Povijest uči da je pomorska moć/dominacija uvjet za cjelovitu, globalnu dominaciju otkad su jedra postala glavni izvor energije za plovidbu svjetskim morima. Pomorska dominacija igrala je veliku ulogu i u vrijeme brodova na vesla, naravno u „umanjenom globalnom“, odnosno prostoru primjerenom takvim brodovima i tadašnjem stupnju razvoja (npr. pomorska bitka kod Salamine, Punski ratovi, pa i Lepantska pomorska bitka – vesla i jedra, itd.).

Bitka kod Salamine, autor: Konstantinos Volanakis, ulje na platnu

No utjecaj pomorske dominacije posebno je zanimljivo promatrati kroz noviju povijest, a koju su obilježili linijski brodovi, bojni brodovi i još uvijek nosači zrakoplova. Svakako dužno poštovanje zaslužuje i podmornica – još od početka prošlog stoljeća, a poglavito od 2. Svjetskog rata do danas. Posebnu, zastrašujuću ulogu imaju podmornice s nuklearnim  pogonom, naoružane balističkim i krstarećim raketama s nuklearnim punjenjima. Nadati se kako to strašno nuklearno oružje neće biti upotrijebljeno. U naravi to i nije oružje rata kao politike, već oružje uništenja civilizacije. Iako su se glavni igrači na globalnoj razini opremili i opremaju s još razornijim nuklearnim i termonuklearnim oružjima na moru, pod izravnim i neposrednim odlučivanjem čovjeka, još veću opasnost u skoroj budućnosti predstavljat će plovila bez ljudskih posada, na morskoj površini, ali i ispod morske površine, bolje rečeno iz morskih dubina.

O navedenom u uvodu nekom drugom prilikom, a ovdje izrečeno služi kao upozorenje na činjenice kakva se opasnost krije i s kakvim mogućnostima neki raspolažu u slučaju da iz bilo kojih razloga upotrijebe ono što imaju. U ovom razmatranju u sjeni prijetnje razornog sukoba i svjetskog rata, možda i nuklearnog, pokušati ću iznijeti razmišljanje koje ne pretendira na apsolutnu istinu, a to je:

“Zašto Kina – kao novi pretendent na svjetsku dominaciju – želi ultimativno osporiti američku pomorsku dominacija?”

Povijesno najmoćnije pomorske države bile su u pravilu najmoćnije i u ostalim sposobnostima potrebnim za oblikovanje svijeta. Raspolagale su velikim financijskim sredstvima, u prvom redu stvorenih trgovinskim monopolima i raspolaganjem tuđim prirodnim bogatstvima. Čak i  po površini i broju stanovnika manje države, ili pak gradovi državice, živjele su u blagostanju zahvaljujući pomorstvu. Dovoljno se prisjetiti Genove i Venecije, Portugala, Španjolske, Francuske, Nizozemske i Engleske. Znamo da je i hrvatska država u svojoj povijesti bila najmoćnija kad je imala jaku mornaricu.

U početku su to bili trgovački brodovi koji su po potrebi postajali ratni, da bi se kasnije te dvije kategorije brodova razdvojile i danas po pomorskom pravu predstavljaju dvije glavne kategorije brodova. SAD su prevlast na moru izborile u 2. svjetskom ratu i ona traje do današnjih dana. Nadzor mora i glavnih plovnih ruta daje ogromnu prednost, doprinosi bogatstvu nacije i jača njen gospodarski i politički utjecaj, te u danim okolnostima uspostavlja dominaciju u oblikovanju svijeta. Pomorska flota i pomorska moć predstavlja kamen temeljac kojeg je potrebno izbiti iz cjelovite konstrukcije pa će se urušiti i dominantna nacija. Dobro je znati što se desilo s moćnom Engleskom kad je povukla svoju flotu sa svjetskih mora i oceana, te je „vezala“ za vlastito kopno. Upravo to za SAD želi današnja Kina. Naravno, za početak je izabrani teatar – Južno kinesko more – uz održavanje napetosti u Istočnom kineskom moru te sve agresivnijem izlasku u Indijski ocean sve do Afrike, ali i s Rusijom u Arktički ocean. Također, uspostavom bliskih odnosa sa Sjevernom Korejom kontrolira se Žuto more.

Kina u usponu

Neki od glavnih oružnih sustava kineske fregate FFG-547 “Linyi”

Rast kineske mornarice u zadnjih dvadesetak godina je izuzetno brz i sve više zasnovan na najnaprednijim tehnologijama. Posebno su impozantni brodograđevni kapaciteti koji s radnom snagom, čak i najstručnijom, nemaju problema. Kineska flota je po broju ratnih brodova pretekla flota SAD. Istina, još će trebati puno raditi ako je misli preteći i po borbenim sposobnostima, ali ne treba zanemariti asimetrični odgovor Kine i Rusije, u prvom redu preko hipersoničnih balističkih i parabalističkih glajdera, te hipersoničnih krstarećih raketa. Bilo bi normalno postaviti pitanje zašto je kao prostor sučeljavanja izabrano baš Južno kinesko more? Odgovor nije samo jedan, ali su svi međusobno u uskoj vezi i zalog za daljnju ekspanziju, najprije u Istočno Kinesko more. Plovnim putem kroz Južno kinesko more odvija se značajan dio svjetske trgovine, posebice nafte i plina kao primarnih energenata za mnoge ekonomije. To je prostor u kojem se ratna događanja u mnogome mogu modelirati djelovanjem s kopna. U ovom slučaju, pored svih američkih baza u tom dijelu svijeta, u slučaju rata snaga kopna je na kineskoj strani. Važan čimbenik za izbor teatra je Tajvan, kojeg Kina smatra svojom pokrajinom koja se eto odmetnula, a ona ne dopušta mogućnost da Tajvan živi kao samostalna i slobodna država. Načelo da svi Kinezi trebaju živjeti u jednoj državi čini se od nekud poznato i na ovim našim prostorima. Uspjeh u ratu ili pak mirno povlačenje SAD omogućilo bi Kini zauzimanje Tajvana i nametanje svojih interese susjednim zemljama u oba kineska mora.

Kineski opskrbni brod “Weishanhu” u posjeti Splitu, početkom lipnja 2015. godine

Također ne manje važan čimbenik je u činjenici da Kina još nema SAD-u ravnu oceansku flotu. Područje Južnog kineskog mora prekrila je krstarećim i balističkim raketama kratkog te srednjeg dosega, s kojima može ugroziti američke udarne skupine nosača zrakoplova i glavne pomorske i zrakoplovne baze na kopnu. Valja priznati da je Kina vrlo uspješno iskoristila vrijeme dok je vrijedila zabrana razvoja takvih raketa za SAD i SSSR/Rusiju. Napravljeno je to uz pomoć „prijatelja iz interesa“, temeljem često pogrešnog, a ponekad i katastrofalnog mišljenja kako je „neprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj“. Naravno, tako čudnim savezima vjetar u leđa daje i neracionalna geopolitika Zapada. Kina je napravila veliki iskorak u svim segmentima naoružanja i opreme, od podmorja do svemira, a posebice u raketnom naoružanju svih vrsta, uključujući i sposobnost gradnje raketa s hipersoničnim brzinama. Na ovaj način postavljena „šahovska ploča“ ne ide u korist floti SAD jer njihove glavne površinske snage s nosačima zrakoplova (NZ) u prvo vrijeme ne bi mogle bez velikog, pa i razumu neprihvatljivog rizika doći u prostor efikasnog dosega ukrcanog zrakoplovstva. To nameće drugačiji pristup u kojem bi neke druge snage taj rizik smanjile na prihvatljivu mjeru i osigurale djelovanje s NZ. Kao takve snage nameću se podmornice s krstarećim i/ili balističkim raketama, te bombardersko zrakoplovstvo zračnih snaga, uključujući i raznovrsne zrakoplove bez posade. Naravno, sve bi to moralo biti bez uporabe nuklearnog oružja, samo je pitanje do kada. U toj opasnoj igri pitanje je tko će prvi izgubiti samokontrolu, prigrabiti bijele figure i prvi povući potez velikog sukoba, a moguće i općeg svjetskog rata. O rezultatima sučeljavanja bez rata ili s ratom ovisi američka vjerodostojnost globalne pomorske (i ne samo pomorske) sile i zadržavanje dominantne pozicije – ali i kineskih planova o preuzimanju globalne dominacije  u svijetu do 2050. godine. Sve ukazuje da je i ovo sukobljavanje u funkciji za Kinu još jednog „dugog marša“, a za SAD način zadržavanja pozicije ako ne jedine super-sile a onda barem dominantne sile.

SAD zanemaruje mornaricu

Kineski lanseri protubrodskih krstarečih raketa YJ-83 (NATO oznaka CSS-N-8 Saccade)

Čudi višedesetljetno američko zanemarivanje mornarice, a u manjoj mjeri i ostalih dijelova oružanih snage, te nekih vrsta ofenzivnog oružja koja su omogućila asimetrični odgovor – ugrožavajući globalnu dominaciju SAD tridesetak godina od završetka „hladnog rata“. Bili su uspavani na lovorikama „pobjede“ misleći kako se stanje neće promijeniti do kraja svijete. Nisu baš puno naučili iz povijesti i načina propadanja nekadašnjih imperija – ili su mislili da to za njih ne vrijedi. Još se jednom pokazalo kako nije dobro čekati sljedeće izazove s pobjedničkim elitama. To se naročito odnosi na oružane snage. Ako nema dovoljno opreza i kritičkog uma, u pobjedi često proklija klica budućeg poraza – a poraz u ratu može biti degradirajući za naciju i državu, pa i uzrok njenog nestanka. Važna je stvar uočiti kako više ni američko kopno nije nedodirljivo jer oceani već dulje vrijeme nisu konačna prostorna zapreka. Pored toga, kvaliteta naoružanja potencijalnih protivnika, poglavito podmornica, omogućava prilaz dovoljno blizu i stavljanje važnih ciljeva pod doseg suvremenih raketa, istovremeno skraćujući vrijeme mogućeg protudjelovanja. Protiv podmornica je vjerojatno najefikasnija podmornica pa ne bi trebalo isključiti gradnju podmornica koje bi bile jeftinije, ali i ne manje učinkovite u ograničenim prostornim uvjetima, s osloncem na vlastito kopno. Takve podmornice mogle bi biti lišene skupog nuklearnog pogona s malobrojnom posadom, ili bi mogle biti bez ljudske posade.

Jedan od prikaza američkog koncepta “Arsenal ship” iz sredine 1990-tih

Ipak, čini se kako se u američkom promišljanju pomorske moći ide ka razbijanju tradicionalizma te okretanju prema konkretnim i budućim izazovima. To se najočiglednije vidi u ideji promjene strukture pomorskih snaga, povećanju broja i smanjivanju veličine brodova. Nastoji se povećati kvaliteta i ubojna moć primjenom suvremenih znanstvenih dostignuća, nastoji se graditi brodove i podmornice bez posade ili s malim brojem posade, te zrakoplove bez posade. Jednostavno, ne trebaju se za svaki zadatak i u svakom prostoru koristiti najskuplji brodovi. Nužno je uspostaviti optimalan balans između kvalitete i kvantitete. Uz povećanje automatizacije smanjuje se broj članova posade, te na brodu iste veličine ostaje više prostora za naoružanje. To je svakako jedan od načina izbjegavanja takozvanih „šupljih brodova“. Gradnja velikih površinskih brodova bez posada je razmišljanje u pravom smjeru i oživljava ideju nekadašnjeg „broda arsenala“ (Arsenal ship). Takvi brodovi bi bili osjetno jeftiniji od brodova s ljudskom posadom. Međutim, postavlja se pitanje jesu li za tako nešto raspoložive i dovoljno zrele potrebne tehnologije. Možda će u početku, bar u vrijeme mira, trebati male, visoko stručne posada.

Logistički lanac kao slaba točka modernih oceanskih flota

Prema naznakama trebao bi se osjetno povećati broj logističkih brodova koji predstavljaju krucijalnu važnost za oceansku flotu koja je dizajnirana za djelovanje širom svijeta daleko od matične države. Snabdjevački brodovi, posebice tankeri za snabdijevanje glavnih snaga oko nosača zrakoplova (NZ), bili bi među prioritetnim ciljevima raketa s brodova, zrakoplova i kopna, te raketa-torpeda i torpeda s podmornica. To nameće novi izazov i potrebu angažiranja borbenih snaga za njihovu zaštitu, a to znači kako bi istih moglo nedostajati na drugom mjestu. Velika opasnost prijeti i zrakoplovnim tankerima za dopunu gorivom mornaričkih zrakoplova s nosača i drugih s kopna. Bez zračnih tankera postaje kritičan doseg sadašnjeg krila s NZ ili pak njihov povratak na mjesto sigurnog slijetanja. Značajno bi se mogao smanjiti broj brodova-tankera za popunu brodova gorivom i ujedno povećati žilavost sastava nosača zrakoplova ako bi budući površinski brod/brodovi kao zamjena za razarače i krstarice imali nuklearni pogon. Naravno da je takav brod skuplji, ali se smanjuje broj potrebnih tankera, a samim time i broj angažiranih ljudi, te bi se kroz stručnu komparaciju modela vidjelo kakav je odnos glede ukupnog  koštanja za vrijeme cijelog ciklusa uporabe.

Nosači zrakoplova su velika baština američke mornarice pa se teškog srca prihvaćaju njihove manjkavosti i približavanje vremena teške održivosti u vihoru velikog rata. Svakako je dobro razmišljanje o manjim nosačima jer su nezamjenjivi u miru i manjim sukobima, te u stoljećima poznatoj i priznatoj mornaričkoj diplomaciji. Pitanje je koliko manjim? Svakako bi trebalo razmisliti o zadržavanju nuklearnog pogona i katapulta, a za zrakoplove s vertikalnim ili kratkim polijetanjem i vertikalnim slijetanjem mogu se graditi i osjetno jeftinije „ravne palube“. Na manjem nosaču je i manji broj posade, manje košta pa bi bilo “lakše“ i podnijeti njegov ratni gubitak. Ipak, za daljnji opstanak NZ presudnu ulogu imati će doseg ukrcanih letjelica sa i bez ljudske posade, te sposobnost da se od većeg broja ugroza sam obrani. Veliko angažiranje brodova u njegovoj zaštiti umanjuje ofenzivne sposobnosti nosača i njegove skupine za djelovanje po kopnenim i/ili morskim ciljevima.

Kako bi se uspjelo izgraditi optimalan broj brodova mora se puno napraviti na oporavku i izgradnji novih brodograđevnih kapaciteta i, svakako, na smanjenju cijene pojedinačnog broda i pratećih borbenih sustava. Približno isti brod u SAD je osjetno skuplji nego u Europi, a poglavito u odnosu na Rusiju i Kinu. Kada tome dodamo neizbježno skuplje posade, logika kazuje da veća izdvajanja SAD u odnosu na konkurentne, za mornaricu i općenito oružane snage, nisu pravi pokazatelj dostupnosti novih sustava. Veliki broj brodova zahtijeva velike brodograđevne i financijske kapacitete jer je manji teret izgraditi novi brod nego ga održavati i eventualno nakon nekog vremena modernizirati. Smatra se da uz kvalitetno održavanje i primjerenu uporabu/plovidbu svakih 10 godina brod košta kao novogradnja, što znači da će za 30 godina eksploatacije jednu četvrtinu koštati novogradnja, a tri četvrtine održavanje i ostali troškovi. Najveća šteta i najmanje razumno je izgraditi nove brodove pa da za neko kratko vrijeme čine ukrase na raznim vezovima dok im školjkama obrasta podvodni dio, a pogonski i oružni sustavi zastarijevaju i propadaju. Ratna pričuva se stvara od brodova koji se nešto ranije povlače iz operativnog sastava, a ne od novih. Definitivno glavna snaga mornarice, bar na početku, u sukobima najvećih je u morskim dubinama pa ne iznenađuju sve češći zahtjevi za povećanjem broja podmornica. Čini se kako bi bilo opravdano na temelju nove SSBN dizajnirati i nove SSGN prema već iskušanom modelu.

Što dalje?

Kineska fregata FFG-550 “Weifang” u Splitu 2015. godine

Ne treba sumnjati u intelektualne, znanstvene i inženjerske kapacitete američke nacije. Pitanje je da li će sve to biti dovoljno da se razbiju okovi konzervatizma i stanja u kojem se od šume ne vidi drveće. Moćnici navike teško mijenjaju, a kad budućnost da za pravo sadašnjim vizionarima – najčešće je  kasno. Razni vlastodršci – bez obzira jesu li oni politički, ekonomski ili pak vojni – guše slobodnoumne ideje, a „duh zamjeranja“ nastao iz propitkivanja je li nešto dobro ili nije – kriminaliziraju. Kako bi se olakšalo sustizanje u nekim područjima, prije svega u raketnim tehnologijama hiperzvučnih brzina, i njihovo uvođenje u uporabu te zadržavanje i povećanje prednosti tamo gdje postoji, neophodno je više ulagati u „mač“ (ofenzivno oružje) u odnosu na „štit“ (defenzivno oružje). Jasno je kako su obrambena sredstva puno skuplja od napadačkih. To se najbolje vidi u usporedbi cijena napadnih raketnih sustava i proturaketne obrane koja će uvijek, više ili manje, biti „šuplja“. Ujedno, pouzdano je nemoguće izgraditi apsolutno nepropusnu proturaketnu obranu.

Izazov je očigledan, a ulozi su izuzetno veliki, čak sudbonosni. Novi saveznici s figama u džepu razvlače snage najveće pomorske sile na velikoj geostrateškoj ploči u Pacifičkom, Indijskom i Arktičkom oceanu s u ovom vremenu glavnim težištem u Južno kineskom moru i težištima u Istočno kineskom moru, Barentsovom, Sjevernom i Sredozemnom moru. U danim okolnostima nužna je suradnja prijateljskih i zainteresiranih snaga u svim navedenim morima. Treba stvarati saveze i prijateljstva, a ne ih nemilosrdno raskidati. Za probleme u prijateljstvu, iako ne uvijek, ali najčešće je kriv moćniji partner. Posebno je važno ohrabriti države u Južnom kineskom moru čija su prava prema Konvenciji UN o pravu ugrožena. S druge strane, Kina kao najmnogoljudnija država svijeta i druga (?) gospodarska sila, a koja bi mogla i profitirati u ovoj globalnoj zdravstvenoj krizi, legitimno želi što prije ravnopravnu poziciju s najmoćnijom državom i jasnim ciljem s manje ili više javnim naznakama kako u budućnosti želi biti dominantna nacija svijeta. Sasvim je jasno kako je jedna od najvećih zapreka takvom njihovom cilju pomorska inferiornost na svjetskim morima i oceanima. Kao teatar potencijalnog sukoba izabrana su mora bliže svom kopnu gdje bi se počela nagrizati protivnička superiornost i skidati stigma vlastite inferiornosti.

Za kraj, ne zaboravimo da se kineska flota ubrzano gradi pa su njeni brodovi osjetno mlađi od brodova glavnog suparnika. Za to vrijeme SAD bi bez najmoćnije flote – pod uvjetom da se zbog toga značajno ne uruši gospodarstvo i ne da zamah unutarnjim neslaganjima – ostale tek velika i izolirana sila bez sposobnosti oblikovanja svijeta, a dominacija bi bila drugdje. Nije teško pogoditi gdje.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

U posljednje vrijeme, a posebice nakon potpisivanja ugovora o gradnji još četiri OOB za potrebe MORH, javljaju se rasprave kakav je to brod i bi li bilo bolje rješenja da je odabran brod drugog ponuditelja. Vjerojatno to nećemo nikad saznati, a da li je brod dobar – pokazat će vrijeme. Mi koji ne znamo detalje možemo imati različite stavove – od potpuno pozitivnog i ushićenja do potpuno negativnog i razočaranja. Ovdje će biti spomenuta sama dva stava. (1) Prvi je optimistički pa treba vjerovati odgovornim ljudima iz sustava naručitelja (MORH) i brodogradilištu (BRODOSPLIT) kao isporučitelju, a oni kažu – brod je ispunio zadane uvjete. Bilo bi dobro suzdržati se od izjava kako je to najbolji brod te klase u svijetu. Vrijeme će dati svoj sud, a sud će ovisiti o prodaji brodova na svjetskom tržištu i raspoloživosti za vrijeme korištenja. (2) Drugi je pesimistički pa bi trebalo povjerovati kritičarima kako brod nije ispunio zadane uvjete. Ovdje posebno zabrinjava što ni jedni ni drugi nisu iznijeli nepobitne argumente za svoje tvrdnje. U dobroj vjeri treba dati potporu službenim tijelima, u prvom redu MORH-u, i prigrliti pozitivistički pristup cijeloj stvari.

Na krmi ima dovoljno mjesta i za bočno montiranje manjeg raketnog naoružanja

Naravno, nije moguće zanemariti neke dizajnerske promjene koje su zahtijevale nova rješenja na izvornom projektu. Sigurno je velika promjena povećanje dužine broda a da se nije diralo u širinu. Produženje broda je značajno i prema poznatom blizu graničnom bez povećanja širine. Koliko točno – nije moguće egzaktno tvrditi, a da nije poznat idealan odnos duljine i širine utvrđen na fizičkom modelu u ispitnom bazenu. To je povećalo odnos dužine i širine, a samim tim i jedrenu površinu. U konačnici taj zahvat povećao je osjetljivost broda, posebice na bočne valove i bočni vjetar. Tako nastali problem rješavao se stabilizatorima ljuljanja. Efikasnost stabilizatora je u izravnoj vezi s brzinom broda. Koja je to brzina i je li primjerena za brod koji bi trebao biti stabilan i upravljiv pri malim brzinama, nepovoljnom stanju mora i brzini vjetra? Visoko nadgrađe i ne ulijeva veliko povjerenje u meteorološkim uvjetima Jadranskog mora. Povećanje istisnine zbog povećanja dužine i težine pogonskih strojeve nastojalo se riješiti primjenom čelika s povećanom čvrstoćom. Pitanje je kako bi se to uslijed havarije i oštećenja  trupa odrazilo na borbenu otpornost broda, i kasnije (ako tog kasnijeg bude) na cijenu saniranja štete. Pozitivni stav nameće potrebu misliti kako je sve to dobro učinjeno, temeljito ispitano i na kraju ocijenjeno s ocjenom – brod je ispunio zadane uvjete iz  taktičko-tehničkog zahtjeva (TTZ) naručitelja, a on ga je na zadovoljstvo korisnika predao u uporabu.

Nakon iskazanog povjerenja naručitelju i brodograditelju, cilj ovoga teksta je propitati mogućnost unapređenja broda i pridodavanja mu borbenih sposobnosti koje su neophodne za HRM. Pretvoriti ga u brod koji će biti u stanju izvršavati zahtjevne zadaće površinskog ratovanja uz zadržavanje zadaća zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru. Nadati se, kako nam je svima jasno, da nisu vremena za skupe projekte, osim u područjima važnim za živote naših ljudi i očuvanje vitalnih djelatnosti društva i države. Ove godine će zasigurno biti ne samo zastoja nego i nazadovanja, a kako će biti nakon što ova pošast prođe – teško je predvidjeti. Nadajmo se da ćemo izvući pouke i nakon svega biti samostalniji i u boljoj situaciji za odlučivanje o vlastitoj sudbini. No, ovaj zastoj treba iskoristiti za intelektualni napor i dobro osmišljavanje svih segmenata društva – pa i obrane i nacionalne sigurnost. Toga ne smije biti pošteđena ni Hrvatska ratna mornarica (HRM).

Kriza će potrajati, pa je potrebno sa što manje sredstava sačuvati postojeće borbene sposobnosti i pripremiti potpuno razrađeni plan – tako da, kada za to dođe vrijeme, bude moguće krenuti u njegovu realizaciju bez zadrške. Ne smijemo biti nespremni i dočekati novu krizu. Valjda smo naučili da nema puno dobrog vremena jer svako malo dođe do krize (Domovinski rat, 2008., 2020., ?). No, OOB-31 „Omiš“ (CPV-42) uz manja ulaganja može se preoblikovati u raketni brod. Dovoljno je velik da na sebe može prihvatiti i protubrodske rakete dugog dosega (> 100nm), ali i rakete malog dosega, izvorno razvijene kao protuoklopne ili lagane protu-brodske zrakoplovne, prilagođene za uporabu s broda protiv broda.

Protuoklopne rakete u brodskoj, protubrodskoj inačici

Ako bi početak gradnje sljedećeg broda bio ove godine, trebalo bi ga graditi po uzoru na prototip uz otklanjanje nedostataka uočenih tijekom ispitivanja i eventualno uočenih za vrijeme dosadašnje uporabe. Međutim, ako bi zbog nekih razloga došlo do odgode početka gradnje do sljedeće godine – bilo bi poželjno razmisliti, sve dobro procijeniti, i donijeti odluku kako dalje. Možda bi (u što sam uvjeren) bilo opravdano provesti određene promjene u projektu i brod od OOB (CPV) dograditi na klasu raketnog broda – RB (MB/C). Naravno, tu bi se ponudilo nekoliko inačica i u ovome tekstu će biti iznesene neke, od najmanje zahtjevnih (najjeftinijih) do složenijih (skupljih). Pošto OOB-31 „OMIŠ“ – označava vrstu, broj i ime broda u Flotnoj listi, u ovom članku biti će korišten naziv iz projekta, CPV-42. Za pretvaranje CPV-42 u RB-42 potrebno je ugraditi protubrodski raketni sustav, a ovisno o raketnom sustavu i radarski motriteljsko-upravljački sustav temeljen na kvalitetnom 2D radaru, te eventualno izvesti izmjenu glavnog topa, ugradnju sustava pasivnog ometanja, te u najskupljoj inačici – po cijeni i kvaliteti prihvatljivog raketnog sustava za PR/PZO i 3D radara. Kod skupljih inačica bilo bi poželjno redizajnirati nadgrađe s prioritetnim ciljem smanjenja visine nadgrađa, a samim time i refleksne površine broda. Također bi trebalo razmisliti o opravdanosti aluminijskog nadgrađa nakon poznatih iskustava s razaračem „Sheffield“ u Falklandskom ratu i načina kako se aluminij ponaša pri dovoljno visokim temperaturama. Što se tiče deplasmana, duljine i širine – brod bi uz neke preinake mogao primiti i najteže protubrodske rakete zapadne (i ne samo zapadne) proizvodnje. Protubrodske rakete puno teže od današnjih, pa i top 76mm, ugrađivani su na brodove deplasmana 45 t, dužine 21,80 m (Dvora); deplasmana 60,6 t, dužine 22,95 m (Sparviero); deplasmana 66,5 t i dužine 25,4 m (Komar).

Brodovi naoružani protubrodskim raketama – deplasman 45-250 tona i dužina od 21.80 do 44.9 m

 Inačica 1

Na brod bi se moglo ugraditi protubrodske raketne sustave na bazi raketa AGM-114 Hellfire, Spike LR ili Spike NLOS. Prve dvije rakete u izvorno protuoklopnoj inačici nalaze se u OS RH. Kao što je poznato, nabavljene su za helikoptere Bell OH-58D „Kiowa Warrior“ i borbeno vozilo na kotačima Patria AMV. Te rakete se nude i u protubrodskoj inačici – integrirane su na izraelskim brodovima Super Dvora Mk III, a Hellfire i na američkim brodovima klase LCS. Spike NLOS ima respektabilan doseg od 25 km i blizu je uvjetnoj granici od 30 km što se smatra srednjim dosegom. Naravno, ima još sličnih rješenja, kao što je na slovenskom brodu Triglav ruska raketa 9M120 Ataka (NATO: AT-9 Spiral-2). Bilo bi poželjno ugraditi jedan kvalitetniji 2D radar koji se može integrirati  u borbeni sustav s raketama i topom.

Inačica 2

Phalanx CIWS na USS Nimitz (Photo: US Navy/Keenan Daniels)

Na izloženu Inačicu 1, umjesto pramčanog topa koji je dizajniran pretežito za ciljeve na moru i zadaće obalne straže, ugraditi suvremeni borbeni brodski top s primarnom zadaćom PR/PZO. Zapadni proizvođači nude nekoliko izvrsnih jednocjevnih topova u kalibru od 27 do 40mm. te višecjevni top Phalanx CIWS (6*20 mm) i Goalkeeper CIWS (7*30 mm). Višecjevni su osjetno teži i dosta skupi jer se uz njih podrazumijeva zasebni upravljački sustav, a bio bi poželjan i borbeni 3D radar. Primjereniji, osjetno jeftiniji i za održavanja jednostavniji bio bi neki od jednocjevnih topova. Svakako top mora biti nadpalubni i ne smije zadirati u glavnu palubu. Zbog efikasnosti i potpune namjenske iskoristivosti topa bilo bi opravdano ugraditi suvremeni 2D borbeni radar. U ovoj inačici prednost bi dobila raketa Spike NLOS, u prvom redu zbog dosega rakete od 25 km, ili pak raketa nastala prilagodbom zrakoplovne protubrodske rakete.

Inačica 3

S tržišta su praktički nestale izvorne brodske protubrodske rakete dosega od tridesetak do nekih 100 km. Razvoj raketnih i mlaznih motora za rakete, povećanje kvalitete goriva, te smanjenje gabarita suvremene elektroničke opreme dovelo je da osjetno manje rakete imaju puno veći doseg, što se može vidjeti u tablici dva. Sve ove rakete, a one su praktički sve što ima na zapadu i u Izraelu, imaju doseg veći od 185 km. Nestali su nekadašnji norveški „Penguin“ i starije inačice „Gabriela“, pa i ostalih s početka njihovog razvoja. Jedna od rijetkih je europska raketa (MBDA) Marte Mk2/N, inače nastala iz zrakoplovne protubrodske rakete Marte Mk2/S. Ta je raketa i razvijena za brodove dužine 25 do 50 metara. To su u prvom redu brzi napadni i patrolni brodovi. Sustav je konfiguriran s 2*I lanserima težine 1.500 kg, 2*II lanserima težine 3. 000 kg, i 2*IV lanserima težine 5.400 kg. Što se tiče radara, ostalo bi sve isto kao u Inačici 2. Na bazi ove rakete razvijen je sustav obala-more.

Brodska, protubrodska raketa srednjeg dosega MBDA Marte Mk2-N

Inačica 4

Ona podrazumijeva rakete većeg dosega (>185 km). Takve rakete proizvodi nekoliko država članica NATO saveza i Izrael. To bi bilo opravdano ako bi se državno vodstvo odlučilo za zamjenu već zastarjelog i dotrajalog sustava protubrodskih raketa, a istovremeno nema novaca za gradnju novog broda veličine od nekih 45 do 60 m, sličnog pravim ratnim brodovima borbene namjene klase „Šibenik“ („Končar“) ili „Kralj“, ili pak za generalni remont i modernizaciju klase „Kralj“. To bi bili značajni zahvati koji zahtijevaju detaljnu studiju isplativosti, ne samo po cijeni već prije svega po onome što se dobiva na ipak jeftinoj i jednostavnoj konstrukciji CPV-42, koja nije građena po standardima ratne brodogradnje. Svakako, jedna od većih mana je neimanje druge strojarnice glavnih pogonskih strojeva. Ako bi odgovor ipak bio „da“, jer nema novaca za gradnju odgovarajućeg novog broda, trebalo bi se pozabaviti i rekonstrukcijom nadgrađa. S ovim raketama bilo bi dovoljno modernizirati dva broda i preko njih usvojiti novi raketni sustav.

Zapadne protubrodske rakete velikog dosega (više od 100 km)

Inačica 5

Na opisanu Inačicu 4 ugraditi i PR/PZ sustav za samoobranu, te eventualno za obranu bliskog i važnog objekta. Ako bi to bio složeni sustav PR/PZO s visokim performansama, bilo bi potrebno ugraditi suvremeni 3D radar, i ne samo to. To je svakako jedna od mogućih inačica, iako malo vjerojatna. Naime, neki od kvalitetnih sustava PR/PZ obrane efikasnog dosega oko 10-15 km koštaju i preko 25 milijuna USD (to je oko 2,5 puta više od cijene CPV-42), dok suvremeni motriteljski 3D radar košta još nekoliko milijuna.

Što odabrati?

Predsjednik Milanović nedavno je plovio na OOB-31 Omiš (Photo: UPRH)

Već na prvi pogled jasno je kako se u trenutnim i kratkoročno očekivanim financijskim mogućnostima s inačicama 4 i 5 teško može računati. Ostaju inačice od 1 do 3. Bilo koja od njih bi od ovog bezličnog i za ozbiljne zadaće na moru neupotrebljivog broda napravila brod na kojeg bi se u određenim okolnostima mogli osloniti. Svakako, to ne može biti brod koji bi nosio površinsko ratovanje, ali bi mogao biti dobra dopuna glavnim brodovima za površinska borbena djelovanja dužine od oko 45 do 60 m i deplasmana od oko 250 (300) do 500 (600) tona. Dobra odluka bi bila izabrati Inačicu 2 s raketama dosega 25 km. Kada se uzme u razmatranje brod sa svim svojim vrlinama i nedorečenostima, cijena preoblikovanja i doprinos borbenim sposobnostima, najboljim izborom čini se Inačica broj 3 s protubrodskim raketama dosega tridesetak i više kilometara. To su rakete najčešće nastale iz zrakoplovnih protubrodskih raketa. Imaju osjetno težu bojnu glavu od izvorno protuoklopnih raketa, a djelovanje bojne glave je prilagođeno razaranju broda. S takvim raketama na brodu i eventualno kopnu HRM bi prekrila teritorijalno more. To nije dovoljno, ali bi takvo preoblikovanje (redizajniranje) dva do tri od planirana četiri broda, omogućilo zadržavanje raketnih protubrodskih sposobnost, stjecanje novih znanja i kvalitetno iskorišteno vrijeme – do nabavke, za naše prilike strateškog raketnog protubrodskog oružja većeg dosega, sa sposobnostima djelovanja i po ciljevima na kopnu. To je važno i zbog brzog razvoja raketnog oružja te izvjesnog prijelaza na puno veće brzine, u kojem će NATO biti prinuđen preskočiti supersonične. To nije prirodan put i bit će velikih problema. Kvalitetne rakete iz zemalja koje nisu članice NATO ili pak bliski saveznici nisu realna opcija.

Naravno, svakom dobronamjernom je jasno kako je ova godina izgubljena. Treba se nadati da će sljedeće biti bolje – a da sljedeća Vlada, bila „desna“ ili „lijeva“, neće uzalud potrošiti vrijeme i na moru do kraja razoružati hrvatski narod. Pri tome, kako smo naglasili, i ovo vrijeme velike krize treba iskoristiti za maksimalni intelektualni napor, i ne čekajući pripremiti se za bolja vremena. Nije dovoljno „nešto“ željeti, već to treba i napraviti. Svakako, prvi preduvjet za to „nešto“ je znati što je to„nešto“ i kako to„nešto“ napraviti. Nadam se da je to „nešto“ i flota HRM koja će biti garant obrane našeg mora i našeg opstanka na njegovim obalama i otocima.

Kako bi imali uspjeha, u prvom redu moramo imati pozitivan odabir kadrova i od izvrsnih izabrati najbolje iz relativno skromne ponude hrvatskog društva. Naime, valja priznati  kako se načelno nema što prigovoriti drugu Staljinu kada je kazao: „Postoji samo jedna politika, a to je kadrovska“. Povijest nas uči kako provedba kadrovske politike može donijeti različite rezultate. U vremenu koje dolazi i na temelju iskustava koje ćemo, nadam se, dobro izučiti – treba konačno shvatiti kako je u krizi najbolje moći osloniti se na samog sebe. Zato zagovaram žurni pristup znanstveno-stručnoj procjeni kako i na koji način na razvalinama Brodarskog instituta izgraditi Tehničko-tehnološki institut obrane (Tehničko-tehnološki institut Oružanih snaga Republike Hrvatske) – jer znanja nikad dosta, iako smo s vlastitom pameti svi prezadovoljni.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Ako se vratimo u ne tako daleku prošlost, pa se zapitamo koji su to površinski brodovi bili ili jesu kapitalni u najvećim i najsnažnijim mornaricama svijeta, lako ćemo se suglasiti sa slijedećim izborom:

• Od 17. do 19. stoljeća kapitalni ratni brod bio je linijski brod (LB). Porivnu snagu davala su mu jedra.
  

  Kapitalni brodovi velikih flota (linijski brod, bojni brodovi, nosač zrakoplova)

  To je zahtijevalo izuzetnu spremnost kao i umijeće zapovjednog kadra i svakog člana posade zaduženog za različite poslove na jedrilju. To je brod koji se nakon brodova na vesla i kombiniranih brodova na vesla i jedra najduže zadržao kao glavni brod u ratnim mornaricama. Bilo je to vrijeme borbi za prekomorske posjede. Vjerojatno, ako ne najznačajnija, a onda svakako najpoznatija pomorska bitka linijskih brodova je Trafalgarska pomorska bitka. Poznata je i zbog umješnog i nadasve junačkog vođenja bitke jednog od najznačajnijih admirala u povijesti, admirala Nelsona (vice-admiral Horatio Nelson). Istovremeno, ta je bitka bila i neslavni kraj admirala Villeneuvea (vice-admiral Pierre Charles Jean Baptiste Silvestre de Villeneuve). Mnogi pomorski i ne samo pomorski mislioci drže da je upravo Trafalgar bio uzrok Waterlooa i konačnog Napoleonovog poraza. U čast tom slavnom admiralu svakih 100 godina održava se pomorski festival – drugi je održan 2005. godine i Hrvatska je na njega propustila poslati svoj brod iako smo obećali. Mudre glave su odlučile kako ćemo ići na sljedeći festival. Kao primjer linijskog broda prikazan je upravo zapovjedni brod slavnog admirala, HMS „Victory“, o čijem značaju za UK svjedoči i njegovo postavljanje u suhi dok pomorske baze Portsmouth. Na njemu službeno ureduje drugi lord admiraliteta (glavni mornarički personalac), a dio broda uređen je kao spomen na admirala Nelsona. Brod se i dalje nalazi u Flotnoj listi.

• Nakon linijskog broda, krajem osamdesetih godina 19. stoljeća na scenu stupa bojni brod (BB). Velika revolucija u gradnji bojnih brodova dogodila se 1906. godine kada je izgrađen prvi dreadnought (HMS „Dreadnought“ – svi nakon njega građeni po tom načelu nazivaju se dreadnought). Najvažnija novina bila je u postavljanju glavnih topova po uzdužnici broda. Na taj su način topovi mogli djelovati preko oba boka za razliku od pred-dreadnoughta gdje su glavni topovi postavljani po lijevom i desnom boku. Zadnja velika pomorska bitka pred-dreadnought bila je Cušimska bitka (Batttle of Tsushima, Цусимское сражение) između ruske i japanske flote, a prva velika – možda i najveća pomorska bitka – gdje su glavni brodovi bili dreadnoughti je Jyllandska pomorska bitka (Battle of Jutland, Skagerrakschlacht) 1916. godine između britanske i njemačke flote. Od labuđeg pjeva u 1. svjetskome ratu, bojni brodovi su relativno brzo izgubili primat u svjetskim mornaricama. Velike mornarice isključivo zbog konzervatizma ušle su u 2. svjetski rat s respektabilnim brojem BB. Ti mornarički konzervativci nisu mogli, a neki nisu htjeli, shvatiti kako je glavni brod za 2.SR već postao nosač zrakoplova (NZ) koji se stidljivo pojavio nakon 1.SR (službeno prvi borbeno upotrebljivi 1922.). Zadnju borbenu uporabu imali su BB američke mornarice 1991. godine u Zaljevskom ratu – istina, tada su pored 9*406 milimetarskih topova imali i krstareće rekete. Isti su iz Flotne liste izbrisani 2000. godine.

Definicija, klasifikacija i oznake nosača zrakoplova

• Iako su to zaslužili ranije, nosači zrakoplova (NZ) postali su dominantni u 2. svjetskom ratu, poglavito u pomorskim bitkama van dosega zrakoplovstva baziranog na kopnu, ali i za udare po kopnenim ciljevima.
  

  Razvojna linija kapitalnih nosaca zrakoplova Mornarice SAD (US Navy)

  Imali su nezamjenjivu i odlučujuću ulogu o bitki za Pacifik. Bilo bi opravdano tvrditi kako su primat zadržali negdje do kraja prošlog stoljeća, čak i u odnosu na najjače vojne sile svijeta. Predstavljali su, u pravom smislu riječi, snagu s mora. Kao velike prekretnice i skokovi u razvoju i povećanju sposobnosti nosača zrakoplova svakako su pojava parnog katapulta 1954. godine na jednom od NZ klase „Essex“ (USS „Hancock“ CV/CVA-19),  dizajniranom  za 2.SR,  te uvođenja nuklearnog pogona 1961. godine (USS „Enterprise“ CVN-65). Najnoviji nosač umjesto parnog katapulta dobio je elektromagnetski, a hoće li se to pokazati kao iskorak tek će se vidjeti. Teoretski bi ova novina trebala biti značajan napredak.

Nosači zrakoplova su napredovali postavši prave zrakoplovne baze na moru, sposobni za brzo rješavanje cijelog spektra zadaća. Kada se govori o NZ, a tako će biti i u ovome članku, najčešće se misli na udarne nosače koji svojim zrakoplovima izravno napadaju protivničke ciljeve na kopnu, iako i među nosačima zrakoplova postoji uža namjena, odnosno specijalizacija za konkretne zadaće.

Velika moć, ali i brojni izazovi

Ruske protubrodske rakete koje predstavljaju prijetnju nosačima zrakoplova

Ipak, došlo je vrijeme da se ta njihova sposobnost za rješavanje velikog, praktički cjelovitog spektra suvremenih izazova diljem svijeta počela dovoditi u pitanje već osamdesetih godina prošlog stoljeća pojavom protubrodskih raketa. Iste su se mogle lansirati s različitih nositelja, kao što su brod, podmornica, avion, ili pak s kopna. Najpoznatija protubrodska raketa iz tih vremena je P-700 „Granit“. Njome su naoružane sovjetske/ruske krstarice na nuklearni pogon klase Kirov (Projekt 1144 „Orlan“), podmornice klase Oskar II (Project 949A Antey) i NZ „Admiral Kuznjecov“. Ta je raketa dizajnirana sedamdesetih godina, u uporabu je uvedena 1983. godine, a Rusi joj toliko „vjeruju“ da je i danas u službi,. Bila je sljednik rakete P-70 „Ametist“ (ili po NATO imenu SS-N-7 Starbright) iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Raketa P-700 „Granit“ ima brzinu od 2,7 M, a može nositi klasičnu ili nuklearnu bojnu glavu. Standardni borbeni komplet podmornice Oskar II je 20 raketa s klasičnom bojnom glavom i četiri s nuklearnom. Pored podmornica Oskar II, za u prvom redu borbu s NZ bile su dizajnirane i opremljene krstarice „Kirov“ (kasnije „Admiral Ushakov“)  i „Slava“ (kasnije „Moskva“). Pravi nasljednik  rakete P-700 „Granit“ je P-800 „Oniks“-M.

Spovećanjem dosega i brzine suvremenih protubrodskih raketa za nosače zrakoplova sve je postalo još složenije i opasnije. Sada smo u vremenu skorog uvođenja u operativnu uporabu hipersoničnih raketa. Brzina tih krstarećih raketa je oko 8-10 M (npr. PBR raketa „Cirkon“), a planirajućih tijela/„glidera“ (npr. „Avangard“, ranije poznat kao Objekt 4202, Yu-71 i Yu-74) i tri puta veća. Pored krstarećih raketa pojavile su se i balističke protubrodske rakete DF-21D („Dong-Feng“ 21D, ili po NATO imenu CSS-5 Mod-4) i DF-26 („Dong-Feng“ 26) u Kini, koja nije bila obuhvaćena ugovorom o zabrani balističkih i krstarećih raketa srednjeg dometa, s baziranjem na kopnu, dosega 500-5.500 km. Nosači zrakoplova u sukobu s najmoćnijim mornaricama jednostavno ne mogu sigurno prići obali kako bi stvorili mogućnost borbenog djelovanja svojoj palubnoj avijaciji. Istovremeno su ugroženi s kopna, mora, podmorja, pa i iz svemira ili visokih orbita s kojih se velikom brzinom spuštaju „glideri“.

Osnovne taktičko-tehničke značajke nekih kineskih i ruskih protubrodskih raketa

Sve se češće nameće pitanje o mjestu i ulozi suvremenih nosača zrakoplova (još uvijek dominantno nosača aviona s ljudskom posadom). Nakon dugog niza godina, skoro stoljeća, došlo je vrijeme ozbiljnog preispitivanja uloge nosača zrakoplova (NZ), u prvom redu pri sukobu među najvećim pomorskim silama. U takvom sukobu oni postaju snaga drugog ešalona. Suvremena mornarička oružja s kopna, morske površine, podmorja, iz zračnog i svemirskog prostora „smrtno“ ugrožavaju „njegovo veličanstvo“ zvano nosač zrakoplova. Sjećam se kako su prije više desetljeća ruski pomorski stratezi s puno zavisti upravo tako nazivali moćne američke NZ, pa su govorili: „Kad Amerikanci negdje u svijetu imaju problem pošalju njegovo veličanstvo NZ i problem je riješen“. Ipak, razvoj suvremenog, prije svega raketnog oružja, navlači tamne oblake na obzore važeće doktrine najmoćnije mornarice svijeta. Jasno, to mnogi shvaćaju, ali je i dalje prisutan poznati i već spominjani mornarički konzervatizam, koji prijeti sličnim pogreškama, pa i posljedicama, kao prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, zbog nepriznavanja činjenice o gubljenju strateške važnosti bojnog broda (BB).

U čemu je problem?

Borbeni palubni avioni ukrcani na američke nosače zrakoplova

Nosač aviona jednostavno nema dovoljno „dugačku ruku“ kako bi s dovoljno sigurne udaljenosti s prihvatljivim rizikom mogao udariti po neprijateljskim ciljevima na kopnu. Glavni oponent – Rusija – nastavila je na bazi ogromne znanstvene ostavštine SSSR razvijati i razvila je učinkovito oružje s kojim može potopiti NZ. Kad već nije bila u mogućnosti odgovoriti na simetričan način i izgraditi konkurentnu flotu NZ, učinila je to zadivljujućim i nadasve učinkovitim asimetričnim odgovorom. Štoviše, svoje tehnologije su za dobre novce ustupili i drugim državama. Često su upravo tim inozemnim novcem razvijali nove sustave, pa su na taj način sačuvali znanstvene i stručne kadrove. Očiti primjer je Kina (i ne  samo Kina), koja je ostvarila izuzetan napredak u implementaciji novih oružnih sustava. Uz Rusiju, veliki izvoznik nasljeđa SSSR bila je i još uvijek je i Ukrajina.

Naime, raketni sustavi  s kopna (mora, podmorja, iz zračnog i svemirskog prostora) imaju dovoljne dosege kako bi NZ držali izvan mogućnosti efikasne uporabe njihovih temeljnih borbenih sustava – palubne avijacije. Efikasni doseg suvremenih palubnih zrakoplova uvećan za doseg oružja kojeg nose nije dostatan za ugrožavanje važnih i branjenih ciljeva na obali, a još manje u dubini kopna. Štoviše, doseg suvremenih raketa s različitih platformi je tako velik da je problematičan opstanak NZ bilo gdje na moru, pa i u vlastitim bazama (glede dosega usporediti podatke raketa iz priložene tablice sa slikom akcionih radijusa zrakoplova ukrcanih na NZ i raketa s trenutno najvećim dosegom). Suvremene krstareće, balističke, i parabalističke rakete imaju dostatne dosege i razornu moć za „jeftino“ uništenje NZ, a brzinski dijapazon od podzvučnih, preko nadzvučnih do hiperzvučnih brzina (>M 5) usložnjava obranu ratnih brodova, pa i nosača zrakoplova, te je usmjerava prema novim fizikalnim područjima. Za razvoj i implementaciju novih rješenja potrebno je znanje, novac i vrijeme. Čini se kako su zaljubljenici u nosače zrakoplova zatečeni „spuštenih gaća“.

Prvi iz nove serije američkih nuklearnih nosača s elektromagnetskim katapultom

Uz raznovrsne raketa pojavljuju se i sve moćnija podmornička torpeda, autonomna podvodna vozila i reinkarnacija hibridnog sustava, poznatog kao raketa-torpedo. Velike pomorske sile, potencijalni i opasni protivnici NZ, imaju efikasne nadzorne sustave u svemiru koji pokrivaju našu planetu u cijelosti. Vjerojatno bi upravo ti svemirski senzori bili prve mete u eventualnom ratu između velikih, a ishod tih djelovanja mogao bi usmjeriti tijek daljnjeg ratovanja. Cijena NZ je astronomska i s pripadajućim zrakoplovnim krilom kreće se oko 25-30 milijardi USD s tendencijom daljnjeg rasta. Prema nekim podacima, dosad je u gradnju najnovijeg američkog nosača zrakoplova, USS „Gerald R. Ford“ (CVN-78), potrošeno 37,5 milijardi USD, a još ima puno toga za dograditi, popraviti ili pak zamijeniti. Tu su uračunati i troškovi razvoja koji će se vremenom razdijeliti na cijelu njegovu seriju brodova. Prema službenim podacima dosada je za gradnju NZ USS „Gerald R. Ford“ (CVN-78) potrošeno 13 milijardi USD. Još veću vrijednost imaju ljudi, a na jednom NZ ukrcano ih je oko 6.000. Takav gubitak teško bi podnijele i najmnogoljudnije i najbogatije zemlje svijeta, posebice ako s druge strane nema usporedivog „uspjeha“. U ovom scenariju odvijao bi se sukob između skupog, kapitalnog NZ i u usporedbi s njim raketnih sustava „zanemarive“ vrijednosti. Istovremeno, u pokušaju primjene NZ na njih se veže veliki dio flote ratnih brodova za površinska djelovanja (krstarica i razarača), te podmornica kao borbenog osiguranja – a rezultati, koje je realno očekivati, nisu ohrabrujući.

Sastav prosječne američke Borbene skupine nosača zrakoplova (BGNZ) krajem Hladnog rata

U borbenoj grupi nosača zrakoplova (BGNZ) teško je raspoznati tko tu koga i od koga štiti, a tko je glavna snaga udara. Ako krenemo od NZ, njega pouzdano štite od napada krstarice i razarači (načelno ne manje od 4xKR/R). Obrana se svodi na proturaketnu (neovisno tko je rakete lansirao), a puno rjeđe su ostale mogućnosti djelovanja protiv nosača (kopno, brod, podmornica, zrakoplov ili…). Ovi brodovi provode i blisku protupodmorničku obranu BGNZ. Podmornice (načelno 1-2) štite grupu od napada protivničkih podmornica sa zadaćom ili ih uništiti ili onemogućiti da dođu na poziciji lansiranja, u prvom redu torpeda i raketa-torpeda. Ukrcani zrakoplovi u lovačkoj konfiguraciji (tada imaju najveći akcioni radijus) nastoje srušiti ili udaljiti neprijateljske zrakoplove što dalje, kako bi u slučaju lansiranja raketa ostalo što više vremena proturaketnoj obrani u svim njenim sadržajima (obmanjivanje, ometanje, uništenje). Ako ovaj scenarij promatramo kao realan, postavlja se pitanje tko to i sa čime vrši napad u prvom redu na zadane kopnene ciljeve. Samo po sebi se nameće kako su to u prvom redu nositelji krstarećih raketa. U prvom valu to mogu biti krstarice i razarači, napadne podmornice i/ili podmornice nosači krstarećih raketa koje mogu biti pridružene standardnoj BGNZ, ili pak prostorno odvojene i vremenski sinkronizirane. Glavno je pitanje može li u ozbiljnom sukobu s jednom ili obje mornarice koje slijede nakon prve BGNZ prići dovoljno blizu, te koliko je ostalo mjesta za krstareće rakete pored velikih potreba za raketama PR/PZO na površinskim brodovima i za torpedima na napadnim podmornicama. Ako su postignuti dostatni uspjesi i smanjena opasnost na prihvatljivu razinu, ili su neki drugi u tom trenutku važniji kriteriji ispunjeni – djeluju li ukrcani zrakoplovi u bombarderskoj ili težišno bombarderskoj konfiguraciji?

Odluka o budućem statusu NZ je veliki izazov iz puno razloga. Moraju se uvažiti – rekao bih – očite činjenice, i stručno, bez konzervativnih zabluda te pretjerane sentimentalnosti, predvidjeti sadašnji i budući izazovi te dileme glede opravdanosti zadržavanja NZ u sadašnjoj ili bilo kojoj konfiguraciji.

1. Činjenice
   • NZ je vrlo skup (brod + zrakoplovi);
   • Ima brojnu posadu s dugotrajnim i specifičnim školovanjima i obukama;
   • Postao je vrlo ranjiv;
   • Gubitke je teško podnijeti i u ratu nadomjestiti;
   • Angažira velike snage za zaštitu s vrlo neizvjesnim učinkom, a koje bi se mogle uporabiti na drugačiji način;
   • Nosač zrakoplova se gradi za životni vijek od oko 50 godina a to znači da ako bi se izgradilo planiranih 10 klase „Ford“ bar jedan bi u Flotnoj listi dočekao kraj stoljeća;
2. Izazovi
   • Može li se NZ prilagoditi novonastaloj situaciji i ostati još neko vrijeme ako ne glavni a ono . obzirom na cijenu – opravdano koristan?;
   • Mogu li ga bespilotne letjelice koje će biti jeftinije s većim dosegom i većim ubojnim teretom vratiti u „novu mladost“?
   • Bi li i nakon toga to bio NZ ili možda kao nekad planirani „arsenal ship“ iz projekta SC-21 („Surface Combatant for the 21st century“), reinkarnacija BB „Iowa“ (USS „Iowa“, BB-61) ili nešto treće?;
   • Može li se očekivati napuštanje NZ kakve znamo i spuštanje glavne pomorske snage u podmorje uz primjenu rješenja temeljenih na iskustvima SSGN klase „Ohio“?

Zaključak

Mogu li ovo biti predlošci za neke nove, glavne nositelje pomorske snage

Tehnološko-tehnički napredak u dizajniranju i proizvodnji suvremenog raketnog oružja različitih brzina, putanja leta i dosega u najmanju ruku čine potrebnim procijeniti svrhu i opravdanost NZ. Velika cijena i teško podnošljiv, a realan, gubitak NZ u srazu s najmoćnijim mornaricama svijeta dodatno potencira sveobuhvatnu analizu i donošenje mudre odluke. Vjerujem da nitko ne misli da tako skupe brodove treba imati kao drugi ešalon, za sukobe nižeg intenziteta s malim i nemoćnim mornaricama, ili pak izigravanje „oceanske pomorske straže“. Sigurno ne bi bilo iznenađenje da se ubrzo prestanu graditi NZ kakve poznajemo, iako ih još uvijek mnoge zemlje sanjaju i žele imati u svojim flotama. Projekcija sile i pokazivanje zastave može se činiti i na druge načine. Kroz stoljeća se odmjerava snaga kopna i mora – nekad je u prednosti bilo more, a nekad kopno. Čini se kako je u ovo naše vrijeme kopno u prednosti, barem što se tiče površinskih pomorskih snaga. Ipak, more ima i dimenziju podmorja, a podmorske dubine mogu u mnogome promijeniti odnos snaga i na kopnu. To su definitivno veliki izazovi, možda veći i značajniji nego odlazak u svemir. Ipak, bilo bi najpametnije kada bi se svijet mogao dogovoriti i smanjivati opasnosti od rata jer bi to mogao biti kraj naše civilizacije. Znajući nas, ljude, veća je vjerojatnost nastavak utrke u naoružanju nego izbor puta ka razoružanju. Što se tiče ratnih flota, izgledna je izgradnja moćnih podmorničkih flota i podvodnih plovila sa i bez ljudske posade. Za početak možemo očekivati SSGN na bazi podmornice SSNB „Borej“ (NATO ime, ili po ruskom Projekt 955 Borej ili „Dolgorukiy“) i vjerojatno SSBN „Columbia“ (klasa poznata i kao „Ohio Replacement Submarine“ ili „SSBN-X Future Follow-on Submarine“), ili možda sasvim novog dizajna.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

U zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla u utorak, 4. prosinca 2018. u 19,00 sati, otvara se izložba “Riječki torpedo – prvi na svijetu“. Riječ je o varijanti velike, atraktivne i važne izložbe koja je 2016. godine bila priređena u Rijeci, i koja predstavlja važan dio dugogodišnjih inicijativa vezanih uz afirmaciju i očuvanje tradicije riječkog torpeda. Zagrebačka izložba obuhvaća dio “riječke” građe, koja prikazuje povijesno-tehnološki razvoj torpeda kao sustava, te dodatnu građu zagrebačkog Tehničkog muzeja Nikola Tesla i Hrvatskoga pomorskog muzeja iz Splita.

Mjesto održavanja: Tehnički muzej Nikola Tesla, izložbena dvorana
Otvorenje izložbe: danas, 4. prosinca 2018. u 19,00 sati
Vrijeme trajanja: 4.12.2018. – 7.2.2019.
ULAZ JE BESPLATAN

Riječka tvornica torpeda prvi je proizvođač torpeda u svijetu. Proizvodnju torpeda započela je oko 1860. i poslovala kroz period od jednog stoljeća sve do 1960-ih godina. Poduzeće Torpedofabrik Whitehead & Comp. opremalo je torpedima mornarice diljem svijeta, a na temelju riječkih torpeda kasnije su mornarice drugih zemalja izgradile vlastite razvojne programe za ovaj tip oružja. Takva tvornica jedan je od dragulja hrvatske industrijske baštine i izložba služi informiranju te educiranju šire javnosti o tom, nekadašnjem, izvanrednom industrijskom proizvođaču svjetskog glasa. Iako je torpedo razarajuće oružje, iz tehničke perspektive ono predstavlja primjer pogona s tlačenim zrakom. Također, dubinsko i smjerno kormilarenje torpedom pomoću dubinske sprave s hidrostatskom komorom (“moja tajna” inženjera Roberta Whiteheada) i žiroskopskog smjernog ravnala predstavljaju primjere iznimno inovativnih rješenja koja su zabilježena u povijesti tehnike.

Godine 2011. Muzej grada Rijeke otvorio je izložbu posvećenu riječkom torpedu. U fundusu Tehničkog muzeja Nikola Tesla, torpedo kao jedna od perjanica hrvatske industrijske baštine, predstavljen je dvocijevnim lansirnim uređajem, dvama torpedima, te sitnijim konstrukcijskim dijelovima torpeda. Izložbom Riječki torpedo – prvi na svijetu se muzejskom građom, fotografijama, dokumentima, filmovima, tekstovima te edukativnim programom popularizira tema i informira javnost o riječkoj tvornici torpeda, prvoj tvornici torpeda u svijetu, te educira o tehničkom razvoju torpeda.

Izložba je bila prilično zapažena u Rijeci, a sada i publika u Zagrebu ima priliku upoznati detalje jedne od najvažnijih tehničkih priča na području Republike Hrvatske. Sav popratni sadržaj ove priredbe (katalog, tekstovi) je dvojezičan, na hrvatskom i engleskom jeziku. Tako će se svi zainteresirani lako moći upoznati s jednom prilično neuobičajenom pričom s polja vojne tehnike i domaće industrijske povijesti. Pri tome, ova izložba ne zahtijeva nekakva posebna predznanja, da bi svoje posjetitelje educirala o tehnici torpeda, kao i svjetskoj povijesti negdašnje riječke tvornice torpeda.

Ratni brod na suvremenom pomorskom bojištu izložen je napadima i pogotcima ubojitim oružjima velikog dometa, te trpljenju kritičnih oštećenja borbenih sustava i strukture broda. Sposobnost broda da odoli takvim prijetnjama na bojištu definirana je kao preživljavanje broda. Preživljavanje ovisi o kombinaciji triju elemenata: (1) osjetljivosti broda – sposobnosti da izbjegne pogodak, (2) ranjivosti broda – razini oštećenja nakon pogotka, i (3) oporavku broda – sposobnosti otklanjanja tih oštećenja.

(1) Osjetljivost je sposobnost broda da izbjegne detekciju, da zavede nadolazeću prijetnju od ranjivih područja broda, ili da uništenjem prijetnje izbjegne pogodak. Takve sposobnosti ugrađuju se u ratni brod već tijekom projektiranja, težeći da se strukturom, opremom i borbenim sustavima smanji osjetljivost broda na vrlo nisku razinu.

Prihvatljiv pristup smanjenju osjetljivosti ratnog broda provodi se analizom raznih operativnih scenarija na pomorskom bojištu. Primjerice, napad na ratni brod može se očekivati nakon otkrivanja i identifikacije broda dalekim detektorima neprijatelja. Da bi se smanjila vjerojatnost uspješnosti takvog scenarija, nužno je poznavati i analizirati signale koje generira vlastiti ratni brod, te raspolagati podacima o mogućnosti otkrivanja i identifikacije tih signala detektorima napadača. Važan segment tih analiza odnosi se na svojstva i djelotvornosti svojih raspoloživih sustava obrane, obmanjivanja i ometanja kojima će se ratni brod suprotstaviti prijetećim oružjima neprijatelja.

Analiza osjetljivosti broda po segmentima

Razinu osjetljivosti ratnog broda dominantno određuju: 1. operativni uvjeti na bojištu, 2. razina i intenzitet prijetnji, te 3. karakteristike samog broda. Zamjetljivost broda, korištenje “mekih” i “tvrdih” protumjera, te performanse i sposobnosti samozaštitnih oružja važni su čimbenici karakteristika broda.

(2) Ranjivost je sposobnost konstrukcije broda, njegovih sustava i njegove posade da destruktivni učinci pogotka broda budu što manji. Ranjivost je mjera mogućeg učinka pogotka broda, ili bolje rečeno, procjena borbene i plovne sposobnosti broda nakon pogotka. Elementi smanjenja ranjivosti ratnog broda moraju se, također, predvidjeti već u fazi projektiranja plovila.

(3) Oporavak je sposobnost brzog popravka pogotkom oštećenih kritičnih brodskih funkcija, kako bi se održala plovnost i, po mogućnosti, borbena sposobnost.

Manja razina osjetljivosti broda = veća vjerojatnost preživljavanja

U regionalnim sukobima posljednjih desetljeća dokazana je djelotvornost takozvanih pametnih-vođenih raketa, a također i njima suprotstavljenih tehnologija za smanjenje zamjetljivosti pomorskih i zračnih ciljeva. Vođene i samonavođene rakete pronalaze ciljeve pomoću radarskih, laserskih, infracrvenih ili televizijskih senzora u njihovu sustavu navođenja. Ti senzori u raketi otkrivaju cilj na temelju njegove zamjetljivosti u odnosu na okolinu cilja (morska površina, površina zemljišta s prirodnim ili izgrađenim objektima i slično). Smanjivanje radarske, infracrvene ili vizualne zamjetljivosti cilja na razinu usporedivu sa zamjetljivošću okoline cilja, otežava se senzorima rakete pronalaženje i praćenje toga cilja. Očito je vjerojatnost pogotka brodova vođenim raketama izravno razmjerna razini njihove zamjetljivosti. Tijekom ratnih djelovanja zamjetljivost se pokušava smanjiti “utapanjem” u neposredni okoliš, maskirajući ratne brodove na različite načine, čime se povećava vjerojatnost njihova preživljavanja.

U doba uključivanja intenzivne komponente elektroničkog ratovanja na pomorsko ratište, niska zamjetljivost postala je najvažniji čimbenik preživljavanja broda. Naime, niska zamjetljivost, s jedne strane, smanjuje vjerojatnost otkrivanja broda pomoću senzora velikog dometa, a s druge, pomaže uspješnijem djelovanju “meke” obrane broda u suprotstavljanju napadima vođenih protubrodskih raketa.

Izvori zračenja na ratnome brodu

Ratni brod na otvorenoj morskoj pučini zastrašujuće je ranjiv, čemu značajno doprinose i njegova optička, radarska, akustička, toplinska i magnetska zamjetljivost. Tu zamjetljivost čine zapravo elektromagnetska, magnetska i akustička polja – koja zrače izvori na brodu (primarna polja), ili koja se, zračena iz nekih vanjskih izvora, reflektiraju od nadvodne i podvodne brodske strukture (sekundarna polja), te se prostiru od broda, sukladno zakonima fizike, slobodnim volumenom prostora oko broda ili se šire u morskim dubinama. Polja koja zrači brod mogu se detektirati pomoću odgovarajućih senzora (ljudska osjetila ili različiti elektronički prijamnici), koji tako zamjećuju taj brod, a u većini slučajeva određuju i njegovoj položaj.

Većina ratnih brodova, koji su još i danas u opremi ratnih mornarica diljem svijeta, izgrađena je temeljem tradicionalnih metoda 20. stoljeća. Oni su na otvorenom moru vrlo zamjetljivi ciljevi za samonavođene protubrodske rakete, granate i torpeda, koji se s lakoćom navode na njihove goleme radarske površine (Radar Cross Section – RCS), ili na visoku razinu podvodnih zvučnih signala koje proizvode razni izvori u brodu, ili na intenzivna infracrvena zračenja iz toplinskih izvora na brodu.

Manja razina zamjetljivosti broda = manja vjerojatnost pogotka

Zračena i reflektirana polja broda

Sve do prve pojave radarski samonavođenih protubrodskih raketa, zamjetljivost broda nije predstavljala bitan čimbenik u sveukupnoj operativnoj djelotvornosti ratnog broda. Tek povijesno potapanje izraelskog razarača Eliat 1967. godine s 4 protubrodske rakete Styx (P-15) potaklo je izraelske vojne stručnjake i projektante brodova na analizu slabih točaka izraelske flote, koje su bile presudne za tako točno pogađanje tim novim oružjem iznenađenja. Izraelski stručnjaci su brzo shvatili da je velika zamjetljivost njihovih brodova bila najslabija točka flote, pa su u skladu s prvim zaključkom te analize uklonjeni svi veliki brodovi razmjerno male brzine i slabih manevarskih sposobnosti. Te promjene dale su, uz primjenu novih taktika, spektakularne rezultate u skoroj budućnosti. Naime, brodovi izraelske flote nisu bili pogođeni niti jednom od 50 Styx protubrodskih raketa koje su bile na njih lansirane u kasnijem izraelsko-arapskom sukobu 1973. godine.

To je postignuto zahvaljujući širokoj uporabi detektora prijetećih radarskih signala, s pomoću kojih su rano otkrivali prisustvo i položaje neprijateljskih brodova na velikim udaljenostima, zatim primjenom taktike usmjeravanja pramca brodova prema otkrivenim radarima (najmanja radarska površina), te uz masovno i programirano izbacivanje chaffova (oblaci radarskih mamaca). Takvom izraelskom uspjehu najviše je doprinjela znatno smanjena radarska zamjetljivost brodova, jer su među tim manjim brodovima lažni ciljevi-chaffovi bili znatno uočljiviji i zavodljiviji radarima neprijateljskih protubrodskih projektila. Osim toga, brodove male radarske površine neprijateljski motrilački radari više nisu mogli otkrivati s udaljenosti 50 km, već su im se morali približavati na manje daljine, izlažući se tako vjerojatnijem otkrivanju i pogodcima izraelskih protubrodskih raketa tipa Gabrijel I, dometa oko 30 km. No, uspješan izraelski poduhvat smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova primjenom odgovarajućih tehnologija nije se rasplamsao u ratnim mornaricama svijeta, usprkos nove i naglo rastuće opasnosti od radarski samonavođenih protubrodskih raketa.

Početkom osamdesetih godina, nakon uspješnih smanjenja zamjetljivosti u aeronautici, počelo se ozbiljnije razmatrati problematiku smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova. Tome je doprinio i strah od novih naraštaja pametnih oružja za borbu protiv svih tipova pomorskih i zračnih platformi, s kojima su se u tom razdoblju intenzivno opremale ratne mornarice i zrakoplovstva diljem svijeta. Uz razvoj i proizvodnju sustava elektroničkog ratovanja i oružja za blisku obranu broda, namijenjenih suprotstavljanju većini tih novih protubrodskih prijetnji, prišlo se i preispitivanju temeljnih kontrukcijskih načela izgradnje ratnih brodova, posebice sa stanovišta zamjetljivosti, brzine i manevarbilnosti broda kao dodatnih komponenti zaštite broda. Površinski borbeni brodovi 21. stoljeća trebali su biti “nepobjedivi ili nevidljivi”. “Nepobjedivi” ne znači obvezatno i veliki brod, već taj pojam u ovom kontekstu predstavlja čvrsto integriranu borbenu skupinu vrlo sposobnih manjih brodova. Primjena tehnologija niske zamjetljivosti, mala veličina, i velika brzina tih brodova pomaže im da postanu “nevidljivi”. To će biti platforme s najvećim brzinama od 60 do 80 čvorova, brzinama krstarenja 50-60 čvorova i brzinom zaokreta 6-8 0/s. Velika brzina zaokreta stvarat će probleme neprijateljskim sustavima za upravljanje paljbom, te će akcije izbjegavanja protiv nadolazećih protubrodskih raketa postati djelotvornije.

Optimalno nezamjetljiv brod – ne i nevidljiv brod

Smanjivanje zamjetljivosti nove klase brodova značajno povećava cijenu projekta. Budući da su proračuni mnogih zemalja pod stalnim pritiskom, to se pokušava mjeru smanjenja zamjetljivosti uravnotežiti s drugim traženim sposobnostima broda, kao što su primjerice njegova manevrabilnost i opremljenost. Naime, trebalo bi odrediti potrebnu operativnu razinu zamjetljivosti broda, koju je nužno analizirati u različitim fazama borbenog sukoba i ocijeniti kada je njena dobrobit najveća i koja je najniža razina zamjetljivosti neophodna. Smanjivati zamjetljivost broda na najnižu moguću razinu, s jedne strane, značajno povećava cijenu gradnje, a s druge arhitektonska izvedba smanjuje i ograničava broj i veličinu brodskih oružja i senzora.

Zamjetljivost nije jedina komponenta preživljavanja broda, odnosno njegove sposobnosti da izbjegne pogodak, već tome doprinose još dvije komponente:

– elektromagnetska diskrecija kojom se brod treba zaštititi od detekcije njegovih vlastitih emisija,

– sposobnost odgovora elektroničkim protumjerama (Electronic Counter Measures – ECM) uz pomoć kojih se dodatno otklanja opasnost pogađanja broda, onemogućujući optimalna djelovanja senzora u samonavođenim raketama, ometanjem i obmanjivanjem istih.

Zbog gore navedenog, prihvatljivije je rabiti termin “upravljanje zamjetljivošću” (signature control) umjesto mnogo raširenijeg termina “nevidljivost” (stealthiness), jer govoreći o ratnom brodu stvarna nevidljivost je utopija.

Visoka vjerojatnost preživljavanja malih – niska vjerojatnost preživljavanja velikih

Smanjenje, odnosno upravljanje radarskom zamjetljivošću, jako ovisi o namjeni i veličini broda. Za brodove veličine korvete, fregate i razarača osnovni razlog upravljanja RCS-om je smanjenje osjetljivosti na radare samonavođenih protubrodskih raketa. No i uz primjenu raspoloživih tehnologija niske zamjetljivosti – nije moguće smanjiti radarsku zamjetljivost takvih brodova na razinu nižu od sposobnosti detekcije projektilovim radarom.

Zamjetljivost manjih korveta i brzih napadajnih brodova smanjuje se u svrhu smanjenja vjerojatnosti njihova otkrivanja motrilačkim radarima velikih dometa. Njihova radarska površina nije svedena na ništicu, već na nisku razinu koja je ispod praga detekcije motrilačkih radara na većim udaljenostima. Za razliku od tih najmanjih platformi, nemoguće je izbjeći radarsko otkrivanje najvećih brodova, kao što su primjerice nosači zrakoplova, krstarice, razarači i slično, makar na njih bile ugrađene sve poznate tehnologije i mjere niske zamjetljivosti. Na takvim pomorskim gigantima pokušava se ugradnjom tehnologija niske zamjetljivosti bar otkloniti pogodak protubrodske rakete od najvitalnijih dijelova broda.

No, stealth nije samo sadržan u konstrukciji broda i primjenjenim tehnologijama, već treba poduzeti još i niz dodatnih mjera za postizanje njegove pune učinkovitosti. Da bi ugrađena niska zamjetljivost broda bila i operativno djelotvorna, ona mora biti kombinirana s prikladnim taktikama, zapovjednim i upravljačkim softverom, radarskim i IC mamcima, te elektroničkim protumjerama. Niska zamjetljivost u kombinaciji s elektroničkim protumjerama smanjuje osjetljivost, odnosno povećava vjerojatnost preživljavanja broda. Stoga se, u početnoj fazi razvoja operativnih djelovanja, intenzivno motri elektromagnetno okruženje s ESM (Electronic Support Measures) radarskim detektorima, te se na temelju prikupljenih podataka procjenjuje trenutna i stvarna opasnost tog okruženja. Kada se eventualno otkriju prijeteći i opasni signali, donosi se odluka o poduzimanju protuelektroničkih djelovanja.

Pri tome, velike ratne mornarice ne mogu više malim zemljama prilaziti očekujući samo “plemenski” sukob niske razine sofisticiranosti. Na otvorenom tržištu oružja, posebice onom istočnom, teško je nadzirati i pratiti tko što kupuje, te više nijedna obavještajna agencija ne može sa sigurnošću ustvrditi sa čime raspolažu pojedine zemlje, odnosno kakva ih iznenađenja mogu očekivati u pojedinim operacijama.

Antena brodskog ometača

Svaka zemlja koja brani svoju obalu treba očekivati intenzivne “meke” napadaje, osobito u pripremnoj fazi operacija za invaziju, sa SOJ (Stand-Off Noise Jamming) ometačima kojima će napadač pokrivati svoje pomorske i zračne snage od “očiju i ušiju” obalnih i brodskih senzora obrambenih snaga. Naime, ometanje sa cilja predstavlja samozaštitno ometanje (Self-Screening Noise Jamming – SSJ). No ukoliko se, pak, sa platforme u pozadini pokrivaju SOJ zaštitnim ometanjem vlastiti objekti na moru i u zraku koji su bliže neprijateljskom radaru-žrtvi, taj radar neće moći otkriti njihovo prisustvo – jer su oni elektromagnetno “tihi” i dovoljno mali radarski ciljevi koji se uspješno pokrivaju šumom. Platforma sa SOJ ometačem najčešće djeluje s ruba sigurnog područja koje ne mogu dohvatiti oružni sustavi neprijatelja, a SOJ ometači tu odašilju goleme snage šuma, kojima mogu ući u prijamnike dalekih radara-žrtvi.

Radari bez ECCM – “mrtvi” su radari

Obalne mreže motrilačkih radara velikog dometa bit će prve na udaru. Iluzorno je očekivati kako će u ”mekoj” borbi preživjeti bilo koji radar bez protu-protu elektroničkih svojstava ECCM (Electronic Counter Counter Measures). To znači, u najmanju ruku, da bi odašiljači tih radara trebali biti frekventno agilni od impulsa do impulsa, da je njihov odaslani impuls kodno moduliran i da frekvencija ponavljanja impulsa može biti promjenljiva (jitter). Svi drugi radari bez elektroničke protu-protu zaštite i bez dostatne pričuve efektivne zračene snage postat će nefunkcionalni pod napadima i najjednostavnijih ometača prvog naraštaja. To je scenariji kojega iole ozbiljniji vojni planeri predviđaju i razmatraju u slučaju budućih pomorskih sukoba i “mekih” gužvi u priobalju.

U elektroničkom ratu razvedena obala pogoduje braniteljima

Vođenje elektroničkog rata u priobalju razvedene obale s mnogo otoka znatno je složenije nego na otvorenim prostranstvima oceana. Branitelj obale bit će u prednosti pred neprijateljem koji napada s otvorenog mora, jer on raspolaže s elementima obrane koje je mogao razmjestiti ili koje planira razmjestiti na obali i priobalju na optimalan način koji rezultira iz prethodnih studija i provjera kroz vježbe u živo. Među ostalim, i šumni ometači s takve obale mogu zadati dodatne glavobolje i snažnijim mornaricama koje bi joj pokušale neovlašteno prići.

Upravo hrvatski otočni arhipelag i lanac dužobalnih planina pružaju široke mogućnosti “mekog” i “tvrdog” suprotstavljanja agresivnim pokušajima prilaza obali, i to od ranog otkrivanja uljeza na velikim udaljenostima do bliskih djelovanja protubrodskim, nadvodnim i podvodnim oružjima. S položaja na najvišim točkama dužobalnih planina pruža se radarski horizont preko cijele širine Jadranskog mora, s kojih se pasivnim motrenjem mogu otkriti zračenja radara s raznih platforma, dobronamjernih i agresivnih.

Mali igraju kolo naokolo – veliki cupkaju usred kola

Posljednjih desetljeća u nizu pomorskih operacija savezničkih mornarica Zapada pokazalo se njihovo povremeno nesnalaženje u novim i neočekivanim situacijama plitkih mora, okruženja preopterećenog brojnim objektima na moru i zraku, te u širokom spektru tonova elektromagnetskih “orkestara” s različitih točaka na obali, na moru, nad morem, i pod morem.

Hormuški tjesnac je izazov za globalne igrače

Ulaskom u tijesna mora, moćne pomorske snage s otvorenih oceana ulaze u stupicu uskog mora, gdje ne vide neprijatelja “licem u lice”. On je svugdje naokolo, uzduž obale, u unutrašnjosti kopna ili na dužobalnim planinama, pod morem ili negdje u zraku. U takvim okolnostima veliki, moćni i vrlo skupi brodovi postaju “ustrašeni malci” koji očekuju svakog trenutka neki smrtonosni ubod od malih i slabih domaćih “pčelica”. Uspješna djelovanja obrambenih snaga manjih država u srazu s nadmoćnim pomorskim snagama koje su tamo “štitile” svoje interese, dokazana su tijekom posljednih desetljeća u uskim morima Bliskog istoka, a i drugdje.

Primjerice, prije nekoliko godina tijekom kriznog razdoblja u odnosima Irana i SAD-a, moderni i moćni američki ratni brodovi, opremljeni višestrukim obrambenim sustavima, uplovljavali su u Perzijski zaljev kroz uski Hormuški tjesnac. Iran je tada reagirao brzim prilagođavanjem, pripremama i organizacijom obrambenih sposobnosti za neutraliziranje tehnoloških prednosti tih moćnih snaga u njegovom “dvorištu”, prvenstveno taktikom napada na velike brodove iz više smjerova istodobno. Povećali su arsenal sofisticiranih protubrodskih raketa i skrivenih mobilnih lansera na obali, te opremili flotu brzim napadajnim brodovima. Stotine malih, brzih, raketama naoružanih i vrlo pokretnih brodova, nove mini-podmornice i helikopteri postali su okosnica strategije Irana za obranu zaljeva protiv mnogo jačeg neprijatelja. Oni su mogli vrlo brzo postaviti minska polja ili masovno u skupinama napadati velike ratne brodove iz različitih smjerova odjednom. Takav model obrane priobalne države u uskom moru postao je “noćna mora” velikim i moćnim hladnoratovskim “šetačima” diljem svjetskih oceana.

Iranski brzi napadajni brod Zolfaghar

Porast “vrućih” točaka u priobaljima i u uskim morima, te dokazane učinkovitosti suprotstavljanja nemoćnijih naspram snaga moćnijih, bivaju prihvaćene i definirane kao novi način ratovanja – označen kao A2/AD strategija suprotstavljanja agresoru koji pokušava s otvorenog mora prići branjenoj obali, te uspostaviti dominaciju i potpuni nadzor nad teritorijalnim morem neke manje i vojno inferiornije zemlje. Strategija A2/AD (Anti-Access/Area-Denial) nadzora i zaštite morskog i obalnog teritorija priobalnih država sadrži dvije komponente: prvu, A2 – odvraćanje agresora od pokušaja prilaženja nacionalnim vodama, prvenstveno uz pomoć sustava motrenja i nadzora, te drugu, AD – sprječavanje i uskrata preuzimanja dominacije nad nacionalnim morskim prostranstvima, prijeteći i djelujući prema pomorskim snagama agresora oružjima velikog dometa. A2/AD sposobnosti i metode neke obalne države, koje bi trebale biti javno obznanjene, prisiljavaju potencijalnog agresora da već u fazi pripremanja akcija razmišlja o neprihvatljivim gubitcima vlastitih snaga, te da možda i odustane od osvajačkih operacija.

Ubojite AD prijetnje rastu približavanjem agresora nacionalnim granicama branitelja. Ulaženjem agresora u neizvjesno područje, gdje se i vođenje združenih operacija komplicira, raste i ranjivost njegovih nadmorskih i podmorskih snaga. Te nevidljive AD prijetnje, koje obično djeluju s kopna, frustriraju agresora u nastojanjima postizanja brze strateške i operativne realizacije njegovih namjera.

Brzi napadajni brod Zolfaghar lansira raketu

A2/AD asimetričan pristup pruža razmjerno jeftin način suprotstavljanja superiornim platformama agresora, koji prilazeći tako štićenim obalama mora prihvatiti rizik gubitka suvremenih i skupih površinskih brodova i podmornica. Kombinacija klasičnog i asimetričnog ratovanja označava se i kao “hibridno” ratovanje. Primjerice, iako je hibridni “mozaik obrane” Irana izrazito nekonvencionalan, on je dio koherentne i prilično skupe strategije. To je kombinacija balističkih i krstarećih raketa, nekonvencionalnih pomorskih snaga i hibridne obrane s kopna, koja je prilagođena tijesnoj zemljopisnoj konfiguraciji Perzijskog zaljeva.

Znanje + kreativnost + razvedenost + A2/AD = uspješna zaštita hrvatskog priobalja

Male zemlje, čak i one bogatije, imaju sve više problema s ljudskim resursima. Nastaje sve veća neravnoteža između raspoloživih kadrova i sve složenijih vojnih sustava. Nabavka vojnih sustava može se u povoljnim okolnostima realizirati u relativno kratkom vremenu, no osposobljavanje kadrova za njihov prihvat i operativnu uporabu, te logističku potporu sofisticiranim sustavima, trajat će znatno duže – jer je taj proces ograničen i biološkim mogućnostima čovjeka. Trajanje izobrazbe potrebnih kadrova ovisi među ostalim i o ustroju te razini vojnih obrazovnih institucija, kao i o motiviranosti mladih ljudi za izbor vojnog zanimanja. I njihovo prethodno obrazovanje utjecat će na brži ili sporiji tempo nadograđivanja novih vojnotehničkih znanja. Znanje i kreativnost novih, visokoobrazovanih kadrova trebaju biti temelji izgradnje i ustroja pomorskih snaga Republike Hrvatske. Prihvaćanjem i uvođenjem suvremenih vojnih tehnologija, ti kreativni stručnjaci će stvarati originalna rješenja obrane hrvatskog priobalja koje je jedinstveno u Europi, prvenstveno po ljepoti, ali isto tako i po raskoši bizarnih mogućnosti zaštite našega mora.

Kineske probe projektila DF-21 (NATO oznaka CSS-5) na metama veličine nosača zrakoplova

Koristeći neka dosadašnja iskustva primjene A2/AD strategije, obrana hrvatske obale i priobalja bi trebala prvenstveno biti usmjerena ka izbjegavanju oružanih sukoba na moru aktiviranjem svih mogućih načina odvraćanja agresora i drugih uljeza od namjeravanih destruktivnih planova. Republika Hrvatska to može realizirati bez velikih i skupih ratnih brodova niske vjerojatnosti preživljavanja. Na pomorskom bojištu, oni mogu biti pogođeni već pri prvom isplovljavanju na teritorijalno more, a pogotovo na pučinu gospodarskog pojasa. Uz ovakvu razvedenost obale, s visokim dužobalnim planinama, i uz vrlo ograničene mogućnosti državnog proračuna, očito, takva nam megalomanija ne treba

Mali i vrlo brzi napadajni brodovi s parom protubrodskih raketa, koji se izlažu vrlo kratko vrijeme izvan zaklona da bi lansirali rakete prema naznačenom cilju, trebaju biti glavne udarne pomorske snage HRM-a. Niska zamjetljivost, velika brzina, znatne manevarske sposobnosti i kratko vrijeme izlaganja “pogledima” agresora jamče visoku razinu preživljavanja tih razmjerno jeftinih ali ipak moćnih brodova. Uz njih, na kopnu, od razine mora do najviših vrhova dužobalnih i otočnih planina, trebalo bi rasporediti sve ostale obrambene segmente: protubrodska, protupodmornička i protuzračna oružja, te sustave elektroničkog ratovanja i logističku potporu.

* Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Ruski protubrodski projektil P-15

Dok je tehnološki razvoj tijekom posljednje četvrtine prošlog stoljeća činio goleme korake naprijed, omogućavajući stvaranje sve učinkovitijih sustava oružja, jedan čimbenik mornaričkog ratovanja – zastrašujuća ranjivost površinskog broda na otvorenom moru – ostao je desetljećima praktički nepromijenjen. Iznenađujuća i prva povijesna uporaba protubrodskih samovođenih projektila šezdesetih godina prošlog stoljeća potvrdila je tu činjenicu, te ukazala na nemoć i ranjivost tadašnjih ratnih brodova.

Samovođeni projektili pobijedili brodove-ciljeve 19:1

U listopadu 1967. godine („Šestodnevni rat“) Ratna mornarica Egipta lansirala je šest protubrodskih projektila P-15 Termit (NATO oznaka SS-N-2 Styx) ruske proizvodnje na izraelske brodove. Četiri projektila pogodila su i potopila razarač INS Eliat K40, a dvije su iskorištene za potapanje izraelskog trgovačkog broda. Tijekom indijsko-pakistanskog sukoba 1971. godine, Indijska ratna mornarica lansirala je 13 projektila P-15, postigavši 12 pogodaka i potopivši nekoliko pakistanskih ratnih i tri neutralna trgovačka broda.

Potapanje broda INS Eilat, 21. listopada 1967. godine na oko 17 km od luke Port Said

Ti brodovi nisu bili posebno zaštićeni od takvih napada novih oružja. To su bile goleme mete na otvorenom moru. U takvim okolnostima, protubrodski projektili predstavili su se kao kategorija preciznih oružja s visokom vjerojatnošću pogađanja odabranog cilja na moru. Prvi, povijesni naraštaj protubrodskih projektila – P-15 (Styx) – bio je opremljen s relativno primitivnim radarskim samovođenjem koje je bilo neotporno na protuelektronička djelovanja.

Slijedeći naraštaji protubrodskih projektila, tih godina, nastavili su se razvijati i proizvoditi diljem svijeta. Ti projektili bili su potpuno samostalni tijekom cijele putanje do cilja („ispali i zaboravi“, fire-and-forget), uz uključivanje sustava aktivnog ili pasivnog samovođenja u završnoj etapi leta, uz pomoć kojega su postizali tako visoku vjerojatnost pogađanja.

Francuski fire-and-forget projektil MM40 Exocet

Uvođenje protubrodskih projektila u naoružanje mnogih ratnih mornarica nametnulo je bitne promjene u tradicionalnim mornaričkim taktikama vođenja rata na moru. Relativno mali brodovi, naoružani protubrodskim projektilima more-more (Surface-to-Surface – SSM) s moćnim bojnim glavama, postali su sposobni uništiti jednim pogotkom višestruko veće brodove na daljinama većim od optičkog ili radarskog horizonta. Iako, s jedne strane, protubrodski projektili instalirani na vlastitome brodu pružaju osjećaj moći, posebice na malome brodu, s druge strane, zaštita od njih zadaje velike brige svim ratnim mornaricama svijeta, jer je lansirani neprijateljski projektil teško detektirati, pratiti i uništiti.

Slojevi “meke” obrane broda

Već tijekom proizvodnje prvih protubrodskih projektila, vojni stručnjaci razmišljali su o koncepciji obrane od tih opasnih oružja. Počeli su se razvijati sustavi za samoobranu broda od napada takvih projektila. Početkom sedamdesetih godina, pristaše elektroničkog ratovanja (Electronic Warfare – EW) predlagali su protuelektronička djelovanja („meku“ obranu) kojima bi se osigurala potpuna zaštita broda od protubrodskih samovođenih projektila. S druge strane, predlagači „tvrde“ obrane oštro su se tome suprotstavljali, tvrdeći da je dobar projektil jedino mrtav projektil, odnosno da jedino topovi i proturaketni projektili mogu osigurati svu potrebnu zaštitu brodu.

No, bilo je očito da samo jedna vrsta obrane (samo meka ili samo tvrda) ne može jamčiti adekvatnu zaštitu bez učešća druge koja onu prvu dopunjava i poboljšava. Zajedničko djelovanje sustava za meku i tvrdu obranu, uz pretpostavku da svaki od njih ima najefikasnije performanse za obranu određene platforme, može i treba povećati šansu preživljavanja broda u borbenoj situaciji za nekoliko puta iznad onoga što se očekuje kada bi se brod branio samo s jednom disciplinom.

Brodovi-ciljevi pobijedili samovođene projektile 50:0

Chaffovi stvaraju zbrku radarima

Nakon gorkog iskustva Izraela u ratu 1967. godine, a i dalje izvrgnuti opasnostima rata, izraelski mornarički analitičari prišli su proučavanju potapanja razarača Eliat, tražeći optimalne načine za suprotstavljanje sličnim akcijama u budućnosti. Prva odluka se odnosila na uklanjanje velikih brodova relativno male brzine i slabih manevarskih sposobnosti iz izraelske flote, jer su oni bili ogromni, privlačni ciljevi za protubrodske projektile. To je rezultiralo opremanjem Izraelske ratne mornarice uglavnom manjim raketnim topovnjačama naoružanim protubrodskim raketama Gabriel dometa oko 30 kilometara. Te brodove se opremilo i detektorima radarskih prijetnji za rano otkrivanje radarskih signala (Electronic Suport Measures – ESM) i velikim brojem cijevi za izbacivanje raketa-radarskih mamaca (chaff-ova) malog i velikog dometa. Uz to je obavljena i intenzivna izobrazba zapovjednika i posada brodova za operativan rad na tim uređajima i primjenu različitih taktika za pretpostavljene scenarije ratnih sukoba na moru.

Slika koju su na zaslonu radara ostavljali aktivirani mamci (chaff)

Te promjene i pripreme rezultirale su spektakularnim uspjesima u ratu 1973. godine („Jomkipurski rat“). Od 50 projektila P-15 koje su arapske mornarice lansirale prema izraelskim brodovima, ni jedna nije pogodila gađani cilj. Zahvaljujući detektorima radarske prijetnje velikog dometa, izraelski su brodovi trenutačno otkrivali aktivnost i smjer svakog neprijateljskog akvizicijskog radara kada bi obasjao brod-cilj. Potom su izraelski brodovi izbacivali chaff-rakete velikog dometa, koje su stvarale radarske mamce – oblake lebdećih dipola, od kojih su se formirali lažni ciljevi većih radarskih površina od površine broda-cilja. Ti lažni i privlačniji ciljevi bili su tako raspoređeni u odnosu na brod-cilj, da je protubrodski projektil u fazi akvizicije-traženja broda-cilja (traje oko 2 sekunde) uvijek prvo pronalazio lažni cilj. Brodovi su izbacivali chaff-ove i na manjim daljinama od broda-cilja, na koje bi se trebao „uhvatiti“ radar za samovođenje projektila u slučaju eventualnog prolaza između lažnih ciljeva u vanjskom sloju pasivne obrane.

Nakon tako uspješnih mekih obrana od napada protubrodskih projektila, postalo je očito da više neće biti tako jednostavnog plijena na moru kao 1968. i 1971. godine i da će se brodovi svih veličina trebati opremati adekvatnim sustavima elektroničkog ratovanja, odnosno protuelektroničkih djelovanja (Electronic Counter Measures – ECM).

Brodovi protiv samovođenih projektila slojevitom obranom – „mekom“ i „tvrdom“

Španjolski CIWS sustav Meroka

Suvremene mornarice primjenjuju slojevite obrambene taktike protiv napada protubrodskih projektila, počevši od vanjskog, najdaljeg sloja ranog otkrivanja napadača, do najbližeg sloja bliske obrane topovima i proturaketnim projektilima (Close-in-Weapon System – CIWS). U nekim slojevima zaštite primjenjuje se samo meko ili samo tvrdo djelovanje, dok u ostalima – njihova kombinacija. Osim prostornog rasporeda tih obrambenih slojeva, bitan je i vremenski raspored pojedinih djelovanja po slojevima ili unutar jednog sloja, jer dobra vremenska koordinacija može znatno poboljšati ukupni učinak zaštite broda, ali i obratno.

Sustavi meke i tvrde obrane broda uključuju čitav niz uređaja, oružja, opreme, metoda i taktika za suprotstavljanje protubrodskim projektilima, pri čemu složenost, sofisticiranost i brojnost ovise o vrsti i veličini broda. Optimalan način primjene sustava meke ili tvrde obrane ovisi o poznavanju karakteristika protubrodskih projektila kojima bi se oni morali suprotstavljati i uništavati ih.

Projektil AM39 Exocet

Obrana od protubrodskih projektila prvenstveno bi trebala biti usmjerena na rano otkrivanje potencijalnih lansirnih platformi na moru, pod morem, u zraku ili na obali. Svaka od tih platformi, zbog vlastite sigurnosti, nastojat će lansirati projektil prema cilju s maksimalno moguće udaljenosti koja je određena dometom raspoloživih motrilačkih sredstava (na platformi ili izvan nje) i dometom protubrodskog projektila. Otkrivanje lansirne platforme prije lansiranja projektila znatno povećava šansu preživljavanja broda-cilja, jer u tome slučaju ima na raspolaganju više obrambenih opcija visoke učinkovitosti, počevši od fizičkog uništenja platforme pa do obmanjivanja ili ometanja motrilačke radarske mreže koja servira lansirnoj platformi podatke o poziciji cilja. Osim toga, tada je raspoloživo vrijeme za pripremu obrambenih sustava na brodu-cilju dovoljno dugo, što doprinosi učinkovitosti njihova djelovanja protiv eventualno lansiranog projektila.

Pri procjeni mogućnosti ranog otkrivanja lansirnih platformi treba svakako uzeti u obzir najnepovoljnije situacije kao što su, s jedne strane, objekti relativno male radarske površine na velikim udaljenostima (raketna topovnjača, helikopter ili zrakoplov) i, s druge strane, kratki radarski horizont s broda-cilja u odnosu na domete protubrodskih projektila. Rezultati takvih procjena ukazuju da je brod-cilj, sam na otvorenom moru bez dotoka vanjskih informacija, vrlo ranjiv protubrodskim projektilima, čak i kada je opremljen sofisticiranim sredstvima za daleko motrenje, što je dokazano tijekom Falklandskog rata 1982. godine.

Argentinski napad raketama AM39 na HMS Sheffield

Tada je suvremeni britanski razarač HMS Sheffield, opremljen moćnim sustavima meke i tvrde obrane, pogođen i potopljen projektilom AM39 Exocet lansiranim s argentinskih zrakoplova Dassault-Breguet Super Étandard, koji su bili navođeni izvidničkim zrakoplovom P-2 s velike visine. Očito Britanci nisu raspolagali s dostatno visokim radarskim položajima za postizanje dalekog radarskog horizonta, niti je na Sheffield-u bio proglašen visoki stupanj opasnosti od raketnog napada.

Pri odlučivanju i pripremanju napada protubrodskim projektilima na neprijateljski brod-cilj treba pretpostaviti sukobljavanje s višeslojnom mekom i tvrdom obranom broda, od koje se može očekivati na srednjim i većim brodovima da će reagirati slijedećim taktikama i sustavima:

1. daleko radarsko motrenje (izravno ili neizravno) kojim se otkriva platforma koja namjerava lansirati protubrodski projektil,

2. pasivne lažne radarske ciljeve-mamce koji, izbačeni na veću ili manju daljinu od branjenog broda, stvaraju konfuziju na radarima neprijatelja pri traženju pravog cilja u mnoštvu lažnih,

3. aktivne obmanjivače koji generiraju elektroničke lažne ciljeve koji također dovode radarskog operatora u dvojbu pri izboru cilja na kojega namjerava lansirati projektil,

4. detektore radarskih signala, koji otkrivaju projektil odmah nakon uključivanja njegova radara za samonavođenje,

5. infracrvene detektore koji otkrivaju i prate toplinska zračenja projektila,

6. ciljničke radare za upravljanje sustavima bliske obrane – topovima i proturaketnim projektilima,

7. pasivne radarske i IC mamce srednjeg dometa koji, za već lansirani projektil nakon uključivanja njegovog sustava za samonavođenje, predstavljaju privlačniju metu negoli je brod-cilj, pa projektil zahvaća mamac, omogućujući tako brodu-cilju izvlačenje iz zahvata,

8. aktivne radarske ometače i obmanjivače koji bi trebali: a) šumnim ometanjem spriječiti normalno funkcioniranje radara za samonavođenje projektila, ili b) servirati projektilu lažne odraze po smjeru, koji bi ga trebali skrenuti od putanje prema brodu u neki drugi smjer, ili c) servirati projektilu lažne odraze po daljini, koji će postepeno odvlačiti projektilova „vrata daljine“ s broda-cilja do konačnog prekida zahvata, ostavljajući taj radar bez cilja, pa će on ponovo tražeći cilj zahvatiti vjerojatno jedan od velikog broja ranije izbačenih chaffova malog dometa naokolo broda-cilja.

Učinkovitost “meke” i “tvrde” obrane

Svaki moderniji ratni brod opremljen je i komponentama tvrde proturaketne obrane koju mogu sačinjavati proturaketni projektili i topovi, ili samo jedno od njih, uz visoki stupanj automatizacije njihova djelovanja. Ta oružja sposobna su suprotstaviti se zračnim napadima koji dolaze prema brodu s visokih elevacijskih kuteva, pa sve do malih visina iznad same morske površine. Najvažnija osobina tih sustava tvrde obrane je brza reakcija prema cilju, reda nekoliko sekunda, i njihova kontinuirana spremnost za brzu uporabu. Brza reakcija, od prve detekcije protubrodskog projektila do trenutka otvaranja vatre prema njemu, može se postići uz punu automatizaciju sustava. Najkritičniji aspekt tako brzog reagiranja je uspješnost funkcioniranja ciljničkog radara (i/ili drugih senzora) i njegova računala, što može biti zajamčeno jedino uz visoku kvalitetu odraza od cilja-projektila, čistog od morskih cluttera i ometačkih signala.

Niskoleteći protubrodski projektil radarske površine oko 0,1 m², gledano prema glavi projektila, trebao bi biti detektiran i radarski prihvaćen u praćenje na daljini od najmanje 11 kilometara, da bi ga se moglo početi gađati na daljini oko 4-5 kilometara. Naime, sekvencija detekcija-suprotstavljanje-uništenje projektila zahtjeva određeno vrijeme.

Izvanbrodskim ometačima i sofisticiranim taktičkim pomagalima protiv pametnijih projektila

Uz brodske sustave proturaketne obrane razvijaju se i sustavi za izvanbrodska aktivna protuelektronička djelovanja, koji postaju sve značajnija komponenta u borbenom sustavu bilo kojeg velikog ratnog broda, no oni nalaze i sve širu primjenu na manjim, ali sve moćnijim brodovima povećane vrijednosti.

Izvanbrodskim aktivnim radarskim mamcima intenzivnije se opremaju veći ratni brodovi, što, međutim, ne znači i odbacivanje tradicionalnih i jeftinih radarskih chaffova i infracrvenih mamaca. U trendu je i uporaba višenamjenskih lansera iz kojih će se izbacivati, uz chaffove i IC mamce, i protutorpedni mamci, protupodmornička oružja te „tvrda“ oružja za uporabu iznad morske površine. Kombinacijom tih raznolikih trendova povećava se i uloga sustava za protuelektronička djelovanja, koja prelaze iz relativno sporednog statusa u važnu komponentu integrirane brodske obrane. To je potpomognuto sve sofisticiranijim taktičkim pomagalima koja na protubrodske prijetnje reagiraju znatno brže i djelotvornije nego brodska posada. Stoga se i stariji upravljačko-lansirni sustavi mamaca s ručnim upravljanjem trebaju čim prije unaprijediti u automatske sustave, jer ručno upravljanje njima protiv starih i novih naraštaja protubrodskih projektila može biti ne samo nedjelotvorno, već i kontraproduktivno.

Sklop kojeg treba prevariti!

Pouka

Dakle, ratni brod može raspolagati širokim spektrom načina i taktika sprječavanja, odvlačenja, izvlačenja i uništenja protubrodskog projektila, što znatno smanjuje vjerojatnost pogađanja cilja samovođenim projektilom. To posebice vrijedi za starije naraštaje projektila kojima su i sada opremljene mnoge mornarica diljem svijeta, počevši od najstarijih ruskih P-15, francuskih MM38 Exocet, švedskih RBS-15 Mk1 i sličnih.

Očito, napad samovođenim projektilima na „goloruki“ brod ili bespomoćnu plutajuću metu, nije i ne bi smio biti mjerilo uspješnosti zapovjedno-operativnog kadra raketne bitnice ili kvalitete lansiranog projektila.

Gost autor: dipl.ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini