Nakon što ga je donijela Vlada Republike Hrvatske 13. prosinca prošle godine na svojoj 71. sjednici, akt “Nacrt prijedloga zakona o potvrđivanju Memoranduma o suglasnosti između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Rumunjske o uzajamnom pružanju potpore države domaćina, s Nacrtom konačnog prijedloga zakona” dospio je i pred Sabor, samo dan nakon odlaska iz Hrvatske Florina Lazăra Vlădice, državnog tajnika Ministarstva nacionalne obrane Rumunjske. Saborski Odbor za obranu raspravio ga je ultra-kratko na svojoj 11. po redu sjednici, u četvrtak 18. siječnja, a onda se ovaj Prijedlog zakona u petak 19. siječnja ujutro našao i na plenarnoj sjednici Hrvatskog sabora. Kao i pred Vladom 13. prosinca, ovu točku dnevnoga reda je i pred općom sjednicom Sabora obrazlagao Tomislav Ivić, državni tajnik u Ministarstvu obrane.

O Zakonu kojim se prihvaća Memorandum o suradnji oko jačanja uzajamne Potpore države domaćina (Host Nation Support) s Rumunjskom, Ivić je u prosincu prošle godine rekao:

“Republika Hrvatska će donošenjem ovog zakona ispuniti unutarnje pravne uvjete za stupanje na snagu navedenog Memoranduma o suglasnosti, kojim se u odnosima dviju država uspostavlja međunarodnopravni okvir za daljnju međusobnu vojnu suradnju putem omogućavanja logističke, financijske i pravne potpore tijekom aktivnosti na državnom području Republike Hrvatske i Rumunjske. Memorandumom o suglasnosti utvrđuju se uvjeti i opći postupci za uzajamno pružanje potpore države domaćina snagama bilo koje od stranaka, dok sudjeluju u operacijama i u obuci na državnom području države druge strane. Izvršavanje Memoranduma o suglasnosti omogućit će Republici Hrvatskoj i Rumunjskoj pristup širokom spektru logističkih resursa za potporu bilateralnim vježbama, te združenim razmještajima, brži pristup širokom spektru strateške infrastrukture, te učinkovite i brze potpore u slučaju prirodnih katastrofa i izvanrednih situacija. Za provedbu ovog zakona nije potrebno osigurati dodatna financijska sredstva iz državnog proračuna, budući da će se njegova provedba odvijati kroz redovne aktivnosti Ministarstva obrane. S obzirom na prirodu postupka potvrđivanja međunarodnih ugovora, kojima država i formalno izražava spremnost da bude vezana već sklopljenim međunarodnim ugovorom, predlažem da prihvatimo ovaj prijedlog zakona, i da ga po hitnom postupku uputimo na raspravu i usvajanje u Hrvatski sabor“.

I zaista, po hitnom postupku ova je tema dospjela pred Sabor u prvome tjednu nakon zimske stanke, da bi Ivić u ponešto širem obrazloženju u petak, 19. siječnja oko 10 sati ujutro o prvoj točci jutarnjeg dnevnog reda rekao:

“Pred vama je Zakon o potvrđivanju Memoranduma o suglasnosti između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Rumunjske, o uzajamnom pružanju potpore države domaćina, kao konačni prijedlog Zakona. Predmetni memorandum o suglasnosti, nakon okončanog postupka pregovaranja, potpisan je u Bukureštu 12. rujna 2017. godine, a u ime Republike Hrvatske predmetni memorandum je potpisao potpredsjednik Vlade i ministar obrane, gospodin Damir Krstičević – isto tako, u ime Rumunjske sporazum je potpisao njihov potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ion-Marcel Ciolacu. Inače, Hrvatska ima tridesetak ovakvih i sličnih potpisanih Memoranduma. Najčešće je riječ o bilateralnim sporazumima, odnosno memorandumima između Republike Hrvatske i druge zemlje partnera, ili memorandumi kojima se Hrvatska pridružila, odnosno ih potpisala, a riječ je najčešće o Memorandumima zemlje domaćina i Vrhovnog savezničkog zapovjedništva za Europu. Memorandumom o suglasnosti utvrđuju se osnovne odredbe, uvjeti i postupci za uzajamno pružanje potpore države domaćina snagama bilo koje od stranaka, dok sudjeluju u operacijama i obuci na državnom području države druge stranke. Republika Hrvatska će donošenjem ovog zakona ispuniti unutarnje pravne uvjete za stupanje na snagu Memoranduma o suglasnosti, kojim se u odnosima dviju država uspostavlja međunarodnopravni okvir za daljnju međusobnu vojnu suradnju, putem logističke, financijske i pravne potpore tijekom aktivnosti na državnom području Republike Hrvatske i Rumunjske. Ono što također posebno treba naglasiti je činjenica da za provedbu ovog Zakona o potvrđivanju Memoranduma nije potrebno osigurati dodatna sredstva u državnom proračunu, budući da se na stavkama Ministarstva obrane, kroz redovne aktivnosti financiraju i ovakve aktivnosti“.

Za razliku od Odbora o obrani, gdje nitko nije diskutirao na ovu temu, na plenarnoj sjednici Sabora su od svih klubova zastupnika samo oni iz SDP-a i HDZ-a uzeli riječ. Joško Klisović (SDP) je izrazio podršku temi obrambene suradnje RH i Rumunjske, te je povrijedio poslovnik politikantskim skretanjem na temu Istanbulske konvencije kao potencijalnog područja “hibridnog ratovanja”. Mladi Domagoj Mikulić (HDZ) je nakon šireg osvrta na odnose Hrvatske i Rumunjske izrazio i potporu vladajućih – citirajući tu još ponešto iz obrazloženja koje je ionako priloženo dokumentu, ne ostavljajući pri tome dojam dubljeg razumijevanja tematike.

O čemu se radi?

Ministar obrane RH s rumunjskim vojnikom u Poljskoj krajem prosinca 2017. godine

Spomenuti Memorandum o suglasnosti je rezultat dosadašnje dobre suradnje. Kako se vidi iz obrazloženja ovog dokumenta, on se u osnovi temelji na Sporazumu o vojnoj suradnji MORH i Ministarstva narodne obrane Rumunjske iz studenog 1997. godine, te Protokolu o suradnji u izobrazbi i obuci vojnog i civilnog osoblja iz travnja 2005. godine. O produbljenju ovih odnosa se krenulo razgovarati u studenom 2014. godine, kada je sastavljen i tekst Nacrta memoranduma o suglasnosti. Pregovori o ovom dokumentu okončani su usuglašavanjem teksta Memoranduma o suglasnosti do travnja 2016. godine – a konačni je tekst Memoranduma potpisan u Bukureštu 12. rujna 2017. godine. U ime Vlade RH dokument je potpisao ministar obrane Damir Krstičević, a u ime Vlade Rumunjske tamošnji ministar nacionalne obrane na odlasku – spomenuti Ion-Marcel Ciolacu.

Predsjednica RH u posjetu Rumunjskoj, listopad 2017. godine

Kako je spomenuti Memorandum o suglasnosti sastavni dio Zakona koji je ovih dana protutnjao kroz Hrvatski sabor, možemo vidjeti sadržaj njegovih ukupno 9 članaka. Osim početnog definiranja pojmova (i otvaranja prostora za lakše sklapanje kasnijih provedbeno-tehničkih sporazuma), tu se kratko definira svrha i područje primjene sporazuma, zatim se postavlja okvir podnošenja narudžbi za potrebne robe i usluge (putem standardiziranih obrazaca), uz poštovanje lokalnih propisa. Konkretni transferi su definirani na dva načina: (1) kao “transakcija uz povrat sredstava“, naplatno, ili (2) kao “transakcija razmjenom“, prijenosom sredstava, roba ili usluga koje onda treba razmijeniti u roku od godinu dana ili kasnije platiti po sustavu “povrata sredstava”. Procjene vrijednosti i cijena trebaju biti dovoljno transparentno predočene da se može ustanoviti kako nije bilo nabijanja cijena ili namjernog dizanja vrijednosti obavljenih poslova. Zaštita podataka provodi se u skladu sa Sporazumom o vojnoj suradnji iz 1997. godine, a novi režim stupa na snagu kada ga obje države uvrste u svoje pravne poretke, s trajanjem do otkaza (kada Memorandum prestaje važiti u roku od 6 mjeseci po otkazu) i naglaskom na sporazumnome rješavanju mogućih sporova.

Ovaj zapravo vrlo kratki Memorandum o suglasnosti o uzajamnom pružanju HNS, zapravo predstavlja bilateralnu dopunu Sporazuma između stranaka Sjevernoatlantskog ugovora o pravnom položaju njihovih snaga (NATO SOFA). Kako se čini, njegova je osnovna vrijednost u uspostavi standardiziranog formulara za hitno traženje i primanje raznih vrsta potpore, kao i usuglašenog računa kojim se knjiži vrijednost tih usluga za kasnije rješavanje (naplatu ili razmjenu).

Tenkovi OS RH na vježbi “Getica Saber 17” u rumunjskom Združenom nacionalnom obučnom centru

Svrha uspostave ovakvog režima definirana je kao olakšavanje provedbe potpore države domaćina (HNS) “snagama bilo koje od stranaka dok sudjeluju u operacijama i obuci na državnom području države druge stranke“, i to “u mirnodopskom razdoblju, izvanrednim situacijama, krizama i sukobima“. Kada uzmemo u obzir konkretne okolnosti nedavnog porasta intenziteta i opsega vojnih odnosa RH i Rumunjske, ove se formulacije lako može staviti u tri donekle odvojena vojno-politička konteksta. Kao prvo, ovaj Memorandum o suglasnosti pozitivno utiče na ukupnu prohodnost vojnih odnosa dvije države, obje članice EU. Time bi on mogao poslužiti i u EU-kontekstu Stalne strukturirane suradnje (PESCO), u okviru projekata jačanja zajedničke vojne logistike i vojne mobilnosti. Kao drugo, lako bi se tu moglo raditi i o rješavanju logističkih uskih grla, uočenih i tijekom nedavnih vojnih vježbi na kojim su hrvatske snage boravile u Rumunjskoj (kada su po prvi put i hrvatski tenkovi M-84 bili slani van RH). Kao treće, ne bi bilo čudno ni da uspostava ovakvog boljeg režima suradnje i potpore ima veze i s mogućim sudjelovanjem OS RH u kakvom budućem okviru snaga “odmjerene Prednje prisutnosti” (Tailored Forward Presence), kojima NATO u Rumunjskoj i Bugarskoj želi ojačati sigurnost Crnomorske regije.

Po pitanju kolektivne sigurnosti, mnogima na pamet prvo pada tematika NATO saveza i njegovog sustava kolektivne sigurnosti. Njen je sadržaj definiran 5. člankom Washingtonskog ugovora, dokumenta kojim je 4. travnja 1949. zasnovan NATO savez. Ova odredba glasi:

“Stranke se slažu da će oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, biti smatran napadom na njih sve i temeljem toga se one slažu da će, ako do takvoga oružanog napada dođe, svaka od njih, u provođenju prava na individualnu ili kolektivnu samoobranu priznatog od članka 51. Povelje Ujedinjenih naroda, pomoći tako napadnutoj stranci ili strankama momentalnim poduzimanjem akcija koje se smatraju neophodnima, zasebno ili u suradnji s drugim ugovornim stranama, uključujući tu i korištenje oružane sile, ne bi li se obnovilo i očuvalo sigurnost sjevernoatlantskoga prostora.

Svaki takav oružani napad i sve mjere poduzete kao njegove posljedice bit će bez odgode prijavljene Vijeću sigurnosti. Takve će se mjere okončati kada Vijeće sigurnosti poduzme potrebne korake za obnovu i očuvanje međunarodnoga mira i sigurnosti“.

Dok je 4. članak ovog ugovora vidio poprilično uporabe, odredba 5. članka je do danas aktivirana samo jednom, u jesen 2001. godine.

Sjevernoatlantsko vijeće (North Atlantic Council – NAC) je 12. rujna 2001.godine, samo dan nakon napada, odlučilo da će događaje od 11. rujna smatrati napadom prema slovu članka 5 ako se ustvrdi kako su oni zadesili SAD iz inozemstva. Dvadesetak dana kasnije, 2. listopada 2001. godine – nakon što je američka istraga ustvrdila kako je napadač bila međunarodna teroristička mreža Al Qaeda predvođena Osamom bin Ladenom – NAC je u ime NATO potvrdio aktiviranje odredbe članka 5 Washingtonskog ugovora.

Primjena 2001. godine

Kada je 18 članica Saveza ponudilo pomoć SAD, na vidjelo je došla i još jedna stvar – sklonost SAD samostalnom djelovanju, opravdana velikom razlikom u opremljenosti vojnih snaga koje su uopće i mogle biti stavljene na raspolaganje napadnutim SAD. Upravo zato, SAD su se izjasnile protiv izvođenja zajedničke uzvratne vojne akcije Saveza protiv terorista. Osim toga, do izražaja je došla i pažljivo sročena logička struktura ovoga ugovornog članka.

Naime, on sam po sebi ne znači i automatsko započinjanje nekih vojnih aktivnosti – iako on doduše garantira napadnutoj članici Saveza kolektivni odgovor, svakoj je zemlji članici ostavljeno da sama, u skladu s ostalim članicama, odluči o konkretnome načinu pomoći napadnutoj državi (uključujući tu i uporabu oružanih snaga). Dakle, svaka zemlja članica saveza, kao prvo, ima pravo na odlučivanje. Kao drugo, svaka članica ima pravo i na izbor načina pomaganja. Time je sam sadržaj obveze pomaganja ostao relativno nedefiniran. No, SAD su tu nedoumicu riješile odlučnom akcijom – saveznicima su predstavile osam odvojenih područja na kojima se očekivalo suradnju. O tome je odlučeno 4. listopada 2001. godine, dvadesetak dana od napada na SAD i samo tri dana prije započinjanja američke vojne operacije u Afganistanu.

Osim šest točaka vezanih uz prava korištenja luka, prava preleta kroz zračne prostore saveznika, dopunjavanje pojedinih resursa potrebnih za operacije, dodatno osiguranje infrastrukture koju su koristile SAD i zemlje saveznice, pomoć i podršku državama koje budu izložene terorističkim prijetnjama, te jačanje obavještajne infrastrukture i suradnje u borbi protiv terorizma – prihvaćena su i dva konkretnija oblika suradnje. Oni su poprimili oblik dviju konkretnih operacija Saveza – nazvanih „Eagle Assist“ i „Active Endeavour“.

Pomoć u nadzoru zračnog prostora

Operacija „Eagle Assist“ započela je 9. listopada 2001. godine. Obuhvaćala je raspoređivanje AWACS (Airborne Warning and Control Systems) zrakoplova u sastavu NATO Early Warning Force (NAEWF) iz njihove matične baze u Njemačkoj nad SAD – konkretno, u bazu Tinker, savezna država Oklahoma. Njihovim korištenjem Amerikanci su mogli svoje zrakoplove iste namjene rasporediti na prostor novouspostavljenog bojišta, bez da pri tome trpe od manjka takve specijalizirane opreme nad prostorom samih SAD.

Od pet zrakoplova početno raspoređenih u prostor nadležnosti NORAD – misija „Eagle Assist“ je sredinom siječnja 2002. godine, a na zahtjev SAD, pojačana na ukupno sedam letjelica. Nakon što su izvedene dopune i unapređenja protuzračnih kapaciteta samih SAD, 16. svibnja 2002. godine je Sjevernoatlantsko vijeće (NAC) odlučilo o dovršenju ove misije. Ukupno gledano, u operaciji „Eagle Assist“ sudjelovalo je 830 ljudi iz 13 NATO zemalja. Obavilo se 4300 sati leta, u sklopu 360 odvojenih operativnih zadataka.

Pomoć u pomorskom nadzoru Mediterana

Operacija „Active Endeavour“ je pomorske naravi. Praktično je započela 6. listopada 2001. godine, kada je brodovlje pomorskih snaga NATO u Mediteranu (STANAVFORMED) s redovite vježbe poslano u istočni Mediteran, ne bi li ondje krenulo nadzirati pomorski promet. Operacija je onda i formalno započeta 26. listopada, izdavanjem zapovijedi o aktivaciji misije. Od tada pa sve do danas, brodovlje u sklopu namjenskih snaga „Task Force Endeavour“ (TFE) nastavlja kontrolirati pomorske putove Mediterana. Zapovijeda im se iz Napulja, sjedišta američke Šeste flote i pomorskih snaga NATO u Mediteranu. Samo je tijekom prva dva mjeseca akcije pregledano oko 1700 trgovačkih brodova.

Od početka prosinca 2001. godine, u operaciji „Active Endeavour“ svaka tri mjeseca smjenjuju se odabrana plovila pomorskih snaga NATO u Mediteranu (STANAVFORMED) i pomorskih snaga NATO u Atlantiku (STANAVFORLANT). Sjevernoatlantsko vijeće je 4. veljače 2003. godine odlučilo da dio pomorskih snaga pridruženih operaciji započne i nadzor prometa Gibraltarskim tjesnacem. Prva pratnja civilnih plovila obavljena je 10. ožujka 2003. godine, a to postaje i nadležnost posebnih namjenskih snaga – „Strait of Gibraltar“ (STROG). Preprata civilnih plovila je ondje uz prekide obavljana sve do kraja svibnja 2004. godine, do kad je prepraćeno nešto manje od 500 plovila.

Od 16. ožujka 2004. godine djelokrug operacije „Active Endeavour“ proširen je na čitavo Sredozemlje, da bi u ljeto iste te godine misija bila proširena sudjelovanjem dodatnih zemalja, koje nisu članice NATO saveza – Rusije, Ukrajine, Alžira, Albanije, Izraela, Maroka i drugih. Hrvatska također sudjeluje od 2007. godine. Ipak, glavnina angažiranih snaga i vezane logistike tu pripada mediteranskim članicama NATO saveza. Grčka, Italija, Španjolska i Turska dale su glavninu plovila, dok su djelovanja u Gibraltaru obuhvaćala i brodove sa sjevera, iz Danske, Njemačke i Norveške. Do 1. travnja 2008. godine plovila u sklopu operacije „Active Endeavour“ obavila su nadzor nad više od 92 000 plovila, od čega je na njih 106 iskrcan i nadzorni tim, što je učestao modalitet djelovanja još od travnja 2003. godine. Od travnja do svibnja ove godine u ovoj je akciji sudjelovalo i plovilo iz Novog Zelanda.

Sjevernoatlantsko vijeće (NAC) je 24. travnja 2009. godine prihvatilo i izmjene Koncepta djelovanja (Concept of Operations) ove misije, kojim je osigurano šire dijeljenje relevantnih informacija između NATO struktura i regionalnih aktera, te su dodatno bile pojačane i ovlasti za ukrcaj na plovila koja se odbijaju dragovoljno podvrgnuti pregledima. U siječnju 2010. godine priroda misije prilagođena je dugotrajnom djelovanju – gdje je veći oslonac na povezana djelovanja po potrebi (naglasak na pripravnost i sposobnosti brzog jačanja prisutnosti na moru) zamijenilo isključivo čvrsto stacioniranje fiksnih kvota plovnih jedinica u prostor djelovanja.

Po donošenju Pomorske strategije Saveza, u siječnju 2011. godine, i operacija “Active Endeavour” uklopljena je u nove smjernice djelovanja – ispunjavajući ondje navedene četiri svrhe djelovanja: odvraćanje i kolektivnu obranu, upravljanje krizama, kooperativnu sigurnost, i pomorsku sigurnost. Na to je onda u veljači 2013. godine došlo i prilagođavanje sustava zapovijedanja ovom dugogodišnjom misijom novome stanju stvari u NATO strukturama, koje su od 2011. bile u reformskim promjenama. Time je misija “Active Endeavour” iz dotadašnjeg djelokruga Joint Forces Command (JFC), te operativnog nadzora Allied Maritime Component Command Naples, Italy (CC-Mar Naples) sada dospjela u nove ruke. Od 22. veljače 2013. godine njome se rukovodi iz NATO Pomorskog zapovjednog centra (Maritime Command Headquarters – HQ MARCOM), u mjestu Northwood u Velikoj Britaniji.

Tjedan dana nakon što je Vlada prihvatila Nacrt prijedloga Zakona o potvrđivanju Ugovora o državi domaćinu između Vlade RH i RACVIAC-a, Centra za sigurnosnu suradnju – taj je dokument danas došao i na dnevni red saborskog Odbora za obranu, te odmah potom i pred čitav Sabor. Kako se radi o zakonu koji treba biti usvojen prije ulaska RH u Europsku uniju, ovaj je nacrt prijedloga stigao u Sabor po hitnoj proceduri, s objedinjenim prvim i drugim čitanjem, te je iz istog razloga danas odrađen i na matičnom tijelu i na plenarnoj sjednici. Sutra će, u to nema sumnje, biti i izglasan.

Dubravka Plejić Marković, načelnica Sektora za NATO i međunarodnu sigurnost, MVEP

O važnosti RACVIAC-a i hrvatskoj ulozi pred Odborom za obranu govorila je predstavnica Ministarstva vanjskih i europskih poslova Dubravka Plejić Marković. RACVIAC, Centar za sigurnosnu suradnju, pravni je sljednik Regionalnog centra za pomoć u verifikaciji i provedbi kontrole naoružanja, osnovanog Sporazumom između Vlade RH i Vlade SR Njemačke, sklopljenim 8. ožujka 2001. godine. Tijekom godina, ovom su se tijelu pridruživale i druge zemlje, zahvaljujući čemu je postao pravo mjesto regionalnog susreta i dijaloga. Kako su se poboljšavale sigurnosne prilike, tako je i potreba za dotadašnjim funkcijama koje je obavljao RACVIAC bila sve manje, pa je 2011. godine RACVIAC prerastao u Centar za sigurnosnu suradnju, s ciljem uspješnog odgovaranja na buduće sigurnosne izazove. Tako je RACVIAC od regionalne postao međunarodna organizacija, čiji je domaćin upravo Hrvatska. Točnije, on je ujedno i jedina punopravna međunarodna organizacija sa sjedištem u Lijepoj našoj.

No i tu postoji jedan mali „ali“: Ugovor o RACVIAC-u – Centru za sigurnosnu suradnju Hrvatski je Sabor potvrdio 5. studenog 2010. godine, da bi on na snagu stupio 1. prosinca 2011. godine. Proteklih godinu i pol zakonski nije bilo riješeno pitanje domaćinstva, zbog čega se sada, kroz žurnu proceduru, pokušava progurati upravo ovaj prijedlog Zakona o potvrđivanju Ugovora o državi domaćinu između Vlade RH i RACVIAC-a, Centra za sigurnosnu suradnju.

„Imamo jedan mali problem – teško nas je skupiti“!

Iz vrlo šture i prilično formalističke rasprave na plenarnoj sjednici Sabora jasno je da će taj prijedlog Zakona biti prihvaćen bez ikakvih zadrški. O njemu su se pozitivno izjasnili Klubovi zastupnika SDP-a, HNS-a i HDZ-a koji su, u neprilici da kažu išta suvislo o toj međunarodnoj organizaciji sa sjedištem u Rakitju, očito metodom “copy/paste” izvor informacija i sadržaj svog izlaganja pronašli u istom dokumentu. Tako su se i SDP-ova Dunja Špoljar i HNS-ov Boris Blažeković zapleli u kronologiju osnivanja i razvoja RACVIAC-a, te objašnjavanja važnosti za Hrvatsku, dok je HDZ-ov Zvonko Milas propustio napraviti nužan „update“ pronađenih informacija, zbog čega mu se u izlaganju potkrala i faktična greška. Naime, iako je Milas u izlaganju ustvrdio da je „Njemačka i dalje ostala velika potpora, što u financijskom što u stručnom smislu, dakle u konkretnim projektima, pa je tako u 2012. dala 72 tisuće eura za rad Centra“, činjenica je da se Njemačka krajem 2012. povukla iz RACVIAC-a, uključivši tu i povlačenje svog dotad u Rakitju stacioniranoga predstavnika. Povukla se i Italija, dok je Grčka prešla u status promatrača, prije svega iz financijskih razloga. Rumunjska je Ugovor o RACVIAC-u potpisala još prije 2 godine, ali ga dugo nije ratificirala. To se dogodilo tek u ožujku ove godine, pa sada još „samo“ preostaje da plati članarinu.

Posjet centru RACVIAC bio je otkazan zbog “drugih obveza” saborskih zastupnika

Inače, za članstvo u organizaciji kojoj uvaženi saborski zastupnici ponekad u izlaganjima nisu uspjevali izgovoriti ni ime, Hrvatska godišnje izdvaja 48 tisuća eura. Tu ipak nemalu cijenu upravo bi oni – zastupnici u hrvatskome parlamentu – mogli iskoristiti da se nametnu regiji kao glavni faktor u razvoju demokratske kontrole nad oružanim snagama. Prenoseći svoje iskustvo kolegama iz zemalja u okruženju, oni bi mogli pomoći u demokratskoj transformaciji i drugih obrambeno-sigurnosnih sektora u regiji. Upravo je to članovima saborskog Odbora za obranu i sugerirala Dubravka Plejić Marković, uvjeravajući ih kako bi se kroz RACVIAC mogli povezati s parlamentima drugih država, ponajprije Crne Gore kao najizglednije članice za NATO, prenoseći hrvatska iskustva i u pregovorima i općenito. No čini se da je takva vrsta prosvjetiteljskog djelovanja našim parlamentarcima prilično strana. Tome u prilog ide porazna činjenica da su već dogovoreni posjet RACVIAC-u otkazali gotovo u zadnji tren, što je predsjednik Odbora za obranu Tomislav Ivić prokomentirao riječima: „Imamo jedan mali problem – teško nas je skupiti“! Sada se pokušavaju skupiti za novi posjet, najvjerojatnije ove jeseni, no – o tom-potom.

—————————-