterorističkog zapovjedništva Metropolitanske policije su ovoga jutra, u nedjelju 4. lipnja, uhitili 12 osoba u Barkingu, istočni London, vezano uz jučerašnje incidente na prostoru Londonskoga mosta te tržnice Borough. Pretrage niza objekata u Barkingu se nastavljaju“. U Barkingu su danas izvedene i kontrolirane eksplozije – tijekom policijske pretrage stana barem jednog od tri potencijalna noćašnja napadača.

Za kraj, spomenimo i da je Barking prigradsko naselje Londona, niske gustoće stanovništva te iznimne raznolikosti (Pakistanci, Bangladešani, Indijci, bijeli i crni građani UK). Radi se tu o negdašnjoj lokaciji termo-elektrane i tvornice automobilske industrije, koju se zadnjih godina pokušava urbano regenerirati. Ovo je naselje u istočnom Londonu ima visok udio stanovništva muslimanske vjere (preko 40 posto), a navodno je na glasu i po svojim lokalnim islamističkim radikalima.

Budući da uskoro brojimo tri mjeseca od početka ofenzive libijskih snaga na uporište Islamske države u Libiji, a da ova vojna operacija nije postigla željenog uspjeha, jučer su se ondje u borbu aktivno uključile i Sjedinjene Američke Države. Udarima iz zraka nastoji se pomoći pri aktualnoj opsadi grada Sirta, rodnog mjesta Moamera al-Gadafija, te tamošnjeg glavnog uporišta radikalnih islamista priseglih na vjernost kalifu Islamske države Abu Bakru al-Baghdadiju. Dok su borbe oko Sirta snage odane Tripoliju do sada koštale oko 250 mrtvih, njihov je neuspjeh postajao sve većim problemom za libijsku Vladu nacionalnog sporazuma – ne samo radi žrtava među ionako slabim saveznicima Zapada u Libiji, već i zbog slabog učinka logističke i tehničke pomoći koju Vladi nacionalnog sporazuma pružaju njeni međunarodni saveznici.

Dosadašnja djelovanja SAD u Libiji

Noureddine Chouchane i poprište američkog napada, Sabratha, 19. veljače 2016. godine

Ovo američko borbeno djelovanje za sada predstavlja treći navrat da su SAD posljednjih godina iz zraka napadale ciljeve u Siriji. Prvi put su takva djelovanja bila zabilježena u večernjim satima 13. studenog 2015. godine, kada je iz zraka gađan “zapovjedni centar Islamske države” nedaleko grada Darne na istoku Libije. Iako se službeno broji da je taj kraj pod vlašću Zapadu sklonijih libijskih skupina od lipnja 2015. godine, svojim su djelovanjem američki zrakoplovi F-15 ondje eliminirali tamošnjeg islamističkog vođu Abu Nabila al Anbarija. Taj je Iračanin u Libiju stigao tijekom rujna 2014. godine, kao osobno otposlani izaslanik kalifa al-Baghdadija iz Raqqae.

Druga serija američkih napada u Siriji bila je izvedena u petak 19. veljače ove godine, iz američkih letjelica s posadom i bez nje (među ostalima i zrakoplovima F-15 Strike Eagle Ratnog zrakoplovstva SAD baziranima na RAF Lakenheath u Suffolku). Cilj ove serije jutarnjih napada bio je “kamp za obuku ISIS” nedaleko obalnog grada Sabratha, na zapadu Libije (oko 80 kilometara zapadno od Tripolija), gdje je glavna meta bio islamistički vođa Noureddine Chouchane, osoba navodno odgovorna za organizaciju dva napada na strance u Tunisu, 18. ožujka 2015. i 26. lipnja 2015. godine, koji su zajedno odnijeli 60 života. Treba napomenuti da je baš u ovom napadu SAD na ciljeve Islamske države kod Sabrathe bilo ubijeno i dvoje talaca iz Srbije. Riječ je bila o Slađani Stanković i Jovici Stepiću, službenicima srpske ambasade u Libiji, o čijem se oslobađanju aktivno pregovaralo još od otmice 8. studenog 2015. godine.

Objava novih američkih zrakoplovnih djelovanja u Libiji

Prema navodima iz Ministarstva obrane SAD, jučerašnji su zračni napadi izvedeni temeljem “zahtjeva libijske Vlade nacionalnog sporazuma“, a američki predsjednik Barack Obama navodno ih je autorizirao tijekom prošloga tjedna temeljem preporuka ministra obrane SAD Asha Cartera i generala Josepha Dunforda, načelnika Združenog stožera OS SAD. Za razliku od već spomenuta prva dva niza takvih američkih zračnih napada u Libiji, koje se izvodilo neovisno o saveznicima na terenu (što je možda i imalo veze s njihovim dvojbenim učinkom), ovi zadnji izvedeni su uz koordinaciju s međunarodno priznatim lokalnim vlastima. Prema riječima Petera Cooka, glasnogovornika Pentagona, ovi napadi su:

“… konzistentni s našim pristupom borbi protiv ISIL-a, uz suradnju sa sposobnim i motiviranim lokalnim snagama. Snage povezane s Vladom nacionalnog sporazuma imale su uspjeha pri oslobađanju prostora iz ruku ISIL-a, za sada oko Sirta, i dodatni udari SAD će nastaviti gađati ISIL u Sirtu, ne bi li omogućili vladinim snagama izvođenje odlučujućeg strateškog napredovanja“.

Nova američka ratna operacija?

Negdašnji konferencijski centar Ougadougou – jedna od glavnih utvrda ISIS u Sirtu

Pri tome, do sada su gađane konkretne mete u području užeg centra grada Sirt, čija opsada neprekidno traje još od 8. lipnja ove godine. Izgleda da su konkretno gađana dva teretna vozila korištena od islamista i jedan tenk T-72, što je, čini se, samo uvod u širu pomoć ondje zaglavljenim vojnim nastojanjima Vlade iz Tripolija. Sam izbor meta izveden je temeljem informacija koje su na terenu prikupila djelovanja pripadnika američkih postrojbi specijalne namjene, a navodno su u djelovanjima sudjelovale i bespilotne letjelice MQ-9 Reaper bazirane u zrakoplovnoj bazi Sigonella na Siciliji, te helikopteri AH-1W Super Cobra s desantnog nosača zrakoplova USS Wasp (LHD-1), koji je trenutno u vodama nedaleko Libije, navodno bez ostala dva plovila svoje uobičajene amfibijske skupine brodova.

Glasnogovornik Pentagona Cook napominje kako su djelovanja SAD u Libiji ograničena na zračne udare i obavještajnu potporu, ukazujući da ondje nema prodaje naoružanja ili isporuka kakve nesmrtonosne vojne pomoći – ističući da:

“Po pitanju ove konkretne operacije u Sirtu ne očekujemo sudjelovanje kopnenih postrojbi SAD u ovoj konkretnoj operaciji. Ne bih želio govoriti o korištenju kakvih drugih snaga SAD u širem kontekstu Libije… Mi smo već ranije naznačili da imamo snage na terenu, koje nam pružaju sliku stanja, i to je bilo korisno i uspješno. Ali, to je zasebno i odvojeno od ove operacije“.

Raketni napad na Sirt izvršen 18. srpnja nije ubrzao opsadu

S vojne strane, čitavom širom američkom operacijom u Libiji se izgleda rukovodi iz Američkog zapovjedništva za Afriku (US Africa Command – AFRICOM), čiji je zapovjednik general Thomas D. Waldhauser dobio i ovlast odobravanja budućih borbenih djelovanja oko Sirta. Ove aktivnosti se navodno izvode u okviru operativnog plana sastavljenog od tri prepoznatljive faze. Kao prvo, “Operacija rješavanje Odiseje” (Operation Odyssey Resolve) obuhvaća obavještajne djelatnosti i izviđačke letove, kojima se prikuplja informacije potrebne za suprotstavljanje nasilnom ekstremizmu u Libiji. Kao drugo, operacija nazvana “Junction Serpent” iz dostupnih informacija formira konkretne podatke o ciljevima potencijalnih djelovanja, izričito uz konzultiranje lokalnih vlasti Libije. Konačno, kao treće, operacija “Odyssey Lightning”, započeta tijekom proteklih dana, obuhvaća djelovanja borbenih letjelica koje onda pogađaju tako prethodno odabrane ciljeve.

Ples po žici u Libiji

Navodni ostaci helikoptera u kojem su stradali Francuzi kod Bengazija

Za kraj napomenimo i činjenicu da su spomenuta američka djelovanja postrojbi specijalne namjene u Libiji očigledno odvojena od usporedivih francuskih aktivnosti, iako se proteklih mjeseci s terena čulo o naznakama djelovanja snaga obiju ovih država. Za razliku od aktualnog priznanja američke prisutnosti, Francuska je boravak svojih specijalaca u Libiji objavila 20. srpnja ove godine, povodom smrti trojice njihovih ljudi – pri rušenju libijskog helikoptera (navodno pripadajućeg snagama libijskog generala Khalifa Haftara), 17. srpnja ove godine nedaleko Bengazija. Za razliku od SAD, za koje se spominju dvije skupine specijalaca na širem zapadu države, Francuska je u Libiji djelovala na istoku države, gdje se izgleda tijekom proteklog vremena izrotiralo i više tisuća francuskih vojnika. Među ostalim, njihovom se djelovanju pripisuju i obavještajni podaci prema kojima je bio pripremljen već spomenuti prvi američki zračni napad u Libiji, uspješno izveden 13. studenog 2015. godine na istoku Libije.

Prosvjedi nakon objave francuskog prisustva u Libiji ,Tripoli, 21. srpnja 2016. godine

Pa ipak, kako te francuske aktivnosti na istoku Libije nisu bile usklađene s Vladom nacionalnog sporazuma, već samo s Tripoliju suprotstavljenim snagama u Bengaziju, ovo je priznanje francuske prisutnosti u Libiji u krugovima međunarodno priznate vlade dočekano političkim negodovanjem, potpomognutim i javnim prosvjedima u četvrtak, 21. srpnja ove godine. Usprkos povoljnim reakcijama koje su objave borbenog prisustva u Libiji imale na francusku unutarnju politiku, budući da su došle samo šest dana po velikom terorističkom napadu u Nici, vanjskopolitički je čitava ova situacija bila izvor popriličnih neugodnosti. Zato i ne čudi da su si SAD dale truda postupiti drugačije, možda i temeljem lekcija naučenih iz usporedivog političkog neuspjeha svoje druge serije zračnih napada u Libiji, u veljači ove godine – koordinirajući svoje aktivnosti s međunarodno priznatom vladom Libije, koja je i prva javno objavila američka borbena djelovanja u Libiji, da bi Pentagon tek onda naknadno potvrdio te službene libijske navode.

Libijski premijer Fayez Sarraj i članovi Predsjedničkog vijeća

Tako je tijekom popodneva libijski premijer Fayez Serraj mogao pred kamerama izjaviti da je upravo on tražio pomoć SAD, ne bi li olakšao napredovanje svojoj Vladi vjernih snaga oko Sirta. Konkretno, istaknuo je da je pomoć zatražena nakon koordiniranja snaga milicije al-Bunian al-Marsous i ministra obrane u Vladi nacionalnog sporazuma, čime je Predsjedničko vijeće Libije “odlučilo aktivirati svoje sudjelovanje u međunarodnome savezu protiv ISIS“. Pri tome, oni ponovno naglašavaju kako su i dalje protiv “strane vojne intervencije na terenu” u Libiji, do koje po njima može doći samo uz izričit pristanak međunarodno priznate Vlade nacionalnog sporazuma. U takovom kontekstu, dok je nenajavljeno francusko prisustvo u Libiji predstavljalo kršenje suvereniteta i “oskvrnuće svetosti libijskoga tla” – ograničena američka djelovanja samo su pomoć lokalnim vlastima u borbi protiv snaga Islamske države u Libiji.

Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.

Sinoć oko 22:30 na poznatoj Promenade des Anglais u Nici, srcu Azurne obale, dogodio se težak teroristički napad koji je za sada odnio 84 života. Dok su stanovnici Nice i tamo zatečeni turisti izašli na jednu od glavnih šetnica u gradu, kako bi uživali u završnom vatrometu povodom Dana pada Bastille, veliki bijeli kamion zabio se u gomilu i krenuo gaziti sve pred sobom. Prema izjavama svjedoka, a kasnije i policije, kamion je na Promenade des Anglais uletio u punoj brzini, te je gotovo puna dva kilometra vozio cik-cak, ostavljajući za sobom niz mrtvih tijela. Ovako dugačka vožnja demantirala je početna nagađanja kako je moguće da je vozaču pozlilo, dok su sumnje usmjerene prema terorizmu. Prve procjene govorile su o 30-ak mrtvih, ali se taj broj vrlo brzo povećavao – oko ponoći već je bilo više od 70 žrtava, da bi se jutros taj broj popeo na 84 poginuih, više od 100 ranjenih i hospitaliziranih, od čega je čak 54 djece. Ukupno 18 osoba je u kritičnom stanju. Među ubijenima je i zamjenik ravnatelja granične policije u Nici, Jean-Marc Leclerc.

Izvor: Le Monde

Promenade des Anglais vodi od aerodroma do starog dijela Nice, te je pješačka zona, u koju je dozvoljen ulaz samo dostavnim vozilima. Prema do sada poznatim informacijama, upravo je na taj način napadač i ušao u taj dio grada, tvrdeći da dostavlja sladoled. Budući da je u Francuskoj još uvijek na snazi izvanredno stanje, a u tom trenutku na šetalištu se okupio vrlo veliki broj ljudi, bilo bi logično da je kamion pregledan prije ulaska u pješačku zonu. Prema izjavama svjedoka, kamion je najprije vozio sporo, da bi u jednom trenutku ubrzao i počeo gaziti ljude. Nastala je panika, a gotovo odmah reagirala je i policija, trčeći za kamionom i vičući prema gomili – „Bježite, bježite“. Kamion je nakon gotovo pola sata zaustavljen kod hotela „Westminster“, gdje je došlo do kratke razmjene paljbe između policije i napadača, koji je tu konačno i ubijen. Lokalni mediji javljali su da je napadač, prije obračuna s policijom, počeo pucati iz pištolja po gomili, no policija taj podatak još uvijek nije niti potvrdila ni demantirala, već je samo objavila da je napadač „neutraliziran“. Nedugo nakon toga, pojavile su se informacije i o tome da je „kamion bio pun naoružanja i eksploziva“, no policija je te glasine demantirala, tvrdeći da je u vozilu pronađeno tek nešto „lažnog oružja“.

Rano jutros počeli su se otkrivati i neki detalji. Tako se za sada zna da je napadač Mohamed Lahouaiej Bouglel, 31-godišnjak s adresom u Nici. Iako su njegovi dokumenti pronađeni u kamionu, policija još uvijek ne otkriva da li je napadač bio francuski državljanin porijeklom iz Tunisa, ili je Tunižanin samo nastanjen u Nici. Od ranije je poznat policiji zbog sitnog kriminala, koji je prije dva dana iznajmio vozilo u gradiću Saint Laurent du Var, zapadno od Nice. Do sada nije bilo naznaka da je povezan s radikalnim islamistima ili Islamskom državom, pa policija tek treba istražiti da li je djelovao sam, ili iza njega stoji neka od radikalnih organizacija. Snimke s oko 1200 nadzornih kamera navodno su zabilježile putanju kamiona, i to od brda u okolici Nice (gdje je napadač navodno započeo svoj smrtonosni put) pa do krajnje točke, hotela „Westminster“.

Za Nicu i okolicu proglašen je najviši stupanj opasnosti od terorizma, a odmah po napadu predsjednik Francois Hollande vratio se u Pariz iz privatnog posjeta Avignonu, i sazvao krizni sastanak. Upravo je jučer, nekoliko sati prije napada, Hollande objavio da će izvanredno stanje, proglašeno nakon napada na koncertnu dvoranu Bataclan i nekoliko bistroa i stadion u studenom prošle godine, biti ukinuto 26. srpnja. No nakon sinoćnjeg napada, izvanredno stanje produženo je za još 3 mjeseca. Obavještajne službe upozoravaju na mogućnost novih napada. U Francuskoj je proglašena trodnevna žalost, koja počinje sutra, u subotu 16. srpnja, i završava u ponedjeljak, 18. srpnja.

Nakon što je jutros održan još jedan krizni sastanak državnog vrha, francuski predsjednik Hollande i premijer Manuel Valls došli su u Nicu i obišli ranjenike smještene u bolnicama. Antiteroristički odjel pariškog Tužiteljstva otvorio je istragu zbog „ubojstva i pokušaja ubojstva od strane organizirane grupe, koja je povezana s terorističkom organizacijom i u suradnji s kriminalnim terorističkim zločincima.“ Italija je jutros pojačala nadzor granice s Francuskom, kao i Njemačka.

Za sada još uvijek nitko nije preuzeo odgovornost za napad. Proteklih mjeseci, sve sigurnosne mjere bile su usmjerene na EURO 2016., pa je ovaj napad u Nici ipak ponešto iznenađujući. No čini se da je početkom ovoga tjedna francuski General Directorate for Internal Security (Direction générale de la sécurité intérieure, DGSI) upozorio na mogućnost novih napada islamskih militanata sa „zamkama u vidu vozila s eksplozivom“. U samo godinu i pol, ovo je treći veliki napad u Francuskoj. Sva tri napada odvila su se u intervalu od po 8,5 – 9 mjeseci, što može biti slučajno ili ne, a val teških i smrtonosnih zločina počeo je u siječnju prošle godine napadom na parišku redakciju satiričnog lista Charlie Hebdo. Potom je u studenom prošle godine izveden niz napada u različitim dijelovima Pariza, pri čemu je najviše žrtava bilo u koncertnoj dvorani Bataclan, a sada se tom nizu pridružio i napad u Nici. Nema sumnje da će i nakon Nice biti proglašene neke nove mjere sigurnosti, no očito je da će borba protiv terorizma zahtijevati i nove pristupe i taktike.

Vlada Crne Gore potvrdila je da je jučer, u utorak 22. lipnja, preuzela državljanina Jemena koji je duži niz godina bio zatočen u zatvoru Guantanamo zbog optužbi za terorizam. Radi se o tzv. „humanitarnom programu“ koji je pokrenula američka Vlada kako bi zatvorila zloglasni zatvor na Kubi, u kojem osim Crne Gore sudjeluju i BiH, Albanija, Mađarska, Slovačka, Estonija, Latvija, Rusija, Italija, Švicarska, Danska, Belgija, Njemačka, Portugal, Španjolska, Francuska i Velika Britanija. „Humanitarni program“ uključuje proces resocijalizacije dojučerašnjih dugogodišnjih zatvorenika, podnošenje zahtjeva za azil u zemlji primateljici, te spajanje s obitelji. Iako je takva osoba pod režimom dopunske zaštite, podliježe redovnom postupku dobivanja azila, sukladno crnogorskom Zakonu o azilu iz 2006., odnosno 2011. godine. Američke obavještajne službe garantiraju da jučer pristigli ne predstavlja nikakvu ni sigurnosnu ni bilo kakvu drugu prijetnju državi-primateljici i njenim građanima. Prebacivanju bivših zatvorenika s Kube u Crnu Goru, ili bilo koju drugu zemlju koja sudjeluje u „humanitarnom programu“ prethode detaljne evaluacije ponašanja, kazneno-pravne odgovornosti, kao i cjelovita sigurnosna procjena koju provode obavještajne službe SAD-a i zemlje-primateljice, na temelju kojih se potom donosi odluka o transferu.

Abdel Malik Ahmed Abdel Wahab al-Rahabi

Za sada je poznato da se Jemenac zove Abdel Malik Ahmed Abdel Wahab al-Rahabi, ima 37 godina, te da je u Guantanamu od siječnja 2002. godine. Tamo je stigao kao navodni tjelohranitelj Osame bin Ladena u Afganistanu, barem prema dokumentima Pentagona. Neki drugi neimenovani američki dužnosnici tvrdili su da je al-Rahabi trebao sudjelovati u sadržajno prilično nategnutom scenariju drugog dijela terorističke operacije 9/11 – onom u kojem su Al-Qaidini bombaši samoubojice navodno trebali oteti američki nosač zrakoplova u jugoistočnoj Aziji i spektakularno ga raznijeti. Prema tim „upućenim“ izvorima, ova se otmica trebala dogoditi istovremeno kada i napadi na njujorški WTC, no Osama bin Laden ju je navodno otkazao zbog zahtjevne organizacije ove dvije sinhronizirane akcije, ali i da ne zasjeni napade na američkoj istočnoj obali. Iako je ranije smatran „preopasnim za pomilovanje“, u prosincu 2014. al-Rahabi je ipak pomilovan i preporučen za transfer, uz opasku kako „više ne predstavlja značajnu prijetnju za SAD“.

Abdul Aziz Al-Suwedy

Jučerašnjim prihvatom bivšeg zatvorenika iz Guantanama Crna Gora je ispunila kvotu od ukupno dvije primljene osobe na resocijalizaciju, koliko se obvezala dogovorom sa SAD-om. U siječnju ove godine Crna Gora je prihvatila prvog bivšeg zatvorenika iz Guantanama, 41-godišnjeg Jemenca Abdula Aziza Al-Suwedya,  koji je u američkom zatvoru na Kubi proveo punih 13 godina. Američka su ga vlasti smatrale „pritvorenikom visokog rizika“, jer je uhićen kao navodni član Al-Qaide koji je, tvrdile su američke vlasti, u kampu za obuku Al-Qaidinih boraca „Tarnak Farms“ nedaleko aerodroma u Kandaharu obučavao „bombaše Osame bin-Ladena“. Neki zatvorenici u Guantanamu navodno su potvrdili da je Al-Suwedy vrstan poznavatelj eksploziva, za što ga je obučavala Nacionalna garda Jemena u kojoj je dobrovoljno odslužio godinu dana, te da je navodno specijaliziran za izradu bombi u cipelama. Al-Suwedya je u veljači 2002. u sigurnoj kući u Karachiju uhitila pakistanska obavještajna služba, zajedno s još 15 „kolega“, koji su poput njega pobjegli iz Afganistana.

Pripadnici 55. Arapske brigade danas se navodno bore za ISIS u Iraku

U Afganistanu je proveo više od godinu i pol dana, kao borac 55. Arapske brigade pod zapovjedništvom Osame bin-Ladena, koja se uglavnom sastojala od stranih boraca s Bliskog istoka, središnje i jugoistočne Azije, s uglavnom već stečenim nekakvim ratnim iskustvom (iz vremena sovjetske okupacije Afganistana, ili ratova u Čečeniji i BiH). U Pakistanu je Al-Suwedy pokušavao krivotvoriti dokumente kako bi se vratio u Jemen, tvrdili su pakistanski obavještajci, no umjesto u Jemenu završio je u Guantanamu. Tijekom 13-godišnjeg zatvoreništva, Abdul Aziz Al-Suwedy navodno je izrazio želju za obrazovanjem, pa mu je omogućeno da završi matematiku i engleski jezik. Odluku o puštanju Al-Suwedya iz zatvorena donio je 2010. skup od čak šest američkih institucija – State Department, Ministarstvo obrane, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo domovinske sigurnosti, Ured direktora nacionalnih obavještajnih službi (Office of Director of National Intelligence – ODNI) i Združeni stožer američkih Oružanih snaga.

Tariq Mahmoud Ahmed al-Sawah

Istodobno s Abdulom Azizom Al-Suwedyem, u ovaj dio Europe, točnije u BiH, prebačen je pod istim uvjetima i Egipćanin Tariq Mahmoud Ahmed al-Sawah. Zajedno s njim u BiH je trebao biti prebačen i Mohammed Bawazir, no on je na kraju odbio ukrcati se na let za Europu i ostao je privremeno na Kubi. Bawazir je, prema riječima svog američkog odvjetnika, tražio da ge se pošalje u neku od zemalja u kojoj ima rodbinu, dok al-Sawah nije imao nikakvih uvjeta, osim odgovarajuće zdravstvene skrbi s obzirom na njegovo teško zdravstveno stanje uzrokovano prekomjernom debljinom. Odluku o njegovom puštanju donesena je u veljači 2015., uz objašnjenje da se radi o jednom od „najuslužnijih zatvorenika u Guantanamu“. Štoviše, bio je na glasu kao jedan od rijetkih zatvorenika koji je „zbog suradnje“ dobio pohvale i određene „beneficije“ u ozloglašenom zatvoru na Kubi. Te su povlastice uključivale smještaj u zaseban stan u kampu Echo u sklopu Guantanama, gledanje satelitskih programa, korištenje priručnog mini-frižidera i bavljenje slikarstvom i vrtlarstvom – sve to al-Sawah je zaradio davanjem informacija o međunarodnom terorizmu i o ostalim zatvorenicima. Egipćanin je u Guantanamo stigao 16. studenog 2007. godine, kao pripadnik Al-Qaide čiji je zadatak bio specijalna obuka za izradu posebnih vrsta eksploziva i njihovu ugradnju u svakodnevne predmete, među ostalim i za potrebe bombaša-samoubojica.

Kamp Echo u zatvoru Guantanamo – samo za povlaštene

Britanski Guardian pisao je svojedobno kako je baš Tariq Mahmoud Ahmed el-Sawah navodno bio obučavan upravo u BiH, gdje se naučio borbenim taktikama i tehnikama, te da ga u toj zemlji čekaju kćer i bivša žena. Te su se tvrdnje temeljile na izvorima iz američkih obavještajnih službi, prema kojima je el-Sawah pod nadimkom Abu Layth al-Masri u BiH ratovao navodno u sastavu Trećeg korpusa Armije BiH. Tvrdnja ministra vanjskih poslova BiH Igora Crnatka da el-Sawah ne predstavlja sigurnosnu prijetnju u BiH je doživljena s prilično negodovanja, gdje se kao glavni argument izvlačilo ne višegodišnje robijanje u zloglasnom Guantanamu, već upravo njegova teroristička obuka u BiH.

Nakon što je na početku teksta spomenuti Abdel Malik Ahmed Abdel Wahab al-Rahabi jučer stigao u Crnu Goru, u zatvoru Guantanamo preostaje još ukupno 79 zatvorenika. Oni pod kubanskim suncem još čekaju na svoja preseljenja u neke od navedenih europskih država.

U četvrtak, 21. travnja kasno navečer, u sarajevsku zračnu luku sletio je transportni zrakoplov Boeing C-17A Globemaster III, noseći u javnosti nenajavljen posjet Johna Owena Brennana susjednoj nam Bosni i Hercegovini . Ovaj obavještajni profesionalac, od ožujka 2013. godine čelnik američke Središnje obavještajne agencije (Central Intelligence Agency – CIA), u Sarajevu je izgleda boravio manje od 48 sati, tijekom kojih je obavio i niz sastanaka s kompletnom sigurnosno-obavještajnom vrhuškom države domaćina. Ovaj se radni posjet dogodio na povratku Brennana iz Saudijske Arabije, gdje je na rubovima državničkog posjeta Baracka Obame Rijadu imao i tematske sastanke s višim sigurnosnim dužnosnicima šest arapskih država Perzijskoga zaljeva – koji su izgleda bili dio nacionalnih delegacija na tamošnjem zasjedanju Zaljevskoga vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council – GCC). Među ostalim, navodna tema sigurnosne komponente ovoga sijela u Rijadu bila je i obavještajna koordinacija povodom djelovanja na ratištima Sirije, Iraka i Jemena.

Što se tiče sadržaja službenog boravka Johna Brennana u Sarajevu, javno je zabilježeno njegovo odsjedanje u hotelu Marriott na Skenderiji, gdje je boravio do danas popodne. Iako su mediji proteklih dana spekulirali o nenajavljenoj prirodi posjeta, danas se iz BiH izvora ipak moglo čuti kako je ovaj dolazak bio pripreman zadnjih mjesec dana, a da je do njega došlo temeljem poziva kojeg je direktor OSA-e Osman Mehmedagić uputio za svog boravka u SAD-u početkom tekuće godine. Nekoliko je radnih sastanaka gosta iz SAD ipak bilo objavljeno javnosti. Kao prvo, u petak 22. travnja Brennan je održao radni ručak sa čelnicima policijskih i sigurnosnih agencija, te resornim ministrima u Golf klubu Betanija – gdje mediji u BiH spominju i skup s tzv. “Udarnom grupom odgovornom za borbu protiv terorizma u BiH”. Riječ je tu o skupu kojeg trenutno sačinjavaju Perica Stanić, direktor Agencije za istrage i zaštitu (SIPA), državni odvjetnik iz Tužilaštva BiH Dubravko Čampara, direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela u BiH Mirsad Vilić, policijski komesar MUP-a Kantona Sarajevo Vahid Ćosić, ministar unutarnjih poslova u Vladi FBiH Aljoša Čampara, direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić i (još jedan) Dragan Lukač, ministar unutarnjih poslova Republike Srpske. Spomenuta “Grupa za borbu protiv terorizma i jačanje sposobnosti za borbu protiv terorizma (Udarna grupa)” osnovana je 2004. godine odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, a radi pod vodstvom Tužilaštva Bosne i Hercegovine i pod nadzorom Ministarstva sigurnosti BiH. Nakon toga, jučer u ranim popodnevnim satima, održan je i sastanak direktora CIA-e sa članovima Predsjedništva BiH u zgradi Predsjedništva BiH.

John Brennan na izlasku iz zgrade Predsjedništva BiH

Danas kasno prijepodne John Brennan u Sarajevu se sastao i s Osmanom Mehmedagićem, direktorom Obavještajno sigurnosne agencije BiH (OSA), u njegovom sjedištu u centru Sarajeva (Ulica Mehmeda Spahe). Kao i tijekom čitavog ostataka ovog posjeta, i ovaj je sastanak bio popraćen iznimno jakim policijskim osiguranjem, koje je obuhvaćalo i današnje raspoređivanje policije oko čitavog kvarta u kojem se nalazi sjedište OSA-e, od ranoga jutra pa sve do kraja ovog navodno jednosatnog sastanka. Iako o tome nije bilo ni spomena, ne bi čudilo ni da su tijekom boravka visokog dužnosnika SAD u Sarajevu bili dogovoreni te održani i radni sastanci sa sigurnosnim čelnicima pojedinih BiH susjednih država.

Tko o čemu?

Naravno, pažnju javnosti je ovim povodom plijenila tematika spomenutih skupova. Iako se moglo čuti da su glavne teme sastanka bile (1) sigurnosna situacija u BiH, (2) borba protiv terorizma, te (3) mogućnosti kojima BiH raspolaže u kontroliranju i održavanju sigurnosne situacije u zemlji i njenome susjedstvu – brojni su mediji tu krenuli i u dodatna nagađanja.

Sigurnosna situacija u BiH

Već se neko vrijeme u medijima čuju naznake nezadovoljstva SAD pojedinim segmentima kadrovske politike koju Bosna i Hercegovina vodi u svom sigurnosnome sektoru. Ovdje se tako spominjalo pismo koje je prije godinu dana baš John Brennan slao Mladenu Ivaniću, tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva BiH, povodom imenovanja čelnika Obavještajno sigurnosne agencije BiH (OSA). Naime, iako se tada spominjalo američku izjavu da “to ne bi trebao biti islamista, nego neka pouzdana osoba“, na to je mjesto navodnom intervencijom Bakira Izetbegovića došao baš spomenuti Osman Mehmedagić Osmica (među ostalim i ratni osobni čuvar Alije Izetbegovića). Kako spominje analitičar Dževad Galijašević, riječ je tu o osobi “koja je prošla obavještajne specijalne obuke u okviru posebnog NATO programa, ali u Turskoj, i koja je bila povezana i s tajnom policijom AID u ratu, i ima vrlo negativno učešće u nekim zločinima“.

Uz to, navodno postoje i problemi oko provedbe zakona kojim su strogo sankcionirani odlasci građana BiH na strana ratišta. Iako taj propis određuje kaznu i do deset godina zatvora, Galijašević je napomenuo slučajeve Abdulaha Fatiha Hasanovića te Emina Hodžića, koji su za te stvari bili optuženi, ali im je dosuđena tek novčana kazna, bez dana zatvora. Ova blagost, koja smeta brojne promatrače, navodno je dio šireg procesa, gdje se spominje i pregovore koje navodno s vlastima BiH vode pojedinci iz Sirije i Iraka. Oni bi se navodno željeli vratiti u BiH, dok bi prijeteću zatvorsku kaznu željeli zamijenili nečim blažim, u zamjenu za suradnju.

Iako se tu temu nije spominjalo u kontekstu radnog posjeta Johna Brennana Sarajevu, ovdje treba spomenuti i danas objavljen sadržaj sjednice Sabora Islamske zajednice BiH u Sarajevu. Naime, Rijaset Islamske zajednice u BiH je tijekom 2015. pa sve do 25. ožujka ove godine vodio razgovore s pojedinim vjernicima koji nisu u evidenciji članova Islamske zajednice u BiH, odnosno sa skupinama koje nisu uključene u sustav džemata Zajednice na teritoriji BiH. Od ukupno 38 takvih skupina, paradžemata (Zeničko muftijsko 13, Sarajevsko 12, Tuzlansko 7, Bihaćko 3, Mostarsko 2, Travničko 1), uključenje u Islamsku zajednicu prihvatilo je njih 14. Predstavnici 22 skupine nisu potpisali Protokol (Stijena, Brezičani, Hodžići-Kakanj, Pobjeda-Feth, Briješće Brdo 2, Kasindolska, Gornja Mahala, Kuljani, Bara, Ošve, Kaloševići, Strnokos – Zenica, Liješnica, Kotorsko Donje, Gornja Maoča, Gornji Rahić/Dizdaruša, Čehaje 1, Selo Gračanica, Stara Željeznička stanica Bihać, Kula-Tuzla , Dubnica i Delići-Hukići), a konstatirano je i da “postoje tekije u kojima se obavljaju aktivnosti, a da one nisu u sistemu Tarikatskog centra. Postojke džemati koji su se odvojili od Zajednice i tako djeluju nelegalno. To su Stranjani i Klokot”. Ovo je dobar primjer podjela koje prožimaju Islamsku zajednicu u BiH, što je pojava koja se barem dijelom odražava i na korijene terorizma u državi, kao i na borbu protiv ove pojave.

Borba protiv terorizma

Nije sporno kako se Bosna i Hercegovina već dugo nalazi u prvome redu međunarodne borbe protiv terorizma. To potvrđuje i izjava Vlade Azinovića, stručnjaka i z Sarajeva, za Radio Slobodna Europa: “BiH je dio međunarodne koalicije koja se bori protiv ovog fenomena i suočava se s nesrazmjernim fenomenom odlazaka na strana ratišta u odnosu na broj stanovnika, opasnosti od radikalizacijom društva, ali i sigurnosnim prijetnjama koje se povezuje s povratkom ljudi sa stranih ratišta. Tužilaštvo BiH ojačano je sa osam novih tužilaca koji će se baviti isključivo pitanjem terorizma i primaju poduku od američkog Ministarstva pravosuđa. BiH je predvodnica u borbi protiv ovog fenomena, jer mu je i najviše izložena“.

Dok Combating Terrorism Center u West Pointu procjenjuje da se oko 600 ljudi pridružilo redovima ISIS-a sa šireg prostora Balkana od 2012. godine naovamo, američki Congressional Research Service spominje oko 330 boraca iz Bosne i Hercegovine, 100 do 150 s Kosova, 90 iz Albanije, 50 do 70 iz Srbije, te još desetak iz Makedonije. Ponešto su manje brojke s kojima u javnost izlazi državno tužilaštvo BiH. Po izjavi Gorana Salihovića, glavnog tužitelja Tužilaštva Bosne i Hercegovine, do sada su izrečene ukupno 72 godine zatvora za neko od krivičnih dijela terorizma, i do sada je osumnjičeno oko 70 osoba. Iz BiH se 124 osobe nalaze kao borci na stranim ratištima (4 u Ukrajini, i 120 pri ISIS), a od 49 osoba koje su se vratile u BiH – pola je procesuirano. Pri tome, Vlado Azinović dodaje: “U posljednje vrijeme nemamo odlazaka u Siriju, a u 2015. nemamo povrataka, tako da bi se moglo reći da je ovaj fenomen prigušen ili zaustavljen. To ne znači da ne postoje napori koji se ulažu u to da se ljudi regrutiraju i šalju, ali očito je da je zbog spleta okolnosti na koje smo uticali, a na neke i nismo, taj trend odlazaka opao“.

Ovdje ne treba zaboraviti ni navode američkog dnevnika The Washington Times, koji na ovu temu spominje i da se još krajem prošle godine moglo čuti kako obavještajni podaci ukazuju na jačanje interesa skupine ISIS za jugoistočnu Europu kao potencijalng prostora širenja nakon Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike. Po njima, tada se moglo čuti i da su upravo obavještajne službe Republike Hrvatske identificirale potencijalnog vođu ekstremista, koji se smjestio na prostoru Kosova te Bosne i Hercegovine – ne bi li od tamo organizirao borce koji se u te krajeve vraćaju s ratišta u Siriji i Iraku, na kojima su bili u redovima ISIS ili al-Qaedi bliske organizacije al-Nusra.

Sigurnost BiH i regije

Zanimljivo je da su pojedini mediji iz Republike Srbije u vezu s radnom posjetom Johna Brennana Bosni i Hercegovini doveli i nedavna vanjskopolitička postupanja Turske. Tako se spominju informacije koje je SAD dobila u Saudijskoj Arabiji o nastojanjima Turske da ojača svoju prisutnost u Bosni i Hercegovini, kako raspoređivanjem dodatnog ljudstva u okvir operacije EUFOR Althea (kao “non-EU Troop Contributing Nation” – TCN), ali i obavještajno. Sve bi to trebalo ojačati tursku poziciju i njihovu mogućnost pritiska na Europu, o čemu citiraju Dževada Galijaševića koji kaže: “Očigledno je turska namjera – o čemu postoje podaci i u Rijadu – da pritisne Europu izbjegličkim valom, i učini ju nestabilnom, da bi iznudila povlastice koje želi dobiti u pregovorima s Njemačkom“.

Dio oružja zaplijenjenog u akciji “Balkan Trigger”, širom 6 zemalja regije između 17. i 19 travnja ove godine

Uz to se još spominje i navodnu opskrbu BiH oružjem islamističkih ekstremista širom zapadne Europe, gdje se opet citira Galijaševića koji kaže: “Rezultati akcije Interpola, u kojoj je angažirano do 5.000 policajaca, mada veoma skromni, su značajni – jer je riječ o oružju koje je bilo u prometu, i koje se kretalo prema Zapadnoj Evropi“. Pri tome on napominje i da je zaplijenjeno oružje iz BiH direktno išlo prema punktovima “Islamske države” u Zapadnoj Evropi – čemu doduše proturječe navodi koji su oružje korišteno pri nedavnim terorističkim napadima u Parizu vezali direktno za Republiku Srbiju, o čemu smo pisali i na stranicama portala Obris.org.

No, o tome da je razgovora s Brennanom na ovu temu ipak bilo svjedoči i jučerašnja izjava Aljoše Čampare, ministra unutarnjih poslova FBiH i člana Udarne grupe za borbu protiv terorizma BiH: “Direktora CIA-e upoznali smo i s problemom viška naoružanja koje se može prokrijumčariti i koristiti u terorističke svrhe. Kratko smo razgovarali i o organiziranom kriminalu, borbi protiv korupcije, vladavini prava i zakona. U suštini, imali smo konstruktivan razgovor“.

Iz Rijada u Sarajevo

Barack Obama i čelnici zemalja Zaljevskog vijeća za suradnju

Za kraj, osvrnimo se kratko i na već spomenutu dvodnevnu posjetu (od srijede, 20. travnja, do četvrtka 21. travnja) Baracka Obame, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Saudijskoj Arabiji. Tih je dana Rijad bio mjestom održavanja četiri politička skupa: (1) sastanka visokih predstavnika SAD i Saudijske Arabije, (2) sastanka predstavnika zemalja Perzijskog zaljeva i Maroka, (3) susreta američkog predsjednika Obame s vođama Zaljevskog vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council – GCC), te (4) susreta marokanskog kralja Mohammeda VII s vođama spomenutog Zaljevskog vijeća za suradnju. Dok su se domaćini trudili ostaviti dojam političkoga centra regije, od početka je bilo jasno da gosta iz SAD ondje čeka težak posao i donedavno nezamislive napetosti u odnosima SAD i kuće al-Saud.

Neugodnosti su krenule već po dolasku u zračnu luku

Neugodnosti su tu počele već na prvome koraku kada je domaćin, saudijski kralj Salman Bin Abd al-Aziz, odlučio prisustvovati službenome primanju za goste iz susjedstva, dok je Obamu u zračnoj luci dočekao tek guverner Rijada, princ Faisal Bin Bandar Bin Abd al-Aziz (dužnosnik relativno niske razine). Jednako tako, po prvi put u dugo vremena, dolazak predsjednika SAD u Saudijsku Arabiju nije bio prenošen ni na državnoj televiziji – kao što su tom prilikom bili popraćeni dolasci vlastodržaca s područja Perzijskoga zaljeva na paralelne skupove u Rijadu.

Ni tijekom susreta koji su uslijedili Barack Obama nije mogao sakriti da su odnosi SAD i Saudijske Arabije u ozbiljnoj krizi. Kao prvo, riječ je tu bila o inicijativi u Kongresu SAD, koja bi dopustila žrtvama terorističkih napada 11. rujna da naknade šteta od tog napada sudski traže od Saudijske Arabije, radi njene makar i posredne umiješanosti u taj teški teroristički napad. Uz to, odnosima nije pomoglo ni pitanje Irana – države koja je glavni regionalni takmac Saudijske Arabije za prevlast u području Bliskoga Istoka. Dogovor oko legalizacije iranskog nuklearnog programa, koji je zalaganjem SAD postignut između međunarodne zajednice i Irana, na putu je toj zemlji ukloniti teret brojnih sankcija – što će zasigurno imati i bitnog utjecaja na regionalne odnose moći. Konačno, i po pitanju bojišta Sirije i Iraka SAD i Saudijska Arabija temeljito su se razišle u interesima i djelovanju. Dok su SAD odbile dublje uvlačenje u tamošnji rat, Saudijska Arabija – uz slanje pomoći pojedinim frakcijama – itekako razmišlja i o direktnom uključivanju u borbe – iako bi to radije izvela kao dio neke međunarodne koalicije, kojoj bi po mogućnosti dio bile i SAD. No, dok su se ovi problemi tek tiho provlačili kroz službene teme sastanaka Obame i saudijskoga kralja (bilateralni odnosi, terorizam i teme s područja Bliskoga istoka), stvari su bile bitno jasnije na sastanku američkog ministra obrane Ashtona Cartera s krunskim princom Mohammedom bin Salmanom, drugim zamjenikom premijera i ministrom obrane. Naime, ondje su teme razgovora bile terorizam, nestabilne države regije i “imperijalistička agenda Irana“, dok su se tim povodom mogli čuti i pozivi za zaustavljanje pomorskih pošiljki oružja u Jemen, državu gdje se već mjesecima sukobljavaju saudijske trupe i lokalni saveznici Irana.

Prema saznanjima zapadnih obavještajnih agencija, teroristička organizacija Islamska država (IS) se u barem tri arapske države domogla desetaka tisuća pravih dokumenata, putovnica. U Siriji, Iraku i Libiji teroristi su u više gradova preuzeli službene ustanove. Pri tome su im u ruke pale i bianco-putovnice, kao i uređaji za proizvodnju osobnih dokumenata.

Islamska država s tim putovnicama očigledno vodi aktivnu trgovinu, kojom zarađuje novce. “Prave lažne putovnice”, kako te dokumente u međuvremenu označavaju u obavještajnim krugovima, na crnome su tržištu dostupne za iznos od 1000 do 1500 USD. Sigurnosne se službe pribojavaju da te putovnice koriste i radikalni islamisti, ne bi li teroriste ubacili u Europu prerušene kao izbjeglice.

“Naravno da veliki valovi ljudi, koji posljednje vrijeme nekontrolirano ulaze u Europu, predstavljaju i sigurnosni rizik“, opominje Fabrice Leggeri, čelnik europske agencije za granice FRONTEX. FRONTEX-osoblje doduše vrlo podrobno kontrolira da li izbjeglice moguće dolaze s krivotvorenim ili ukradenim dokumentima. “Pa ipak, s naše točke gledišta je vjerodostojnost putovnica takvih bjegunaca vrlo ograničena“, nastavlja Leggeri. U zemlji zahvaćenoj građanskim ratom, kakva je Sirija, zapravo nitko ne može garantirati “da su dokumenti, koji izgledaju pravo, i zaista bili izdani od službene institucije, ili da ih opće sa sobom nosi pojedinac na kojega oni službeno i glase“.

Belgijanac turskoga podrijetla švercao putovnice u Istanbul

U ožujku 2015. je oko 3800 bianco-putovnica iz grada al-Raqqa IS dodala k još barem 10.000 takvih dokumenata iz drugih izvora

Barem dvojica počinitelja terorističkih napada u Parizu 13. studenog su početkom listopada doputovali u Europu sa sirijskim putovnicama preko Grčke. Pri tome su koristili isprave koje je Islamska država pokrala u sirijskome gradu al-Raqqa. U Austriji je policija nedavno uhitila još dvojicu osumnjičenih za terorizam, u izbjegličkome pribježištu u Salzburgu. Ta dvojica muškaraca su u Europu stigli sa putovnicama iz iste serije, podrijetlom iz grada al-Raqqa. Još nije jasno da li se tu radilo o teroristima-spavačima. U tom slučaju istraga još traje.

Prema informacijama novina “Welt am Sonntag”, jedna je strana obavještajna služba nedavno njemačkim vlastima dostavila listu sa serijskim brojevima putovnica, kojih se Islamska država navodno dokopala u sirijskome gradu al-Raqqa. Ti podaci su u međuvremenu uneseni i u Schengenski informacijski sustav (SIS). Time bi se trebalo spriječiti neometano curenje terorista prerušenih u izbjeglice u Europsku uniju.

148 EU putovnica (pretežito francuskih) zaplijenjenih 17. prosinca u Istanbulu

No, Islamska država očigledno nije zainteresirana samo za arapske putovnice. Prema navodima turskih medija, u zračnoj luci Istanbul su ovoga četvrtka (17. prosinca) uhićena dva muškarca koji su u Tursku probali ušvercati ukupno 148 raznih europskih putovnica. Ti su bianco-dokumenti bili sakriveni u mini-pećnice, zajedno s kamerama i SIM-karticama. Kod jednog od krijumčara radi se o belgijskom državljanu turskoga podrijetla. Oba se muškarca sumnjiči da su svoj poduhvat izvodili po nalogu Islamske države.

Ovaj je tekst grupa autora objavila 20. prosinca 2015. godine na portalu Die Welt (http://www.welt.de/), pod naslovom “Die Gefahr der ‘echten falschen Pässe’ und die Rolle des IS”. U svom originalnom obliku on se nalazi na internet adresi: http://www.welt.de/politik/deutschland/article150152713/Die-Gefahr-der-echten-falschen-Paesse-und-die-Rolle-des-IS.html

U srijedu oko 19:35 sati, u kladionici nedaleko sarajevske vojarne „Rajlovac“, ubijena su 2 pripadnika OS BiH, dok je treći ranjen. Potvrđeno je da su ubijeni Armin Salkić (rođen 1989.) iz Viteza i Nedjeljko Radić (rođen 1981.) iz Nevesinja – obojica raspoređeni na formacijska mjesta vozača pri bojni Vojne policije iz sastava Brigade Taktičke podrške Oružanih snaga BiH.

Napad se dogodio u kladionici „5+“ u Ulici Safeta Zajke, odmah pored vojarne OS BiH, a napadač je navodno odmah pri ulasku počeo pucati iz automatskog oružja. Nakon par minuta, počinitelj je izašao iz kladionice i zapucao na autobus GRAS-a koji se upravo u tom trenutku našao u blizini. Napadač se potom udaljio u nepoznatom smjeru. Od krhotina stakla lakše su ozlijeđeni vozač autobusa i dvojica putnika, od kojih je jedan također pripadnik OS BiH.

Napadač je ubrzo identificiran kao Enes Omeragić, star 34 godine, nastanjen u sarajevskom naselju Sokolje, a svjedoci tvrde da je bio odjeven kao pripadnik vehabijskog pokreta. Pritom se razni dužnosnici nisu mogli usuglasiti radi li se o terorističkom činu ili ipak ne. Ministar sigurnosti Dragan Mektić, koji se trenutno nalazi u Parizu, izjavio je:

„Ako se potvrdi da se radi o terorizmu, a postoji vrlo izvjesna mogućnost da se to dogodi, onda imamo situaciju totalne nesigurnosti građana i moramo brzo i efikasno djelovati. Moramo se obračunati s time, jer ćemo doći u situaciju da će nam ti ljudi onemogućiti normalan život.“

Za razliku od Mektića, ministar unutarnjih poslova Federacije BiH Aljoša Čampara rekao je tek kako je još rano za kvalificiranje napada: „Moramo utvrditi koji je motiv, koji su razlozi za napad i nakon toga ćemo moći reći nešto više.“ Direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) Perica Stanić također nije želio ulaziti u motive napada:

„Nemamo još potvrdu da je to teroristički čin, nadamo se da nije. Indikativno je što su to dvojica, što je to bilo na ulaznim vratima. Za sada ne možemo reći da je riječ o terorističkom činu i dok god ne budemo našli izvršitelje i utvrdili činjenice, nećemo se moći odrediti u tom pravcu.“

Direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač također smatra da je rano govoriti o terorističkom činu:

„Građani se ne trebaju plašiti. Mislim da je situacija za sada pod kontrolom, u smislu širenja, da bi moglo poprimiti neke veće razmjere. U ovom trenutku teško je bilo što preciznije reći.“

Hitan sigurnosni sastanak u Vijeću ministara

Ministrica obrane BiH Marina Pendeš trenutno se nalazi u Daytonu, američka savezna država Ohio, na svečanome obilježavanju 20 godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, pa je iz SAD-a samo kratko poručila: „Ovo treba biti opomena svim sigurnosnim službama i institucijama kako bi u budućnosti preventivno djelovali, a ne bavili se posljedicama“. Jedini koji je izričito glasine o terorizmu prozvao dezinformacijama je policijski komesar MUP-a Kantona Sarajevo Vahid Ćosić:

„To su glasine i insinuacije. Još je prerano i ne možemo apsolutno govoriti na tu temu. Nemamo nikakvih konkretnih informacija, formirane su određene ekipe, tužitelji su na licu mjesta, pripadnici MUP KS, svi oni koji trebaju sudjelovati u ovoj akciji su na licu mjesta i još uvijek ne možemo davati detaljnije informacije.“

Njemu u prilog išli su i iskazi poznanika i susjeda osumnjičenog Omeragića, preneseni u brojnim medijima, o tome da je riječ o osobi „na lošem glasu“ i „sklonoj narkoticima“. Odmah je sazvan i izvanredni sastanak čelnika svih policijskih agencija, koji je počeo malo iza 23 sata. Oko ponoći je sazvana i izvanredna sjednica Zajedničkog stožera OS BiH i vodećih ljudi Ministarstva obrane, a doministar obrane Boris Jerinić izjavio je: „Sve aludira da je u biti riječ o terorističkom napadu na instituciju i Oružane snage.“

Oko 23 sata bosansko-hercegovački mediji javili su da je policija identificirala napadača u njegovoj vlastitoj kući u Ulici Ibrahima Perviza broj 14 u Sokolju, te da je Jedinica za specijalnu podršku blokirala ovu i sve susjedne kuće u krugu od 50 metara. Pripadnici specijalne policije pokušali su započeti pregovore s osumnjičenim Enesom Omeragićem, ali zbog sumnje da bi napadač mogao imati eksploziv nisu pokušali upasti u kuću. Oko ponoći neslužbeno se saznalo da je Omeragić počinio samoubojstvo, raznijevši se bombom, što je potom potvrdio i ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić. Dodao je i da tijelo još treba biti identificirano kako bi se sa 100-postotnom sigurnošću znalo je li riječ o osumnjičenom Enesu Omeragiću.

Komesar MUP-a KS Vahid Ćosić potvrdio je da se osumnjičeni za napad i ubojstvo 2 vojnika “najvjerojatnije raznio bombom“, ali nije mogao sa sigurnošću reći gdje se to točno dogodilo jer je “bomba aktivirana u objektu koji ima više katova“. Kako bilo da bilo, tom prilikom nitko drugi nije bio dodatno ozlijeđen.

Nakon sinoćnjeg napada podignute su na najvišu razinu mjere sigurnosti unutar svih sigurnosnih agencija Bosne i Hercegovine, kao i po svim lokacijama na kojima se nalaze pripadnici OS BiH. Dok još ostaje službeno utvrditi motive napada, Federalna TV izvještava da je pri ulasku u kladionicu napadač navodno uzvikivao poklič “Allahu ekber” – što bi čitavoj situaciji lako dodalo posebnu težinu i dodatne neugodne konotacije.