Turska bi trebala dobiti svoje prve Eurofighter Typhoone iz Katara do kraja veljače, kao dio 12 rabljenih zrakoplova kupljenih u toj zemlji. Ti zrakoplovi će doći iz postojeće katarske flote Typhoona, nakon završetka pregovora i početka obuke pilota. To označava značajnu prekretnicu u dugogodišnjim naporima Ankare da nabavi europski borbeni zrakoplov.

Delegacije zračnih snaga Turske, UK i Katara na razgovorima u Dohi

Očekivana isporuka slijedi nakon trilateralnih razgovora na visokoj razini održanih u Dohi između visokih obrambenih dužnosnika Turske, Katara i Ujedinjenog Kraljevstva. Sastanak, čiji je domaćin bio zapovjednik katarskih Zračnih snaga, a kojem su prisustvovali zapovjednik turskih Zračnih snaga general Ziya Cemal Kadıoğlu i predstavnici Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (RAF), usredotočio se na finaliziranje detalja procesa nabave Eurofightera, prema priopćenju turskog Ministarstva nacionalne obrane. Neslužbena izvješća spominju da su turski piloti već započeli s obukom na katarskom borbenom avionu.

Turska planira nabaviti 12 rabljenih Eurofightera Typhoon iz Katara kao dio strategije nabave iz više izvora. Očekuje se da će zrakoplovi pružiti kratkoročno povećanje sposobnosti dok Ankara čeka isporuku novih nadzvučnih lovaca iz Ujedinjenog Kraljevstva kasnije tijekom desetljeća, o čemu smo i pisali na portalu Obris.org.

Eurofighter Typhoon iz sastava katarskih Zračnih snaga

Ovaj hibridni model nabave koji je primijenila Turska vjerojatno će rezultirati mješovitom flotom s Eurofighterima u različitim konfiguracijama. Iako bi takav kompromis omogućio rješavanje neposrednih operativnih potreba, dugoročno bi mješovita flota mogla biti izazovna za upravljanje, osim ako se ne planiraju neke nadogradnje kako bi se svi zrakoplovi doveli u istu konfiguraciju.  Katarski Typhooni su avioni Tranche 3A opremljeni ECRS Mk0 AESA radarom, varijantom ECRS-a rane generacije. Slično tome, omanski Typhooni za koje je Turska također zainteresirana, su avioni Tranche 3A, ali zadržavaju mehanički skenirani CAPTOR-M radar. Osim toga, katarski Typhooni su u konfiguraciji P3E(b) – Phase 3 Enhancement bravo – koja je prva omogućila rad ECRS radara , dok se vjeruje da su omanski Typhooni u starijoj P2E konfiguraciji, a novoizgrađeni Typhooni mogli bi doći u novoj P4E konfiguraciji. Prema Reutersu , sporazum između Ujedinjenog Kraljevstva i Turske uključuje značajan paket oružja koji isporučuje MBDA. Paket navodno uključuje Meteor i Brimstone.

Kao što smo ranije pisali na portalu Obris.org,, Turska je u listopadu 2025. potpisala ugovor s Ujedinjenim Kraljevstvom, vrijedan 8 milijardi funti, za nabavu 20 novoizgrađenih Typhoona. Ugovor također obuhvaća obuku, rezervne dijelove, usluge integracije i oružje koje isporučuje MBDA. Turska, prema TurDefu , planira u konačnici nabaviti ukupno 44 Eurofightera Typhoona, uključujući 20 potpuno novih. Preostalih 24 bit će rabljeni zrakoplovi, nabavljeni iz Katara i Omana .

U veljači 2024. turski KAAN izveo je svoj prvi probni let

Portal The Aviationist smatra da se tursko nastojanje za kupovinom Eurofighter Typhoona mora promatrati u kontekstu njenog isključenja iz programa F-35 Joint Strike Fighter nakon američkih mjera uslijed turske nabave ruskog sustava protuzračne obrane S-400. Ankara je dosljedno opisivala svoje uklanjanje iz programa kao nepravedno i tražila je alternativne putove za održavanje vjerodostojne sposobnosti zračne borbe. Također, ističe se i da je Turska 2024. godine finalizirala zaseban ugovor sa SAD-om za 40 novih F-16 Block 70, dok je početni plan za nabavu 79 aparata za nadogradnju  trenutne flote F-16 napušten i zamijenjen lokalnim nadogradnjama. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan nastavio je spominjati mogućnost povratka Turske u program F-35 , a američki predsjednik Donald Trump nedavno je izjavio da Washington “vrlo ozbiljno” razmatra ukidanje zabrane. Nije jasno jesu li u tijeku pregovori o rješavanju tog problema. Osim toga, Turska razvija vlastiti lovac pete generacije, KAAN , koji bi trebao zamijeniti dijelove flote F-16 počevši od 2030-ih. Međutim, KAAN je još godinama daleko od operativne upotrebe, a za sada leti samo prototip. Lokalne nadogradnje i KAAN-a i F-16 omogućile bi Turskoj smanjenje ovisnosti o inozemstvu za nabavu obrambene opreme. Međutim, Turskoj je potrebna zamjena za njenu zastarjelu flotu F-4 Phantom II, koju je izvorno trebao zamijeniti F-35. U tom kontekstu, nabava Typhoona, a posebno brza isporuka katarskih i omanskoh rabljenih zrakoplova, osigurala bi kontinuitet bez nedostataka u sposobnostima.

Danas su ministar obrane Ivan Anušić i hrvatska delegacija koju predvode direktor GS OS RH general-bojnik Denis Tretinjak i zapovjednik HRM-a kontraadmiral Damir Dojkić započeli dvodnevni službeni posjet Državi Katar. Iako je povod posjeta međunarodna izložba naoružanja i opreme DIMDEX 2026., ministar Anušić sastao se već danas s potpredsjednikom Vlade i ministrom obrane Države Katar šeikom Saoudom bin Abdulrahmanom Al Thanijem, koji ga je i pozvao u posjet Kataru. Također, uoči početka izložbe DIMDEX 2026., hrvatski ministar obrane susreo se i sa šeikom Tamimom bin Hamad Al Thanijem, emirom Države Katar.

Kako je objavilo Ministarstvo obrane RH, bilateralni sastanak dvojice ministara obrane bio je prilika da hrvatski ministar istakne mogućnosti suradnje hrvatske obrambene industrije s katarskim Oružanim snagama, kao i za razgovor o sigurnosnoj i geopolitičkoj situaciji na Bliskom istoku i na jugoistoku Europe.

„Hrvatske obrambene tvrtke, posebno one čiji su proizvodi poznati na svjetskom tržištu, svojim kapacitetima proizvodnje, znanjem i kvalitetom mogu biti vrijedan partner katarskim oružanim snagama. Katarskog ministra obrane upoznao sam s mogućnostima i prednostima hrvatske obrambene industrije, kao što to Ministarstvo obrane i Vlada RH uvijek čine, jer snažna i razvijena hrvatska industrija znači i snažniju nacionalnu sigurnost kao i manju ovisnost o stranim proizvođačima vojne opreme“,

poručio je iz Dohe ministar Anušić.

Ministar Anušić prisustvovao je i potpisivanju Sporazuma o suradnji (MoU) između hrvatske tehnološke tvrtke Orqa s Barzan Holdingsom, vodećom katarskom tvrtkom za obranu i sigurnost, pri čemu je Orqa iskazala namjeru partnerstva u lokaliziranoj proizvodnji Orqinih dronova u Katru.

„Tvrtka Orqa jedna je od hrvatskih tehnoloških tvrtki koja nezaustavljivo pronalazi svoj put na brojnim tržištima u Europi i svijetu. Suvremene vojske i suvremene vojne operacije nezamislive su bez FPV dronova, a Orqini dronovi isključivo su europski, odnosno hrvatski proizvod“,

zaključio je ministar Anušić.

Izložba DIMDEX u organizaciji katarskih Oružanih snaga počinje danas i traje do četvrtka, 22. siječnja, a ove godine na njoj sudjeluju i dvije hrvatske tvrtke – Olimp Defense Group i Shadow Nautics. Jedan od brodova tvrtke Shadow Nautics hrvatski građani mogli su vidjeti na prošlogodišnjem vojnom mimohodu u Zagrebu.

*Photo: MORH/J.Šeri

Napokon je došao i taj dan. Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović donijela je 5. listopada odluke o postavljenju Drage Lovrića i Josipa Buljevića za nove veleposlanike RH, što je potom i objavljeno u Narodnim novinama od 12. listopada (NN 101/17).

Lovrić u Katar…

Kao što se već dugo najavljivalo, a nikako nije dolazilo na dnevni red, bivši načelnik Glavnog stožera OS RH Drago Lovrić postavljen je za novog izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika RH u Državi Katar, sa sjedištem u Dohi. Osim Katara, ovo veleposlanstvo nerezidentno pokriva i susjedni Oman, te Kuvajt, što će postati od prilične važnosti budući da od nedavno Hrvatska sudjeluje u misiji „Inherent Resolve“, za sada simbolično s jednim časnikom baziranim u Kuvajtu. U oproštajnom pismu donedavnog prvog rezidentnog hrvatskog veleposlanika u Kataru, Tomislava Bošnjaka, posebno se navodi uznapredovala gospodarska suradnja između Hrvatske i Katara, te između Hrvatske i Kuvajta. Tako je prošle, 2016. godine, hrvatski izvoz u Katar bio u vrijednosti iznad 50 milijuna dolara, jednako kao i izvoz u Kuvajt. Nema sumnje da je jedno od područja koje je doprinosilo tom hrvatskom izvozu bila i vojna/obrambena industrija, i u tom kontekstu treba gledati i Lovrićev odlazak u Katar – državu koju posljednjih mjeseci prilično muče i nesuglasice s nizom njenih arapskih susjeda, predvođenih Saudijskom Arabijom.

Ovim imenovanjem, Drago Lovrić je drugi najviši bivši časnik OS RH koji odlazi u diplomaciju. Prvi je bio također načelnik GS OS RH Antun Tus, kojeg je Vlada Ivice Račana imenovala za hrvatskog veleposlanika pri NATO-u. Nakon Tusovog imenovanja, godinama nije bilo odlazaka hrvatskih visokih časnika na najviša diplomatska mjesta, sve dok prošle godine general Ivan Jurić nije imenovan za hrvatskog veleposlanika u Iraku. Njegovo se imenovanje također može promatrati kroz prizmu vojne i vojno-gospodarske suradnje, baš kao i ovo bivšeg načelnika GS OS RH Lovrića. Za vrijeme mandata Drage Lovrića na čelu GS OS RH, uspostavljena je intenzivna suradnja s katarskim Oružanim snagama – organizirani su brojni bilateralni posjeti na najvišoj razini, kao i posjeti pojedinih dijelova grana oružanih snaga dviju država. No u posljednjoj godini Lovrićevog mandata ta je suradnja prešla na razinu skandala, nakon što je početkom ožujka 2015. cjelokupna postava (6 pilota) akro-grupe Krila Oluje zatražila raskid radnog odnosa radi kolektivnog odlaska u Katar. Tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović i načelnik GS Drago Lovrić o namjerama hrvatskih istaknutih pilota nisu bili upoznati, a sam Lovrić je bio u posjetu svom kolegi, načelniku GS OS Katara general-bojniku Ghanimu Bin Shaheenu Al-Ghanimu samo tjedan dana prije zatraženog odlaska pilota Krila Oluje, čime je razmjer skandala bio još i veći. Jedini koji je zbog ovoga snosio posljedice bio je tadašnji ravnatelj VSOA-e Zdravko Klanac, koji je smijenjen s dužnosti. Piloti su dobili sporazumni raskid radnog odnosa jer su i Kotromanović i Lovrić priznali da im OS RH ne mogu ponuditi uvjete koje im nudi Katar.

…Buljević u Finsku…

Istoga dana kao i Lovrić, još je jedna bivša figura iz obrambenog sustava RH službeno imenovana za veleposlanika RH. Radi se o Josipu Buljeviću, kratkotrajnom prošlogodišnjem ministru obrane, i uvjerljivo najgorem čelnom čovjeku obrambenog resora u posljednjih 25 godina. Nakon nagađanja da ga čeka veleposlaničko mjesto u Slovačkoj, Buljević ipak odlazi put Finske, kao veleposlanik RH zadužen za tu zemlju i susjednu Estoniju. Buljevićev kratkotrajni ministarski mandat obilježilo je dodatno smanjenje obrambenog proračuna i istovremeno prihvaćanje novih međunarodnih obveza. Nedostatak novca, ali i interesa za dužnost koju je obnašao rezultirao je izostankom rezerviranja financijskih sredstava potrebnih za remont helikoptera Mi-171 Sh, koji i dan-danas stoje zaboravljeni i neremontirani u 91. ZB Pleso.

Jednako kao što je bilo puno razloga da se Buljevića ne postavlja na mjesto ministra obrane, tako su i brojni razlozi da ga se nakon odlaska iz Ministarstva obrane više ne zapošljava u državnim službama. Osim katastrofalnog mandata na čelu MORH-a, Buljevića prati i optužba za mobing iz vremena dok je bio na čelu SOA-e. Štoviše, temeljem tužbe SOA-inog agenta, u srpnju ove godine Općinski građanski sud u Zagrebu donio je u Hrvatskoj prvu presudu za mobing u SOA-i. Dotični agent je, zajedno sa skupinom svojim kolega, 2012. godine zatražio od SOA-e isplatu prekovremenih sati, no umjesto naknade priveden je „na razgovor“ i testiranje poligrafom, dok ga je tadašnji ravnatelj SOA-e, navodno, vrijeđao tvrdnjama da je „drogeraš i alkoholičar, protivnik RH i suradnik drugih tajnih službi“. Općinski građanski sud prihvatio je dio tužbe, te dosudio da Republika Hrvatska tajnom agentu zbog šikaniranja i zdravstvenih problema treba isplatiti 28.000 kuna plus kamate.

Iako se činilo da je Buljevićeva politička karijera zapečaćena nakon prošlogodišnjeg neuspjelog pokusa Tomislava Karamarka i Tihomira Oreškovića, odluka o imenovanju na veleposlaničko mjesto pokazuje da ipak nije tako. Navodno je za Buljevićevo političko oživljavanje zaslužna sama predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja ga je na početku svog predsjedničkog mandata i imenovala za savjetnika za obranu te nacionalnu sigurnost, izvukavši ga tako s mjesta konzula u SAD-u – bez obzira na spomenute razne prethodne prijepore, koji nisu bili nikakva tajna čak ni za širu javnost u Republici Hrvatskoj.

…na Pantovčaku praznina

Inače, valja podsjetiti da već mjesec i pol predsjednica RH nema savjetnika za skupno područje obrane i nacionalne sigurnosti. Time je polje rada nekad dovoljno zahtjevno za dva odvojena tima ozbiljnih ljudi prvo završilo u objedinjenom paket- aranžmanu, da bi onda postupno završilo i bez ikakvoga obnašatelja. Naime, s prvim danom rujna ove godine dotadašnja predsjednička savjetnica za obranu i nacionalnu sigurnost Maja Čavlović imenovana za predstojnicu Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost. U trenucima kada Hrvatska započinje angažman u NATO-misijama ojačanja Prednje prisutnosti na granicama Ruske Federacije,  ali su i globalne obrambene te sigurnosne prilike vrlo turbulentne, predsjednica države ne bi si smjela dozvoliti luksuz da to važno savjetničko mjesto ovako mjesecima zjapi prazno.

U noći 28. studenog 2015. godine, teretni zrakoplov Iljušin Il-76 bjeloruske kompanije Ruby Star poletio je sa piste beogradske zračne luke Nikola Tesla u pravcu grada Jeddah u Saudijskoj Arabiji. Trup aviona bio je prepun oružja. Bio je to samo jedan od najmanje 68 letova koji su u proteklih 13 mjeseci prebacivali oružje iz središnje i istočne Europe prema Bliskom istoku i Turskoj koje su zatim oružje preusmjerile ka građanskim ratovima u Siriji i Jemenu, otkrivaju Balkanska istraživačka mreža (BIRN) i Mreža za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP).

Ti letovi predstavljaju samo mali dio od 1,2 milijarde eura vrijednih poslova ugovorenih za kupovinu oružja od 2012. godine do danas. Istovremeno, tijekom prethodne dvije godine, dok je na tisuće tona oružja letjelo na jug, stotine tisuća izbjeglica s Bliskog istoka krenulo je ka sjeveru, bježeći od sukoba u kojima je nastradalo preko 400 hiljada ljudi. Dok se Europa trudi zatvoriti izbjegličku rutu, put trgovine naoružanjem vrijedan preko milijardu eura ostaje otvoren – i veoma unosan.

„Sve ukazuje na sustavno preusmjeravanje oružja prema naoružanim grupama optuženim za ozbiljna kršenja ljudskih prava. Ako je to točno, ovi poslovi su nezakoniti prema ATT-u (Sporazum UN o trgovini naoružanjem) te drugim međunarodnim propisima, i morali bi odmah biti prekinuti”, kaže Patrick Wilcken, ekspert za oružje pri organizaciji Amnesty International koji je imao uvid u dokaze koje su pribavili novinari.

S obzirom na veliku zaradu i činjenicu da im tvornice naoružanja rade prekovremeno, zemlje koje su ušle u trgovinu s Bliskim istokom imaju prilično snažan motiv nastaviti s ovim poslom, pa se, unatoč brojnim dokazima da se oružje preusmjerava sirijskim i drugim naoružanim grupama optuženim za teške zločine, dozvole za izvoz naoružanja nastavljaju izdavati. Čitavu trgovinu, prema riječima Roberta Stephena Forda, bivšeg američkog ambasadora u Siriji, koordiniraju američka Centralna obavještajna agencija (CIA), Turska i zemlje Zaljeva kroz centre u Jordanu i Turskoj. U praksi, dosta oružja prođe i ispod radara službi ovih zemalja.

Utovar na beogradskom aerodromu

Novinari BIRN-a i OCCRP-a su, tijekom jednogodišnjeg istraživanja, pregledali brojne informacije o izvozu oružja, izvještaje UN, podatke o letovima i ugovore o trgovini oružjem koji otkrivaju kako se na Bliski istok transportira tisuće automatskih pušaka, minobacačkih mina, raketnih bacača, protutenkovskog naoružanja i teških mitraljeza iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Bugarske, Češke, Rumunjske i Slovačke. Od početka rata u Siriji, 2012. godine, ovih osam zemalja odobrilo je isporuke naoružanja za Saudijsku Arabiju, Jordan, Ujedinjene Arapske Emirate i Tursku u vrijednosti od najmanje 1,2 milijardi eura.

Stvarna brojka je vjerojatno daleko veća, s obzirom na to da većina zemalja još uvijek nije objavila izvještaje o izvozu oružja za 2015. i 2016. godinu. Četiri zemlje koje se pojavljuju kao kupci opskrbljuju oružjem naoružane grupe u Siriji i Jemenu. Te zemlje prije 2012. godine gotovo da uopće nisu nabavljale oružje u središnjoj i istočnoj Europi. Oružje i streljivo iz središnje i istočne Europe, koje se prepoznaje na snimcima i fotografijama s ratišta u Siriji i Jemenu, koriste jedinice Slobodne sirijske vojske koju podržava Zapad, ali i borci islamističkih grupa poput Ansar al-Shama, Jabhat al-Nusrae (koja je dio al-Qaedae), zatim borci Islamske države (ISIS), pripadnici frakcija koje se bore na strani sirijskog predsjednika Bashara al Assada, kao i postrojbe sunitskih boraca u Jemenu. Sudeći po oznakama na pojedinim komadima oružja, značajna količina vojnih sredstava koja se koriste u Siriji i Jemenu proizvedena je nedavno – čak i 2015. godine. Od oružja u vrijednosti oko 1,2 milijarde eura, koliko je dobilo dozvolu za izvoz, dosadašnje isporuke su vrijedile oko 500 miliona eura, pokazuju nacionalni izvještaji o trgovini naoružanjem, kao i relevantni izvještaji UN.

Učestalost i broj kargo letova, od kojih su BIRN i OCCRP ispratili najmanje 68 za nešto više od godinu dana, pokazuju da je transport oružja sa srednjeeuropskih i istočnoeuropskih aerodroma ka vojnim bazama na Bliskom istoku – stabilan i konstantan. Avion koji se najčešće koristi za transport, Iljušin IL-76, može nositi oko 50 tona tereta, odnosno oko 16 tisuća kalašnjikova ili oko tri milijuna metaka. Ostali avioni, koje su uočili novinari BIRN-a i OCCRP-a, poput Boinga 747, mogu ponijeti i duplo više tereta. Naoružanje se, međutim, ne transportira samo zrakom. Od prosinca 2015. naovamo, novinari su identificirali i najmanje tri pošiljke američke vojske iz luka u Crnom moru do luka u Crvenom moru, s oko 4.700 tona oružja i streljiva.

Bodil Valero, poslanica u Europskom parlamentu iz Švedske, koja je radila na zadnjem izvještaju o izvozu naoružanja iz EU, ovu trgovinu oružjem naziva sramnom. “Možda se one (Bugarska, Slovačka i Hrvatska) ne srame, ali ja mislim da bi trebale”, rekla je Bodil u izjavi za BIRN i OCCRP. “Zemlje koje prodaju oružje Saudijskoj Arabiji ili Bliskom istoku i Sjevernoj Africi ne obavljaju dobre procjene rizika i time krše pravila EU, kao i domaće zakone”, dodala je Valero. Gotovo svi odgovori predstavnika vlasti Hrvatske, Crne Gore, Srbije i Slovačke na pitanja BIRN-a i OCCRP-a su identični i svi tvrde da poštuju međunarodne obaveze. Neki navode da Saudijska Arabija nije na crnoj listi zemalja za izvoz oružja, dok drugi smatraju da njihove zemlje nisu odgovorne ukoliko oružje završi u trećim zemljama.

Saudijska Arabija – kraljevstvo oružja

Kanal opskrbe oružjem iz središnje i istočne Europe prema Bliskom istoku za potrebe aktualnih ratova može se pratiti od zime 2012. godine, kada su na desetine teretnih aviona natovarenih oružjem i streljivom iz vremena bivše Jugoslavije počele polijetati iz Zagreba u pravcu Jordana. Kupac je bila Kraljevina Saudijska Arabija. Nedugo zatim pojavile su se prve snimke hrvatskog oružja na ratištu u Siriji.

New York Times je u veljači 2013. godine objavio da je jedan visoki hrvatski dužnosnik tijekom posjete Washingtonu u ljeto 2012. godine ponudio hrvatske zalihe jugoslavenskog oružja za potrebe Sirije. Nešto kasnije Zagreb je povezan sa Saudijcima koji su financirali kupovine, pri čemu je CIA pomagala oko logistike za zračni transport koji je počeo krajem te godine. Dok su hrvatske vlasti uporno negirale bilo kakvu ulogu u slanju naoružanja Siriji, bivši američki ambasador u Siriji potvrdio je za BIRN i OCCRP navode New York Timesa zasnovane na anonimnom izvoru o tome kako je posao sklopljen. On je izjavio i da nije u poziciji da o tom poslu detaljnije govori. Ovo je bio samo početak nezapamćene trgovine naoružanjem iz središnje i istočne Europe s Bliskim istokom, budući se kanal opskrbe proširio kako bi obuhvatio robu iz još sedam zemalja. Lokalni trgovci naoružanjem osiguravali su oružje i streljivo iz svojih zemalja i posredovali u prodaji streljiva iz Ukrajine i Bjelorusije, čak su pokušavali osigurati i sovjetske protutenkovske sustave kupljene od Velike Britanije.

Do Arapskog proljeća 2011. godine, trgovina oružjem između istočne Europe i Saudijske Arabije, Jordana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske, četiri ključna oslonca sirijske razjedinjene opozicije, gotovo da nije ni postojala, pokazuje analiza podataka o izvozu oružja. Ovo se, međutim, promijenilo nakon 2012. godine. Prema nacionalnim i EU-izvještajima o izvozu oružja , kao i prema tvrdnjama izvora iz vlasti, od tada pa do 2016. godine osam istočnoeuropskih zemalja odobrilo je izvoz oružja i streljiva za Saudijsku Arabiju u vrijednosti od najmanje 829 milijuna eura. Počevši 2012. godine, Jordan je osigurao izvozne dozvole u vrijednosti od 155 milijuna eura, Ujedinjeni Arapski Emirati – 135 milijuna, a Turska – 87 milijuna, čime ukupan iznos dostiže 1,2 milijarde eura. Katar, još jedan od glavnih opskrbljivača sirijske opozicije, ne pojavljuje se u dokumentacijama o izvozu oružja iz zemalja Središnje i Istočne Europe.

Slobodna sirijska vojska priprema minobacačku vatru

Jeremy Binnie, stručnjak za bliskoistočno naoružanje koji radi za Jane’s Defense Weekly, publikaciju koja se smatra najboljim izvorom informacija s područja obrane i sigurnosti, kaže da je veći deo oružja koje se izvozi iz istočne Europe vrlo vjerojatno namijenjen Siriji, i, u manjoj mjeri, Jemenu i Libiji. „S malim izuzecima, vojske Saudijske Arabije, Jordana, UAE i Turske koriste zapadno pješačko naoružanje i streljivo, prije nego sovjetsko”, rekao je Binnie. „Čini se vjerojatnim da su ove pošiljke naoružanja namijenjene njihovim saveznicima u Siriji, Jemenu i Libiji”.

BIRN i OCCRP došli su do klasificirane dokumentacije iz srpskog Ministarstva obrane i zapisnika s niza međuresornih sastanaka iz 2013. godine. Ovi dokumenti pokazuju da su pojedinci u Ministarstvu obrane Republike Srbije bili zabrinuti da bi isporuke Saudijskoj Arabiji mogle biti preusmjerene u Siriju, naglašavajući da Saudijci ne koriste oružje iz središnje i istočne Europe, kao i da su poznati po tome da opskrbljuju oružjem sirijsku opoziciju. Odlučujući o zahtjevu jednog od trgovaca naoružanjem, Ministarstvo obrane Srbije odbilo je njegov zahtjev za izvoznu dozvolu u Saudijsku Arabiju, da bi nakon samo godinu dana odobrilo nove isporuke oružja pravdajući to nacionalnim interesima.

Vojska Saudijske Arabije pretežno koristi “zapadno” oružje, ali koristi i određenu količinu opreme iz središnje i istočne Europe – vojne kamione češke proizvodnje i nešto automatskih pušaka proizvedenih u Rumunjskoj. Međutim, imajući u vidu umiješanost Saudijske Arabije u sukob u Jemenu, čak se i izvoz oružja namijenjenog njihovim snagama smatra kontroverznim. Zbog civilnih žrtava u građanskom ratu u Jemenu, Nizozemska je postala prva zemlja Europske unije koja je obustavila izvoz oružja u Saudijsku Arabiju, a Europski parlament pozvao je na uvođenje embarga na izvoz oružja na zajedničkoj razini EU.

Logistika opskrbe: teretni letovi i izbacivanje tereta iz zraka

Oružje iz centralne i istočne Evrope prevozi se na Bliski istok teretnim avionima i brodovima. Identifikacijom konkretnih prevoznih sredstava novinari su mogli pratiti transport oružja u realnom vremenu. Detaljnom analizom redova letenja na pojedinim aerodromima, istraživanjem povijesti ruta različitih zrakoplovnih kompanija, praćenjem letova i suradnjom s izvorima iz pojedinih europskih kontrola leta, novinari su uspjeli precizno identificirati 68 letova koji su u proteklih 13 mjeseci prenosili oružje prema Bliskom istoku.

Aerodromi u Beogradu, Sofiji i Bratislavi glavni su centri za transport oružja, pri čemu je najviše letova bilo iz Beograda, glavnog grada Srbije. Mnogi od ovih letova usput su imali i još po jednu stanicu, što znači da su najvjerojatnije preuzimali dodatne količine oružja i streljiva, prije odlaska na konačno odredište. Prema statistici letova EU, od ljeta 2014. godine do danas, avioni iz Bugarske i Slovačke isporučili su 2.268 tona tereta istim vojnim bazama u Saudijskoj Arabiji i UAE.

Distribucija oružja

Oružje koje za potrebe naoružanih grupa u Siriji kupuju Saudijska Arabija, Turska, Jordan i Ujedinjeni Arapski Emirati transportira se preko dva tajna zapovjedna centra u Jordanu i Turskoj, tvrdi Ford, bivši američki veleposlanik u Siriji. Zapovjedništva, kojima rukovode sigurnosni i vojni dužnosnici iz Zaljeva, Turske,  Jordana i SAD – koordiniraju raspodjelu oružja provjerenim sirijskim opozicionim grupama, pokazuju podaci Carter Centera iz Atlante, ekspertne organizacije čiji tim prati rat u Siriji. „Svaka od zemalja koje su sudjelovale u pomaganju oružanoj opoziciji zadržala je pravo konačnog odlučivanja o tome koje grupe u Siriji dobivaju ovu pomoć”, rekao je Ford.

Borci Jabhat al-Nusrae pred ofanzivu kod Ariha u Siriji, svibanj 2015. godine

Dokumentacija iz jedne od kargo kompanija do koje su došli novinari BIRN-a i OCCRP-a pokazuje da je u ljeto 2015. godine moldavska kompanija AeroTransCargo obavila šest letova kojima je preneseno najmanje 250 tona streljiva između vojnih baza u Saudijskoj Arabiji i međunarodnog aerodroma Esenboga u Ankari, glavnom gradu Turske – dolazne točke za oružje i streljivo namijenjeno sirijskim pobunjenicima. Pieter Wezeman iz stockholmskog Međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI), vodeće organizacije za praćenje izvoza oružja, rekao je da sluti kako su ovi letovi dio logističke operacije opskrbe sirijskih pobunjenika streljivom. Oružje se zatim iz vojno-operativnih centara ili kopnenim putem prevozi do sirijske granice, ili ga vojni avioni izbacuju iz zraka. Zapovjednik Slobodne sirijske vojske iz Aleppa, koji je zbog svoje sigurnosti ustrajao na anonimnosti, rekao je za BIRN i OCCRP da se ovo oružje raspoređuje iz središnjeg stožera u Siriji. „Nas ne zanima zemlja podrijetla, mi samo znamo da je ono iz istočne Europe”, izjavio je on.

Saudijci i Turci oružjem opskrbljuju i islamističke grupe koje nemaju podršku SAD, i koje su u pojedinim slučajevima u sukobu s frakcijama koje podržavaju Vojno-operativni centri, dodao je Ford. Prema njegovim riječima, iako nije osobno bio uključen u pregovore sa Srbijom, Bugarskom i Rumunjskom oko dostavljanja oružja Siriji, on vjeruje da je CIA imala ulogu u ovom procesu. „Kada su u pitanju operacije ove vrste teško mi je da zamislim da nije postojala neka usaglašenost između obavještajnih službi, ali je sve moglo biti strogo ograničeno na obavještajne kanale”, rekao je Ford.

Zaliha streljiva pred ofanzivu kod Manbija, 19. travnja 2016. godine, Rmelan u Zapadnom Kurdistanu

Sjedinjene Države nisu imale samo logističku ulogu u isporučivanju oružja sirijskim pobunjenicima. Preko svog Zapovjedništva za specijalne operacije (SOCOM) pri Ministarstvu obrane SAD su kupovale i isporučivale sirijskoj opoziciji ogromne količine vojnog materijala iz istočne Europe, a u sklopu američkog programa za obuku i opremanje vrijednog 450 milijuna eura (500 milijuna USD). Od prosinca 2015. godine SOCOM je angažirao tri teretna broda za prijevoz 4.700 tona naoružanja iz luke Constanţa u Rumunjskoj i bugarske luke Burgas do Bliskog istoka, najverovatnije u sklopu tajnog opskrbljivanja Sirije oružjem. Prema američkim dokumentima o nabavi, isporuke su obuhvatile strojnice, raketne nosače i protutenkovsko oružje – kao i metke, minobacačke mine, granate, rakete i eksploziv. Podrijetlo oružja koje je SOCOM poslao je nepoznato, a roba pobrojana u transportnim dokumentima dostupna je na zalihama širom središnjee i istočne Europe.

Nedugo nakon jedne od isporuka, kurdske grupe koje podržava SOCOM objavile su na Twitteru i Facebooku fotografiju skladišta u sjevernoj Siriji krcatog sanducima streljiva, tvrdeći da su dobile isporuku oružja u čijoj su nabavci posredovale Sjedinjene Američke Države. SOCOM nije želeo ni potvrditi ni negirati da su isporuke išle za Siriju. Američki dokumenti o nabavci takođe otkrivaju da je, za potrebe tajnih operacija, SOCOM od 2014. do 2016. godine osigurao sirijskim pobunjenicima bugarsko oružje i streljivo u vrijednosti od najmanje 25 milijuna eura, kao i srpsko streljivo u vrijednosti od 11 milijuna eura.

Posao koji cvate

Patrick Wilcken, ekspert za oružje pri organizaciji Amnesty International, kaže da su središnja i istočna Europa u odličnoj poziciji da zarade na nevjerojatnom porastu potražnje za oružjem nakon Arapskog proljeća. „Geografska blizina i manjak kontrole izvoza osigurali su nekim balkanskim zemljama vodeću poziciju u ovoj trgovini, u nekim slučajevima čak i uz prikrivenu podršku SAD”, dodao je. „Istočna Europa obnavlja industrije naoružanja iz vremena Hladnog rata, koje se šire i ponovo postaju profitabilne”.

Srpski premijer Aleksandar Vučić nedavno se hvalio da bi Srbija mogla proizvoditi pet puta više naoružanja, a da i dalje ne bi mogla zadovoljiti potražnju. „Nažalost, u drugim dijelovima svijeta se itekako ratuje, više nego ikad, i sve što proizvedete, kako god da okrenete, na bilo kojoj strani svijeta možete prodati”, rekao je Vučić. Proizvođači oružja u Bosni i Hercegovini te Srbiji rade punim kapacitetom, neki uvode dodatne smjene, a neki su već prestali primate nove narudžbe.
—————-

—————-
Najviši saudijski dužnosnici, naviknuti na pregovore sa zapadnim gigantima oko poslova s borbenim zrakoplovima vrijednih milijarde eura, sada moraju raditi s malim istočnoeuropskim posrednicima koji imaju pristup jednostavnom oružju bivšeg sovjetskog bloka. Posrednici poput srpskog CPR Impex-a i slovačkog Eldon-a tu sada igraju ključnu ulogu u opskrbi Bliskog istoka oružjem i streljivom. Sadržaj isporuka je obično nepoznat zahvaljujući tajnosti koja obavija poslove s oružjem, ali dvije potvrde o krajnjem korisniku i jedna izvozna dozvola koje su pribavili BIRN i OCCRP otkrivaju nevjerojatan opseg otkupa za sirijske korisnike.

Na primjer, saudijsko Ministarstvo obrane izrazilo je interes za kupovinu od srpskog trgovca oružjem, CPR Impex-a, veće količine oružja, uključujući i stotine zastarjelih tenkova T-55 i T-72, milijune komada streljiva, višecjevnih raketnih sustava i raketnih bacača. Navedeno oružje i streljivo proizvedeni su u bivšoj Jugoslaviji, Belorusiji, Ukrajni i Češkoj Republici. Izvozna dozvola izdata u siječnju 2015. malo poznatoj slovačkoj firmi Eldon odobrila je ovoj kompaniji pravo prijevoza u Saudijsku Arabiju tisuća istočnoeuropskih raketnih bacača, strojnica i skoro milijuna metaka u ukupnoj vrijednosti od 32 milijuna eura.

Analiza društvenih medija koju su priredili BIRN i OCCRP pokazuje da je čehoslovačko, jugoslavensko, srpsko, hrvatsko i bugarsko oružje prisutno na ratištima u Siriji i Jemenu. Dok stručnjaci smatraju kako države istočne i središnje Europe pokušavaju umanjiti vlastitu odgovornost, oružje iz ovih zemalja samo dodatno rasplamsava konflikte koji su već odnijeli ogroman broj života i izazvali nezapamćenu patnju. “Prodaja ovih količina naoružanja prouzročila je neizreciva ljudska stradanja u toj regiji, ogroman broj raseljenih i dovela do toga da zaraćene strane ozbiljno krše ljudska prava, čineći otmice, pogubljenja, mučenja i silovanja”, kaže Wilcken.

* gosti autori su Lorens Marzouk, Ivan Angelovski i Miranda Patručić, koji su s nizom suradnika objavili ove rezultate dužeg novinarskog istraživanja. Članak pod originalnim naslovom “Krvavi poslovi: Put oružja vredan 1.2 milijarde evra” objavljen je 27. srpnja ove godine na portalu Javno (http://javno.rs/). On je s više zanimljivih priloga dostupan na internetskoj adresi: http://javno.rs/istrazivanja/krvavi-poslovi-put-oruzja-vredan-1-2-milijarde-evra-

I opet, po drugi put u samo nekoliko tjedana, američke su državne vlasti očitale bukvicu i Hrvatskoj, ali i hrvatskoj javnosti, o pravome smjeru domaće nam vanjske politike, te stanju ukupnih odnosa s javnošću ovdje vladajućih političara. Naime, u petak, 19. rujna, američko Ministarstvo vanjskih poslova (US  Department of State) objavilo je svojevrsno Stajalište za medije, a po pitanju odnosa Sjedinjenih Američkih Država i organizacije Islamska država u Iraku i Velikoj Siriji (IS, ISIS ili ISIL). U tom programatskome tekstu rezimirana su američka djelovanja posljednjih mjeseci, te je naveden i izričit popis država koje trenutno sudjeluju u “globalnome naporu” za uništenje islamističkih boraca i infrastrukture na prostoru Iraka i Sirije. Naravno, na tom popisu je i Hrvatska, iako tu nije i detaljnije specificirana uloga svake od država s liste. Ujedno, i spomenuta lista je ponešto upitna – izgleda sastavljana ponešto marketinški – budući su na njoj uz države ravnopravno navedene i pojedine međunarodne organizacije (Arapska liga, Europska unija, NATO), dok je na nju upisan i dio zemalja čiji je doprinos upitan (Ukrajina, Andora), ako se već i izrijekom ne špekulira o njihovom pomaganju istim tim islamistima protiv kojih se ovaj “globalni napor” zapravo bori (Katar, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati). U isto vrijeme, na čitavu ovu temu nije se od službenog Zagreba čulo ni riječi…

Prijetnja i odgovor

Navodeći organizaciju Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) kao prijetnju stabilnosti Iraka, Sirije i šireg Bliskog Istoka, SAD su ujedno spomenuli i svekoliko nasilje praćeno kršenjima ljudskih prava, te međunarodnog prava u velikim razmjerima. Time je ISIL okarakteriziran kao globalna teroristička prijetnja, ne bi li se na njih onda primijenile i odredbe Rezolucije Vijeća sigurnosti UN br. 2170, kojom su 15. kolovoza ove godine osuđena brojna kršenja ljudskih prava u Iraku i Siriji.

Dok su SAD i ranije vojno te sigurnosno surađivale s vlastima Iraka, ova je veza bitno ojačana posljednjih mjeseci, nakon navale kojom je ISIS u lipnju osvojio sjever Iraka (slanje više skupina osoblja, uspostava združenih operativnih centara u Bagdadu i Erbilu). Uz to, SAD su poticale i političke promjene u Iraku (podrška novome premijeru Haideru al-Abadiju, koji je 8. rujna sastavio novu vladu Iraka) – dok je paralelno s tim krenula i “ograničena misija protiv ISIL-a“, kroz zaštitu američkih državljana i osoblja, te sprečavanje šire humanitarne katastrofe.

Za ta je djelovanja 10. rujna SAD krenuo uspostavljati i međunarodnu koaliciju, ne bi li se oslabilo, a možda i uništilo kapacitete organizacije ISIL. Odobreni su zračni udari po Iraku i Siriji, a krenulo se i prekidati financiranje islamista, te ograničavati njihove međunarodne napore na regrutiranju novih boraca. Za jačanje “dobre” opozicije u Siriji američki je Kongres autorizirao program koji će Ministarstvu obrane omogućiti uvježbavanje i opremanje odabranih skupina – i to izvan Sirije, na prostoru zemalja partnera.

Formiranje koalicije

Prema američkim navodima, do sada je više od 50 država i organizacija poduprlo djelovanje SAD u Iraku i Siriji. Dio je zemalja surađivao vojno – od kolovoza, kada su SAD, UK i Italija iz zraka bacale pomoć civilima koje je ISIS opkolila na planini Sinjar, preko dostave pomoći u opkoljen grad Amerli koju su dostavljale vojne postrojbe SAD, UK, Australije i Francuske – dok su pojedini partneri doprinosili i na druge načine (500 milijuna USD iz Saudijske Arabije za humanitarnu pomoć izbjeglicama).

Više je država doprinijelo vojnim naporima kroz dostavu oružja i vojne opreme, obuku i savjetovanje, ali i druga sredstva te usluge. Za to su 5. rujna na NATO summitu u Velikoj Britaniji, američki ministri Kerry i Hagel definirali 5 odvojenih tipova aktivnosti (u suradnji s UK, Francuskom, Australijom, Njemačkom, Kanadom, Turskom, Italijom, Poljskom i Danskom). Tih pet smjerova aktivnosti su: (1) vojna pomoć iračkim partnerima, (2) zaustavljanje pritoka islamističkih boraca iz inozemstva, (3) zaustavljanje financiranja i pritoka novaca u ISIL, (4) rješavanje povezanih humanitarnih kriza, (5) opovrgavanje ISIL ideologije. Ujedno je dogovoreno da će uključene države i same razraditi konkretne metode za provođenje ovih smjernica.

Nakon spomenutog NATO summita, SAD su svoje planove izložile na sjednici Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC), koja je uz prisutnost Jordana, Iraka, Egipta te Libanona održana u saudijskome mjestu Jeddah. Dok su prisutne arapske države načelno pristale sudjelovati u suzbijanju ISIL-a, dodatne snage su prikupljene 15. rujna ove godine – kada se 26 država okupilo u Parizu, na sastanku odabranih zemalja EU, Arapske lige i UN – no službeno bez prisustva Republike Hrvatske. Sve to predstavlja uvod u ministarsku debatu pod okriljem Vijeća sigurnosti UN, kojom će predsjedati američki ministar vanjski poslova Kerry. Tom se prilikom želi pokazati međunarodna podrška vladi u Bagdadu, pozvati na ravnopravniji tretman svih etničkih i vjerskih grupa u Iraku, te pomoći pri rješavanju humanitarnih izazova.

I Hrvatska je tu na listi!

Uz ovakvo definiranje dosadašnjih i predstojećih nastojanja, SAD su tu dale i izričitu listu zemalja i međunarodnih organizacija koje, za sada, u tom djelovanju sudjeluju. Među ukupno 57 entiteta, nabrojeni su: Albanija, Andora, Arapska liga, Australija, Austrija, Bahrein, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Cipar, Crna Gora, Češka Republika, Danska, Egipat, Estonija, Europska unija, Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irak, Irska, Italija, Japan, Jordan, Kanada, Katar, Kosovo, Kuvajt, Libanon, Litva, Luxembourg, Mađarska, Makedonija, Malta, Maroko, Moldova, NATO, Njemačka, Nizozemska, Novi Zeland, Norveška, Oman, Poljska, Portugal, Republika Koreja, Rumunjska, Saudijska Arabija, Slovačka, Slovenija, Srbija, Španjolska, Švedska, Turska, Ukrajina, Ujedinjeni Arapski Emirati i Ujedinjeno Kraljevstvo.

No, okupljanje saveznika obično je tek faza na početku borbe. Da bi se aktivnosti i ubuduće nastavile na usklađen način, američki predsjednik Barack Obama je 12. rujna imenovao Johna Allena, bivšeg generala Oružanih snaga SAD, na mjesto specijalnog predsjedničkog izaslanika za ovu globalnu koaliciju snaga. On će surađivati sa svim nabrojenim državama i organizacijama, ne bi li uskladio njihove razne doprinose ciljevima ovoga okupljanja. Pri tome se iz službenih američkih krugova napominje kako uz nabrojene igrače SAD tu računa i na neke druge moguće suradnike – ne-tradicionalne partnere SAD, ali uz zadržavanje koalicijskih aktivnosti u granicama međunarodnoga prava, uz puno poštovanje suverenosti Iraka.

Naravno, o svemu tome nismo ni slovca mogli čuti iz službenih izvora Republike Hrvatske – ne iz pojedinih ministarstava, ne iz Vlade RH, a kamoli iz smjera Predsjednika RH, koji je po službenoj dužnosti i sukreator hrvatske vanjske politike. Kao i prije dvadesetak dana, ponovo su informacije o Hrvatskoj tu stigle tek kao sporedni detalj u američkim objavama, gdje onda ostaje za nagađati o pravome smislu izrečenoga, te mogućoj dubini i svega onoga što nije bilo rečeno u objavama iz smjera dalekog Washington DC-a. Uglavnom na stvari je jednako nejasna situacija kao i ona s kraja kolovoza – kada je Vlada RH u tajnosti odlučila o miješanju Hrvatske u naoružavanje iračkih političkih frakcija, ne bi li onda sva njena tajnost pala u vodu unutar 24 sata, da onda ostanemo suočeni tek s premijerom koji površno i onako usput novinarima pojašnjava do jučer tajne stvari. I, kao što tada zapravo nismo čuli ni jedan konkretni detalj o ovom kolopletu ozbiljnih tema – tako i sada možemo uočiti samo da se Hrvatska učestalo pojavljuje u svjetskoj politici i medijima – i to u svjetlu koje baš i nije pozitivno, a zasigurno nije proizvod usuglašene i jasne vanjskopolitičke strategije. Pri tome, tek pojedini mediji polagano počinju otvarati pitanje rizika kojima se RH tu izlaže (naoružavajući sirijsku oporbu te Kurde u Iraku, ali i dopuštajući preradu kontroverzne kurdske nafte u RH, gdje nam ostaje sav rizik i nimalo profita) – po pitanju aktualnih postupanja u Siriji i Iraku naši službeni izvori kao da uvode bezglavu politiku šutnje, usporedivu s onom oko islamističkog bombaša samoubojice u Rijeci 20. listopada 1995. godine (o čemu se već gotovo dva desetljeća može pronaći gotovo sve u inozemnoj stručnoj literaturi, ali praktično ništa ozbiljnoga u samoj Hrvatskoj).

Novi i stari saveznici

Pri spomenu tih “ne-tradicionalnih” partnera SAD bi se lako moglo raditi o Iranu, dok mnogi spominju da će tu loše stanje na terenu vjerojatno učiniti nužnim i određenu mjeru usklađivanja, komunikacije (a možda i konkretne suradnje) sa snagama sirijskog režima iz Damaska, predvođenog Basharom al-Assadom.

Ujedno, dok bi djelovanja na terenu Iraka i Sirije lako mogla za stol dovesti i neke nove sugovornike – što mnogima predstavlja ideološki i politički problem – jednako je sporna i stvarna suradnja nekih od zemalja navedenih na listi saveznika i partnera u ovome poduhvatu. Dok se već više godina jasno vidi tko je financirao i opremao koji dio oporbe u Siriji (gdje su se islamisti otrgnuli s uzda Zapada, preuzevši dobar dio tehnike, ali i teritorija od ostatka oporbe) – sad se od dobroga dijela tih država očekuje da jednostavno promijene stranu, ne bi li najednom počele suzbijati iste one snage Islamske države, ISIS ili ISIL, koje su donedavno sami uspostavljali i podržavali.

Na ovu je temu zanimljiv materijal objavljen ovu subotu, 20. rujna 2014. godine, u britanskome The Telegraphu – gdje autori ovih novina raščlanjuju djelovanje Katara u Libiji (gdje ta zemlja Perzijskoga zaljeva već godinama igra ulogu glavnog sponzora islamističkih milicija, posebno onih iz Misrate), ali i u Siriji, u koju je svojedobno prebačen velik dio viška naoružanja iz Libije u režiji sponzora iz Katara. Što se Sirije tiče, katarski odabranici su ondje spadali u organizaciju Ahrar al-Sham – za koju se moglo čuti da je u Siriji navodno itekako surađivala s postrojbama Jabhat al-Nusra – islamističkom frakcijom koja je navodno ostala vjerna mreži al-Qaeda, dok se ISIS otrgnuo i krenuo samostalno – ali su radili i sa samom organizacijom ISIS. Njima su sve do nedavnih velikih podjela među sirijskim islamistima pomagali pri vođenju grada Raqqa  – centra područja koje ISIS kontrolira u Siriji i glavnog grada “kalifata” proglašenog 29. lipnja ove godine, s početkom muslimanskog svetog mjeseca Ramazana.

Abdul Rahman al-Nusimi

Pri tome, britanski novinari navode i konkretnu osobu, Abdula Rahmana al-Nusimija, kao svojevrsnog neslužbenog predstavnika Katara, navodeći više situacija kada se uspjelo pratiti tijekove novca prema islamistima. Tu je riječ o 366 tisuća USD za predstavnike mreže al-Qaeda u Siriji, oko 2 milijuna USD za “al-Qaedu u Iraku”, te 250 tisuća USD za somalsku organizaciju al-Shabaab. Dok su odnosi Katara s raznim oružanim skupinama u Libiji i Siriji navodno išli kroz četiri odvojena kanala (ministarstava vanjskih poslova i obrane, obavještajne agencije i neposredno preko emira Tamima bin Hamada al-Thanija), metode rada su navodno u svim slučajevima bile slične ili iste. Tu bi se veliki iznosi novca isplaćivali posrednicima, prvenstveno u Turskoj, koji bi onda ta sredstva raspoređivali i njima kupovali oružje i opremu za islamiste. I naravno, među državama od kojih se kupovalo – opet je izrijekom spomenuta i Hrvatska.

Poglavar Katara u Berlinu, 17. rujna 2014.

Ovaj problem s “vannastavnim aktivnostima” Katara posljednje je vrijeme postao dovoljno izražen da potakne i preispitivanje uloge kapitala iz ove zemlje Perzijskoga zaljeva u gospodarstvu Velike Britanije, te da dovede do situacije u kojoj se sredinom prošloga tjedna i sam navedeni emir mora pred njemačkom kancelarkom opravdavati riječima: “To što se događa u Siriji i Iraku je ekstremizam, i takve su organizacije djelomično financirane iz inozemstva, ali Katar nikad nije podržavao i nikad neće podržavati terorističke organizacije“. Doduše, ta naoko ozbiljna i teška izjava ima bitno manje značenje ako se sjetimo da je ionako osnovna dilema po pitanju terorizma već desetljećima  – “Onaj tko je jednima terorista, obično je nekim drugima borac za slobodu“.

Uz pomoć CIA-e, arapske su vlade i Turska oštro pojačale dostavu vojne pomoći borcima sirijske opozicije tijekom posljednjih mjeseci, proširivši tajnu zračnu dopremu oružja i opreme za ustanak protiv predsjednika Bashara al-Assada, prema podacima iz kontrola leta, intervjuima s dužnosnicima u više zemalja, te iskazima pojedinih pobunjeničkih zapovjednika.

Zračna dostava, koja je u malom opsegu počela još početkom 2012. godine, i nastavila se neprekinuto tijekom protekle jeseni, proširila se u jedan ustrajan i bitno opsežniji tok krajem prošle godine, pokazuju podaci. Ona je narasla do više od 160 vojnih teretnih letova jordanskim, saudijskim i katarskim teretnim zrakoplovima vojnoga tipa, koji su slijetali u međunarodnu zračnu luku Esenboğa nedaleko Ankare, a – u manjoj mjeri – i u druge turske i jordanske zračne luke. Kako se razvijao, taj je zračni most pratio i promjene u tijeku rata unutar Sirije, kako su pobunjenici počeli tjerati regularnu sirijsku vojsku s pojedinih prostora sredinom prošle godine. I dok je administracija predsjednika Obame javno odbijala pružati išta više od ne-ubojite pomoći pobunjenicima, umiješanost CIA-e u dostavu oružja – iako, pretežito u savjetodavnoj ulozi, kažu američki dužnosnici – pokazala je da su Sjedinjene Države sve više spremne pomoći svojim arapskim saveznicima u podržavanju i onih ubojitih strana tog građanskog rata.

Rute dostave oružja

Iz ureda na tajnim lokacijama američki su obavještajni djelatnici pomagali arapskim vladama u kupovini oružja, uključujući tu i veliku kupovinu od Hrvatske, oni su i ocjenjivali pobunjeničke zapovjednike te grupe – određujući tko treba dobiti oružje kada ono stigne, kažu američki dužnosnici u anonimno danim izjavama. CIA je odbila komentirati te pošiljke i svoju ulogu u njima. Ove pošiljke osvjetljavaju i konkurenciju koja postoji po pitanju budućnosti Sirije, između država sunitskih muslimana i Irana, šijitske teokracije koja ostaje glavni saveznik al-Assada. Državni je tajnik John Kerry u nedjelju pritiskao Irak da uradi više na zaustavljanju pošiljki iranskoga oružja koje prolaze njihovim zračnim prostorom; to je činio baš u vrijeme kad su posljednji vojni teretni letovi iz Katara za pobunjenike sletali na aerodrom Esenboğa, u nedjelju rano navečer. Osobe iz sirijske opozicije i neki američki zakonodavci te dužnosnici tvrde da su ruske i iranske pošiljke oružja, kao podrška al-Assadu, upravo učinile neophodnim naoružavanje pobunjenika.

Većina teretnih letova dogodila se od studenog, nakon predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, i nakon što su arapske vlade i Turska postale sve više frustrirane sporim napredovanjem pobunjenika protiv al-Assadove dobro opremljene vojske. Letovi su postali učestaliji i kako se humanitarna kriza u Siriji produbljivala, u zimi, dok su valovi izbjeglica prelazili u susjedne zemlje. Turska je Vlada imala nadzor nad većinom ovog programa, sve do pričvršćivanja transpondera na kamione koji su prevozili vojnu robu kroz Tursku, ne bi li time mogli pratiti pošiljke na njihovom kopnenome putu u Siriju, kažu dužnosnici. Opseg ovih pošiljki bio je vrlo velik, prema dužnosnicima upoznatima s kanalom dostave, i prema jednom od istraživača trgovine oružjem, koji je prikupljao podatke o teretnim zrakoplovima umiješanim u proces dostave.

“Konzervativne procjene o količinama ovih letova bi bile oko 3.500 tona vojne opreme“, veli Hugh Griffiths iz Stockholmskog međunarodnog istituta za istraživanje mira (Stockholm International Peace Research Institute – SIPRI), koji ondje nadzire ilegalni promet oružjem. “Intenzitet i učestalost tih letova“, dodaje on, “sugeriraju postojanje dobro planirane i koordinirane tajne vojne logističke operacije“.

Iako pobunjenički zapovjednici i podaci indiciraju da su Katar i Saudijska Arabija prebacivali vojni materijal putem Turske, u ruke oporbe, još od rane 2012. godine, velika im je prepreka uklonjena krajem prošle jeseni, nakon što je turska Vlada odobrila ubrzavanje ritma zračnih pošiljki, kažu dužnosnici. Paralelno s time, oružje i opremu Saudijska je Arabija kupovala u Hrvatskoj i prevozila u Jordan, jordanskim teretnim zrakoplovima, a za pobunjenike koji su djelovali na jugu Sirije, te daljnjim prebacivanjem u Tursku, za pobunjeničke grupe koje su djelovale od tamo – reklo je više dužnosnika. Ti višestruki logistički tokovi tijekom zime stvorili su ono što je jedan bivši američki dužnosnik, kojeg se upoznalo s tim programom, nazvao “velikim vodopadom naoružanja“. Američki dužnosnici, pobunjenički zapovjednici i jedan turski oporbeni političar opisali su arapsku ulogu u tome kao javnu tajnu, ali su također izjavili i da je taj program prožet rizicima, uključujući tu i mogućnost aktivnog uvlačenja Turske i Jordana u rat, i izazivanja vojne akcije Irana. Ipak, pobunjenički zapovjednici kritizirali su te pošiljke kao nedovoljne, opisujući količine oružja koje su primili kao nedostatne, i prelagane za efikasno suprotstavljanje al-Assadovoj vojsci. Također su optužili i one koji to oružje distribuiraju za pristranost i korumpiranost. “Vanjske zemlje nam oružje i streljivo daju malo po malo“, veli Abdel Rahman Ayachi, zapovjednik u skupini Soquor al-Sham, islamističkoj borbenoj skupini u sjevernoj Siriji. On je pokazao i geste – kao da se otvara i zatvara slavina. “Oni otvaraju i zatvaraju pristup streljivu, kao vodu“, veli on. Dva druga zapovjednika, Hassan Aboud iz skupine Soquor al-Sham, i Abu Ayman iz Ahrar al-Sham, jedne druge islamističke skupine, kažu da tko god da procjenjuje koje grupe trebaju dobiti oružje – ne radi dobar posao. “Ima tu lažnih brigada Slobodne sirijske vojske, koje tvrde da su revolucionari, a onda kada dobiju oružje, oni ga prodaju“, kaže Aboud. Bivši američki dužnosnik primijetio je da su količine pošiljki i opseg distribucije masivni. “Čuje se o količinama koje tu pritječu, i one su ogromne“, veli on. “Ali, oni troše oko milijun komada streljiva u dva tjedan“.

Oklijevajući početak

Borci Slobodne sirijske vojske u Allepu

Zračna je dostava sirijskim pobunjenicima krenula polagano. Na 3. siječnja 2012. godine, mjesecima nakon što se obračunavanje vlasti predvođene Alavitima s protu-vladinim prosvjednicima pretvorilo u vojnu kampanju, dva su transportna zrakoplova C-130 Zračnih snaga Katarskoga emirata (QEAF) sletjela u Istanbul, pokazuju podaci kontrole leta. Oni su bili prethodnica. Tjednima kasnije, sirijska je regularna vojska počela opsjedati Homs, treći po veličini grad u Siriji. Topništvo i tenkovi pucali su po gradskim četvrtima. U akciju su se uključile i trupe kopnene vojske. Širom zemlje su vojska i milicije lojalista nastojale silom ugušiti pobunu – razbješnjujući dodatno sirijsku sunitsku većinu, koja je bila ozbiljno vojno nadjačana. Pobunjenici su zatražili međunarodnu pomoć i više oružja.

Do kraja proljeća započeo je pristizati prvi niz teretnih letova iz jedne arapske države, prema podacima kontrola leta i informacijama od pasioniranih promatrača zrakoplova (plane spotters, op. pr.). Tijekom niza noći, između 26. travnja i 4. svibnja, zrakoplov C-17 katarskih Zračnih snaga – ogroman teretni zrakoplov američke proizvodnje – šest je puta sletio u Tursku, u zračnu luku Esenboğa. Do 8. kolovoza Katarci su odradili ukupno 14 teretnih letova. Svi su oni polazili u zrakoplovnoj bazi Al Udeid u Kataru, čvorištu američke vojne logistike na Bliskome istoku. Katar je nijekao snabdjevanje pobunjenika ikakvim oružjem. Katarski dužnosnik, koji je tražio da ostane anoniman, rekao je da je Katar u te krajeve slao samo, kako je on to nazvao, ne-ubojitu pomoć. Nije želio odgovarati na daljnja pitanja. Nije jasno je li Katar kupio i dostavio oružje sam, ili je pružao i usluge zračnoga prijevoza ostalim donatorima. Ali američki i drugi zapadni dužnosnici, i pobunjenički zapovjednici, rekli su da je Katar bio aktivni opskrbljivač oružjem – čak u tolikoj mjeri, da su se Sjedinjene Države zabrinule nad nekim od islamističkih grupa koje je Katar naoružao. Katarski su se letovi poklopili s vojnom kampanjom pobunjenika, koja je dovela do prokreta u sjevernoj provinciji Idlib – kada je njihov niz zasjeda, improviziranih bombi uz ceste i napada na izolirana uporišta počeo tjerati al-Assadovu vojsku i milicije koje su je podupirale iz pojedinih dijelova toga kraja. Kako su se opskrbni letovi nastavili ulaskom u ljeto, pobunjenici su također otpočeli i ofanzivu na taj grad – bitku koja je uskoro zastala.

Ništa bez (donedavnog) šefa CIA-e Davida Petraeusa

Bivši američki dužnosnik izjavio je da je David H. Petraeus, direktor CIA-e do studenoga, bio ključan u pomaganju da se ta zračna mreža pokrene, i da je upravo on tjerao brojne zemlje da na tome poduhvatu surađuju. Gospodin Petraeus nije odgovorio na više emailova, kojima ga se pitalo za komentar. Američka se vlada umiješala, rekao je bivši američki dužnosnik, dijelom jer je vladao dojam da bi druge države ionako naoružale pobunjenike. Uloga CIA-e u olakšavanju protoka pošiljki, rekao je on, davala je SAD određenu mjeru utjecaja na taj proces, uključujući tu i pokušaje usmjeravanja oružja od islamističkih grupa, te nagovaranje donatora da ne daju prijenosne protuzračne sustave koji bi mogli biti korišteni u budućim terorističkim napadima na civilne zrakoplove. Američki su dužnosnici potvrdili da su viši dužnosnici u Bijeloj kući bili redovito informirani o pošiljkama. “Te su države to bile krenule raditi, ovako i onako“, rekao je bivši dužnosnik. “One nas nisu pitale ‘Majko, smijem li?’ Ali, ako smo im mogli pomoći na određene načine, one bi to cijenile“.

Tijekom jeseni transportna je flota katarskih Zračnih snaga postala još zaposlenija, odrađujući letove gotovo svakog drugog dana u listopadu. Ali pobunjenici su žudjeli za još više oružja, nastavljajući s tvrdnjama da im nedostaje vatrene moći za borbu s vojskom oboružanom tenkovima, topništvom, višecjevnim lanserima raketa i zrakoplovima. Mnogi su se također žalili, govoreći da od donatora oružja čuju kako administracija predsjednika Obame ograničava njihovu opskrbu, i blokira distribuciju protuzračnih i protuoklopnih oružja, koja su najviše i tražili. Ti se prigovori nastavljaju. “Naoružavanje ili nenaoružavanje, ubojita ili ne-ubojita sredstva – to sve ovisi o tome što Amerika kaže“, veli Mohammed Abu Ahmed, koji vodi grupu anti-Assad boraca u provinciji Idlib.

Proboj

Uskoro su se i drugi igrači pridružili zračnome mostu: u studenome su tri zrakoplova C-130 Kraljevskih jordanskih zračnih snaga (RJAF) sletjela u zračnu luku Esenboğa, predstavljajući naznaku onoga što će postati pojačana uloga Jordana i Saudijske Arabije. Unutar tri tjedana, dva su druga jordanska teretna zrakoplova počela raditi kružnu turu između Ammana, glavnoga grada Jordana, i Zagreba, glavnoga grada Hrvatske – gdje su, prema izjavama dužnosnika iz više zemalja, zrakoplovi preuzimali veliku saudijsku pošiljku pješačkog naoružanja iz zalihe u hrvatskim rukama. Prvi se takav let vratio u Amman 15. prosinca, prema presretanjima signala transpondera s jednog od tih zrakoplova, zabilježenog od promatrača zrakoplova na Cipru, i podataka kontrole letenja, dobivenih od jednog zrakoplovnog dužnosnika u regiji. Sve u svemu, podaci pokazuju da su dva jordanska zrakoplova Ilyushin, noseći oznake tvrtke Jordanian International Air Cargo, ali leteći pod jordanskim vojnim pozivnim oznakama – ukupno obavila 36 kružnih letova između Ammana i Hrvatske, od prosinca do veljače. Ta ista dva zrakoplova obavila su i pet letova između Ammana i Turske ovoga siječnja.

Jordanian International Air Cargo se do prije nekoliko dana na svojoj web-stranici ponosio spornim Ilyushinom-76MF

Dok su trajali ti jordanski letovi, nastavili su se i katarski letovi, a i saudijske zračne snage su započele s gustim rasporedom letova – odradile su barem 30 letova zrakoplovima C-130 u luku Esenboğa, od sredine veljače do ranog ožujka ove godine, prema podacima koje je dostavio jedan regionalni dužnosnik kontrole zračnoga prometa. Više tih saudijskih letova opaženo je i u dolasku te odlasku u Ankari, od civila koji su onda o tome uzbunili i oporbene političare u Turskoj. “Korištenje turskog zračnog prostora u takvim kritičnim trenucima, s konfliktom u Siriji s druge strane naših granica, i uz strane zrakoplove iz zemalja za koje se zna da su ključne u  tom sukobu, definiraju i Tursku kao stranu u tome sukobu“, izjavio je Attilla Kart, poslanik u turskome parlamentu iz redova C.H.P. oporbene stranke, koji je potvrdio pojedinosti o više saudijskih pošiljki: “Vlada ima odgovornost odgovoriti na te tvrdnje“.

Turski i saudi-arapski dužnosnici odbili su raspravljati o letovima ili ikakvim transferima oružja. Turska vlada nije službeno odobrila vojnu pomoć sirijskim pobunjenicima. I Hrvatska i Jordan su zanijekali ikakvu ulogu u prevoženju oružja sirijskim pobunjenicima. Jordanski su zrakoplovni dužnosnici išli tako daleko da su ustrajali na tome da uopće nije bilo nikakvih teretnih letova. Direktor za terete u Jordanian International Air Cargo, Muhammad Jubour, tvrdio je 7. ožujka da njegovo poduzeće nema informacija o ikakvim letovima za ili iz Hrvatske. “To su sve laži“, rekao je. “Mi nikad nismo radili ništa takvoga“. Regionalni dužnosnik u zračnome prometu, koji je istraživao ove letove, potvrdio je podatke letova, a ponudio je i objašnjenje. “Jordanian International Air Cargo“, rekao je taj dužnosnik, “je kompanija-maska za jordanske Zračne snage“. Nakon što ih se obavijestilo o podacima kontrola letenja, te podacima transpondera, koji su pokazivali rute letenja zrakoplova, gospodin Jubour, iz transportnoga poduzeća, tvrdio je da njegovo poduzeće u vlasništvu ni nema teretne zrakoplove tipa Ilyushin. Na upit, zašto poduzeće u kojem je zaposlen onda na svojim internetskim stranicama i dalje pokazuje slike dva zrakoplova Ilyushin-76MF, kao i tekst kojim se tvrdi da su oni dio zračne flote poduzeća, gospodin Jubour nije imao spreman odgovor. Te je noći uklonjena internetska stranica poduzeća.

Tekst pod naslovom “Arms Airlift to Syria Rebels Expands, With Aid From C.I.A.” napisali su C. J. Chivers i Eric Schmitt, 24. ožujka 2013. Izvještavanjem su doprinijeli Robert F. Worth iz Washingtona i Istanbula; Dan Bilefsky iz Pariza; te Sebnem Arsu iz Istanbula i Ankare u Turskoj.

Verzija ovoga teksta objavljena je u tiskanom izdanju od 25. ožujka 2013. godine, na stranici A1 izdanja za New York, s naslovom “Zračni most do pobunjenika u Siriji se širi uz pomoć CIA-e”. Internet izdanje teksta je dostupno na adresi http://www.nytimes.com/2013/03/25/world/middleeast/arms-airlift-to-syrian-rebels-expands-with-cia-aid.html?pagewanted=1&_r=2&hp