Hrvatska je drastično povećala prodaju streljiva iz jugoslavenskog i ratnog razdoblja prema Saudijskoj Arabiji u 2016. godini, unatoč upozorenjima organizacija za ljudska prava o ilegalnom preusmjeravanju pošiljki u ratna područja, što predstavlja kršenje EU i međunarodnih zakona. U prvih devet mjeseci prošle godine, Zagreb je prodao streljiva, mina i raketnih bacača u vrijednosti od 83 milijuna eura (88 milijuna dolara), kako otkrivaju BIRN, Balkanska istraživačka regionalna mreža, i OCCRP, Mreža za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije. Cifre iz razdoblja između listopada i prosinca tek trebaju biti objavljene.

Video snimke i fotografije iz Sirije pružaju uvjerljive dokaze o prisustvu streljiva i oružja hrvatske proizvodnje u ovoj državi. Hrvatska je jedna od prvih država koja je isporučila oružje sirijskim pobunjenicima, oslobađajući se na taj način zaliha streljiva tijekom zime 2012. godine. Oprema je usmjerena preko Jordana – plaćena od strane Saudijske Arabije uz koordinaciju CIA-e – duž puta kojim je od tada iz Srednje i Istočne Europe preneseno oružja u vrijednosti preko milijardu eura. Od trenutka kada su te prve isporuke razotkrivene, Hrvatska je uložila maksimalne napore kako detalji ove trgovine ne bi dospjeli u medije, uklanjanjem ključnih informacija – kao što je konačno odredište – iz službenih izvještaja.

Borac islamističke grupe sa Kavkaza s hrvatskim RBG-6 bacačem granata, koji se bori u Siriji. Photo: Twitter @BM21_Grad

Novinari su, međutim, našli način da zaobiđu tajnost, korištenjem malo poznatih UN-ovih podataka o trgovini, koji su otkrili kako je Hrvatska izvezla preko 2.600 tona desetljećima starog streljiva (koje je Hrvatska vojska proglasila viškom) moderno opremljenoj vojsci Saudijske Arabije između veljače i rujna 2016. Od prosinca 2012. godine i početka rata u Siriji, Hrvatska je izvezla oružje i streljivo vrijedno 126 milijuna eura (134 milijuna dolara) Saudijskoj Arabiji i 44 milijuna eura (47 milijuna dolara) Jordanu, prema podacima s internet stranice UN Comtrade koji objavljuje detaljnu međunarodnu statistiku o trgovini dobrima iz 99 različitih kategorija, uključujući streljivo. Prije ovoga, trgovina oružjem i streljivom bila je praktično nepostojeća u Hrvatskoj. Hrvatska je ukupno isporučila preko 6.000 tona streljiva za ručno i lako oružje – koja je vjerojatno podrazumijevala naboje, minobacačke projektile, rakete, granate – samo zaljevskom kraljevstvu. Ovo je jednako težini 750 milijuna naboja za AK-47 Kalašnjikov.

Nakon 2012. godine počinje prodaja

Nour al-Din al-Zenki pokret, dio Slobodne vojske Sirije, koristi RAK -12 proizveden u Hrvatskoj travnja 2016.

Kako otkriva istraživanje BIRN-a i OCCRP-a objavljeno prošloga srpnja, između 2012. i 2014. godine Hrvatska je odobrila izvozne licence vrijedne 302 milijuna eura Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Turskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) za četiri ključna dobavljača sirijske opozicije. Brojke, posljednje dostupne, uglavnom su zasnovane na izvještajima Europske komisije. UN podaci o trgovini pokazuju kako je prije 2012. godine Hrvatska izvezla manje od milijun eura streljiva godišnje, ali ovo je poraslo s početkom sirijskog građanskog rata, i to: na 4,7 miljuna eura (5 milijuna dolara) 2012. godine; 30 milijuna eura (32 milijuna dolara) 2013. godine; 35 milijuna eura (37 milijuna dolara) 2014. godine; 6,6 milijuna eura (7 milijuna dolara) 2015. godine i 77 milijuna eura (82 milijuna dolara) 2016. godine.

Hrvatska nema veću aktivnu proizvodnju streljiva i u prethodnim je godinama uvezla manje količine oružja, što ukazuje kako ovi izvozi potječu od velikih zaliha Ministarstva obrane Republike Hrvatske, MORH, koje datiraju iz Jugoslavije i ratova za neovisnost iz ranih devedesetih. Vojni i sigurnosni stručnjak iz Hrvatske, Igor Tabak, analitičar internet portala o obrani i sigurnosti, Obris.org, zapaža kako Hrvatska trenutno nema tvornice za proizvodnju streljiva, tako da za prodaju mora uzimati od zaliha. „Vrlo je vjerojatno kako ovi izvozi potječu od starog streljiva, vjerojatno s zaliha bivše Jugoslavije i proizvodnje Istočnog bloka“, kaže on.

Hrvatska dosljedno odbija priznati kako ostvaruje ogromnu dobit od likvidacije svojih zaliha na ratištima na Bliskom istoku, ali dokumenti koje je objavila organizacija pod imenom Regionalni pristup smanjenju zaliha pokazuje velik porast prodaje zagrebačkih zaliha koji se poklapa s početkom građanskog rata u Siriji. Niz dokumenata koji je predan regionalnom forumu od strane MORH-a detaljno pokazuje kako je Hrvatska vojska prodala barem 5.000 tona viška streljiva 2013. i 2014. godine – a tolika količina je prethodno prodana u razdoblju od deset godina – sa zaliha od otprilike 18.000 tona. Porast prodaje se dogodio odmah nakon što je Hrvatska ponudila svoje oružje Washingtonu za upotrebu u Siriji i početka velikog zračnog prijevoza oružja i streljiva u Jordan – operacije o kojoj je prvo izvještavao New York Times u veljači 2013. godine, a koja je potvrđena BIRN-u i OCCRP-u od strane bivšeg američkog veleposlanika u Damasku, Roberta Forda, u intervjuu prošle godine.

Raketa RAK -12 s oznakom KS (za koju se pretpostavlja kako označava nekadašnju tvornicu Končar u Hrvatskoj) proizvedena 1993. Video je objavila Russia Today prosinca 28, 2016, pokazujući ruske snage kako razvlače arsenal pobunjenika u Alepu.

Od 2012. godine sva prodaja streljiva, izuzevši nekoliko stotina tisuća dolara, išla je u Jordan ili Saudijsku Arabiju. Pošiljke u veljači, lipnju i rujnu 2016. godine – najvrijednije do sada – sadržale su skoro 2.600 tona naboja, mina za minobacače ili raketa, vrijednih 77 milijuna eura (82 milijuna dolara). Dodatnih 122 tona bacača raketa ili granata prevezeno je u ožujku i kolovozu 2016. godine u Saudijsku Arabiju, u skladu s UN-ovim podacima o međunarodnoj trgovini. Hrvatska proizvodi male količine bacača granata, ali do danas u Siriji je viđeno samo oružje jugoslavenske proizvodnje i sa zaliha. Glasnogovornik Ministarstva gospodarstva je prvo rekao novinarima BIRN-a i OCCRP-a kako nije bilo izvoza bacača raketa ili granata Saudijskoj Arabiji tijekom 2016. godine, a nakon što su ga novinari suočili sa službenim brojkama iz UN-a i Hrvatskog zavoda za statistiku, koje govore suprotno, on nije imao komentara.

Pada u pogrešne ruke

Malo je vjerojatno da vojska Saudijske Arabije, jedna od najbolje opremljenih na svijetu, može biti konačno odredište za ove hrvatske otpatke. Vojni stručnjaci su rekli BIRN-u i OCCRP-u kako su vjerojatni krajnji korisnici takvog materijala grupe koje su saveznici zaljevskog kraljevstva u Siriji i Jemenu. Iako su stručnjaci prethodno istaknuli video i fotografske dokaze RBG-6 bacača granata i RAK-12 višecijevnih raketnih sustava hrvatske proizvodnje u Siriji, hrvatski dužnosnici osporili su njihovo porijeklo, ističući kako se slično oružje proizvodi i na drugim mestima.

Borac islamističke grupe Imarat Kavkaz sa Kavkaza s hrvatskim RBG-6 bacačem granata, koji se bori u Siriji. Fotografije je objavio @BM21_Grad, 7. ožujka 2016.

Međutim, nova analiza profila na društvenim mrežama jedinica koje se bore u Siriji, koju su proveli BIRN i OCCRP, kao i online entuzijasti koji prate upotrebu oružja, pruža jasne dokaze kako su ova oružja proizvedena u Hrvatskoj. Tri fotografije podijeljene na Twitteru 2015. godine i 2016. godine pokazuju bacače granata „RBG-6“ u upotrebi ili na prodaju u Siriji. Ovaj model se proizvodi isključivo u Hrvatskoj. Dva video snimka također pokazuju Prvu armiju i Pokret Nour al-Din al-Zenki, umjerenu frakciju u Siriji koju podržava SAD, kako koriste bacače raketa s vidljivim znakom „RAK“ sa strane, čime se potvrđuje hrvatsko porijeklo. Hrvatska je bila jedini proizvođač RAK-12 bacača.

Druge video snimke objavljeni 2015. i 2016. godine od strane različitih frakcija također pokazuju rakete hrvatske proizvodnje u Siriji. Obilježja na njima pokazuju kako su napravljene sredinom devedesetih, nakon što se Hrvatska odcijepila od Jugoslavije. Mine za minobacače proizvedene u Hrvatskoj tijekom 1990-tih također su identificirane u velikim količinama na sirijskim ratištima na osnovi serijskih brojeva vidljivih na objavama na društvenim mrežama.

Svježe isporuke streljiva navodno su nastavile stizati u Siriju. Dvije video snimke pobunjeničkih skladišta oružja zaplijenjenih od strane sirijskih državnih trupa, snimljene u prosincu 2016. godine od strane Russia Today, otkrivaju neiskorištene mine za minobacače i rakete. One su vjerojatno isporučene prethodnih mjeseci s obzirom na potrebu za stalnim obnavljanjem zaliha u ratnoj zoni.

RAK-12 rakete sa oznakom “AL” u videu koje je postavila brigada Sword of al-Sham u svibnju 2016.

Takozvane umjerene pobunjeničke grupe u Siriji nisu jedine vojne formacije koje su nabavile hrvatsko oružje, prema riječima organizacija za ljudska prava. ISIS i Jabhat al-Nusra su nabavili bacače hrvatske i jugoslavenske proizvodnje još 2014. godine, u skladu s izvješćima organizacija kao što je Amnesty International. Ivica Nekić, predsjednik uprave Agencije Alan, hrvatskog državnog trgovca oružjem, koji prodaje artikle kao što su RAK-12, RBG-6 i zalihe mina za minobacače, rekao je BIRN-u i OCCRP-u kako agencija „nema ništa“ s bilo kojim artiklom nađenim u Siriji. Dodao je kako je oružje možda zapljenjeno na ratištu ili kako je došlo iz Iraka, koji kupuje oružje iz Srednje i Istočne Europe desetljećima.

Na pitanje o širenju oružja hrvatske proizvodnje u Siriji, Eliot Higgins, londonski istraživač, čija su specijalnost istraživanja preko javno dostupnih podataka (open-source), kaže: „Vidjeli smo grupe kao što su ISIS i Jabhat al-Nusra kako koriste ovo oružje, iako je nejasno kako su ih nabavili. Ovo oružje je moglo biti ukradeno od drugih grupa, prodano između grupa, ili osigurano direktno“. Higgins je među prvima identificirao balkansko naoružanje u upotrebi u sirijskom ratu.

Neprovjeravanje gde oružje završava

Kutija s RAK – 12 raketama s oznakom KS (za koju se pretpostavlja kako označava nekadašnju tvornicu Končar u Hrvatskoj) 18. lipnja 2016.

Darko Kihalić, rukovoditelj Odjela za oruže i dozvole pri Ministarstvu gospodarstva RH, rekao je BIRN-u i OCCRP-u u intervjuu tijekom prošlog ljeta da Zagreb nema problem s prodajom oružja Saudijskoj Arabiji sve dok ona dostavlja odgovarajuću dokumentaciju. „Kako ćete zaustaviti nekog da izvozi negdje gdje nema ograničenja, kada će to utjecati na nečije prihode i dobit?“, pitao je on. U odgovoru na pitanja novinara BIRN-a i OCCRP-a o novijim prodajama, glasnogovornik Ministarstva je prošloga tjedna naveo kako je izvoz u 2016. godine posljedica realizacije dozvola koje su odobrene 2015. godine i koje se mogu iskoristiti godinu dana nakon izdavanja.

Dodao je kako su neke dozvole za Saudijsku Arabiju bile odbijene u 2015. i 2016. godini, a nijedne odobrene, što je u suprotnosti s onim što je Kihalić izjavio tijekom intervjua. Glasnogovornik nije detaljnije objasnio ove razlike, kako je izvoz bio odbijen, niti je pojasnio kako je izvoz kasnije bio omogućen u 2016. godini dok je Ministarstvo odbijalo izdati dozvole za Saudijsku Arabiju. Nakon toga u 2016 godini. nisu izdane dozvole, naveo je glasnogovornik, iako nije odgovorio na pitanje o 2017. godini.

U travnja 2016. Vojska Alobabil postavila je video sa 120mm minobacačkom minom, proizvedenom u Hrvatskoj u tvornici “Marko Orešković” u Ličkom Osiku 1990. godine

Kada smo ga upitali da li je svjestan kako se hrvatsko oružje koje kupuje Saudijska Arabija pojavljuje u Siriji, Kihalić je rekao: „Mi nemamo što više provjeravati, s obzirom da na [izvoznom] dokumentu piše kako će njihovo Ministarstvo obrane ili policijske snage [Saudijske Arabije] koristiti to [oružje] i kako ga neće preprodavati ili izvoziti“. On kaže kako ovaj pristup znači da je Hrvatska ispunila svoje međunarodne obaveze uključujući Zajednički stav EU o izvozu oružja, za koji ima obavezu ispunjavanja od priključenja Europskoj uniji 2013. godine, kao i obavezu poštovanja Sporazuma o trgovini oružjem UN-a iz 2014. godine. Organizacije za ljudskih prava osporavaju Kihalićev stav.

Prema izvješću Conflict armament research, organizacije koja prati oružje koje se pojavljuje u ratnim zonama, u lipnju 2014. Kurdska narodna obrana zaplijenila je dvije jugoslavenske M79 “OSE” 90mm rakete od snaga Islamske države u Tal Khinzir-u. Za njih se vjeruje da su dio hrvatskog izvoza za Jordan 2013.

Patrick Wilcken, istraživač za oružje za Amensty International, kaže da je Hrvatska obavezna ne samo provjeravati dokumente, već i spriječiti preusmjeravanje oružja prema drugoj zemlji, kao što je i zabranjeno stjecanje koristi u teškim kršenjima ljudskih prava. Ukoliko se to ne radi, objašnjava on, to je kršenje međunarodnog prava. “Imajući u vidu brdo dokaza o sistematskim preusmeravanjima isporuka oružja iz Saudijske Arabije prema oružanim grupama u Siriji, nedostatak detaljnog ispitivanja radi sprečavanja daljnjih diverzija – može doći do kršenja Zajedničkog stava EU i Sporazuma o trgovini oružjem”, dodaje on. Amnesty International je upozorila kako su oružja prodata Saudijskoj Arabiji završila kod oružanih grupa koje su počinitelji ratnih zločina, uključujući indirektno i Islamsku državu, ISIS. Ministarstvo vanjskih poslova Saudijske Arabije nije se odazvalo na brojna postavljena pitanja.

Nizozemska je već obustavila izvoz oružja u Saudijsku Arabiju nakon izvješća da se oružja koriste za ratne zločine u Jemenu. Ujedinjena Kraljevina i Njemačka sve se više pozivaju da naprave isto. Bodil Valero, zastupnica Europske stranke Zeleni iz Švedske i izvjestiteljica Europskog parlamenta o oružju, kritizirala je Hrvatsku i pozvala EU da pooštri mjere kontrole izvoza oružja među svojim članicama. „Hrvatska je koristila Saudijsku Arabiju s obzirom da nije dozvoljeno izvoziti u Siriju, a oružje završava u rukama ISIS-a i Kurda. Moramo napraviti mnogo više“, kaže ona.

„Alarmantan pad“ u transparentnosti Hrvatske

U objavi na Twitteru @CT_operative, 2. prosinca 2016., pokazan je dio iz izvještaja Russia Today s EKT 120mm minobacačem (proizveden u Elmech tvornici iz Krapinskih Toplica, Hrvatska) koji je zaplijenila sirijska vojska nakon povlačenja pobunjenika.

Hrvatsko Ministarstvo gospodarstva naglo je prestalo objavljivati detaljne podatke o izvozu oružja 2013. godine. Odluka se poklopila s naletom neugodnih izvješća o ulozi Zagreba u opskrbi sirijskih pobunjenika oružjem i streljivom preko Saudijske Arabije i Jordana. Od tada Hrvatska je uklonila sve detalje o odredištu svog izvoza oružja od svog izvještaja za 2013, 2014. i 2015. godinu. Ministarstvo gospodarstva je odgovorilo BIRN-u i OCCRP-u kako Zakon o zaštiti osobnih podataka, usvojen 2012. godine, sprječava izdavanje ove informacije – iako hrvatska Agencija za zaštitu osobnih podataka osporava ovo, navodeći u svojoj izjavi kako se ovaj zakon primenjuje samo na pojedince, a ne na tvrtke i države.

Izvještaj pet NGO-a o Hrvatskoj, podnijet panelu za ljudska prava pri UN-u i objavljen u ožujku 2015. godine, opisuje „alarmantan pad transparentnosti“. Hrvatski vojni ekspert Tabak, čija organizacija je među onima koje podnose izvještaje UN-u, kaže da je odluka da se smanji transparentnost motivirana „neugodnošću“ nastalom kada je postalo javno poznato 2013. kako je hrvatski izvoz u Jordan završio u Siriji.

*Autori Lawrence Marzouk, Ivan Angelovski i Jelena Svirčić (uz dodatno izvještavanje Jelene Ćosić) napisali su ovaj tekst, kojeg je 21. veljače 2017. godine objavio portal “Balkan Insight” (www.balkaninsight.com), pod originalnim nazivom “Hrvatska zarađuje milijune eura od rata u Siriji”. Članak je u originalu dostupan na adresi: http://www.balkaninsight.com/en/article/hrvatska-zara%C4%91uje-milijune-eura-od-rata-u-siriji-02-20-2017

U noći 28. studenog 2015. godine, teretni zrakoplov Iljušin Il-76 bjeloruske kompanije Ruby Star poletio je sa piste beogradske zračne luke Nikola Tesla u pravcu grada Jeddah u Saudijskoj Arabiji. Trup aviona bio je prepun oružja. Bio je to samo jedan od najmanje 68 letova koji su u proteklih 13 mjeseci prebacivali oružje iz središnje i istočne Europe prema Bliskom istoku i Turskoj koje su zatim oružje preusmjerile ka građanskim ratovima u Siriji i Jemenu, otkrivaju Balkanska istraživačka mreža (BIRN) i Mreža za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP).

Ti letovi predstavljaju samo mali dio od 1,2 milijarde eura vrijednih poslova ugovorenih za kupovinu oružja od 2012. godine do danas. Istovremeno, tijekom prethodne dvije godine, dok je na tisuće tona oružja letjelo na jug, stotine tisuća izbjeglica s Bliskog istoka krenulo je ka sjeveru, bježeći od sukoba u kojima je nastradalo preko 400 hiljada ljudi. Dok se Europa trudi zatvoriti izbjegličku rutu, put trgovine naoružanjem vrijedan preko milijardu eura ostaje otvoren – i veoma unosan.

„Sve ukazuje na sustavno preusmjeravanje oružja prema naoružanim grupama optuženim za ozbiljna kršenja ljudskih prava. Ako je to točno, ovi poslovi su nezakoniti prema ATT-u (Sporazum UN o trgovini naoružanjem) te drugim međunarodnim propisima, i morali bi odmah biti prekinuti”, kaže Patrick Wilcken, ekspert za oružje pri organizaciji Amnesty International koji je imao uvid u dokaze koje su pribavili novinari.

S obzirom na veliku zaradu i činjenicu da im tvornice naoružanja rade prekovremeno, zemlje koje su ušle u trgovinu s Bliskim istokom imaju prilično snažan motiv nastaviti s ovim poslom, pa se, unatoč brojnim dokazima da se oružje preusmjerava sirijskim i drugim naoružanim grupama optuženim za teške zločine, dozvole za izvoz naoružanja nastavljaju izdavati. Čitavu trgovinu, prema riječima Roberta Stephena Forda, bivšeg američkog ambasadora u Siriji, koordiniraju američka Centralna obavještajna agencija (CIA), Turska i zemlje Zaljeva kroz centre u Jordanu i Turskoj. U praksi, dosta oružja prođe i ispod radara službi ovih zemalja.

Utovar na beogradskom aerodromu

Novinari BIRN-a i OCCRP-a su, tijekom jednogodišnjeg istraživanja, pregledali brojne informacije o izvozu oružja, izvještaje UN, podatke o letovima i ugovore o trgovini oružjem koji otkrivaju kako se na Bliski istok transportira tisuće automatskih pušaka, minobacačkih mina, raketnih bacača, protutenkovskog naoružanja i teških mitraljeza iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Bugarske, Češke, Rumunjske i Slovačke. Od početka rata u Siriji, 2012. godine, ovih osam zemalja odobrilo je isporuke naoružanja za Saudijsku Arabiju, Jordan, Ujedinjene Arapske Emirate i Tursku u vrijednosti od najmanje 1,2 milijardi eura.

Stvarna brojka je vjerojatno daleko veća, s obzirom na to da većina zemalja još uvijek nije objavila izvještaje o izvozu oružja za 2015. i 2016. godinu. Četiri zemlje koje se pojavljuju kao kupci opskrbljuju oružjem naoružane grupe u Siriji i Jemenu. Te zemlje prije 2012. godine gotovo da uopće nisu nabavljale oružje u središnjoj i istočnoj Europi. Oružje i streljivo iz središnje i istočne Europe, koje se prepoznaje na snimcima i fotografijama s ratišta u Siriji i Jemenu, koriste jedinice Slobodne sirijske vojske koju podržava Zapad, ali i borci islamističkih grupa poput Ansar al-Shama, Jabhat al-Nusrae (koja je dio al-Qaedae), zatim borci Islamske države (ISIS), pripadnici frakcija koje se bore na strani sirijskog predsjednika Bashara al Assada, kao i postrojbe sunitskih boraca u Jemenu. Sudeći po oznakama na pojedinim komadima oružja, značajna količina vojnih sredstava koja se koriste u Siriji i Jemenu proizvedena je nedavno – čak i 2015. godine. Od oružja u vrijednosti oko 1,2 milijarde eura, koliko je dobilo dozvolu za izvoz, dosadašnje isporuke su vrijedile oko 500 miliona eura, pokazuju nacionalni izvještaji o trgovini naoružanjem, kao i relevantni izvještaji UN.

Učestalost i broj kargo letova, od kojih su BIRN i OCCRP ispratili najmanje 68 za nešto više od godinu dana, pokazuju da je transport oružja sa srednjeeuropskih i istočnoeuropskih aerodroma ka vojnim bazama na Bliskom istoku – stabilan i konstantan. Avion koji se najčešće koristi za transport, Iljušin IL-76, može nositi oko 50 tona tereta, odnosno oko 16 tisuća kalašnjikova ili oko tri milijuna metaka. Ostali avioni, koje su uočili novinari BIRN-a i OCCRP-a, poput Boinga 747, mogu ponijeti i duplo više tereta. Naoružanje se, međutim, ne transportira samo zrakom. Od prosinca 2015. naovamo, novinari su identificirali i najmanje tri pošiljke američke vojske iz luka u Crnom moru do luka u Crvenom moru, s oko 4.700 tona oružja i streljiva.

Bodil Valero, poslanica u Europskom parlamentu iz Švedske, koja je radila na zadnjem izvještaju o izvozu naoružanja iz EU, ovu trgovinu oružjem naziva sramnom. “Možda se one (Bugarska, Slovačka i Hrvatska) ne srame, ali ja mislim da bi trebale”, rekla je Bodil u izjavi za BIRN i OCCRP. “Zemlje koje prodaju oružje Saudijskoj Arabiji ili Bliskom istoku i Sjevernoj Africi ne obavljaju dobre procjene rizika i time krše pravila EU, kao i domaće zakone”, dodala je Valero. Gotovo svi odgovori predstavnika vlasti Hrvatske, Crne Gore, Srbije i Slovačke na pitanja BIRN-a i OCCRP-a su identični i svi tvrde da poštuju međunarodne obaveze. Neki navode da Saudijska Arabija nije na crnoj listi zemalja za izvoz oružja, dok drugi smatraju da njihove zemlje nisu odgovorne ukoliko oružje završi u trećim zemljama.

Saudijska Arabija – kraljevstvo oružja

Kanal opskrbe oružjem iz središnje i istočne Europe prema Bliskom istoku za potrebe aktualnih ratova može se pratiti od zime 2012. godine, kada su na desetine teretnih aviona natovarenih oružjem i streljivom iz vremena bivše Jugoslavije počele polijetati iz Zagreba u pravcu Jordana. Kupac je bila Kraljevina Saudijska Arabija. Nedugo zatim pojavile su se prve snimke hrvatskog oružja na ratištu u Siriji.

New York Times je u veljači 2013. godine objavio da je jedan visoki hrvatski dužnosnik tijekom posjete Washingtonu u ljeto 2012. godine ponudio hrvatske zalihe jugoslavenskog oružja za potrebe Sirije. Nešto kasnije Zagreb je povezan sa Saudijcima koji su financirali kupovine, pri čemu je CIA pomagala oko logistike za zračni transport koji je počeo krajem te godine. Dok su hrvatske vlasti uporno negirale bilo kakvu ulogu u slanju naoružanja Siriji, bivši američki ambasador u Siriji potvrdio je za BIRN i OCCRP navode New York Timesa zasnovane na anonimnom izvoru o tome kako je posao sklopljen. On je izjavio i da nije u poziciji da o tom poslu detaljnije govori. Ovo je bio samo početak nezapamćene trgovine naoružanjem iz središnje i istočne Europe s Bliskim istokom, budući se kanal opskrbe proširio kako bi obuhvatio robu iz još sedam zemalja. Lokalni trgovci naoružanjem osiguravali su oružje i streljivo iz svojih zemalja i posredovali u prodaji streljiva iz Ukrajine i Bjelorusije, čak su pokušavali osigurati i sovjetske protutenkovske sustave kupljene od Velike Britanije.

Do Arapskog proljeća 2011. godine, trgovina oružjem između istočne Europe i Saudijske Arabije, Jordana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske, četiri ključna oslonca sirijske razjedinjene opozicije, gotovo da nije ni postojala, pokazuje analiza podataka o izvozu oružja. Ovo se, međutim, promijenilo nakon 2012. godine. Prema nacionalnim i EU-izvještajima o izvozu oružja , kao i prema tvrdnjama izvora iz vlasti, od tada pa do 2016. godine osam istočnoeuropskih zemalja odobrilo je izvoz oružja i streljiva za Saudijsku Arabiju u vrijednosti od najmanje 829 milijuna eura. Počevši 2012. godine, Jordan je osigurao izvozne dozvole u vrijednosti od 155 milijuna eura, Ujedinjeni Arapski Emirati – 135 milijuna, a Turska – 87 milijuna, čime ukupan iznos dostiže 1,2 milijarde eura. Katar, još jedan od glavnih opskrbljivača sirijske opozicije, ne pojavljuje se u dokumentacijama o izvozu oružja iz zemalja Središnje i Istočne Europe.

Slobodna sirijska vojska priprema minobacačku vatru

Jeremy Binnie, stručnjak za bliskoistočno naoružanje koji radi za Jane’s Defense Weekly, publikaciju koja se smatra najboljim izvorom informacija s područja obrane i sigurnosti, kaže da je veći deo oružja koje se izvozi iz istočne Europe vrlo vjerojatno namijenjen Siriji, i, u manjoj mjeri, Jemenu i Libiji. „S malim izuzecima, vojske Saudijske Arabije, Jordana, UAE i Turske koriste zapadno pješačko naoružanje i streljivo, prije nego sovjetsko”, rekao je Binnie. „Čini se vjerojatnim da su ove pošiljke naoružanja namijenjene njihovim saveznicima u Siriji, Jemenu i Libiji”.

BIRN i OCCRP došli su do klasificirane dokumentacije iz srpskog Ministarstva obrane i zapisnika s niza međuresornih sastanaka iz 2013. godine. Ovi dokumenti pokazuju da su pojedinci u Ministarstvu obrane Republike Srbije bili zabrinuti da bi isporuke Saudijskoj Arabiji mogle biti preusmjerene u Siriju, naglašavajući da Saudijci ne koriste oružje iz središnje i istočne Europe, kao i da su poznati po tome da opskrbljuju oružjem sirijsku opoziciju. Odlučujući o zahtjevu jednog od trgovaca naoružanjem, Ministarstvo obrane Srbije odbilo je njegov zahtjev za izvoznu dozvolu u Saudijsku Arabiju, da bi nakon samo godinu dana odobrilo nove isporuke oružja pravdajući to nacionalnim interesima.

Vojska Saudijske Arabije pretežno koristi “zapadno” oružje, ali koristi i određenu količinu opreme iz središnje i istočne Europe – vojne kamione češke proizvodnje i nešto automatskih pušaka proizvedenih u Rumunjskoj. Međutim, imajući u vidu umiješanost Saudijske Arabije u sukob u Jemenu, čak se i izvoz oružja namijenjenog njihovim snagama smatra kontroverznim. Zbog civilnih žrtava u građanskom ratu u Jemenu, Nizozemska je postala prva zemlja Europske unije koja je obustavila izvoz oružja u Saudijsku Arabiju, a Europski parlament pozvao je na uvođenje embarga na izvoz oružja na zajedničkoj razini EU.

Logistika opskrbe: teretni letovi i izbacivanje tereta iz zraka

Oružje iz centralne i istočne Evrope prevozi se na Bliski istok teretnim avionima i brodovima. Identifikacijom konkretnih prevoznih sredstava novinari su mogli pratiti transport oružja u realnom vremenu. Detaljnom analizom redova letenja na pojedinim aerodromima, istraživanjem povijesti ruta različitih zrakoplovnih kompanija, praćenjem letova i suradnjom s izvorima iz pojedinih europskih kontrola leta, novinari su uspjeli precizno identificirati 68 letova koji su u proteklih 13 mjeseci prenosili oružje prema Bliskom istoku.

Aerodromi u Beogradu, Sofiji i Bratislavi glavni su centri za transport oružja, pri čemu je najviše letova bilo iz Beograda, glavnog grada Srbije. Mnogi od ovih letova usput su imali i još po jednu stanicu, što znači da su najvjerojatnije preuzimali dodatne količine oružja i streljiva, prije odlaska na konačno odredište. Prema statistici letova EU, od ljeta 2014. godine do danas, avioni iz Bugarske i Slovačke isporučili su 2.268 tona tereta istim vojnim bazama u Saudijskoj Arabiji i UAE.

Distribucija oružja

Oružje koje za potrebe naoružanih grupa u Siriji kupuju Saudijska Arabija, Turska, Jordan i Ujedinjeni Arapski Emirati transportira se preko dva tajna zapovjedna centra u Jordanu i Turskoj, tvrdi Ford, bivši američki veleposlanik u Siriji. Zapovjedništva, kojima rukovode sigurnosni i vojni dužnosnici iz Zaljeva, Turske,  Jordana i SAD – koordiniraju raspodjelu oružja provjerenim sirijskim opozicionim grupama, pokazuju podaci Carter Centera iz Atlante, ekspertne organizacije čiji tim prati rat u Siriji. „Svaka od zemalja koje su sudjelovale u pomaganju oružanoj opoziciji zadržala je pravo konačnog odlučivanja o tome koje grupe u Siriji dobivaju ovu pomoć”, rekao je Ford.

Borci Jabhat al-Nusrae pred ofanzivu kod Ariha u Siriji, svibanj 2015. godine

Dokumentacija iz jedne od kargo kompanija do koje su došli novinari BIRN-a i OCCRP-a pokazuje da je u ljeto 2015. godine moldavska kompanija AeroTransCargo obavila šest letova kojima je preneseno najmanje 250 tona streljiva između vojnih baza u Saudijskoj Arabiji i međunarodnog aerodroma Esenboga u Ankari, glavnom gradu Turske – dolazne točke za oružje i streljivo namijenjeno sirijskim pobunjenicima. Pieter Wezeman iz stockholmskog Međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI), vodeće organizacije za praćenje izvoza oružja, rekao je da sluti kako su ovi letovi dio logističke operacije opskrbe sirijskih pobunjenika streljivom. Oružje se zatim iz vojno-operativnih centara ili kopnenim putem prevozi do sirijske granice, ili ga vojni avioni izbacuju iz zraka. Zapovjednik Slobodne sirijske vojske iz Aleppa, koji je zbog svoje sigurnosti ustrajao na anonimnosti, rekao je za BIRN i OCCRP da se ovo oružje raspoređuje iz središnjeg stožera u Siriji. „Nas ne zanima zemlja podrijetla, mi samo znamo da je ono iz istočne Europe”, izjavio je on.

Saudijci i Turci oružjem opskrbljuju i islamističke grupe koje nemaju podršku SAD, i koje su u pojedinim slučajevima u sukobu s frakcijama koje podržavaju Vojno-operativni centri, dodao je Ford. Prema njegovim riječima, iako nije osobno bio uključen u pregovore sa Srbijom, Bugarskom i Rumunjskom oko dostavljanja oružja Siriji, on vjeruje da je CIA imala ulogu u ovom procesu. „Kada su u pitanju operacije ove vrste teško mi je da zamislim da nije postojala neka usaglašenost između obavještajnih službi, ali je sve moglo biti strogo ograničeno na obavještajne kanale”, rekao je Ford.

Zaliha streljiva pred ofanzivu kod Manbija, 19. travnja 2016. godine, Rmelan u Zapadnom Kurdistanu

Sjedinjene Države nisu imale samo logističku ulogu u isporučivanju oružja sirijskim pobunjenicima. Preko svog Zapovjedništva za specijalne operacije (SOCOM) pri Ministarstvu obrane SAD su kupovale i isporučivale sirijskoj opoziciji ogromne količine vojnog materijala iz istočne Europe, a u sklopu američkog programa za obuku i opremanje vrijednog 450 milijuna eura (500 milijuna USD). Od prosinca 2015. godine SOCOM je angažirao tri teretna broda za prijevoz 4.700 tona naoružanja iz luke Constanţa u Rumunjskoj i bugarske luke Burgas do Bliskog istoka, najverovatnije u sklopu tajnog opskrbljivanja Sirije oružjem. Prema američkim dokumentima o nabavi, isporuke su obuhvatile strojnice, raketne nosače i protutenkovsko oružje – kao i metke, minobacačke mine, granate, rakete i eksploziv. Podrijetlo oružja koje je SOCOM poslao je nepoznato, a roba pobrojana u transportnim dokumentima dostupna je na zalihama širom središnjee i istočne Europe.

Nedugo nakon jedne od isporuka, kurdske grupe koje podržava SOCOM objavile su na Twitteru i Facebooku fotografiju skladišta u sjevernoj Siriji krcatog sanducima streljiva, tvrdeći da su dobile isporuku oružja u čijoj su nabavci posredovale Sjedinjene Američke Države. SOCOM nije želeo ni potvrditi ni negirati da su isporuke išle za Siriju. Američki dokumenti o nabavci takođe otkrivaju da je, za potrebe tajnih operacija, SOCOM od 2014. do 2016. godine osigurao sirijskim pobunjenicima bugarsko oružje i streljivo u vrijednosti od najmanje 25 milijuna eura, kao i srpsko streljivo u vrijednosti od 11 milijuna eura.

Posao koji cvate

Patrick Wilcken, ekspert za oružje pri organizaciji Amnesty International, kaže da su središnja i istočna Europa u odličnoj poziciji da zarade na nevjerojatnom porastu potražnje za oružjem nakon Arapskog proljeća. „Geografska blizina i manjak kontrole izvoza osigurali su nekim balkanskim zemljama vodeću poziciju u ovoj trgovini, u nekim slučajevima čak i uz prikrivenu podršku SAD”, dodao je. „Istočna Europa obnavlja industrije naoružanja iz vremena Hladnog rata, koje se šire i ponovo postaju profitabilne”.

Srpski premijer Aleksandar Vučić nedavno se hvalio da bi Srbija mogla proizvoditi pet puta više naoružanja, a da i dalje ne bi mogla zadovoljiti potražnju. „Nažalost, u drugim dijelovima svijeta se itekako ratuje, više nego ikad, i sve što proizvedete, kako god da okrenete, na bilo kojoj strani svijeta možete prodati”, rekao je Vučić. Proizvođači oružja u Bosni i Hercegovini te Srbiji rade punim kapacitetom, neki uvode dodatne smjene, a neki su već prestali primate nove narudžbe.
—————-

—————-
Najviši saudijski dužnosnici, naviknuti na pregovore sa zapadnim gigantima oko poslova s borbenim zrakoplovima vrijednih milijarde eura, sada moraju raditi s malim istočnoeuropskim posrednicima koji imaju pristup jednostavnom oružju bivšeg sovjetskog bloka. Posrednici poput srpskog CPR Impex-a i slovačkog Eldon-a tu sada igraju ključnu ulogu u opskrbi Bliskog istoka oružjem i streljivom. Sadržaj isporuka je obično nepoznat zahvaljujući tajnosti koja obavija poslove s oružjem, ali dvije potvrde o krajnjem korisniku i jedna izvozna dozvola koje su pribavili BIRN i OCCRP otkrivaju nevjerojatan opseg otkupa za sirijske korisnike.

Na primjer, saudijsko Ministarstvo obrane izrazilo je interes za kupovinu od srpskog trgovca oružjem, CPR Impex-a, veće količine oružja, uključujući i stotine zastarjelih tenkova T-55 i T-72, milijune komada streljiva, višecjevnih raketnih sustava i raketnih bacača. Navedeno oružje i streljivo proizvedeni su u bivšoj Jugoslaviji, Belorusiji, Ukrajni i Češkoj Republici. Izvozna dozvola izdata u siječnju 2015. malo poznatoj slovačkoj firmi Eldon odobrila je ovoj kompaniji pravo prijevoza u Saudijsku Arabiju tisuća istočnoeuropskih raketnih bacača, strojnica i skoro milijuna metaka u ukupnoj vrijednosti od 32 milijuna eura.

Analiza društvenih medija koju su priredili BIRN i OCCRP pokazuje da je čehoslovačko, jugoslavensko, srpsko, hrvatsko i bugarsko oružje prisutno na ratištima u Siriji i Jemenu. Dok stručnjaci smatraju kako države istočne i središnje Europe pokušavaju umanjiti vlastitu odgovornost, oružje iz ovih zemalja samo dodatno rasplamsava konflikte koji su već odnijeli ogroman broj života i izazvali nezapamćenu patnju. “Prodaja ovih količina naoružanja prouzročila je neizreciva ljudska stradanja u toj regiji, ogroman broj raseljenih i dovela do toga da zaraćene strane ozbiljno krše ljudska prava, čineći otmice, pogubljenja, mučenja i silovanja”, kaže Wilcken.

* gosti autori su Lorens Marzouk, Ivan Angelovski i Miranda Patručić, koji su s nizom suradnika objavili ove rezultate dužeg novinarskog istraživanja. Članak pod originalnim naslovom “Krvavi poslovi: Put oružja vredan 1.2 milijarde evra” objavljen je 27. srpnja ove godine na portalu Javno (http://javno.rs/). On je s više zanimljivih priloga dostupan na internetskoj adresi: http://javno.rs/istrazivanja/krvavi-poslovi-put-oruzja-vredan-1-2-milijarde-evra-

Za razliku od Hrvatske, u kojoj se prošlih mjeseci čulo svašta o dodatnom nadzoru navodno ugroženih državnih granica, da bi onda mirne duše istodobno bio povećan potencijalni opseg posla OS RH i srušen proračun za te iste snage – specijalizirani medij DefenceNews piše kako se te stvari rade “za ozbiljno”. U tekstu objavljenom 26. svibnja njihovi autori opisuju napredak projekta integriranog nadzora državne granice između Jordana i susjednih Sirije te Iraka, za čijih su oko 440 km duljine vlasti u Ammanu zadnjih godina utrošile najmanje stotinu milijuna USD iz američkog fonda “Threat Reduction Integrating Contract” (CTRIC II), načelno otvorenog u travnju 2011. godine.

Uz prethodnu uspostavu posebnog operativnog središta za nadzor sigurnosti granica (Border Security Operations Center – BSOC) – u okviru ovog posla se američko poduzeće Raytheon dodatno obvezalo i na (1) dizajn, implemetaciju i testiranje kompletnog C3/S sustava, uključujući tu i radare, elektro/optičke infracrvene kamere, komunikacije, te programska rješenja za zapovijedanje i nadzor, (2) dizajn, integraciju i testiranje 18 timova za brza djelovanja, (3) dizajn, pribavljanje i testiranje solarnog sustava napajanja električnom energijom, (4) integraciju svih senzora u zajedničku operativnu sliku putem Raytheon Clear View sustava, (5) daljnje unapređivanje postojećeg zapovjednog središta, obučnog centra, kompleksa radiona za održavanje i skladišta, te (6) uvježbavanje operatera, administratora i osoblja za održavanje sustava, kao i prijenos potrebnih sposobnosti na snage Granične straže Oružanih snaga Jordana. Spomenuti tekst prenosimo u cijelosti.

Defense Threat Reduction Agency -DTRA

Iz američkih izvora financirano partnerstvo Jordana i poduzeća Raytheon ulazi u završnu fazu gotovo 100 milijuna USD vrijednog projekta čuvanja Hašemitske Kraljevine od upada pripadnika Islamske države i drugih ekstremističkih organizacija što djeluju s druge strane njihovih državnih granica, u Siriji i Iraku.

Novčano potpomognuti od američke vojne Agencije za smanjivanje obrambenih prijetnji (Defense Threat Reduction Agency – DTRA), Projekt granične sigurnosti Jordana sada je operativan uzduž poteza od 160 milja granice sa Sirijom, i uz još 115 milja demarkacijske linije s Irakom. Prema navodima američkih i jordanskih industrijskih čelnika, od kolovoza ove godine industrijski tim predstavnika Raytheona i države Jordan započet će prijenos punih odgovornosti i postupaka održavanja na Oružane snage Jordana.

Vojska nadzire dolazak sirijskih izbjeglica u logor na sjeveroistoku Jordana, 4. svibnja 2016.

Nakon okončanja ove tranzicije, jordanska će vojska preuzeti punu odgovornost za patroliranje tim granicama u vozilima za brzi odgovor, dežurstva na stacionarnim nadzornim tornjevima i vođenje operativnog zapovjednog središta, kojeg će podupirati i lokalno središte američke kompanije.

“Sada ulazimo u fazu pune održivosti“, rekao je Andrei Gugiu, direktor zadužen za graničnu sigurnost i zaštitu kritičke infrastrukture pri Raytheonovom odjelu “Intelligence, Information and Services”. “Do kolovoza ove godine mi na Oružane snage Jordana prenosimo 100 posto preventivnog održavanja“. Tijekom protekle dvije godine, Raytheon i jordanski podugovarači raspoređivali su i testirali granične barijere opremljene senzorima, dok su paralelno s time obučavali i jordanske partnere za održavanje i upravljanje ovim sustavom, navode upućeni izvori.

Prošloga srpnja, Raytheon je jordanskim Oružanim snagama tri mjeseca prije zadanoga roka isporučio prve dvije od ukupno tri ugovorene faze ovoga sustava, u procijenjenoj vrijednosti od 79 milijuna USD. S ukupno 275 milja dugim zaštitnim sustavom uzduž granica sa Sirijom i Irakom upravljaju projektni menadžeri kompanije Raytheon i njihovi jordanski industrijski partneri. Tom dužinom, uz pasivne fizičke barijere, patrolne putove i nadzorne tornjeve, u sustav su integrirane i dnevne te noćne kamere, radarski sustavi, kao i puni namjenski sustav za zapovijedanje, nadzor i komunikacije (Command, Control and Communications).

“Ako negdje osoba ili vozilo krene prelaziti granicu, sustav ga automatski bilježi i informaciju o tome prenosi u stožer operativnog zapovjedništva. Sve se takve informacije spajaju u ujedinjenu operativnu sliku putem Raytheonovog programskog rješenja, koje analizira sve podatke i senzore da bi operaterima olakšali odlučivanje” izjavio je Gugiu.

Do kraja iduće godine trebala bib iti dovršena i treća te konačna faza, vrijedna 18,6 milijuna USD, uzduž relativno kratkog ali  prijetnjama iznimno bogatog sektora granice, gdje se jordanska sjeverna granica susreće s Izraelom i Sirijom na Golanskoj visoravni.

Za razliku od ostalih jordanskih granica, koje karakterizira pustinjski teren, ovaj 12 milja dug sektor Jordana (u Izraelu znan kao tromeđa) jedinstven je po svojim brdovitim i gusto obraslim dolinama, koje nude idealno prikrivanje potencijalnim infiltratorima.

Otkad je prije više od pet godina započeo građanski rat u Siriji, ovo je područje velik broj puta prelazilo iz ruke u ruku, od snaga vjernih režimu sirijskog predsjednika Bashara al Assada, preko Nusra fronta povezanog s Al Qaedom, do Daesha – što je arapski akronim za skupinu Islamska država.

Raytheon je prošloga listopada od američke DTRA dobio 18,6 milijuna USD vrijedan posao na 12 milja dugoj trećoj i završnoj fazi Projekta granične sigurnosti Jordana – kojim se želi odvratiti, detektirati i predusresti prijetnje. “Sada dovršavamo dizajn, i nastojimo uspostaviti konačni sustav tijekom idućih 18 mjeseci. Kada to bude dovršeno, čitava će granica sa Sirijom i Irakom biti pokrivena“, kaže Gugiu.

Koncept sustava granične sigurnosti

Operativni upravitelj Raytheona u Jordanu, umirovljeni general koji se prije bavio domovinskom sigurnošću i kibernetičkim prijetnjama, izjavio je da su dosadašnji segmenti sustava već donijeli presretanje velikih količina eksploziva i drugih zabranjenih roba. “Nakon što smo uspostavili operativnu sposobnost sustava 2015. godine, došlo je do velikog porasta u zapljenama eksploziva i opojnih droga na granicama“, izjavio je taj bivši časnik, u anonimnoj izjavi.

Prema lokalnim upraviteljima ovog projekta, Raytheon i njegovi jordanski partneri rade “ruku pod ruku s Oružanim snagama Jordana” na provođenju metodičnog prijenosa upravljanja sustavom, podijeljenog u tri faze. “U prvoj fazi mi poboljšavamo naše djelovanje, te provodimo preventivno i korektivno održavanje, dok nas oni promatraju. Onda, u određenom trenutku, kada oni budu dovoljno sigurni, druga faza obuhvaća našu suradnju na održavanju sustava. Sada smo u trećoj fazi, u kojoj se nas svodi samo na potpornu ulogu“, rečeno je.

Filipini nadziru ukupno 36.000 kilometara obalnih crta

Jordanski projekt je jedan od preko 24 projekta takve vrste koje Raytheon implementira u Europi, na Bliskome Istoku, u Jugoistočnoj Aziji i u Amerikama. Ovo je poduzeće nedavno utvrdilo gotovo 3.730 milja morske i kopnene granice za Vladu Ukrajine, prije ruske invazije početkom 2014. godine. Sada provode projekt osiguravanja morskih granica Filipina, što uključuje i južni otok Mindanao, na kojem se vladine snage povremeno sukobljavaju s pobunjenicima i ektremističkim grupama.

Kada ga se pitalo da li su Raytheon i njegovi jordanski partneri spremni na mogućnost da dio posla rade pod paljbom, u području visokog rizika gdje se ISIS i Nusra front sukobljavaju međusobno, jednako kao i sa snagama sirijskoga režima iz Damaska, Gugiu je primijetio: “Mi imamo sigurnosne procedure i vojnu pratnju svugdje gdje idemo. Nosimo kacige i zaštitne prsluke i, da pokucam u drvo, do sada nismo imali žrtava“.

Ovaj je tekst autorica Barbara Opall-Rome objavila 26. svibnja 2016. godine na portalu DefenseNews (http://www.defensenews.com/), pod naslovom “Raytheon-Jordan Border Defense Against ISIS Enters Final Phase“. U svom originalnom obliku članak je dostupan na internet adresi: http://www.defensenews.com/story/defense/international/mideast-africa/2016/05/26/raytheon-jordan-border-defense-isis/84962218/

Recimo da borci Islamske države napadnu izraelsku vojnu patrolu uz sirijsku granicu. Oni neuspješno pokušaju oteti izraelskoga vojnika, i ubiju njih još četvoricu. I jordanska granična postaja je pogođena, i Islamska država objavi svoju kontrolu nad provincijom Daraa na jugu Sirije.

Kako Izrael i ostali ključni igrači odgovaraju? U ratnoj igri koju se proigravalo prošloga tjedna, oni su uzvratili, ali oprezno. Igrači koji su predstavljali Izrael i Jordan željeli su izbjeći žestoko sukobljavanje s teroristima – vodstvo se očekivalo od Sjedinjenih Američkih Država.

Ova je simulacijska vježba bila organizirana od izraelskog Instituta za studije nacionalne sigurnosti (Institute for National Security Studies – INSS), kao dio njihove godišnje konferencije. Ishod je ilustrirao paradoksalnu stvarnost konflikta s Islamskom državom: Izrael i Jordan djeluju s oprezom i suzdržavanjem, nadajući se da će izbjeći dublje uvlačenje u kaos sirijskoga ratišta, sve to dok Sjedinjene Države eskaliraju svoju vlastitu ulogu ondje.

“Mi svi vjerujemo da je važno održavanje Izraela van tog konflikta“, izjavio je brigadni general Assaf Orion, umirovljeni časnik koji je služio na čelu planskoga stožera Izraelskih obrambenih snaga. On je vodio izraelski tim u ovoj simulaciji. U toj ratnoj igri, Izrael je uzvratio na ubojstvo svojih vojnika, ali je izbjegao započinjanje velike vojne operacije.

Izbjeglički logor Zaatari u Jordanu, srpanj 2013. godine

I Jordan je, također, želio izbjeći eskalaciju. Igrači koji su predstavljali Jordan nisu htjeli slati svoje trupe u Siriju. Brinule su ih izbjeglice, i ćelije terorista-spavača u samome Jordanu. Nadali su se da će kombinirane vojne snage Rusije i sirijskoga režima moći obuzdati sukob i izbaciti Islamsku državu iz njenih uporišta na jugu Sirije. Gledali su prema Sjedinjenim Državama kao vođi, iako nisu bili sigurni u njihovu postojanost.

Sve je to ostavilo pitanje Sjedinjenih Država. General John Allen, umirovljeni marinac koji je donedavno koordinirao strategiju koalicije protiv Islamske države predvođene od SAD, igrao je američku stranu. Sjedinjene Države gledale su na sigurnost Izraela i Jordana kao na vitalan nacionalni interes, rekao je on, i slale bi svoje zrakoplove u uzvratne akcije nakon svih napada na saveznike. Vojno miješanje SAD, u simulaciji kao i u stvarnosti, raste – među ostalim i radi reakcija preostalih igrača.

Ako vam se ne sviđa ova simulirana verzija rata, stvarni život će vam se sviđati još i manje. Sve je izraženije suglasje oko toga da Islamska država predstavlja veliku prijetnju regionalnom i međunarodnome redu; jedan stariji bivši dužnosnik iz Izraela opisao je ovaj konflikt s kalifatom kao “Treći svjetski rat”. Ipak, većina igrača se i dalje želi zadržati pod američkim skutima, dok Sjedinjene Države obavljaju većinu borbenih akcija.

Posjeta izraelskom vojnom stožeru potvrđuje da ova ratna igra predstavlja precizan odraz načina na koji vojno vodstvo Izraela gleda na taj sukob. Umjesto da se napadnu snage Islamske države raspoređene uz sjeverne i istočne granice države, Izrael vodi politiku odvraćanja, ograničavanja i čak održavanja i tihih veza, izjavio je jedan od iskusnih izraelskih vojnih dužnosnika. On je primijetio da ako bi Izrael želio pokrenuti neki opći kopneni na snage Islamske države u južnoj Siriji i na Sinajskome poluotoku, mogli bi ih zbrisati s lica zemlje u tri ili četiri sata. “Ali, što bi se dogodilo dan nakon toga?” upitao je taj izraelski vojni dužnosnik. “Mi sada mislimo da bi situacija bila još lošija. Zato ih nastojimo odvraćati“.

Izraelci ne žele uznemiravati osinje gnijezdo kroz napad na Islamsku državu. Jesu li jednako tako umjerena opcija na raspolaganju i Sjedinjenim Američkim Državama? Većina izraelskih dužnosnika misli da nije. Oni tvrde da su SAD supersila, i ako one žele zadržati svoju poziciju vođe u regiji, baš SAD moraju predvoditi i borbu za suzbijanje Islamske države.

Tema ove INSS konferencije bila je činjenica da se pravila igre mijenjaju na Bliskome istoku. Države se fragmentiraju; samoproglašeni kalifat se duboko ukorijenio u Siriji i Iraku, a sad je prisutan i u mnogo drugih država širom svijeta; uspinjući i još uvijek revolucionarni Iran koristi posrednike za destabilizaciju gotovo svih arapskih država; stari poredak kojeg su simbolizirale sekularne dinastije Mubaraka, Assada i Gadafija su satrte.

Izraelci se međusobno teško slažu oko gotovo svih političkih tema, ali oko strateške slike ondje vlada bazično slaganje: Kako se na Bliskome istoku raspada sustav država, nestabilnost u toj regiji će biti kronična, i trajat će još mnogo godina. Bijeg od ovog konflikta neće biti moguć. Dakle, razmislite pažljivo o tome kako želite voditi rat u onome što su iskusni izraelski vojnici nazvali “centar centrifuge”.

Ovaj je tekst autor David Ignatius objavio 26. siječnja 2016. godine na portalu novina Washington Post (https://www.washingtonpost.com/) pod naslovom “Why is Israel so cautious on the Islamic State? A recent war game explains why”. U svom je originalnom obliku dostupan na internet adresi: https://www.washingtonpost.com/opinions/in-the-middle-east-a-serious-game-of-war/2016/01/26/30c3cfac-c466-11e5-a4aa-f25866ba0dc6_story.html

Ministarstvo gospodarstva za današnju sjednicu Vlade pripremilo je „Godišnje izvješće o izvozu i uvozu robe vojne namjene i nevojnih ubojnih sredstava za komercijalne svrhe za 2012. godinu“. Izvješće je željno iščekivano, jer bi trebalo pokazati trgovinu naoružanjem između Hrvatske i Jordana. U veljači ove godine New York Times je objavio priču o hrvatskoj prodaji oružja sirijskim pobunjenicima, i to preko Jordana ili Saudijske Arabije kao posrednika koji, za razliku od Sirije, nisu pod zabranom prodaje oružja.

I zaista, u Prilogu 1 Godišnjeg izvješća, odnosno u tabličnom prikazu izvoza robe vojne namjene za razdoblje 2012, eto i Jordana! Iz podataka se vidi da je Hrvatska Jordanu prodala sljedeće: bacači granata – 380 komada, kacige – 2 500 komada, vojno oružje – 38 komada, vojno streljivo – 2 054 529 komada, i puške – 4 800 komada. Za sve to Hrvatska je naplatila 6.844.599,00 američkih dolara. Pogleda li se ukupno dozvoljena količina izvoza ovih roba u prijateljski nam Jordan, ispada da bi tu još moglo biti prostora za trgovinu tijekom ove godine. Naime, Lijepa naša je za Jordan dozvolila prodaju 700 bacača granata, 20 tisuća komada kaciga, 450 komada vojnog oružja, 6.136.780 komada vojnog streljiva i 14 217 komada pušaka, u ukupnoj vrijednosti od 33.025.484,00 američkih dolara. Naravno, po do sada već uhodanom običaju, ne specificiraju se ni kupci ni prodavači, kao ni kategorija „vojnog oružja“, što po ovome bacači granata kao da nisu.

Prvi je hrvatsku prodaju oružja Jordanu nedvojbeno potvrdio Novi list 06. travnja ove godine, objavivši službene podatke Ujedinjenih naroda. UN-ovi dokumenti o međunarodnoj trgovini oružja i vojne opreme dokazali su da je Hrvatska u 2012. godini Jordana prodala 233.185 kilograma naoružanja, klasificiranog kroz 4 kategorije. Najveća masa odnosila se na streljivo – više od 190 tona raznog streljiva, granata i mina, ukupne vrijednosti od 5 milijuna dolara. U najnovijem hrvatskom Godišnjem izvješću stoji da je Hrvatska 2 054 529 komada vojnog streljiva Jordanu naplatila 4.798.099,00 američkih dolara, što je zaista blizu UN-ovoj procjeni. No konačna suma koliko je Hrvatska naplatila Jordanu donekle se razlikuje – UN-ovi podaci kažu da je riječ o 6.499.832,00 američkih dolara, dok je hrvatski izračun temeljem Godišnjeg izvješća Ministarstva gospodarstva za gotovo 350 tisuća dolara veći, odnosno iznosi 6.844.599,00 američkih dolara.

U istom tekstu Novi list upozorava i na donacije Hrvatske Sjedinjenim Američkim Državama, iz kojih je više od tisuću „kalašnjikova“ završilo u Siriji. U Izvješću o trgovini roba vojne namjene, koje sutra ide pred Vladu, piše da su SAD bile destinacija u 10 slučajeva trgovine.  Hrvatska je, među ostalim, preko bare prodala 35 272 komada pušaka za 2.119.164,16 USD, 1530 komada vojnog streljiva za 74.970,00 USD, 160 komada minobacača za samo 16 tisuća dolara, i 325 komada pištolja za 15.031,25 USD. Od ostalih predmeta, tu su još razni kompleti dijelova za puške i pištolje, te 596 kompleta pušaka.

Ivo Josipović: pa normalno da sam znao za trgovinu s Jordanom

Dok se hrvatska Vlada pravi kao da je se napisi o trgovini oružjem s Jordanom/Sirijom nimalo ne tiču, predsjednik Ivo Josipović lakonski je potvrdio da je bio upoznat s prodajom više od 200 tona oružja Jordanu, ali, eto, „ne možemo kontrolirati gdje je dalje to oružje završilo“.

Vesna Pusić i Stipe Mesić – da li bi i danas njihov susret bio ovako srdačan?

Prije 2 dana je zato prilično oštro nastupio bivši predsjednik Stipe Mesić u intervjuu za portal Indeks. On je, među ostalim, takvu trgovinu proglasio „nepotrebnom avanturom koja nas može koštati više stotina milijuna eura“, kakvu on ne bi nikada odobrio. „Ako je istina da smo za to oružje dobili 6 milijuna eura, onda je to mala cijena prema onoj koju ćemo platiti u izgubljenom plinu i nafti“, kaže Mesić. Kritizirajući hrvatsku vanjsku politiku koja se u slučaju Sirije pokazala kao „slijepi izvršitelj nečije političke volje, a bez političke mudrosti i bez sluha za vlastite ekonomske interese“, Mesić pojašnjava:

„Svaka zemlja koja prodaje oružje na međunarodnom tržištu, mora biti svjesna mogućih posljedica ukoliko se trgovina vodi u zaraćenoj zoni. Posljedice mogu biti razne, a jedna od njih je i da oružje dospije u pogrešne ruke. Recimo u ruke islamista. Oni to oružje trebaju. Iako je odluka Vlade bila nepromišljena, smatram da zbog nje neće biti velikih političkih posljedica, ali bi se mogle osjetiti posljedice na ekonomskom planu. U Siriji se nalaze Inina nalazišta nafte i plina vrijedna više milijardi dolara. Prvi pogrešan korak bio je naše odustajanje od tih polja nakon EU embarga, a drugi pogrešan korak je kompromitacija s naoružavanjem sirijskih pobunjenika. Ukoliko se Assadov režim ipak održi dulje vrijeme, sve to bi nas moglo skupo koštati.“

Brzo mu je odgovorila njegova nekadašnja stranačka kolegica, aktualna ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić:

„Svatko vodi politiku u svoje vrijeme. To je njegov stav, ali ovo je vrijeme u kojem on ne vodi vanjsku politiku.“

Čija je politika bila pametnija – u ovom slučaju ovisi samo o događajima u uzavreloj Siriji.

Uz pomoć CIA-e, arapske su vlade i Turska oštro pojačale dostavu vojne pomoći borcima sirijske opozicije tijekom posljednjih mjeseci, proširivši tajnu zračnu dopremu oružja i opreme za ustanak protiv predsjednika Bashara al-Assada, prema podacima iz kontrola leta, intervjuima s dužnosnicima u više zemalja, te iskazima pojedinih pobunjeničkih zapovjednika.

Zračna dostava, koja je u malom opsegu počela još početkom 2012. godine, i nastavila se neprekinuto tijekom protekle jeseni, proširila se u jedan ustrajan i bitno opsežniji tok krajem prošle godine, pokazuju podaci. Ona je narasla do više od 160 vojnih teretnih letova jordanskim, saudijskim i katarskim teretnim zrakoplovima vojnoga tipa, koji su slijetali u međunarodnu zračnu luku Esenboğa nedaleko Ankare, a – u manjoj mjeri – i u druge turske i jordanske zračne luke. Kako se razvijao, taj je zračni most pratio i promjene u tijeku rata unutar Sirije, kako su pobunjenici počeli tjerati regularnu sirijsku vojsku s pojedinih prostora sredinom prošle godine. I dok je administracija predsjednika Obame javno odbijala pružati išta više od ne-ubojite pomoći pobunjenicima, umiješanost CIA-e u dostavu oružja – iako, pretežito u savjetodavnoj ulozi, kažu američki dužnosnici – pokazala je da su Sjedinjene Države sve više spremne pomoći svojim arapskim saveznicima u podržavanju i onih ubojitih strana tog građanskog rata.

Rute dostave oružja

Iz ureda na tajnim lokacijama američki su obavještajni djelatnici pomagali arapskim vladama u kupovini oružja, uključujući tu i veliku kupovinu od Hrvatske, oni su i ocjenjivali pobunjeničke zapovjednike te grupe – određujući tko treba dobiti oružje kada ono stigne, kažu američki dužnosnici u anonimno danim izjavama. CIA je odbila komentirati te pošiljke i svoju ulogu u njima. Ove pošiljke osvjetljavaju i konkurenciju koja postoji po pitanju budućnosti Sirije, između država sunitskih muslimana i Irana, šijitske teokracije koja ostaje glavni saveznik al-Assada. Državni je tajnik John Kerry u nedjelju pritiskao Irak da uradi više na zaustavljanju pošiljki iranskoga oružja koje prolaze njihovim zračnim prostorom; to je činio baš u vrijeme kad su posljednji vojni teretni letovi iz Katara za pobunjenike sletali na aerodrom Esenboğa, u nedjelju rano navečer. Osobe iz sirijske opozicije i neki američki zakonodavci te dužnosnici tvrde da su ruske i iranske pošiljke oružja, kao podrška al-Assadu, upravo učinile neophodnim naoružavanje pobunjenika.

Većina teretnih letova dogodila se od studenog, nakon predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, i nakon što su arapske vlade i Turska postale sve više frustrirane sporim napredovanjem pobunjenika protiv al-Assadove dobro opremljene vojske. Letovi su postali učestaliji i kako se humanitarna kriza u Siriji produbljivala, u zimi, dok su valovi izbjeglica prelazili u susjedne zemlje. Turska je Vlada imala nadzor nad većinom ovog programa, sve do pričvršćivanja transpondera na kamione koji su prevozili vojnu robu kroz Tursku, ne bi li time mogli pratiti pošiljke na njihovom kopnenome putu u Siriju, kažu dužnosnici. Opseg ovih pošiljki bio je vrlo velik, prema dužnosnicima upoznatima s kanalom dostave, i prema jednom od istraživača trgovine oružjem, koji je prikupljao podatke o teretnim zrakoplovima umiješanim u proces dostave.

“Konzervativne procjene o količinama ovih letova bi bile oko 3.500 tona vojne opreme“, veli Hugh Griffiths iz Stockholmskog međunarodnog istituta za istraživanje mira (Stockholm International Peace Research Institute – SIPRI), koji ondje nadzire ilegalni promet oružjem. “Intenzitet i učestalost tih letova“, dodaje on, “sugeriraju postojanje dobro planirane i koordinirane tajne vojne logističke operacije“.

Iako pobunjenički zapovjednici i podaci indiciraju da su Katar i Saudijska Arabija prebacivali vojni materijal putem Turske, u ruke oporbe, još od rane 2012. godine, velika im je prepreka uklonjena krajem prošle jeseni, nakon što je turska Vlada odobrila ubrzavanje ritma zračnih pošiljki, kažu dužnosnici. Paralelno s time, oružje i opremu Saudijska je Arabija kupovala u Hrvatskoj i prevozila u Jordan, jordanskim teretnim zrakoplovima, a za pobunjenike koji su djelovali na jugu Sirije, te daljnjim prebacivanjem u Tursku, za pobunjeničke grupe koje su djelovale od tamo – reklo je više dužnosnika. Ti višestruki logistički tokovi tijekom zime stvorili su ono što je jedan bivši američki dužnosnik, kojeg se upoznalo s tim programom, nazvao “velikim vodopadom naoružanja“. Američki dužnosnici, pobunjenički zapovjednici i jedan turski oporbeni političar opisali su arapsku ulogu u tome kao javnu tajnu, ali su također izjavili i da je taj program prožet rizicima, uključujući tu i mogućnost aktivnog uvlačenja Turske i Jordana u rat, i izazivanja vojne akcije Irana. Ipak, pobunjenički zapovjednici kritizirali su te pošiljke kao nedovoljne, opisujući količine oružja koje su primili kao nedostatne, i prelagane za efikasno suprotstavljanje al-Assadovoj vojsci. Također su optužili i one koji to oružje distribuiraju za pristranost i korumpiranost. “Vanjske zemlje nam oružje i streljivo daju malo po malo“, veli Abdel Rahman Ayachi, zapovjednik u skupini Soquor al-Sham, islamističkoj borbenoj skupini u sjevernoj Siriji. On je pokazao i geste – kao da se otvara i zatvara slavina. “Oni otvaraju i zatvaraju pristup streljivu, kao vodu“, veli on. Dva druga zapovjednika, Hassan Aboud iz skupine Soquor al-Sham, i Abu Ayman iz Ahrar al-Sham, jedne druge islamističke skupine, kažu da tko god da procjenjuje koje grupe trebaju dobiti oružje – ne radi dobar posao. “Ima tu lažnih brigada Slobodne sirijske vojske, koje tvrde da su revolucionari, a onda kada dobiju oružje, oni ga prodaju“, kaže Aboud. Bivši američki dužnosnik primijetio je da su količine pošiljki i opseg distribucije masivni. “Čuje se o količinama koje tu pritječu, i one su ogromne“, veli on. “Ali, oni troše oko milijun komada streljiva u dva tjedan“.

Oklijevajući početak

Borci Slobodne sirijske vojske u Allepu

Zračna je dostava sirijskim pobunjenicima krenula polagano. Na 3. siječnja 2012. godine, mjesecima nakon što se obračunavanje vlasti predvođene Alavitima s protu-vladinim prosvjednicima pretvorilo u vojnu kampanju, dva su transportna zrakoplova C-130 Zračnih snaga Katarskoga emirata (QEAF) sletjela u Istanbul, pokazuju podaci kontrole leta. Oni su bili prethodnica. Tjednima kasnije, sirijska je regularna vojska počela opsjedati Homs, treći po veličini grad u Siriji. Topništvo i tenkovi pucali su po gradskim četvrtima. U akciju su se uključile i trupe kopnene vojske. Širom zemlje su vojska i milicije lojalista nastojale silom ugušiti pobunu – razbješnjujući dodatno sirijsku sunitsku većinu, koja je bila ozbiljno vojno nadjačana. Pobunjenici su zatražili međunarodnu pomoć i više oružja.

Do kraja proljeća započeo je pristizati prvi niz teretnih letova iz jedne arapske države, prema podacima kontrola leta i informacijama od pasioniranih promatrača zrakoplova (plane spotters, op. pr.). Tijekom niza noći, između 26. travnja i 4. svibnja, zrakoplov C-17 katarskih Zračnih snaga – ogroman teretni zrakoplov američke proizvodnje – šest je puta sletio u Tursku, u zračnu luku Esenboğa. Do 8. kolovoza Katarci su odradili ukupno 14 teretnih letova. Svi su oni polazili u zrakoplovnoj bazi Al Udeid u Kataru, čvorištu američke vojne logistike na Bliskome istoku. Katar je nijekao snabdjevanje pobunjenika ikakvim oružjem. Katarski dužnosnik, koji je tražio da ostane anoniman, rekao je da je Katar u te krajeve slao samo, kako je on to nazvao, ne-ubojitu pomoć. Nije želio odgovarati na daljnja pitanja. Nije jasno je li Katar kupio i dostavio oružje sam, ili je pružao i usluge zračnoga prijevoza ostalim donatorima. Ali američki i drugi zapadni dužnosnici, i pobunjenički zapovjednici, rekli su da je Katar bio aktivni opskrbljivač oružjem – čak u tolikoj mjeri, da su se Sjedinjene Države zabrinule nad nekim od islamističkih grupa koje je Katar naoružao. Katarski su se letovi poklopili s vojnom kampanjom pobunjenika, koja je dovela do prokreta u sjevernoj provinciji Idlib – kada je njihov niz zasjeda, improviziranih bombi uz ceste i napada na izolirana uporišta počeo tjerati al-Assadovu vojsku i milicije koje su je podupirale iz pojedinih dijelova toga kraja. Kako su se opskrbni letovi nastavili ulaskom u ljeto, pobunjenici su također otpočeli i ofanzivu na taj grad – bitku koja je uskoro zastala.

Ništa bez (donedavnog) šefa CIA-e Davida Petraeusa

Bivši američki dužnosnik izjavio je da je David H. Petraeus, direktor CIA-e do studenoga, bio ključan u pomaganju da se ta zračna mreža pokrene, i da je upravo on tjerao brojne zemlje da na tome poduhvatu surađuju. Gospodin Petraeus nije odgovorio na više emailova, kojima ga se pitalo za komentar. Američka se vlada umiješala, rekao je bivši američki dužnosnik, dijelom jer je vladao dojam da bi druge države ionako naoružale pobunjenike. Uloga CIA-e u olakšavanju protoka pošiljki, rekao je on, davala je SAD određenu mjeru utjecaja na taj proces, uključujući tu i pokušaje usmjeravanja oružja od islamističkih grupa, te nagovaranje donatora da ne daju prijenosne protuzračne sustave koji bi mogli biti korišteni u budućim terorističkim napadima na civilne zrakoplove. Američki su dužnosnici potvrdili da su viši dužnosnici u Bijeloj kući bili redovito informirani o pošiljkama. “Te su države to bile krenule raditi, ovako i onako“, rekao je bivši dužnosnik. “One nas nisu pitale ‘Majko, smijem li?’ Ali, ako smo im mogli pomoći na određene načine, one bi to cijenile“.

Tijekom jeseni transportna je flota katarskih Zračnih snaga postala još zaposlenija, odrađujući letove gotovo svakog drugog dana u listopadu. Ali pobunjenici su žudjeli za još više oružja, nastavljajući s tvrdnjama da im nedostaje vatrene moći za borbu s vojskom oboružanom tenkovima, topništvom, višecjevnim lanserima raketa i zrakoplovima. Mnogi su se također žalili, govoreći da od donatora oružja čuju kako administracija predsjednika Obame ograničava njihovu opskrbu, i blokira distribuciju protuzračnih i protuoklopnih oružja, koja su najviše i tražili. Ti se prigovori nastavljaju. “Naoružavanje ili nenaoružavanje, ubojita ili ne-ubojita sredstva – to sve ovisi o tome što Amerika kaže“, veli Mohammed Abu Ahmed, koji vodi grupu anti-Assad boraca u provinciji Idlib.

Proboj

Uskoro su se i drugi igrači pridružili zračnome mostu: u studenome su tri zrakoplova C-130 Kraljevskih jordanskih zračnih snaga (RJAF) sletjela u zračnu luku Esenboğa, predstavljajući naznaku onoga što će postati pojačana uloga Jordana i Saudijske Arabije. Unutar tri tjedana, dva su druga jordanska teretna zrakoplova počela raditi kružnu turu između Ammana, glavnoga grada Jordana, i Zagreba, glavnoga grada Hrvatske – gdje su, prema izjavama dužnosnika iz više zemalja, zrakoplovi preuzimali veliku saudijsku pošiljku pješačkog naoružanja iz zalihe u hrvatskim rukama. Prvi se takav let vratio u Amman 15. prosinca, prema presretanjima signala transpondera s jednog od tih zrakoplova, zabilježenog od promatrača zrakoplova na Cipru, i podataka kontrole letenja, dobivenih od jednog zrakoplovnog dužnosnika u regiji. Sve u svemu, podaci pokazuju da su dva jordanska zrakoplova Ilyushin, noseći oznake tvrtke Jordanian International Air Cargo, ali leteći pod jordanskim vojnim pozivnim oznakama – ukupno obavila 36 kružnih letova između Ammana i Hrvatske, od prosinca do veljače. Ta ista dva zrakoplova obavila su i pet letova između Ammana i Turske ovoga siječnja.

Jordanian International Air Cargo se do prije nekoliko dana na svojoj web-stranici ponosio spornim Ilyushinom-76MF

Dok su trajali ti jordanski letovi, nastavili su se i katarski letovi, a i saudijske zračne snage su započele s gustim rasporedom letova – odradile su barem 30 letova zrakoplovima C-130 u luku Esenboğa, od sredine veljače do ranog ožujka ove godine, prema podacima koje je dostavio jedan regionalni dužnosnik kontrole zračnoga prometa. Više tih saudijskih letova opaženo je i u dolasku te odlasku u Ankari, od civila koji su onda o tome uzbunili i oporbene političare u Turskoj. “Korištenje turskog zračnog prostora u takvim kritičnim trenucima, s konfliktom u Siriji s druge strane naših granica, i uz strane zrakoplove iz zemalja za koje se zna da su ključne u  tom sukobu, definiraju i Tursku kao stranu u tome sukobu“, izjavio je Attilla Kart, poslanik u turskome parlamentu iz redova C.H.P. oporbene stranke, koji je potvrdio pojedinosti o više saudijskih pošiljki: “Vlada ima odgovornost odgovoriti na te tvrdnje“.

Turski i saudi-arapski dužnosnici odbili su raspravljati o letovima ili ikakvim transferima oružja. Turska vlada nije službeno odobrila vojnu pomoć sirijskim pobunjenicima. I Hrvatska i Jordan su zanijekali ikakvu ulogu u prevoženju oružja sirijskim pobunjenicima. Jordanski su zrakoplovni dužnosnici išli tako daleko da su ustrajali na tome da uopće nije bilo nikakvih teretnih letova. Direktor za terete u Jordanian International Air Cargo, Muhammad Jubour, tvrdio je 7. ožujka da njegovo poduzeće nema informacija o ikakvim letovima za ili iz Hrvatske. “To su sve laži“, rekao je. “Mi nikad nismo radili ništa takvoga“. Regionalni dužnosnik u zračnome prometu, koji je istraživao ove letove, potvrdio je podatke letova, a ponudio je i objašnjenje. “Jordanian International Air Cargo“, rekao je taj dužnosnik, “je kompanija-maska za jordanske Zračne snage“. Nakon što ih se obavijestilo o podacima kontrola letenja, te podacima transpondera, koji su pokazivali rute letenja zrakoplova, gospodin Jubour, iz transportnoga poduzeća, tvrdio je da njegovo poduzeće u vlasništvu ni nema teretne zrakoplove tipa Ilyushin. Na upit, zašto poduzeće u kojem je zaposlen onda na svojim internetskim stranicama i dalje pokazuje slike dva zrakoplova Ilyushin-76MF, kao i tekst kojim se tvrdi da su oni dio zračne flote poduzeća, gospodin Jubour nije imao spreman odgovor. Te je noći uklonjena internetska stranica poduzeća.

Tekst pod naslovom “Arms Airlift to Syria Rebels Expands, With Aid From C.I.A.” napisali su C. J. Chivers i Eric Schmitt, 24. ožujka 2013. Izvještavanjem su doprinijeli Robert F. Worth iz Washingtona i Istanbula; Dan Bilefsky iz Pariza; te Sebnem Arsu iz Istanbula i Ankare u Turskoj.

Verzija ovoga teksta objavljena je u tiskanom izdanju od 25. ožujka 2013. godine, na stranici A1 izdanja za New York, s naslovom “Zračni most do pobunjenika u Siriji se širi uz pomoć CIA-e”. Internet izdanje teksta je dostupno na adresi http://www.nytimes.com/2013/03/25/world/middleeast/arms-airlift-to-syrian-rebels-expands-with-cia-aid.html?pagewanted=1&_r=2&hp