Gostujući prošlog četvrtka, 17. siječnja, na televiziji Antena 3, rumunjski ministar gospodarstva Niculae Badalau potvrdio je završetak potrage Republike Rumunjske za novom puškom svojih Oružanih snaga, kao i traženja partnera s kojim će se surađivati u tom velikom poslu. Badalau je, naime, izjavio:

„Uvjereni smo 60% da će Rumunjska proizvoditi novo naoružanje, generacija 4, s Berettom. Proizvodit će se u Plopeniju, imali smo pregovore i oni su izabrali lokaciju. U prvoj fazi, mi ćemo sudjelovati s više od 30% vlastitih komponenti, jer je sasvim jasno da ne možemo sve proizvesti u ovoj prvoj fazi. Mislim da ćemo potpisati ugovor do ljeta, i da ćemo u jesen izraditi prve primjerke“.

Izbor je, rekao je dalje Badalau, napravljen u dogovoru s Ministarstvom obrane Rumunjske:

„To je oružje ‘zero-rebound’, NATO kalibra 5.56, posljednja generacija. Oružje je dotjerano, godinama smo puno istraživali, i sada razgovaramo sa svjetskim brandom, Berettom. Bilo je puno šire rasprave s Ministarstvom obrane, testirali su ga i odabrali ono što je najbolje za rumunjsku vojsku“.

Nagađa se da bi prva narudžba iznosila čak 50.000 komada. Glavna skupština državne kompanije Romarm S.A. već je donijela odluku o započinjanju pregovora s ciljem osnivanja zajedničke tvrtke između rumunjske tvrtke Uzina Mecanică Plopeni S.A. i talijanskog Beretta Holding S.p.a.

Jurišna puška ARX160 A3 – jedna od tri Berettine puške kalibra 5.56

O kojem je točno tipu Berettine jurišne puške riječ, Badalau nije specificirao, no o kojoj god od 3 Berettine puške da se radilo – bit će neizmjerno bolje od postojećih rumunjskih pušaka nastalih na temelju AK-47, tvrde rumunjski mediji. Tvornica u gradu Plopeni na jugu Rumunjske specijalizirana je za proizvodnju streljiva, posebno topničkog, pa predstavnici talijanske Berette nisu previše dvojili o izboru lokacije za proizvodnju novih rumunjsko-talijanskih jurišnih pušaka. Ovime je okončana gotovo 10 godina dug projekt Ministarstva obrane Rumunjske da pribavi novu jurišnu pušku kalibra 5.56 mm, iako se tu od ideja o osmišljavanju oružja završilo na kupoprodajnoj suradnji. Dosadašnji napori u suradnji s tvrtkama Cugir i Sadu nisu dali nikakve konkretne rezultate.

Rumunjski ministar obrane u posjetu HS Produktu, ožujak 2018. (Photo: MORH/J.Kopi)

Za ovaj je posao bila zainteresirana i karlovačka tvornica HS Produkt. Tijekom posljednjih godinu dana, nekoliko su puta rumunjske delegacije posjećivale perjanicu hrvatske obrambene industrije, uključujući i samog ministra obrane Rumunjske Mihaia Fifora. Prilikom njegovog posjeta hrvatskom Ministarstvu obrane, u ožujku 2018. godine, organizirani su i susreti na najvišoj državnoj razini – osim Krstičevića, Fifora su primili i premijer Andrej Plenković, te tadašnja ministrica gospodarstva Martina Dalić, dok je on zajedno s delegacijom rumunjskih gospodarstvenika obišao i sam HS Produkt. Fifor je tada potvrdio da je došao u posjet s namjerom da se uspostavi suradnja obrambenih industrija Hrvatske i Rumunjske, s posebnim naglaskom na proizvodnju jurišnih pušaka.

„Nastojimo uspostaviti suradnju na području prodaje naoružanja koje Hrvatska proizvodi. Mi ćemo oružje testirati i pokaže li se dobrim za rumunjsku vojsku – započet ćemo pregovore o tehnološkom transferu i industrijskoj suradnji, budući bi se ovo oružje trebalo proizvoditi u Rumunjskoj“.

rekao je tada Fifor. No uz sav trud hrvatskog državnoga vrha, Rumunji su ipak odabrali talijanskog partnera.

Plan Ministarstva gospodarstva Rumunjske je jačanje domaće vojne industrije, koja je u 2017. godini izvezla robu u vrijednosti od 120 milijuna dolara. Projekcija izvoza za ovu godinu uključuje rast na 150 milijuna USD, a Ministarstvo očekuje porast izvoza i narednih godina, pogotovo nakon obnove rada domaće tvornice za proizvodnju baruta. U suradnji s tvrtkom Pirochim Victoria, barut bi se trebao proizvoditi u tvornici nitroceluloze u Fagarasu, koja je proizvodila barut i ranije, tijekom komunističke vladavine. Tvornica bi se državnim sredstvima trebala izgraditi tijekom 2 i pol godine, a rumunjski ministar gospodarstva Badalau kaže da bi kapaciteti buduće proizvodnje baruta trebali podmiriti domaće, rumunjske potrebe (koje se trenutno namiruju iz uvoza), dok bi dio otišao u izvoz.

U Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske jučer, 26. rujna, održana je svečanost potpisivanja Sporazuma o poslovnoj suradnji MUP RH i poduzeća HS Produkt iz Karlovca. Ovim sporazumom, potpisanim od ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića i direktora HS Produkta Željka Pavlina, dogovorena je suradnja na testiranju i ispitivanju naoružanja i policijske opreme. Konkretnije – razvojni, istraživački, tehnički i tehnološki poslovi, materijalna ulaganja, te angažiranje ljudskih resursa na razvoju, konstrukciji, proizvodnji i ispitivanjima novih vrsta i tipova naoružanja i vojne/policijske opreme. Pri tome, težište je stavljeno na testiranje i prezentiranje jurišne puške VHS-2, kalibra 5.56 x 45 mm.

Kakva je to suradnja?

Prema ministru Božinoviću, potpisivanje ovog ugovora važno je i za MUP RH i za hrvatsku obrambenu industriju. “Sporazumom bi se trebao zaokružiti jedan ciklus suradnje između ministarstava koja se bave sigurnošću i namjenske industrije u smislu zajedničke suradnje kako bi se proizveo što bolji proizvod. Taj proizvod izašao bi na treća tržišta i od toga se akumulirala određena sredstva koja se trebaju opet zajednički iskoristiti za usvajanje novih tehnologija za stalno nova poboljšanja, jer to je uvjet opstanka na vrlo zahtjevnom tržištu“, rekao je Božinović. “Moramo raditi dalje i pratiti trendove u svijetu, te moramo uvažavati i mišljenje struke” – zaključio je ministar, dodajući da je MUP najveći korisnik obrambene opreme u sigurnosnom sektoru RH, budući da se radi o sustavu od oko 26.000 pripadnika.

Direktor HS Produkta Željko Pavlin opisao je potpis ovog ugovora kao rezultat dugogodišnjeg rada. Po njemu, “HS Produkt je najveći izvoznik vojne opreme iz Hrvatske, a prema podacima iz 2016. jedan smo od najvećih izvoznika u Europi. Potpis ovog ugovora velika je stvar koja će nam u omogućiti daljnji razvoj i ispitivanje našeg naoružanja. Nadam se da će u konačnici to rezultirati kupovinom i opskrbljivanjem hrvatske policije s našom puškom i da ćemo u budućnosti imati vlastitog klijenta, ali možda još više i u referenci, jer hrvatska policija surađuje s mnogim policijama u Europi“.

Već 15. listopada MUP RH dobit će prvih 100 pušaka na testiranje u jedinicama specijalne, interventne i temeljne policije u četiri najveće policijske uprave širom Hrvatske. Testiranje će trajati 60 dana, a nakon toga  će se prikupiti sva mišljenja i prijedlozi za eventualno poboljšanje oružja, nakon čega se očekuje isporuka 1.000 pušaka s predloženim doradama. Takva provjera u realnim uvjetima policijskog rada trebala bi pomoći u daljnjem razvoju i prilagodbi puške potrebama policije – čime će ovakva puška dobiti dodatnu kvalitetu, kao i referencu za buduće natječaje u inozemnim policijskim snagama. Sredstva za ovaj projekt prikupit će se prodajom starog oružja MUP-a, čime Ministarstvo pokreće proces zamjene starog i dotrajalog oružja s najsuvremenijim oružjem današnjice hrvatskog porijekla.

Da li tu nešto kasni?

Ovaj sporazum na prvi pogled podsjeća na usporedive situacije od prije desetak godina, kada je Ministarstvo obrane RH s poduzećem HS Produkt krenulo dogovarati suradnju oko razvoja jurišnih pušaka za svoje potrebe. Taj je proces u svibnju 2009. kulminirao potpisivanjem Okvirnog sporazuma o nabavi jurišne puške VHS za potrebe opremanja OS RH, na kojem su onda bile utemeljene i prve nabave tog oružja za Hrvatsku vojsku. Do kraja te 2009. bila je planirana kupovina prvih 1.000 komada jurišnih pušaka VHS, tada još u modelu VHS-1 – i to 50 pušaka “probne serije” do 15. rujna, pa 150 pušaka “nulte serije” do 15. listopada, te preostalih 800 komada do 15. prosinca 2009. godine.

Gledajući unazad, zanimljivo je zamijetiti kako je te 2009. bilo planirano za MORH u brzome ritmu kupiti barem 20.000 primjeraka puške VHS, što se ni do danas nije ispunilo. Jednako tako, te 2009. bile su zabilježene i optimistične izjave direktora Pavlina: “Kratka puška, ovdje, je upravo ono što našoj policiji treba. I u tom smislu mislimo da je to, na neki način, pa neću reći – gotova stvar… Ali svi ovi rezultati naših ispitivanja – uključeni su bili tu, ili barem obavještavani, predstavnici Ministarstva unutarnjih poslova. Tako da mislimo da i tu imamo dobre šanse da u vrlo skorom periodu nešto napravimo“. I evo, vrlo skoro, nakon samo malo više od osam godina, stvarno se nešto napravilo.

MUP i domaća industrija

A kakvo je trenutno stanje po pitanju korištenja proizvoda hrvatske obrambene industrije u sustavu Ministarstva unutarnjih poslova RH, čulo se 5. rujna, na konferenciji “Hrvatska obrambena industrija kao izvozni brend”. Prema ministru Davoru Božinoviću, tijekom proteklih sedam godina MUP RH za svoje odore (navodno djelo ruku domaćih proizvođača) utrošio je oko 296 milijuna kuna. U informacijsku opremu je tijekom protekle tri godine MUP RH iz fondova Europske unije uložio oko 49 milijuna eura i još preko 150 milijuna proračunskih kuna. U protekle četiri godine je MUP RH u hrvatsku brodogradnju donio poslova za 7 milijuna eura iz EU fondova (uz još oko 20 milijuna kuna za održavanje plovila u tom periodu), dok se u izgradnju te održavanje objekata godišnje ulaže oko 20 milijuna kuna (uz još oko 19 milijuna eura iz EU fondova tijekom zadnje tri godine). Što se oružja tiče, ministar Božinović je tada napomenuo: “Trenutno više od 9.000 policijskih službenika koristi pištolje hrvatskih tvrtki, a u uporabu uvodimo i puške hrvatske proizvodnje – i to 1.000 komada dokazanog oružja, za potrebe interventnih postrojbi i policijskih ophodnja“.

Iz priopćenja MUP RH se nazire da se kod spomenutih “pištolja hrvatskih tvrtki” radi baš o “pištoljima HS”, za čiju dodatnu nabavu vjerojatno tu još itekako ima prostora. Jednako tako, početkom uvođenja jurišnih pušaka VHS-2 (u postojećim ili nekim prilagođenim varijantama) u arsenal MUP RH otvara se još jedna korisnička niša – koja je gotovo neobjašnjivo do sada bila zatvorena proizvođačima hrvatske obrambene industrije. Nadajmo se samo da će se aktualna suradnja Ministarstva unutarnjih poslova RH s hrvatskom obrambenom industrijom razvijati jednako dobro kao što je to bilo s obrambenim resorom, i da će tu do značajnih promjena i stvarno doći “u vrlo skorom periodu“, a ne tek protekom niza praktično izgubljenih godina.

Glavni direktorat za naoružanje (Direction générale de l’armement – DGA) francuskog Ministarstva obrane u ponedjeljak, 26. rujna, i službeno je potvrdio dosadašnja nagađanja, o kojima je nedavno pisao i portal Obris.org – naime, nova službena puška francuske vojske je njemačka HK 416F. Prošloga tjedna, u četvrtak 22. rujna, DGA je potpisao ugovor o realizaciji tog posla s konzorcijem Heckler/Koch SAS France i Heckler&Koch GmbH. Projekt naoružavanja francuske vojske novom jurišnom puškom rezultirat će povlačenjem iz upotrebe dosadašnje puške FAMAS, čiji dizajn datira još iz ’70-ih godina prošlog stoljeća.

Kako je objavio DGA na svojoj službenoj web-stranici, natječaj za nabavu nove puške objavljen je na EU-razini, i rezultirao je užim izborom od 5 ponuđenih pušaka, koje je potom ocjenjivao DGA u suradnji s francuskom vojskom. U uži izbor ušli su njemački Heckler&Koch, belgijski FN Herstal, talijanska Beretta, švicarski Swiss Arms, te naš HS Produkt. U samo finale prošli su Nijemci s jurišnom puškom HK 416F i Belgijanci sa SCAR, a konačan izbor pao je upravo na HK 416F. To je puška koja udovoljava svim postavljenim zahtjevima –  ona je u NATO kalibru 5,56mm, posjeduje mogućnost ispaljivanja granata, kao i nadogradnju s bacačem granata od 40mm za poboljšanje svoje vatrene moći. Dok će ostalim ponuđačima DGA osobno objasniti zbog čega nisu izabrane njihove puške, iz francuskih medija daje se naslutiti da je jedan od minusa hrvatskog VHS-a bila „slabija prepoznatljivost“ u odnosu na ostalo ponuđeno naoružanje.

U objavi sklopljenog posla, DGA posebno ističe kako će on pomoći jačanju ionako čvrstih veza između Njemačke i Francuske na području obrane, a posebno na području vojne industrije. Heckler&Koch francuskoj vojsci trebaju isporučiti 101.000 komada pušaka HK 416F, 38 milijuna komada vježbovnog streljiva, 51.000 razornih granata, 13.000 dimnih granata i 28.000 vježbovnih granata. U paketu s naoružanjem dolazi i obveza njegovog 30-godišnjeg održavanja, kao i obuka korisnika. Prva isporuka njemačkog naoružanja francuskim vojnicima, od ukupno 16.000 komada, trebala bi biti obavljena već sljedeće godine.

Belgijskom FN Herstalu za utjehu ostaje sudjelovanje u jednom drugom natječaju. Naime, U.S. Army je još prije 2 godine objavila namjeru da zamijeni svoj dosadašnji službeni pištolj – Berettu M9 9mm, koja je u američkoj vojnoj službi od 1985. godine. Na opće iznenađenje, jedan od favorita, Smith&Wesson Holding Corporation objavio je 23. rujna da je ispao iz daljnjeg postupka, dok Kopnena vojska SAD još uvijek evaluira ponude iz Glocka, Sig Sauera, Berette i FN Herstala.

Jesu li francuske Oružane snage donijele konačnu odluku o izboru svoje nove službene puške? Ako je suditi prema napisima u francuskim medijima, već od sljedeće godine francuski vojnici bit će naoružani njemačkim puškama HK416. Tijekom posljednjih tjedan dana, francuski i belgijski mediji prilično su se raspisali o tome da je francusko Ministarstvo obrane donijelo konačnu odluku, i izabralo njemačkog proizvođača Heckler&Koch i njihovu pušku HK416 za buduće službeno naoružanje francuskih vojnika. To bi značilo da je hrvatska ponuda, karlovačkog HS Produkta i njihove VHS-2, izgubila u samom finišu ove prestižne utrke, što ipak nije mala stvar. Međutim, službene potvrde o konačnom izboru ni s jedne strane još uvijek nema, a zbog propozicija nitko od ponuđača, pa tako ni HS Produkt, ne smije govoriti o tijeku natječaja.

Još krajem lipnja mjeseca pojedini francuski blogovi specijalizirani za obranu i sigurnost raspisali su se o tome da su u najuži izbor za zamjenu francuske puške FAMAS ušla dva ponuđača – njemački Heckler&Koch s puškom HK416, te belgijski FN Herstal s puškom SCAR. Glavni direktorat za naoružanje (Direction générale de l’armement – DGA) francuskog Ministarstva obrane konačnu odluku o izboru novog službenog naoružanja trebao je donijeti najkasnije do studenog ove godine, kako bi njihova odluka bila i službeno objavljena do kraja ove, ili na samom početku sljedeće godine.

Francuski mediji pišu kako je drugi finalista, belgijski FN Herstal, teško podnio odluku o izboru njemačke puške, pa je već navodno podnio žalbu na francuskom Upravnom sudu prvoga stupnja. No u žalbi se, navodno, ne spominje kvaliteta odabranog njemačkog naoružanja, već povrede u proceduri samog tijeka natječaja. Zbog te je žalbe navodno i obustavljen daljnji postupak, kao i sama objava dobitnika natječaja, te potpisivanje ugovora. FN Herstal smatrao je da će imati prednost na natječaju, budući je namjeravao održavanje dijela naoružanja povjeriti jednoj od svojih radionica u Francuskoj. FN Herstal očekuje da će se njihova žalba riješiti u narednih nekoliko dana, nakon čega će se znati i daljnji tijek postupka. Ukoliko žalba bude odbačena, ponuđači čije naoružanje nije odabrano bit će pozvani u Pariz, gdje će im stručnjaci iz DGA svakome ponaosob detaljno objasniti razloge zbog kojih nisu pobijedili na natječaju.

Kako je tekao ovaj natječaj?

Kratko će još FAMAS biti u rukama francuskih vojnika

U svibnju 2014. DGA je objavio natječaj za zamjenu puške FAMAS (Fusil d’Assaut de la Manufacture d’Armes de Saint-Étienne), koja je službena jurišna puška francuske vojske još od 1980-ih godina. Natječaj je bio vrlo zahtjevan, s nizom specifikacija koje se odnose na samo naoružanje, ali i na streljivo, te na poslovne karakteristike proizvođača. Jedan od uvjeta je bio da je proizvođač iz Europe, te da postiže promet od minimalno 80 milijuna eura tijekom posljednje 3 godine. Francuzi su zahtijevali da se radi o puški u NATO kalibru 5,56×45 mm, koja ima i mogućnost ispaljivanja granata (razornih, dimnih i obučnih). Tražilo se i da 45.000 pušaka bude u skraćenoj varijanti, te prilagođeno za korištenje u sklopu francuskog sustava pješačke borbene opreme FÉLIN (Fantassin à Équipement et Liaisons Intégrés).

Francuski natječaj velika je pohvala karlovačkom HS Produktu

U četvrtfinale ovog natječaja za proizvodnju i do 101.000 komada pušaka za francuske Oružane snage ušlo je 5 ponuđača – njemački Heckler&Koch, belgijski FN Herstal, talijanska Beretta, švicarski Swiss Arms, te hrvatski HS Produkt. Niti jedan francuski proizvođač naoružanja nije bio u iole užem izboru, jer nisu ispunjavali zahtjeve iz natječaja. Najbliže je došla tvrtka Verney-Caron, poznata po proizvodnji sačmarica i lovačkih pušaka, no njen promet ne prelazi 12 milijuna eura, što je bilo razlogom za diskvalifikaciju.

Uspjeh HS Produkta

Izabrana puška HK416 već je dobro poznata francuskim specijalcima, koji su je koristili u Afganistanu i u Libiji. Upravo bi specijalne jedinice već sljedeće godine navodno trebale dobiti prvih 16.000 novih pušaka, nakon čega bi stizalo po novih 16.000 HK416 tijekom narednih 14 godina. U ovom paketu, francuskoj bi vojsci trebalo stići i 38 milijuna komada vježbovnog streljiva, 51.000 razornih granata, 13.000 dimnih granata i 28.000 vježbovnih granata. Osim opskrbe puškama i streljivom, odabrani ponuđač obvezuje se i na 30-godišnje održavanje prodanog naoružanja.

Bez obzira na aktualne napise francuskih medija i ishod ovog natječaja, ulazak HS Produkta u najuži izbor, s još 4 renomirana svjetska proizvođača oružja – enormni je uspjeh. Nema sumnje da je već ozbiljno razmatranje karlovačke puške od strane francuskog Ministarstva obrane HS Produktu donijelo dodatnu reputaciju na svjetskom tržištu naoružanja. Dok se službenu konačnu odluku iz Pariza tek iščekuje, treba napomenuti da je VHS bio na testiranju i u Indiji. Tamo tek razmatraju nabavu nove jurišne puške, a ako ili kada objave natječaj – HS Produkt bit će u potpunosti spreman.

Nezgodan moto za aktualnu nepriliku !

Kako su prenijeli njemački mediji, samo nekoliko mjeseci po javnoj objavi niza prigovora koje njemačke Oružane snage imaju za svoju glavnu jurišnu pušku, ovo oružje – koje je  svojedobno kupila i Hrvatska – povlači se iz njemačkoga naoružanja. Zamjena za taj svojedobni predmet ponosa tvrtke Heckler & Koch bit će tražen putem javnoga natječaja za nabavu, čije se raspisivanje očekuje do 2019. godine. No, dok će to vjerojatno biti zanimljiva vijest za hrvatsku tvrtku HS Produkt, ovom novošću nisu baš si zadovoljni. Proizvođač pušaka G36, kojih je od 1996. do danas njemačkom obrambenom sustavu prodano oko 176.000 komada, navodno je već prošloga tjedna krenuo koristiti i pravosudne puteve, ne bi li time pokušao sačuvati ponešto svog teško stečenog ugleda.

Njemačka aktualna ministrica obrane Ursula von der Leyen

Kako donosi Deutsche Welle, njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen u utorak, 8. rujna, potvrdila je da će G36, osnovno oružje Oružanih snaga Njemačke tijekom proteklih 20 godina, postupno biti povučeno iz aktivne uporabe, te od 2019. godine zamijenjeno “novom generacijom” oružja. “Odlučili smo ovdje podvući jasnu crtu, i to smo poduzeli u suglasju s vojnim strukturama“, izjavila je ona u Berlinu, dodajući kako će tenderi za moderni nadomjestak oko 167.000 komada G36 u naoružanju njemačke vojske biti otvoreni za sudionike širom Europe. Prema Von der Leyen, “Novo oružje treba zadovoljiti moderne zahtjeve, i predstavljati unapređenje s obzirom na G36. Tu će biti proveden jedan otvoren i transparentan proces kandidiranja za ovaj ugovor“.

U čemu je problem?

Heckler und Koch G36 i G36K

Od prošle godine je Ministarstvo izučavalo razna stručna izvješća o prijeporu izazvanom tvrdnjama da G36 ne puca precizno kad je oružje zagrijano, ili kad se njime puca kontinuirano u određenim klimatskim uvjetima. O ovim je tvrdnjama u travnju ove godine održana i posebna zatvorena sjednica parlamentarnih radnih tijela, na kojima se raspravljalo i o rezultatima tehničkog ispitivanja koje su od sredine 2014. godine nad G36 proveli jedan iz sustava Fraunhofer instituta (Fraunhofer-Institut für Kurzzeitdynamik, Ernst-Mach-Institut, EMI), Tehnički centar za naoružanje i streljivo Bundeswehra (Die Wehrtechnische Dienststelle für Waffen und Munition 91 – WTD 91), Istraživački institut za materijale, goriva i maziva (Das Wehrwissenschaftliche Institut für Werk- und Betriebsstoffe – WIWeB). Oni su ispitivanjima podvrgli 25 primjeraka puške G36, u njenim varijantama A0, A1, A2, A3 i A4, kao i određeni broj drugih, neimenovanih usporedivih pušaka, sve uz korištenje standardnog 5,56*45 NATO streljiva. Iako se po specifikacijama očekivalo da puške moraju biti sposobne konzistentno pogađati metu na udaljenosti od 300 metara, s preciznošću od 90 posto – G36 to nije bila u stanju, radi “samo-induciranog” zagrijavanja kada je oružjem bilo pucano u brzome ritmu, ali i u toplijim klimatskim uvjetima – koje se simuliralo izlaganjem pušaka jakome izvoru svjetla na 600 sekundi, uz dizanje temperature oružja s 15 na 45 stupnjeva. U oba je slučaja G36 uspijevala ostvariti preciznost od samo 53 posto, nakon ispaljivanja po dva spremnika streljiva – što je bilo znatno lošije od drugih usporedivih pušaka, i to bez obzira na korišteno streljivo ili varijante oružja G36.

Dok su pojedina interna izvješća navodno spominjala da “Ovakvom kombinacijom oružje-streljivo nije moguće pogađanje na srednjim udaljenostima (unutar borbenog dometa oružja G36) pri operativnom djelovanju, ali ni pri obučnim aktivnostima“, ukupni rezultat istraživanja ukazivao je da i u takvim uvjetima u oba slučaja “u principu mogu biti dostignuti traženi taktičko-operativni zahtjevi“. Na sve to je ministrica Von der Leyen prije ljeta odvratila stavom kako G36 više “nema budućnosti u Bundeswehru“, da bi se proteklih dana objavilo i namjeru općeg prenaoružavanja njemačke vojske. Na taj je potez nadležnih u petak, 4. rujna, odgovorio i proizvođač pušaka G36, tvrtka Heckler & Koch, pokretanjem postupka pred sudom u Koblenzu, a radi dobivanja pravosudne potvrde za svoje oružje, da njegovi “navodni nedostaci ne postoje“. Pri tome, treba napomenuti kako je upravo Sektor za naoružanje njemačkog Bundeswehra baziran baš u Koblenzu.

Budući zahtjevi

Katrin Suder, državna tajnica za materijalne resurse u njemačkom Saveznom ministarstvu obrane

U pismu upućenom Odboru za obranu njemačkog Saveznog parlamenta, Katrin Suder (državna tajnica nadležna i za naoružavanje u resoru ministrice Van der Leyen) navela je da će vojnici i dalje koristiti G36 “kada to bude prikladno“, s određenim unapređenjima, sve do pojave slijednika u redovitom naoružanju. Dok su već početkom ljeta bili službeno izdani popisi mjera kojima se mogu smanjiti problemi s preciznošću oružja G36, Suder je čitavu tu potragu za nadomjestkom opravdala pišući kako iduće godine ionako ističe predviđeni životni vijek sustava G36, a da njemački Bundeswehr pred jurišne puške postavlja nove zahtjeve, koji daleko nadilaze moguća unapređenja G36. Iz izvora bliskih Ministarstvu moglo se čuti i da “Sve do 2019, kada se G36 pokvari, mi ćemo je zamijeniti s drugom G36. Tek nakon 2019. ćemo započeti takve zamjene raditi s novim oružjima“.

H&K MG4E

Tijekom faze tranzicije, Bundeswehr je planirao pribaviti 600 komada jurišnih pušaka tipa G27P, te 600 komada lakih strojnica MG4 – oboje oružja koja proizvodi H&K. Prema informacijama koje je krajem kolovoza medijima iznijela Katrin Suder, riječ će biti o poslu vrijednosti oko 18 milijuna eura, pri kojem se misli pribaviti naoružanje koje već postoji u opremi njemačkih Oružanih snaga, mimo spornih pušaka G36. Oružje G27P, zasnovano na tržišnom modelu H&K417, tako i inače koriste vojne specijalne postrojbe. Budući da pri njegovim provjerama nisu uočeni problemi koji more model G36, tih će pušaka do kraja studenog biti pribavljeno 60 komada, da bi onda puna brojka od 600 primjeraka bila dostignuta do sredine 2016. godine. Uz početno korištenje i pri vojnoj obuci ljudstva, nadležni očekuju da će ono do kraja 2016. ući i u punu operativnu službu. Slična je situacija i s lakim strojnicama MG4, čija se nabava također planira do kraja 2016. godine. Naravno, interventna zamjena ukupno 1200 pušaka, na ukupnu masu od preko 150.000 komada problematičnog oružja, tek je kap u moru, koja će predstavljati privremeno rješenje za ljudstvo raspoređeno u inozemstvo, u zone stvarnih sukoba.

Bliski odnosi i nepotizam?

Agnieszka Brugger, glasnogovornica Zelene stranke specijalizirana za obranu

Agnieszka Brugger, glasnogovornica Zelene stranke specijalizirana za obranu, pozdravila je ovu odluku, dodajući kako također treba dalje istraživati i navodne bliske kontakte između uposlenika Ministarstva i tvrtke H&K. “Nakon godina prikrivanja, konačno na svjetlo dolaze posljedice propusta oko sustava G36, umjesto da se te nedostatke i nastavi negirati“, dodala je.

Prema Brugger, “Ne bi se trebala nastaviti bratska bliskost između industrije naoružanja i Ministarstva obrane, jer inače će i raspisivanje javnih tendera postati tek pseudo-rješenje“. Slično je reagirao i Jan van Aken, obrambeni stručnjak iz Lijeve stranke, te bivši UN-ov inspektor za naoružanje. On je od ministrice Von der Leyen tražio da “prvo raščisti nepotizam u svojoj vlastitoj kući“, prije naručivanja novih jurišnih pušaka “vrijednih stotine milijuna“.

Njemačko Savezno ministarstvo obrane (Bundesministerium der Verteidigung – BMVg) trenutno ima tri odvojene komisije koje istražuju ovu tematiku, uključujući tu i ispitivanje organizacijske strukture samoga Ministarstva. Dok jednu predstavlja spomenuto istraživanje preciznosti puške G36 koje je svoj rad započelo sredinom 2014. godine, da bi njegovi nalazi u javnost procurili krajem ovoga proljeća – drugo, čiji bi rezultati trebali biti objavljeni u listopadu ove godine, bavi se ulogom pušaka G36 u nedavnim borbenim situacijama, i mogućim negativnim utjecajima ovog oružja na zadane misije i očuvanje ljudskih života. Njegov je fokus na izvješćima iz borbenih operacija u Afganistanu proteklih godina, “koje bi možda trebalo drugačije procjenjivati u svjetlu trenutnih okolnosti. Njegova je svrha da utvrdi da li su njemački vojnici bili pojačano ugroženi tijekom borbenih operacija, a radi korištenja G36” – prvenstveno u Afganistanu, ali i u Maliju, te na prostoru Roga Afrike. Treće ispitivanje, inicirano od spomenute Katrin Suder, državne tajnice za materijalne resurse u njemačkom sustavu obrane, treba biti dovršeno do kraja studenog ove godine. U njoj se analizira nabavne procese Ministarstva obrane, sustav ocjenjivanja i korištenja pušaka G36, kao i organizacijske strukture pojedinih agencija u Ministarstvu, koje su bile uključene u proces donošenja odluka po pitanju sustava G36. Pri tome, još u ljeti 2014. godine, kada su ove istrage bile u svojim početnim fazama, Ministarstvo je u suglasju s nadležnima iz parlamenta obustavilo i sve predstojeće nabave jurišnih pušaka sustava G36.

Kad krenu kritike, na stol stižu sva sredstva utišavanja odjeka

Treba napomenuti da se čitav “slučaj G36” poklopio i sa širom debatom o nedostacima u opremi njemačkog Budeswehra. Pri tome, predstavnici proizvođača tvrde kako su za čitavu stvar u početku saznali iz pitanja novinara, da bi onda ustanovili i da nisu bili uključeni u provedbu spomenutih istraživanja i testiranja. Ujedno, naglašavali su i kako spomenuta državna izvješća smatraju pretjerano kritičnima po pušku G36, budući se oružja testiralo na načine promatranja uvjeta za kakve ona nisu bila predviđena, sve to ne bi li se zadovoljilo unaprijed postavljenu političku priču. Smatrajući kako je osnova čitave stvari upravo u politici, a ne u nekim konkretnim prigovorima, izvori iz H&K su i prije prošlotjednog pribjegavanja pravosudnim sredstvima napominjali da bi sve ovo “moglo imati suštinskog utjecaja na ključni primjerak vojne opreme, koji se koristi širom svijeta“. Pri tome, u svibnju ove godine u javnost su dospjeli podaci kako je tvrtka Heckler & Koch direktno pri Vojnoj obavještajno-sigurnosnoj službi (Militärischer Abschirmdienst – MAD) 2013. nastojala utjecati na zaustavljanje objave izvješća negativnih po sustav G36, što su te službe odbile – da bi se onda u prosincu 2013. kod njih u korist proizvođača navodno pokušalo intervenirati iz Uprave za naoružanje njemačkih Oružanih snaga.

Budući je Odbor za obranu njemačkog parlamenta tražio podatke o tim osobama koje su intervenirale u korist vojne industrije, saznalo se i da ta određena osoba više nije u sustavu – ali ne radi spomenutog pisma kojim se interveniralo u prosincu 2013. godine, već temeljem činjenice da je u međuvremenu ona izgubila povjerenje ministrice Von der Leyen po nekim sasvim nevezanim pitanjima.

Ministrica obrane Ursula von der Leyen (CDU) u Afganistanu, Camp Marmal, 23. prosinca 2013. godine

Skladištenje ili prodaja?

Bundeswehr je u iračkom Kurdistanu vodio obuku, a i dijelio vojnu tehniku

Mediji su ovih dana intenzivno nagađali i o sudbini velikog broja pušaka G36, koje vrijede oko 1.000 eura po komadu (oko 1.120 USD), nakon njihova povlačenja iz službe. Njemačka novinska agencija DPA iznijela je scenarij prema kojem bi takvo konzervirano oružje vrlo vjerojatno moglo “nestati” u skladištima Bundeswehra. Preostale opcije bile bi i njihovo uništavanje, prodaja ili doniranje.

Do sada je njemački Bundeswehr 8.000 pušaka G36 već otposlao kurdskim borcima, koje njemački stručnjaci na sjeveru Iraka uvježbavaju za borbu protiv organizacije Islamska država. Osim toga, jurišne puške G36 su u standardnom naoružanju i pojedinih nacionalnih oružanih snaga (pored ovih njemačkih). Kao svoje osnovno pješačko naoružanje koriste ih još i oružane snage Španjolske, Latvije i Litve, uz niz zemalja gdje je to sporedno ili specijalizirano oružje (kao i u Hrvatskoj). Pri tome, ovo opisano opadanje preciznosti pri višim temperaturama nije ujedno i jedini oblik problema s kojima se tvrtka Heckler & Koch po pitanju pušaka G36 susreće širom svijeta.

Prošloga tjedna su tako meksičke novine “Reforma” prenijele navode kako su nadležni odlučili povući  puške G36 iz pojedinih dijelova države, nakon tvrdnji kako je to oružje meksička policija koristila za kršenje ljudskih prava. O tome su još u svibnju ove godine njemačke carinske vlasti utvrdile kako je H&K svojom prodajom ovog oružja u četiri meksičke pokrajine prekršio zabranu izvoza – na što je iz H&K objavljeno kako ta tvrtka surađuje s vlastima pri ovoj istrazi, te da su dvije osobe radi toga dobile otkaz. Sve su to zakuhali meksički aktivisti za ljudska prava, koji su višekratno tvrdili kako se neke od izvezenih pušaka G36 koristilo u jugozapadnom gradu Iguala, pokrajina Guerrero – gdje su prošle godine navodno njima bila ubijena 43 nastavnika praktikanta.

Prilikom nedavnog potpisivanja ugovora Ministarstva obrane RH s tvrtkama hrvatske vojne industrije bilo je mnogo govora i o tijeku te nastavku opremanju Hrvatske vojske hrvatskim vatrenim oružjem – prvenstveno iz pogona karlovačke tvrtke HS Produkt. Po tom su pitanju novinari prvo izvidjeli stvari s ministrom obrane Antom Kotromanovićem, koji je iznio jasnu namjeru nastavka opremanja OS RH hrvatskim naoružanjem, u skladu i s izvoznim planovima proizvođača iz Karlovca:

“Dat ćemo prednost određenim drugim zemljama, ali naša namjera je da VHS puška, VHS dvojka, da bude kompletno u uporabi u OS. Znači, mi smo razgovarali o zamjeni jedinice za dvojku, a u ovom trenutku imamo…. mislim da smo mi, rekao bih, drugi na redu, zato što ima jedna određena zemlja gdje moramo to plasirati, to je u interesu njihovom, a mi možemo sačekati. Naše su potrebe 20 tisuća pušaka“.

Pri tome, OS RH trenutno raspolažu s oko 7.000 komada ovih domaćih jurišnih pušaka tipa VHS-1, koje će se nastojati zamijeniti za novije – tipa VHS-2. No, dok se priča o ovakvoj zamjeni “jedan-za-jedan”, te kompletnome opremanju OS RH novijim modelom ovog oružja, Kotromanović je tu dao i okvirne vremenske okvire, na koje će itekako utjecati izvozni poslovi hrvatske obrambene industrije:

“Nemamo mi sada granicu, 2017., 2018. – nemamo. To ćemo se dogovarati. Mi znamo koji su kapaciteti njihovi, mi znamo koliko sredstava možemo izdvojiti svake godine, i sve će, naravno, ovisiti o tome koliko ćemo, koliko ćemo… govorim evo u množini, jer mi isto maksimalno moramo se truditi – pomagati da naši proizvodi se plasiraju van, koliko ćemo napraviti negdje vani posla“.

Na ovo se onda detaljnije nadovezao i Željko Pavlin, direktor HS Produkta iz Karlovca, koji je javnosti predstavio gledanje svog poduzeća na ovu osjetljivu tematiku:

“Doista, kao što kažete, relativno nedavno smo izbacili na tržište pušku VHS-2 – to je poboljšana inačica puške VHS-1, odnosno u nekim segmentima, s obzirom na brojne izmjene, možemo slobodno reći da je to nova puška koja će ponuditi mnogo noviteta u segmentu jurišnih pušaka u svijetu. Prošle godine smo mi zajedno s RH i Ministarstvom obrane završili testiranje najprije prototipova, pokrenuli serijsku proizvodnju, zatim izvršili testiranje prvih pušaka proizvedenih u doista serijskoj proizvodnji, a ovaj ugovor danas koji potpisujemo rezultat je toga rada koji smo radili na puški VHS-2 tijekom 2014. i dijelom 2013. godine. Mi smo inače prošle godine… i za nas je ovo doista bitno, jer ovaj ugovor je prva potvrda da je ta naša jurišna puška spremna ući u OS, znači u jednu uporabu od strane vojnika – isto tako, paralelno s ovim ispitivanjem koje smo radili s našim Ministarstvom obrane, mi smo radili neka ispitivanja isto jurišne puške VHS-2 na nekim stranim tržištima. Prošle godine smo uspjeli potpisati i ugovor za izvoz prvih 10.000 pušaka VHS-2 – ovo o čemu je ministar govori, koje mi moramo isporučiti u prvoj polovici, odnosno u prvom kvartalu ove godine – i sudeći prema tome i sudeći prema reakcijama korisnika u još nekim zemljama, reakcije su više nego dobre. Ovdje želim samo napomenuti – mi smo prisutni i dalo se vidjeti i čuti u medijima, i zadnjih dana, da smo izašli na još neka tržišta sa pištoljima i da je postojao interes i za puške, i opet govorim o puški VHS-2. Nadamo se da ćemo s Agencijom Alan vrlo brzo i potpisati nove ugovore za izvoz puške VHS-2 koja također, što se tiče nas, može biti isporučena tijekom ove polovice godine, a i prisutni smo na nekoliko tendera i u Europi i izvan Europe pa pričekajmo ovu godinu da vidimo rezultate. Za sada su, moram reći, reakcije pozitivne i bolje nego što je to bilo na VHS-1. Međutim za nas je VHS-1 bila jedan vrlo, vrlo bitan model, gdje smo mi neke osnovne stvari naučili i dokazali. Znači, da sama puška tehnički i sa strane uporabe od vojnika nema zastoja, da može funkcionirati u svim uvjetima – i tu su nam je uvelike pomogla, i praktički dragocjena su iskustva od Ministarstva obrane. A VHS-2 je jedna evolucija – znači, dodatak nekih stvari za koje moramo reći da ih još nitko u svijetu nema. Mislimo da je to dobar uspjeh. Otprilike reputaciju u svijetu imamo na osnovu jedinice, a ova dvojka, odnosno na već ugovore koji su sada potpisani – već sada su veći nego što smo to ostvarili zadnjih nekoliko godina sa jedinicom“.

Konkretno, Pavlin je tu istaknuo Irak kao zemlju “gdje imamo taj prvi ugovor za jurišnu pušku VHS-2” – dok se već ranije ondje izvozilo i pištolje, a na ispitivanjima su bili i neki drugi uzorci.

—————————-

—————————-

Ponešto konkretnije o VHS-2

No, budući da smo na portalu Obris.org posljednji put o VHS-2 pisali tijekom vojne izložbe ASDA 2013, kada je to oružje i doživjelo svoju prvu javnu prezentaciju, upitali smo Željka Pavlina i o konkretnim novinama koje je ovaj projekt doživio tijekom posljednje dvije godine. Evo, što nam je on o tome odgovorio:

“U odnosu na ASDA-u, nekoliko dodataka je bilo napravljeno. Kao što sam rekao – mi smo nakon ASDA-e imali i testiranja, testiranja prototipa s Ministarstvom obrane, imali smo testiranja serijske proizvodnje i vršili smo testove u nekim zemljama i sukladno tim testovima neke manje izmjene smo i doista napravili. Ono što je vizualno se možda može vidjeti i glavna promjena u odnosu na ono što je bilo predstavljeno na ASDA-i – to je prednji rub, odnosno prednji potkundak, prednji dio je promijenjen – znači radi poboljšanog načina hlađenja, neke su tu stvari na cijevi mijenjane što su možda korisnici vidjeli… Ali upravo, da bi se prilagodili tim uvjetima u tim nekim bliskoistočnim zemljama, gdje sada je upravo za mnoge proizvođače veliko tržište, a isto tako može se vidjeti da su promijenjeni i tipovi ciljnika. U ovoj zadnjoj proizvodnoj verziji u odnosu na prije, gdje smo upravo željeli još poboljšati mogućnosti ispucavanja, gađanja s našom puškom na veće daljine, tako da smo mi uspjeli s ovim novim ciljnicima, čvrstim, znači metalnim ciljnicima postići rezultate na 500 metara u neke grupe od 20-ak cm, što je za jurišne puške ovog tipa više nego vrhunski rezultat“.

Da bi čuli obje strane u ovome poslu, o sudjelovanju OS RH u razvoju nove jurišne puške VHS-2 (u verziji duge D2 i kratke K2) pitali smo i brigadnog generala Darka Pintarića, inače načelnika Sektora za naoružanje u Upravi za materijalne resurse MORH-a:

“Posebno povjerenstvo Ministarstva obrane i OS je sudjelovalo u ispitivanjima. Prikupljali smo informacije iz uporabe oružja i primjedbe pojedinaca, upravo njihova zapažanja i prijedloge – što oni su smatrali da sa VHS-1, recimo, bi moglo biti bolje. Na temelju svega toga smo ta svoja zapažanja prenijeli HS-u, koji su onda išli razvijati modifikacije, dorade, prerade i druga poboljšanja verzije 1, VHS-1. Rezultat svih tih mjera je VHS-2. I onda to povjerenstvo Ministarstva obrane i OS je sudjelovalo u testiranjima i ispitivanjima pušaka, kako u HS-u tako i kod nas na strelištima, za određene daljine gdje HS nema uvjete u tvornici. Tako da je to išlo dvojako, i dok se nije potpuno zadovoljilo sva testiranja. Tu je bilo još određenih dorada tijekom testiranja – znači, dok je sve uspjelo zadovoljiti, Povjerenstvo se složilo kao takvo i predložilo da to bude konačna verzija. Naravno, to je proces, niz koraka“.

Prema navodima generala Pintarića, ovaj je postupak dovršen tek nedavno, “krajem prošle godine“. No, dok još ima vremena po pitanju razmišljanja o jurišnoj pušci VHS-3, to nije ujedno i kraj ovakve suradnje…

“Za sada ne vidim potrebu jer…treba pustiti u uporabu. Svaki vojni proizvod uvijek se promatra i onda se donose ocjene i vidi se kako će se pokazati u upotrebi. Zato je bitno da se on koristi, stavi u uporabu i onda tijekom vremena se vidi da li postoje primjedbe, ako postoje – da li su te primjedbe veće, manje… da li uopće postoji potreba da bi se išta mijenjalo. A tek onda se po potrebi ide zamijeniti, odnosno tražit tehnološko rješenje koje će odgovoriti na potrebu za promjenom ili doradom“.

Do tada, napomenimo kako je početkom 2015. bilo za vidjeti i ponešto dodatne opreme izložene zajedno s puškom VHS-2. Među ostalim, posebno nam je pažnju privukao jedan tradicionalni dodatak osnovnom vojnom streljačkom naoružanju – bajunet. O tome smo pitali Željka Pavlina, predstavnika proizvođača…

“Pa, bajunet je bio dio standardne opreme za našu pušku. Mi kao HS Produkt ga ne proizvodimo, nego dobavljamo od kooperanata, ali on je tu. I vojska je kupovala i prije u određenoj količini te bajunete. Za nas je samo bitno da je on napravljen da može se prihvatiti na našu pušku, odnosno da je u skladu s ostalim prihvatima pušaka koje se koriste u NATO standardu“.

Sve je to samo dio uspješnog poslovanja HS Produkta, koje je direktor Pavlin ovako sažeo za portal Obris.org…

“Promet prošle godine je bio negdje preko 600 milijuna kn što se tiče HS Produkta. To su puške i pištolji, da. Znači, mi smo krenuli od onih naših famoznih nekoliko posto – prošle godine smo imali 7 do 8 posto izvoza izvan područja SAD-a… Odnosno, radimo ono što smo najavljivali – da tijekom godina izvoz izvan SAD-a raste u nekom postotku, i nadamo se da će iduće godine… da ćemo doći do 10-ak, možda i nešto više posto. Ujedno, nešto ispod 10 posto je prihod od strane pušaka, a velim – očekujemo, pogotovo sada s ovom dvojkom, da će se taj mijenjati u korist puške. Kažem, puška je specifična, jer ona… kada dobijete… Treba vam dugo vremena da dobijete neki ugovor, a onda ona ide u značajnijem postotku par godina ili… zavisno o veličini vojske – dok ne isporučite, a onda opet pada, tako da će u svakom slučaju pištolji biti konstantniji i imat će manje rasta i padova u tom nekom odnosu prema puški“.

Pištolji iz HS-a u OS RH?

Kad je već bila riječ o osobnom naoružanju vojnika OS RH, teško je bilo odoljeti, a naše sugovornike ne upitati i o pitanju sve češćeg korištenja pištolja u OS RH – oružja koje iako nije u standardnoj lepezi opreme za svakog pojedinca, to ipak počesto postaje kad hrvatski vojnik završi u misijama van granica Hrvatske. O tome smo prvo stvari provjerili kod brigadnog generala Darka Pintarića iz Sektora za naoružanje MORH-a, kojeg smo pitali je li točan naš dojam da u Hrvatskoj, za razliku od nekih drugih država, redovan vojnik ne duži i pištolj pod normalno.

“Tako je. Znači, i pištolj i puška su oružje pojedinca, pojedinačno naoružanje koje duži osoba. Pištolja duže samo određene kategorije zapovjednika, da li časnika ili vojnika u zavisnosti od vrste dužnosti na koju idu. To je puno manji broj osoba koje za obavljanje zadaća trebaju imati pištolj, jer pištolj je za određenu uporabu… samoobranu i tako dalje – dok je namjena puške, i zbog daljina i svega ostalog, sasvim drugačija“.

No, na pitanje da li se unutar Ministarstva razmišlja ovakav stav promijeniti – i po uzoru na čestu praksu inozemnih oružanih snaga nabaviti pištolje i za ostatak OS RH – za generala Pintarića nije bilo dileme…

“Nabava bilo koje opreme, pa tako i pištolja, se odrađuje i planira na temelju ukupnih potreba. A potrebe Oružanih snaga nisu za svakoga vojnika, nego su propisane i ustrojem, vrstom zadaća, posebno operacija, i onda se te ukupne potrebe zadovoljavaju i planiraju tijekom godina. Ne mora se svake godine nabavljati… Može se odjedanput nabavit ili kroz nekoliko godina ukupne potrebe. Znači, zavisi od vrste sredstva do sredstva, ali se sve temelji na potrebama OS. Ministarstvo obrane ne nabavlja nešto što ne treba OS“.

Dakle, riječ je tu o pitanju po kojem OS RH za sada nisu iskazale potrebu?

“OS imaju određeni broj pištolja i postojeće količine im zadovoljavaju potrebe da mogu provoditi svoje zadaće, a normalno, ukupne potrebe OS za svom opremom su uvijek veće nego koliko su moguća proračunska sredstva. Znači da se te potrebe onda usklađuju sa prioritetima, i to je ono o čemu OS vode računa – u iskazivanju svojih potreba, u okviru odobrenih proračunskih sredstava, koliko se može odvojiti za opremanje određenom opremom. Tako da ne znači ako nešto se ne nabavlja pojedine godine – da za tim nema potrebe. Potreba možda postoji, ali se mora… možda to i nije jednako prioritetno kao nešto što je u toj godini. I tu je jedan balans – način usklađivanja ukupnih potreba s ukupnim sredstvima, s raspoloživim financijskim sredstvima za Ministarstvo obrane“.

Pogled hrvatske obrambene industrije na ovo pitanje očekivano je bio poprilično relaksiraniji. O tome je svjedočio i Željko Pavlin, koji je na pitanje o korištenju HS Produktovih pištolja u inozemnim misijama istaknuo: “Hrvatska vojska već od prvoga dana koristi naš pištolj i on je doista standardno dio opreme hrvatskog vojnika, a i puška je u većem broju, zavisno od broja pušaka koliko je bilo isporučeno HV-u, te u zavisnosti o logistici, uvježbavanju itd. Puška postaje sve više dio opreme naših hrvatskih vojnika, ali pištolj je od prvog dana” – dok je oko mogućeg standardnog opremanja kompletne Hrvatske vojske kompletima karlovačkih pušaka i pištolja direktor najvećeg hrvatskog privatnog proizvođača naoružanja već ponešto oprezniji:

“To ovisi o … Kao što je i ministar rekao – ovisi o… s jedne strane mogućnostima Ministarstva obrane, koliko će kupiti naših pušaka. Ovisi i o nama, koliko ćemo moći napraviti, iako mislim da je to manji segment jer mi ćemo u svakom slučaju moći napraviti dovoljno koliko MORH traži… I, velim, koliko bude moglo tako će se brzo i opremati. Za nas je bitno da plan je, i usvojeno je – ono što je ministar rekao – da se kompletno HV opremi hrvatskom puškom. I to će se tijekom godina, siguran sam, i dogoditi“.

Ostale teme po pitanju opremanja

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske posljednjih godina aktivno podupire domaću obrambenu industriju. No, je li to samo pitanje nacionalne preference, ili je ipak na prvome mjestu kvaliteta opremanja pripadnika OS RH. O tome, kao i o odnosu vanjskih te domaćih ponuđača upitali smo za mišljenje brigadnog generala Darka Pintarića, načelnika Sektora za naoružanje u Upravi za materijalne resurse MORH-a:

“U Hrvatskoj ne postoji mogućnost ili ne postoje proizvodni kapaciteti i sposobnosti za proizvodnju apsolutno sve vojne opreme koja je potrebna za cijeli spektar zadaća OS. Znači da se jedan dio opreme nabavlja od onih proizvođača koji su pobijedili na natječaju, sukladno Zakonu o javnoj nabavi (s njima postoje sporazumi), ili od slučaja do slučaja pobjede na natječaju tijekom pojedine godine kada se nešto nabavlja. Normalno da se kroz takve natječaje za dio opreme javljaju i strani dobavljači, i ostalo – jer normalno da mi gledamo kompletan spektar opreme koja je dostupna na svjetskom tržištu. Znači ovo što je oprema ovdje, koju mi nabavljamo od domaćih proizvođača, što smo mi izrazito zadovoljni, je oprema koja je u rangu sa svjetskim proizvođačima. To je nama bitno! Znači mi ne forsiramo da bude domaći proizvod pod apsolutno svaku cijenu – taj proizvod mora zadovoljiti naše zahtjeve, taktičko-tehničke i ostale zahtjeve… da ispuni kvalitete, ne bi li on bio isporučen OS u konačnici“.

Uz niz drugih vojnih artikala, koje se uvozi iz inozemstva, na pamet nužno padne i pitanje domaće proizvodnje streljiva. Tu bolnu temu se u više navrata spominjalo riješiti putem industrijske suradnje obrambenog sektora te poduzeća HS Produkt, kao najvećeg hrvatskog potrošača streljiva izvan državnoga sustava. O tom bolnome pitanju je direktor spomenute karlovačke tvrtke Pavlin istaknuo:

“Pa proizvodnja streljiva je jedna ideja koja svakako nije zamrla, a o kojoj se dalje razmišlja. Znači, neke su već predradnje obavljene – u smislu da je napravljena određena studija, financijska, da su pregledani i na neki način predloženi od strane Ministarstva određeni objekti koji bi se mogli koristiti za tu namjenu. Sada se radi na zatvaranju financijske konstrukcije, odnosno gledamo eventualno i kako bi uključili nekog partnera, upravo zbog velike investicije i zbog osiguranja tržišta – jer sigurno da sama Hrvatska, i uz potporu HV i policije, je premalena da bi zadovoljila potrebe za tako veliku tvornicu“.

Ako je netko posljednjih godina propustio zamijetiti – Hrvati, oni etnički i oni koji su to samo po državljanstvu, među ostalim dijele i određenu sklonost samoozljeđivanju ručnim vatrenim oružjem, posebice pištoljima. Dok takvih situacija počesto ima i u svim ostalim kategorijama građana koji službeno barataju oružjem, u Oružanim snagama Republike Hrvatske  o takvom se slučaju posljednji put čulo nedavno – kada si je razvodnik G. P. u vrijeme odmora, 20. rujna ove godine, službenim pištoljem propucao dlan lijeve ruke. Spomenuti se incident dogodio u Afganistanu, na sjeveru te zemlje, u kampu Marmal – o čemu je MORH na vrijeme obavijestio hrvatsku javnost.

Na reakciju sustava čekalo se tek nekoliko dana. Kako u svojem priopćenju ističe MORH:

“Nedavno provedenom raščlambom vezanom za pravila uporabe snaga i nastavak sudjelovanja hrvatskih snaga u Afganistanu, zaključeno je da u budućim kontingentima dio pripadnika nema potrebu za nošenje kratkog osobnog naoružanja“.

Nadalje…

“Uzevši u obzir trenutna pravila uporabe snaga utvrđeno je da od 210 pripadnika 22. hrvatskog kontingenta, njih 60 na vojničkim dužnostima zbog prirode obavljanja svojih zadaća nema potrebu za nošenjem kratkog osobnog naoružanja, dok preostali dio od 150 pripadnika (časnika, dočasnika i vojnika) radi prirode zadaća imaju potrebu za nošenje kratkog naoružanja te ih isti imaju i nose“.

Načelnik GS OS RH general Drago Lovrić donio je zapovijed, s kojom se složio i ministar obrane Ante Kotromanović, te je tako spomenutih 60 pripadnika 22. HRVCON-a ISAF razdužilo kratko osobno naoružanje, i trenutno za osobnu zaštitu koriste jurišnu pušku H&K G-36 cal. 5,56×45 mm. Na prvi pogled sve sjajno!

Drugi pogled na stvar

Pa ipak, čitava ova stvar odmah otvara dva temeljno različita pitanja. Potpuno neupućenome čovjeku  lako bi se učinilo da je ovim potezom zapravo bitno smanjena razina samozaštite pojedinih hrvatskih vojnika u Afganistanu, jer “Što više oružja imaju, to bolje! To su sigurniji“. Naravno, to ne stoji. Kao prvo, čista količina naoružanja koju pojedinac vuče sa sobom nema nikakve veze s njegovom osobnom sigurnošću, budući je posrijedi nešto sasvim drugo – koliko je on s tim pojedinim oružjima zapravo vješt. A svaki je različit komad oružja ipak specijalizirana alatka za sebe. Ujedno, kako je tu u pitanju službeno oružje, za čiju se uporabu prolazi službenu obuku, pitanje je – i uz najbolju jednokratnu obuku – koliko je ta nova vještina pojedincu zapravo sjela. Tako ne bi trebalo čuditi da u široj vojnoj populaciji baratanje jurišnom puškom – onom s kojom se radi pod normalno,učestalo – ipak bude na višoj razini vještine i sigurnosti od baratanja oružjem koje se “ne duži” pod normalno. A, istini za volju, i kod časnika i dočasnika u Hrvatskoj, pištolj nije nešto što bi bilo svakodnevna stvar – dok ga redovna vojska zapravo pod normalno ni nema.

I tu dolazimo do drugog pitanja. Otkud, pobogu, pištolji u redovitoj opremi baš svih koji odlaze u misije? To je jedno strukturnije pitanje, koje treba i pomalo detaljnije obrazložiti. Večernji list, koji je jučer i otvorio čitavu ovu zanimljivu temu, navodi riječi svog izvora: “Običaj da svi naši vojnici nose pištolje, objašnjava dalje, ostao je od prvog kontingenta 2003. kada smo u Afganistan poslali vojnu policiju koja po prirodi posla koristi pištolje i kratko automatsko oružje“. Nedvojbeno, to je točno. A upravo tu leži i problem.

Po pištolj za svakoga!

Hrvatska je vojska ustrojena u ratu i nije posebna tajna da su u to doba mnoge stvari bile više “kaubojske”. Pištolji, koje se u JNA-ljudstvu izdavalo učestalošću tipičnom za sređene vojske, odmah su postali primarni plijen iz osvojenih skladišta. Ljudi su ih kupovali, osvajali, pa i dobivali, a koliko se i autor sjeća – nosio ih je tko je imao, kako je znao i kako mu je to odgovaralo. Trebalo je ponešto godina da se tu stanje barem donekle sredi – da se ograniči nošenje i formacijsko zaduživanje takvog oružja, te da se postupno sredi lepeza oružja u uporabi.

Pri tome, držimo na umu i činjenicu da takvo ručno oružje zapravo nije – nikad i nigdje – primarno oružje glavnine vojnika. Vojske su redovno ljudstvo od pamtivijeka naoružavale jednostavnim i masovnim oružjem, što pištolji dugo nisu bili. Oni su, kao i sablje i bodeži, bili tipična oprema elite i časnika, od kojih se očekivalo da ih sami nabave, a da tu egzotiku onda i sami održavaju. Tek postupno, kao svojevrstan prijelaz, države su dočasnicima krenule davati nekakvo vatreno oružje – kao svojevrsni dokaz uzdizanja prema statusu časnika. Tu je često riječ bila o grubljem oružju, obično revolverima, koje se onda prestankom službe moralo vratiti. Tek je vremenom ta praksa prvo proširena na svo zapovjedno osoblje, ne bi li se unificiralo streljivo i obuku, da bi onda porastom pouzdanosti djelovanja pištolja ta vrsta ručnog vatrenog oružja zamijenila revolvere kao glavni tip službenog, ali sekundarnog vojnog oružja. Njime se, uz časnike i dočasnike, krenulo opremati i još neke tipove postrojbi – prvenstveno vojnu policiju, postrojbe specijalne namjene, stražare, a ponegdje i poneke vrste pozadinskih trupa – iako je mnogo češća bila praksa da ti, donekle manje važni dijelovi vojnoga sustava budu opremljeni starim ili ponešto isluženim tipovima osnovnoga naoružanja.

A Hrvatska? Pa Hrvatska i tu, kao i na mnogo drugih mjesta, ne voli sustav ili sustavne prakse djelovanja – već se radi po dojmu, što bi rekli, “kako voda nanese!”. Upravo je zato i bilo moguće da u misije prvo ode Vojna policija, a da se kasnije formacijsko oružje za misije određuje na isti način, iako u spomenute aktivnosti više ne ide samo Vojna policija. Nekome je tu možda bilo i pitanje prestiža da se u misiji izgleda opasnije, opremljenije – da su ondje svi ljudi kao časnici, ili svi ljudi barem “kobajagi” vojna policija.

Za ostale države koje djeluju u Afganistanu, sada i iz MORH-a čujemo onu očekivanu stvar – “Inače, zemlje sudionice (47) u operaciji ISAF naoružavaju časnike i dočasnike u području operacije kratkim i dugim osobnim naoružanjem kao što je slučaj i u OSRH. Kod vojnika koristi se model naoružavanja koji koriste i u matičnoj državi (jurišna puška). Samo vojnici koji izvršavaju zadaće u kojima je propisano nošenje i uporaba kratkog osobnog naoružanja u području operacije isto i imaju u osobnoj uporabi (specijalne, vojnopolicijske, obavještajne i druge specifične zadaće).  U načelu, vojnici kao osobno naoružanje zadužuju jurišnu pušku“.

Obuka kao kritični faktor

Nije tajna da efikasno baratanje pojedinim oružjem itekako traži vježbu. Obuku za korištenje pištolja redovito je ljudstvo dobivalo tek pred upućivanje u misiju – što se i ocjenjivalo, kako MORH ponosno kaže: “Po provedenoj obuci vrši se završno ocjenjivanje svih pripadnika kontingenta sukladno NATO uputi za ocjenjivanje CREVAL odobrava se ili ne odobrava upućivanje u područje operacije“.

U jučerašnjoj reakciji na pisanje medija saznajemo da:

“Tijekom preduputne obuke pripadnici 22. HRVCON-a proveli su sveukupno 228 sati u rukovanju osobnim naoružanjem (puška H&K G-36 i samokres HS-2000) od čega 56 sati kroz obuku u gađanju i provedbi gađanja i 172 sata borbenih drilova rukovanja osobnim naoružanjem“.

Pri tome, naravno, nema spomena onom bitnijem detalju – koliko je tu stvarno, svatko od njih,  ispalio komada streljiva tijekom te obuke ? Jer, kao što brojanje broja noćenja ne govori mnogo o hrvatskome turizmu, tako ni sami sati provedeni uz strelište ne govore mnogo o obuci u korištenju vatrenog oružja.

Ako i pretpostavimo da se na strelištu nije tek pilo pivo, jasno je da utrošak streljiva po glavi vojnika tijekom obuke nije baš visok – kao što nije visok ni postotak onih koji su samo zbog istinski loših rezultata u baratanju oružjem imali problema u vojnoj karijeri. Kao što je slučaj i pri ocjenjivanju državnih službenika, gdje se mikroskopom treba tražiti onog koji se po ocjeni ne “ističe”, tako ni ovdje ne čudi službena izjava MORH-a, “Svi pripadnici kontingenta u operaciji proveli su sve planirane i propisane obučne aktivnosti te su ocjenjeni ocjenom ‘izvrstan’.” Posebne vještine tu se ne nagrađuju, a “izvannastavne aktivnosti”, kakvo je, recimo, praktično streljaštvo, ne potiču se. A mi tu dolazimo do pravoga pitanja:

Tko tu kome?

Nakon što je u nešto više od tri godine bilo barem pet slučajeva samoozljeđivanja ručnim oružjem, za koje je prilično izvjesno odgovoran ljudski faktor, “… pojačan je intenzitet obuke u rukovanju osobnim naoružanjem u području operacije ISAF, ali takvi događaji ubrzali su i odluku o povlačenju dijela osobnog kratkog naoružanja, ali samo za one pripadnike OS RH kojima ono nije potrebno za izvršenje zadaća u misiji“. Do te je odluke došlo ne planski ili sustavno, već temeljem analize konkretnoga incidenta. I dobro da se barem sad, u jesen 2013. godine, krenulo u analizu nakon incidenta – kad do takvoga razvoja situacije nije došlo i ranije, pri prethodnim slučajevima samoranjavanja.

Tom je analizom incidenta otkrivena jedna čudna i nepotrebna praksa preširokog izdavanja osobnog naoružanja kratke cijevi, koja ne odgovara međunarodnim i profesionalnim običajima; koja traži neuobičajeno širenje postupka obuke pred odlazak u misije, i koja je u konačnici i skuplja nego što je to normalno ili potrebno. To će se sada skresati, i to je dobro!

Manje je dobar način na koji je ova inače racionalna mjera izvedena – ubrzo nakon raspoređivanja svježeg kontingenta na teren, u misiju. Time je nešto što je pametno izvedeno na način koji jasno stavlja do znanja da spomenuta promjena nije proizvod sustavnoga djelovanja ili neke dugoročno planirane odluke – što je dojam koji bi ostavila primjena novine u opremanju s pripremama prvog idućeg kontingenta ljudi. Ovako, inače pozitivna promjena lako bi mogla ostati upamćena kao svojevrsna kaznena mjera, koja je iz vedra neba pogodila baš pripadnike 22. hrvatskog kontingenta u misiji ISAF, a sve zbog nespretnosti jednog njihova pripadnika. No, ipak je to tek pitanje percepcije.

Ono što uopće nije dobro, a provlači se prilično glatko i kroz medijske napise o ovoj čitavoj situaciji, a onda i kroz reakcije Ministarstva – dodatno je pitanje logistike i obuke, vrlo slično pitanju o podjeli pištolja svakome tko ima pas za kojeg bi istog mogao zataknuti. Naime, da ponovimo dva citata iz jučerašnjeg priopćenja Ministarstva obrane RH…

Prvo:  “Inače, zemlje sudionice (47) u operaciji ISAF naoružavaju časnike i dočasnike u području operacije kratkim i dugim osobnim naoružanjem kao što je slučaj i u OSRH. Kod vojnika koristi se model naoružavanja koji koriste i u matičnoj državi (jurišna puška). Samo vojnici koji izvršavaju zadaće u kojima je propisano nošenje i uporaba kratkog osobnog naoružanja u području operacije isto i imaju u osobnoj uporabi (specijalne, vojnopolicijske, obavještajne i druge specifične zadaće).  U načelu, vojnici kao osobno naoružanje zadužuju jurišnu pušku“.

I drugo:  “Tijekom preduputne obuke pripadnici 22. HRVCON-a proveli su sveukupno 228 sati u rukovanju osobnim naoružanjem (puška H&K G-36 i samokres HS-2000) od čega 56 sati kroz obuku u gađanju i provedbi gađanja i 172 sata borbenih drilova rukovanja osobnim naoružanjem“.

Usporedbom ove dvije izjave, čovjek ne može a da ne zaključi da jurišna puška koju OS RH koristi “u matičnoj državi” je famozna “puška H&K G-36“, koju naši vojnici koriste u Afganistanu. Uz elementarni uvid u opremu Hrvatske vojske, bivšu i sadašnju, jasno je da se i tu, po pitanju osnovnoga oružja (s kojim bi vojska trebala biti intimno bliska), na teren odlazi bitno drugačije no što je to praksa u domovini.

Pa tko je tek tu lud!

Željko Pavlin, direktor tvrtke HS Produkt iz Karlovca

U nedavno predstavljenom Godišnjem izvješću o uvozu i izvozu roba vojne namjene za 2012. godinu, u oči upada hrvatski izvoz pištolja i pušaka u Sjedinjene Američke Države. Iako se dio najvjerojatnije odnosi na izvoz starog oružja prema SAD-u, a od tamo put nekih trećih zemalja, ostatak tog izvoza bez sumnje odnosi se na nove puške i pištolje. Za to je zaslužna tvrtka HS Produkt iz Karlovca, koja sa SAD-om ima već dugogodišnju uhodanu suradnju. HS-ov pištolj jedan je od najnagrađivanijih u SAD-u, pa nije nimalo čudno da je HS Produkt postao jedan od najvećih, ako ne i najveći simbol hrvatske vojne industrije. To se lako vidjelo i na prošlomjesečnoj izložbi ASDA 2013, na kojoj je izložbeni prostor te karlovačke tvrtke bio najposjećeniji i najživlji tijekom sva 3 dana. Slično je bilo i na prvoj ASDA-i 2011. godine, pa smo iskoristili priliku i porazgovarali s direktorom HS Produkta, Željkom Pavlinom.

Zadnji put smo pričali prije dvije godine, također na ASDA-i. Što ima novoga u HS Produktu u međuvremenu?

HS Produkt VHS-D2

U međuvremenu ima dosta novih stvari. Najveća je, da kažemo – to je sad trenutno za nas svakako najveća novost – ova nova puška, VHS-D2, odnosno VHS-2 model. On će imati dužu i kraću verziju, možda još neku drugu verziju dužine. To je u svakom slučaju trenutno najveći novitet koji predstavljamo. A ako gledamo baš od prošle ASDA-e, onda možemo govoriti i o drugoj nekoj opremi. Mi smo tada, na prošloj ASDA-i, predstavili – bilo je u prototipu, ciljnik koji smo razvijali s Ruđerom Boškovićem… U međuvremenu je on, znači, završen razvoj. Verzija integrirana u kućište, odnosno u dršku, i ta je verzija, za pušku VHS-1, bila predstavljena. U međuvremenu je ona došla u serijsku proizvodnju, počela je ulaziti u naoružanje Hrvatske vojske – što znači da je završen taj neki proces verifikacije, proizvodnje nulte serije i ispitivanja… Također je tu i bacač granata, koji je isto tada bio predstavljen na ASDA-i, i sada je ušao u naoružanje Hrvatske vojske – što znači da je završen taj jedan proces verifikacije, odnosno – da je započeta serijska proizvodnja bacača.

XDS .45 Auto

U pištoljima, od prošle ASDA-e, predstavili smo nekoliko novih modela. Svakako najzanimljiviji je onaj koji smo predstavili prošle godine u Sjedinjenim Američkim Državama, model XDS u kalibru .45, što je trenutno najmanji pištolj u kalibru .45 u svijetu. I on je – između ostaloga – i pištolj godine 2013. u Sjedinjenim Američkim Državama. Od 2003. godine imamo četiri različita modela koji su proglašavani za pištolj godine u Sjedinjenim Američkim Državama – što je, velim, veliki uspjeh, odnosno – nama važan, jer svjedoči da kontinuirano izbacujemo nove modele koji su dovoljno dobri da bi privukli pažnju jednog takvog tržišta kao što je SAD, odnosno, tržišta na kojem su i svi ostali svjetski proizvođači.

Pretpostavljam, dakle, kad se zadnjih mjeseci pisalo o tome da Hrvatska na veliko izvozi u SAD – da to ima neke veze s vama?

Ne bi želio izlaziti s kompletnim brojkama, ali u svakom slučaju, mi mislimo da je tu najveći udio naš. Znači, kada se govori o izvozu u SAD, to je u svakom slučaju – najveći dio upravo izvoz naše tvornice. Što se tiče naoružanja u Ameriku, nema nekog drugog izvoza… A i kada se gledaju ukupni rezultati prodaje na svjetskom tržištu, a ne samo američkom, u svakom slučaju, značajan dio zauzima HS Produkt.

Nova puška – VHS verzija 2. Od koga je došla inicijativa da se ide s njom?

VHS-1 već je nekoliko godina u naoružanju OS RH

E, sad… Nije to tako jednostavno, kako ljudi sebi razmatraju. Osnovna stvar – mi se moramo stvarno vratiti na početak te puške VHS-1… Hrvatska je postala članica NATO-a, znači, preuzima i neke obaveze, i neke standarde koji su određeni unutar tog saveza. Jedna od stvari, koja je standard – što se tiče naoružanja unutar NATO-a, je svakako i taj kalibar 5,56. Puno ima kritika na taj kalibar 5,56 – no, međutim, to je službeni kalibar NATO zemalja koji se koristi kod osnovnog pješačkog naoružanja, znači, jurišne puške – i on se neće mijenjati barem idućih 10, 20 godina, bez obzira da li je to objektivno najbolji ili objektivno nije najbolji metak.

S druge strane, naša logika je bila: ako znamo da taj 5,56 ima određenih prednosti, ali ima u svakom slučaju i nedostatke – da mi probamo napraviti oružje koje najbolje može iskoristiti prednosti tog metka. Zbog tog razloga je, na neki način, logičan bio izbor bullpup konstrukcije puške jer ona u jednoj kompaktnoj verziji, koja je primjerena današnjim modernim uvjetima ratovanja, u svakom slučaju ima dugačku cijev, odnosno – posljedica toga je velika izlazna brzina tog 5,56 metka, koji je takav kakav je – i maksimalna iskoristivost, ili maksimalni efekt tog zrna. Tako da je zbog toga nastao VHS-1.

Sada, kada imamo i kada smo prezentirali pušku VHS-2, koja je definitivno veliki korak u naoružanju, u usporedbi s VHS-1, sada ta cijela priča izgleda vrlo lagana svima i postoje razmišljanja „Pa da, moglo se to odmah!“… Ja ovako to gledam – ovo što smo mi predstavili, na VHS-2 puški – je novitet općenito na bullpup puškama.

Iako sramežljivo, politika ipak reklamira hrvatsku vojnu industriju

Što je to konkretno?

U prvom redu, to je prva bullpup puška koja se, bez obzira da li je izbacivanje čahura podešeno za izbacivanje na desnu ili lijevu stranu, može koristiti i pucati s oba ramena jednako, znači, čahure te neće lupati u glavu! Osim FN-2000, koji je jedan pokušaj, ne bih rekao posebno uspješan, da se riješi taj problem, a koji je bullpup solucije – ne postoji druga puška u svijetu, u bullpup-u, koja to može riješiti… S druge strane, to su ovi neki dodaci, prije svega – podesivi kundak, koji kod bullpup pušaka nikada nije postojao. Još jedanput velim – da je to bilo lagano riješiti, onda bi i Englezi, i Austrijanci, i sve ove zemlje koje koriste bullpup verzije, to riješile prije. Sada, kada smo mi predstavili to rješenje, to izgleda jednostavno i logično. Međutim, to nije tako. Puno ozbiljnije zemlje nisu znale 20 ili 30 godina riješiti taj problem. Činjenica da smo mi to uspjeli govori ipak da firma konstantno radi na unapređenju – i, velim, ovo je jedinstveno. Prvi puta je ovakav tip bullpup-a u svijetu predstavljen… odnosno, prvi puta je predstavljeno nešto – dobivamo jurišnu pušku koja koristi najbolje strane standardnih pušaka i najbolje strane bullpup verzija pušaka. To je jedan veliki iskorak prema naprijed.

Njezin razvoj je inicijativa iz tvrtke, a ne iz sustava?

HV aktivno surađuje na unapređenju hrvatskog pješačkog oružja

Sustav obrane je, u svakom slučaju, tražio oružje koje bi odgovaralo NATO standardima. Izmjenjivali smo informacije, što bi tu bilo najbolje, i tako je odlučeno za taj bull-pup dizajn. U svakom slučaju, kada je VHS-1 ušao u naoružanje Hrvatske vojske, mi smo od Ministarstva obrane dobivali informacije – što bi još moglo se dodatno poboljšati. U tom smislu mi možemo u svakom slučaju gledati da je inicijativa od njih – ali, ja bi to prije rekao, da smo mi od njih dobivali kvalitetne informacije što bi se moglo riješiti… I engleska vojska ima problema s izbacivanjem lijevo ili desno – oni su to riješili: „OK, od sada imate svi pucati s desne strane!“, i zaboravi dalje priču. Mi smo imali informaciju, ali – ja ne bi rekao tu, inicijativa – nego, zajedno smo radili kako da probamo naći nešto što bi riješilo te probleme koji postoje – ili nedostatke, ne bi rekao da su to problemi, na bullpup puškama.

Što se tiče prodaje tog novog oružja Ministarstvu – kakva je tu perspektiva? Da li su počeli razgovori u tom smjeru?

Mi smo u procesu, i u svakom slučaju, sada slijedi onaj dio verifikacije, sva ispitivanja, izrada nulte serije koja treba onda ući u postrojbe. Ja se nadam da je tu perspektiva, da tako kažem, vrlo izvjesna, da će ona ući – kada se obave sva ispitivanja – u naše oružane snage. Sam unutarnji mehanizam praktično je identičan kao što je to bilo na VHS-1, i na tome temeljim optimizam. Tijekom ovih 4-5 godina, koliko Ministarstvo obrane i Oružane snage koriste našu pušku, mi nismo imali primjedbi na rad puške – na preciznost, na zastoje i tako dalje – tako da, s obzirom da koristimo i dalje provjereni mehanizam, ne očekujemo tu nekih problema. U svakom slučaju, računamo  da će Ministarstvo obrane biti zainteresiranije za neku bolju i unaprijeđenu verziju, nego za ovu staru. Tako da mislimo da će to ići svojim tokom, koji će ovisiti o tim rezultatima ispitivanja, za koje ne sumnjamo da će biti dobri… i dalje, normalno, prema potrebama Oružanih snaga, cijeni, kvaliteti i budžetu – svi znamo kakva je situacija kod nas.

Dosadašnji ugovori o opremanju hrvatskih Oružanih snaga bili su sklapani za VHS-1. Jesu li oni ispunjeni, ili i dalje traju?

Oni su ispunjeni u tom smislu – što se naručivalo, potpisivalo svake godine ili svake druge godine, ugovor koji je išao na određenu količinu, ta se količina isporučivala. Znači, osim nekog okvirnog sporazuma o suradnji, o zajedničkom razvoju, mi nismo imali dosad ugovor koji bi govorio „OK, prodat ćete, ne znam, 20, 50, 100 tisuća pušaka – dok se ne naoruža kompletna Hrvatska vojska.“ Nego su to bili manji ugovori, koji su se svake godine sklapali iznova. Ovo za što smo imali ugovore – to smo ispunili. Tako da – da li bi to bila VHS-1 ili će to biti VHS-2, ne znam… iduće godine ili kada već to bude u planu Oružanih snaga – sklapat će se novi ugovor. Znači, za iduću godinu se ništa neće isporučivati po nekom starom ugovoru, stari ugovori su realizirani.

Što se tiče vanjskih tržišta, dakle van Hrvatske, osim pištolja, nudile su se i puške?

Strani kupci u ovo krizno doba nose prevagu u prodaji svih roba

U svakom slučaju smo nudili i puške, i u svakom slučaju – interes postoji. Evo, čak i na ovom sajmu smo dobili… nije to još konkretna narudžba, ali neka uvjeravanja pojedinih delegacija, koje su bile ovdje, da žele kupiti određenu količinu pušaka, i to relativno veliku količinu, ako gledamo neke hrvatske prilike. Mi ne sumnjamo, da će se u budućnosti ta puška prodati i izvoziti. E sad, postupak prodaje puške u svakom je slučaju dugotrajniji proces nego što je to postupak prodaje pištolja – koje možete uvijek, u relativno kratkom vremenu, plasirati na civilno tržište. Puška se ne može plasirati na civilno tržište, barem ne u ovom obliku jurišne puške, ona ide prema vojskama. Vojske sve imaju svoj postupak i proceduru nabave, ispitivanja – koji traje godinama. To nije ništa novo, tako svi proizvođači na svijetu rade. Ako se nama kaže – konkurencija je prodala ovdje, ondje… poanta je i da konkurencija proda – ovdje 50 pušaka, 100 pušaka, nisu to velike količine… Znači, pojedine vojske se ne odlučuju tako brzo da zamijene kompletno naoružanje, ili da pojedina puška postane osnovno naoružanje njihovih postrojbi. To je dugotrajni proces, i mi isto to očekujemo. Za sada, mislimo da smo na dobrom putu, i da će u svakom slučaju, kroz par godina, te brojke biti puno veće. Tu postoji još jedna druga situacija – pošto je ta jurišna puška temeljno naoružanje bilo koje vojske – ako pregovarate s nekom većom zemljom, ako je riječ o većoj količini, onda se razgovara i o mogućnosti i lokalne proizvodnje, jer države ne žele sebi  dozvoliti da ovise o uvozu.

Znači, u slučaju bilo kakve ratne opasnosti, općenito je trend da se državama zatvaraju granice, ide priča o embargu – kao što je to bilo u Hrvatskoj, i tada je vrlo diskutabilno da pojedina zemlja ovisi o uvozu, a zna se i da se određena količina pušaka ima u mirnodopskim uvjetima. Međutim, kada je ratna opasnost, tada dolazi do mobilizacije, te se količine onda duplaju i troduplaju, a zemlje se tada obično nađu u uvjetima embarga. Tako da svaka iole veća država, ako planira naoružavati svoje oružane snage, razgovara odmah i o procesu i transferu tehnologije. To je opet dugoročniji proces. Takva će situacija biti i s našom puškom. Ja vjerujem da ćemo mi, kao što smo i VHS do sada, po par stotina komada isporučili u neke zemlje gdje su na ispitivanju, gdje su negdje postignuti i rezultati koji su temelj za daljnju budućnost… Otprilike takav put će biti i za VHS-2. Iako, velim, prema reakcijama ovdje, što smo vidjeli od posjetitelja i tih nekih delegacija, mislimo da će ipak biti lakše prodati nego VHS-1. Upravo zato jer, dok smo VHS-1 morali uspoređivati, i reći: „To je otprilike isto kao, ne znam, izraelski Tavor, kao što je AUG ili SA-80…“, Ovdje kažemo: mi sad imamo nešto što niti jedna druga puška na svijetu nema“. To je jedna velika prednost.

——————————–

——————————–

Kad se kaže hrvatska vojna industrija – prije nekoliko mjeseci, Kosovo se praktički opremilo našim uniformama. To nam je dosta blisko tržište. Oni će vjerojatno prelaziti sa Sigurnosnih snaga u vojsku, kao takvu… Da li je bilo kontakata s njima i po pitanju naoružavanja?

Kontakti u svakom slučaju postoje. Mi smo izvezli već određenu količinu naoružanja na Kosovo. Morate shvatiti da je Kosovo u prvom nekom zamahu bilo opremljeno s određenim dijelom naoružanja nekih zapadnih zemalja. Još nisu formirane Oružane snage Kosova, već je to sve na nivou policije, odnosno, tih nekih Zaštitnih snaga… U svakom slučaju, smatram da imamo vrlo dobru poziciju na Kosovu, i da ćemo kroz budućnost biti jedan od glavnih kandidata za opremanje tih nekih Oružanih snaga Republike Kosovo.

Štand HS Produkta je bio najposjećenija točka priredbe ASDA 2013

U Americi imate u nekoliko navrata pištolj godine. Sad radite jurišnu pušku. Da li ste radili i razmišljali o prilagodbi ove jurišne puške ovim njihovim raznim mogućim ograničenjima, da se to može prodavati na isti način kao i pištolj? Oni imaju sad jediničnu paljbu, magazin od 10 metaka…

Bacač granata VHS-BG

U principu, ne možete sve napraviti. Radili smo stvarno zadnjih par godina, pored pištolja – koji su na američkom tržištu, što vam automatski znači na svjetskom tržištu, proglašavani najboljim pištoljem – pustili smo na tržište bacač granata, u suradnji s Ruđerom Boškovićem i integrirani ciljnik, pustili smo na tržište jurišnu pušku, te sad i ovu VHS-2… Dakle, ne možete napraviti sve, jer sve to zahtijeva razvoj, a mi ionako to radimo, u odnosu na konkurenciju, prilično brzo. Mi pratimo, i činjenica da smo ove godine povećali proizvodnju i isporuku na američko tržište govori dovoljno o tome da dobro pratimo što se događa sa zakonskim izmjenama, i prilagođavamo se njima… Sada, konkretno, koji će biti naši potezi – neka to ipak ostane za nas, jer i svaki proizvođač se treba odlučiti koju će strategiju primijeniti za koje tržište, a to su ipak rezultati nekih naših analiza. Pustimo konkurenciji neka i oni razmišljaju, neka i oni idu svojom strategijom, a mi ćemo sa svojom, pa ćemo vidjeti u budućnosti kakvi će biti rezultati… Ali, u svakom slučaju, pratimo, analiziramo i smatramo da smo do sada bili vrhunski pripremljeni za sve te zakonske izmjene, a i da ćemo u budućnosti pravovremeno reagirati na bilo koju promjenu zakona.

Jednom davno smo pričali o opskrbi streljivom i nekakvim planovima o hrvatskoj tvornici streljiva. Pretpostavljam da je HS Produkt i dalje, zapravo, osnovni potrošač…?

Mi jesmo jedan od većih potrošača. Nemamo podatke koliko naša vojska ili policija troši streljiva. Osim što smo još uvijek jedan od većih potrošača, ako ne i najveći, još smo i uvoznik streljiva – jer se ono u Hrvatskoj ne radi. Nekoliko puta smo analizirali, i razmišljamo o tome, međutim, tvornicu streljiva, bez ozbiljne pomoći države, jako je teško napraviti kao ekonomski isplativu. Ako gledate sada situaciju u svijetu, s tvornicama streljiva – to su sve relativno stare firme, koje su ili iz bivšeg istočnog bloka, koje su bile državne firme pa ih je država financirala, osposobila za suradnju, pa su onda privatizirane, ili su još uvijek dio njenog vlasništva; ili su to neke zapadne firme, koje  su dobrim dijelom ili isključivo naslonjene na svoje matične oružane snage. Unazad desetak, dvadeset godina nema novih tvornica streljiva u svijetu. Možda imate neke male, koje rade neke specijalne kalibre, ali to su manje tvornice. Bez jednog jakog potrošača iza sebe, što bi trebala biti ministarstva obrane, policije – jednostavno ne postoji ekonomska isplativost za tvornice streljiva. Veliko je pitanje da li taj osnovni potrošač u Hrvatskoj postoji? I postoji li netko tko bi opravdao doista velika financijska ulaganja, bez jedne određene dugoročne sigurnosti u kupcu streljiva? U Hrvatskoj za sada to nije situacija, tako da to je još uvijek, ja bih rekao, otvoreno pitanje. Ali kakvo god bude rješenje u budućnosti, to se neće moći napraviti bez jednog značajnijeg uplitanja – ne bi rekao uplitanja nego, značajnije strateške orijentacije same države na domaćeg, eventualno, proizvođača streljiva.

Vodstvo HS Produkta aktivno je promoviralo svoje proizvode na sajmu ASDA 2013

Do tada – koje streljivo vi koristite pri ispitivanju?

Koristimo razna streljiva. Znači, nama je uvijek bitno da koristimo različite tipove streljiva, da bi naše oružje radilo s različitim tipovima, mora se prilagoditi tome… ali zavisno također i od tržišta. Ne znam sada, s puškom smo radili više možda s Prvim partizanom, jer je i to streljivo bilo korišteno i ovdje u Hrvatskoj. Postoje, u svakom slučaju, i zapadni proizvođači, s kvalitetnijim streljivom… Mi, ulaskom u NATO, i po nekoj zakonskoj regulativi koju je Hrvatska unazad par godina uvela – gdje morate imati određene certifikate – mi smo napustili suradnju s ovim istočnim proizvođačima streljiva, jer nisu bili u mogućnosti dati nam certifikate koje je naša država tražila. Sada kod pištoljskog streljiva, u svakom slučaju, više radimo sa zapadnim proizvođačima – ne znam, Geco, Sellier&Bellot, nešto američkih, Winchester, Federal – koji su nam potrebni zbog ispitivanja jer najveći dio pištolja se tamo plasira. Kod puščanih metaka – oni idu od FN-a, Sellier&Bellota, uglavnom isto od zapadnih proizvođača – jer s obzirom da mi koristimo SS109 metak, koji nije podložan CIP-u ili tom nekom civilnom standardu, morate dobiti profi-certifikate da ga je netko testirao, da bi ga uopće mogli uvesti i pustiti u promet unutar Hrvatske. Tako da smo u ovom trenutku više orijentirani na te neke zapadne proizvođače.

Na zatvorenom dijelu svoje 46. sjednice (četvrtak, 23. kolovoza) Vlada je odobrila Ministarstvu obrane „bezeciranje“ sredstava iz državnog proračuna u 2013. godini, a za sklapanje ugovora o nabavi jurišnih pušaka. Postupak javne nabave u ovom slučaju već je proveden, kaže Vlada u priopćenju, a cijeli predmet označen je stupnjem tajnosti „ograničeno“.

O planu nabave jurišnih pušaka govorio je ministar obrane Ante Kotromanović na sjednici saborskog Odbora za obranu 25. travnja ove godine. Tada je najavio:

„Ukupno, što se tiče opremanja, naoružanja i modernizacije, mi ćemo ove godine kupiti 2 tisuće novih jurišnih pušaka. Nama je cilj ove godine opremiti.. do kraja godine ćemo isporučiti zadnju pušku… jednu brigadu, iduće godine druga brigada… I to je to osnovno oružje.“

——————————————-

——————————————-

Ante Kotromanović zna što bi s VHS-om

Samo mjesec i pol ranije, 02. ožujka 2012., tada još novopečeni ministar obrane potpisao je s karlovačkom tvrtkom HS Produkt ugovor o nabavi tisuću jurišnih pušaka VHS („višenamjenska hrvatska strojnica“) do kraja ove, 2012. godine. Kotromanović je potpisivanje ugovora i predaju certifikata o uvođenju jurišne puške u operativnu uporabu u OS RH popratio izjavom: „Ove godine planiramo nabavu oko tisuću jurišnih pušaka VHS, čime to oružje ulazi u širu operativnu uporabu OS RH“. No, ako je, pak, suditi po najavama izrečenim pred saborskim zastupnicima samo mjesec i pol kasnije, Kotromanović bi do kraja godine, uz tih tisuću, trebao nabaviti i još tisuću takvih pušaka.

Oba ova plana nabave jurišnih pušaka u bitnom su nesrazmjeru s brojkama iskazanima u „Strateškom planu MORH-a za razdoblje od 2013. do 2015. godine“ – dokumentu objavljenom 19. lipnja ove godine. U njemu se predviđa da će OS RH ovu godinu završiti s ukupno 2860 jurišnih pušaka tipa VHS. Već za sljedeću, 2013. godinu ciljana vrijednost je 5 860 komada – ili 3 tisuće više u odnosu na ovu godinu. U 2014. ciljana vrijednost je 9 860 komada, što znači da bi samo te godine MORH trebao nabaviti čak 4 tisuća VHS-a, te još 4 tisuće pušaka u 2015. godini, kako bi se dostigla konačna ciljana vrijednost od 13 860 komada.

Raskoraci u brojevima (Strateški plan Ministarstva obrane 1013-2015)

I Branko Vukelić je pokušao nabaviti jurišne puške

Inače, nabava „tisuću jurišnih pušaka VHS“ bila je omiljena tema i bivšeg ministra obrane Branka Vukelića. On je još u svibnju 2009. u Zapovjedništvu Hrvatske kopnene vojske u Karlovcu potpisao ugovor s HS Produktom o – pogađate – nabavi prvih tisuću jurišnih pušaka. Ugovor je bio vrijedan 10 milijuna i 740 tisuća kuna (dakle, cijena jednog kompleta je oko 10,700.00 kn), i obvezivao je HS Produkt da prvih tisuću VHS-a isporuči Oružanim snagama RH do 15. prosinca te 2009. godine.  Prema Vukelićevoj najavi, nabava prvih tisuću VHS-ova tek je „početak velikog posla opskrbe hrvatskih vojnika s oko 20 tisuća komada“ (što se još uvijek nije dogodilo, a izgleda da tako skoro i neće, barem prema podacima iz posljednjeg Strateškog plana MORH).

Tom je prilikom potpisan i Sporazum o daljnjoj suradnji na razvoju jurišne puške VHS, na rok od 4 godine. Vukelićev je Ugovor, međutim, pao već na prvoj stepenici – isporuci prvih pušaka za OS RH. Naime, u ožujku 2010. godine (10 mjeseci nakon potpisivanja ugovora s MORH-om), HS Produkt je na Vrapčanskoj streljani organizirao predstavljanje jurišne puške novinarima i stranim vojnim izaslanicima. Tom prigodom je voditelj Montaže HS Produkta Hrvoje Japunčić priznao da je „do sada Hrvatskoj vojsci isporučeno 200 komada tih pušaka od ugovorom naručenih 1000, a očekuje se da će preostalih 800 biti isporučeno u prvoj polovici godine“.

Stanje po pitanju novih jurišnih pušaka u OS RH tek se donekle pomaklo od tada pa do početka travnja 2011. godine i vojnoga sajma ASDA u Splitu. Upravo nam je Željko Pavlin (direktor poduzeća HS Produkt) ondje istaknuo da je na temelju postojećeg ugovora sklopljenog s MORH do tada Hrvatskoj vojsci iz Karlovca isporučeno ukupno 1.000 komada novih jurišnih pušaka. Već je bilo izvjesno da se sprema i novi ugovor, koji bi regulirao idućih tisuću primjeraka, ne bi li se nakon toga posao intenzivirao. Pavlin je tada predviđao da će se u iduće dvije do tri godine (tj. do 2013., odnosno 2014. godine) dovršiti ‘prenaoružavanje’ čitave vojske hrvatskom jurišnom puškom, koja je u međuvremenu navodno doživjela i prvu uporabu u  međunarodnim misijama – u Afganistanu, Sierra Leoneu, te na Golanu.

Dok se tako rokovi pomiču, baš kao i broj pušaka koje treba nabaviti, MORH, čini se, ne stoji najbolje s još jednom u nizu brojki oko hrvatske jurišne puške. Ako je već prije 3 godine bilo poznato da jedan komplet VHS-a stoji oko 10.700 kn, a sukladno tome ugovor o nabavi 1000 pušaka težio je oko 10 milijuna i 740 tisuća kuna, upitno je zašto je sada Vlada RH sumu potrebnu za plaćanje novih jurišnih puški (novih tisuću komada!) klasificirala stupnjem tajnosti “ograničeno”, uz raspravu na zatvorenom dijelu sjednice. Znači li to da su puške od 2009. do danas bitno poskupjele?