Predsjednik RH Zoran Milanović večeras se obratio hrvatskoj javnosti kako bi reagirao na današnje izjave premijera Andreja Plenkovića o Vladinom načinu premošćivanja problema sa čelnim čovjekom Vojne sigurnosno-obavještajne agencije. Kao što smo već pisali na portalu Obris.org, premijer Plenković je najavio kako Vlada ima “pripremljen način kako da se ovlasti jednu osobu u sustavu Vojne sigurnosno-obavještajne agencije koja bi obavljala one poslove koje sukladno zakonu može obavljati dok se ne postigne dogovor o čelniku VSOA-e“. Već smo ranije konstatirali da je to nametanje gotovog rješenja po sistemu “take-it-or-leave-it“, te da to direktno isključuje predsjednika Republike od konzumiranja njegovih ustavnih ovlasti.

Večeras je o tome govorio i predsjednik Zoran Milanović, a njegovo obraćanje hrvatskoj javnosti i posebno hrvatskim časnicima prenosimo u cijelosti.

“Budući da me hrvatski Ustav, kojemu sam prisegnuo, obvezuje da brinem za redovno i usklađeno djelovanje, kao i za stabilnost državne vlasti, odlučio sam upozoriti hrvatsku javnost na ozbiljnu prijetnju ustavno-pravnom i demokratskom poretku koju sprema Vlada Andreja Plenkovića. Jučer sam obaviješten kako Vlada mimo Ustava namjerava Vojno sigurnosno-obavještajnu agenciju staviti pod izravno upravljanje Ministarstva obrane. Umjesto poštivanja ustavne procedure za imenovanje ravnatelja Vojne agencije, i suprotno ustaljenoj demokratskoj praksi, Vlada je pripremila neustavno rješenje prema kojem bi privremenog čelnika Agencije postavljao i razrješavao ministar obrane. Želim biti jasan – to je politički udar Andreja Plenkovića na ustavni poredak i demokraciju, koji Hrvatsku vraća u doba kada su obavještajne službe bile pod izravnom kontrolom vladajuće stranke. HDZ-ova Vlada sada želi ponovno stranačku kontrolu nad Vojnom sigurnosno-obavještajnom agencijom koja bi u tom slučaju bila posve izuzeta od demokratskog i civilnog nadzora. Kao Predsjednik Republike i ujedno Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske, pozivam Vladu da to ne čini jer ću biti prisiljen reagirati u skladu sa svojim ovlastima!

Pozivao sam ranije, a i danas sam pozvao predsjednika Vlade da razgovaramo i dogovorimo kandidata za novog ravnatelja Agencije. On mora biti imenovan kako je predviđeno hrvatskim Ustavom – usuglašavanjem predsjednika Republike i predsjednika Vlade, uz prethodno mišljenje Hrvatskog sabora. Sve izvan te ustavne procedure predstavlja političko nasilje koje ugrožava demokratski poredak u zemlji. Podsjećam: jedan od temelja moderne hrvatske republike bilo je stavljanje obavještajno-sigurnosnog sustava pod demokratsku kontrolu. Učinjeno je to na način da je civilna obavještajna služba izdvojena iz Ministarstva unutarnjih poslova, a vojna iz Ministarstva obrane. Obje službe stavljene su pod civilni nadzor i upravljanje predsjednika Republike i predsjednika Vlade, dvojice dužnosnika s najvećim demokratskim izbornim legitimitetom. Tako je, u najvećoj mjeri, suzbijena politizacija obavještajnih službi i onemogućena zlouporaba službi od strane političkih stranaka na vlasti.

Iako sam računao da će kod predsjednika Vlade prevladati razum i odgovornost prema državi, nakon današnjeg njegovog istupa bojim se kako on već dugo planira stranački udar na Vojnu agenciju.

Kao što je poznato, ja sam predsjedniku Vlade predložio razrješenje sadašnjeg ravnatelja Agencije još u rujnu prošle godine. Učinio sam to nakon što sam dobio rezultate izvanrednog nadzora Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost koji je potvrdio sumnje o nezakonitosti u radu te Agencije. I predsjednik Vlade, jedini osim mene, dobio je isti nalaz, ali nije prihvatio moju inicijativu da razriješimo ravnatelja. Predsjednik Vlade odbijao je svaki razgovor o novom ravnatelju i do dan danas nije smatrao potrebnim usuglasiti se o imenu novog ravnatelja Agencije, iako je to dužan po Ustavu. Umjesto usuglašavanja, svjedočili smo ucjeni predsjednika Vlade koji je – preko ministra obrane – samostalno predložio kandidata i traži od mene da ga prihvatim.

Nema kandidata za ravnatelja Agencije dok se predsjednici Republike i Vlade ne usuglase! To moraju znati i svi časnici koji imaju ili će imati ambiciju obavljati taj posao!

Uvjeren sam da su hrvatski vojnici časni i odgovorni ljudi koji svoje dužnosti obavljaju profesionalno i zakonito, te da neće sudjelovati u nasrtajima Vlade na ustavni poredak. Ipak, dužnost mi je upozoriti da ću poduzeti sve mjere iz nadležnosti Vrhovnog zapovjednika prema vojnim osobama koje bi pristale sudjelovati u podčinjavanju Vojne agencije pod politički nadzor i upravljanje bilo koje političke stranke! A predsjednika Vlade pozivam da zaustavi politizaciju vojske i Vojne agencije koju očito planira provesti kroz Ministarstvo obrane.

Uspije li Vlada u svojoj namjeri da stavi pod stranačku kontrolu jednu od sigurnosnih agencija, isti model prijeti i drugim institucijama koje su još uvijek pod demokratskom kontrolom. Sada već kontinuirani postupci i djelovanje predsjednika Vlade ukazuju da se radi o planu preuzimanja stranačke kontrole nad svim institucijama države. I ne samo nad institucijama. Već su pokoreni ili se pokoravaju i strateški gospodarski subjekti, poput Hrvatske elektroprivrede, kako bi se kontrolirali tokovi novca. Sumnjiva i evidentna preprodaja plina – koja je danima bez ikakvog suvislog objašnjenja iz Vlade – upozorava kako se sve može prikriti bez sankcija ako državnim institucijama upravlja jedan čovjek, i ako se propisi donose tek da se provede njegova volja ili sakriju njegovi propusti, kao u ovom slučaju.

Hrvatska javnost dovoljno je zrela da prepozna opasnosti koje prijete od takvih postupaka, ali smatrao sam svojom patriotskom obvezom i dužnošću i na ovaj način upozoriti na to“.

Rasprava o državnom proračunu za 2022. godinu nije na repertoaru samo hrvatskog parlamenta, već se njome tijekom čitavog ovog tjedna bavi i francuska Nacionalna skupština. Dok je obrambeni dio francuskog proračuna na rasporedu plenarne sjednice bio jučer, 26. listopada, za Hrvatsku je tu posebno zanimljivo postupanje francuskog parlamentarnog Odbora za obranu i nacionalne Oružane snage. Naime, francuski Odbor za obranu je svoje razmatranje budućeg proračuna proveo nakon uvida u niz specijaliziranih izvješća koja su sastavili pojedini imenovani članovi Odbora. Konkretno, napravljena su izvješća za teme: (1) okoliš i nadolazeća obrambena politika, (2) združena potpora i logistika, (3) spremnost i korištenje snaga: kopnene snage, (4) spremnost i korištenje snaga: Mornarica, (5) spremnost i korištenje snaga: Zrakoplovstvo, te konačno (6) oprema za snage odvraćanja. Svako od tih izvješća bilo je djelo pojedinog zaduženog izvjestitelja iz redova parlamentarnih zastupnika, članova Odbora – što je praksa kakva je u Hrvatskome saboru potpuno nezamisliva.

Od svega ovoga, za hrvatsku javnost posebno je zanimljiva zrakoplovna tema (5), kojoj je izvjestitelj bio Jean-Jacques Ferrara, zastupnik stranke Les Republicains (Republikanci) s izborne jedinice na jugu Korzike. On je svoje izvješće nazvano “Préparation et emploi des forces: Air” sastavio temeljem upitnika razaslanih ovoga ljeta na niz službenih adresa, za koje su mu svi traženi odgovori bili dostavljeni do 10. listopada 2021., te što je onda bilo dopunjeno odborskim saslušanjem načelnika Stožera francuskih Zračnih i svemirskih snaga, generala Stephane Millea, održanim 14. listopada ove godine. Pri izradi svog dokumenta, izvjestitelj Ferrara obavio je ukupno 11 razgovora s dužnosnicima iz francuskih Oružanih snaga i Zrakoplovstva, te relevantnih velikih poduzeća obrambene industrije, a osim posjeta u 3 domaća vojna kompleksa, Ferrara je otišao i u francusku bazu u Djibutiju, gdje je razgovarao s nizom stranih dužnosnika i francuskih operativnih zapovjednika. Konkretno izvješće o stanju zrakoplovnih resursa u svjetlu predstojećeg državnog proračuna za 2022. godinu predstavljeno je Odboru za obranu francuskog parlamenta na njegovoj sjednici u srijedu, 20. listopada ove godine.

Raspravaljajući u svom dokumentu o operacijama, sposobnostima, misijama i opremanju francuskog Zrakoplovstva, izvjestitelj Ferrara posebno se pozabavio učinkom učestalih operacija na operativnu spremnost Zrakoplovstva, te izazovima modernizacije ovu granu Oružanih snaga, da bi potom svrnuo pažnju i na tri zasebne točke: (1) kadrovska pitanja (obuka te zadržavanje zrakoplovnih kadrova), (2) pitanje kompenzacije zrakoplovnih resursa uslijed procvata vojnog izvoza, te (3) opću spremnost francuskog Zrakoplovstva za buduće izazove. Naravno, pri svemu ovome, Hrvatska se posebno spominje na više mjesta po pitanju francuskog obrambenog izvoza.

Izvozni uspjesi po pitanju borbenih aviona Dassault Rafale itekako se održavaju na raspoloživost letjelica za same francuske snage, budući da su i Grčka i Hrvatska svoj interes usmjerile prema rabljenim francuskim avionima iz fonda francuskog Zrakoplovstva. Radi se ovdje o ukupno 24 rabljene letjelice – 12 za Hrvatsku i 12 za Grčku – izdvojenih iz ukupnog francuskog fonda od 102 aviona Rafale. Pri tome, dva puta po 2 dvosjeda (Rafale B) bit će izuzeta iz redova 4. lovačkog krila (4^e Escadre de Chasse) stacioniranog u mjestu Saint-Dizier, dok će dva puta po 10 jednosjeda (Rafale C) biti izuzeti iz 30. lovačkog krila (30^e Escadre de Chasse) stacioniranog u mjestu Mont-de-Marsan. Ove godine je izdvojeno prvih 6 za Grčku, a još po 6 za Grčku i Hrvatsku trebalo bi biti izuzeto tijekom 2023. godine. Preostalih 6 zrakoplova Rafale za Hrvatsku bilo bi potom na redu za izdvajanje 2024. godine, do kada se u francuskim Oružanim snagama očekuje i njihova nadoknada novim letjelicama tranše 4T2. Naravno, točna kompenzacija kvote letjelica za Hrvatsku još je ponešto neizvjesna s obzirom da kupoprodajni ugovor nije potpisan – potvrda narudžbe zamjenskih letjelica za Hrvatsku trebala bi biti dobivena do kraja ove godine, a francusko parlamentarno izvješće spominje da se na to “čvrsto računa”, iako bi time francuski fond aviona Rafale do kraja 2025. trebao sadržavati njih 117 umjesto 129, koliko se predviđalo prijašnjim strateškim planovima. Napomenimo pri tome kako narudžba zamjenskih aviona Rafale temeljem posla s Hrvatskom još ostaje upitna, dok je ona za Grčku provedena s isporukom koja se očekuje 2025. godine (faza 4T+).

Obuka na simulatoru za katapultiranje pilota

Pa ipak, već sada se može reći da bi poslovi i za Grčku i za Hrvatsku u sebi sadržavali i komponentu obuke pilota, gdje je iskazan francuski kapacitet obuke stranog osoblja od 4 do 6 pilota na godinu, između 2021. i 2024. Na izričit upit izvjestitelja, general Lavigne, svojedobno načelnik Stožera francuskog Zrakoplovstva, spomenuo je kako se pri svemu tome Francuska ograničava na obuku samo manjeg dijela potrebnog stranog ljudstva – pilota, mehaničara, specijalista za sustave elektroničkog ratovanja, vatrogasaca – da bi se onda zbog vlastitih ograničenja u provedbi takvih obuka posao predavao poduzeću Dassault Aviation. Konkretno, ovdje je rečeno da bi se Hrvatskoj osigurala obuka 12 pilota, dok je obuka pilota za Grčku već okončana.

Ovakva izdvajanja rabljenih letjelica navodno će utjecati i na dostupnost pojedine specijalizirane opreme u francuskim snagama. No dok se za grčke avione Rafale spominje da su opremljeni AESA radarima, za letjelice namijenjene Hrvatskoj izričito se kaže da to kod njih nije slučaj, što bi ukazivalo da će one imati PESA radare. Iz rada izvjestitelja Ferrare proizlazi i da Francuska planira dio prihoda od prodaje aviona Rafale Hrvatskoj reinvestirati u pribavljanje dodatne zrakoplovne opreme za vlastite snage – AESA radara, raznih podvjesnih kontejnera, te frontalne opto-elektroničke opreme.

U raspravi o ovom izvješću izvjestitelj je istaknuo i pitanje vremenskog rasporeda kompenzacije za 12 rabljenih letjelica za koje se zanima Hrvatska. Njegovu zabrinutost ovdje su potaknule nedavne izjave ministrice obrane Florence Parli, iznesene nedavno pred francuskim Senatom, koje su unapređenje domaće flote aviona Rafale direktno povezale s prihodima od potencijalne prodaje Hrvatskoj.

Konačno, nakon provedene rasprave o ovom izvješću, kao i o nizu amandmana, predsjednik Odbora za obranu Francoise Dumas spomenuo je da će čitava ova tema završiti na plenarnoj sjednici francuske Nacionalne skupštine u popodnevnim satima utorka, 26. listopada.

I na kraju nešto što se nije moglo iščitati iz francuskih izvora – danas, 27. listopada 2021. godine, hrvatski premijer Plenković, podnoseći u Hrvatskom saboru izvještaj o radu Vlade – najavio je da će francuski predsjednik Macron posjetiti Hrvatsku sljedećeg mjeseca u sklopu svoje europske turneje.

Na današnjoj drugoj sjednici Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove Hrvatskoga sabora kao druga točka dnevnoga reda našao se “Prijedlog Odluke o izboru predsjednika, potpredsjednika i članova Odbora za obranu Hrvatskoga sabora“. Nakon okončanja sjednice zakazane za 14:30 sati to je saborsko radno tijelo o svome radu objavilo Izvješće, iz kojeg se vidi sastav s kojim novi Odbor za obranu ulazi u aktualni saborski mandat.

Budući je Odbor za obranu radno tijelo kojem je na čelu predstavnik oporbe, ne čudi da je tu izabran Franko Vidović iz SDP-a, koji posljednjih mjeseci sve češće i javno izlazi na obrambene teme, dok je za njegova zamjenika izabran Anđelko Stričak iz HDZ-a. Uz to, za redovite članove Odbora za obranu izabrani su saborski zastupnici Ante Bačić (HDZ), Darko Klasić (HSLS), Josip Đakić (HDZ), Mladen Karlić (HDZ), Ante Deur (HDZ), Miroslav Tuđman (HDZ), Rajko Ostojić (SDP), Vinko Grgić (SDP), Matko Kuzmanić (SDP) i Željko Sačić (Hrvatski suverenisti). Time Odbor za obranu sada ima 12 od svog redovitog broja od ukupno 13 članova (s uračunatim predsjednikom i potpredsjednikom). Većinu u Odboru imaju vladajući (6 članova iz HDZ-a i jedan iz HSLS-a), dok oporba trenutno ima 5 mjesta (4 iz SDP-a i jedan predstavnik Suverenista) i očekuje izbor još jednog predstavnika u tu zastupničku kvotu.

Pri tome, od trinaest članova iz prošloga saziva njih 6 je ostalo u ovom radnom tijelu i nadalje – dosadašnji član Franko Vidović postao je oporbenim predsjednikom, dok je potpredsjednik Stričak tu istu dužnost obnašao i u prethodnome sazivu Sabora (od 14. listopada 2016. do 22. srpnja 2020. godine). Sva ova imenovanja stupaju na snagu od danas, s danom donošenja, a bit će uskoro objavljena i u Narodnim novinama. Uz to, uskoro predstoji još i izbor do šest vanjskih članova, koje će se u sklopu šireg javnog poziva birati iz reda javnih, znanstvenih i stručnih djelatnika koji se bave pitanjima obrambenog sustava.

Dok u svim hrvatskim strankama ima sve manje ljudi koji bi se aktivno bavili obranom ili vojništvom kao strukom, saborski Odbor za obranu sve više liči na još jednu skupštinu predstavnika raznolikih braniteljskih udruga – bez obzira što braniteljski status i upućenost u tu tematiku zapravo nema mnogo veze s vojnim aktualnostima Republike Hrvatske u 21. stoljeću. Još je nejasno i hoće li u ovom sazivu Sabora predsjednik i potpredsjednik Odbora za obranu ponovno osvanuti u Vladinom Međuresornom povjerenstvu za nabavu višenamjenskog borbenog aviona, u koje su početkom srpnja 2019. bili imenovani tadašnji čelni ljudi Odbora Igor Dragovan i Anđelko Stričak. Takva mješavina predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti na temu koja je čvrsto u domeni Vlade RH nije bila dobra, a nije ni postala iole prihvatljivija proteklom posljednjih godinu dana.

Kada smo prije mjesec dana problematizirali izostanak izglasavanja “Godišnjeg izvješća o obrani za 2019. godinu” na Vladi Republike Hrvatske, još je sve bilo relativno redovito. Sabor je zasjedao, makar u obliku ograničenom uvjetima pandemije koronavirusa, Vlada je bila redovita, a o parlamentarnim izborima tek se nagađalo. No, do danas sve se to promijenilo.

Kao prvo, Hrvatski sabor se raspustio u ponedjeljak 18. svibnja 2020. godine, za što je glasovalo 105 zastupnika uz devet “PROTIV” i četiri glasa za “SUZDRŽAN”. Time je otvoren put za provedbu izbora, u roku od 30 do 60 dana – što znači. između 21. lipnja i 12. srpnja. O konkretnom datumu odlučio je predsjednik RH Zoran Milanović 20. svibnja – donio je “Odluku o raspisivanju izbora za zastupnike u Hrvatski sabor“, koja će na snagu stupiti 2. lipnja. Prema njoj, izbori na biračkim mjestima u Republici Hrvatskoj održat će se u nedjelju, 5. srpnja 2020. godine, a izbori na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava RH – u subotu, 4. srpnja i u nedjelju, 5. srpnja 2020. godine. Kao drugo, time je od dana raspisivanja izbora na snazi i niz ograničenja ovlasti za Vladu Republike Hrvatske, koja do formiranja nove Vlade RH smije obavljati samo tzv. “tehničke poslove”, zbog čega se u javnosti uobičajio i naziv “tehnička Vlada”. Iako su puni okviri takvih ograničenja pravno dosta nedorečeni, jasno je da Zakon o Vladi RH u svom članku 7. st 1 kaže “Ako Hrvatski sabor prihvati ostavku predsjednika Vlade, Vlada će obavljati tehničke poslove do imenovanja nove Vlade“. Uz to se u Zakonu o postupku primopredaje vlasti donekle pojašnjava ograničenje ovlasti imenovanja na dužnosti (čl. 4) i ovlasti zaključivanja ugovora značajnije vrijednosti (čl. 5, koji ih čini ništavima) – iako se u praksi tim temeljem uobičajilo spominjanje praktičnog ograničenja preuzimanja ikakvih bitnijih obveza na račun buduće vlasti u državi. Kako stvari stoje, za očekivati je da aktualna Vlada RH pređe u takav mod rada stupanjem na snagu Odluke o raspisivanju izbora – dakle, u utorak 2. lipnja ove godine, iako su izjave premijera Plenkovića nakon 231. sjednice Vlade 21. svibnja ukazale i na mogućnost da se tu postupi drugačije. Naime, on je tada kazao:

“Nema pojma tehnička vlada, da to odmah razjasnimo. To je, ovako, jedan žargon koji živi s nama godinama. To ne postoji. Neka mi netko nađe propis gdje postoji riječ tehnička vlada… Ja bi to volio vidit… osim u tekstovima novinskim, a to nije nikakav zakonski propis. Vlada ima jasno propisane ovlasti, što može raditi, od momenta kada se raspišu izbori. Mi funkcioniramo sasvim normalno, kao što su funkcionirale i ranije Vlade, što se toga tiče“.

A zašto je sve to bitno?

Gdje je Godišnje izvješće?

Kako je to izgledalo lani?

Kao što smo naveli krajem travnja, od 2006. do 2019. godine, u 9 godina je Godišnje izvješće o obrani na Vladi RH bilo doneseno do kraja mjeseca travnja – dok je u 5 godina njegovo donošenje bilo odgođeno za svibanj. Pa ipak, gledajući datume prolaska kroz proceduru Vlade RH, samo je jedne godine taj dokument bio donesen datumski kasnije nego što se smiješi ove 2020. godine – 2013. je bio usvojen 29. svibnja. Druga bitna stvar za napomenuti je i činjenica kako su od svih tih godina samo 2007., 2011., 2015. i 2016. bili provođeni parlamentarni izbori – od čega baš 2016. godina nosi i jedinstveni presedan da se o “Godišnjem izvješću o obrani” za 2015. godinu uopće ni nije raspravljalo u parlamentu (nakon što ga je Vlada RH donijela 4. svibnja te godine). Dodatno treba spomenuti i lanjsku 2019. godinu, kada se po prvi put moglo doživjeti da nadležni ministar u obrani Godišnjeg izvješća pred Vladom, Odborom za obranu i na plenarnoj sjednici Sabora govori o rastu obrambenog proračuna, iako se sakriveno u samom dokumentu moglo razaznati da je on 2018. zapravo padao – čime se svjesno dovodilo u zabludu sve površne čitaoce njegova teksta.

Nažalost, po svemu sudeći, ova godina mogla bi biti izvorom novih presedana. Naime, Hrvatski sabor već je raspušten, pa do daljnjeg nikakvih rasprava nema – a otvoreno je pitanje da li će idući saziv razmatrati išta od zaostataka iz prethodnih perioda. Vlada Republike Hrvatske još radi, tehnički ili kako već, ali dokumentu “Godišnje izvješće za 2019. godinu” nema ni traga. Krajem ovoga tjedna bit će nadmašen i do sada najkasniji datum ikada, za upućivanje ovog bitnog dokumenta u javnost i parlamentarnu proceduru (kada god ona bila).

Sve je to itekako žalosno, budući se proteklih godina obrambene teme itekako koristilo u dnevnopolitičke svrhe – sve do toga da je Ministarstvo obrane uz službeno Godišnje izvješće (iz prvog dijela godine), u jesen 2017., 2018. i 2019. godine čak paralelno krenulo izdavati i propagandni pamflet s godišnjim dosezima ministra Damira Krstičevića – čijih 50 stranica (2017.), 62. stranice (2018.) i konačno 92. stranice u koloru (2019. godine) nisu odražavale ikakav usporedivi rast bitnijih aktivnosti u promatranome periodu. No, dok je od podnošenja i prihvaćanja ostavke Damira Krstičevića jasno da ove jeseni neće biti sličnog šarenog pamfleta za 2020. godinu – bilo bi potpuno neshvatljivo da iz procedure kompletno otpadne i dokument “Godišnje izvješće o stanju u obrani”, definiran bitnim u Zakonu o obrani (čl. 4 st 2), koji zadaje i obvezu njegova donošenja na Vladi RH (čl. 8. točka 2) te usvajanja u Hrvatskome saboru (čl. 5. st. 2. točka 4).

Bijeg od odgovornosti ili ???

Donošenje i raspravljanje ovog dokumenta – a nadasve i njegova istinitost i potpunost – ne samo da su bitni za Hrvatsku javnost (stručnu i opću), već predstavljaju i izričitu zakonsku obvezu čije ispunjavanje u potpunosti pada na obnašatelja dužnosti ministra obrane i Vladu RH u cjelini, tehničku ili bilo kakvu drugu. Izostankom takve objave krši se jedan od organskih zakona RH, krše se osnove demokratskog poretka u državi, a ukida se i jedan od rijetkih praktičnih alata provedbe demokratskog nadzora nad oružanim snagama – principa koji je Republika Hrvatska radno prihvatila prije više desetljeća. Budući je sve to loše i nedopustivo, s nadom čekamo da se Vlada RH što skorije pozabavi usvajanjem dokumenta “Godišnje izvješće o obrani za 2019. godinu”.

Iako su šanse za uspjeh veta na ratifikaciju ugovora o kupovini F-16 od SAD-a bile vrlo male, bugarski predsjednik Rumen Radev i to je dodao popisu svojih pokušaja stopiranja akata Vlade Republike Bugarske (od preuzimanja funkcije u siječnju 2017. godine do danas, ovo je njegov 18. veto). Tako je prošloga tjedna bugarska Narodna skupština odbacila dva Radevova veta – prvi koji se odnosi na financiranje stranaka putem privatnih donacija (s naglaskom na donacije iz poslovnog sektora, smatrajući da je dostatno financiranje iz proračuna), i nama bitno zanimljiviji drugi, na kupovinu F-16. Kod prvog veta, Skupština je glasala sa 129 glasova „ZA“ Vladin prijedlog državnog proračuna, 84 „PROTIV“ i 1 „suzdržanim“, te time odbacila veto Rumena Radeva. Kada je u pitanju drugi veto, Narodna skupština je u petak, 26. srpnja, izričito glasala o predsjednikovom stopiranju ratifikacije ugovora o kupovini američkih borbenih aviona F-16, i to je nakon oštre dvosatne rasprave odbačeno s natpolovičnom većinom od 128 glasova „ZA“, 73 „PROTIV“ i 3 „suzdržana“. Prethodno je 24. srpnja i parlamentarni Odbor za obranu odbacio predsjednikov veto oko nabave F-16 s omjerom glasova 13:7 – protiv su bili zastupnici vladajuće stranke GERB (Граждани за европейско развитие на България – stranka premijera Borisova), DPS (Движение за права и свободи) i VMRO (Българско Национално Движение, iz koje potječe ministar obrane Krassimir Karakachanov), a za veto zastupnici BSP (Българска социалистическа партия), NFSB (Национален фронт за спасение на България), te zastupnici iz stranaka Ataka i Volya. Ovi jasni rezultati ipak nisu do kraja riješili sudbinu bugarske odluke za F-16, što će biti jasnije ako ponešto detaljnije pogledamo razvoj ovoga pitanja u Bugarskoj tijekom posljednjih dana…

Predsjednički veto na posao

Bugarska oporba iz socijalističkog BSP, još je tjedan dana ranije nastojala da Narodna skupština odgodi glasanje o kupovini F-16 na 6 mjeseci, smatrajući da je cijena previsoka i da postoji opasnost od skrivenih troškova, pa bi ukupna cijena ovoga posla mogla biti viša od 3 milijarde leva (umjesto 2,2 milijarde prema tvrdnji Vlade). Ta je ideja 19. srpnja bila ultra brzo odbijena bez glasovanja, a ministar obrane Krassimir Karakachanov je tada rekao da odgađanje konačne odluke neće spustiti cijenu, ali bi moglo produžiti rok za isporuku aviona. Tom su prilikom onda, u istome danu, obavljena i oba zakonska čitanja ovih akata, te su oni prihvaćeni nakon dva odvojena seta glasovanja – što je postavilo i dobar dio osnova za kasnije prigovore.

Radev u Zemunik, veto u Skupštinu (Photo: HRZ/M.Karačić)

Sam Radevov veto na kupovinu F-16 plasiran je usred njegovog dvodnevnog posjeta Hrvatskoj, održanog 23. i 24. srpnja. Iako je hrvatska javnost očekivala da će Radev sa svojim domaćinima – predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović i premijerom Andrejem Plenkovićem – razgovarati i o bugarskim iskustvima nabave borbenih aviona, to se ipak nije dogodilo. Drugog dana posjeta Hrvatskoj, 24. srpnja, Rumen Radev posjetio je 93. ZB u Zemuniku, gdje se upoznao s tijekom uspostave Međunarodnog središta za obuku helikopterskih posada i timova za provedbu zadaća specijalnih zračnih operacija (Multinational Special Aviaton Programme – MSAP), u kojem sudjeluje i Bugarska, a svojim je građanima poručio da će izjavu o vetu na F-16 dati po povratku u zemlju. Za to vrijeme, Bugarska je pretresala razloge za ovaj Radevov potez. Ukaz broj 173, objavljen u jutarnjim satima 23. srpnja na službenoj web-stranici Ureda predsjednika Republike Bugarske, odnosi se na zahtjev za ponovnu raspravu u bugarskoj Narodnoj skupštini o Zakonu za ratifikaciju međunarodnog ugovora (LOA) BU-D-SAB o avionima F-16 Blok 70 i s time vezanoj podršci. Osim ugovora o kupovini aviona, Radev je tražio da Skupština ponovno razmotri i samo 3 vezana ugovora – međunarodne ugovore (LOA) BU-D-AAA „Streljivo u potpori F-16“, (LOA) BU-P-AAD rakete „Sidewinder AIM 9X Blok II, vezani materijali i usluge“, te (LOA) BU-P-LAR „Višenamjenski komunikacijski sustav – taktički radio MIDS JTRS (5) i pripadajuća podrška i oprema“. Time je predsjednički veto bio uložen na sklop od 4 osnovna ugovora koji sačinjavaju jezgru posla kupoprodaju paketa usluge borbenih aviona, ali ne i na odvojeni ugovor o industrijskoj suradnji (kojeg sklapaju Lockhed Martin i bugarsko Ministarstvo gospodarstva). Narodna skupština Bugarske sve je ove ugovore prethodno bila potvrdila 19. srpnja ove godine.

Pozivajući se na čl. 101. st. 1 Ustava Republike Bugarske, predsjednik Rumen Radev u obraćanju zastupnicima parlamenta navodi da je bio motiviran neuobičajeno oštrom i kontroverznom raspravom u Narodnoj skupštini, koja je pokazala da uvjeti ugovora nisu jasni, te da nije postignut nacionalni konsenzus – bez kojeg je i prihvaćanje obveza Republike Bugarske te naglo povećanje proračunskog deficita u narednim godinama izrazito problematično i zabrinjavajuće. Iako nije sporno da Bugarskoj treba višenamjenski avion, pisao je Radev u svom Ukazu, sporna je skraćena zakonodavna procedura kroz koju je Vlada progurala ratifikaciju spomenuta 4 ugovora, čijim se iščitavanjem javnosti ne može jasno odgovoriti da li su sve obećane sposobnosti i kvaliteta usluga u funkciji kvalitete nabavljenih borbenih aviona. Prigovori i sugestije iznesene u parlamentarnoj raspravi nisu se mogli raspraviti ili izraziti kroz amandmane upravo zbog skraćenog zakonodavnog postupka, napominjao je Radev, tražeći zbog toga  da Narodna skupština preispita Vladina 4 ugovora za nabavu aviona, streljiva i druge opreme. Još istoga dana Radevu je odgovorio Konstantin Popov (GERB), predsjednik parlamentarnog Odbora za obranu i također bivši zapovjednik Bugarskog ratnog zrakoplovstva, kojem nisu smetali prigovori na ultra brzi postupak u parlamentu, kao ni apeli po pitanju nacionalnog konsenzusa o ovom pitanju: “Što se tiče konsenzusa, u Bugarskoj postoji konsenzus o našoj euro-atlantskoj orijentaciji, a imamo i konsenzus da nam treba novi, moderni borbeni zrakoplov. F-16 je prekrasan avion, te jedna izvanredna prilika za bugarsko Ratno zrakoplovstvo, da bude moderno i dobro opremljeno“. Ujedno, Popov je najavio i odborsku raspravu na tu temu odmah idućeg dana, u srijedu 24. srpnja (kada je predsjednički veto onda i bio odbačen).

Konkretni razlozi za veto?

Po povratku iz Hrvatske, 24. srpnja kasno poslijepodne, Rumen Radev je održao kratak briefing za medije i dao novu pisanu izjavu, u kojoj još jednom pojašnjava razloge zbog kojih se odlučio za veto na spomenute ugovore o kupovini F-16. U toj izjavi, Radev je rekao da baš zbog toga što ugovori nisu javni, javnost mora kroz raspravu u Narodnoj skupštini biti informirana o obvezama Republike Bugarske i obrambenim sposobnostima koje država dobiva kupovinom ove opreme.

„Nova rasprava u Narodnoj skupštini obvezna je dati jasan odgovor na pitanje kako su bugarski interesi zaštićeni u odnosu na: (1) nabavnu cijenu od 2,2 milijarde leva bez PDV-a i sa 100% avansnog plaćanja, (2) rokove za isporuku aviona najranije za 4-5 godina, (3) naoružanje, opremu, obuku i usluge, pri čemu avioni ostaju s ograničenim sposobnostima, (4) skrivene i neodređene troškove koje će Bugarska naknadno platiti u smislu infrastrukture, transporta, naoružanja, opreme, obuke, usluga, poreza i naknada, (5) izmjenu ugovornih uvjeta od strane ponuditelja bez dogovora s bugarskom stranom (uvjeta koji se odnose na cijene, obujam i isporuku roba i usluga), te (6) u slučaju neizvršenja plaćanja“,

objasnio je Radev u dodatnoj izjavi, dodajući još i ovo:

„Izgradnja modernih obrambenih sposobnosti zahtijeva sveobuhvatan pristup i dugoročno planiranje, a u slučaju za Bugarsku kolosalnih rashoda – i raspravu o ključnim pitanjima nacionalne i kolektivne sigurnosti: kada ćemo dobiti kompletan paket naoružanja, opreme, obuke i usluga koji jamče višenamjenske mogućnosti aviona?; kada ćemo dobiti punu tehničku podršku u Bugarskoj, bez koje je godišnja eksploatacija aviona skuplja?; kada ćemo izgraditi potrebnu infrastrukturu?; kada ćemo kupiti narednih 8 aviona?; kada će eskadrila F-16 biti operativna?; kada, kako i koliko ćemo platiti sve ovo?“.

Izostanak odgovora na ova pitanja, smatra Radev, destabilizira proces modernizacije bugarskog Ratnog zrakoplovstva i ugrožavaju modernizaciju Kopnene vojske i Mornarice, a smanjenje javne potrošnje u zemlji s ogromnim siromaštvom i produbljivanjem socijalnih problema zahtijeva maksimalnu transparentnost i odgovornost, što se treba postići kroz otvorenu, konkretnu i detaljnu raspravu u Narodnoj skupštini. Rumen Radev je, inače, bivši zapovjednik Bugarskog ratnog zrakoplovstva i pilot MiG-a 29, optuživali su ga da je ruski čovjek, a on sam do sada nije skrivao svoju naklonost prema švedskom Gripenu, kojeg je Bugarska najprije odlučila kupiti, a onda – navodno pod američkim pritiskom – odustala.

Dimitar Stojanov – još jedan zapovjednik Bugarskog ratnog zrakoplovstva, ovaj u Uredu predsjednika

Da bi predsjednik Bugarske Rumen Radev mogao osporavati Vladinu odluku o kupovini aviona F-16 od SAD-a, postalo je jasno već nakon sjednice Vlade 10. srpnja, na kojoj je donesena ova, za Bugarsku „povijesna“ odluka. U razgovoru za BTV 12. srpnja pukovnik Dimitar Stojanov, šef kabineta Rumena Radeva, izjavio je da sa smanjivanjem cijene Bugarska kupuje avione smanjenih sposobnosti, ponovivši time izjavu svoga šefa od mjesec dana ranije: „Svaki potez prema ‘dolje’ i rezanje paketa vodi prema nemogućnosti realizacije svih operativnih sposobnosti aviona“, izjavio je Radev u lipnju. Stojanov je tako u razgovoru za BTN najavio da će budući bugarski F-16 biti u stanju ispuštati tek „klasične/gravitacijske bombe“, što nije „ništa različito u odnosu na ono što je Zrakoplovstvo imalo 1913. godine“, kao i da neće biti moguće navođenje na ciljeve laserskim sustavima niti GPS-om. Stojanov je pritom dodao da su SAD već upozorile da je u bugarskom interesu proširenje paketa ako želi višenamjenski borbeni avion sa svim sposobnostima i obučnim timom. Konkretno, rekao je vojni stručnjak iz predsjednikovog tima, to znači sljedeće: Bugarska je tražila 24 komada bombi MK-82, 15 setova GBU-49 Enhanced Paveway II, 15 setova GBU-54 Laser JDAM, 28 komada GBU-39 bombi malog promjera (SDB-1), te 4 komada AN/AAQ-33 Sniper ATP. Umjesto toga, Bugarska je kupila 24 komada bombi MK-82 i samo 2 komada AN/AAQ-33 Sniper ATP. Slična je situacija, piše portal Bulgarian Military, i s paketom projektila „zrak-zrak“: Bugarska je prvotno tražila 16 AIM-120C7 Advanced Medium Range Air-to-Air Missiles (AMRAAMs) – ali zapravo se naknadno zadovoljila s njih 13; tražila je 24 projektila AIM-9X Sidewinder – a onda došla na njih 12; tražila je 48 LAU-129 Multi-Purpose Launchers – što se svelo na 26 komada; a umjesto željenih 20 Joint Helmet Mounted Cueing System (JHMCS) II, kompatibilnog s opremom za noćno gledanje – ostao je zahtjev za njih samo 12 komada. Smanjen je i broj pilota koji će se obučavati za F-16 – sa 16 na 12, a smanjen je i broj inženjera i tehničara koji bi trebali na obuku – sa 75 na 65. Smanjen je i broj dodatnih zamjenskih motora General Electric F110 – Bugarska je prvotno tražila dva, a ne bi dobila niti jedan. Smanjena je i kvaliteta obuke za pilote koja bi se trebala provesti u bazi Graf Ignatievo. „S istim uspjehom mogli smo kupiti 10 aviona SAAB Gripen ili rabljene avione tipa MiG, Su, Typhoon, ili čak pakistanski JF-17 Blok 3“, zaključio je Bojko Nikolov s portala Bulgarian Military.

Na ova pitanja je bugarska Vlada pokušala barem djelomično odgovoriti već 24. srpnja navečer, dokumentom objavljenim na internetskim stranicama bugarskog Ministarstva obrane. Unutar njegovih 18 stranica je obrambeni resor dao odgovore na ukupno 19 predsjedničkih pitanja o detaljima posla javne nabave borbenih aviona F-16. Pri tome, neovisni promatrači su zapazili da je gotovo jednako novih pitanja otvoreno, koliko je postojećih bilo odgovoreno. Posebno su se upitnima pokazali navodi o cijeni paketa, koji bi mogli rasti (ali bi mogli i padati, što je istaknula Vlada), te dostizanje operativne spremnosti (koje će itekako ovisiti o tek procijenjenom ritmu isporuke letjelica). Točne okvire nekih stavki (rezervni dijelovi, logistika), tek će trebati biti usuglašeni, a upitnim se pokazalo i pitanje točnog trajanja garancija (koje će početi teći od preuzimanja letjelica u SAD, a ne od njihova dolaska u Bugarsku). Višenamjenske karakteristike borbenog sustava F-16 lako bi mogle biti tek na papiru, ograničene kroz manjak specijalizirane dodatne opreme i sofiticiranijeg naoružanja – što su sve poljedice bugarske štednje pri ovoj ogromnoj nabavi. Jednako tako, usprkos višekratnim tvrdnjama iz Vlade i Ministarstva obrane, pokazalo se da će posao sa sobom nositi dodatnih troškova (koje se ne prikazuje, budući da nisu neposredni dio posla, iako su nužno vezani s poslom). Prvenstveno je tu riječ o kupovini spomenute dodatne opreme i kompleksnijeg naoružanja, ali i o prilagodbama bugarske zrakoplovne infrastrukture – gdje se samo radove u zrakoplovnoj bazi Graf Ignatievo procjenjuje na oko 200 milijuna leva (oko 114 milijuna USD).

Je li tu priči kraj?

Zbog svega toga i ne čudi da se financiranje čitavog paketa novih bugarskih borbenih aviona pokazalo posebnim problemom, na kojeg je bugarska Vlada nastojala odgovoriti još 16. srpnja. Tada je održana izvanredna sjednica Vlade na kojoj je usvojen prijedlog izmjena i dopuna državnog proračuna za 2019. godinu, kako bi se mogli platiti novi borbeni avioni. Amandmanima na državni proračun povećao se proračun Ministarstva obrane za 2,1 milijardu leva, a čitav je paket akata (četiri ugovora o kupovini aviona, Ugovor o industrijskoj suradnji, te Izmjene te dopune državnog proračuna) završio u Narodnoj skupštini u petak 19. srpnja ove godine. Zastupnici Narodne skupštine nisu se pretjerano zamarali raznim prigovorima na ovaj posao, već su nakon relativno općenite 8-satne rasprave 19. srpnja (1. i 2. čitanje) odobrili nabavu američkih F-16 Blok 70 za Bugarsko ratno zrakoplovstvo u vrijednosti od 1,25 milijardi USD. Istoga tog dana Narodna skupština je onda podržala i spomenute proračunske promjene sa 113 glasova „ZA“, 72 „PROTIV“ i 2 „suzdržana“. Ugovor o industrijskoj suradnji između Lockheed Martina i bugarskog Ministarstva gospodarstva Skupština je nakon 2. čitanja usvojila sa 116 glasova „ZA“, 38 „PROTIV“ i 3 „suzdržana“. Samo tjedan dana kasnije, u petak 26. srpnja, zastupnici su nakon dva sata oštrije rasprave ponovili svoje stavove te nanovo izglasali spomenute ugovore o konkretnoj kupovini F-16 i njihove opreme, preglasavši time predsjednički veto Rumena Radeva.

Suprotno onome što se u ranijim raspravam moglo čuti od premijera Bojka Borisova i ministra obrane Krassimira Karakachanova, čitava će se suma morati platiti unaprijed (do kraja godine) i odjednom (a ne u ratama, kako su Bugari tražili), kako bi Bugarska svojih 6 jednosjeda i 2 dvosjeda dobila do 2023. godine. Zanimljivo je pritom kako se zaboravilo i na brojne “pregovaračke” uvjete kojima je posljednjih tjedana navelike mahao ministar obrane Krassimir Karakachanov. Sasvim suprotno od njegovih tvrdnji kako se neće pristati na smanjenje sposobnosti novih aviona, kako cijena mora biti ona koju je odredila Narodna skupština (a ne SAD) ili će prekinuti pregovore, te kako se traži obročno plaćanje (po uzoru na druge zemlje) – u konačnici ništa od toga se nije ostvarilo, a Amerikanci su pokazali da ih se ne impresionira ucjenjivanjima tipa “ako ne spustite cijenu, možemo mi kupiti i neke druge avione“.

Vladislav Goranov, kreativni ministar financija

Bugarska planira financirati nabavu borbenih aviona iz svojih fiskalnih rezervi, koje su krajem svibnja ove godine iznosile 11,3 milijarde leva (ili 6,5 milijardi USD). Središnja Bugarska narodna banka priopćila je 12. srpnja da će vlada izdati dodatnih 200 milijuna leva (oko 100 milijuna eura) novog duga u obliku 20-godišnjih obveznica – uz već postojeće obveznice u vrijednosti od 300 milijuna leva izdane u lipnju ove godine. „Dvije milijarde za F-16 je ozbiljan fiskalni napor, ali dobra je vijest da si to možemo priuštiti bez kršenja naših zakona ili EU pravila“, izjavio je bugarski ministar financija Vladislav Goranov po završetku Vladine sjednice. „Budući da govorimo o investicijskom trošku, jednokratnom izdvajanju, nema drame. Govorimo li o pravilima EU, ističem da će odgođena isporuka, odnosno isporuka aviona kroz neko vrijeme, pretvoriti ovaj novčani izdatak – koji ćemo platiti odjednom – u izdatak na obračunskoj osnovi u godinama isporuke“, rekao je kreativni Goranov, dodavši da proračunski deficit neće uključivati 2 milijarde BGN za avione. Novi fiskalni deficit od 2% još je uvijek ispod 3% koliko dozvoljava EU, pa ne bi trebao zaustaviti bugarske planove o pridruženju eurozoni, odnosno mehanizmu ERM-2, do kraja ove godine.

Iako je ovime uvelike riješeno pitanje bugarske odlučnosti za kupovinu F-16, treba još napomenuti kako u idućih nekoliko dana ni Rumen Radev nije do kraja lišen opcija za daljnje djelovanje. Dok on sada mora potpisati četiri ugovora na kojima je njegov veto bio preglasan, on još može uložiti predsjednički veto na one vezane odluke Vlade i Narodne skupštine od 19. srpnja, za koje to dosad nije učinio. Naime, još teče zakonski rok od 15 dana za stavljanje veta i na Izmjene i dopune državnog proračuna potrebne za financiranje ove kupovine, ali i na sa svime time vezani Ugovor o industrijskoj suradnji. U Bugarskoj se kao posebno pitanje spominje i činjenica da ako Radev svoja veta na ove odluke uloži pri kraju svog zakonskog roka, problem bi bilo i održavanje nove raprave te glasovanja u Narodnoj skupštini o ovim aktima. Budući će Skupština u kolovozu biti na ljetnoj pauzi, tu bi ili trebalo sazvati izvanredno zasjedanje (kako je Hrvatski sabor ovih dana riješio rekonstrukciju Vlade RH), ili bi se tema borbenih aviona našla odgođena za redovito jesensko zasijedanje, s raznolikim mogućim posljedicama ovakvih proceduralnih otezanja.

Nedavno su u Bruxellesu predstavljeni rezultati novog istraživanja organizacije Transparency International po pitanju ustroja i rada sustava parlamentarnog nadzora na polju obrane u 82 promatrane države. Unutar organizacije Transparency International, spomenuto istraživanje djelo je podružnice u Velikoj Britaniji, gdje djeluje i posebni Program za obranu i sigurnost (Defence and Security Programme – TI-DSP) – isti oni koji su prije nešto manje od godinu dana predstavili i zaseban indeks rizika od korupcije u državnim sektorima obrane. Spomenuto novo istraživanje je i zasnovano na podacima spomenutog Antikorupcijskog indeksa obrambenog sektora, konkretno na detaljnijoj kvantitativnoj analizi podataka iz 19 ondje postavljenih pitanja, dopunjenih i prikupljanjem ponešto dodatnih podataka. Ujedno, uporabljeno je i 19 nacionalnih studija slučaja – kojima se ilustriraju dobre prakse pojedinih država, te se daju i jasne preporuke o potezima koji bi utjecali na zadobivanje bolje pojedine ocjene u budućnosti.

Prema nalazima novog istraživanja, od 82 promatrane države čak u njih dvije trećine (konkretno, u njih 85 posto) parlamenti i zakonodavne vlasti ne uspijevaju zadovoljavajuće nadzirati nacionalna ministarstva obrane i oružane snage. Kako je među promatranim državama i 70 posto najvećih svjetskih izvoznika oružja i vojne opreme, velik je prostor tu otvoren za potencijalnu korupciju. Posebice ako se zna da Transparency International temeljem podataka Svjetske banke i SIPRI-ja (Stockholm International Peace Research Institute) godišnje gubitke zbog korupcije u globalnim poslovima obrane i sigurnosti procjenjuje u rangu od najmanje 20 milijardi USD.

Ova studija i njeno rangiranje nacionalnih sustava parlamentarnog nadzora na poljima obrane i sigurnosti predstavlja svojevrstan nastavak na Antikorupcijski indeks obrambenoga sektora, koji je bio predstavljen u siječnju ove godine. Ponovno se tu promatra istih 82 države, koje se – a kao i u prethodnome radu – rangira u kategorije, ovisno o kvaliteti ustroja i rada promatranog aspekta parlamentarne aktivnosti u pojedinim promatranim državama. Za razliku od spomenutog Antikorupcijskog indeksa obrambenog sektora, koji je razlikovao 7 kategorija (načelnih 6, pri čemu je 4. kategorija bila razlomljena u dva strukturna dijela) označenih slovnim oznakama – ocjena parlamentarnoga nadzora razlikuje 6 kategorija, nazvanih prema ocijenjenoj razini rizika od korupcije koju predstavljaju: vrlo nisko, nisko, umjereno, visoko, vrlo visoko i kritično. Ukupno gledano, ovo istraživanje ukazuje da su višim rizicima korupcije tu izloženi predsjednički sustavi, od onih ne-predsjedničkih, a da rizici rastu i kada je udio vojnika u stanovništvu pojedinoga društva veći (budući da veći vojni sustavi imaju i jači utjecaj na donosioce političkih odluka). Parlamentarni zastupnici tome se mogu suprotstaviti jačanjem provedbe parlamentarnoga nadzora nad ustrojem i djelovanjem sigurnosnih sustava, uspostavom višestranačkih odbora u te svrhe, te angažiranjem grupa vanjskih stručnjaka – ne bi li im to pomoglo pri promatranju te dalo dodatnih informacija potrebnih za kvalitetno raspravljanje obrambenih tema.

Pri tome, države su ocjenjivane na sedam odvojenih područja djelovanja parlamentarnoga nadzora: 1. nadzor obrambenog proračuna i njegovo raspravljanje, 2. transparentnost obrambenog proračuna, 3. djelovanje vanjske revizije, 4. nadzor i raspravljanje obrambene politike, 5. nadzor nad tajnim i neiskazanim proračunima, 6. nadzor nad obavještajnim službama, te 7. nadziranje nabava. Sve su to područja u kojima zakonodavne vlasti svojim radom i propitivanjem mogu bitno utjecati na smanjivanje rizika od korupcije – a ova im studija tu i konkretno pomaže savjetima, budući se navode primjeri pozitivne radne prakse iz pojedinih država, te mjere koje je potrebno provoditi da bi se pojedina država našla u što boljoj kategoriji. No, pogledajmo ponešto detaljnije rezultate ovoga istraživanja…

Rang lista uspješnosti parlamentarnoga nadzora

(1) Od 82 promatrane države, njih tek 4 su zauzele mjesto u prvoj kategoriji, s “vrlo niskim” rizikom od korupcije u obrani i sigurnosti, a temeljem rada njihovih sustava parlamentarnoga nadzora. Riječ je tu o Australiji, Njemačkoj, Norveškoj i Ujedinjenome Kraljevstvu – državama ocijenjenima u rasponu od 83,3 i 100 posto, koje sačinjavaju tek 5 posto od ukupno promatranog uzorka država.

(2) U drugoj kategoriji, ocijenjenoj da ima “nizak” rizik od korupcije temeljem rada nacionalnih sustava parlamentarnoga nadzora, nalazi se 12 država (Austrija, Brazil, Bugarska, Francuska, Japan, Južna Koreja, Kolumbija, Poljska, Sjedinjene Američke Države, Slovačka, Švedska i Tajvan), koje zajedno sačinjavaju oko 15 posto od ukupno promatranoga uzorka država. Raspon njihovih ocjena po 7  promatranih područja djelovanja parlamentarnoga nadzora je između 66,7 i 83,2 posto.

(3) Treća kategorija, u kojoj je i Hrvatska, ocijenjena je s “umjerenim” rizikom od korupcije. Ona sadrži ukupno 14 država (Argentina, Bosna i Hercegovina, Cipar, Češka, Čile, Hrvatska, Italija, Južna Afrika, Latvija, Mađarska, Meksiko, Španjolska, Tajland i Ukrajina). One sačinjavaju dodatnih oko 17 posto od ukupnoga broja promatranih država, sa ocjenama u rasponu od 50 do 66,6 posto.

(4) Četvrta kategorija država izložena je “visokom” riziku od korupcije, prema ustroju i radu svojih nacionalnih sustava parlamentarnoga nadzora na područjima obrane i sigurnosti. Ovdje je obuhvaćeno 17 država (Filipini, Gana, Grčka, Gruzija, Indija, Indonezija, Izrael, Kazahstan, Kenija, Kuvajt, Libanon, Nepal, Ruska Federacija, Srbija, Tanzanija, Turska i Uganda), koje zajedno sačinjavaju oko 21 posto ukupnog broja promatranih država. U ovoj je skupini prisutan raspon ocjena od 33,3 do 49,9 posto.

(5) Peta kategorija, koja je ujedno i najbrojnija, predstavlja države izložene “vrlo visokom” riziku od korupcije – zasnovano na kriteriju djelotvornosti sustava parlamentarog nadzora. U njoj je obuhvaćena 21 država (Afganistan, Bahrein, Bangladeš, Bjelorusija, Etiopija, Irak, Jordan, Kina, Malezija, Maroko, Nigerija, Oman, Palestinska nacionalna uprava, Pakistan, Ruanda, Singapur, Tunis, Ujedinjeni Arapski Emirati, Uzbekistan, Venecuela i Zimbabve). Ove države ukupno sačinjavaju oko 26 posto ukupnog broja promatranih sustava, a njihove su zbirne ocjene u rasponu od 16,7 do 33,2 posto od ukupno mogućega.

(6) Šesta i posljednja kategorija, označena kao izloženost “kritičnoj” razini rizika od korupcije, obuhvaća ukupno 14 država (Alžir, Angola, Demokratska Republika Kongo, Egipat, Eritreja, Iran, Jemen, Kamerun, Katar, Libija, Obala slonovače, Saudijska Arabija, Sirija i Šri Lanka). Ova skupina obuhvaća oko 17 posto od ukupnog broja promatranih država, a ocjene koje su tu dane obuhvaćene su u rasponu od 0 do 16,6 posto ukupno mogućega.

Gdje je tu Hrvatska?

Iako je u ovome istraživanju Hrvatska ukupno smještena u relativno dobru skupinu zemalja, prema procjenama organizacije Transparency International, izloženih “umjerenim” rizicima od korupcije po pitanju djelovanja nacionalnoga sustava parlamentarnog nadzora u obrani, to je jedna složena ocjena. Ona varira kroz sedam područja detaljnijeg promatranja, ovisno o kriterijima u svakom od tih segmenata. Da bi dobili bolji uvid u stvari, pogledat ćemo i kakvo je to stanje po svakom od tih pojedinih područja, spomenuvši i stanje RH u svakome od njih – prema navedenim opisnim smjernicama za ocjenjivanje. Spomenimo posebice da svaki od segmenata uz numeričku ocjenu postotka uspješnosti, pojedine zemlje dijeli i u dvije načelne skupine – “zemlje niskog rizika”, nasuprot “zemljama visokog rizika” – gdje se onda opisuje i probleme tipične za svaku od ovih skupina, kao i modalitete njihova rješavanja (kroz tri slijedna koraka strukturnih poboljšanja), zajedno s dobrim primjerima iz pojedinih promatranih država.

(1) Nadzor obrambenog proračuna i njegovo raspravljanje

U ovom segmentu je Republika Hrvatska svrstana relativno loše, pri vrhu kategorije “zemalja visokog rizika”, s ukupnom ocjenom od 42 posto (ispod Gane, zajedno s Bjelorusijom, Španjolskom, Izraelom i Ugandom). Zemlje u ovoj skupini ili nemaju zasebnog parlamentarnog odbora za pitanja obrane – ili taj odbor nema dobroga uvida u buduće obrambene troškove, i planirane javne nabave. Rezultati unutarnje revizije obrambenog sektora tu se ne dostavljaju na uvid parlamentu, a ocjene i preporuke parlamenta dane temeljem raspravljanje revizijskih izvješća se obično ignoriraju.

Od tri dane preporuke, prva govori o potrebi podnošenja proračuna parlamentu, u striktnim vremenskim rokovima te sa dovoljno vremena za njegovo detaljno raspravljanje. Predlaže se i uspostavljanje zasebnog parlamentarnog odbora za pitanja obrane – koji bi trebao raspravljati obrambeni proračun i njegovo izvršavanje, i kojem bi na rapolaganju trebali stajati i vanjski eksperti te vanjske revizijske ustanove. Takav bi odbor trebao imati i dovoljno espertnih znanja za detaljno analiziranje proračuna, u širem sastavu ili putem pododbora, kao i prava da zamrzne ili reže pojedine proračunske stavke, da ulaže sadržajne amandmane, te da bude ovlašten staviti i veto na ukupno donošenje obrambenoga proračuna.

(2) Transparentnost obrambenog proračuna

U ovome segmentu Hrvatska je smještena u skupinu “zemalja niskog rizika”, i to u vrh donje trećine ove kategorije. Ocijenjena je sa 63 posto (jednako kao i Španjolska, Austrija i Kolumbija, nešto lošije od Bosne, Bugarske i Mađarske, a bolje od Indije i Turske, te mnogo bolje od Srbije, Grčke i Ruske Federacije – koje su tu među “zemljama visokog rizika”). Dok “zemlje visokog rizika” ne objavljuju iole detaljnije obrambene proračune, a podatke na tu temu je teško ili nemoguće dobiti, “zemlje niskog rizika” takve podatke objavljuju, oni su transparentni, više ili manje detaljni i dostupni parlamentu i javnosti.

Preporuke dane u ovoj kategoriji traže da se parlamentu podnosi obrambeni proračun, koji je detaljan i sveobuhvatan. Jednako tako, parlamentu se trebaju dostavljati i ostali proračunski dokumenti (izvješća o izvršenju te rezultati provedenih revizija). Svi ti dokumenti bi trebali biti dostupni javnosti, pa i građanima, kako u svojoj originalnoj tehničkoj formi, tako i u jednoj pojednostavljenoj te preglednoj varijanti.

(3) Djelovanje vanjske revizije

Ovo je područje u kojem je Hrvatska izvrsno ocijenjena – ne samo da se nalazi u skupini “zemalja niskog rizika”, već je sa 75 posto smještena i u gornju trećinu ove skupine (ispod Austrije, Japana, Poljske i UK sa ocjenom 100 posto, jednako Francuskoj Njemačkoj i Italiji, a iznad Bosne, Bugarske, Grčke i Srbije). Ta ocjena znači da se redovito rade vanjska revizijska ocjenjivanja sektora obrane, da se ona podnose parlamentu na raspravu i da služe aktivnome nadziranju državne potrošnje u obrani.

Što se preporuka tiče, Hrvatska je ustrojila neovisnu vanjsku reviziju (Državni ured za reviziju), koji radi redovite provjere koje onda dostavlja parlamentu. Sva su takva izvješća jasna i dostupna javnosti (svježa na internetskim stranicama, a starija na zahtjev), u digitalnoj ili papirnatoj formi. Revizori ta izvješća obrazlažu pred parlamentom i slobodno iznose svoja mišljenja o materiji koju su pregledavali.

(4) Nadzor i raspravljanje obrambene politike

Po pitanju obrambene politike u parlamentu, Hrvatska je završila među “zemljama niskog rizika”, i to u sredini ove kategorije. S ocjenom od 65 posto, ona se smjestila ispod Švedske, Grčke, Mađarske i Italije, jednako Španjolskoj i Tajlandu, a iznad Bosne i Srbije). Ta ocjena znači da u RH postoji neovisno zakonodavstvo, koje ima barem formalna prava nadzirati i raspravljati obrambenu politiku. U ovome nizu zemalja postoje i načelno jaki parlamentarni odbori za obrambena pitanja, dok je institucijama iz obrambenog sektora zabranjeno neovisno gospodarski djelovati te stjecati financijsku korist iskorištavanjem nacionalnih prirodnih bogatstava mimo ostatka države.

Preporuke tu traže da se za kontrolu obrambenoga sektora uspostave jake ovlasti parlamenta, kao neovisnog tijela koje može raspravljati i odlučivati u svim pitanjima – što je u Hrvatskoj slučaj. Ujedno, za pitanja obrane treba ustanoviti stalni, dobro ustrojen parlamentarni Odbor za obranu, koji će biti popunjen predstavnicima presjeka političke scene, i koji će se redovito radno sastajati. Njegov bi rad i odluke trebali biti javni, a osoblje takvoga odbora trebalo bi kroz pripremu stručnih materijala iz područja obrane doprinositi kvaliteti rasprava i rada ovoga tijela. Takav odbor treba imati pravo ulaganja veta na pojedine odluke i prijedloge zakona s područja obrambene politike, jednako kao i pravo na provođenje inspekcijskih posjeta vojnim postrojbama – ne bi li se osiguralo upoznavanje sa stvarnim stanjem u obrani, na terenu.

(5) Nadzor nad tajnim i neiskazanim proračunima

Ovo je segment u kojem se jasno pokazala razlika među malobrojnim “zemljama niskog rizika”, kojih je tek 24, i “zemljama visokog rizika” kojih je 58 – predvođeno Češkom (44 posto) i Hrvatskom (38 posto). S jednakim su postotkom tu još i Izrael, Poljska, Srbija i Ukrajina, dok su ponešto niže plasirane Bosna i Hercegovina, Mađarska, Gruzija, Singapur, Turska i Kina. Zemlje u ovoj skupini ne dostavljaju nacionalnome parlamentu podatke o tajnim fondovima te njihovu trošenju, a ako to i dostave – te su informacije nepotpune i sumarne. Obavještajni se sektor ne podvrgava vanjskim revizijskim provjerama, ili se to provodi uz tek grubo izvještavanje puno praznina. Često tu ni postupak klasificiranja podataka nije dobro reguliran, tako da je proglašavanje informacija tajnima ostavljeno na diskrecijsku odluku pojedincima, strankama ili grupama na vlasti.

Preporuke na ovome području podrazumijevaju davanje parlamentu informacija o postotku obrambenog proračuna koji je tajan, budući da praćenje fluktuacija ovih iznosa često ukazuju na moguće zloporabe. Ujedno se predlaže formiranje i zasebnog međustranačkog parlamentarnoga tijela – koje bi bilo ovlašteno dubinski provjeriti (po iznosu i stavkama) sve tajne dijelove proračuna. Takvo bi tijelo trebalo imati uvida i u revizije tih proračunskih dijelova, koje bi se trebalo redovito provoditi. Na kraju, spomenuti bi odbor trebao imati pravo i odobravati ili zabranjivati pojedine stavke takvih planiranih tajnih dijelova proračuna.

(6) Nadzor nad obavještajnim službama

Pitanje parlamentarnog nadzora nad obavještajnim službama predstavlja područje na kojem je Hrvatska najbolje ocijenjena – s ocjenom od punih 100 posto. Time Hrvatska u društvu Austrije, Njemačke i Italije predvodi listu europskih država u skupini “zemalja niskog rizika”. Srbija tu nije daleko, Bosna i Hercegovina je oko polovice ove skupine (malo iz Ujedinjenog Kraljevstva i SAD), dok Turska i Ukrajina čine zaleđe ove skupine. Svim je tim državama zajedničko da imaju neovisne parlamente, koji imaju formalna ovlaštenja za nadzor nad obavještajnim službama. Ujedno ta zakonodavna tijela imaju i sredstva te pristup tajnim podacima, potrebnima za nadzor obavještajnoga sektora (uključivo njihovu politiku, proračune i administraciju).

Preporuke ovdje obuhvaćaju davanje parlamentu sredstava potrebnih za nadzor proračuna, djelovanja i politike obavještajnih službi – pa i putem zasebnog zatvorenog parlamentarnoga tijela. Da bi bilo efikasno, to tijelo treba ima ovlasti ali i uživati povjerenje – po mogućnosti i zbog svog sastava, koji treba obuhvaćati presjek parlamentarnih stranaka. Takvo tijelo treba biti ovlašteno za pristup klasificiranim podacima (pa i podacima o tekućim operacijama), a treba biti u stanju i ulaziti u prostore koje koriste obavještajne službe, te saslušavati osobe od interesa, ako za to postoje legitimni razlozi.

(7) Nadziranje nabava

Segment parlamentarnoga nadzora nabava u obrambenome sektoru još je jedno područje u kojem je Republika Hrvatska ocijenjena relativno dobro, budući je svrstana oko sredine kategorije “zemalja niskoga rizika”. S ukupnom ocjenom od 65 posto, RH tu dijeli mjesta od 23 do 26 – zajedno s Latvijom, Španjolskom i Tajlandom. Od susjednih zemalja Austrija je daleko ispred, kao i Bugarska, Slovačka, Češka i Mađarska, koje su također prošle bolje, dok su se Bosna i Hercegovina te Srbija lošije plasirale (iako još uvijek u kategoriji “zemalja niskoga rizika”). Sve zemlje iz ove skupine imaju ustaljena zakonodavstva, pa i po pitanju javnih nabava u područjima obrane i sigurnosti. Svi bi poslovi trebali biti obuhvaćeni njihovim normama, po mogućnosti i uz korištenje posebnih anti-korupcijskih klauzula. U njima postoje formalni procesi nadzora takvih nabava, koji su transparentni i aktivni. Negdašnje i buduće nabave se objavljuju te podvrgavaju revizijskim postupcima.

U ovome se segmentu preporuča da parlament bude ovlašten nadgledati sve nabave u sektoru obrane, bez izuzetaka, pa makar u zatvorenom zasjedanju. Pojedine nabave mogu biti obavljene van očiju šire javnosti samo na temelju jasnih i transparentnih zakonskih propisa. Takvi bi podaci, o prošlim i budućim nabavama, trebali u najvećoj mogućoj mjeri biti dostupni javnosti. Ovaj nadzor provodi nadležno radno tijelo parlamenta, koje za taj posao mora biti dobro opremljeno i vođeno idejom jačanja efikasnosti te usklađenošću nabava sa stvarnim vojnim potrebama. Za to ono mora biti u stanju konzultirati stručnjake, saslušavati svjedoke i pristupati klasificiranim podacima. Ako je to problem za šira radna tijela, za kontrolu javnih nabava ima smisla odvojiti i posebna podtijela, specijalizirana bilo za pojedina uža područja provođenja nabava. Pri tome treba nastojati da Vlada široj javnosti objasni smisao pojedinih nabava, da poslovi budu tekuće revizijski provjeravani te da su ograničenja javnoga uvida u ove poslove minimalna.

Ukratko, da sumiramo – RH je u ovome istraživanju najbolje prošla u području (6) Nadzor nad obavještajnim službama (100 posto), da bi tu zatim slijedilo (3) Djelovanje vanjske revizije (75 posto), (4) Nadzor i raspravljanje obrambene politike i (7) Nadziranje nabava sa po 65 posto, (2) Transparentnost obrambenog proračuna (63 posto), (1) Nadzor obrambenog proračuna i njegovo raspravljanje (42 posto) te kao najlošije ocijenjeni segment – (5) Nadzor nad tajnim i neiskazanim proračunima (38 posto). Je li to i u stvarnosti poredak od najboljeg područja parlamentarnog nadzora pa prema najlošijem – možda zorno govori i uvid u sudske postupke koji se u vezi obrambenog sektora danas vode u Hrvatskoj.

Nakon što je 15. srpnja zaključena 8. plenarna sjednica sedmog saziva Hrvatskog sabora, a koja je trajala od 10. travnja do 15. srpnja 2013. godine, u toj je hrvatskoj instituciji nastupila takozvana “ljetna stanka”. Formalno gledano, radi se tu o periodu između dva načelna redovita godišnja zasjedanja regulirana Ustavom RH (članak 78. regulira prvo, između 15. siječnja i 15. srpnja, i drugo – između 15. rujna i 15. prosinca) i detaljnije Poslovnikom Hrvatskog sabora (članak 217.), tijekom kojeg bi se, doduše, mogle sazivati i izvanredne sjednice. No, istini za volju, kako  je ta čitava regulativa zapravo zaostatak iz nekog pred-informatičkog doba – kad su informacije kolale sporo, a papir je bio jedini zamislivi nositelj podataka – tako zapravo možda ni ne bi bio problem da Sabor stvarno i radi tijekom čitavih tih redovitih zasjedanja. No on tijekom tih načelno radnih perioda zapravo i ne radi poprilično vremena – što dobro ilustrira pogled na ovogodišnje podatke.

U prvoj polovici 2013. godine, dakle tijekom trajanja prvog godišnjeg perioda zasijedanja, Sabor je formalno održao dvije rastegnute sjednice – 7. (od 23. siječnja do 22. ožujka) i onda 8. sjednicu (koja je trajala od 10. travnja do 15. srpnja). Dok je čitavo to redovito zasjedanje započelo nakon redovite zimske stanke (koja se od Božića i Nove godine produžila sve do 23. siječnja), tijekom navodno radnoga perioda koji je uslijedio, ova je državna institucija imala još ponešto stanki koje se nisu opravdavale Ustavom RH i Poslovnikom – od 22. ožujka napravljena su dva i pol tjedna pauze zbog uskrsnih blagdana sve do nove sjednice koja je počela 10. travnja. No, ona je bila prekinuta već 26. travnja, na puna četiri tjedna, formalno zbog održavanja lokalnih izbora. Potom je rad nastavljen 22. svibnja, sa spajanjem svih mogućih blagdana i vikenda tijekom preostatka svibnja, lipnja i prve polovice srpnja ove godine. Nakon toga, Sabor je krenuo na 9 tjedana spomenute “ljetne stanke”.

Tako je tijekom 7. sjednice odrađeno ukupno 25 dana zasijedanja, dok je u kasnijoj, 8. sjednici, bilo ukupno 39 dana zasijedanja – ukupno 64 dana zasjedanja u prvoj polovici godine, od ukupno 196 dana 2013. godine do 15. srpnja (računajući tu sve – i blagdane, i vikende). Računajući samo radne dane, do sredine rujna i početka jesenskog zasjedanja, Sabor će skupiti ukupno gotovo četiri i pol mjeseca slobodnih dana – tijekom kojih svima idu normalne plaće, zastupnički paušali, naknade za odvojen život (tvrde mediji, čak ako zastupnik i nema obitelj), te pravo na besplatan prijevoz unutar RH.

U ta 64 dana zasjedanja Sabor je ukupno raspravio 296 točaka dnevnog reda. Doneseno je 205 zakona, od kojih je 134 usklađeno sa zakonodavstvom Europske unije (65,37 posto), 171 zakon donesen je po hitnom postupku (83,41 posto), 113 zakona doneseno je jednoglasno (55,12 posto), a 3 su prijedloga zakona odbijena. Doneseno je i prihvaćeno 88 odluka, 22 izvješća, 2 plana, 1 poslovnik, 2 programa, 1 izmjena i dopuna državnog proračuna, 4 strategije, 2 vjerodostojna tumačenja, 1 zaključak i 2 mišljenja. Pri tome, uz neumjereno inzistiranje na hitnome postupanju, stavljanje naglaska na propise i dokumente vezane uz Europsku uniju, imao je i dodatnu posljedicu – odlaganje niza točaka dnevnoga reda sadržajno nevezanih uz EU za jesensko zasijedanje. Tako se, po prvi put otkad taj dokument uopće dolazi pred Sabor, za jesen našla odgođenom i rasprava o “Godišnjem izvješću o spremnosti obrambenog sustava, provođenju kadrovske politike i ukupnom stanju u OS RH za 2012. godinu, s izvješćem o stanju obrambenih priprema u RH za 2012. godinu“ – kako po pitanju rasprave na Odboru za obranu (gdje se još prije koji tjedan moglo čuti da će to biti odrađeno prije “ljetne stanke”), tako i po pitanju plenarne rasprave. Jednaka je tu sudbina snašla i “Polugodišnji izvještaj o izvršenju državnog proračuna za 2013. godinu”, kojeg se prije nekoliko dana i izrijekom najavilo tek za jesen.

Zastupnici su se tijekom ovih posljednjih sjednica javili za riječ gotovo 5000 puta, a najviše za repliku i odgovore na repliku. Tijekom Aktualnog prijepodneva postavljeno je 78 zastupničkih pitanja, a 217 pitanja upućeno je u pisanom obliku. Najaktivniji među zastupnicima bio je Zoran Vinković iz HDSSB-a, koji se za riječ javio 768 puta, a slijede ga laburist Branko Vukšić (711 javljanja), HDZ-ov Ivan Šuker (541 javljanje), HDSSB-ovac Boro Grubišić (510 javljanja) i HDZ-ov Josip Borić (390 javljanja). Dok su se po 4 puta za riječ javili SDP-ov Ivan Račan, HDZ-ovac Tomislav Karamarko, SDP-ov Tonino Picula, po tri puta govorili su neovisni Jakša Baloević i HNS-ov Dragutin Glavina, a po dva puta HDZ-ov Perica Jelečević i dvije zamjenice, SDP-ova Vesna Želježnjak (za Mariju Lugarić i Borisa Šprema), te HDZ-ova Marija Rapo (zamjena Milijana Brkića). Pa ipak, uz gomilu političara koji su u Sabor došli tek nedavno (nakon lokalnih izbora ili kao zamjenici hrvaskih euro-parlamentaraca) tek su dvojica starih saborskih zastupnika (iz prosinca 2011.) ostala u potpunosti nijema u Saboru – Željko Kerum (HGS) i Josip Vuković (SDP).

Novčane teme

Ako pogledamo novčana pitanja, Hrvatski je sabor za 2013. godinu u rebalansiranome državnom proračunu ukupno dobio 256.028.120,oo planiranih kuna. Od tog povelikog iznosa, planirano je da sam Sabor za svoje svekoliko funkcioniranje potroši 146.669.120,00 kuna, dok bi se ostatak razdijelio na Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, Ured Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, te Državno izborno povjerenstvo Republike Hrvatske. Koliko je od toga i ukupno potrošeno tijekom prvih 6 mjeseci ove godine saznat ćemo tek početkom jeseni, za kada je ministar financija Slavko Linić nedavno naznačio podnošenje Polugodišnjeg izvješća o izvršenju državnoga proračuna za 2013. godinu.

No, dio je troškova aktualnog saziva Sabora ipak već predstavljen javnosti. Kao prvo, Izaslanstvo Hrvatskog sabora pri Parlamentarnoj skupštini NATO saveza 12. srpnja održalo je konferenciju za tisak po pitanju svoga rada i troškova u prvoj polovici 2013. gdoine, o čemu smo već pisali na portalu Obris.org. Uz to, četiri dana kasnije, 16. srpnja, i Josip Leko, predsjednik Hrvatskoga sabora, uz objavu kraja zasjedanja objavio je i ponešto financijskih podataka podijeljenih u dva dokumenta – (1) pregled troškova zastupnika Hrvatskoga sabora (siječanj – lipanj 2013.) i (2) pojedinačni pregled troškova zastupnika Hrvatskoga sabora (1. siječnja – 30. lipnja 2013.).

Od ukupnih 4.451.070,44 kuna troškova zastupnika (mimo plaća) – jasno se razlikuju tri načelne grupacije troškova: putovanja zastupnika po RH (upotreba osobnog automobila u službene svrhe, cestarine – ukupno 1.400.533,01 kuna ili 31.47 posto), putovanja van RH (zrakoplovne karte, hotelski smještaj, javni prijevoz i dnevnice – 938.540,66 kuna ili 21,09 posto), te stanovanje povodom sjednica (Najam stana, Režijski troškovi i Odvojeni život – 2.108.622,77 kuna ili 47,37 posto). Naravno, ovo nije jednoznačna podjela, budući da se i poslove u široj regiji načelno može obavljati automobilom, dio zastupnika i avionom putuje na sjednice u Zagreb, a naknadu za odvojeni život mediji su zapazili i u zastupnika koji nemaju obitelj, ili s istom žive u Zagrebu, ali neslužbeno. Pa ipak, i ovako gledano jasne su neke devijacije.

Dok se od pretežite glavnine stanovnika ove države očekuje da si stanovanje plate iz svog osobnog dohodka (koji je u saborskih zastupnika jedan od najviših u sustavu), njima se za tu potrebu odvaja dodatna sredstva mimo plaća. Razlozi za ovo su, najblaže rečeno, upitni u cijelosti. Jednako tako, troškovi putovanja unutar Hrvatske pokazuju jasnu tendenciju dijela zastupnika da osobna vozila deklariraju za “službena putovanja”, obično kao sredstvo prijevoza u Zagreb na sjednice, gdje su mediji posebnu pažnju posvetili zastupniku Frani Matušiću iz Dubrovnika, koji je na takva putovanja u 2013. potrošio praktično 60 tisuća kuna (50.880,00 kuna za automobil i još 9.089,84 kuna cestarina), dok je njegova kolegica Tatjana Šimac Bonačić, također iz Dubrovnika – to isto platila tek trećinu (16.463,86 kuna), dolazeći u Zagreb avionom.

Racionalizacijama na području ovakvih prava mogao bi se smanjiti bitan udio od ukupno 3.509.155,78 kuna, koliko ukupno dodatno košta stanovanje i cestovno putovanje saborskih zastupnika. Jasno, prostora vjerojatno ima i u 919.367,59 kuna troškova povezanih s pretpostavljenim putovanjima van RH, no tu je, ukupno gledano, jasnije riječ o radnim putovanjima, koje se plaća po pojedinačnim računima (koje bi trebalo i objaviti), pa bi tu možda bilo i jednostavnije razlučiti potrebne troškove od luksuza ili jednostavnog iskorištavanja sustava za vlastiti dobitak (u što se već tradicionalno ubraja barem dio spomenutog korištenja vlastitih automobila u službene svrhe).

Osobna potrošnja zastupnika

Jednaka je stvar i s pojedinačnim troškovima zastupnika, gdje se jasno razlikuju tri načelne skupine potrošača. U prvoj su skupini osobe koje mnogo putuju u inozemstvo, što je u konačnici vidljivo i objašnjivo. Tu su svi zapazili Borisa Blažekovića, rekordera u polugodišnjoj potrošnji 2013. godine, koji je svojih 81.882 kune (54.768,75 kuna zrakoplovnih karata i 18.681,21 kuna hotelskih troškova) medijima opravdao vođenjem saborskog izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, i koji ima jednaku strukturu troškova kao i dvojica donedavnih promatrača u Europskome parlamentu, SDP-ov Tonino Picula (četvrti po potrošnji – 72.534 kune, od čega 53.395,75 za zrakoplovne karte i 13.232,14 kuna za hotele) ili HDZ-ov Davor Božinović (24.160,50 kuna za zrakoplovne karte i 16.228,24 kuna hotelskih troškova).

U drugu skupinu, koju se bitno manje propitivalo, spadaju brojevi dva i tri na rang listi potrošača – zastupnici koji su stanovanjem izvan Zagreba, koji putuju na sjednice Sabora i koji u Zagrebu unajmljuju smještaj. To može biti i jako skupo, kao što se vidi na primjerima HNS-ovog Srđana Gjurkovića (77.650 kuna, član Odbora za financije i državni proračun, inače iz Splita) – ili pak HDZ-ovog Ante Babića (74.500 kuna, član niza saborskih tijela, nekih i vezanih uz poslove s inozemstvom, također iz Splita), koji je ipak na korištenje automobila potrošio praktično pa duplo više nego na troškove zrakoplova i hotela zajedno.

I time dolazimo do treće skupine zastupnika – “putnike automobilom”. Tu zanimljivu kategoriju definitivno predvodi već spomenuti zastupnik Frano Matušić (50.880,00 kuna za automobil i još 9.089,84 kuna cestarina), ali i njegov stranački kolega Branko Bačić (40.920,00 kuna troška za korištenje vlastitog automobila u službene svrhe, te još 6.740 kuna cestarina) – koji su tu izgleda otkrili nešto što je ostalo nevidljivo većini preostalih zastupnika u hrvatskom parlamentu. Jednako bi tako izvorom zavisti moglo biti odsjedanje u hotelu koje su na račun Sabora ostvarili Jasen Mesić i Zvonko Milas, u rangu troška ispod 30 kuna ukupno.

Pri tome, treba zamijetiti da postoji i skupina zastupnika Hrvatskoga sabora koja tijekom ove godine nije na račun parlamenta prijavila ni kune troška. U ovoj je grupi ukupno 15 zastupnika, i to: Martina Banić, Milorad Batinić, Davor Bernardić, Dubravko Bilić, Višnja Fortuna, Mirela Holy, Tomislav Karamarko, Željko Kerum, Jadranka Kosor, Boris Kovačić, Ivan Domagoj Milošević, Vladimir Šeks, pokojni Branko Vukelić te već spomenuti šutljivi Josip Vuković. Od svih njih u oči upadaju upravo Željko Kerum i Josip Vuković – obojica gotovo pa šutljivi i štedljivi duhovi, na čast svojih stranaka i birača koji su ih izabrali.

No kada se pogleda ostale zastupnike koji se nisu iskazali osobitom rječitošću za saborskom govornicom, čovjek bi poželio da barem troše kao Kerum i Vuković, budući su njihovi troškovi slijedeći: od zastupnika koji su se ukupno tri puta javili za riječ – Jakša Baloević 54.047,48 kn (28.494 kuna za auto i cestarinu, pa još 25.553,48 za stan, režije i odvojeni život), HNS-ov Dragutin Glavina 32.322,18 kuna (7.257 kuna za automobil i cestarine, ali još 25.065,18 kuna za stan, režije i odvojeni život); od zastupnika koji su se dva puta javili za riječ, HDZ-ov Perica Jelečević 45.065,21 kuna (21.272 za troškove automobila i cestarina, i još 23.793,21 kuna za smještaj, režije i odvojeni život), SDP-ova Vesna Želježnjak 25.035,56 kuna (od toga 22.375,56 kuna za stan i odvojeni život) te HDZ-ova Marija Rapo sa 32.599,75 kuna (11.966 kuna za troškove automobila i cestarina, 4.080,26 kuna hotelskih troškova i još 16.553,49 kuna troškova za stan, režije i odvojeni život).

Ukupno je to 189.070,18 kuna za tek 12 javljanja u Saboru, ili 15.755,85 kuna po javljanju. Za usporedbu, Vladimir Šeks je svojih 13 javljanja odradio uz 0,00 kuna troška, dok je javljanje najaktivnijega zastupnika Zorana Vinkovića mimo redovitih plaća koštalo tek 29,4 kune (768 javljanja, a 22.573,08 kune troškova – samo za stan i odvojeni život).

Ministarstvo obrane je u srijedu, 20. veljače 2013. godine, u prostorima Hrvatskog vojnog učilišta “Petar Zrinski” na Črnomercum održalo dva događanja – jedno iza drugoga. Kao prvo, u 13 sati  organizirano je predstavljanje Godišnjeg plana javne nabave MORH-a za 2013. godinu. Na njemu su, uz vrh Ministarstva, sudjelovali i članovi Odbora za obranu Hrvatskog sabora te Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije Hrvatskog sabora. Ovo je događanje bilo otvoreno za javnost, i popratio ga je priličan broj novinara – iako se kasnije, tog i idućih dana, zapravo gotovo ništa o ovoj dosad jedinstvenoj predstavi transparentnosti nije čulo u glavnini hrvatskih medija.

Nakon kraja ove prezentacije, proglašena je kraća pauza. Tijekom njenog trajanja, s HVU su krenuli predstavnici Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije Hrvatskog sabora, a nakon još ponešto izjava i novinari. Ono što je uslijedilo oko 15 sati bio je drugi dio programa koji je MORH namjerio obaviti te srijede popodne. Naime, zatvoren za javnost održan je radni sastanak predstavnika MORH-a i Odbora za obranu Hrvatskog sabora, navodno o predstojećim promjenama Zakona o obrani i Zakona o službi u Oružanim Snagama RH.

Neuobičajeni skup – predstavnici 2 saborska tijela u gostima kod Ministarstva obrane

Teme održanih skupova

S jedne strane, moglo bi se reći da su oba ova skupa plod rada Odbora za obranu tijekom posljednjih tjedana. O prijedlozima Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH raspravljalo se nedavno u Hrvatskome saboru – kada su ta dva zakonska teksta prošla svoje prvo čitanje. Već tada se moglo čuti da MORH, točnije ministar Kotromanović, izričito poziva saborski Odbor da podnese i svoje daljnje pisane prijedloge promjena – ne bi li se možda i njima poboljšalo tekstove zakona pred njihovo upućivanje pred Sabor, u drugo čitanje. Uz to, izrijekom je spomenuo i održavanje namjenskog radnog skupa na ovu temu – baš kakav je onda Ministarstvo i organiziralo 20. veljače.

“Sveto obrambeno trojstvo” – Sabor, Ured Predsjednika RH i Ministarstvo obrane: Tomislav Ivić, Zlatko Gareljić i Ante Kotromanović

S druge strane, prošlog se tjedna na Odboru za obranu – povodom rasprave o Izvješću Državne revizije o obavljenoj reviziji poslovanja MORH-a – moglo čuti i o održavanju posebnoga skupa o javnim nabavama u MORH-u. Točnije, radilo se tu o apelima Vlatka Cvrtile, vanjskoga člana odbora, da se i na temu javnih nabava održi posebna tematska sjednica Odbora za obranu, naravno – uz sudjelovanje odgovarajuće delegacije Ministarstva. Kako je izgledalo, i ovaj je prijedlog tu pao na plodno tlo.

U srijedu smo o tome upitali za komentar i profesora Vlatka Cvrtilu, na što je on za portal Obris.org izjavio:

“Mislim da je sad jedna malo drugačija atmosfera, i to iz dva razloga. Prvo, iz razloga da postoji volja u Ministarstvu obrane da malo drugačije postavi komunikaciju s parlamentom, a s druge strane, opet – postoji i parlamentarna volja, odnosno, volja ljudi u Odboru da stvarno se malo bolje upoznaju sa sustavom, i da onda u tom smislu, onda imaju i malo više informacija… ja bi rekao, i kapaciteta, da kad dođu ključne stvari na Odbor, da onda mogu sudjelovati ozbiljno u raspravama. I mislim da je to jedna dobra kombinacija, jedna pozitivna energija, koju u svakom slučaju treba iskoristiti. Ovo je samo početak. Vjerojatno će  se te stvari nastaviti“.

Doduše, treba zamijetiti kako se u slučaju oba ova skupa, održana u srijedu 19. veljače, i radi, i ne radi o točno onome što je na Odboru za obranu traženo. Dok se za konzultacije o nadolazećim prijedlozima zakona još i može reći da su održane u formatu koji je MORH predložio, onaj prethodni skup – o Godišnjem planu javnih nabava ministarstva – svojim formatom definitivno odudara od traženoga. Dok je bila tražena zasebna tematska sjednica Odbora o javnoj nabavi, održana je tek tematska prezentacija organizirana od Ministarstva – a tek popraćenoj od saborskih zastupnika i vanjskih članova Odbora za obranu. Time je takav skup zapravo jako daleko od tematske sjednice Odbora, koju je 8. veljače ove godine tražio Vlatko Cvrtila, a podržali saborski zastupnici Baranović (HNS) i Božinović (HDZ).

Promjene u odnosu MORH i Sabora

No, ova dva organizirana skupa tek su dio promjena koje su se, izgleda, krenule događati u odnosima Sabora i obrambenog sektora. Zanimljivo je tu zamijetiti i ponešto neočekivani daljnji razvoj priče oko širenja ovlasti Sabora – po pitanju parlamentarne kontrole javnih nabava veće vrijednosti u obrani.

Božinović: bivši ministar obrane za jačanje uloge Sabora

Ova je inicijativa potekla od Davora Božinovića, bivšeg ministara obrane i sadašnjeg saborskog zastupnika HDZ-a. On je u noćnoj saborskoj raspravi povodom prvog čitanja Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH, 30. siječnja ove godine, predložio da Sabor, po uzoru na druge parlamente u modernim demokratskim zemljama, preuzme kontrolnu ulogu pri većim ili velikim vojnim nabavama. Pri tome, što uopće nije uobičajeno – za tu svoju ideju (iznesenu ispred kluba HDZ), odmah je dobio i potporu kluba HNS-a, da bi na kraju rasprave i Višnja Tafra (zamjenica ministra obrane koja je u ime institucije branila prijedloge zakona) podržala iznesenu ideju.

Ne lezi vraže, samo tri tjedna kasnije svi prisutni na prezentaciji Godišnjeg plana javnih nabava o ovoj inicijativi mogli su o tome sad čuti i od ministra Ante Kotromanovića, koji je pred kraj prezentacije na HVU izjavio:

“Mi smo u raspravi, koju smo imali u parlamentu, u Saboru – znači, i opozicija i pozicija – su dale jednu dobru primjedbu i jedan dobar prijedlog. A to je da se pojača kontrola Odbora za obranu – odnosno, preko Sabora, preko Odbora za obranu, u postupku nabave. Mi ćemo u Zakonu o obrani, i poslat ćemo taj prijedlog – što je posve logičan, da se… od određenog iznosa – znači, mora doći na Odbor za obranu, i prezentirati… Išli bi, recimo, u ovom slučaju – načelnik Stožera Lovrić i ja, dok sam ministar obrane, išli bi na Odbor i rekli: ‘OK, za iduću godinu mi planiramo određenu nabavku, određenu kupovinu… nebitno čega, što…’, i onda bi to raspravili, tražili mišljenje, isto, Odbora za obranu o tome. I to isto želimo, na taj način, isto pokazati našu transparentnost i involvirati što više Odbor za obranu u procese koji će se dešavati danas, sutra, i tko zna koliko godina, u Ministarstvu“.

Dakle, po svemu sudeći, tijekom protekla tri tjedna je prijedlog zastupnika Božinovića našao svoj put u službenu verziju prijedloga teksta Zakona o obrani, o čemu je pohvalnih riječi imao i Tomislav Ivić, Božinovićev stranački kolega te predsjednik Odbora za obranu. On je na upit portala Obris.org spomenutu ideju komentirao riječima:

“Meni je, eto, drago da po prvi puta praktički smo upoznati s Godišnjim planom javne nabave u Ministarstvu obrane. Mislim da je to dobro, da je nužnost – pogotovo u današnjim vremenima, da svi postupci javne nabave – koliko god je to moguće, i kada je u pitanju MORH – budu što transparentniji i što javniji. I u tom smislu mogu izraziti zadovoljstvo, što smo došli – jel’ tako – u ovakvu situaciju da imamo, dakle, na uvidu ono što će u ovoj godini biti predmet javne nabave u Ministarstvu. Posebno je, rekao bih to, bitno sada i … u smislu što je u saborskoj proceduri i Zakon o obrani, u kojem, nadam se da će biti i veće ovlasti – i kada je u pitanju Hrvatski sabor, a posebno matično tijelo – Odbor za obranu – u nadzoru rada Ministarstva. I gledam to sve u tom svjetlu, i mislim da je to dobra naznaka”.

Upitan misli li kod spominjanja većih ovlasti Sabora upravo na spomenutu inicijativu s kraja siječnja, potvrdio je to riječima:

“Pa naravno! Čuli ste, evo, što je i ministar rekao, da će u prijedlogu zakona za drugo čitanje biti i odredba da predmeti veće ove nabave – da će biti nužna suglasnost i saborskog Odbora za obranu“.

Uspoređujući ovaj razvoj odnosa Sabora i MORH-a, s onim koji je vladao proteklih godina (posebice od 2008. pa do kraja 2010. godine), teško se oteti dojmu radikalnoga obrata. Ako se ta promjena u odnosima pretoči barem donekle i u stvarne promjene zakonodavstva te prakse – kako upravne, tako i parlamentarne – moglo bi se i stvarno početi govoriti o jednom velikom pomaku na bolje.

Na klupama zastupnika crnogorske skupštine uskoro bi se trebala pojaviti 2 bitna izvješća Ministarstva obrane

Godišnji izvještaj o radu Odbora za sigurnost i obranu

Samo dan kasnije, 15. svibnja, skupštinski Odbor za sigurnost i obranu odradio je puno važniji zadatak – pred zastupnicima je prezentirao svoj prvi Godišnji izvještaj o radu Odbora i rezultatima parlamentarnog nadzora u 2011. godini. Rad Odbora za sigurnost i obranu Skupštine Crne Gore reguliran je posebnim „Zakonom o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane“ iz prosinca 2010. godine, prema kojem je Odbor nadležan za kontrolu ne samo obrambenog sustava (Ministarstva obrane i Vojske CG), već i sigurnosne službe (Agencija za nacionalnu bezbjednost), policije (Uprave policije, Ministarstva unutrašnjih poslova i javne uprave), kao i drugih tijela i institucija koje se bave poslovima sigurnosti i obrane. Prema spomenutom Zakonu, iako su sjednice Odbora uglavnom zatvorenog tipa (osim izuzetno, temeljem odluke većine članova tog tijela), Odbor za sigurnost i obranu dužan je do kraja tekuće kalendarske godine donijeti i javno objaviti godišnji plan parlamentarnog nadzora za iduću godinu. Jednako tako, Odbor je dužan barem jednom godišnje Skupštini podnijeti izvještaj o svom radu i rezultatima nadzora, uz moguće preporuke o daljnjem postupanju. Najzanimljiviji dio Zakona ipak je član 22, koji propisuje novčane kazne od 30 do 2 tisuće eura za zaposlene u tijelima i institucijama koje parlamentarnom Odboru uskrate informacije i dokumente, ili se ne pojave na sjednici Odbora, ako je to od njih zatraženo. Od 500 do 20 tisuća eura kaznit će se pravna osoba koja „ne omogući vršenje parlamentarnog nadzora u skladu sa zakonom“, ili ako „ne obavijesti Odbor o izvanrednom događaju“, ili se, pak, ogluši na zahtjev Odbora o predaji dokumentacije i traženih informacija.

Odbor za sigurnost i obranu nedavno je posjetilo Ministarstvo obrane

U Izvješću o radu, prezentiranom u Skupštini prošle srijede, kaže se da je Odbor za sigurnost i obranu u 2011. održao ukupno 16 sjednica, 2 savjetodavna saslušanja („Prevencija od poplava u Crnoj Gori u 2011. godini“ i „Pomorska sigurnost i bezbjednost u Crnoj Gori“) i 2 kontrolna saslušanja. Na ovim potonjima članovi Odbora saslušali su direktora Agencije za nacionalnu sigurnost na temu „Organizacija i djelovanje vehabijskog pokreta u Crnoj Gori“, te direktore Uprave policije i Agencije za nacionalnu sigurnost, kao i specijalnog tužitelja za suzbijanje organiziranog kriminala o „Listinzima u slučajevima Keljmendi i Šarić“. Rad Agencije za nacionalnu sigurnost bio je tema 9 sjednica Odbora, koji je također redovito bio obavještavan i o akciji „Balkanski ratnik“, koju je Američka agencija za borbu protiv narkotika (DEA) poduzela protiv narko-mafije na čelu sa crnogorskim bossom Darkom Šarićem. Po prvi je puta Odbor raspravljao o završnom računu proračuna za 2010. godinu, kao i  o proračunu za 2011., te o prijedlogu proračuna za 2012. za resore kojima je nadležan. U ime suradnje s nevladinim sektorom, a na temelju primjene odredbi Zakona o slobodnom pristupu informacijama, članovima nevladine udruge Institut „Alternativa“ dozvoljena je nazočnost na otvorenim sjednicama Odbora. Tako je ta udruga zapravo nadzirala sam parlamentarni nadzor, i o njegovoj prvoj godini objavila posebnu publikaciju.

Rad Odbora i parlamentarni nadzor obrambeno-sigurnosnog sektora pohvalili su u raspravi i zastupnici Skupštine Crne Gore, priznajući mu zasluge za „pionirski iskorak“. Ipak, član Odbora Nebojša Medojević (Pokret za promjene) bio je pomalo samokritičan, priznavši da Odbor nije uspio utvrditi što radi unutarnja kontrola u sigurnosnim službama, te upozorivši na krajnje problematične sigurnosne provjere, za čije je provođenje zadužena Agencija za nacionalnu sigurnost. Problem se pojavio kada je Ministarstvo obrane Crne Gore zaposlilo pripadnike drugih tajnih službi, koji nisu imali odgovarajuće sigurnosne provjere. Goran Danilović, zamjenik predsjednika Nove srpske demokratije, pak, problem vidi u jednom drugom tijelu – državnom tužilaštvu: „Problem sektora sigurnosti, problem korupcije i antikorupcije, kriminala i antikriminala u Crnoj Gori je na jednoj adresi – u državnom tužitelju“. Kako bi Odbor ubuduće još bolje funkcionirao, Danilović predlaže da mu ubuduće predsjedava predstavnik opozicije, čime bi se dokazala demokratska zrelost.