Kako je danas priopćilo Ministarstvo obrane Republike Srbije, u Bruxellesu su nаčelnik Generаlštаbа VS Ljubišа Diković i njegov grčki kolegа аdmirаl Evаngelos Apostolаkis potpisali notu o pristupаnju Srbije tehničkom sporаzumu o uspostаvljаnju tzv. “Balkanske borbene grupe” Europske Unije. Nova nota o proširenju članstva ove postrojbe trebala bi stupiti nа snаgu kada je ratificiraju i predstаvnici ostalih držаvа sudionica, a već sada je jasno kako Srbija iskаzuje spremnost stavljanja na raspolaganje voda vojne policije, CIMIC tima, te do pet stožernih časnika za sudjelovanje u zapovjedništvu ove EU borbene skupine.

HELBROC – početni sastav borbene skupine

Riječ je o postrojbi koja je bila znana i pod nazivom “HELBROC”, prema vodećoj članici Grčkoj, te još i Bugarskoj, Rumunjskoj i Cipru, do 2011. godine – kada joj se pridružila i Ukrajina. Njeno je osnivanje bilo dogovarano tijekom 2005. godine, da bi nacionalni doprinosi po prvi put bili usuglašeni u ožujku 2006. godine. Po prvi put je bila stavljena u stanje pripravnosti za djelovanje u drugoj polovici 2007. godine, od kada je to ponovljeno još tri puta – u prvoj polovici 2009. godine, a onda još i u drugoj polovici 2011., te 2014. godine (uz sudjelovanje još i Ukrajine). Ulazak Srbije u ovaj organizacijski okvir predstavlja suštinsku novinu koju službeni Beograd prikazuje velikim usklađivanjem sa Zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU.

No, ovo je samo dio aktivnosti u okviru sastanka Vojnog odbora Europske unije, koji je u Bruxellesu u ponedjeljak i utorak, 07. i 08. listopada, okupio načelnike glavnih stožera oružanih snaga zemalja-članica EU. Tako se pod budnim okom visoke povjerenice EU za vanjske poslove Federice Mogherini i predsjedavajućeg EUMC generala Mikhaila Kostarakosa razgovaralo o vrlo aktualnoj temi suradnje između EU i NATO-a, o budućnosti operacije u BiH – EUFOR Althea, o pomorskim operacijama Unije – u Somaliji (EU NAVFOR ATALANTA) i na Mediteranu (EU NAVFOR MED – Sophia), kao i o implementaciji globalne strategije EU na području vanjske i sigurnosne politike.

Poželite li se o svemu tome informirati na web-stranici OS RH, nećete saznati ništa ni o jednoj navedenoj temi. Sve što OS RH imaju za reći s tog dvodnevnog sastanka je objašnjenje što je Vojni odbor EU i koji mu je cilj, te spomen dva susreta koja je načelnik GS OS RH general Mirko Šundov imao na marginama ovog velikog sastanka. Jedno je susret s neimenovanim načelnikom GS OS Malija, zahvalnim za hrvatsku donaciju toj afričkoj republici, a drugo – susret s načelnikom GS OS  SR Njemačke, generalom Volkerom Wiekerom. S njime je Šundov, među ostalim, razgovarao o skorašnjem angažmanu OS RH u Litvi pod njemačkim zapovjedništvom, te o opremanju i obuci za PzH 2000, čija isporuka u RH već kasni.

Priča o naoružavanju Hrvatske i Srbije čini se kao da nema kraja, već se iz dana u dan u medijima, senzacionalističkim naslovima, razbuktava tema o tome tko, što i koliko kupuje, te čiji je pojedini borbeni sustav bolji. Za razliku od Zagreba, odakle dopiru malo smireniji tonovi kako od tehničke vlade tako i od načelnika GS OS RH Lovrića, u Srbiji je to, čini se, glavna preokupacija kako državnog vrha, tako i medija, pa do svakodnevnih rasprava u autobusu i na tržnici.

Posebno je tome stanju doprinio posjet potpredsjednika Rusije Dmitrija Rogozina Srbiji. Samo dan nakon njegovog slijetanja, u vojnoj emisiji “Dozvolite”, koja se emitira na državnoj televiziji, načelnik Generalštaba VS general-pukovnik Ljubiša Diković objavio je da će Srbija u najskorije vrijeme nabaviti ofenzivno oružje proizvedeno u domaćim tvornicama – od višecjevnog bacača raketa “Morava”, samohodne top-haubice “NORA” kalibra 155 mm, oklopnih vozila Lazar 2 i 3, do borbenih čamaca.

General Diković je rekao da se Vojska Srbije modernizira u skladu s planovima, te da se to sada radi po planovima do 2020. godine. Zbog restriktivnog financiranja Vojska je odlučila prvo modernizirati postojeće naoružanje, zatim razvijati naoružanje u suradnji s domaćom obrambenom industrijom, i na kraju naoružanje kupovati i na tržištu. Posebna pažnja bit će posvećena opremanju snaga za hitne reakcije. Prema riječima generala Dikovića, Vojska Srbije će u 2016., 2017. i godinama koje slijede izvršiti i završiti modernizaciju sistema PZO “KUB”, modernizaciju stanica za vođenje raketa za raketne sustave, samohodne haubice “SORA” kalibra 122 milimetra, kao i topničke municije i rakete većeg kalibra.

“Ističem opremanje s višenamjenskim oklopnim vozilom ‘Lazar’, s raketnim sustavom ‘Morava’, i ovih dana uvodimo na verifikacijska ispitivanja top haubicu ‘NORA’ kalibra 155 milimetara. Uvođenje u naoružanje školskog aviona ‘Lasta’ očekuje se u 2016. godini“,

rekao je Diković. Kada se pogleda Dikovićeva izjava vidi se da se uglavnom radi o oružju koje proizvodi državna firma Jugoimport SDPR, za koju po Beogradu kolaju priče da je pod patronatom vladajuće stranke, i čiji se proizvodi mogu vidjeti na sajmu naoružanja »Partner“, koji se svake druge godine održava u Beogradu.

Zanimljivo je pogledati sustave od kojih se toliko očekuje i s kojima bi Srbija trebala parirati Hrvatskoj u takozvanoj utrci u naoružanju.

Raketni sustav “Morava”

Vojska Srbije je 2015. godine završila razvoj sustava “Morava”, koji ispaljuje rakete dometa od 8 do 40 kilometara i ima inercijski sustav navođenja, otporan na elektroničko ometanje. “Moravu” su dizajnirali inženjeri Vojnotehničkog instituta (VTI) na osnovu zahtjeva Vojske Srbija i u skladu s ratnim iskustvima, a osim dijelova elektronike, sve ostalo (ili čak 98 posto sustava) rade firme iz Srbije.

“LRSVM Morava”

Razvoj “Morave” koštao je milijun eura, u što je uključena proizvodnja nekoliko desetaka raketa različitog kalibra, jednog kompletnog sustava i usluge inženjera i tehničara. Sustav je svoju premijeru imao na sajmu Partner 2011, kada je prikazan kao „Samohodni višecjevni modularni lanser LRSVM Morava“. Već 2013. prikazana je i unaprijeđena verzija. Ideja konstruktora je bila da se stvori raketni sustav koji će koristiti više vrsta raketa – tzv. pametna borbena platforma opremljena sredstvima visoke tehnologije (od inercijalnog navigacijskog sustava, GPS, modernijeg SUV-a, uređaja za otklanjane utjecaja kosine terena…)

Osnovni koncept Morave je modularnost, tj. primjena više kalibara raketa. Taj koncept podrazumijeva postojanje izmjenjivih lansirnih modula, točnije saćastih kontejnera s raketama. Vrsta kontejnera uvjetovanja je udaljenošću i veličinom cilja – u slučaju da je to kalibar 128 mm “Plamen D” dometa 12,6 km, “Oganj” dometa 22,5 km, “Poboljšani Oganj” dometa 30 km, kao i rakete “Grad” (inače zaplijenjene u čuvenom barskom tovaru oružja početkom 1990.-tih), kalibra 122 mm te dometa 40 kilometara.

Logističko vozilo za “Moravu” s dizalicom

Sustav ima sve automatizirane funkcije, tako da ima mogućnost brzog i preciznog djelovanja.  U odnosu na ranu verziju, poboljšana je verzija dobila nove cijevi od nehrđajućeg čelika, a projektirano je te napravljeno i logističko vozilo sposobno dopremiti bilo koji kontejner do pripremnog položaja – po dva kontejnera “Ognja” i “Grada” i četiri “Plamena D”. Za to logističko vozilo projektirana je dizalica koju je razvio projektantski tim tvornica „IMK 14. oktobar“ iz Kruševca. Prva ispitivanja provedena su u siječnju 2012. lansiranjem svih vrsta raketa. Sustav je testiran u Tehničko-opitnom centru (TOC) u toploj i hladnoj komori, pri vožnji, lansiranju, i gađanju.

Ovaj sustav je inače vojska pompozno najavljivala kao sustav s kojim bi modernizirala topničke raketne jedinice. Ostalo je nejasno i u svjetlu posljednjih priča o nabavi zašto se uvodi sustav s manjim kalibrom, dok se u svijetu, pa čak i u Rusiji, teži većem kalibru i dometu. I ovaj sustav se prikazivao stranim vojnim delegacijama, posebno predstavnicima Republike Unija Mjanmar koji su, prema ranijem pisanju medija, pokazali zanimanje za ovaj sustav, da bi poslije ta priča utihnula.

Samohodna automatizirana haubica “SORA”

“SORA”

I za ovo oružje, prezentirano prvi puta 2011. godine, da bi modernija i automatizirana verzija bila promovirana 2013.,  ostaje nejasno zašto će se nabavljati, kada je poznato da je kalibar 122 mm povučen u rezervu i dio je teritorijalnih brigada. Ovu haubicu također je razvio VTI, a za razvoj je iskorišten veliki broj haubica D-30J kalibra 122 mm. Prema opisu u službenom katalogu, sustav je namijenjen za opću podršku vlastitih jedinica razine brigade. Po opisu stoji da je projektirana da zadovolji zahtjeve suvremenog bojišta po sistemu „pucaj i bježi“.

“SORA” je nastala otvorenom ugradnjom dijelova i sklopova pokretnih po pravcu haubice 122 mm D-30J na modificiranom kamionu FAP 2026. Haubica ima ugrađen sustav za navigaciju, automatski punjač, automatsku nišansku liniju i sustav za automatsko prevođenje iz transportnog u borbeni položaj i obrnuto. Osnovni način upotrebe ove haubice po opisu je prevođenje iz transportnog u borbeni položaj za 90 sekundi. Za gađanje je predviđeno 60 sekundi, a isto toliko vrijeme predviđeno je i za prevođenje iz borbenog natrag u transportni položaj.

Haubica D-30J na SORA-i

Ono što odlikuje naprednije varijante ove haubice u odnosu na ranu seriju je daljinsko upravljanje topničkim sustavom na vatrenome položaju. Zavisno od situacije na bojišnici, posada ima mogućnost da haubicom upravlja na 150-200 metara udaljenosti, izvođenjem gađanja uz pomoć tableta ili prijenosnog računala. Na “SORA-i” je uvedena automatizacija funkcija osnovnog naoružanja s obaveznim zadržavanjem klasičnih mehaničkih komandi – mehanizama pravca i elevacije, otvaranja i zatvaranja zatvarača, okidanja. Novina sustava je i automatski punjač kapaciteta 6 granata (procijenjena brzina gađanja je 6 granata u minuti).

Sustav još nije testiran, ali su uoči sajma „Partner 2013“ održane demonstracije rada zatvaranje zatvarača i okidanja. Ono što je nekada radio vojnik sada radi pneumatski cilindar na automatiziranoj haubici, koji gura ručicu za okidanje. Kompletan sustav je, po riječima proizvođača, uvezan u Komunikacijsko-informacijski sustav (KIS) Vojske Srbije, koji se i dalje razvija.

Ostaje osnovno pitanje – čemu potreba za serijskom proizvodnjom ove haubice?

NORA B-52 K1

Samohodna haubica „NORA B-52” – novo oružje topništva (kodni naziv “NORA”-A 34) predstavlja borbeni sustav na koji Srbija najviše računa, i koji je doživio uspijeh izvozom u Keniju, Uniju Mjanmar i Bangladeš, gdje je prodana posljednja verzija B-52 K1. Jugoimport SDPR je bio investitor i nositelj cijelog projekta nakon obnove razvoja ovog oružja sredinom 2003. godine za potrebe inozemnog kupca. Haubica nastala konvertiranjem topa kalibra 130 mm u kalibar 152 mm postavljena je na podvozje s kotačima.

“NORA”

Moderna generacija ovoga oružja, oznake NORA-B52 K1, finalizirana je u poduzeću „Lola-sistem” i rezultat je višegodišnjih maksimalnih napora projektnoga tima, uz angažiranje razvojnih i testnih kapaciteta VTI i TOC KoV i suradnju više vodećih poduzeća obrambene industrije Srbije – „MBL Lučani”, „Sloboda”, „Prva petoletka”, i dr. Sustav će se proizvoditi u tvornici BSS (Borbeni složeni sistemi) u Velikoj Plani, gdje uskoro s radom treba početi i tvornica za izradu topovskih cijevi.

Da bi “NORA” zadržala visoku efikasnost u uvjetima suvremenog ratovanja, razvijeni su pojedini podsustavi. Balistički sustav zasniva se na cijevi kalibra 155 mm, dužine 52 kalibra, volumena barutne komore od 23 litre, s dvokomornom plinskom kočnicom visoke efikasnosti. Barutna komora razvijena je na originalnom rješenju samobrtvljenja, s revolverskim nosačem kapica. U katalozima se inače navodi da oružje pripada trećoj generaciji, iako sa cijevi dužine 52 kalibra pripada četvrtoj generaciji, što zastupa i jedan od nekadašnjih voditelja ovog projekta Anastas Paligorić.

U literaturi i prezentacijskim katalozima navodi se da je “NORA” samohodni topnički sustav NORA B-52 s topom kalibra 155 milimetara, montiranim na vučno vozilo, već u serijskoj proizvodnji. “NORA” dolazi s borbenim kompletom od 36 projektila kalibra 155 milimetara i automatskim sustavom punjenja, što omogućava veliku brzinu gađanja. Maksimalni domet haubice zavisi od projektila i kombinacije punjenja, ali s povećanim punjenjem može se postići domet od 41,2 kilometra. Budućim usavršavanjem municije planirano je povećanje dometa od 65 kilometara i uvođenje laserski navođenog projektila preciznijeg učinka (spominje se ruski Krasnopolj). Također, ističe se da je ovom sustavu treba samo minuta za stupanje u borbeno djelovanje, i isto toliko da opet bude spreman za pokret, što povećava šanse za izbjegavanje povratne vatre. Nabrajajući karakteristike sustava “NORA”, navodi se i da standardna oprema podrazumijeva računalni sustav kontrole i zemaljski navigacijski sustav. Istaknuto je, također, da su posada i oružje zaštićeni oklopom koji im pruža zaštitu od metaka malog kalibra, šrapnela i mina. Od taktičko-tehničkih osobina naglašeno je kako borbena masa vozila iznosi 34 tone i da dizel motor od 410 KS omogućava maksimalnu brzinu od 80 kilometara na sat, te operativni radijus kretanja do 1.000 kilometara.

“NORA” na vojnoj paradi u Beogradu 2014. godine

Iako se “NORA” u verziji B-52 K1 hvali kao najveći izvozni uspjeh obrambene industrije Srbije, bilo je i dosta kritika na račun ove haubice. Najveći broj zamjerki odnosio se na balističku zaštitu sklopova kabine vozača, kupole naoružanja, kontejnera sa streljivom i rezervoara za gorivo, od djelovanja streljačkog oružja i učinka krhotina protivničkih projektila (prema STANAG 4569, nivo II prednja i zadnja strana, te nivo I bočne strane), i od djelovanja protuoklopnih mina (prema STANAG 4569, nivo 2A i 2B). Ukoliko je pozivanje na navedene STANAG norme točno, za oklapanje kabine i kupole trebale bi se koristiti pancirne ploče debljine 6 mm i 8 mm kako bi štitile od djelovanja streljačke municije 7,62 x 51 NATO i 7,72 mm x 39 API BZ ruske proizvodnje, oboje s udaljenosti od 30 metara. Međutim, tom debljinom primijenjenih oklopnih ploča nije ujedno osigurana i zaštita od djelovanja fragmenata topničkog streljiva, što je potencijalno češći slučaj ugroze od onog djelovanjem streljačkim oružjem! Nije jasno koji su dijelovi vozila zaštićeni, i na koji način, od djelovanja protuoklopnih mina (s masom eksploziva 6 kg), što odgovara navedenim razinama oklopne zaštite.

Ukoliko je navedena zaštita provedena (a čak i da je – ona nije dovoljna) masa oružja je povećana za više od 6000 kg, te se neminovno nameće potreba projektiranja specijalnog podvozja njenoga vozila, jer ni jedno vojno terensko vozilo 8×8 nije projektirano za tako velika opterećenja svojih prednjih i zadnjih mostova. Povećana masa vozila bitno će smanjiti prohodnost vozila pri kretanju na terenu (te onda ni tvrdnja da je povećana mobilnost oružja ne može biti točna!), a bit će smanjena i brzina kretanja na putovima (te i podatak o maksimalnoj brzini od 90 km/h treba uzeti s rezervom). O radnome vijeku i pouzdanosti takvog nesumnjivo preopterećenog kamionskog podvozja ne treba ni govoriti.

Očigledno je, dakle, da je ustrajavanje na oklopnoj zaštiti ovdje u koliziji s potrebom ponderirane optimizacije svih utjecajnih borbenih karakteristika ovog oružnog sustava – a potpuno neprihvatljivo i sa stajališta omjera “cijena : efikasnost”. Jednako je teško naći i relevantno taktičko opravdanje za koncepciju te filozofiju borbene upotrebe topničkog sustava čiji je domet veći od 40 km u uvjetima urbanog ratovanja ili bilo koje druge situacije u kojoj će takav sustav biti izložen djelovanju streljačkoga naoružanja. Posebno je problematična zaštita od djelovanja protutenkovskih mina za klasično kamionsko podvozje, koja nema nikakvu podnu oblogu niti nezavisno oslanjanje kotača.

Lazar 2

“Lazar 2”

Višеnamjеnsko oklopno vozilo LAZAR 2 8×8 predstavlja “točkaš” kojim Srbija planira parirati hrvatskim borbenim oklopnim vozilima PATRIA AMV. Zanimljivo je da, za razliku od PATRIA koje se nalaze u operativnoj upotrebi velikog broja zemalja i novih članica NATO, Lazar 2 predstavlja i dalje funkcionalni prototip koga testira jedino srpska Žandarmerija.

U katalogu Jugoimport SDPR opisuje se da je Lazar 2 zapravo zasnovan na modifikacijama koncepta i tеhničkih rjеšеnja primijеnjеnih na funkcionalnom modеlu vozila LAZAR. Te modifikacijе su izvršеnе radi daljnjеg usklađivanja osnovnih karaktеristika vozila s aktualnim svjеtskim trеndovima u razvoju obitelji višеnamjеnskih oklopnih vozila na kotačima.

Koncеpt vozila LAZAR 2 prеdstavlja kombinaciju koncеpata klasе MRAP (Minе Rеssistant Ambush Protеctеd Vеhiclе) i vozila klasе MRAV (Multi Purposе Armorеd Vеhiclе), s tim što ipak višе naginje koncеptu MRAV, prvenstveno zbog uvođеnja koncеpta nеzavisnog oslanjanja. Pri projеktiranju koncеpta vozila, posеban naglasak dan jе na visoku pokrеtljivost, sustav oklopnе zaštitе, sustav naoružanja, uz mogućnost transporta 10 boraca koji mogu brzo napustiti i ukrcati sе u vozilo iz zaštićеnе pozicijе, primjеnom zadnjih vrata.

Ukrcajni odjeljak smjеštеn jе tako da su borci okrеnuti prеma vеlikim prozorima izrađеnima od balističkog stakla i puškarnicama, što im omogućava odličnu prеglеdnost, nadzor okolinе i djelovanje osobnim naoružanjеm. Intеgrirani sustav središnje rеgulacijе pritiska u pnеumaticima, uz “run flat” dodatkе, omogućava krеtanjе vozila i s oštеćеnim pnеumaticima. Visok nivo oklopnе zaštitе ostvarеn jе primjеnom oklopnog tijеla napravljenog od pancirnog čеlika koji u svojoj osnovnoj formi, uključujući i balistička stakla, osigurava balističku zaštitu u skladu sa normom STANAG 4569 III+ nivoa(12,7x108mm b-32 sa 100m) s prеdnjе stranе, i II nivoa s ostalih strana.

Od naoružanja za sada se nude dvije verzije: 1) s borbenom stanicom kalibra 12,7 mm domaće proizvodnje, i 2) s kupolom Vidra E s topom M 86 kalibra 30 mm domaće proizvodnje. Borbeno vozilo Lazar 2, koje testira Žandarmerija, opremljeno je daljinski upravljanom oružnom stanicom kalibra 12,7 mm koja omogućava dnevno i noćno promatranje terena, akviziciju ciljeva, nišanjenje strojnicom po pravcu i visini, gađanje iz stacionarnog položaja ili u pokretu (u dvostrukom režimu rada), te pucanje po ciljevima na zemlji i u zraku sa zatvorenim poklopcem zapovjednika. Borbena stanica je inače domaće proizvodnje. Na sajmu „Partner 2013“ Lazar 2 je predstavljen s kupolom Vidra-E u koju je ugrađen top kalibra 30 mm. Zanimljivo je da se kupola Vidra E trebala iskoristiti za modernizaciju BVP M 80 u verziju A1. Proizvođač je “Fabrika vagona Kraljevo”, a topa M 86 – “Zastava”.

Oko Lazara 2 i dalje se vode polemike koje naoružanje uvesti i kada će početi njegova testiranja, tj. kada će se sustav odmaknuti od razine funkcionalnog modela. Tako je nedavno premijer Srbije Aleksandar Vučić najavio da će u Rusiji biti kupljeni topovi 2A42 Šipunov kalibra 30 mm i protuoklopne rakete Konkurs koje bi bile montirane na Lazara. Zanimljivo je da je Vojska Srbije još 2007. godine napravila Studiju tehničkog opremanja oklopnim vozilima na kotačima. Na 85 stranici te studije, u zaključku, navodi se da Srbija nije sposobna napraviti vlastito borbeno vozilo, pa se preporučuje nabavka u inozemstvu.

U stručnim vojnim krugovima, naravno u neslužbenom razgovoru, često se čuje da je sam Lazar 2, koji također proizvodi Jugoimport SDPR, zapravo promašen projekt koji je Srbiji nepotreban. Često će za njega reći da je sklepan na brzinu i bez ijednog papira – tehničkog crteža. Zatim je traženo da VTI to napravi naknadno, pa je zbog toga, kako se može čuti u priči, smijenjen tadašnji načelnik VTI kako bi se to moglo provesti u praksi. Ta priča, međutim, nikada nije potvrđena do kraja. Inače, svi propagandni video-materijali napravljeni su od strane vrhuške iz SDPR-a, dok Vojska Srbije s tim nije imala nikakve veze. Čak ni na demonstraciji i prikazu Lazara 2 javnosti nisu bili vojnici, već zaposleni civili.

Sam Lazar 2 nema nikakva amfibijska svojstva, što je malo čudno budući je Srbija ispresijecana rijekama i mrežama kanala, pa su amfibijska svojstva nužna. Nedavno se pojavila i informacija da će u serijsku proizvodnju ući i Lazar 3, koji bi ipak trebao imati amfibijska svojstva i čija oklopna zaštita je navodno smanjena, a samo vozilo redizajnirano za oko 25%. Međutim, za sada je priča o Lazaru 3, kojeg spominje i sam Vučić, priličan mit jer nitko nije vidio ikakvu sliku, fotošop ili crtež nečeg takvog – što bi trebalo ući u serijsku proizvodnju, a da je ujedno prošlo i verifikacijska ispitivanja.

Riječni patrolni čamac Premax 39

Ovaj je patrolni čamac svoju premijeru imao prošle godine na sajmu naoružanja „Partner 2015“ kada je predstavljen javnosti prvi put, a u žižu interesa dospio je nedavno, kada je na TV PINK premijer Vučić objavio da će Srbija za svoju policiju i vojsku kupiti veliki broj ovakvih čamaca, te time povećati sigurnost na dvije međunarodne rijeke – Savi i Dunavu.

Čamac “Premax-1”, Jugoimport SDPR

U javnosti Srbije tabloidni mediji odmah su lansirali priču o riječnoj velesili od koje drhti i sam NATO savez. Zanimljivo je da nitko od novinara nije spomenuo da najjaču riječnu flotu na Dunavu ima Rumunjska, koja u svom sastavu ima monitore i oklopne čamce.

Višenamjenski brod – patrolni čamac Premax – proizvodi također firma SDPR u dvije verzije: za rijeku i more. Čamac ima maksimalnu brzinu od 40 čvorova, s posadom od 6-8 ljudi, a oružje i oprema zavise od zahtjeva koje postave kupci. Autonomija ovog čamca na otvorenoj rijeci iznosi najviše 8 sati.

Trup čamca izrađen je od legure aluminija, s koritom u obliku slova V. Čamac ima dvostruko dno, a prostor između ispunjen je pur-pjenom, kojoj je cilj da zadrži vodu u slučaju oštećenja čvrstoga trupa. Gorivo je smješteno u posebnom prostoru, odvojenom od motornog dijela, uz tri pregrade. U dvostrukom se dnu nalaze i pregrade za streljivo. Čamac će biti opremljen s dva motora od 440 ili 480 KS. Glavno oružje je top od 20 mm, plus dva bacača granata od 30 mm. Tu je i strojnica od 12,7 mm, te dvije lake strojnice od 7,62 mm. Čamac ima i objedinjeni sustav upravljanja vatrom, kao i panoramsku termovizijsku kameru.

Zanimljivo je da tabloidni mediji veličaju ovaj čamac kao vrhunsko dostignuće u brodogradnji, s kojim bi se izvršavali patrolni zadaci na rijekama. Posljednje plovilo koje su riječne jedinice dobile bio je „RML 41 Novi Sad“ prije 20 godina. Ostalo je nejasno zašto se forsiraju aluminijski čamci, iako su borbena iskustva iz sredine 1990-ih nalagali konstrukciju potpuno novog broda koji bi bio opremljen kupolom s tenkova PT 76. Plan postoji, ali novca ni interesa za realne planove izgradnje adekvatnih riječnih brodova nema.

Najave pljušte, a realizacija…?

Zanimljivo je da osim “NORA-e”, koja je izvozni uspjeh u različitim varijantama doživjela u Keniji, Mjanmaru i Bangladešu, nijedan borbeni sustav koji bi prema najavama Srbija trebala nabaviti nije ušao u serijsku proizvodnju niti u naoružanje Vojske Srbije. Podsjetimo da se slične nabave najavljuju već godinama, ali se od toga baš ništa nije obistinilo.

general-pukovnik Ljubiša Diković

Iz državnog vrha ranije je došla najava da će do kraja 2015. godine u naoružanje ući čitava bitnica topničkog sustava “NORA”, dok ovih dana general Diković najavljuje da će u 2016. godini biti završeno tek njeno ispitivanje (iako se “NORA” već koristi u Mjanmaru, Bangladešu i Keniji). Jednako tako, premijer Vučić rekao je da će u ožujku 2016. godine početi serijska proizvodnja vozila “Lazar 3”, iako to sredstvo još nije prošlo ispitivanje, niti je došlo do prototipa.

Dok se mediji utrkuju i licitiraju ciframa o nabavljenom oružju, koje će stići što iz proizvodnih hala u Srbiji, što iz Rusije – u tišini među pojedinim stručnjacima postoji skepsa o nabavi novih borbenih sustava. Zbog toga su neki od njih naišli i na bijes premijera, koji se oštro obrušio na njih, iako je činjenica da nijedan spomenuti borbeni susutav nije odmaknuo dalje od prototipa, a kamoli ušao u serijsku proizvodnju. Priča o opremanju Vojske Srbije novim borbenim sustavima i dalje spada u domenu fantazija i obećanja državnog vrha – počevši od 2010. godine, pa sve do aktualne napuhane priče o balističkim raketama i utrci u naoružanju.

Da li će se ove epske nabave na kraju ipak realizirati, ili će ostati na razini praznih priča ostaje za vidjeti, ali premijer Vučić već je najavio da je spreman odustati od nabavki, ako Hrvatska odustane od svojih sustava. Lako bi moglo biti da se time tek donekle daje do znanja prava priroda epskih najava o opremanju, a ne realna želja da Vojska Srbije i stvarno bude modernizirana te opremljena.

*Gost autor: novinar iz Beograda, s dugogodišnjim iskustvom praćenja obrane i vojske, podaci poznati redakciji

Od svih proizvodnih pogona vojne industrije Republike Srbije, posljednjih se godina po ozbiljnim zaradama prvenstveno spominje “Prvi partizan” iz Užica. Riječ je o poduzeću za proizvodnju streljiva, koje uz obnovu izvoza svojih proizvoda posljednjih godina uspijeva i investirati u modernizaciju ondje raspoloživih proizvodnih kapaciteta. Usprkos nedostatku novca, nedavnoj industrijskoj nesreći i političkim miješanjima u upravu tvrtke – “Prvi partizan” posljednjih godina postupno obnavlja svoje proizvodne kapacitete, izlazeći iz negdašnje podzemne i utvrđene lokacije na svjetlo dana, te približavajući svoje pogone gradu Užicu (otkuda ima dolazi i većina uposlene radne snage). Takvi zahvati polagano snižavaju i njihove troškove tzv. hladnog pogona, što onda otvara prostor i za cjenovno konkurentniju proizvodnju – što nipošto nije prošlo nezapaženo. No, krenimo po redu…

Ovo poduzeće, osnovano još 1. svibnja 1928. godine kao FOMU (Fabrika oružja i municije Užice), od 5. rujna 1947. posluje pod današnjim nazivom. Riječ je o kolektivu s oko 600 stalno zaposlenih, koji proizvodi sportsko, lovačko te vojno streljivo raznih kalibara. Od 1998. tu je na mjestu generalnog direktora Dobrosav Andrić, koji je za svog mandata doživio gotovo sve – od gubitka većine izvoznih tržišta 1999. godine, pa do ponovnog uzleta ovog poduzeća, koji počinje 2003. godine (kada se “Prvi partizan” vraća na tržište SAD), da bi tvrtka ozbiljnije zaživjela nakon unutarnjih reformi i dodatnog otvaranja inozemnih tržišta tijekom 2005. godine.

Što se prometa “Prvog partizana” tiče, i on je posljednjih godina u ozbiljnom uzletu – kojeg se tek okvirno dade pratiti iz otvorenih izvora. Naime, dok se za 2008. moglo čuti o poslovima od 40 milijuna USD i 150 milijuna komada proizvedenog streljiva, godinu dana kasnije se spominje preko 37 milijuna USD (25 milijuna USD + 12 milijuna eura), da bi onda 2010. čuli o planiranome izvozu vrijednom 30 milijuna USD, s posebnom napomenom da je tu riječ o čak 5 milijuna USD više nego godinu ranije. Kako bilo da bilo, radi se o poduzeću koje je posljednjih godina smoglo snage i za ozbiljnije investicije u vlastito poslovanje. Dok je 2009. godine bilo riječi o dizanju kredita za osiguravanje tekućeg poslovanja (2 milijuna eura), te o pripremi kupovine opreme vrijedne 5 milijuna eura (po mogućnosti na kredit otplativ u robi), navodni rast proizvodnje i iznesene planove modernizacije grubo je prekinula industrijska nesreća do koje je u “Prvom partizanu” došlo početkom jeseni 2009. godine.

Eksplozija u “Prvom partizanu”

U kasnim večernjim satima 3. rujna 2009. godine, oko 21.30 sati, došlo je do četiri eksplozije u tunelima podzemnog pogona “Prvog partizana”. Kako se moglo čuti u medijima, riječ je bila o nesreći u pogonu tzv. “tempernirnice”, gdje je došlo i do ozbiljnog požara praćenog s mnogo dima. Ukupne su žrtve ove nesreće iznosile 7 mrtvih radnika (od 24 do 52 godine starosti), koji su se ugušili ugljičnim monoksidom, te još 14 ranjenih zaposlenika. Pri tome, značajan je dio nastradalih u poduzeću bio zaposlen preko “Studentske zadruge” (što je kao praksa nastavljeno i nakon nesreće), uz sklapanje tek osnovne police osiguranja pri “Dunav osiguranju” – što je dovelo do gotovo pa simboličkih naknada, te uskakanje države i grada Užica u zbrinjavanje bliske rodbine poginulih.

Eksplozija je kompletno zaustavila proizvodnju “Prvom partizanu”, koju se ponovo pokretalo postupno, u fazama – prvo alatnica, pa tvornička centrala, a tek nakon višemjesečne rekonstrukcije i tzv. “rupa”, odnosno tamošnji pogon elaboracije koji je bio pogođen nesrećom. Ujedno, eksplozija u tvornici je za posljedicu imala i istragu – koju je po prvi put u ovom dugogodišnjem vojnom pogonu izvodilo Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije, dakle civilna policija i njen novoprošireni Sektor za zaštitu i spašavanje MUP-a. Pri tome se MUP Srbije koncentrirao na (1) moguće narušavanje procedure u proizvodnome pogonu, ili na (2) moguće nedostatke u samim tim procedurama. Unutar nekoliko dana od nesreće moglo se čuti da je privedeno i za “teško djelo protiv opće sigurnosti” osumnjičeno ukupno 5 zaposlenika tvornice (od 43 do 56 godina starosti), kojima je do 6. rujna izrečena i mjera pritvora od 30 dana. Temeljem te istrage do sredine ožujka 2010. godine državno odvjetništvo u Užicu podiglo je i optužnicu, da bi se protiv 5 osumnjičenih za nesreću počeo voditi postupak pred Osnovnim sudom u Užicu. To je suđenje dovršeno 12. prosinca 2013., da bi onda samo nekoliko dana kasnije, u ponedjeljak 16. prosinca 2013. godine, bila donesena i presuda.

Treba spomenuti kako su se u tom postupku konfrontirale dvije odvojene priče o nesreći – (1) tužiteljstvo je uzrokom smatralo ljudsku grešku, i to dokazivalo vještačenjem “Nacionalnog kriminalističkog centra MUP-a Srbije” (koje je uzrok našlo u manipuliranju barutom u prostoriji gdje je to zabranjeno, gdje je došlo do kontakta baruta s podom koji nema zaštitu od nakupljanja elektrostatskog elektriciteta), a (2) obrana se oslanjala na vještačenje “Instituta za preventivu zaštite na radu i razvoj” iz Novog Sada, koje je uzrok vidjelo u “nestabilnom barutu koji se u kritičnom trenutku nalazio u fabričkim pogonima“. Suočen s ovom suprotnošću, Osnovni sud u Užicu naložio je i nadvještačenje – koje se onda poklopilo s navodima vještačenja obrane o “nepostojanom barutu koji je korišten u procesu proizvodnje“. Tim je temeljem onda donesena i oslobađajuća presuda, kojom je oslobođeno 5 optuženih radnika “Prvog partizana” – uz navode da je uzrok nesreće bio “nepostojan barut koji se sam od sebe zapalio kobne noći“. Imajući u vidu navodna ozbiljna povećanja proizvodnje u tvornici tijekom godina prije nesreće, izgleda da je pritisak za dodatnom zaradom utjecao na tvornicu – ako već nisu bili umanjeni praktični uvjeti sigurnosti na radu, a ono se barem pribjeglo korištenju manje kvalitetne ili jeftinije sirovine.

Novi uzlet poduzeća

Nakon zastoja uzrokovanog eksplozijama, već 2010. godine nastavljen je intenzivni rad u “Prvom partizanu”. Pri tome, sada uz državnu pomoć, započete su pripreme za ozbiljan četverogodišnji investicijski ciklus, prema prvim procjenama vrijedan oko 20 milijuna USD. Njime se planiralo “Prvi partizan” iseliti s poprišta nesreće, iz podzemnog pogona podignutog u doba Jugoslavije (lokacija “Krčagovo”), te proizvodnju preseliti bliže gradu. Osim što bi proizvodnja bliža Užicu zaposlenima osigurala bolje radne uvjete, ona bi samome poduzeću omogućila i poslovanje s bitno manjim troškovima održavanja proizvodnog procesa od dosadašnjih. No, do početka te najavljene modernizacije nastavljen je rad u dotadašnjim uvjetima – gdje se od tadašnjeg ministra obrane RS Dragana Šutanovca moglo čuti o izvozu od 41 milijun USD (2011. godine) i planovima od 60 milijuna USD izvoza za 2012. godinu.

Krajem travnja 2012. godine konačno je kucnuo čas za početak konkretnog provođenja duže najavljivane modernizacije poduzeća “Prvi partizan”. Tijekom svoje posjete poduzeću, ministar Šutanovac je 27. travnja 2012. položio kamen temeljac za prvi od planiranih novih pogona – za “fabriku za proizvodnju zrna”, s ukupno 3.500 kvadratnih metara korisnoga prostora. To je bio i početak prve faze projekta modernizacije, kojeg se tada planiralo dovršiti do kraja 2015. godine, uz ulaganje oko 25 milijuna eura (već 5 milijuna više od prvih najava). Pri tome, Šutanovac je bio i optimističan – spominjući tu i planirani skori ulazak Srbije u Europsku obrambenu agenciju (EDA), gdje bi se onda krenulo i aplicirati za sredstva iz razvojnih fondova, ne bi li se njima financirao “razvoj nove municije koja je neophodna na svjetskim tržištima“.

Spomenuta “fabrika za proizvodnju zrna” bila je dovršena unutar idućih 18 mjeseci, uz spominjanje troškova modernizacije u iznosu od preko 8 milijuna eura (većina iz tekućeg poslovanja poduzeća, a oko 2,5 milijuna eura i iz kredita Fonda za razvoj). Taj je pogon svečano pušten u rad 22. studenog 2013. godine – istoga dana kada je uz službeno prisustvo načelnika GŠ VS Ljubiše Dikovića i Zorana Đorđevića, državnog sekretara u Ministarstvu obrane – postavljen i kamen temeljac za idući dio modernizacije “Prvog partizana”, za novu “halu za proizvodnju čaura“. Tom se prilikom čulo i da “Prvi partizan” u 2014. godini ima ponešto potpisanih ugovora (150 milijuna eura kroz 5 godina u SAD i još 15 milijuna eura kroz dvije godine u Belgiji), a ponovo je spomenut i predstojeći veliki modernizacijski zahvat: gradnja “fabrike za kompletiranje municije na Trešnjici, čime će se proizvodnja municije izmjestiti iz podzemnog objekta“, najavljena za predstojeću 2014. godinu.

Kadrovske zavrzlame omele modernizaciju

Umjesto da se nastavi započeti ozbiljan ritam modernizacije poduzeća, početak 2014. godine su u “Prvom partizanu” obilježila kadrovska sukobljavanja – između dotadašnjeg generalnog direktora tvrtke Dobrisava Andrića i novog vrha obrambenog resora Republike Srbije, formiranog nakon parlamentarnih izbora od 16. ožujka 2014. godine (kad je na čelu Srbije Vladu dotadašnjeg premijera Ivice Dačića zamijenila i danas aktualna Vlada Aleksandra Vučića, dotadašnjeg ministra obrane RS). Sve to se do kraja travnja 2014. očitovalo u raspisu natječaja za novog generalnog direktora, gdje su se uz dotadašnjeg direktora Andrića pojavila i još dva protukandidata – protiv čijeg su se neiskustva u vojnoj proizvodnji izrijekom postavila i dva u poduzeću aktivna sindikata (Samostalni i Industrijski sindikat fabrike municije “Prvi partizan” iz Užica).

Iako je odluku o novom generalnome direktoru trebalo donijeti 23. travnja 2014. godine, na sjednici Nadzornog odbora kojoj je odabir novog generalnog direktora bio jedina točka dnevnog reda – pokazalo se da smjena Dobrosava Andrića (u tom trenutku već 16 godina na toj čelnoj funkciji) nije lagan posao, te je spomenuto sijelo Nadzornog odbora otkazano bez obrazloženja. Na to su odreagirali sindikati – održano je izjašnjavanje radnika, na kojem je čak 95,4 posto glasova radnika dobio dotadašnji generalni direktor Andrić, da bi se iz sindikalnih redova čule i prijetnje štrajkom ako na mjesto generalnog direktora “zahvaljujući zakulisnim radnjama pojedinih političkih funkcionera, bude izabran kandidat koji je bio na čelu pojedinih propalih institucija“. U korist dotadašnjeg direktora navodilo se da “Prvi partizan” posluje pozitivno (što uopće nije tipično za obrambenu industriju Srbije), te da je od 2011. do početka 2014. to poduzeće investiralo oko 28,9 milijuna eura vlastitih sredstava u modernizaciju svoje proizvodnje. Dotadašnjem generalnom direktoru u čitavoj ovoj igri vjerojatno nije odmogla ni činjenica da je prosječna neto plaća zaposlenika u “Prvom partizanu” početkom 2014. iznosila oko 62.000 dinara (505,83 eura po tečaju 122,57 RSD za euro) – što je oko 30 posto više od tadašnjeg nacionalnog prosjeka Srbije.

Ova se kadrovska situacija tijekom nadolazećih mjeseci 2014. godine nastavila komplicirati – 7. svibnja je Andrića podržao i upravni odbor Regionalne privredne komore Užice, a ništa nije promijenila ni posjeta ministra obrane Bratislava Gašića poduzeću upriličena 17. lipnja 2014. godine. Tom je prilikom Gašić iznio podatke da “Prvi partizan” u 2014. godini ima planiran izvoz od 80 milijuna USD godišnje, od čega u SAD ukupno 43 milijuna USD i da je zadovoljan viđenim, iako “… to ne znači da ne može da bude bolje. Govorim u interesu onoga što je premijer rekao u svom ekspozeu – novog zapošljavanja i većeg prometa“. Uz ovakve teorijske prijetnje, on se i neposredno osvrnuo na spomenuti kadrovski prijepor, komentiravši zahtjeve sindikata o ostanku dotadašnjeg generalnog direktora Andrića riječima: “Svako ko može da garantuje moralnim i drugim kvalitetima, naravno i imovinom, da će radnici imati stabilna primanja, moći će da konkuriše. Koga će Nazdorni odbor izabrati – to je njihova stvar“. Posebno je to zanimljivo kad znamo da do čitave ove situacije dolazi u trenutku kada je glavnina vojne industrije u prilično teškim financijskim problemima, a “Prvi partizan” je praktično pa jedino proizvodno poduzeće kojeg se spominje u kontekstu stabilno pozitivnog poslovanja.

Modernizacija ipak ide dalje

Da bi se riješila sva spomenuta kadrovska natezanja, Republici Srbiji trebalo je još čistih pola godine, tijekom kojih su ipak nastavljeni i radovi na dovršavanju “pogona za proizvodnju čahura” započetog krajem studenog 2013. godine. Nakon potvrđivanja starog/novog generalnog direktora Dobrosava Andrića krajem godine, ministar obrane RS Bratislav Gašić to novo postrojenje konačno je i otvorio 22. prosinca 2014. godine, napominjući kako je u ovaj pogon od ukupno oko 10.000 kvadratnih metara korisne površine bilo uloženo oko 3,7 milijuna eura. Pri tome, novo je postrojenje niklo blizu grada Užica, na mestu gdje se nalazila zgrada propalog “Prvog partizana Gama” (PPGM) – poduzeća osnovanog 1958. godine u okviru tadašnjeg Prvog partizana, koje je radilo za tekstilnu industriju i nakon duže poslovne agonije propalo prije koju godinu.

Spomenuti novi pogon “Prvog partizana” ima mogućnost izrade čahura do kalibra od 12,7 mm, čemu bi trebao dodatno doprinijeti i nespecificirani stroj kojeg se tijekom prvog kvartala 2015. godine planira dobaviti iz Švicarske, navodno za oko daljnjih 4,5 milijuna eura. Ujedno, priopćeno je kako su po prvi put u duže vremena ukupni rezultati poduzeća za 2014. godinu bili za oko 10 posto niži od prethodne godine – radi investicija provođenih u postupku modernizacije proizvodnje. Dovršenjem ovog proizvodnog objekta postalo je moguće izmještanje još dijela opreme iz podzemnog objekta, čime su troškovi hladnog pogona za “Prvi partizan” navodno trebali biti manji za 7 milijuna RSD mjesečno (oko 685.315,29 eura, prema tečaju od 122,57 RSD za euro), a trebalo bi biti zaposleno i oko 300 novih radnika. Dovršenje višekratno najavljivanog pogona za kompletiranje streljiva u Trešnjici Gašić je pomaknuo do kraja 2016. godine, spominjući da će time biti dovršen prije 4 godine započet investicijski ciklus, sada vrijedan 30 milijuna eura.

Napomenimo i da je upravo ovo pitanje statusa zaposlenika u “Prvom partizanu” tu već duže predmetom dvojbi. Naime, nakon industrijske nesreće u rujnu 2009. godine došlo je na vidjelo kako oko 500 ljudi u tom poduzeću radi putem tzv. omladinskih ili studentskih zadruga (na ugovore produžavane unedogled), dok je ondje bilo još i oko 615 stalno zaposlenih. Uprava je takvo stanje pravdala posljedicama restrukturiranje iz 2005. godine – kada su nakon više godina suše ponovo počeli pristizati poslovi, a država je postala većinski vlasnik poduzeća u obrambenoj industriji. Tada je iz “Prvog partizana” u dva kruga racionalizacije uz otpremnine otišlo 438 radnika, koji su počeli nedostajati čim su krenuli pristizati novi ugovori. Kako je država davala novac za otpremnine, ona nije ujedno odobravala i nova zapošljavanja – dok su potrebe za radnom snagom krenule rasti i mimo želja ili odluka državne birokracije. Ovaj je praktični problem riješen pravim bumom formalno privremenog zapošljavanja, tako da se do 2009. godine stiglo do spomenutih 615 stalno zaposlenih i još 550 zaposlenih na neke druge načine, od kojih su neki ukupno uspjeli nakupiti i po 15 godina neprekinutog rada na razne oblike privremenih ugovora. Naravno, kako je to već uobičajeno, takvo stanje sindikatima u poduzeću nije bilo ni najmanje čudno – kao što u sindikalnim redovima nije bilo odgovora na pitanje prava na godišnji odmor takvih “honoraraca”, na pitanje ikakvih regresa za te ljude ili na činjenicu da su uz normalan rad u tri smjene oni zarađivali od 15 do 30 tisuća RSD (dakle, više nego upola manje od stalno zaposlenih).

Upravo se pitanjem tih “nevidljivih” ugovornih zaposlenika pozabavio i ministar Gašić tijekom svoje posjete “Prvom partizanu”, krajem prosinca prošle godine. On je najavio da će “Prvi partizan” početkom 2015. godine imati 1100 zaposlenih u stalnom radnom odnosu – što znači i prekid spomenute dugogodišnje prakse manipuliranjem radnim pravima nestalno zaposlenih osoba. No, tu je došla na vidjelo jedna nova neugodna činjenica – da “Prvi partizan”, za razliku od 2009. godine, sada zapravo ima bitno više ljudi koji rade, od kojih je samo oko 1/3 stalno zaposlenih, još 1/3 je zaposlena na ugovor o djelu, a zadnja 1/3 radi po ugovoru o privremenim i povremenim poslovima. Naime, prema izjavi generalnog direktora Andrića, sada u “Prvom partizanu” ukupno radi oko 1500 zaposlenih, od čega njih 500 u stalnom radnom odnosu, 500 na određeno vrijeme, i još 500 na “ugovor u povremenim i privremenim poslovima”. Time inicijativa ministra obrane o ukupno 1100 stalno zaposlenih ljudi, koja bi 2009. godine riješila čitavo pitanje privremene radne snage, sada znači tek da bi “gotovo polovica” privremeno zaposlenih mogla biti uzeta na stalno – što ministra Gašića nije zaustavilo da ustvrdi “Početkom slijedeće godine ‘Prvi partizan’ će imati 1.100 stalno zaposlenih. Ovdje više neće važiti praksa, dogovorili smo se na sastanku da jednu trećinu radnika čine stalno zaposleni, drugu angažirani po ugovoru o djelu, treći po ugovoru u privremenim i povremenim poslovima. Svi će biti primljeni u radni odnos, ‘Prvi partizan’ ima tu snagu“. No, matematika ionako nikad nije imale veze s političkim optimizmom, te populističkim obećanjima – pa stizala ona i s vrha obrambenoga resora Srbije.

Stanje u 2015. godini

Tijekom protekla dva tjedna u javnost su dospjeli i detalji programa kojim Vlada Republike Srbije tijekom 2015. godine planira poticati razvoj – pa i na području obrambene industrije. Ministar Gašić medijima je potvrdio kako je za tu svrhu u tekućoj godini planirano oko 70 milijuna eura, koje će se u sklopu Projekta za investicije Vlade Srbije dijeliti temeljem poziva na podnošenje konkretnih i razrađenih razvojnih projekata koji je bio otvoren do zaključno 15 sati u ponedjeljak, 12. siječnja. Iako se kao prvenstvene primatelje sredstava tu navodno planiralo šest vojno-proizvodnih poduzeća (Zastava oružje iz Kragujevca, Prvi partizan iz Užica, Krušik iz Valjeva, Sloboda iz Čačka, Milan Blagojević Namenska iz Lučana, Prva iskra iz Bariča), a možda i u Namjensku proizvodnju Prve petoletke iz Trstenika, “14. oktobar” iz Kruševca, te Fabriku za proizvodnju složenih borbenih sistema “Morava” (tvornica vojnih vozila i sustava) u Velikoj Plani – jasno je da se na ovaj poziv prijavio i “Prvi partizan” iz Užica.

Njegov generalni direktor istaknuo je kako ovaj veliki proizvođač streljiva tu ide s već pripremljenim projektom gradnje još jednog pogona, koji bi Srbiju koštao oko 8 milijuna eura, i dio je aktualnog modernizacijskog ciklusa ovog poduzeća. Riječ je o već višestruko spominjanom “pogonu za kompletiranje streljiva” na Trešnjici nedaleko Užica – čijom bi izgradnjom izvoz ovog poduzeća skočio od sadašnjih oko 75 milijuna USD na oko 120 milijuna USD, uz istovremeni rast profita, od sadašnjih 7 milijuna USD na budućih oko 10 do 12 milijuna USD. Andrić je naglasio i da je “Prvi partizan” od oko 30 milijuna eura vrijednosti započetog investicijskog ciklusa do sada stvarno potrošio oko 18 milijuna eura, i to najviše vlastitog novca. Spomenuti dodatni pogon na Trešnjici zapravo bi predstavljao drugu fazu modernizacije ovoga poduzeća – za čiji ukupni završetak treba uložiti još oko 12 milijuna eura (oko 8 milijuna eura koje se sada tražilo od Vlade RS, vjerojatno u obliku kredita Fonda za razvoj, dok bi preostalih 4 milijuna eura tu bilo odvojeno od vlastitih sredstava).

Ovi modernizacijski zahvati pažljivo se prate i u ostatku regije, a posebice u zemljama koje makar i okvirno razmišljaju o pokretanju vlastite proizvodnje streljiva (za vlastite potrebe i barem djelomično komercijalno). Pri tome, “Prvi partizan” je velik, uhodan i star proizvođač streljiva – koji je i svoju proizvodnju dugo održavao u starim pogonima, te na stari način (uz velik utrošak ljudske radne snage, pa time i uz visoke fiksne troškove proizvodnje). Dok je od početka jasno da se s takvom konkurencijom tržišnu borbu ne može voditi prilikom na polju širine proizvodne lepeze kalibara (gdje je “Prvi partizan” iznimno širok i jak), preostajalo je upravo promišljanje instalacije novih, robotiziranih proizvodnih linija – koje bi onda na uskom rasponu odabranih kalibara mogle niskim troškovima proizvodnje dobiti tržišnu bitku s već etabliranim konkurentima – što je manje ili više ideja koju se i u Hrvatskoj moglo višekratno čuti tijekom proteklih godina. Opisana modernizacija “Prvog partizana” polagano takav poduhvat čini višestruko težim, budući da uvelike smanjuje tržišne mogućnosti ratovanja cijenama – što onda nacionalnu proizvodnju streljiva vraća u potpunosti na područje promišljanja nacionalne sigurnosti, uklanjajući ili radikalno smanjujući povoljni utjecaj “komercijalnog padobrana” pri uskakanju u takav veliki, nacionalni vojno-industrijski poduhvat.

Zahuktale su se pripreme za međunarodnu vojnu vježbu „Platinum Wolf 15“, koja će se ovoga mjeseca održati u susjednoj Republici Srbiji. Vlada RH još prije dva tjedna, točnije na svojoj 187. sjednici, održanoj 23. listopada, odobrila je Oružanim snagama RH prelazak državne granice za potrebe ove vježbe. Kako je tada rekao nadležni ministar obrane Ante Kotromanović, ….

„Tu se radi o zajedničkoj vježbi članica NATO-a i država Partnerstva za mir – od Albanije, Bugarske, Makedonije, SAD-a, Rumunjske, Oružanih snaga RH, Srbije… Treba odluka Vlade o prelasku granice, a radi se o 10 pripadnika Vojne policije“.

Ekspresno objašnjenje amenovano je tada i jednoglasnim „ZA“. Ovom Vladinom naporu pridružilo se u srijedu, 5. studenog, i Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu, objavom fotografija i njihovim kratkim opisom:

„Prošloga je tjedna Marinski korpus SAD-a pomogao u pripremi jedinice hrvatske Vojne policije za multinacionalnu vježbu koja će se održati kasnije u studenom u Srbiji. Obuka je obuhvaćala formacije i tehnike za kontrolu nereda/gužve, upoznavanje s nesmrtnosnim oružjem i tehnikama, te de-eskalacijske tehnike. Obuka je održana u vojarni Croatia od 28. do 31. listopada.“

“Platinum Lion 14”

„Platinum Wolf 15“ zapravo je drugi dio vježbi „Platinum Wolf 14“, održane u srpnju ove godine u bazi „Jug“ kod Bujanovca, te „Platinum Lion 14“ na vojnom poligonu „Novo Selo“ u Bugarskoj. Iako je bilo predviđeno da se „Platinum Wolf 15“ održi tek sljedeće godine (kako mu i ime kaže), ta će se vježba ipak održati od 17. do 28. studenog ove godine. Tu je očito došlo do zamjene – jer se u tom terminu u Srbiji trebala održati vježba „LOGEX 15“, uvježbavanje logističkih časnika u planiranju i provedbi logističkih procedura u multinacionalnom stožeru na razini brigade, provedba razmještaja, te održavanja snaga i povratka iz operacije. Umjesto LOGEX-a, u studenom će se održati „Platinum Wolf 15“, a LOGEX je prebačen za svibanj 2015. godine.

Među 250 sudionika predstojeće vježbe „Platinum Wolf 15“ naći će se pripadnici Vojske Srbije i Žandarmerije MUP-a Srbije, te oružanih snaga Republike Hrvatske, Bugarske, Makedonije i Rumunjske, kao i marinci iz sastava Europskog zapovjedništva SAD-a (EUCOM). Zbog trenutnih napetosti na relaciji Srbija-Albanija, pripadnici Oružanih snaga Albanije nisu se odazvali pozivu za sudjelovanje u vježbi.

Još novosti na tom planu

Oružane snage RH i Vojsku Srbije sljedećeg mjeseca očekuje prva zajednička vojna vježba – „Zajednički odgovor 2014“. O tome su, među ostalim, prošloga tjedna razgovarali načelnici ove dvije vojske, generali Drago Lovrić i Ljubiša Diković tijekom pograničnog susreta u mjestu Kunjevci kod Vinkovaca. No na web stranicama OS RH stoji tek da je „glavna tema susreta bila bilateralna vojna suradnja i njen razvoj 2015. godine“, te da se „detaljnije razgovaralo o operacijama EU, pomoći civilnim institucijama u prirodnim i tehnološkim katastrofama, te o suradnji na području obrazovanja i obuke“. Ni MORH-ovo priopćenje ne odaje ništa više, osim:

„Tijekom radnog susreta razgovaralo se bilateralnoj vojnoj suradnji, suradnji riječnih flotila, pomoći civilnim institucijama u prirodnim i tehnološkim katastrofama, te o suradnji na području obrazovanja i obuke“.

Iako ni priopćenje Vojske Srbije nije ništa duže od ovih spomenutih, ono ipak otkriva ponešto detaljnije teme razgovora. Tako se zna da se prilikom ovog pograničnog susreta razgovaralo o „realizaciji bilateralne vojne suradnje tijekom 2014. godine i mogućnostima za njeno unapređenje“. Također….

„Na sastanku je bilo riječi o iskustvima iz sudjelovanja u multinacionalnim operacijama, realizaciji zajedničkih vježbi, s posebnim osvrtom na predstojeću bilateralnu vježbu ‘Zajednički odgovor 2014’, suradnji pripadnika riječnih jedinica i suradnji na području NBKO i vjerske službe“.

Hrvatska strana ponudila je Vojsci Srbije prijenos iskustva iz sudjelovanja u borbenim skupinama EU, te izrazila zanimanje za iskustva autonomnih timova Vojske Srbije za zaštitu brodova u operaciji EU NAVFOR Somalia – ATALANTA. „Razmatrane su i mogućnosti za zajednički angažman na pružanju pomoći civilnom stanovništvu pogođenom prirodnim nepogodama“, piše na kraju priopćenja Vojske Srbije.

Tako se ponovno, po tko zna koji put, iz domaćeg priopćenja nije moglo saznati baš niti jednu iole relevantnu informaciju. No ovoga puta o tome (za promjenu) nećemo, već ćemo istaknuti kako sljedećeg mjeseca OS RH i Vojsku Srbije očekuje prva bilateralna vojna vježba simulacijskog karaktera „Zajednički odgovor 2014“. Ta je vježba najavljena u dva navrata – prvi puta u jesen 2013. godine, na zasjedanju Parlamentarne skupštine NATO-a u Dubrovniku, te drugi put u ožujku ove godine, prilikom susreta dvojice ministara obrane – hrvatskog Ante Kotromanovića i tadašnjeg srpskog ministra Nebojše Rodića. U planu međunarodnih vojnih vježbi OS RH stoji da je „Zajednički odgovor“ vježba koja će se održati u RH, s ciljem promicanja regionalne stabilnosti i suradnje, te uvježbavanja rada stožera bojni u operacijama potpore miru. Vlada RH već je odobrila sudjelovanje Oružanim snagama na toj vježbi.

Prije dva dana održana “Redovna godišnja analiza operativnih i funkcionalnih sposobnosti Vojske Srbije za 2013. godinu” zauzima status svojevrsne zanimljivosti u regiji. Riječ je o događanju koje je održano u utorak, 13. svibnja, u Domu Vojske Srbije u Pančevu. S jedne strane, na ovome je okupljanju bio zanimljiv sastav prisutnih gostiju – uz predsjednika države, Tomislava Nikolića ondje se okupio vrh obrambenog sektora Republike Srbije (ministar obrane Bratislav Gašić i njegov državni sekretar Zoran Đorđević, načelnik Generalštaba Vojske Srbije general Ljubiša Diković, te “najodgovornije starešine Ministarstva odbrane i Vojske Srbije“), ali bez prisustva i predsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića, koji je taj dan proveo u Sarajevu.

O obrani – tajno

S druge strane, sadržaj ovog događanja kao da je prilično odgovarao predstavljanju  godišnjih pregleda stanja u nacionalnim obrambenim sektorima, za period protekle kalendarske godine – što je i poprilično uobičajena stvar za ovo doba godine. Na portalu Obris.org pozabavili smo se usporedivim aktivnostima u Crnoj Gori, Sloveniji i Hrvatskoj. Sve su te navedene aktivnosti pripravljene u nacionalnome sektoru obrane, da bi onda obuhvatile kompletnu vladu, a tek onda ostale aktere vlasti u pojedinim državama. Dok je po državama varirala i uključenost pojedinog nacionalnog parlamenta u postupak sumiranja stanja, tim prikazanim postupanjima zajednička je jedna doza transparentnosti. Naime, u svim je ovim slučajevima spomenuti dokument, ta “Redovna godišnja analiza operativnih i funkcionalnih sposobnosti” (pod kojim god da ga nazivom vodila pojedina država), na kraju postupka njegova donošenja i objavljen u javnosti – što u Srbiji nije slučaj.

Sumiranje rada, u zatvorenome krugu

No, iako raspravljena u zatvorenome krugu, ova je analiza ipak obuhvatila sagledavanje uvjeta u kojima je Vojska Srbije tijekom 2013. godine izvršavala svoje zadatke. Pri tome, navodno se posebno razmatralo ispunjavanje ciljeva zadanih dokumentom “Smjernice predsjednika Republike Srbije za izgradnju operativnih i funkcionalnih sposobnosti Vojske Srbije za period 2013–2018. godine“, sposobnost izvršavanja misija, rezultati postignuti u prethodnoj godini, te pitanja vezana uz održavanje i razvoj sposobnosti Vojske Srbije. Naravno, kao i u ostatku regije – pri tome se posebno bolnom točkom, na kojoj se želi pojačano raditi, pokazalo pitanje “opremljenost Vojske Srbije“, za koje je ocijenjeno da ga “u narednom periodu treba unapređivati“.

O čemu se tu zapravo radi, bolje ilustriraju izjave ministra Gašića dane medijima u Srbiji prije tjedan dana:

“Mi ove godine nastavljamo započete modernizacije borbenih sredstava i njihov remont, imaćemo značajna opremanja i infrastrukturna ulaganja, a prioriteti su dalje opremanje jedinica Vojske Srbije koje se upućuju u mirovne misije, nabavka opreme za jedinice Vojske Srbije po modelu M-21, vazduhoplovstvo treba da dobije nove školske avione ‘Lasta’, nastavljamo razvijanje našeg telekomunikacionog sistema, a poboljšaćemo i uslove za bezbedno skladištenje ubojnih sredstava“.

Jedino, uz ovaj optimistični ton, tom istom prilikom Gašić je i pomalo spustio loptu – istaknuvši kako po pitanju novih borbenih zrakoplova za Srbiju treba “imati u vidu stvarne mogućnosti države“. Po Gašiću – kako vremena nisu laka, kupovina aviona nije planirana iz budžetskih sredstava za ovu godinu, ali oni ostaju dio plana o kome će odlučivati država. Ukratko – tko to baš voli, neka im se i nada!

Nakon analize – igrarije za uzvanike

Red je da ponekad i dužnosnici vide vojsku te njihovu opremu!

Za sam kraj spomenutog vojno-obrambenog okupljanja ostavljen je još jedan kuriozitet. Naime, provedbi analize slijedio je “prikaz dijela naoružanja, opreme i publikacija Vojske Srbije“, te onda još i prikaz operativnih sposobnosti Specijalne brigade, održan u vojarni „Rastko Nemanjić“ u Pančevu. Kad već nije bila riječ o upoznavanju javnosti sa svim onim za što je Srbija tijekom 2013. investirala javna sredstva u sektoru obrane – barem se novome ministru obrane Bratislavu Gašiću i njegovim svekolikim gostima priredilo zabavu u obliku “nekoliko demonstracija vatrene i taktičke osposobljenosti” pripadnika Specijalne brigade Vojske Srbije.

Riječ je bila o čitavome nizu vrlo raznolikih aktivnosti – demonstriranju segmenata protuterorističkih i protudiverzantskih djelovanja, elemenata obuke u bliskoj borbi i borilačkim vještinama, gađanja u uvjetima ograničene vidljivosti, uklanjanju i uništavanju eksplozivne naprave te padobranskim skokovima. Uz to, kad je već bila prilika, obrambenome vrhu Srbije  prezentirano je na taktičko-tehničkom zboru i ponešto te opreme koju idućih godina treba unapređivati – izložen je vjerojatno onaj bolji dio naoružanja i opreme koju koristi Specijalna brigada. Na kraju su Predsjednik Republike Srbije, ministar odbrane RS i načelnik Generalštaba posjetili još i Spomen sobu te elitne postrojbe Vojske Srbije – čime je onda i završio taj dan obrambene analize te vojnih igara.

General Ljubiša Diković

Jučerašnje polaganje zakletve dobrovoljnih ročnika generacije „ožujak 2014.“ u 3 centra za obuku Vojske Srbije nakratko je izazvalo pomutnju u srbijanskoj javnosti. Naime, obraćajući se ročnicima na svečanosti u vojarni „Vojvoda Živojin Mišić“ u Valjevu, načelnik Generalštaba Vojske Srbije general Ljubiša Diković izjavio je:

„Često se može čuti mišljenje građana da treba vratiti redovno služenje vojnog roka, i mi nismo zatvorili tu mogućnost“.

Ta je izjava nakratko objavljena i na službenim stranicama Ministarstva obrane Srbije, kao dio vijesti o novim dobrovoljnim ročnicima, da bi uskoro nestala, a pojavilo se „Priopćenje“. U njemu se, kao službeni stav Ministarstva, iznosi:

„Trajno strateško opredjeljenje kojim se vrši profesionalizacija Vojske Srbije isključuje razmatranje i postavljanje na dnevni red pred državne organe pitanje redovnog služenja vojnog roka. Odluka o obustavi služenja vojnog roka nije predmet preispitivanja u Ministarstvu obrane, i samim time nije ni bila predviđena da bude tema u političkoj, stručnoj i vojnoj javnosti. Vraćanje na koncept obaveznog služenja vojnog roka isključilo bi pripadnike Vojske Srbije iz mogućnosti sudjelovanja u euro-integracijama i mirovnim misijama širom svijeta, za što već dobivamo priznanja, kao i u daljnjem povećanju operativne spremnosti za izvršenje svih vojnih zadataka“.

Na svečanosti u vojarni u Valjevu Diković je dodao kako će se „pronaći načina da se mladi obuče ponašati u situacijama koje su opasne po njihov život i okolinu“. Jučerašnje izjave načelnika Generalštaba VS dolaze u završnici rada na novim obrambenim zakonima – Zakonu  obrani i Zakonu o vojsci, za koje se očekuje da će se na jesen naći na klupama Narodne skupštine. Po onome što se do sada zna, u osnove obrambenog sustava trebali bi biti uključeni i stariji srednjoškolci. Iako se ne razmišljalo i o povratku nekadašnje predvojničke obuke u školske klupe, to se, navodno, ipak neće dogoditi. No ozbiljno se razmišlja kako i na koji način mlade naraštaje upoznati s osnovama iz sektora obrane. U tom kontekstu vjerojatno treba promatrati i jučerašnje Dikovićevo puštanje balona.

S jedne strane, zanimljivo je da Ministarstvo obrane Republike Srbije, uz upravno vođenje (a onda time i određeno političko djelovanje) – pokazuje volju svojim službenim priopćenjima određivati i opseg tema pogodnih za stručnu, te znanstvenu raspravu na teme vojske i obrane – što zapravo ima vrlo malo, ili čak nimalo veze s tim kakav će sustav služenja vojne obveze zapravo biti službeno na snazi u državi. S druge strane, jasno je da u Srbiji nema straha od opadanja interesa za aktualni sustav služenja vojne obveze, koji je posljednjih godina dobrovoljan. O tome svjedoči i činjenica da su povodom netom odrađenog ožujskog uputnog roka u redove VS primljena ukupno 453 kandidata za dobrovoljno služenje vojne obveze (od toga 48 žena), a prijavilo se njih 3104 ili – 608 posto od Plana uputa.

U skladu s ovogodišnjim zatopljavanjem odnosa između Hrvatske i Srbije, te s nekoliko bilateralnih odnosa na najvišem nivou, koji bi trebali kulminirati sutrašnjim posjetom hrvatskog predsjednika Josipovića Beogradu, van svjetla pozornice događaju se bitno zanimljivije stvari. One se tiču, prije svega, obrambene suradnje ove dvije zemlje, koje su se ne tako davno gledale preko nišana.

Sezonu bilateralnih posjeta otvorio je krajem srpnja 2012. godine načelnik Generalštaba Vojske Srbije, general-potpukovnik Ljubiša Diković, prvim službenim posjetom Republici Hrvatskoj i Oružanim snagama RH. Osim s domaćinom, načelnikom GS OS RH Dragom Lovrićem, Diković se našao i sa zamjenicom ministra obrane Višnjom Tafrom, i predsjednikom RH te vrhovnim zapovjednikom OS RH, Ivom Josipovićem.

Diković i Lovrić tom su prilikom otvorili temu aktivnije bilateralne vojne suradnje, kao i vojne suradnje u okviru regionalnih inicijativa. Diković je ponudio neke kapacitete Vojske Srbije za aktivnu vojnu suradnju, prije svega Centar za obuku ABHO u Kruševcu i bazu „Jug“ kod Bujanovaca, te je naglasio kako postoji prostor da se „suradnja dodatno unaprijedi kroz zajedničku obuku i vježbu, razmjenu iskustava u implementaciji dočasničkog kora, te kroz sudjelovanje u borbenim skupinama EU“ (u čemu Srbija za sada još uvijek ne participira, op.a.). Ministarstvo obrane Srbije u svom je priopćenju o ovoj posjeti dodalo kako je suradnja između Vojske Srbije i OS RH najintenzivnija kada je riječ o vojnoj policiji, ABHO, na području telekomunikacija i logistike, te na području odnosa s javnošću i vojnog obrazovanja kada je u pitanju nadležnost Ministarstva obrane.

Dikovićev hrvatski kolega, načelnik GS OS RH general Drago Lovrić, u uzvratni je posjet put Beograda došao nakon nešto više od godinu dana. Početkom rujna ove godine Lovrić je došao u dvodnevni posjet Srbiji, i porazgovarao s Dikovićem i novim srbijanskim ministrom obrane Nebojšom Rodićem. Na repertoaru su bile mogućnosti unapređivanja suradnje dviju vojski na području vojne ekonomije, obuke i obrazovanja, te razmjena iskustava iz multinacionalnih operacija.

„S Oružanim snagama Republike Hrvatske imamo uspješnu suradnju koja je započeta prije nekoliko godina i ove godine imamo planiranih petnaestak zajedničkih aktivnosti, što pokazuje trend rasta. Nadamo se da će ovakva suradnja i razumijevanje koje postoji između Oružanih snaga Hrvatske i Vojske Srbije doprinijeti rješavanju svih otvorenih pitanja između dvije zemlje na političkom nivou,“

rekao je Diković novinarima. Lovrić je izjavio da je nedavno završena simulacijska vježba „Trenutni odgovor 2013“, tijekom koje su izuzetno visok nivo spremnosti za zajednički rad pokazali časnici obje vojske, najavljujući da će slične vježbe biti organizirane i narednih godina. Osim toga, dodao je Lovrić:

„Obrambenu suradnju s Republikom Srbijom vidimo kao temelj regionalne suradnje, ali i suradnje u okviru euroatlantskih procesa – kao što je Partnerstvo za mir i Europska unija. Smatramo da možemo razgovarati o uspostavljanju određenih standarda, posebno u sklopu izgradnje sposobnosti za europske borbene skupine i u tom procesu možemo razmijeniti znanja. Hrvatska tih iskustava ima, budući da je u nekoliko navrata sudjelovala u europskim borbenim skupinama.“

Kada smo početkom rujna prošle godine na Batajnici pitali tadašnjeg srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vučića kada će doći u Hrvatsku, odgovorio je: „Kada me pozovu“. Na poziv nije morao dugo čekati, jer se već krajem travnja ove godine, kao prvi potpredsjednik Vlade Srbije, našao u prvom službenom posjetu RH.

U ponedjeljak, 29. travnja 2013. godine, Vučić se sastao i s hrvatskim ministrom obrane Antom Kotromanovićem. Bio je to susret dvoje ljudi koji su rat proveli na različitim stranama – jedan na Palama, a drugi na Dinari. No obojica su se složila da je ovaj susret „početak snažnijih i sadržajnijih odnosa na području obrane, koji bi trebali biti nastavljeni kroz nastavak održavanja sastanaka na visokoj razini“, kako je to izrekao Kotromanović. I tom se prilikom, naravno, razgovaralo o intenziviranju bilateralne obrambene suradnje na području zajedničkog doprinosa regionalnoj i međunarodnoj stabilnosti, potom na polju euroatlantskih integracija, kao i o unapređenju vojno-ekonomske suradnje, pri čemu bi oba ministarstva trebala stvarati preduvjete za zajednički nastup na trećim tržištima. Kako se čini, to se do sada pokazalo kao najveći, teško ostvarivi problem, pa su oba ministarstva i obje vojske, počele radije surađivati na područjima na kojima je vjerojatno da neće doći do većih prijepora.

To je, prije svega, obuka, čime se na netom završenom Godišnjem zasjedanju Parlamentarne skupštine NATO-a u Dubrovniku pohvalio i načelnik GS OS RH Drago Lovrić:

„Trenutno je najviše u hrvatskoj vojnoj školi, u ratnoj školi, imamo polaznike iz Srbije. Također, prošle godine mi smo poslali svog polaznika u najvišu vojnu školu u Srbiji.“

Taj polaznik, inače brigadir HV, u Beogradu se školovao do ljeta ove godine, u sklopu programa „Visokih studija bezbednosti i odbrane“. Spomenuo je Lovrić i nedavnu vježbu „Immediate Response“, kao dobar primjer kako su časnici iz Srbije i Hrvatske radili na rješavanju istih problema u zajedničkom zapovjedništvu. Pritom je Lovrić najavio i plan za sljedeću godinu – organiziranje i provođenje zajedničke vojne vježbe uz sudjelovanje OS RH i Vojske Srbije! Da se na tome ozbiljno radi, potvrdio je i ministar obrane RH Ante Kotromanović u Dubrovniku, 12. listopada 2013. godine, najavljujući da će i o tome razgovarati kada krajem mjeseca službeno posjeti Beograd:

„Što se tiče Srbije – Srbija ima svoj politički put, svoje ambicije, recimo – mi imamo izvrsnu suradnju sa Srbijom. Naš načelnik Stožera je bio prije 15-ak dana u BG, ja idem krajem mjeseca u Beograd, kod kolege ministra. Mi za iduću godinu planiramo organizirati jednu zajedničku vježbu između Hrvatske i Srbije, vježbu naših snaga, vojnih snaga. Želimo im sve dobro na njenom putu da postane članica EU – mi ih snažno podupiremo. Naravno, ja bih osobno volio vidjeti i Srbiju jednog dana u NATO-u, ali to je njihova politička volja i oni će odlučiti što će i kako će.“

Dok je za sada sasvim izgledno da Srbija neće u NATO – a i NATO joj je iz Dubrovnika poručio da je ni ne očekuje – s Europskom je unijom priča drugačija. Upravo se tu otvara mogućnost da Srbija kao zemlja-kandidatkinja i Hrvatska kao novoprimljena članica Europske unije zajedno sudjeluju u nekoj od EU-misija. Kako smo pisali, Srbija je već ozakonila sudjelovanje svojih vojnika u misiji EUTM Mali, ali ih još uvijek nije poslala. Hrvatska je, s druge strane, već odavno obećala Europskoj uniji svoju nazočnost tamo – da se na tome radi najavio je i sam Kotromanović, ali do danas taj prijedlog još nije poslan ni Vladi ni Saboru.

Iako na razini spekulacije, mogućnost zajedničkog odlaska srpskih i hrvatskih vojnika u obučnu misiju EU u Maliju ne bi trebalo u potpunosti isključiti. A ako se to i ne dogodi do kraja ove godine, ipak je vrlo izvjesno da će te dvije vojske po prvi puta zajednički vježbati već sljedeće, 2014. godine.

Ljubiša Diković na RTS-u

Srbija će u studenom u mirovnu misiju UN-a u Libanonu (United Nations Interim Force in Lebanon – UNIFIL) poslati 180 vojnika. Najavio je to načelnik Generalštaba Vojske Srbije, general Ljubiša Diković, u razgovoru za RTS, dodavši kako su „pregovori o misiji u Libanonu pri kraju“, te da „osiguravanje mira širom svijeta Srbiji pomaže u procesu europskih integracija“.

Srpski vojnici u Libanonu djeluju u okviru španjolskog kontingenta UN-ovih mirovnjaka, a Diković je o jačanju bilateralne suradnje, pa i kroz jačanje same misije, razgovarao sa svojim španjolskim kolegom, načelnikom Generalštaba obrane Španjolske, admiralom Fernandom Garciom Sanchezom u Madridu početkom srpnja ove godine. Na službenom repertoaru bilateralnih razgovora bilo je zajedničko sudjelovanje u multinacionalnim operacijama i zajednička obuka specijalnih jedinica. U sklopu posjete, Diković je obišao i španjolsko Zapovjedništvo za operacije, Centar visokih studija nacionalne obrane te padobransku brigadu Oružanih snaga Španjolske.

Područje djelovanja UNIFIL-a – neveselo i nesigurno mjesto

Vojska Srbije u UN-ovoj misiji u Libanonu (UNIFIL) sudjeluje od 20. prosinca 2010. godine, s 5 stožernih časnika. Praktično dvije godine kasnije, 25. studenog 2012. godine, dodatno je angažirano 36 pripadnika pješačkog voda i 5 članova elementa nacionalne potpore. Novo pojačanje stiglo je 24. ožujka 2013., kada je tamošnji kontingent Vojske Srbije pojačan za još 2 pripadnika, također raspoređenih na dužnosti stožernih časnika. Ovo najnovije, jesensko pojačanje, 3. je po redu, a stiže upravo u trenutku kada neke druge zemlje, sudionice iste te misije, budno prate sve veće napetosti na području Libanona, te pri tome razmišljaju i o mogućem povlačenju iz ove sve opasnije međunarodne misije.

U tamošnju sigurnosnu situaciju 26. lipnja osobno su se otišli uvjeriti slovenski ministar obrane Roman Jakič i načelnik Generalštaba Slovenske vojske brigadir Dobran Božič. Slovenska vojska u UNIFIL-u održava svoj dosad 14. kontingent, s ukupno 14 pripadnika koji ondje djeluju pod talijanskim zapovjedništvom, u sektoru Zapad. Iako je Jakič ustanovio da je situacija loša, naglasio je po okončanju posjeta da „Za sada nema povlačenja. Trenutna ugroženost na jugu Libanona, gdje su naši vojnici, nije tako velika. Ukoliko ne bude osigurana sigurnost za naše vojnike, jasno je da je opoziv jedna od mogućnosti.“