Europska Komisija danas je i službeno objavila „Bijelu knjigu europske obrane“ i plan „ReArm Europe/Readiness 2030“. Iako su neki mediji još prošli tjedan imali uvid u „Bijelu knjigu“, taj je dokument danas i službeno predstavljen zainteresiranoj europskoj i svjetskoj javnosti. Visoki predstavnik EK za obranu, Andrius Kubilius, ujedno je predstavio i plan „ReArm Europe/Readiness 2030“, ambiciozan obrambeni paket koji pruža financijske poluge državama članicama EU-a za poticanje porasta ulaganja u obrambene sposobnosti. Dok plan „ReArm Europe/Readiness 2030“ jača paneuropske obrambene sposobnosti novim financijskim sredstvima, „Bijela knjiga“ uokviruje novi pristup obrani i utvrđuje potrebe za ulaganjima, navodi se na internetskim stranicama Europske komisije.

Predsjednica Komisije Ursula von der Leyen, predstavljajući ovaj dokument, rekla je:

„Era mira na koju smo se oslanjali ne može se više uzimati zdravo za gotovo. Moramo ulagati u obranu, ojačati svoje sposobnosti i poduzeti odlučne korake, predstavljajući mapu puta za ‘Spremnost do 2030.’, s povećanim izdacima za obranu. Moramo kupovati više europskih obrambenih kapaciteta, jer to znači poticanje inovacija na razini cijele EU“.

Cilj ovih mjera je odgovoriti na kratkoročnu hitnost pružanja potpore Ukrajini, ali i riješiti hitnu dugoročnu potrebu za jačanjem sigurnosti i obrane Europe, navodi EK.

Kao što je najavila predsjednica von der Leyen u političkim smjernicama, posljednjih nekoliko godina razotkrilo je kronično nedovoljno ulaganja i nedostatak učinkovite potrošnje u europskim vojnim sposobnostima. Kako bi uokvirili novi pristup i identificirali potrebe Europe za ulaganjima, Komisija je već na početku svog mandata zdužila povjerenike za vanjsku politiku i obranu, Kaju Kallas i Andriusa Kubiliusa, da u roku od sto dana sastave danas predstavljenu „Bijelu knjigu“ europske obrane.

„Bijela knjiga“ predstavlja rješenja za popunjavanje kritičnih nedostataka u sposobnostima i izgradnju snažne vojne industrijske baze. Predlaže načine na koje države članice mogu masovno ulagati u obranu, nabaviti obrambene sustave i dugoročno izgraditi spremnost europske obrambene industrije. To je bitno za sigurnost Europe. Europa mora ulagati u sigurnost i obranu kontinenta, dok nastavlja podržavati Ukrajinu da se obrani od ruske agresije. Kao što je najavila predsjednica von der Leyen, plan „ReArm Europe/Readiness 2030“ omogućuje potrošnju od preko 800 milijardi eura:

Komisija je pozvala države članice da aktiviraju nacionalnu klauzulu o izlazu iz Pakta o stabilnosti i rastu, što će im omogućiti dodatni proračunski prostor za povećanje potrošnje za obranu u okviru fiskalnih pravila EU. Međutim, zaključuje EK, javna ulaganja sama po sebi neće biti dovoljna da popune potrebe za ulaganjima obrambene industrije, od novoosnovanih poduzeća do velikih etabliranih poduzeća. Za to će „Strategija štednje i ulaganja“, koju je danas usvojila Komisija, olakšati mobilizaciju privatne štednje na učinkovitija tržišta kapitala i usmjeriti ulaganja u kritične sektore gospodarstva, poput obrane, za one koji žele ulagati u njih, navodi Europska komisija.

S europskim povjerenikom za obranu danas se u Buxellesu sastao i hrvatski premijer Andrej Plenković.

„Uoči Europskog vijeća razgovaram o prioritetima ‘Bijele knjige’ o europskoj obrani, koja predstavlja okvir za potporu ulaganjima u obrambene sposobnosti država članica. U tu svrhu kroz plan ‘ReArm Europe’ predviđeno je stvaranje novog instrumenta od 150 milijardi eura za povoljne zajmove. To je prilika za razvoj hrvatske obrambene industrije kako bi se ojačale vlastite sposobnosti“,

objavio je premijer Plenković na društvenoj mreži X, dodajući i da će Hrvatska do 2027. godine povećati izdvajanja za obranu na 2,5 posto BDP-a. Isto tako je danas u Ministarstvu obrane održan sastanak s domaćim obrambenim proizvođačima kako bi se prodiskutiralo njihovo sudjelovanje u velikom europskom projektu „ReArm Europe“.

U dokumentu se izričito spominje zajednička kupnja vojne opreme u ime zemalja članica, ako one to zatraže. Europska komisija stavlja se u službu vlada, kao što je to činila tijekom pandemije kada je izvršna vlast EU kupovala cjepiva u ime 27 država članica. Ovo je najznačajniji prijedlog u nacrtu „Bijele knjige“ na kojem radi Kolegij povjerenika. U nacrtu dokumenta stoji da se EU suočava sa „sigurnosnom prijetnjom bez presedana otkad se konvencionalni rat vratio u Europu u veljači 2022.“ s invazijom Rusije na Ukrajinu. Također se kaže da „Europa ne može uzeti sigurnosno jamstvo SAD-a zdravo za gotovo i mora značajno povećati svoj doprinos“ kako bi održala snagu NATO-a.

Kako su prenijeli mediji koji su imali uvid u nacrt dokumenta, jedan europski kupac za sigurnosne i obrambene potrebe smatra se „najisplativijim načinom za obnovu europske obrane“. Tako bi „na zahtjev država članica Komisija mogla djelovati kao središnje tijelo za nabavu“, s višestrukim mogućnostima nabave, budući da postoje različite europske potrebe. EK sastavlja popis nedostataka na kojima treba raditi s osjećajem hitnosti i prioriteta. Uobičajeni projekti koji zahtijevaju pojačani rad uključuju sustave zračne i proturaketne obrane, bespilotne letjelice i sustave protiv bespilotnih letjelica, napredne topničke sustave (uključujući visokoprecizne i dugometne projektile), streljivo, informacijske sustave i umjetnu inteligenciju, te borbene sposobnosti na kopnu, moru i u zraku. Svime time trebale bi se pozabaviti države članice, a Komisija se nudi kao svojevrsna kontrolna soba.

Jedan od osnovnih elemenata jest i da se naglasak stavlja na nabavu od europskih proizvođača i tvornica, odnosno na proizvodnju i kupnju opreme, proizvoda i tehnologija „Made in EU“. Trebala bi postojati tri vodeća načela za djelovanje: (1) tražiti europsko rješenje; (2) pregovarati s europskim proizvođačima i dobavljačima o smanjenju cijena i rokovima isporuke, „moguće uz potporu EU-a“; (3) ako europsko rješenje nije dostupno po traženim cijenama ili rokovima, države članice trebale bi se zajednički obratiti dobavljačima iz trećih zemalja, tražeći potpunu kontrolu nad procesom. I nadalje ostaje čvrsta obveza da se EU vladama osiguraju zajmovi kroz sredstva prikupljena na tržištima i za koja jamči proračun EU. Osim toga, postoji posebna stavka od 8 milijardi za istraživačke i razvojne aktivnosti kroz Europski obrambeni fond i 300 milijuna eura na raspolaganju iz programa EDIRPA za zajedničku nabavu kako bi se mobiliziralo do 11 milijardi eura dodatnih ulaganja.

To je samo početak procesa koji predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen namjerava odmah nastaviti. U „Bijeloj knjizi“ se navode planovi  da se započne strateški dijalog s obrambenom industrijom „odmah“ i ocrta  prijedlog regulatornog pojednostavljenja za sektor „do lipnja 2025. godine“ kroz novi omnibus paket. Ponovno će se poduzeti „odgovarajuće korektivne radnje“ kako bi se riješila mobilnost vojske, uklanjajući „preostale prepreke kretanju trupa i opreme“.

Strateški cilj uključen u „Bijelu knjigu“ za budućnost obrane odnosi se na integraciju vojne industrije Ukrajine u EU. Dokument naglašava potrebu da se zemlja kandidatkinja dovede na tržište sektora EU i „potakne izravna ulaganja u ukrajinsku obrambenu industriju“ dok se osigurava „pristup satelitskim uslugama“, počevši od onih koje pruža ISAC, centar za razmjenu podataka i informacija. Osim toga, ponovno je upućen poziv za neposrednu vojnu potporu za kratkoročne potrebe. Ovdje se inzistira na potrebi osiguravanja protuzračne obrane (visoko precizne rakete i bespilotne letjelice) i „1,5 milijuna projektila širokog kalibra tijekom 2025. godine“. Također se inzistira na misijama obuke za ukrajinske oružane snage.

Sve u svemu, područja koja su uglavnom poznata kao pitanja od zajedničkog interesa za Europljane uključuju sljedeće

• 

  Andrius Kubilius i Kaja Kallas dobili su rok od 100 dana za napraviti “Bijelu knjigu” obrane

  Zračna i proturaketna obrana: integrirani, višeslojni, protuzračni i proturaketni obrambeni štit koji štiti od cijelog spektra zračnih prijetnji (krstareće rakete, balističke i hipersonične rakete, zrakoplovi i UAS) i potpuno je integriran u NATO-ov sustav zapovijedanja i kontrole;

• Topnički sustavi: napredni vatreni sustavi uključujući moderno topništvo i raketne sustave dugog dometa dizajnirani za pružanje preciznih, dalekometnih napada na kopnene mete;
• Streljivo i projektili: strateška zaliha streljiva, projektila i komponenti zajedno s dovoljnim kapacitetom obrambene industrijske proizvodnje kako bi se osigurala pravovremena nadopuna;
• Dronovi i protu-dronovi: flota bespilotnih sustava, uključujući zračna, zemaljska, površinska i podvodna vozila kojima se može upravljati daljinski ili raditi autonomno pomoću naprednog softvera i senzora;
• Vojna mobilnost: mreža kopnenih koridora, zračnih luka, morskih luka i elemenata podrške i usluga diljem EU-a, koji olakšavaju nesmetan i brz prijevoz trupa i vojne opreme diljem EU-a i partnerskih zemalja;
• AI, kvantne tehnologije, cyber i elektroničko ratovanje: obrambene aplikacije koje koriste vojni AI i kvantno računarstvo; napredni elektronički sustavi diljem EU-a dizajnirani za (a) zaštitu i osiguranje upotrebe elektromagnetskog spektra za kopnene, zračne, svemirske i pomorske snage i operacije; (b) potiskivanje, ometanje i uskratu korištenja elektromagnetskog spektra od strane protivnika; i (c) zaštitu slobode djelovanja u kibernetičkom prostoru i osiguranje nesmetanog pristup kibernetičkim sposobnostima;
• Strateški pospješitelji, borbene sposobnosti i zaštita kritične infrastrukture: uključujući ali ne ograničavajući se na strateški zračni most i zrakoplove za dopunu gorivom zrak-zrak, svijest o pomorskom području, borbene sposobnosti (zrak, kopno i more), svemirski štit i „Štit istočne granice“ za sigurnost kopnene granice.

Ostaje nam za pričekati i službenu objavu „Bijele knjige“ o kojoj će u nekom obliku biti bitni elementi sigurnosti i europske Hrvatske.

Jučer je u Hrvatskom saboru tijesnom većinom – 76 zastupnika „ZA“ i 50 „PROTIV“ izglasan rebalans proračuna za ovu godinu, dok će rasprava i usvajanje proračuna za 2021. na dnevni red Sabora doći sljedeći tjedan. Proteklih je dana u nekoliko navrata ministar obrane Mario Banožić najavljivao kako će u narednim godinama biti čvrstog vezanja obrambenog proračuna uz projekte opremanja i modernizacije OS RH. Iako se ovi ciljevi spominju i u Nacionalnoj razvojnoj strategiji RH do 2030. godine, osnovni konkretni alat za to trebao bi biti novi Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga (DPR), dokument na kojem se radi posljednjih nekoliko godina.

Bivši ministar obrane Damir Krstičević još je u studenom 2018. pred saborskim Odborom za obranu najavio izradu novog DPR-a do kraja iste te 2018. Potom se najavljivalo da će DPR OS RH biti izrađen do kraja 2019., a onda i do kraja 2020. godine. Krstičevićev nasljednik Banožić u prvim je izjavama rekao kako mu je novi DPR jedan od glavnih ciljeva. U razgovoru za Večernji list od 11. kolovoza ove godine Banožić je izjavio: „Dugoročni je plan razvoja Oružanih snaga u izradi i očekujem da će do kraja godine biti upućen u saborsku proceduru. Dokument je to koji će pratiti jasni izvori financiranja i opremanja u Hrvatskoj vojsci. Cilj nam je modernizacija i opremanje svih triju grana Oružanih snaga, podizanje razine obuke, kao i štićenje dosadašnjih prava koje Hrvatska vojska ima. Tim dokumentom stvorit ćemo desetogodišnji plan opremanja s jasno navedenim izvorima financiranja“.

Naravno, ne treba spominjati da je kraj godine na vidiku, te da itekako curi vrijeme ako se ministar namjerava držati tog fantomskog roka „do kraja godine“. No prošloga je tjedna u dva navrata ministar Banožić pojašnjavao što to zapravo znači. Najprije je na 30. obljetnici „Tigrova“, u četvrtak 5. studenog, izjavio kako se od projekata opremanja i modernizacije nije odustalo, unatoč okolnostima među kojima je i smanjenje obrambenog proračuna:

30. obljetnica ustrojavanja 1. gardijske brigade Tigrovi (Photo: MORH/J. Kopi)

„Mi smo imali u ovoj godini ambiciozno planirani proračun na 5,3 milijarde. 530, odnosno 540 milijardi (greška, riječ je o milijunima, op.a.) je na kraju rebalansom išlo, ne na način da se odustaje od projekata nego su se oni pomakli za malo raniju fazu, prvenstveno zato što ni sama njihova spremnost možda u ovom trenutku nije bila najbolja. Nastavljamo dalje raditi na projektiranju. Riječ je o infrastrukturnim projektima koji se najčešće odnose na smještaj budućih letjelica koje ćemo imati. Na taj način završavamo projektiranje, nešto ćemo – ja bih to rekao kada bi gledali na nekakvoj vremenskoj crti – pomakniti malo udesno, znači ići prema drugim godinama, ali ono što je bitno da one stoje u budućem Dugoročnom planu razvoja i na taj način se radi na modernizaciji Hrvatske vojske. Da bi bilo ljepše da u ovom trenutku imamo projekte, da imamo novce da možemo izvršiti to i to…“.

Dakle, već činjenica da je nešto na papiru predstavlja modernizaciju – što je, doduše, princip prema kojem bi OS RH od donošenja prvog DPR do danas trebale biti međunarodni uzor modernosti. No dan kasnije, gostujući u podcastu Večernji TV, Banožić je konkretno pokušao i dodatno objasniti kako će se kroz novi DPR vezati kretanje obrambenog proračuna, te projekti opremanja i modernizacije.

„Ono što će pratiti 2022. godinu pa nadalje je Dugoročan plan razvoja Oružanih snaga – to je dokument koji će biti po prvi puta izrađen na način da ćete vi u njemu imati konkretne projekte koje će pratiti modernizacija i opremanje Hrvatske vojske, znat će se tko je njen nositelj, što se u njemu konkretno događa, koja je njihova namjena, i znat će se financijska vrijednost, odnosno procjena financijska vrijednost, koja će biti podijeljena na jednu, 2, 3, 4, 5, 6 do 10 godina, koje se odnose za programsko razdoblje. Na taj način mi u biti stvaramo jasan izvor financiranja i jasan projekt. Znači, ako je taj dokument – a mora biti izglasan u Saboru – on je na takav način usvojen, onda ne možemo mi donositi drugačiji proračun. Niti sutra bilo koji drugi ministar ne može donositi drugačiji proračun“.

Kako je Godišnje izvješće za 2012. predstavilo pridržavanje odredbi prvog DPR-a iz 2006. godine (83. str.)

Jer stvarno, bilo bi potpuno nezamislivo da se u Republici Hrvatskoj bilo provode vojni projekti kojih nema u Dugoročnom planu, ili još gore – da se u hodu državni i obrambeni proračun kasapi prema aktualnim potrebama, ako je u DPR-u bilo zapisano nešto drugačije. To doživljavanje Dugoročnog plana kao u kamen uklesane osnove za Banožića podrazumijeva da se financiranje ne može mijenjati samo tako, ali i da će ostati manje nepotrošenih novaca u MORH-ovoj kasi na kraju godine: „Znači, mi ako sada ubilježimo, ja sam jasno rekao, 2022.-2032. godine nabavit ćemo to, to, to i to, mi vidimo sada već u drugoj ili trećoj godini se mijenja iznos financiranja, kao što je to sad slučaj, tada vi dalje morate mijenjati DPR, Dugoročan plan razvoja. Znači, ako ga on prati, prati ga i proračun“. Naravno, budući da DPR donosi Sabor, upravo bi kroz proceduru u tom tijelu trebale ići i njegove potencijalne promjene – što nije palo na pamet ni jednom od šest prijašnjih punih ministara obrane, nego su oni svi radije tiho odustajali od pojedinih točki dosadašnjih DPR-ova, umjesto da se bakću s izmjenama tog ionako ne previše ozbiljno shvaćenog dokumenta.

Većina projekata Ministarstva obrane je višegodišnjeg trajanja, pa je takvo i njihovo financiranje, dodao je Banožić. To je pravilo kojeg bi se trebali držati i ministri obrane koji dođu nakon njega, kako projekti opremanja i modernizacije OS RH ne bi doživljavali nagle preokrete i zaokrete:

„Znači, ako smo se mi pripremili, i rekli smo da ćemo 2022. godine napraviti 3 hangara, 2 marine, jednu uzletnu stazu ili, ne znam, nabaviti 5 Patria vozila, opremiti 70 Bradley vozila, ako smo rekli da ćemo opremiti 4 Black Hawk helikoptera, onda se zna koja to osoba radi, i naši su svi kolegiji i brifinzi podređeni tome zato što je novac osiguran u proračunu. A ne možemo zaključiti da se to dogodi na kraju godine. Ili što nam se događalo, s obzirom da je to nekakva praksa u Hrvatskoj, to ja nisam pobornik toga, a to je da nemate kontinuitet ulaganja. Znači, nema projekta gdje vi možete izvršit nabavku i u godinu dana to riješiti. Ali, ako ste vi to se odlučili i rekli – ‘Ovo je dobro za Hrvatsku vojsku’, znači ne radi ministar ovaj DPR, rade ga ljudi koji su stručni, koji su unutar Hrvatske vojske, na meni je kao managementu bilo da osiguram okvir u kojem će se to najlakše prezentirati i uvjeriti da je to dobro, u tom slučaju ministar koji dođe poslije mene može samo podvući crtu i reći: ‘OK, do ovdje smo stigli. Al ne može doć i reći: ‘Ovo ništa ne valja, ajmo sve ispočetka!’ E to mislim da je najveći problem zašto smo mi došli nakon toliko godina da nama pojedinim resursima ističe… evo sad recimo nabavka višenamjenskih borbenih aviona… Težak trenutak. Težak je bio svaki za takvu… Ali realno, da li smo ga mogli riješiti u prijašnjem razdoblju? Imali smo gospodarsku krizu zadnju tamo 2009. pa 2011. godina, ali od onda smo dobri…“.

Helikopteri OH-58D – jedan od velikih projekata nabavljenih i plaćenih mimo DPR-a

Toliko smo bili dobri nakon 2011. godine da je Hrvatska tek krajem 2015. i u 2016. godini po prvi put zabilježila dva kvartala uzastopnog rasta od prosječno dva posto rasta (što je onda bilo izvorom i novog problema, budući se tu radilo o „točki odmrzavanja“ rasta plaća u javnome sektoru, kojeg su sindikati dogovorili još u vrijeme Sanaderove vlade 2009. godine). A Hrvatska će sada  u DPR-u imati čvrsto definirane projekte i prioritete modernizacije, „po prvi puta“ od 2014. jer, kako su govorili zli jezici, u „Dugoročnom planu razvoja OS RH za razdoblje od 2015. do 2024. godine“ upravo se i odustalo od navođenja konkretnijih projekata ne bi li se izbjeglo ponoviti neugodnu situaciju iz DPR 2006.-2015. gdje su jasno navedeni projekti ostali izrijekom pobrojanim mrtvim slovima na papiru.

Nama susjedna Slovenija je, kako smo već pisali, krenula drugim putem – da bi osigurala financijska sredstva za opremanje i modernizaciju Slovenske vojske, krenula je u izradu „Zakona o osiguravanju sredstava za investicije u Slovenskoj vojsci u godinama 2021.-2026.“, kako bi osigurala da obrambeni proračun kroz godine kontinuirano prati projekte nabave nove opreme za vojsku. U izradi slovenskog zakona sudjelovalo je i Ministarstvo financija RS, što je nužna pretpostavka za uspjeh ovog novog zakonskog čeda.

Već u narednih godinu do dvije bit će zanimljivo promatrati tko je napravio pametnije – Hrvatska s novim DPR-om ili Slovenija s novim popularno nazvanim „Zakonom o obrambenim investicijama“. Ili će kriza, gospodarska i društvena, jednako porezati sve ambicije o velikim vojnim ulaganjima s obje strane državne granice.

Ovaj tjedna protekao je u znaku NATO-a, kako (1) razmještanja NATO-snaga na istok Europe (u sklopu tzv. jačanja prednje prisutnosti), tako i (2) dvodnevnog sastanka NATO-ministara obrane (održanog 15. i 16. veljače) u Bruxellesu. Iako je tijekom srijede i četvrtka održano dosta zanimljivih panela i doneseno nekoliko i po Hrvatsku važnih odluka, sve je to ostalo u sjeni dolaska put Europe novog američkog ministra obrane, umirovljenog generala Jamesa Mattisa. No ni Mattis nije razočarao, već je – prema ocjenama komentatora NATO-sastanaka – izrekao jednu od najjačih kritika Saveza, kakvu članice nisu čule već godinama.

Jens Stoltenberg i britanski ministar obrane Michael Falon (lijevo) u razgovoru sa zvijezdom okupljanja – Jamesom Mattisom (desno)

U skladu s najavama koje su se mogle čuti od američkog predsjednika Donalda J. Trumpa još tijekom predizborne kampanje, tako je i James Mattis poručio NATO-članicama da će, ukoliko one same ne povećaju svoja izdvajanja za obranu, i Washington će razmotriti svoje obveze prema Savezu. „Američki porezni obveznik više ne može podnositi nesrazmjeran udio u obrani zapadnih vrijednosti“, rekao je Mattis, dodavši: „Amerikanci ne mogu brinuti za buduću sigurnost vaše djece više od vas samih“.

Američki ministar obrane svojim NATO-kolegama dao je svojevrsni rok do kraja godine, do kada će zemlje-članice NATO saveza (svaka za sebe) morati pokazati napredak i usvojiti nacionalni plan za povećanje svojih doprinosa. Plan će morati sadržavati konkretne rokove i korake prema povećanju novčanih izdvajanja za obranu. „Amerika će ispuniti svoje obveze, ali ako ne želite da Amerika preispita svoj doprinos ovome Savezu, svaki od vas treba podržati našu zajedničku obranu“, rekao je Mattis. U obranu NATO-članica stao je glavni tajnik Saveza Jens Stoltenberg, tvrdnjom kako članice već sada jačaju svoj doprinos. I britanski ministar obrane Sir Michael Falon, s kojim se nedavno susreo hrvatski mu kolega Krstičević, rekao je kako podstiče zemlje-članice NATO saveza da pojačaju svoja izdvajanja, pa makar i ne dostigle cilj od 2% BDP-a. No bilo kakvo godišnje povećanje izdvajanja za obranu, smatra Fallon, barem je pokazatelj dobre volje.

„U 2015. zaustavili smo rezanje. U 2016. 22 zemlje-saveznice povećale su svoje obrambene proračune. To je znakovito. A podaci koje smo objavili jučer pokazuju zdravo povećanje od 3,8% u realnim iznosima diljem Europe i u Kanadi, kada su u pitanju izdvajanja za obranu. To znači 10 milijardi američkih dolara više za obranu. Korak po korak, idemo u pravome smjeru, ali je ipak još dugi put pred nama. Poznato vam je da je ta slika podijeljena – pojedini saveznici su zaista počeli povećavati izdvajanja, drugi se još uvijek bore s bilo kakvim povećanjem svojih obrambenih proračuna,“

rekao je Jens Stoltenberg, najavivši kako će se o tome razgovarati i u svibnju, na sastanku premijera i predsjednika država-članica.

Ministri obrane Kanade i RH

Trenutno jedino SAD, Velika Britanija, Estonija, Grčka i Poljska dostižu planiranih 2% BDP za svoje obrambene proračune. S druge strane, Italija i Španjolska za obranu godišnje izdvoje tek 1% posto. Za razliku od svog prethodnika Buljevića, koji je od saveznika učestalo čuo samo neugodne bukvice zbog smanjenja proračuna, aktualni ministar Krstičević mogao se pohvaliti povećanjem.

„Ja sam izvijestio svoje kolege da Hrvatska je napravila.. ova hrvatska Vlada… ogroman korak, to je da smo povećali proračun 9%. To je za nas velika odluka. I druge europske države su također povećale te obrambene proračune tako da, ja se nadam, i vjerujem da će Hrvatska Vlada i u narednim godinama povećati obrambeni proračun jer smatram, evo i sve moje kolege koji su raspravljali, smatramo da je ulaganje u obranu… da je to ulaganje i u našu sigurnost, odnosno vlastiti prosperitet svih država“,

rekao je po završetku prvog radnog dana u Bruxellesu hrvatski ministar obrane Damir Krstičević. Povećanjem proračuna pohvalila se i slovenska ministrica obrane Andreja Katič,  i to 12% povećanjem u 2016. (u odnosu na godinu ranije). Katič je također predstavila Vladinu odluku da će se izdvajanja za obranu povećavati za 20-30 milijuna eura godišnje, odnosno 5-8% na godišnjoj razini, čime se Slovenija pridržava dogovora s NATO-summita u Walesu o postupnom rastu obrambenog proračuna.

Tema drugog radnog sastanka NATO-ministara obrane ticala se odgovora Saveza na sigurnosne izazove i prijetnje koje dolaze s juga. Ministri su se složili da treba pojačati prikupljanje i analizu podataka, zbog čega će se uspostaviti regionalno NATO središte za Jug, s otprilike 100 ljudi. Ono bi trebalo biti formirano u okviru postojećeg NATO Zapovjedništva združenih snaga u Napulju (Allied Joint Force Command Naples – JFC Napples), i to kao odgovor Saveza na ugroze (uključujući i one terorističke) koje dolaze s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike, uključujući tu i Libiju.

Kako je na završnoj press-konferenciji rekao Stoltenberg, prvoga dana ministri su razgovarali i o poboljšanju planiranja unaprijed, te jačanju obuka i vježbi, kako bi mogli bolje voditi operacije u regiju bude li to potrebno. To uključuje i NATO snage odgovora (NATO Response Force – NRF). Raspravljalo se i o Združenim obavještajnim, nadzornim i izviđačkim sposobnostima, te je najavljeno kako se uskoro može očekivati i doprinos široj slici od NATO-vih bespilotnih letjelica za nadzor, koje će biti stacionirane na Siciliji. Ministri su se također složili i o razvoju nasljednika sposobnosti nadzora koje sada pružaju zrakoplovi AWACS, a koje se planira „umiroviti“ oko 2035. godine.

Radni dio drugoga dana započeo je revizijom napretka u razmještaju 4 multinacionalne borbene grupe u istočnim dijelovima Saveza – u Estoniji, Litvi, Latviji i Poljskoj. Iako su vojnici tek počeli pristizati, očekuje se da ove 4 bojne budu potpuno operativne do lipnja ove godine. Na prigodnoj press-konferenciji novinari su pitali Stoltenberga i o medijskim napisima u Litvi o tome da su u srijedu, 15. veljače, vojnici iz njemačke borbene skupine napali i silovali litvansku djevojku. Stoltenberg je potvrdio da je zatražio i dobio izvješće o istrazi od litvanske policije, koja je otkrila da se takav slučaj nije dogodio, te da su optužbe bile lažne. Vrlo je važno, napomenuo je Stoltenberg, da mediji provjeravaju činjenice, i da ne nasjedaju na dezinformacije i propagandu.

Zamjenica glavnog tajnika NATO Rose Gottemoeller i Levan Izoria (ministar obrane Gruzije)

Ministri su razgovarali i o jačanju prisutnosti NATO-snaga u Crnomorskoj regiji, te su se složili o nadopuni jačanja tamošnjeg regionalnog postava NATO-snaga u zraku i na kopnu, zasnovano na multinacionalnoj brigadnom okviru u Rumunjskoj. Osam zemalja-članica obvezale su se dati osoblje za ovu brigadu, dok će pet zemalja doprinijeti kopnenim i zračnim snagama za obuku i nadzor zračnog prostora. Dogovorene su i dvije dodatne pomorske mjere: (1) povećana NATO pomorska prisutnost na Crnome moru za jačanje obuke, vježbi i svijesti o situaciji („situational awareness“), te (2) koordinacija pomorskih djelovanja za NATO Stalne pomorske snage pri njihovom djelovanju s ostalim NATO-snagama u Crnomorskoj regiji. Poseban sastanak odnosio se na odnose NATO-saveza i Gruzije, i analizu njenog položaja i mogućnosti na Crnome moru.

Jens Stoltenberg je potvrdio kako je dan ranije, u srijedu 15. veljače navečer, dobio formalni zahtjev od premijera Libije Fayeza Al Sarraja, u kojem se od NATO-a traži savjet i ekspertiza na području obrane i izgradnje sigurnosnih institucija.

„Izuzetno je važno imati dobre institucije, ministarstvo obrane, zapovjedništvo, načelnika stožera i načelnika združenog stožera, i druge institucije obrane, zato što trebamo… Libija treba taj okvir kako bi bila sposobna razvijati svoje oružane snage i stabilizirati zemlju. Zato zajedno s UN-om radimo na priznanju Vlade nacionalnog jedinstva,“

pojasnio je Stoltenberg. Budući su se na NATO-summitu u Varšavi saveznici složili da će pomoći Libiji ukoliko to zatraži Vlada nacionalnog jedinstva, ovaj je zahtjev zaprimljen i proslijeđen Sjevernoatlantskom vijeću na daljnju raspravu.

Na jučerašnjoj 18. sjednici Vlada RH se na njenom zatvorenom dijelu dotakla i kadrovskih pitanja – među kojima je ono prvo bilo direktno vezano uz Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. U javnome priopćenju to je postupanje Vlada RH definirala riječima:

“Na osobni zahtjev razriješila je pomoćnika ministra obrane mr.sc. Nikolu Brzicu s danom 31. siječnja 2017., te s danom 1. veljače 2017. imenovala novog pomoćnika ministra obrane dr.sc. Petra Mihatova“.

Kako izgleda, riječ je o osobnoj krizi koja se postupno premetnula u službenu promjenu, čiji su se detalji već neko vrijeme nazirali – prvenstveno kroz napise pojedinih desnih portala. Brzica, koji je posljednjih godina u fokus javnosti ušao prvo kao član Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i unutarnje poslove Hrvatske Demokratske Zajednice, prije zauzimanja pozicije u MORH-u bio je i član Vijeća za domovinsku sigurnost Predsjednice RH – što je okončao u svibnju 2016. godine.

Kao dio HDZ-ovih kadrova za područje obrane i sigurnosti, bilo je jasno kako će Nikola Brzica zauzeti neku od bitnijih državnih pozicija u tim sektorima nakon stranačke pobjede 8. studenog 2015. godine – doduše u okviru kadrovskoga sustava predvođenog današnjim ministrom obrane Damirom Krstičevićem, za kojeg je bilo jasno da podržava Brzicu pri njegovom instaliranju u MORH. No, kadrovske su se križaljke postavile drugačije, i dok Krstičević ipak nije posao ministrom obrane, Brzica je 17. veljače 2016. godine zauzeo mjesto pomoćnika ministra zaduženog za obrambenu politiku pod ministrom Josipom Buljevićem. Na tom je mjestu naslijedio Zorana Drču, koji je doduše nastavio raditi u segmentu Ministarstva koji je donedavno vodio – a koji je po stručnim temama bio pri ruci i ministru Buljeviću između preuzimanja Ministarstva 23. siječnja i dolaska novog pomoćnika Brzice sredinom veljače. Navodno je baš ovaj period postavio temelje za loše odnose novoga pomoćnika ministra i njegovoga prethodnika.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, Vlada je pala, a Hrvatska je 11. rujna ponovo izašla na izbore koje je opet dobila Hrvatska demokratska zajednica. U novoj Vladi RH, koja je dobila povjerenje Sabora 19. listopada, Damir Krstičević je konačno postao ministrom obrane, a Nikola Brzica je zadržao svoje dotadašnje mjesto pomoćnika ministra. Ipak, ubrzo je postalo jasno da odnosi njega i njegovog mentora Krstičevića više i nisu najbolji. Naime, samo nekoliko dana po primopredaji mjesta ministra obrane između Josipa Buljevića i Damira Krstičevića, održanoj u četvrtak 20. listopada 2016. godine, izbili su javni prijepori baš po pitanju obrambene politike – oko uloge Sabora pri donošenju odluke o slanju OS RH na rusku granicu, gdje se snage već deklariralo prema NATO (na summitu u Varšavi početkom srpnja 2016. godine, na kojem je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović predvodila ukupnu nacionalnu delegaciju), premda je konačna odluka o tome bila i ostala na Hrvatskom saboru, očigledno odgođena za neki budući trenutak.

Nakon toga, postojanje neslaganja o kojima su brujali kuloari zorno se potvrdilo i u studenome prošle godine, kada su na novostvorena mjesta državnih tajnika u MORH-u imenovani prvo dotadašnji zamjenik ministra Tomislav Ivić (4. sjednica Vlade RH, 17. studenog), a onda i dotadašnji pomoćnik ministra Zdravko Jakop (6. sjednica, 24. studenog 2016. godine) – ali ne i Brzica, za kojeg se to neslužbeno očekivalo. Izgleda da je ovo kadrovsko preslagivanje zapravo dodatno pogoršalo te neke kadrovske odnose u vrhu MORH, koji već ni do tada više nisu bili najbolji. Konačno, izgleda da je zadnja kap u toj priči kapnula 18. siječnja ove godine, tijekom predstavljanja Plana nabave za 2017. u prostorima Ministarstva obrane. Naime, tada je na javnu prezentaciju Plana nabave za 2017. godinu bio pozvan i spomenuti Zoran Drča, za kojeg se moglo čuti i da kao državni službenik odlazi iz resora na čijem je čelu i dalje bio Nikola Brzica. Pri tome, treba napomenuti i da bivšem pomoćniku ministra Kotromanovića u međuvremenu nije bilo dokazano ništa od optužbi kojima su ustrajno mahali neki internetski portali s margina medijske scene – o navodnome nestanku klasificiranih dokumenata vezanih uz obranu i NATO savez.

Pomalo nevjerojatno, Ministarstvo obrane RH je na to već 22. siječnja medijima potvrdilo kako je Brzica ministru Krstičeviću ponudio ostavku “iz osobnih razloga” – o kojoj se njegov nadležni planirao odlučiti po razgovoru u četiri oka. Bila je to prva ponuđena ostavka jednog dužnosnika u mandatu Andreja Plenkovića, a za Brzicu se navodilo kako o svome odlasku razmišlja baš zbog navodnog kadrovskoga sukoba sa svojim prethodnikom, a vezano za priče o navodnome nestanku dokumenta “Plan obrane RH” i onda prelasku Zorana Drče u obrambeni resor personalnih poslova. Kako bilo da bilo, čitava ta neuobičajena priča za sada je okončana jučerašnjom odlukom Vlade RH sa zatvorenog dijela njene 18. sjednice – o smjeni Nikole Brzice i dolasku Petra Mihatova na čelo dijela MORH-a koji se bavi obrambenom politikom i planiranjem.

Pri tome, spomenimo da je Mihatov suštinski civilni kadar, koji je do travnja 2013. godine svoju biografiju gradio u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, za razliku od svog prethodnika Brzice čija je biografija obilježena djelatnom vojnom službom i onda privatnim poduzetništvom (2002. diplomirao na američkom West Pointu, da bi onda do 2010. služio u redovima OS RH i nakon toga radio kao stručnjak za informatičku sigurnost u poduzeću Diverto d.o.o. iz Zagreba do početka 2016. godine). Nažalost, time su njih obojica zapravo osobe s bitno manje iskustva u obrambenom planiranju i civilnim aspektima funkcioniranja MORH-a nego što su to bili njihovi prethodnici Lozančić i Drča.

Uoči referenduma o izlasku Velike Britanije iz EU, na Otoku se već mjesecima propituju sve okolnosti i moguće posljedice tog čina, kako za UK, tako i za EU. Izlazak iz EU itekako će se osjetiti na mnogim područjima u Velikoj Britaniji, pa tako i u obrani i obrambenoj industriji. U nastavku donosimo pogled britanskog instituta koji se bavi pitanjima obrane i sigurnosti.

Glasovanje u korist britanskog izlaska iz Europske unije lako bi moglo potaknuti financijske rezove za sektor obrane, te provođenje novog Strateškog pregleda obrane i sigurnosti (SPOS), mišljenje je zamjenika generalnog direktora think-tanka Royal United Services Institute (RUSI).

Možda će trebati preispitati i aktualne planove potrošnje za obranu u nadolazećem desetljeću, posebno ako se nakon glasovanja za izlazak propusti ostvariti predviđeni rast bruto domaćeg proizvoda, kazao je Malcolm Chalmers iz RUSI, u izvješću koje bi u Londonu trebalo biti objavljeno danas, 3. lipnja. “Dok su vjerojatni poneki kratkoročni rezovi u planiranoj potrošnji za obranu, dugoročni učinci ovisili bi o tome hoće li inicijalni šok od glasovanja ‘za izlazak’ bili praćeni i opadanjem ekonomske učinkovitosti u dužem razdoblju“, izjavio je Chalmers.

Velika Britanija izlazi na birališta 23. lipnja, na referendum kojim će odlučiti da li država ostaje u Europskoj uniji sačinjenoj od 28 članica, ili izlazi, kroz proces poznat kao Brexit. Dok pristalice “za ostanak” i dalje vode, ispitivači javnoga mnijenja javljaju o ubrzanom sužavanju razlike napretkom zagovornika Brexita tijekom proteklih nekoliko tjedana. Imigracije i ekonomija glavna su bojišta vezana uz predstojeći referendum, no i mogući učinci na sigurnost i obranu također su se pojavljivali na naslovnicama medija.

Ostanak u EU široko je poduprt od strane obrambene i sigurnosne industrije u Britaniji, a neke kompanije, posebice Airbus, svojim su zaposlenicima otposlale i pisma u kojima obrazlažu razloge za ostanak u članstvu. Istraživanje kojeg je nedavno objavilo tijelo zaduženo za trgovinu u područjima zrakoplovstva, obrane i sigurnosti ADS (ADS Group Limited) pokazalo je pretežitu podršku za nastavak britanskog članstva u EU. Oko 70 posto poduzeća u obrani i 74 posto u zrakoplovnoj industriji, čije je stavove ispitivala ADS, navodi svoje sklonosti ostanku u okviru Europske unije. Preostali podržavatelji, uključujući tu i ministra financija UK Georgea Osbornea, te guvernera Nacionalne banke Velike Britanije Marka Carneya, tvrdili su da bi napuštanje EU uzrokovalo ozbiljnu štetu za buduće britanske ekonomske izglede.

Chalmers je rekao da učinci izlaska ne bi bili tek ograničeni na Veliku Britanije, nego bi imali učinke i u široj regiji. Velika Britanija trenutno ima “najjaču vojsku u EU, i drugu po veličini ekonomiju, tako da bi izlazak mogao imati i učinke dubinskog značaja i za europski poredak općenito“, izjavio je.

Britanski časnik nadgleda topničke položaje iznad Sueskog kanala 1956. godine

Ovaj analitičar iz RUSI tvrdi da bi izlazak iz EU mogao rezultirati u “strateškom pomaku jednako suštinskom kao i onaj kojeg je država započela krajem 1960-tih i početkom 1970-tih… kada je UK povukla glavninu svojih oružanih snaga iz Jugoistočne Azije i iz Perzijskoga zaljeva“. Velika Britanija se tek u posljednje vrijeme započela odmicati od te strateške odluke, jačanjem mornaričkog prisustva u Bahreinu i promišljanjem uspostave u Omanu kako stalne baze za obuku kopnenih snaga, tako i kapaciteta za održavanje brodova Kraljevske mornarice.

Zagovornici Brexita tvrde da ne samo da neće oštetiti obrambene sposobnosti, nego da će izlazak iz EU omogućiti za UK povratak u ulogu velike globalne sile.

Chalmers je ustvrdio da bi moglo doći do ozbiljnih pritisaka na UK, u smjeru bitnog jačanja posvećenosti europskoj obrani, barem u jednome dijelu i radi suzbijanja zabrinutosti oko toga da bi njihov izlazak iz EU riskirao i potkopavanje povjerenja u NATO.

Konzervativna vlada prošlog je studenog objavila svoj zadnji Strateški pregled obrane i sigurnosti, ali Chalmers kaže da bi postojali jaki razlozi da se preispitaju njegove osnovne strateške i političke postavke u svjetlu mogućeg glasovanja po pitanju izlaska. Pod uvjetom da nakon referenduma tu iznikne stabilna vlada, jaki su razlozi za započinjanje “novog, post-Brexit SPOS procesa do kraja 2016. godine, s rokom njegova dovršenja do proljeća ili ljeta 2017. godine“, smatra on. Kako sada stvari stoje, novi SPOS nije zakazan sve do iza slijedećih izbora, koje se trenutno očekuje u svibnju 2020. godine.

Chalmers tvrdi da ne treba precjenjivati ni omjere šoka koji bi čekao obrambeni proračun, i da je najvjerojatnije kako bi tu potrošnja bila smanjivana proporcionalno smanjivanju procjena bruto domaćeg proizvoda. Procjene iz Ministarstva financija UK i iz drugih izvora procjenjuju te učinke između 1 i 8 posto tijekom prve tri godine. Velika Britanija tu trenutno planira potrošiti 178 milijardi GBP, ili oko 257 milijardi USD, na opremu i potporu tijekom predstojećeg desetljeća, s rastom ukupnog obrambenog proračuna s ovogodišnjeg iznosa od 35 milijardi GBP (51 milijarda USD), na 39 milijardi GBP (56 milijardi USD) u 2020./21. godini. Neka od poboljšanja u sposobnostima bit će financirana i iz velikih ušteda u efikasnosti, koje su planirane u Ministarstvu obrane UK.

Howard Wheeldon, iz konzultantske kuće Wheeldon Strategic, kaže da bi Brexit mogao imati dugoročne implikacije za sektor obrane, dok Vlada tu nema manevarskoga prostora po pitanju Oružanih snaga i potrošnje u svrhe nacionalne sigurnosti. “Ostali ili izašli, nema više prostora za rezove i smanjenja u obrani UK, a tvrditi kako bi mogao biti potreban novi SPOS znači izostanak razumijevanja da si u svijetu rastućih nesigurnosti ne možete samo tako uzeti odmaka od povijesti. Strategija obrane i sigurnosti UK mora uvijek biti zasnovana na nužnostima, i željeli mi to ili ne, ona mora biti iznad iste ekonomije i isplativosti“, rekao je.

“Malo je tu prostora za fleksibilnost, i čitav se (SPOS) koncept zasniva na preduvjetu uštede 11 milijardi GBP između 2016. i 2020. godine, ne bi li se platilo planirana širenja sposobnosti. Kasa je tu prazna“, kazao je Wheeldon.

Kakvi god bili pritisci za smanjenjem trošenja, neke ključne smjernice u obrani vjerojatno će ostati nedodirljive. Chalmers kaže da tu spadaju planovi za nasljedničku klasu nuklearnih podmornica naoružanih balističkim projektilima, uvećana ulaganja u protuterorizam i kibernetičku sigurnost, te ulazak u službu dvaju novih nosača zrakoplova koje gradi industrijska grupacija predvođena koncernom BAE Systems. Sve ono što će se događati s preostalim programima i sposobnostima ovisit će o balansu između globalnih, europskih i domaćih obveza Velike Britanije koja živi izvan EU, rekao je.

Chalmers tvrdi da glasovanje o Brexitu ne bi ujedno i nužno uvećala vjerojatnost održavanja još jednog referenduma o škotskom izlasku iz UK, kako su neki prijetili. “Ipak, mogućnost škotske neovisnosti, u nekoj formi, ostala bi tekući rizik za stabilnost obrambenih datosti Ujedinjenog Kraljevstva“, ustvrdio je on. Škotska je na referendumu održanom 2014. godine odlučila ostati u UK.

Ovaj je tekst autor Andrew Chuter objavio 2. lipnja 2016. godine na portalu DefenseNews (http://www.defensenews.com/), pod naslovom ” ‘Brexit’ Could Trigger Defense Cuts, Report Claims“. U svom originalnom obliku ovaj članak je dostupan na internet adresi: http://www.defensenews.com/story/defense/2016/06/02/brexit-defense-cuts/85304940/

Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva je jučerašnji prvi dan travnja gotovo pa svečano proglasilo prvim danom rasta proračuna za obranu. Kako je objavljeno na web-stranici Ministarstva, od 01. travnja obrambeni proračun UK – kako je zadan u “Pregledu trošenja” (Spending Review) – po prvi put u proteklih šest godina porasti će u realnim omjerima.

U proračunu donesenom prošloga ljeta, Vlada UK se obvezala povećati odvajanja za obranu za 0,5 posto iznad stope inflacije (koja je za čitavu 2015. godinu prosječno bila 0%, što je najniža takva vrijednost od 1950. godine, od kada se vode takvi podaci), i tako svake godine do 2021. godine, jednako kao i da će UK nastaviti održavati NATO ciljanu razinu potrošnje od 2 posto BDP na obranu tijekom ostatka ovog desetljeća.

Ovogodišnji 1. travanj predstavlja prvi dan otkako su ove obveze krenule važiti, s povećanjem osnovnog obrambenog proračuna UK za 800 milijuna GBP, s osnovice za 2015./16. godinu od 34,3 milijarde GBP na 35,1 milijardu. Uz to, Ministarstvo obrane UK dobit će 2,1 milijardu GBP iz tzv. “Združenog fonda za sigurnost” (Joint Security Fund) do kraja mandata ovog saziva parlamenta. To znači da će njihov obrambeni proračun porasti za gotovo 5 milijardi GBP, ili na oko 39,7 milijardi do 2020./21. godine.

Pozdravljajući novi proračun, ministar obrane Michael Fallon je rekao:

“Ništa nije važnije od obrane naše države i zaštite našeg stanovništva. S porastom razine prijetnji našoj sigurnosti, mi smo odabrali povećati izdvajanja za obranu a dati našim Oružanim snagama ono što im treba da bi zadržali Britaniju sigurnom“.

Ujedinjeno Kraljevstvo ima drugi po veličini obrambeni proračun u NATO savezu, najveći u Europskoj uniji, i ukupno peti po redu u svijetu. To je jedna od samo pet država koje zadovoljavaju NATO smjernicu o trošenju 2 posto BDP na obranu.

Tijekom idućih pet godina proračun Ministarstva obrane UK rast će kako je prikazano u ovoj tablici:

(1) U ovoj tablici Operativni troškovni okvir ne uključuju tekuće promjene cijena

Ministarstvo obrane UK najavljuje rast proračuna i velika ulaganja

Ovako uvećani proračun omogućit će Ministarstvu obrane UK ulaganje u jaču obranu, s više brodova, zrakoplova, uvećanjem ljudstva i spremnosti, te boljom opremom za snage specijalne namjene, i cyber-obranu.

Pri tome će biti zaštićena aktualna veličina Oružanih snaga, neće biti smanjivanja Kopnene vojske ispod 82.000 ljudi, a Kraljevska mornarica i Kraljevsko zrakoplovstvo porasti će za oko 700 osoba. Do 2025. UK će imati i iznimno sposobne ekspedicijske snage od oko 50.000 (porast u odnosu na oko 30.000 ljudi koliko je bilo planirano prema konceptu “Future Force 2020”).

BAE Systems je krajem 2015. godine objavio koncepcijski dizajn budućih fregata tipa 26

Tijekom idućeg desetljeća, Ministarstvo obrane UK potrošiti će preko 178 milijardi GBP na opremu i logističku podršku koju ta oprema traži, što je 12 milijardi GBP više nego što je bilo planirano prije provođenja “Strateškog pregleda obrane i sigurnosti 2015” (2015 SDSR).

Te će investicije uključivati:

• Ustrajavanje na planovima kupovine 138 F35 tijekom životnoga vijeka ovog programa,
• 9 Boeing P8 zrakoplova za mornaričko izviđanje
• Napredne zrakoplove za izviđanje s velikih visina
• Više od 20 naoružanih bespilotnih letjelica “Protector”
• Fregate tipa 26 – “Global Combat Ship”
• Pokretanje izrade konceptnih studija, a onda i dizajniranje te gradnja nove klase lakših, fleksibilnijih fregata opće namjene
• 2 nova Vanobalna ophodna broda (OPV)
• 3 nova logistička broda
• dodatnih 2 milijarde GBP za opremu snaga specijalne namjene

Oružane snage će također postati učinkovitije, što znači da će:

• uspostaviti 2 dodatne eskadrile zrakoplova Typhoon i jednu F35 eskadrilu
• održavati jednu punu diviziju kopnenih snaga (sastavljenu od 3 brigade) optimiziranu za borbene operacije visokog intenziteta
• uspostaviti 2 nove “Udarne brigade”
• udvostručiti (od 1 na 2) broj brigada spremnih za raspoređivanje u operacije
• smanjiti broj civila u Ministarstvu obrane za gotovo 30 posto tijekom idućih pet godina

Od 2016./17. sve uštede ostvarene jačanjem efikasnosti i promjenama prioriteta bit će iznova investirane u obrambeni proračun, osiguravajući time 9,2 milijarde GBP za ulaganje u nove sposobnosti tijekom trajanja aktualnog “Pregleda trošenja”.

Recimo da borci Islamske države napadnu izraelsku vojnu patrolu uz sirijsku granicu. Oni neuspješno pokušaju oteti izraelskoga vojnika, i ubiju njih još četvoricu. I jordanska granična postaja je pogođena, i Islamska država objavi svoju kontrolu nad provincijom Daraa na jugu Sirije.

Kako Izrael i ostali ključni igrači odgovaraju? U ratnoj igri koju se proigravalo prošloga tjedna, oni su uzvratili, ali oprezno. Igrači koji su predstavljali Izrael i Jordan željeli su izbjeći žestoko sukobljavanje s teroristima – vodstvo se očekivalo od Sjedinjenih Američkih Država.

Ova je simulacijska vježba bila organizirana od izraelskog Instituta za studije nacionalne sigurnosti (Institute for National Security Studies – INSS), kao dio njihove godišnje konferencije. Ishod je ilustrirao paradoksalnu stvarnost konflikta s Islamskom državom: Izrael i Jordan djeluju s oprezom i suzdržavanjem, nadajući se da će izbjeći dublje uvlačenje u kaos sirijskoga ratišta, sve to dok Sjedinjene Države eskaliraju svoju vlastitu ulogu ondje.

“Mi svi vjerujemo da je važno održavanje Izraela van tog konflikta“, izjavio je brigadni general Assaf Orion, umirovljeni časnik koji je služio na čelu planskoga stožera Izraelskih obrambenih snaga. On je vodio izraelski tim u ovoj simulaciji. U toj ratnoj igri, Izrael je uzvratio na ubojstvo svojih vojnika, ali je izbjegao započinjanje velike vojne operacije.

Izbjeglički logor Zaatari u Jordanu, srpanj 2013. godine

I Jordan je, također, želio izbjeći eskalaciju. Igrači koji su predstavljali Jordan nisu htjeli slati svoje trupe u Siriju. Brinule su ih izbjeglice, i ćelije terorista-spavača u samome Jordanu. Nadali su se da će kombinirane vojne snage Rusije i sirijskoga režima moći obuzdati sukob i izbaciti Islamsku državu iz njenih uporišta na jugu Sirije. Gledali su prema Sjedinjenim Državama kao vođi, iako nisu bili sigurni u njihovu postojanost.

Sve je to ostavilo pitanje Sjedinjenih Država. General John Allen, umirovljeni marinac koji je donedavno koordinirao strategiju koalicije protiv Islamske države predvođene od SAD, igrao je američku stranu. Sjedinjene Države gledale su na sigurnost Izraela i Jordana kao na vitalan nacionalni interes, rekao je on, i slale bi svoje zrakoplove u uzvratne akcije nakon svih napada na saveznike. Vojno miješanje SAD, u simulaciji kao i u stvarnosti, raste – među ostalim i radi reakcija preostalih igrača.

Ako vam se ne sviđa ova simulirana verzija rata, stvarni život će vam se sviđati još i manje. Sve je izraženije suglasje oko toga da Islamska država predstavlja veliku prijetnju regionalnom i međunarodnome redu; jedan stariji bivši dužnosnik iz Izraela opisao je ovaj konflikt s kalifatom kao “Treći svjetski rat”. Ipak, većina igrača se i dalje želi zadržati pod američkim skutima, dok Sjedinjene Države obavljaju većinu borbenih akcija.

Posjeta izraelskom vojnom stožeru potvrđuje da ova ratna igra predstavlja precizan odraz načina na koji vojno vodstvo Izraela gleda na taj sukob. Umjesto da se napadnu snage Islamske države raspoređene uz sjeverne i istočne granice države, Izrael vodi politiku odvraćanja, ograničavanja i čak održavanja i tihih veza, izjavio je jedan od iskusnih izraelskih vojnih dužnosnika. On je primijetio da ako bi Izrael želio pokrenuti neki opći kopneni na snage Islamske države u južnoj Siriji i na Sinajskome poluotoku, mogli bi ih zbrisati s lica zemlje u tri ili četiri sata. “Ali, što bi se dogodilo dan nakon toga?” upitao je taj izraelski vojni dužnosnik. “Mi sada mislimo da bi situacija bila još lošija. Zato ih nastojimo odvraćati“.

Izraelci ne žele uznemiravati osinje gnijezdo kroz napad na Islamsku državu. Jesu li jednako tako umjerena opcija na raspolaganju i Sjedinjenim Američkim Državama? Većina izraelskih dužnosnika misli da nije. Oni tvrde da su SAD supersila, i ako one žele zadržati svoju poziciju vođe u regiji, baš SAD moraju predvoditi i borbu za suzbijanje Islamske države.

Tema ove INSS konferencije bila je činjenica da se pravila igre mijenjaju na Bliskome istoku. Države se fragmentiraju; samoproglašeni kalifat se duboko ukorijenio u Siriji i Iraku, a sad je prisutan i u mnogo drugih država širom svijeta; uspinjući i još uvijek revolucionarni Iran koristi posrednike za destabilizaciju gotovo svih arapskih država; stari poredak kojeg su simbolizirale sekularne dinastije Mubaraka, Assada i Gadafija su satrte.

Izraelci se međusobno teško slažu oko gotovo svih političkih tema, ali oko strateške slike ondje vlada bazično slaganje: Kako se na Bliskome istoku raspada sustav država, nestabilnost u toj regiji će biti kronična, i trajat će još mnogo godina. Bijeg od ovog konflikta neće biti moguć. Dakle, razmislite pažljivo o tome kako želite voditi rat u onome što su iskusni izraelski vojnici nazvali “centar centrifuge”.

Ovaj je tekst autor David Ignatius objavio 26. siječnja 2016. godine na portalu novina Washington Post (https://www.washingtonpost.com/) pod naslovom “Why is Israel so cautious on the Islamic State? A recent war game explains why”. U svom je originalnom obliku dostupan na internet adresi: https://www.washingtonpost.com/opinions/in-the-middle-east-a-serious-game-of-war/2016/01/26/30c3cfac-c466-11e5-a4aa-f25866ba0dc6_story.html

Nakon više godina najava i odgoda, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske je 24. rujna ove godine konačno stavilo na javnu raspravu nacrt dokumenta “Nacrt prijedloga Dugoročnog plana razvoja Oružnih snaga RH 2015.- 2024.“. Prije no što se upustimo u ponešto detaljniju analizu sadržaja ovog javnosti predstavljenog teksta, smatramo potrebnim osvrnuti se i na nekoliko pojedinosti vezanih uz proceduru donošenja ovog bitnog strateškog dokumenta obrane.

Predstavljanje osnovnih smjernica DPR-a sindikatima, 26. svibnja 2006. godine

Kao prvo, treba napomenuti kako je – za razliku od Strateškog pregleda obrane (SPO 2005. i SPO 2013.) – Dugoročni plan razvoja OS RH (ili kraće DPR) dokument za koji se izgleda ustalilo da nakon usvajanja od strane Vlade RH ide u postupak donošenja i pred Hrvatski sabor na raspravu i usvajanje, da bi onda bio objavljen i u Narodnim novinama. Prvi dokument ovoga tipa (“Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga RH 2006. – 2015.” – kraće DPR 2006.), bio je najavljivan još krajem 2005. godine, da bi ga onda u to doba nadležni ministar obrane Berislav Rončević 24. svibnja 2006. godine i predstavio ondašnjem predsjedniku RH Stipi Mesiću (na zatvorenom tematskom sastanku), a onda dva dana kasnije i predstavnicima sindikata koji djeluju u Ministarstvu obrane.

U skladu s najavama, taj je dokument usvojen na 171. sjednici Vlade RH (28. lipnja 2006. godine), te otposlan u parlamentarnu proceduru. Samo tjedan dana kasnije, 6. srpnja, on je prošao saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost (73. sjednica ovog odbora u 5. sazivu Sabora, jednoglasna odluka), da bi već dan kasnije njegov tekst bio i usvojen na plenarnoj sjednici. Tako usuglašen tekst onda je bio objavljen u Narodnim novinama (NN 81/06 od 19. srpnja 2006. godine), te je prvi hrvatski DPR krenuo u uporabu. U praksi ovaj nesretni dokument praktično pa nije izdržao ni dvije godine (do trenutka kada su mimo svih planova kupljene dvije finske raketne topovnjače za HRM), da bi do početkom 2009. godine bio u potpunosti pregažen promjenama financiranja MORH-a.

Istovar finskih topovnjača u Šibeniku, 3. studenog 2008. godine

No ono što je još i bitnije, DPR 2006. prije usvajanja i saborske procedure nije bio podvrgnut nikakvome obliku javne rasprave – u Uredu predsjednika RH je tek prezentiran, dok tim povodom nije bila organizirana čak ni simbolička javna debata, poput onog jednog događanja koje je popratilo zadnje faze donošenja Strateškog pregleda obrane krajem svibnja 2005. godine. Jedino se u proljeće 2006. godine, u doba pred njegovo donošenje, moglo čuti kako je tekst ovog dokumenta bio podvrgnut recenziji hrvatskog Ekonomskog instituta – koja se na duži rok pokazala potpuno beskorisnom, budući je MORH-u prigovorila preveliku konzervativnost u procjenama budućeg rasta državnih i obrambenih financija – koje su onda ubrzo pale daleko ispod i takvih “previše konzervativnih” obrambenih procjena.

Za razliku od toga, a kako stvari sada stoje, izgleda da bi procedura po pitanju donošenja ovog novog “Nacrta prijedloga DPR-a OS RH” mogla biti poprilično drugačija – s ozbiljnom javnom raspravom, a bez beskorisnih recenzija.

Novi DPR pred licem javnosti

Kao prvo, treba napomenuti kako je nacrt DPR-a 2014. već više godina željno iščekivani strateški dokument. Dok je o njemu, kao o neposredno predstojećoj stvari, učestalo pričao još i Branko Vukelić kao ministar obrane krajem 2009. godine – sam tekst nije izašao iz okrilja obrambenoga sustava ni za mandata Davora Božinovića, njegova kratkotrajnog nasljednika iz redova HDZ-a. Nakon parlamentarnih izbora krajem 2011. godine DPR je ponovo odgođen – prvo do ljeta i jeseni 2012. godine, a onda opet za iza donošenja novih obrambenih zakona – koji su u Saboru usvojeni početkom ljeta 2013. godine. Konačno, tu je pala i još jedna velika odgoda krajem 2013. godine, kada se moglo čuti kako su promjene u financiranju obrane nametnute posljednjim rebalansom prošlogodišnjeg proračuna srušile dio novog DPR-a o financiranju raznih planova koje je u tom dokumentu izložio obrambeni resor.

Konačno, tekst novog DPR-a – odnosno “Nacrt prijedloga Dugoročnog plana razvoja Oružnih snaga RH 2015.- 2024.” objavljen je na stranicama Ministarstva obrane RH 24. rujna 2014. godine – zajedno s općim pozivom zainteresiranoj i stručnoj javnosti da se uključi u izradu ovog dokumenta, i to “davanjem svojih mišljenja, primjedbi i prijedloga“. U prilog ove namjere govori i činjenica kako je javnosti predstavljen tekst dokumenta (samo u digitalnoj verziji) ipak vidljivo radni tekst, a ne već zgotovljen paket (kako je to bilo, recimo, po pitanju oba hrvatska Strateška pregleda obrane, od kojih je prvi raspravljan čisto simbolički, dok je kod dokumenta SPO 2013 – rasprave bilo, ali ona ipak nije bitno utjecala na formu i sadržaj konačno usvojenoga teksta).

Udruga Hrvatski generalski zbor (HGZ) o nacrtu prijedloga novog DPR-a, 30. rujna 2014. godine

Spomenuti proces savjetovanja sa zainteresiranom javnošću tu je raspisan za period od 24. rujna do 15. listopada 2014. godine, i tijekom njega se do sada moglo zapaziti dvije odvojene faze. Kao prvo, ubrzo po pozivu na diskusiju, stručnjaci iz MORH-a krenuli su s održavanjem nekoliko posebnih konzultacijskih sastanaka. Tu treba posebno spomenuti 30. rujna, dan kada su u višesatnim sastancima po pitanju teksta novog Dugoročnog plana saslušani predstavnici zainteresiranih, a ponešto specijaliziranih udruga građana – prvo oni iz “Hrvatskog generalskog zbora” (HGZ), gdje se odazvalo 26 njenih članova, a onda i “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost”.

Kao drugo, za sutra, 13. listopada, sazvana je i šira rasprava o tekstu Nacrta prijedloga novog DPR-a, u sjedištu Ministarstva obrane (Trg kralja Petra Krešimira IV, br.1), zakazana za 15 sati. Na tom je skupu želja MORH-a čuti glas i šire zainteresirane stručne javnosti o dokumentu čiji je radni tekst predstavljen na internetu prije nešto manje od tri tjedna.

Posljednjih dana, kao i svaki put kada se išta dogodi po pitanju vojnih zrakoplova ili pilota, ponovo je u medijima i javnosti započela ista igra lovljenja vlastitoga repa. Naime, po tko zna koji put se postavlja pitanje “Treba li nama borbeno zrakoplovstvo?”, a onda i zrakoplovstvo u cjelini. I opet, dok je glas naroda unisono za to da nam to neko općenito zrakoplovstvo treba (navodeći pri tome medicinski prijevoz i sudjelovanje u ljetnim akcijama gašenja požara kao ključne argumente zašto nam treba), ovo podrobnije pitanje o borbenim zrakoplovima je ponešto tvrđi orah. Kako vrijeme ide, lagano o njemu svi imaju neko mišljenje – kao da je riječ o domaćoj politici, ili o vođenju nogometne reprezentacije.

Argumenti u ovome “ćakulanju” građanstva i jednako tako u tematiku upućenih političara obično se svedu na dva načelna stava – ili nam ono treba (radi iskustava iz rata, obveza prema NATO savezu, ili kao garancija suvereniteta) ili nam ne treba. Ovaj drugi stav opet dolazi u dva načelna pravca argumentacije – gdje po jednima te stvari ne trebamo načelno, radi prestanka svih opasnosti i mirotvorstva, i to je onaj iskreniji pristup stvarima. Oni manje iskreni u praksi dolaze do istoga zaključka, ali zaobilazno. Naime, lamentirajući o troškovima potencijalne eskadrile (gdje cijene idu od 250 pa sve do milijardu i 250 milijuna USD), oni se zapravo izvlače od ikakve odluke – puštajući da zadnja borbena komponenta HRZ i PZO vremenom i sama spontano otplovi u povijest – ili ako već ne u povijest, a ono u ruke nekome u nekom idućem mandatu.

Tlapnje

I onda, kad ne znamo što bi, a kao ni obično zapravo nismo spremni financirati išta više od okrugloga stola u javnome prostoru, možda čak popraćenog i skromnim domjenkom – ponovo se servira teza kako tek predstoji odluka o opstanku ili gašenju borbenog zrakoplovstva, a onda i HRZ kao čitave neovisne grane Oružanih snaga RH – što ne bi bilo čudno, budući da ima niz zemalja koje helikoptersku avijaciju imaju u sklopu kopnenih snaga. No, takav pristup zaboravlja da je ovakova rasprava u Hrvatskoj već vođena – i to ne jednom. A njen je rezultat svaki put bio isti – stavljanjem podataka na stol, ustanovljeno je da borbeno zrakoplovstvo ima smisla, da se njegovim gašenjem i ne štedi mnogo, a da bi takav potez imao široke učinke na čitav niz drugih aktivnosti u ovoj državi (njime postaje suvišan i studij aeronautike, rastu premije rizika na zračni prijevoz, gasi se niz radnih mjesta, a pada i ukupna tehnološka razina hrvatskoga društva u cjelini).

Po posljednji put ova je diskusija vođena prije deset godina. Nakon nje su zaključci ugrađeni u dokument “Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga RH 2006-2015” (poznat i kao DPR), koji je u postupku svoga usvajanja prošao i Vladu RH, i Sabor, i Ured Predsjednika, i Glavni stožer, i praktično pa sve zamislive instance (uključujući tu i stručnu recenziju Ekonomskoga instituta u Zagrebu). Ne samo da su odluke po pitanju zrakoplovstva tek tako uključene u ovaj dokument, već je u njemu izložen i slijed koraka koje treba poduzeti, zajedno s vremenskim rokovima za njihovo poduzimanje. I – što je bilo? Pa ništa!

Hrvatska je tada poduzela prvi od koraka za raspisivanje normalnog međunarodnog natječaja za kupovinu borbenih zrakoplova – otposlan je tzv. Zahtjev za prikupljanje informacija (Request for Infomation – RFI), koji je potaknuo veći broj renomiranih proizvođača ovakve tehnike da pohode Hrvatsku i pripreme ponude. No, sve je na tome onda i stalo – budući da RH nikad nije prešla na idući korak, i raspisivanje Zahtjeva za ponudama (Request for Proposal – RFP). Da podsjetimo – sve se to događalo prije krize, za vlade famoznog “dr. Ive” Sanadera, u doba ministara Rončevića i Vukelića, te u mandatu Josipa Lucića kao načelnika GS OS RH i Viktora Koprivnjaka te Vlade Bagarića kao zapovjednika HRZ i PZO. Iako su svi oni točno znali koji su rokovi uporabnih resursa postojećih zrakoplova MiG-21, kao što su znali i za rokove koje traži uvođenje novih zrakoplova u vojnu uporabu – nisu poduzeli ništa, osim što su zrakoplove MiG-21 predviđene za dodatni remont u Rumunjskoj ostavili na livadi da propadnu pod udarom vremenskih neprilika dok su godine u tišini prolazile.

Ujedno, nije tu mnogo vremena potrošeno ni na još jedan zanimljivi detalj. Naime, u čitavome nizu navrata mediji i analitičari procjenjivali su iznos financijskih šteta koje je državnom proračunu Republike Hrvatske, državnim poduzećima i državnoj imovini nanijelo šest godina vladavine bivšeg premijera Ive Sanadera. U tim se procjenama iznos šteta za period od 2004. do 2009. navodi u rasponu od 80 do oko 100 milijardi kuna – odnosno između 10,48 i 13,1 milijardi eura (prema tečaju od 7,633569 kuna za 1 euro). Dakle, za te je novce Hrvatska krajem 2000-tih godina mogla odmah, onako “iz ruke”, kupiti između 14 i 18 eskadrila borbenih aviona (ako za cijenu jedne eskadrile uzmemo i iznimno skupih 750 milijuna eura). NE JEDNU, NEGO NJIH NAJMANJE 14 !!! A u doba financijskih poduhvata tih osoba, koje neki danas karakteriziraju kao “ratne profitere”, jednako tako nije bilo novaca za obnovu tehnike HRZ i PZO (ali ni HRM), kao što se i danas govori da novaca nema – s jedinom razlikom da danas novaca i stvarno nema. No to zapravo i nije problem, budući za ove stvari ima kredita povoljnijih od svih ovih kojima se Hrvatska posljednjih godina ionako zadužuje, a ima i počeka te drugih aranžmana. Jedino čega nema je volja da se ozbiljno preuzme obveza i riješi gorući tehnički problem sustava obrane i nacionalne sigurnosti u RH.

Zablude

Na ove se teme učestalo čuje i spominjanje NATO saveza. Dok je nedvojbeno da je Hrvatska od 2009. članica ove međunarodne organizacije, sve drugo o čemu je tu riječ je ponešto manje nedvojbeno. Jednako kao i u nesretnoj tihoj kampanji povodom ulaska RH u NATO savez, i danas se učestalo slijepo barata “sigurnosnom garancijom” koju NATO pruža u famoznom 5. članku Washingtonskog sporazuma. Prvi stavak tog članka glasi:

“Ugovorne strane se slažu da će oružani napad usmjeren protiv jedne ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, biti smatran napadom na njih sve te posljedično pristaju da će, ako do takvoga napada dođe, svaka od njih kroz primjenu prava na individualnu ili kolektivnu obranu priznatih po članku 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći tako napadnutoj ugovornoj strani ili stranama poduzimanjem, individualno ili u suradnji s drugim strankama one aktivnosti koje se bude smatralo potrebnima, uključujući tu i uporabu oružanih snaga, ne bi li obnovile i očuvale sigurnost u Sjeverno-Atlantskoga prostora“.

I to je dio teme o NATO-savezu kojega su čuli svi. Dapače, mnogi su ga i shvatili kao garanciju sigurnosti koja do daljnjega omogućava dizanje “sve četiri u zrak”, te smanjivanje obrambenih proračuna na “zanimljivo niske” razine – mimo preporuka, a u posljednje vrijeme i sve paničnijih poziva glavnoga tajnika NATO saveza – oslanjajući se faktično na isključivu vojnu zaštitu Sjedinjenih Američkih Država kao svjetske velesile i vojno najjače članice Saveza. Pri tome, ti isti namjerno zaboravljaju članak 3. tog istog međunarodnoga ugovora, na koji su i hrvatski potpisi deponirani u Washingtonu. On je bitno kraći, i glasi:

“Ne bi li efikasnije postizale ciljeve ovoga sporazuma, ugovorne strane, zasebno i zajednički, na način kontinuirane i djelatne samo-pomoći i međusobne pomoći, održavati će i razvijati svoje individualne i kolektivne sposobnosti za izdržavanje oružanoga napada“.

I ovdje posebno naglašavamo – u njemu se spominje samo sastavni veznik “i”, a nigdje rastavni veznik “ili”. Dakle, onda ni članstvo Hrvatske u NATO savezu nikako ne znači odlučivanje između nekakve “individualne” ili pak “kolektivne” obrane (što se prije nekoliko godina forsiralo kao teza prilikom objašnjavanja karakteristika NATO-članstva hrvatskim građanima). Jednako tako, ni ikakva kolektivna mjera “zaštite zračnoga prostora” RH nije i ne može biti zamjena vlastitim sposobnostima po tome pitanju. Posebice to vrijedi kad znamo da se troškovi svih aktivnosti u okviru NATO saveza snose individualno (tako da i sama RH plaća sve aspekte djelovanja u NATO misijama van Hrvatske) – pa bi troškove i nekakve takve zajedničke aktivnost Saveza tu vjerojatno morale snositi sve u nju uključene članice. Ako je takav dogovor i bilo moguće postići prije ove krize, teško je zamislivo da će nas danas naši susjedi i partneri kreditirati na takav način.

S druge strane, u posljednje se vrijeme po pitanju alternativne (čitaj – jeftine) metode čuvanja hrvatskoga neba, a kao svojevrsnog bijelog zeca iz mađioničareva šešira, izvlači mogućnost sklapanja širokog regionalnog sporazuma o zajedničkom nadzoru zračnoga prostora, kojeg bi se ugovorilo u najmanju ruku između Češke, Mađarske, Slovačke, Slovenije i Hrvatske. Po pitanju tog urlika obrambeno-političke ambicije stvari su zapravo još mutnije nego u varijanti da nam uslugu nadzora nacionalnog zračnog prostora poklone naši NATO partneri.

Pri tome, često se spominje Sloveniju i Baltičke države – kao primjere država koje su se na nekakav usporediv način dogovorile oko kooperativnoga čuvanja njihovog zračnoga prostora. Pa ipak – tu je riječ o državama koje u trenutku svojega osamostaljivanja te stjecanja državnosti nisu imale ratno zrakoplovstvo, niti su imale sredstava da ga iznova uspostave. Bitno je drugačija situacija u kojoj je danas Hrvatska – država koja zapravo trenutno ima sve što treba za te stvari, ali taj svoj sustav promišlja svojevoljno raspustiti, ne bi li onda troškove i posao jednostavno spustila u krilo susjeda i partnera. A to nisu sve nejasnoće kod ovakvoga pristupa stvarima.

Naime, od takvoga sporazuma ni na papiru zapravo još nema niti traga, a kamoli od neke njegove primjene. Kao prvo, takva bi suradnja tražila puno povjerenje među članicama tog sustava. Dok je hrvatsko povjerenje u zaštitu iz Slovenije ponešto upitno, još je dvojbenija volja Slovačke da se prepusti bilo Česima ili Mađarima. A kada se takva politička pitanja i riješe, onda tek dolazimo do tehničkih detalja tog nekog složenog sustava – do odabira zajedničkih zrakoplova, usklađivanja logistike i obuke, ujedinjavanja školovanja i drugih detalja. Pri svemu tome, ako Hrvatska do trenutka uspostave takvog regionalnoga sustava bez presedana, a kao jedina u spomenutome društvu, i poukida sve što ima od zrakoplovnih kapaciteta (što danas uopće ne izgleda nemoguće) – otvara se pitanje čime bi mi u takvoj zajedničkoj strukturi zapravo mogli sudjelovati. A tu nije sigurno da bi sunce i more (zrakoplovna baza kraj Zadra) i novac (kojega ionako nemamo) mogli biti dovoljan motivator ostalima u zajednici da skupo plaćene letne sate svojih skupih borbenih zrakoplova troše iznad “pereca” kraj Jadrana.