Jučer, 25. rujna, pripadnici Gardijske mehanizirane brigade (GMBR) proveli su na vojnom poligonu “Josip Markić” kraj Knina vojna metodsku-pokaznu vježbu  “Borbena provjera vodova u GMBR-u”. Cilj vježbe je bila provjera uvježbanosti mehaniziranog voda iz sastava 3. mehanizirane bojne Pauci i njemu pridodanih snaga. Osim snaga “plavih”, tijekom vježbe uvježbavana je i tzv. suprotna strana (“crveni”), koju su činili pripadnici 2. mehanizirane bojne Gromovi ojačani protuoklopnim timom.

Na vježbi su, priopćilo je Ministarstvo obrane RH, prikazane i neke nove taktike, tehnike i procedure koje se u Hrvatskoj vojsci razvijaju u skladu s naučenim lekcijama iz aktualnih sukoba. Vježba je bila dvostrana, uz slobodu manevra igrajućih postrojbi, što je čini posebnom, a dodatnu realnost vježbi dala je uporaba simulacijskog sustava MILES 2000.. Osim toga, na vježbi je prvi put prikazana nova obučna infrastruktura koju su vlastitim kapacitetima izgradili pripadnici Gardijske mehanizirane brigade, što će omogućiti još kvalitetniju i realniju obuku pripadnika i postrojbi GMBR-a u bliskoj budućnosti. Tijekom vježbe korišteni su dronovi za izviđanje i nadzor, FPV dronovi, ali i antidronske puške i antidronska zaštita. Posebno je zanimljivo vidjeti po prvi puta antidron pušku u rukama pripadnika OS RH – MORH je prije punih 5 godina raspisao javnu nabavu za kupovinu ovog oružja, no do sada nije viđena javno.

Zapovjednik Gardijske mehanizirane brigade brigadir Mirko Stošić izrazio je zadovoljstvo motivacijom, angažmanom i interesom koji  su pokazali pripadnici GMBR:

“Vježba je zahtijevala fizičke, psihičke i druge napore, no danas ste pokazali da je iza vas višetjedni rad koji neminovno dovodi do uspjeha”,

dok je zamjenik zapovjednika bojne Pauci bojnik Boris Lokas naglasio da su sudionici vježbe imali priliku pokazati kako se koriste novom tehnologijom poput dronova i komunikacijskih uređaja.

Isto tako, vježba je organizirana kao svojevrsni uvod za niz budućih obuka vodova iz sastava GMBR-a uz pomoć nove infrastrukture. Poručnik Nikola Prgomet, zapovjednik glavne obučne postrojbe 3. mehanizirane bojne Pauci, rekao je da su nova infrastruktura i uporaba dronova – noviteti ključni za GMBR: “Moramo pratiti suvremene trendove i biti proaktivni”.

*Photo: MORH/T.Brandt

Svečana primopredaja antidron sustava Kangal, kojeg je Ministarstvo nacionalne obrane Republike Turske doniralo za Oružane snage Bosne i Hercegovine, održana je u petak 15. svibnja 2025. godine u Vojarni OS BiH „Rajlovac“. Ministar obrane BiH Zukan Helez potpisao je certifikate o primopredaji u ime MO BiH, a u ime Ministarstva nacionalne obrane  Turske – turski vojni izaslanik u BiH, brigadir Murat Kul. Govoreći o značaju ove opreme za OS BiH u vrijeme kada različite bespilotne letjelice predstavljaju sve veću prijetnju u svijetu, ministar Helez je istaknuo potrebu da OS BiH prate razvoj suvremenih tehnologija i novonastalih prijetnji.

„U posljednje vrijeme, imamo potrebu zaštititi se od neovlaštenog prelijetanja objekata i lokacija OS BiH, te podići sveukupnu sigurnost vojnih lokacija na veći razinu,“

kazao je ministar Helez, dodavši:

„Antidron sustav Kangal koristi najnovije tehnologije za otkrivanje i neutralizaciju dronova, na principu elektronskog djelovanja, čime se omogućuje efikasna zaštita objekata od mogućih napada ili neovlaštenih preleta“.

Helez se posebno zahvalio turskom veleposlaniku Eminu Aksekiu i vojnom izaslaniku Kulu za njihov osobni angažman na provedbi ovog i ostalih brojnih pojekata modernizacije OS BiH, koji se provode uz veliku pomoć Turske, kao i potpori na putu BiH ka euroatlantskim integracijama.

„S Bosnom i Hercegovinom imamo neraskidive povijesne veze i ona nam je izuzetno važna za mir i stabilnost na Balkanu. I dalje ćemo nastaviti davati punu potporu njenom suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti, kako kroz sudjelovanje u Vijeću za provedbu mira (PIC) i EUFOR-u, tako i kroz dalju potporu Oružanim snagama BiH,“

zaključio je turski velepslanik Akseki.

Ceremoniji su nazočili veleposlanik Turske u BiH Emin Akseki, zamjenik načelnika Zajedničkog stožera OS BiH za resurse general-bojnik Mirsad Ahmić, zapovjednik Operativnog zapovjedništva OS BiH general-bojnik Mirzet Lubenović, zamjenik zapovjednika Zapovjedništva za potporu OS BiH brigadni general dr. Jasmin Čajić, pomoćnik ministra obrane BiH za politiku i planove Dženan Redžo i ostali predstavnici MO i OS BiH te Veleposlanstva Turske u BiH.

*Photo: MO BiH

Tri godine nakon MUP-a, i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske odlučilo je kupiti svoje prve anti-drone puške. Jučer, 6. srpnja, MORH je objavio nabavu te za nas nove opreme, procijenjene vrijednosti 213.200,00 kuna. Anti-drone puška nabavlja se kroz pregovarački postupak s prethodnom objavom, a rok za sudjelovanje je 22. srpnja u 13 sati.

MUP-ova anti-drone puška nabavljena krajem 2017. godine (Photo: MUP RH)

Sve ostalo je vrlo slično MUP-ovom natječaju iz 2017. godine. Štoviše, namjenu anti-drone puške MORH je praktički prepisao iz MUP-ovog natječaja, u kojem je stajalo da ona služi „za obranu i onesposobljavanje bespilotnih letjelica-dronova (Unmanned Aircraft Vehicles – UAV) u svrhu sprječavanja mogućeg oblika napada i/ili snimanja iz zraka na štićene osobe, objekte u posebnom nadzoru, te ostalih nezakonitih postupanja na štićenom području, tehnologijom ometanja frekventnog područja rada bespilotne letjelice – model HP Wust HP 47 (ili jednakovrijedan)“.

Dakle, baš kao i MUP, i MORH kupuje strogo određeni model anti-drone puške – HP Wust HP 47, poznat i kao „Drone Lance“, kojeg proizvodi njemačka tvrtka H.P. Marketing/Consulting Wüst. Za MUP RH tu je pušku nabavila zagrebačka tvrtka „ALFATEC Group d.o.o.“, čija je ponuda 2017. iznosila 258.000,00 kn bez PDV-a, odnosno 322.500,00 kn s PDV-om, i koja je jedina ponudila model HP 47. S obzirom na MORH-ovu procjenu vrijednosti u iznosu od 213.200,00 kn bez PDV-a, očito je da se tri godine kasnije računa na ponešto smanjenu cijenu. Da ne bi bilo zabune, MUP je za cijenu od 322 tisuće kuna nabavio samo jednu anti-drone pušku, pa ne treba očekivati ni da će MORH nabaviti više od jednog primjerka za ovu cijenu. Za razliku od MORH-a, njemački Bundeswehr je prošle godine najavio nadogradnju svog arsenala za borbu protiv malih bespilotnih letjelica kupovinom 30 komada „prenosivih ometača“ HP 47+.

Dio kompleta

Uz anti-drone pušku s prihvatnom vodilicom i optičkim uređajem za ciljanje, u kompletu se nalaze još i punjivi baterijski ulošci (dva seta po uređaju), punjač akumulatorskih baterija s priključkom na 230V AC (1 komplet po uređaju), te kovčeg ili taktička torba za smještaj i transport uređaja i ostale opreme iz sastava kompleta. U sklopu nabave anti-drone puške, Ministarstvo obrane traži i provođenje obuke za minimalno 4 polaznika, u trajanju od minimalno 8 radnih sati. Od značajki koje anti-drone puška mora imati, MORH propisuje sljedeće:

• integrirani fiksni antenski odašiljački sustav sa najmanje tri frekventna područja iz okvira Remote Control Band (RC) i Global Navigation Satellite System (GNSS/GPS),
• frekventna područja u operativnoj primjeni antidron ”puške”: (1) GNSS nazivno 1, 6 GHz (minimalno radno područje 1559 – 1610 MHz), (2) RC nazivno 2,4 GHz (minimalno radno područje 2400 – 2483 MHz) i (3) RC nazivno 5,8 GHz (minimalno radno područje 5725 – 5875 MHz)
• ciljnički sustav za usmjeravanje djelovanja ometanja, prema lociranom pokretnom cilju,
• upravljački mehanizam za aktiviranje uređaja/odabir aktivnog frekventnog područja,
• interna signalizacija statusa rada uređaja, statusa baterijskog napajanja i odabranog frekventnog područja, te grešaka u  funkcioniranju sustava,
• baterijsko napajanje.

HP 47 na sajmu ASDA 2019

Mjesto izvršenja ugovora je zagrebačka vojarna „Tigrovi – Croatia“, a krajnji rok isporuke je 30. studenog ove godine, što znači da će MORH i OS RH svoju anti-drone pušku početi aktivno koristiti tek sljedeće godine. Prema dostupnoj dokumentaciji, i MUP-u i MORH-u je anti-drone puška potrebna za „provedbu zadaća osiguranja štićenih osoba, objekata i infrastrukture ili prostora od posebnog značaja i interesa“, te rada na „nadzoru i zaštiti državne granice, zadaćama traganja i spašavanja, u VP operacijama okruženja i pretrage, prilikom potpore civilnim institucijama u prevenciji ili saniranju posljedica prilikom elementarnih nepogoda i drugim zadaćama gdje postoji povećani ili veliki rizik za angažiranje ljudi uslijed posrednih ili neposrednih štetnih utjecaja na sigurnost i zdravlje ljudi“.

Demonstracija rada anti-drone puške na TT zboru 2019.

Kako smo već pisali, ova anti-drone puška djeluje tako da prisili malu bespilotnu letjelicu na spuštanje ili na vraćanje na početnu poziciju. MUP RH je prvi puta upotrijebio svoju anti-drone pušku HP 47 u veljači 2018. godine, prilikom posjeta Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Prošle godine prilikom proslave Dana OS RH na Jarunu Specijalna policija MUP-a RH demonstrirala je rad anti-drone puške, a tvrtka „ALFATEC“ izložila ju je na splitskom vojnom sajmu ASDA 2019. Što je Ministarstva obrane tiče, ono već godinama muku muči s dronovima koje razni „genijalci“ dižu tijekom gašenja požara, ne bi li dobili što atraktivnije fotografije. Time dovode u opasnost pilote protupožarnih aviona, zbog čega je MORH periodički upozoravao da se to ne čini. Slično se počelo događati i prilikom raznih TT-zborova s letačkim programom, pa nema nikakve dileme da je nabava anti-drone puške neophodna. I to ne starijeg modela, niti samo jednog primjerka.

Uz to, potpuno je nerazumljivo da u današnje vrijeme eksplozivnog rasta dostupnosti jeftinih besposadnih letjelica državne vlasti ijedne rubno ozbiljne države stoje oslonjene samo na takvu količinom rijetku i relativno rudimentarnu mobilnu opremu, umjesto rada na sustavnome stvaranju ozbiljnijih zaštitnih kišobrana nad prostorima od posebnog javnog značaja. Time, kada gledamo aktualnu nabavu anti-dron puške – iako je riječ o načelno pohvalnom koraku za Ministarstvo obrane RH – ostaje činjenica da se tu radi tek o parcijalnoj, te tehnološki konzervativnoj mjeri iz nužde. Njeno suštinski kasno poduzimanje itekako ostavlja otvorenim pitanje za čitavu Hrvatsku – što se čeka sa sustavnim raspisivanjem natječaja za nabavu ozbiljnijih sustava zaštite ključnih nacionalnih institucija i kritički važnih lokacija (kao R&S Ardronis, o kojem smo već pisali i na portalu Obris.org), od prijetnje zlonamjernim besposadnim letjelicama??

Posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj, treći u posljednjih 5 godina i prvi u njegovome svojstvu predsjednika Srbije, prošao je u znaku vrlo jakih mjera sigurnosti. Osim snajperista i policijskog helikoptera, na terenu je najzapaženije bilo novo MUP-ovo oružje, uočeno kod pripadnika Specijalne policije razmještene na Markovom trgu. Naime, jedan od specijalaca u rukama je držao novu anti-drone pušku, iznimno specijalizirani komad zaštitne opreme/naoružanja kojeg je MUP nabavio javnom nabavom s kraja prošle 2017. godine.

Wüst HP 47 Counter UAV Drone Jammer

Kako smo već pisali na portalu Obris.org, MUP RH je 09. kolovoza prošle godine oglasio nabavu (1) bespilotne letjelice, (2) termovizijske kamere za bespilotnu letjelicu i (3) puške za onesposobljavanje bespilotne letjelice. Baš ovo posljednje je velika novost u opremanju hrvatske policije, a ujedno i najskuplja stvar u ovom traženom setu – samo njenu vrijednost MUP je procijenio na 266.000,00 kn bez PDV-a. Pri tome, MUP je tražio točno određeni model puške (HP 47, poznat i pod nazivom „Drone Lance“), kojeg proizvodi njemačka tvrtka „H.P. Marketing&Consulting Wüst GmbH“, a namjena joj je „obrana i onesposobljavanje bespilotnih letjelica-dronova u svrhu spriječavanja mogućeg oblika napada i/ili snimanja iz zraka na štićene osobe, objekte u posebnom nadzoru, te ostalih nezakonitih postupanja na štićenom području“. Da ne bi bilo zabune, prema navodima dokumentacije za ovu javnu nabavu, MUP RH je nabavio samo jedan primjerak ovog oružja, čime su pomalo smiješni medijski napisi o „anti-drone puškama na zagrebačkim ulicama“.

Tri mjeseca nakon oglašene nabave, točnije 22. studenog 2017. godine, MUP RH je kroz Elektronički oglasnik javne nabave obavijestio i o dodjeli ugovora te isporuci roba iz spomenute javne nabave. Tako su bespilotna letjelica i termovizijska kamera kupljene od tvrtke „KING ICT d.o.o.“, dok je za anti-drone pušku najboljom od 3 pristigle ponude ocijenjena ponuda tvrtke „ALFATEC Group d.o.o.“ iz Zagreba. Njihova je ponuda iznosila 258.000,00 kuna bez PDV-a, odnosno 322.500,00 kn s PDV-om – što je onda i bilo prihvaćeno. Riječ je o komadu opreme kojim je u praksi započeto ukupno opremanje namjenskom anti-drone opremom u Republici Hrvatskoj.

Hikvision UAV-D04JAI

ALFATEC-ova ponuda je, prema MUP-ovom obrazloženju, jedina ispunila zahtjeve iz postavljenih tehničkih specifikacija, za razliku od anti-drone pušaka ponuđenih od tvrtki „REMEX d.o.o.“ i „KING ICT d.o.o.“ iz Zagreba. Ispunjenju zahtjeva očito je pridonijela činjenica da je jedino ALFATEC ponudio pušku traženog modela – baš „HP 47 Counter UAV Drone Jammer“ njemačke tvrtke „H.P. Marketing&Consulting Wüst GmbH“, za razliku od KING ICT-a koji je ponudio model „UAV-D04JAI“ kineske tvrtke „Hangzhou Hikvision Digital Technology Co. Ltd.“, te REMEX-a koji je nudio „DroneGun MkII“ australskog proizvođača „DroneShield Ltd.“. Uz to, napomenimo i kako je ponuđena njemačka anti-drone puška jedina kompaktna (sve komponente su sadržane u samome oružju, čiji je baterijski sklop na stražnjoj strani uređaja, iza ramena korisnika), dok ponuđene kineske i australske inačice nužno dolaze s neophodnim dodatnim ruksacima za elektroniku i/ili baterije.

Battelle DroneDefender® V2
C-UAS Device

Zanimljivo je da se u slučaju australskog DroneShielda moglo nuditi kompaktnu varijantu njihove anti-drone puške (tzv. „DroneGun Tactical“), a po tom bi kriteriju u igru možda ušao i noviji „DroneDefender® V2 C-UAS Device“ američke tvrtke Battelle – no, do svega toga u MUP-natječaju iz prošle godine nije došlo. Uglavnom, za razliku od navoda pojedinih hrvatskih medija, na Markovom trgu danas definitivno nije bilo za vidjeti „pušku za hvatanje dronova mrežom“, a jednako tako ni ponegdje spominjani stariji „DroneDefender®“ poduzeća Battelle – već samo krajem 2017. godine kupljeni njemački sustav HP 47, doduše s antenskim sklopom ponešto vizualno sličnim spomenutim američkim anti-drone puškama.

Novonabavljena njemačka anti-drone puška pokazana je javnosti po prvi put na press-konferenciji ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, održanoj 22. prosinca prošle godine. Božinović je tom prilikom predstavio nabavu nužne opreme za policijske službenike, u ukupnoj vrijednosti od 34 milijuna kuna. Iako to tada nije bilo izrijekom istaknuto, zanimljivo je da se među pokazanim stvarima, između novih jakni i čizama, našla i nova MUP-ova anti-drone puška. O njoj se do danas praktički ništa nije čulo. MUP-ova je procjena očito bila da je današnji posjet Aleksandra Vučića dovoljno rizičan, a sam Vučić ultra-štićena osoba, da po prvi puta na ulicu iznese novu anti-drone pušku.

Ministarstvo unutarnjih poslova oglasilo je u srijedu, 9. kolovoza, nabavu bespilotne letjelice, termovizijske kamere za bespilotnu letjelicu, i puške za onesposobljavanje bespilotne letjelice. Od svega se naručuje po jedan komad, a ukupna procijenjena vrijednost predmeta nabave iznosi 377.000,00 kuna bez PDV-a. Sudeći prema jamstvima za ozbiljnost ponude, MUP očito računa na to da će anti-drone puška biti najskuplja. Tako jamstvo za ozbiljnost ponude za pušku iznosi 7.980,00 kn, za termovizijsku kameru – 2.040,00 kn, a za sam drone ili bespilotnu letjelicu tek 1.290,00 kn.

Buduća MUP-ova bespilotna letjelica treba biti u kompletu, koji osim samoga drona uključuje i tablet, daljinski upravljač, baterije i punjače. MUP je misli upotrebljavati „za zračno dnevno i noćno izviđanje mjesta događaja, rano uočavanje prijetnji, pronalazak traženih osoba, stvari i objekata pri akcijama potraga i spašavanja, te pomoć pri nadzoru određenih mjesta i područja“. Procjena vrijednosti za letjelicu je 43.000,00 kn bez PDV-a. Ista je namjena i za termovizijsku kameru za bespilotnu letjelicu, samo što je njena procijenjena vrijednost nešto viša, i iznosi 68.000,00 kn bez PDV-a.

Informativni prikaz anti-dron puške kakvu MUP želi nabaviti

Što se tiče anti-drone puške, MUP traži točno određeni model – HP 47. Pod namjenu stavljen je relativno široku opis, ali vezan za štićenu osobu i štićeno područje. Tako stoji da je namjena te puške „obrana i onesposobljavanje bespilotnih letjelica-dronova (Unmanned Aircraft Vehicles-UAV) u svrhu spriječavanja mogućeg oblika napada i/ili snimanja iz zraka na štićene osobe, objekte u posebnom nadzoru, te ostalih nezakonitih postupanja na štićenom području, tehnologijom ometanja frekventnog područja rada bespilotne letjelice-model HP Wust HP 47 (ili jednakovrijedan)“. Anti-drone puška ujedno je najskuplja od svih traženih sredstava – njena procijenjena vrijednost je čak 266.000,00 kn bez PDV-a. Izričito taj traženi model proizvodi njemačka tvrtka H.P.Marketing&Consulting Wüst, koja posljednjih 30-ak godina prodaje upravo različitu opremu za ometanje signala policijama i vojskama diljem svijeta.

MUP ponude prima do 5. rujna do 09:00 sati, nakon čega će se momentalno započeti s javnim otvaranjem ponuda. Rok donošenja odluke o odabiru ili poništenju iznosi 45 dana od dana isteka roka za dostavu ponude.

Anti-drone puška u Davosu

Švicarska policija u Davosu isprobava HP 47 (Photo: Simon Dawson/Bloomberg)

Sredinom siječnja ove godine švicarska policija došla je u žižu javnosti prilikom testiranja anti-drone puške, odnosno ometača signala bespilotne letjelice, u sklopu sigurnosnih priprema za Svjetski ekonomski forum u Davosu. Tom prilikom je testiran isti tip puške koju sada želi i MUP RH – HP 47 Counter UAV Jammer, a iz tvrtke H.P.Marketing&Consulting Wüst, koja proizvodi i prodaje ovu opremu, objasnili su da policija testira anti-drone pušku kako bi se uvjerila da je oprema spremna za prizemljenje bilo koje bespilotne letjelice koja bi mogla predstavljati bilo kakvu vrstu opasnosti za sudionike ili sam Forum. Švicarska policija bila je, naime, zabrinuta da bi bespilotne letjelice mogle biti korištene za fotografiranje i mapiranje položaja policije, obavještajaca i drugih sigurnosnih djelatnika – bilo za nadziranje njihovih kretanja i postupaka, bilo za sam napad.

HP47-Counter-UAV-Jammer

Iz njemačke tvrtke H.P.Marketing&Consulting Wüst potvrdili su da su posljednjih godina u porastu zahtjevi za razvoj i nabavu raznih uređaja i opreme specifične za tehnologiju bespilotnih letjelica, koje postaju sve jeftinije, a time i dostupnije. Donedavno su glavni kupci anti-drone pušaka bili s Bliskog istoka, koristeći ih kao obranu od potencijalnih terorističkih napada, no u posljednje vrijeme kupci su rasprostranjeni širom svijeta, izjavio je Steffen Wicker iz H.P.Marketing&Consulting Wüst za Bloomberg. Model anti-drone puške koji je koristila švicarska policija u Davosu, kao i njemačka policija u Berlinu tijekom posjeta američkog predsjednika Baracka Obame i u Hamburgu tijekom sigurnosne konferencije 2016. godine, HP 47 Counter UAV Jammer, karakterističan je po blokiranju signala bespilotne letjelice na udaljenosti većoj od 300 metara.

Nedavne slike sustava DroneDefender na terenu kod Mosula u Iraku

Anti-drone puške, ili ometači signala, blokiraju prijenos signala između bespilotne letjelice i njenog operatera, te onemogućavaju daljinsko upravljanje i GPS navigaciju letjelica. Pri tome, bespilotni sustavi na meti djelovanja anti-drone puške po gubitku veze u pravilu ili krenu slijetati, ili pak ostaju lebdjeti na mjestu unutar tzv. nevidljivog oblaka kojeg je stvorio ometač signala. U tom trenutku bespilotnu letjelicu lako može onesposobiti snajper ili neko drugo sredstvo za hvatanje i obaranje.

Za razliku od ovih europskih primjera (koji su MUP RH oduševili toliko da je čitavu objavu za javnu nabavu oblikovao prema jednom konkretnom modelu opreme), zanimljivo je napomenuti kako se prošloga ljeta u rukama Oružanih snaga SAD u Iraku moglo vidjeti anti-drone pušku DroneDefender tvrtke Battelle – za koju se čulo i kako je u američku operativnu uporabu ušla nakon širih testiranja niza konkurentskih proizvoda (održanih u rujnu 2015. godine na poligonu Yuma Proving Ground u saveznoj državi Arizona). Njen je provjeren domet djelovanja oko 400 metara, a navodno najbolje radi u sklopu sa zasebnim mobilnim radarima koji osiguravaju otkrivanje bespilotnih letjelica u punome krugu i na udaljenostima dostatnim za davanje operateru anti-drone oružja nešto vremena za pripremu djelovanja. Za kraj napomenimo i da je spomenuti njemački sustav HP 47 ponešto masivniji, pa baterije nosi u stražnjem dijelu samog ometača (koji se naslanja na rame operatera, kao kod formom sličnih ručnih protuzračnih ili protuoklopnih sustava), dok američki DroneDefender antene ometača integrira u načelni oblik jurišne puške, a napajanje nosi u laganom ruksaku (ponešto sitnijem od onog pri usporedivom sustavu IHASAVAR, kojeg je turski Aselsan predstavio početkom ove godine).

Opasnost za zračni promet

Sudeći prema razlogu nabave anti-drone puške, i MUP RH ima sličnu namjeru korištenja ove inovativne opreme kao i njemačka i švicarska policija. No u jeku protupožarne sezone MUP bi mogao svoju opremu testirati i u manje anti-terorističke svrhe. Naime, nakon što su bespilotne letjelice postale dostupne čak i u rekreativne svrhe, počele su predstavljati i specifičan problem u zračnom prometu. Posljednjih nekoliko godina dronovi su uočavani i iznad požarišta u Dalmaciji – gdje su takve privatne letjelice najvećim dijelom korištene ne bi li za svoje operatere i slikom zabilježile svu snagu plamtećih požara. U takvoj situaciji nije nemoguć ni bliski susret takvih privatih bespilotnih letjelica s državnim vatrogasnim avionima Canadair ili Air Tractor. Upravo se više takvih situacija i dogodilo u Hrvatskoj, a posebno je ostao zapažen apel Oružanih snaga RH upućen javnosti krajem srpnja 2015. godine, koji je kazao:

“Osim što nije dozvoljeno letjeti dronovima bez ispunjavanja zakonom propisanih uvjeta (Pravilnik o sustavima bespilotnih zrakoplova), takvim postupcima izravno se ugrožavaju životi letačkih posada koje gase požare. Ukoliko se na nekom požarištu tijekom djelovanja zračnih snaga uoči bespilotna letjelica, zračne protupožarne snage iz sigurnosnih razloga bit će prisiljene obustaviti sve akcije gašenja požara iz zraka i povući se s požarišta. OS RH stoga ovim putem pozivaju vlasnike bespilotnih letjelica da ih niti u kojem slučaju ne koriste u blizini požarišta na kojima u gašenju sudjeluju zračne snage, jer mogu uzrokovati rušenje zrakoplova i dovesti u pitanje živote članova posada kao i ljudi koji su na zemlji“.

Kako bi se ubuduće spriječile takve situacije, ne bi bilo naodmet ni da MUP RH svoju novu anti-drone pušku s vremena na vrijeme prebaci s poslova zaštite osoba ili lokacija na djelovanja u područjima požara koji iz godine u godinu učestalo haraju Hrvatskom. Naravno, u svim normalnim situacijama to bi bio tek uvod i u ozbiljnu te sustavnu zaštitu zračnog prostora oko niza bitnijih javnih i vojnih prostora – prema uzoru Sjedinjenih Američkih Država, koji smo već opisivali na portalu Obris.org.

Ratni brod na suvremenom pomorskom bojištu izložen je napadima i pogotcima ubojitim oružjima velikog dometa, te trpljenju kritičnih oštećenja borbenih sustava i strukture broda. Sposobnost broda da odoli takvim prijetnjama na bojištu definirana je kao preživljavanje broda. Preživljavanje ovisi o kombinaciji triju elemenata: (1) osjetljivosti broda – sposobnosti da izbjegne pogodak, (2) ranjivosti broda – razini oštećenja nakon pogotka, i (3) oporavku broda – sposobnosti otklanjanja tih oštećenja.

(1) Osjetljivost je sposobnost broda da izbjegne detekciju, da zavede nadolazeću prijetnju od ranjivih područja broda, ili da uništenjem prijetnje izbjegne pogodak. Takve sposobnosti ugrađuju se u ratni brod već tijekom projektiranja, težeći da se strukturom, opremom i borbenim sustavima smanji osjetljivost broda na vrlo nisku razinu.

Prihvatljiv pristup smanjenju osjetljivosti ratnog broda provodi se analizom raznih operativnih scenarija na pomorskom bojištu. Primjerice, napad na ratni brod može se očekivati nakon otkrivanja i identifikacije broda dalekim detektorima neprijatelja. Da bi se smanjila vjerojatnost uspješnosti takvog scenarija, nužno je poznavati i analizirati signale koje generira vlastiti ratni brod, te raspolagati podacima o mogućnosti otkrivanja i identifikacije tih signala detektorima napadača. Važan segment tih analiza odnosi se na svojstva i djelotvornosti svojih raspoloživih sustava obrane, obmanjivanja i ometanja kojima će se ratni brod suprotstaviti prijetećim oružjima neprijatelja.

Analiza osjetljivosti broda po segmentima

Razinu osjetljivosti ratnog broda dominantno određuju: 1. operativni uvjeti na bojištu, 2. razina i intenzitet prijetnji, te 3. karakteristike samog broda. Zamjetljivost broda, korištenje “mekih” i “tvrdih” protumjera, te performanse i sposobnosti samozaštitnih oružja važni su čimbenici karakteristika broda.

(2) Ranjivost je sposobnost konstrukcije broda, njegovih sustava i njegove posade da destruktivni učinci pogotka broda budu što manji. Ranjivost je mjera mogućeg učinka pogotka broda, ili bolje rečeno, procjena borbene i plovne sposobnosti broda nakon pogotka. Elementi smanjenja ranjivosti ratnog broda moraju se, također, predvidjeti već u fazi projektiranja plovila.

(3) Oporavak je sposobnost brzog popravka pogotkom oštećenih kritičnih brodskih funkcija, kako bi se održala plovnost i, po mogućnosti, borbena sposobnost.

Manja razina osjetljivosti broda = veća vjerojatnost preživljavanja

U regionalnim sukobima posljednjih desetljeća dokazana je djelotvornost takozvanih pametnih-vođenih raketa, a također i njima suprotstavljenih tehnologija za smanjenje zamjetljivosti pomorskih i zračnih ciljeva. Vođene i samonavođene rakete pronalaze ciljeve pomoću radarskih, laserskih, infracrvenih ili televizijskih senzora u njihovu sustavu navođenja. Ti senzori u raketi otkrivaju cilj na temelju njegove zamjetljivosti u odnosu na okolinu cilja (morska površina, površina zemljišta s prirodnim ili izgrađenim objektima i slično). Smanjivanje radarske, infracrvene ili vizualne zamjetljivosti cilja na razinu usporedivu sa zamjetljivošću okoline cilja, otežava se senzorima rakete pronalaženje i praćenje toga cilja. Očito je vjerojatnost pogotka brodova vođenim raketama izravno razmjerna razini njihove zamjetljivosti. Tijekom ratnih djelovanja zamjetljivost se pokušava smanjiti “utapanjem” u neposredni okoliš, maskirajući ratne brodove na različite načine, čime se povećava vjerojatnost njihova preživljavanja.

U doba uključivanja intenzivne komponente elektroničkog ratovanja na pomorsko ratište, niska zamjetljivost postala je najvažniji čimbenik preživljavanja broda. Naime, niska zamjetljivost, s jedne strane, smanjuje vjerojatnost otkrivanja broda pomoću senzora velikog dometa, a s druge, pomaže uspješnijem djelovanju “meke” obrane broda u suprotstavljanju napadima vođenih protubrodskih raketa.

Izvori zračenja na ratnome brodu

Ratni brod na otvorenoj morskoj pučini zastrašujuće je ranjiv, čemu značajno doprinose i njegova optička, radarska, akustička, toplinska i magnetska zamjetljivost. Tu zamjetljivost čine zapravo elektromagnetska, magnetska i akustička polja – koja zrače izvori na brodu (primarna polja), ili koja se, zračena iz nekih vanjskih izvora, reflektiraju od nadvodne i podvodne brodske strukture (sekundarna polja), te se prostiru od broda, sukladno zakonima fizike, slobodnim volumenom prostora oko broda ili se šire u morskim dubinama. Polja koja zrači brod mogu se detektirati pomoću odgovarajućih senzora (ljudska osjetila ili različiti elektronički prijamnici), koji tako zamjećuju taj brod, a u većini slučajeva određuju i njegovoj položaj.

Većina ratnih brodova, koji su još i danas u opremi ratnih mornarica diljem svijeta, izgrađena je temeljem tradicionalnih metoda 20. stoljeća. Oni su na otvorenom moru vrlo zamjetljivi ciljevi za samonavođene protubrodske rakete, granate i torpeda, koji se s lakoćom navode na njihove goleme radarske površine (Radar Cross Section – RCS), ili na visoku razinu podvodnih zvučnih signala koje proizvode razni izvori u brodu, ili na intenzivna infracrvena zračenja iz toplinskih izvora na brodu.

Manja razina zamjetljivosti broda = manja vjerojatnost pogotka

Zračena i reflektirana polja broda

Sve do prve pojave radarski samonavođenih protubrodskih raketa, zamjetljivost broda nije predstavljala bitan čimbenik u sveukupnoj operativnoj djelotvornosti ratnog broda. Tek povijesno potapanje izraelskog razarača Eliat 1967. godine s 4 protubrodske rakete Styx (P-15) potaklo je izraelske vojne stručnjake i projektante brodova na analizu slabih točaka izraelske flote, koje su bile presudne za tako točno pogađanje tim novim oružjem iznenađenja. Izraelski stručnjaci su brzo shvatili da je velika zamjetljivost njihovih brodova bila najslabija točka flote, pa su u skladu s prvim zaključkom te analize uklonjeni svi veliki brodovi razmjerno male brzine i slabih manevarskih sposobnosti. Te promjene dale su, uz primjenu novih taktika, spektakularne rezultate u skoroj budućnosti. Naime, brodovi izraelske flote nisu bili pogođeni niti jednom od 50 Styx protubrodskih raketa koje su bile na njih lansirane u kasnijem izraelsko-arapskom sukobu 1973. godine.

To je postignuto zahvaljujući širokoj uporabi detektora prijetećih radarskih signala, s pomoću kojih su rano otkrivali prisustvo i položaje neprijateljskih brodova na velikim udaljenostima, zatim primjenom taktike usmjeravanja pramca brodova prema otkrivenim radarima (najmanja radarska površina), te uz masovno i programirano izbacivanje chaffova (oblaci radarskih mamaca). Takvom izraelskom uspjehu najviše je doprinjela znatno smanjena radarska zamjetljivost brodova, jer su među tim manjim brodovima lažni ciljevi-chaffovi bili znatno uočljiviji i zavodljiviji radarima neprijateljskih protubrodskih projektila. Osim toga, brodove male radarske površine neprijateljski motrilački radari više nisu mogli otkrivati s udaljenosti 50 km, već su im se morali približavati na manje daljine, izlažući se tako vjerojatnijem otkrivanju i pogodcima izraelskih protubrodskih raketa tipa Gabrijel I, dometa oko 30 km. No, uspješan izraelski poduhvat smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova primjenom odgovarajućih tehnologija nije se rasplamsao u ratnim mornaricama svijeta, usprkos nove i naglo rastuće opasnosti od radarski samonavođenih protubrodskih raketa.

Početkom osamdesetih godina, nakon uspješnih smanjenja zamjetljivosti u aeronautici, počelo se ozbiljnije razmatrati problematiku smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova. Tome je doprinio i strah od novih naraštaja pametnih oružja za borbu protiv svih tipova pomorskih i zračnih platformi, s kojima su se u tom razdoblju intenzivno opremale ratne mornarice i zrakoplovstva diljem svijeta. Uz razvoj i proizvodnju sustava elektroničkog ratovanja i oružja za blisku obranu broda, namijenjenih suprotstavljanju većini tih novih protubrodskih prijetnji, prišlo se i preispitivanju temeljnih kontrukcijskih načela izgradnje ratnih brodova, posebice sa stanovišta zamjetljivosti, brzine i manevarbilnosti broda kao dodatnih komponenti zaštite broda. Površinski borbeni brodovi 21. stoljeća trebali su biti “nepobjedivi ili nevidljivi”. “Nepobjedivi” ne znači obvezatno i veliki brod, već taj pojam u ovom kontekstu predstavlja čvrsto integriranu borbenu skupinu vrlo sposobnih manjih brodova. Primjena tehnologija niske zamjetljivosti, mala veličina, i velika brzina tih brodova pomaže im da postanu “nevidljivi”. To će biti platforme s najvećim brzinama od 60 do 80 čvorova, brzinama krstarenja 50-60 čvorova i brzinom zaokreta 6-8 0/s. Velika brzina zaokreta stvarat će probleme neprijateljskim sustavima za upravljanje paljbom, te će akcije izbjegavanja protiv nadolazećih protubrodskih raketa postati djelotvornije.

Optimalno nezamjetljiv brod – ne i nevidljiv brod

Smanjivanje zamjetljivosti nove klase brodova značajno povećava cijenu projekta. Budući da su proračuni mnogih zemalja pod stalnim pritiskom, to se pokušava mjeru smanjenja zamjetljivosti uravnotežiti s drugim traženim sposobnostima broda, kao što su primjerice njegova manevrabilnost i opremljenost. Naime, trebalo bi odrediti potrebnu operativnu razinu zamjetljivosti broda, koju je nužno analizirati u različitim fazama borbenog sukoba i ocijeniti kada je njena dobrobit najveća i koja je najniža razina zamjetljivosti neophodna. Smanjivati zamjetljivost broda na najnižu moguću razinu, s jedne strane, značajno povećava cijenu gradnje, a s druge arhitektonska izvedba smanjuje i ograničava broj i veličinu brodskih oružja i senzora.

Zamjetljivost nije jedina komponenta preživljavanja broda, odnosno njegove sposobnosti da izbjegne pogodak, već tome doprinose još dvije komponente:

– elektromagnetska diskrecija kojom se brod treba zaštititi od detekcije njegovih vlastitih emisija,

– sposobnost odgovora elektroničkim protumjerama (Electronic Counter Measures – ECM) uz pomoć kojih se dodatno otklanja opasnost pogađanja broda, onemogućujući optimalna djelovanja senzora u samonavođenim raketama, ometanjem i obmanjivanjem istih.

Zbog gore navedenog, prihvatljivije je rabiti termin “upravljanje zamjetljivošću” (signature control) umjesto mnogo raširenijeg termina “nevidljivost” (stealthiness), jer govoreći o ratnom brodu stvarna nevidljivost je utopija.

Visoka vjerojatnost preživljavanja malih – niska vjerojatnost preživljavanja velikih

Smanjenje, odnosno upravljanje radarskom zamjetljivošću, jako ovisi o namjeni i veličini broda. Za brodove veličine korvete, fregate i razarača osnovni razlog upravljanja RCS-om je smanjenje osjetljivosti na radare samonavođenih protubrodskih raketa. No i uz primjenu raspoloživih tehnologija niske zamjetljivosti – nije moguće smanjiti radarsku zamjetljivost takvih brodova na razinu nižu od sposobnosti detekcije projektilovim radarom.

Zamjetljivost manjih korveta i brzih napadajnih brodova smanjuje se u svrhu smanjenja vjerojatnosti njihova otkrivanja motrilačkim radarima velikih dometa. Njihova radarska površina nije svedena na ništicu, već na nisku razinu koja je ispod praga detekcije motrilačkih radara na većim udaljenostima. Za razliku od tih najmanjih platformi, nemoguće je izbjeći radarsko otkrivanje najvećih brodova, kao što su primjerice nosači zrakoplova, krstarice, razarači i slično, makar na njih bile ugrađene sve poznate tehnologije i mjere niske zamjetljivosti. Na takvim pomorskim gigantima pokušava se ugradnjom tehnologija niske zamjetljivosti bar otkloniti pogodak protubrodske rakete od najvitalnijih dijelova broda.

No, stealth nije samo sadržan u konstrukciji broda i primjenjenim tehnologijama, već treba poduzeti još i niz dodatnih mjera za postizanje njegove pune učinkovitosti. Da bi ugrađena niska zamjetljivost broda bila i operativno djelotvorna, ona mora biti kombinirana s prikladnim taktikama, zapovjednim i upravljačkim softverom, radarskim i IC mamcima, te elektroničkim protumjerama. Niska zamjetljivost u kombinaciji s elektroničkim protumjerama smanjuje osjetljivost, odnosno povećava vjerojatnost preživljavanja broda. Stoga se, u početnoj fazi razvoja operativnih djelovanja, intenzivno motri elektromagnetno okruženje s ESM (Electronic Support Measures) radarskim detektorima, te se na temelju prikupljenih podataka procjenjuje trenutna i stvarna opasnost tog okruženja. Kada se eventualno otkriju prijeteći i opasni signali, donosi se odluka o poduzimanju protuelektroničkih djelovanja.

Pri tome, velike ratne mornarice ne mogu više malim zemljama prilaziti očekujući samo “plemenski” sukob niske razine sofisticiranosti. Na otvorenom tržištu oružja, posebice onom istočnom, teško je nadzirati i pratiti tko što kupuje, te više nijedna obavještajna agencija ne može sa sigurnošću ustvrditi sa čime raspolažu pojedine zemlje, odnosno kakva ih iznenađenja mogu očekivati u pojedinim operacijama.

Antena brodskog ometača

Svaka zemlja koja brani svoju obalu treba očekivati intenzivne “meke” napadaje, osobito u pripremnoj fazi operacija za invaziju, sa SOJ (Stand-Off Noise Jamming) ometačima kojima će napadač pokrivati svoje pomorske i zračne snage od “očiju i ušiju” obalnih i brodskih senzora obrambenih snaga. Naime, ometanje sa cilja predstavlja samozaštitno ometanje (Self-Screening Noise Jamming – SSJ). No ukoliko se, pak, sa platforme u pozadini pokrivaju SOJ zaštitnim ometanjem vlastiti objekti na moru i u zraku koji su bliže neprijateljskom radaru-žrtvi, taj radar neće moći otkriti njihovo prisustvo – jer su oni elektromagnetno “tihi” i dovoljno mali radarski ciljevi koji se uspješno pokrivaju šumom. Platforma sa SOJ ometačem najčešće djeluje s ruba sigurnog područja koje ne mogu dohvatiti oružni sustavi neprijatelja, a SOJ ometači tu odašilju goleme snage šuma, kojima mogu ući u prijamnike dalekih radara-žrtvi.

Radari bez ECCM – “mrtvi” su radari

Obalne mreže motrilačkih radara velikog dometa bit će prve na udaru. Iluzorno je očekivati kako će u ”mekoj” borbi preživjeti bilo koji radar bez protu-protu elektroničkih svojstava ECCM (Electronic Counter Counter Measures). To znači, u najmanju ruku, da bi odašiljači tih radara trebali biti frekventno agilni od impulsa do impulsa, da je njihov odaslani impuls kodno moduliran i da frekvencija ponavljanja impulsa može biti promjenljiva (jitter). Svi drugi radari bez elektroničke protu-protu zaštite i bez dostatne pričuve efektivne zračene snage postat će nefunkcionalni pod napadima i najjednostavnijih ometača prvog naraštaja. To je scenariji kojega iole ozbiljniji vojni planeri predviđaju i razmatraju u slučaju budućih pomorskih sukoba i “mekih” gužvi u priobalju.

U elektroničkom ratu razvedena obala pogoduje braniteljima

Vođenje elektroničkog rata u priobalju razvedene obale s mnogo otoka znatno je složenije nego na otvorenim prostranstvima oceana. Branitelj obale bit će u prednosti pred neprijateljem koji napada s otvorenog mora, jer on raspolaže s elementima obrane koje je mogao razmjestiti ili koje planira razmjestiti na obali i priobalju na optimalan način koji rezultira iz prethodnih studija i provjera kroz vježbe u živo. Među ostalim, i šumni ometači s takve obale mogu zadati dodatne glavobolje i snažnijim mornaricama koje bi joj pokušale neovlašteno prići.

Upravo hrvatski otočni arhipelag i lanac dužobalnih planina pružaju široke mogućnosti “mekog” i “tvrdog” suprotstavljanja agresivnim pokušajima prilaza obali, i to od ranog otkrivanja uljeza na velikim udaljenostima do bliskih djelovanja protubrodskim, nadvodnim i podvodnim oružjima. S položaja na najvišim točkama dužobalnih planina pruža se radarski horizont preko cijele širine Jadranskog mora, s kojih se pasivnim motrenjem mogu otkriti zračenja radara s raznih platforma, dobronamjernih i agresivnih.

Mali igraju kolo naokolo – veliki cupkaju usred kola

Posljednjih desetljeća u nizu pomorskih operacija savezničkih mornarica Zapada pokazalo se njihovo povremeno nesnalaženje u novim i neočekivanim situacijama plitkih mora, okruženja preopterećenog brojnim objektima na moru i zraku, te u širokom spektru tonova elektromagnetskih “orkestara” s različitih točaka na obali, na moru, nad morem, i pod morem.

Hormuški tjesnac je izazov za globalne igrače

Ulaskom u tijesna mora, moćne pomorske snage s otvorenih oceana ulaze u stupicu uskog mora, gdje ne vide neprijatelja “licem u lice”. On je svugdje naokolo, uzduž obale, u unutrašnjosti kopna ili na dužobalnim planinama, pod morem ili negdje u zraku. U takvim okolnostima veliki, moćni i vrlo skupi brodovi postaju “ustrašeni malci” koji očekuju svakog trenutka neki smrtonosni ubod od malih i slabih domaćih “pčelica”. Uspješna djelovanja obrambenih snaga manjih država u srazu s nadmoćnim pomorskim snagama koje su tamo “štitile” svoje interese, dokazana su tijekom posljednih desetljeća u uskim morima Bliskog istoka, a i drugdje.

Primjerice, prije nekoliko godina tijekom kriznog razdoblja u odnosima Irana i SAD-a, moderni i moćni američki ratni brodovi, opremljeni višestrukim obrambenim sustavima, uplovljavali su u Perzijski zaljev kroz uski Hormuški tjesnac. Iran je tada reagirao brzim prilagođavanjem, pripremama i organizacijom obrambenih sposobnosti za neutraliziranje tehnoloških prednosti tih moćnih snaga u njegovom “dvorištu”, prvenstveno taktikom napada na velike brodove iz više smjerova istodobno. Povećali su arsenal sofisticiranih protubrodskih raketa i skrivenih mobilnih lansera na obali, te opremili flotu brzim napadajnim brodovima. Stotine malih, brzih, raketama naoružanih i vrlo pokretnih brodova, nove mini-podmornice i helikopteri postali su okosnica strategije Irana za obranu zaljeva protiv mnogo jačeg neprijatelja. Oni su mogli vrlo brzo postaviti minska polja ili masovno u skupinama napadati velike ratne brodove iz različitih smjerova odjednom. Takav model obrane priobalne države u uskom moru postao je “noćna mora” velikim i moćnim hladnoratovskim “šetačima” diljem svjetskih oceana.

Iranski brzi napadajni brod Zolfaghar

Porast “vrućih” točaka u priobaljima i u uskim morima, te dokazane učinkovitosti suprotstavljanja nemoćnijih naspram snaga moćnijih, bivaju prihvaćene i definirane kao novi način ratovanja – označen kao A2/AD strategija suprotstavljanja agresoru koji pokušava s otvorenog mora prići branjenoj obali, te uspostaviti dominaciju i potpuni nadzor nad teritorijalnim morem neke manje i vojno inferiornije zemlje. Strategija A2/AD (Anti-Access/Area-Denial) nadzora i zaštite morskog i obalnog teritorija priobalnih država sadrži dvije komponente: prvu, A2 – odvraćanje agresora od pokušaja prilaženja nacionalnim vodama, prvenstveno uz pomoć sustava motrenja i nadzora, te drugu, AD – sprječavanje i uskrata preuzimanja dominacije nad nacionalnim morskim prostranstvima, prijeteći i djelujući prema pomorskim snagama agresora oružjima velikog dometa. A2/AD sposobnosti i metode neke obalne države, koje bi trebale biti javno obznanjene, prisiljavaju potencijalnog agresora da već u fazi pripremanja akcija razmišlja o neprihvatljivim gubitcima vlastitih snaga, te da možda i odustane od osvajačkih operacija.

Ubojite AD prijetnje rastu približavanjem agresora nacionalnim granicama branitelja. Ulaženjem agresora u neizvjesno područje, gdje se i vođenje združenih operacija komplicira, raste i ranjivost njegovih nadmorskih i podmorskih snaga. Te nevidljive AD prijetnje, koje obično djeluju s kopna, frustriraju agresora u nastojanjima postizanja brze strateške i operativne realizacije njegovih namjera.

Brzi napadajni brod Zolfaghar lansira raketu

A2/AD asimetričan pristup pruža razmjerno jeftin način suprotstavljanja superiornim platformama agresora, koji prilazeći tako štićenim obalama mora prihvatiti rizik gubitka suvremenih i skupih površinskih brodova i podmornica. Kombinacija klasičnog i asimetričnog ratovanja označava se i kao “hibridno” ratovanje. Primjerice, iako je hibridni “mozaik obrane” Irana izrazito nekonvencionalan, on je dio koherentne i prilično skupe strategije. To je kombinacija balističkih i krstarećih raketa, nekonvencionalnih pomorskih snaga i hibridne obrane s kopna, koja je prilagođena tijesnoj zemljopisnoj konfiguraciji Perzijskog zaljeva.

Znanje + kreativnost + razvedenost + A2/AD = uspješna zaštita hrvatskog priobalja

Male zemlje, čak i one bogatije, imaju sve više problema s ljudskim resursima. Nastaje sve veća neravnoteža između raspoloživih kadrova i sve složenijih vojnih sustava. Nabavka vojnih sustava može se u povoljnim okolnostima realizirati u relativno kratkom vremenu, no osposobljavanje kadrova za njihov prihvat i operativnu uporabu, te logističku potporu sofisticiranim sustavima, trajat će znatno duže – jer je taj proces ograničen i biološkim mogućnostima čovjeka. Trajanje izobrazbe potrebnih kadrova ovisi među ostalim i o ustroju te razini vojnih obrazovnih institucija, kao i o motiviranosti mladih ljudi za izbor vojnog zanimanja. I njihovo prethodno obrazovanje utjecat će na brži ili sporiji tempo nadograđivanja novih vojnotehničkih znanja. Znanje i kreativnost novih, visokoobrazovanih kadrova trebaju biti temelji izgradnje i ustroja pomorskih snaga Republike Hrvatske. Prihvaćanjem i uvođenjem suvremenih vojnih tehnologija, ti kreativni stručnjaci će stvarati originalna rješenja obrane hrvatskog priobalja koje je jedinstveno u Europi, prvenstveno po ljepoti, ali isto tako i po raskoši bizarnih mogućnosti zaštite našega mora.

Kineske probe projektila DF-21 (NATO oznaka CSS-5) na metama veličine nosača zrakoplova

Koristeći neka dosadašnja iskustva primjene A2/AD strategije, obrana hrvatske obale i priobalja bi trebala prvenstveno biti usmjerena ka izbjegavanju oružanih sukoba na moru aktiviranjem svih mogućih načina odvraćanja agresora i drugih uljeza od namjeravanih destruktivnih planova. Republika Hrvatska to može realizirati bez velikih i skupih ratnih brodova niske vjerojatnosti preživljavanja. Na pomorskom bojištu, oni mogu biti pogođeni već pri prvom isplovljavanju na teritorijalno more, a pogotovo na pučinu gospodarskog pojasa. Uz ovakvu razvedenost obale, s visokim dužobalnim planinama, i uz vrlo ograničene mogućnosti državnog proračuna, očito, takva nam megalomanija ne treba

Mali i vrlo brzi napadajni brodovi s parom protubrodskih raketa, koji se izlažu vrlo kratko vrijeme izvan zaklona da bi lansirali rakete prema naznačenom cilju, trebaju biti glavne udarne pomorske snage HRM-a. Niska zamjetljivost, velika brzina, znatne manevarske sposobnosti i kratko vrijeme izlaganja “pogledima” agresora jamče visoku razinu preživljavanja tih razmjerno jeftinih ali ipak moćnih brodova. Uz njih, na kopnu, od razine mora do najviših vrhova dužobalnih i otočnih planina, trebalo bi rasporediti sve ostale obrambene segmente: protubrodska, protupodmornička i protuzračna oružja, te sustave elektroničkog ratovanja i logističku potporu.

* Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Intenzivan razvoj novih tehnologija s jedne strane, te zastarjeli brodski navigacijski sustavi, povećan broj pomorskih nezgoda i porast opasnosti od piratskih prijetnji s druge strane, potakli su Međunarodnu pomorsku organizaciju (IMO – International Maritime Organization) da razmotri povećanje sigurnosti i zaštite u pomorskom prometu, te da pristupi reviziji V. poglavlja SOLAS-a 1974 (Safety Of Life At Sea). Tim revizijama (2002.god.) uvedene su nove odredbe, odnosno novi sustavi pomorske navigacije, koji uključuju suvremenije tehnologije sa znatno širim funkcionalnim mogućnostima.

Automatska identifikacija brodova

Rad mreže AIS (Automatic Identification System)

Sustav automatske identifikacije brodova – AIS (Automatic Identification System) bio je najspektakularniji rezultat tih revizija. To je, prema IMO specifikacijama, brodski ili obalni primopredajnik koji radi u VHF pomorskom opsegu frekvencija. Uređaj AIS, koji može velikom brzinom izmjenjivati pakete informacija s drugim brodovima ili obalnim stanicama, novi je alat za poboljšanje sigurnosti navigacije i efikasnosti upravljanja pomorskim prometom. Brza izmjena informacija među brodovima omogućuje stvaranje slike pomorske situacije u realnom vremenu s podacima o pozicijama drugih brodova, njihovoj brzini i kursu plovidbe, te prijenos niza statičkih i dinamičkih podataka o brodovima. Takva količina „svježih“ informacija pridonosi bržem i kvalitetnijem donošenju odluka pri izbjegavanju sudara na moru, odnosno smanjenju utjecaja ljudskih pogrešaka i navigacijskih rizika.

Brod “Zadar” u AIS-u 21.4.

Temeljem IMO rezolucija, EU direktiva i Pravilnika o sigurnosti pomorske plovidbe u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru RH, AIS uređajima trebali su biti opremljeni svi putnički brodovi, trgovački brodovi od 300 bruto tona i više, te svi tankeri najkasnije do 31. prosinca 2004. godine. Također, AIS moraju imati svi ribarski brodovi dulji od 15 metara, najkasnije do 31. svibnja 2014. Osim na brodovima, 17 baznih AIS stanica instalirano je uzduž hrvatske obale na nadzornim postajama VTS (Vessel Traffic Service) službe.

Transferi informacija među brodovima i obalnim VTS postajama odvijaju se potpuno automatski. Brodovi s AIS uređajima, u krugu dometa VHF radio veze, odašilju te pakete poruka u određenim vremenskim procjepima trajanja 26,6 milisekunda, i to redoslijedom koji je točno sinkroniziran preciznim vremenskim signalima iz Globalnog sustava satelitske navigacije (GNSS – Global Navigation Satellite System). Te vremenske signale brodski AIS dobiva iz GPS (Global Positioning System) prijamnika koji je u sklopu AIS uređaja. GNSS sustav odašilje i signale s informacijama o poziciji svakog broda, koje također prima brodski GPS prijamnik. 

GNNS + GPS  dirigenti su AIS sustava

AIS – brodski promet kroz tjesnac kod Dovera

Taj vremenski signal sinkronizira redoslijed odašiljanja paketa poruka svih brodova koji su u dometu VHF veze, ili slikovitije rečeno – on je dirigent koji harmonizira instrumente velikog orkestra. Izostankom prijama vremenskih signala, zbog problema u GNSS sustavu ili neispravnosti GPS prijamnika, sustav AIS ne bi korektno funkcionirao, nastala bi potpuna disharmonija. AIS sustav predstavljao je znatnu dodatnu vrijednost obalnoj VTS službi. S AIS-om detekcija i praćenje brodova postaje pouzdanije nego samo s mrežom VTS obalnih radara. S obalnih AIS baznih stanica, koje bi bile instalirane na razmjerno manjim uzvisinama, mogu se ostvariti dometi praćenja brodova do 50-60 km, pa čak i manjih brodova s AIS-m koje inače VTS radari ne bi detektirali s istih pozicija zbog kratkog radarskog horizonta i male moći tih radara.

No, tijekom primjene AIS-a u realnim uvjetima i specifičnim okolnostima, uz sve blagodati koje sustav AIS nudi pomorcima i VTS službi, pojavljuju se i mane – pa početna euforija o „svemoćnosti“ AIS sustava postupno splašnjava. Institucije pomorske i nacionalne sigurnosti na moru prišle su analizama i provjerama ranjivosti AIS-a, te točnosti i pouzdanosti podataka koje taj sustav proizvodi. Provjerava se njegova „žilavost“ u različitim uvjetima, ispituje se osjetljivost AIS-a na vanjske smetnje, na nenamjerna ili namjerna ometanja – na „meke“ napadaje, te se postavljaju pitanja: „Može li se AIS sustav zlorabiti ubacivanjem krivih informacija u pakete poruka?“, odnosno: „Mogu li AIS informacije, u otvorenim i nekodiranim paketima, iskoristiti pirati, krijumčari ili teroristi za obavljanje njihovih nečasnih i opasnih radnji?“

GPS prijamnik – najvažniji i najslabiji čvor u mreži AIS-a

Reklama za komercijalne GPS ometače

Krucijalni, i ujedno najslabiji čvor u mreži AIS sustava je GPS prijamnik. Njime se primaju važni signali sa satelita, na kojima se temelji funkcioniranje AIS sustava. S druge strane, zbog udaljenosti tih satelita od površine zemlje (preko 20.000 km), te ograničene snage njihovih radio odašiljača, na antenu brodskog GPS prijamnika dolaze vrlo slabi signali koje mogu „hvatati“ samo prijamnici vrlo visoke osjetljivosti. Takva osjetljivost stalno otvorenih GPS prijamnika pruža mogućnost prijama i interferentnih signala iz raznih izvora u bližoj okolini, koji mogu poremetiti ili čak i potpuno onemogućiti funkcioniranje AIS sustava.

Izvori nenamjernih smetnji mogu biti lokalni komunikacijski sustavi, TV odašiljači, radarski sustavi i slično, koje su pomorci uočili na svojim AIS uređajima, ploveći u područjima „zagađenim“ elektromagnetnim „smogom“ u frekventnom spektru signala satelitske navigacije. AIS sustav je moguće ometati i namjerno, ometačima razmjerno male snage, danas dostupnima na otvorenom tržištu po pristupačnim cijenama. S obzirom na znatni porast korisnika AIS uređaja i vođenje pomorske navigacije pretežno oslonjene na AIS sustav, nepovoljna iskustva s poremećajima funkcioniranja, odnosno spoznaje o ranjivosti AIS-a, rezultirala su razočaranjima, te su potakla međunarodne pomorske institucije na detaljnije analize i ispitivanja sustava u realnim uvjetima.

Ispitivanja učinaka „mekih“ napadaja na AIS sustave

Britanski “eksperiment” s otpornošću AIS sustava

Nekoliko državnih institucija u Velikoj Britaniji ispitivalo je ranjivost AIS sustava 2008. i 2009. godine ometanjem brodskih AIS uređaja, odnosno njihovih GPS prijamnika šumnim ometačima razmjerno male snage. Rezultati tih ispitivanja javno su objavljeni i dostupni široj javnosti. Tijekom ometanja, testirani AIS sustavi bili su „izluđeni“. Ometanja jakim signalima, znatno jačim od satelitskih, pokrenula su na zaslonima radara „preskakanje“ AIS simbola brodova s mora na kopno, od obale Engleske prema sjeveru norveškoga kopna, te prikazivanje netočnih brzina ometanih brodova, koje su varirale od nula čvorova do nekoliko stotina čvorova. Abnormalno funkcioniranje AIS-a bilo je jako izraženo i neupotrebljivo za vođenje navigacije. No, pri ometanju sa signalima razine snage podjednake razini satelitskog signala, netočnosti AIS-a nisu tako uočljive, te bi se vođenje navigacije moglo nastaviti na temelju pogrešnih podataka. U takvim okolnostima neprimijećene obmane – nastavak plovidbe bio bi vrlo rizičan.

Ovisno od pozicije ometača, snage odašiljača i usmjerenosti njegove antene, može biti ometan veći broj AIS uređaja na brodovima i nadzornim VTS postajama na obali. Ometači snage oko 1,5 W uspješno ometaju GPS prijamnike do udaljenosti oko 30 km. Ometači GPS-a su malih, džepnih dimenzija i raspoloživi na otvorenom ili crnom tržištu, ovisno o zakonskim propisima pojedinih država. Predstavljajući stalno rastuću opasnost, u SAD-u je njihova prodaja i uporaba zabranjena. U Velikoj Britaniji je namjerno korištenje ometača ilegalno, ali njihova kupovina još nije – no regulatorna agencija priprema i zabranu prodaje. U Australiji je posljednjih godina službeno uništeno na stotine takvih ometača. U krivim rukama ometači mogu postati potencijalno oružje. Sjeverna Koreja je, primjerice, s ometačima instaliranim na vozilima (3) ometala GPS prijamnike u Južnoj Koreji početkom 2012. Tijekom 16 dana bilo je ometano oko tisuću zrakoplova i oko 250 brodova.

Nepozvani uljezi opasnih namjera takvim ometačima mogu stvoriti kaos na ekranima VTS službi i drugim sustavima elektroničkog motrenja na obali. Na desetke simbola AIS-a s brodova koji plove na nekom pomorskom području „skakutali“ bi s jedne pozicije na neku drugu, s mora na kopno, mijenjajući stalno kurs i brzinu „plovidbe“. Na tako dinamičnoj slici pomorske situacije, malo plovilo opasnog uljeza teško bi se otkrilo i pratilo. Takve kaotične situacije trebaju prepoznati operateri u službama nadzora i motrenja hrvatskog mora, te brzo prijeći na vođenje navigacije uz pomoć unaprijed pripremljenih pričuvnih rješenja koja nisu ovisna o sustavu satelitske navigacije.

Stari LORAN pomaže suvremenim satelitima

Koji to navigacijski sustav može „dostojno“ zamijeniti sustav satelitske navigacije?

Antena sustava LORAN

Jedini kandidat bio je zemaljski navigacijski sustav LORAN (LOng RAnge Navigation), kao komplementarni GNNS-u, „začet“ tijekom Drugog svjetskog rata. Posebni radio prijamnik na brodu trebao je primati istodobno najmanje dva signala iz dva LORAN-odašiljača na obalama Amerike ili Europe, na temelju kojih se onda određivala pozicija broda ili zrakoplova usred Tihog ili Atlantskog  oceana s točnošću oko 2 km, što je u to ratno doba bilo vrlo prihvatljivo. Taj sustav se poslije rata usavršavao, pa je tako LORAN-C (1960- tih) rabio elektronske odašiljačke cijevi i pružao točnost oko 460 m. Modernizirani LORAN-C (1990-tih) koristio je već odašiljače s poluvodičima i postizao točnost od oko 100 m.

Sustavi LORAN koriste signale niskih frekvencija koje generiraju odašiljači velikih snaga (do 1000 kW). Antene tih sustava su okomiti stupovi-tornjevi visina i do 200 m. Oni zrače radiovalove koji, na tim frekvencijama, „klize“ po površini Zemlje i prate njenu zakrivljenost do velikih udaljenosti, i do preko 1000 km. To su vrlo stabilni signali, razmjerno visokog intenziteta na mjestu prijama, pa je ometanje tih „zemaljskih“ navigacijskih sustava skoro nemoguće.

Mreže navigacijskih sustava LORAN, s tri do četiri odašiljača međusobno udaljena i više od 1000 km, bile su izgrađene na američkim obalama Tihog i Atlantskog oceana, na obalama Zapadne Europe, te obalama Sredozemnog mora. Mediteranska mreža sastojala se od četiri LORAN odašiljača, u Italiji na otoku Lampedusa snage 325 kW i blizu mjesta Sellia Marina snage 165 kW, u mjestu Targa Barun u Turskoj i na španjolskoj obali u mjestu L’Estartit, također snage 165 kW. Razvojem sustava satelitske navigacije početkom devedesetih godina, LORAN mreže počele su se postupno gasiti, no ne i rušiti. Diljem svijeta postojalo je oko 70 LORAN postaja dometa do 1500 km, koje su uglavnom koncentrirane u područjima intenzivnijih pomorskih aktivnosti.

Saznanja o iznenađujuće jednostavnim mogućnostima remećenja funkcioniranja sustava satelitske navigacije potakla su razvojna istraživanja na modernizaciji navigacijskih sustava LORAN. Prototipom eLORAN-a iz 2008. sa suvremenom digitalnom tehnologijom, koji se temeljio na moderniziranom LORAN-C, postignuta je točnost određivanja pozicije broda 10-20 m, što je usporedivo s točnošću satelitske navigacije. Ostaci starih LORAN odašiljača, posebice antenski tornjevi, recikliraju se za ponovnu uporabu u navigacijskim mrežama eLORAN, koje bi trebale biti pričuva u slučaju ispada sustava satelitske navigacije. Uz te će se graditi i nove eLORAN postaje gdje bude potrebno.

Koncepcija dorađenog brodskog AIS uređaja

Zamišljeno je da svaki AIS uređaj ima dva ulaza podataka o poziciji broda i vremenskog sinkro-signala, i to jedan iz GPS prijamnika, a drugi iz eLORAN prijamnika. Automatska preklopka birala bi jedan ili drugi prijamnik, kojom bi upravljao detektor smetnji GPS signala. Ugrađeni algoritam razlikovao bi čiste signale iz satelita od eventualnog upada signala ometanja ili potpuno odsustvo signala iz satelita. Dok traje ometanje ili prekid satelitskog signala, preklopka u AIS uređaju birat će ulaz iz eLORAN prijemnika. Prema najavama iz pomorske međunarodne organizacije IMO, taj novi pričuvni i robusniji sustav e-navigacije trebao bi biti aktiviran od 2018. do 2020. godine. Dakle, postojeće AIS uređaje do sada ugrađene na brodovima trebat će rekonstruirati ugradnjom dodatnih sklopova: eLORAN prijamnik + detektor ometanja + automatska preklopka.

Ranjivost otvorene komunikacije AIS sustava

Otvorena komunikacijska struktura AIS sustava predstavlja ranjivost koju je moguće eksploatirati i u destruktivne svrhe na razne načine. Ulazne podatke u AIS uređaj, kao što su primjerice identitet broda, lokacija, kurs i brzina plovidbe, može se lako promijeniti i falsificirati. Brod s lažnim identitetom neće biti sumnjiv VTS službi, pa će uljez, pod krinkom takvih krivotvorina, moći nesmetano prići ciljanom objektu, a potom isključiti AIS uređaj i obavljati planirane protuzakonite aktivnosti.

Budući da se u javnoj mreži AIS sustava otvoreno izmjenjuju razni podaci – bilo tko s AIS-om može pročitati podatke svakog broda unutar VHF radio dometa. Takvi podaci mogu biti zanimljivi piratima, teroristima ili krijumčarima, jer mogu saznati sve o tipu broda (duljini, širini, bruto tonaži), namjeni broda (putnički, teretni, tanker i sl.), kursu i brzini plovidbe, te odredištu putovanja. Na temelju takvih saznanja pirati će, primjerice, dočekati „izabranu žrtvu“ na optimalnoj poziciji za izvršenje napada, a krijumčari će imati vremena izbjeći susret s tim brodom, odnosno detekciju njihove nazočnosti. Brodovi pomorske policije i obalne straže obavljaju ophodnje, po pravilu, s neuključenim AIS uređajem, jer bi ih u protivnom lako identificirali prekršitelji zakona na moru. No, brodovi prikazani na ekranima uljeza samo radarskim odrazom vrlo vjerojatno su ophodni brodovi – „egzekutori“ raznih prekršitelja, pa uljezi mogu bijegom ili skrivanjem, te isključenim AIS-om izbjeći susret s njima.

Kuda ide ovaj brod?

Postoje internetski portali (vesseltracker-i) koji prikazuju pomorska područja i luke diljem svijeta na kojima se prate u realnom vremenu brodovi, odnosno njihovi AIS simboli sa svim podacima o brodu. Osim koristi koje takve informacije pružaju brodarskim kompanijama i raznim državnim institucijama, one su i izvor ranih informacija zlonamjernim skupinama. Naime, te skupine, primjerice pirati u Somaliji, mogu birati njima zanimljiv brod već kada on ulazi kroz Gibraltar, i koji će možda slijedećih dana u određeno vrijeme biti njima na dohvatu. S obzirom na zlouporabu takvih internetskih stranica, sigurnosne institucije u svijetu razmatraju mogućnost njihove zabrane.

Očito, nesavršenosti sustava automatske identifikacije brodova – od osjetljivosti na interferencije i „meke“ napadaje, pa sve do pristupa otvorenim informacijama o brodovima s razmjerno velikih udaljenosti – mogu rezultirati „tvrdim“ i „vrlo tvrdim“ posljedicama za brod-žrtvu, ali i šire.

Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave te elektroničko ratovanje, u mirovini.