Još od jučer, od utorka 30. srpnja, neslužbeno se priča kako je vrhovni zapovjednik OS RH i predsjednik RH Zoran Milanović zaustavio održavanje pomorsko-kopnene vojne vježbe u dubrovačkom akvatoriju. Danas je i Jutarnji list objavio kako se vježba HRM-a i HKoV-a trebala održati na području Kupara u razdoblju između 1. i 3. kolovoza, zbog čega je 5 brodova HRM-a isplovilo iz luke Lora i usidrilo se nedaleko dubrovačke luke Gruž. No, 29. srpnja je predsjednik Milanović navodno izdao usmenu zapovijed načelniku GS OS RH generalu Tihomiru Kundidu o povlačenju brodova i stopiranju vježbe, čak i po cijenu smjene načelnika Kundida u slučaju neposluha.

Danas je, nakon obilaska požarišta u Skradinu, ministar obrane Ivan Anušić potvrdio da od vježbe koja je trebala početi sutra, 1. kolovoza, neće biti ništa.

Načelnik GS OS RH Kundid i ministar obrane Anušić u posjetu Zemuniku (Photo: MORH/J.Kopi)

„Nije navodno nego je zabranjena. Vježba je bila pripremana, vježba je trebala biti uoči ‘Oluje’, uoči Dana pobjede. Po pripremi te vježbe i kada su već nastali određeni troškovi da se ta vježba održi Predsjednik je tu vježbu zaustavio i zabranio. Zašto – ja nemam tu informaciju, nema nitko od nas tu informaciju, to je pitanje isključivo za njega“.

No samo 2 sata ranije, obilazeći zračnu bazu u Zemuniku, Anušić je dao do znanja da moguće i naslućuje razlog:

„Da, istina je, otkazana je. Vježba je bila pripremana, ta vježba je redovna vježba koja se održava svake godine. Ovaj puta je ona trebala biti u 9. mjesecu kao i svake godine, ali smo je sada željeli – tu vježbu – napraviti uoči proslave Dana pobjede, uoči Oluje. Ali je već u pola organizacije same vježbe, pripreme koje su bile gotove, isplovljavanje raketnih topovnjača koje su išle prema području gdje će biti vježba održana, Predsjednik je zabranio provođenje te vježbe. (…)  Koje je točno obrazloženje bilo? Nema obrazloženja“.

Nije trebalo dugo čekati na odgovor iz Ureda predsjednika. Očekivano, Milanović se oglasio putem priopćenja koje je potpisao njegov glasnogovornik Nikola Jelić i u kojem se opisuje tijek od ideje o provođenju do zabrane održavanja vježbe. Priopćenje prenosimo u cijelosti:

„Predsjednik Republike Hrvatske i Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Zoran Milanović obaviješten je u ponedjeljak, 29. srpnja, da MORH traži žurno održavanje jednodnevne vojne vježbe– situacijsko-pokazne demonstracije sposobnosti Hrvatske ratne mornarice– južno od Dubrovnika i to već 1. kolovoza umjesto u listopadu za kada je od ranije planirana vježba HARPUN, glavni obučni trodnevni događaj Hrvatske ratne mornarice.

Prošlogodišnja vježba “Harpun 23” (Photo: HRM)

Nejasni su razlozi zbog kojih je MORH želio vojnu vježbu HRM-a održati 1. kolovoza, dakle u jeku turističke sezone, umjesto početkom listopada kada je planirano održavanje glavnog obučnog događaja Hrvatske ratne mornarice u trajanju od tri dana. Pogotovo je nejasno stoga što se u turističkoj sezoni, tijekom srpnja i kolovoza, već 25 godina ne provode veće vojne aktivnosti na moru i u priobalju, kao ni kretanje vojnih kolona ključnim prometnicama.

Čim je obaviješten o planu hitnog održavanja situacijsko-pokazne demonstracije sposobnosti Hrvatske ratne mornarice 1. kolovoza, a nakon konzultacija s načelnikom Glavnog stožera OS RH, predsjednik Milanović odlučio je kako će se trodnevna vježba HARPUN održati prema već donesenom godišnjem planu, u okviru odobrenih financijskih sredstava, u predviđenom terminu početkom listopada u vodama srednjeg Jadrana.

Vojne vježbe moraju se održavati i Predsjednik Republike će u okviru svojih ovlasti osigurati nesmetano i redovito održavanje vojnih vježbi, ali one moraju biti uredno planirane i pripremljene, a ne ishitrene i na štetu hrvatskih građana i gospodarstva, u ovom slučaju hrvatskog turizma“.

Brodovi HRM u dubrovačkom akvatoriju (Photo: DubrovnikNet)

Fotografije i video-snimke u lokalnim su se medijima i na društvenim mrežama počele pojavljivati još od početka tjedna. Dobro se vidi prisutnost plovila u dubrovačkom kvatoriju: DBM-82 „Krka“, RTOP-12 „Kralj Dmitar Zvonimir“, OB-02 „Šolta“, DJB-107, kao i kolona BOV-Patria te nekoliko vojnih kamiona na magistrali kod Župe Dubrovačke. Lokalni portal DubrovnikNet u utorak 30. srpnja dobio je zanimljiv odgovor od Ministarstva obrane RH: „Možemo Vas izvijestiti kako je riječ o planiranim obučnim aktivnostima u trajanju od dva dana“. Istodobno je dano i upozorenje za pomorce koje, piše DubrovnikNet, daje jasniju sliku: „Od 30. srpnja u 8 sati do 1. kolovoza do 16 sati održava se vojna vježba u akvatoriju između rta Pelegrin i otočića Supetar. Zabranjeno je ribarenje i sidrenje. Ploviti oprezno!“.

Uz sve to treba podsjetiti i na današnje izjave ministra obrane Anušića te predsjednika RH Milanovića. Obojica govore o vježbi koja se održava svake godine na jesen, pri čemu Milanović izričito apostrofira vježbu „Harpun“ koja je glavni obučni događaj HRM-a (uz sudjelovanje pripadnika HKoV-a i ZSS-a, te HRZ), a ponekad posluži i kao vježba za certificiranje tima OS RH za neku od međunarodnih pomorskih operacija. „Harpun“ se uvijek do sada održavao u listopadu, na području oko Žirja koje službi kao pomorski poligon, i potpuno je nejasno zašto se sada trebao održati 2-2,5 mjeseca ranije u prostoru koji nije predviđen za vojne vježbe ovog tipa, a koje uključuju i bojna gađanja.

Prilikom nedavnog puta u Tivat, ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman zaustavio se na Prevlaci (Photo: GGR/Twitter)

Osim što je nekome (a trebalo bi jasno reći kome!) izgledalo sasvim u redu glavnu pomorsku vježbu vezati uz državnu proslavu Dana pobjede, neslužbeno se šuška da je ova nesuđena vježba trebala poslužiti  kao „pokazivanje mišića“ susjednoj Crnoj Gori. Naime, Crna Gora, osim što je tresu unutarnje političke turbulencije, trenutno ima i prilično nategnute odnose sa susjednom Hrvatskom, što se očitovalo nizom skandaloznih izjava novih crnogorskih čelnika, neugodnom atmosferom pri posjetima ministra obrane Anušića i ministra vanjskih poslova Grlić Radmana, te u konačnici hrvatskim proglašenjem potpredsjednika Vlade, predsjednika Skupštine Crne Gore i još jednog parlamentarnog zastupnika „personama non grata“. No to je sve još uvijek na razini političkih čarki i nesuglasica, i to između 2 NATO članice, dojučerašnje neprikosnovene saveznice i navodno dobrosusjedske države.

Smeta li turistima vojna vježba ispred plaže? Vjerojatno ne, možda bi, štoviše, poslužila i kao dodatna atrakcija, iako su danas ljudi puno osjetljiviji na pojavu vojske nego prije početka rata u Ukrajini. Ono što tu ipak najviše smeta je nedostatak suradnje i koordinacije u vrhu našeg nacionalnog sustava obrane, gdje su se u dnevno-političkom viru utopile vježbovne aktivnosti Hrvatske ratne mornarice.

Na dan kad je Općinski prekršajni sud u Zagrebu oslobodio od optužbi Zagrebački holding za masovno okupljanje na sprovodu Milana Bandića 3. ožujka, iz proceduralnih razloga (činjenični opis ocijenjen nepodvedivim pod kažnjive odredbe Zakona o sustavu civilne zaštite), donosimo treći dio analize djelovanja i problema hrvatskog sustava upravljanja krizama. Dok se u prvom dijelu autor osvrnuo na ustroj i podrijetlo tog sustava, a u drugom dijelu razmotrio detalje odgovora RH na konkretnu i aktualnu pandemijsku krizu – u trećem je dijelu razmotreno zašto nikakva poboljšanja aktualnog sustava u Hrvatskoj nisu izvedena tijekom zatišja među valovima pandemijske krize.

Post-krizno razdoblje

Glavne zadaće u ovoj fazi su evaluacija organizacije djelovanja u krizi, i pripreme koje se izvode na temelju uočenih nedostataka i nužnih promjena organizacije i načina njezinog kriznog djelovanja. Na operativnoj razini sustava upravljanja krizama – isti se vraća u rutinski način djelovanja. Na strateškoj razini djelovanja – provodi se analiza njegovog djelovanja u završenoj krizi i na temelju tih lekcija napraviti potrebne promjene u strukturi i organizaciji sustava, te eventualno razviti nove sposobnosti sustava. Iako kronološki ova faza još nije nastupila, u stvarnosti ona se djelomično trebala provesti tijekom ljeta prošle godine. Zatišje između prvog i drugog vala pandemije trebalo se iskoristiti za analizu problema nastalih tijekom proljeća u prvoj fazi djelovanja improviziranog sustava upravljanja u kriznim situacijama. Cilj je trebao biti otklanjanje barem dijela uočenih problema (svi problemi nisu se mogli ukloniti zbog nedostatka ljudskih i materijalnih resursa). To nije urađeno, a negativne posljedice ovog previda postale su vidljive u listopadu prošle godine.

S obzirom na probleme navedene u prva dva dijela ove analize, kako se može objasniti pogoršanje djelovanja hrvatskog sustava upravljanja u krizama nakon uspješne početne faze na početku pandemije? Zemlja koja se našla u sličnoj situaciji je Češka, i njezino iskustvo može se primijeniti na situaciju u Hrvatskoj. Na početku pandemije Češka je poduzela niz brzih i učinkovitih mjera (zatvaranje granica, uvođenje karantene, stroge epidemiološke mjere, uspješna krizna komunikacija) koje su imale potporu stanovništva. Međutim, kada je početkom ljeta pokrenut proces popuštanja mjera pokazalo se da je isti bio prebrz i s raširenim uvjerenjem da je virus oslabio i da više ne predstavlja opasnost. Zaštitne mjere su ukinute (umjesto poticanja nastavka nošenja zaštitnih maski proširila se priča o njihovoj štetnosti), a premijer Andrej Babiš proglasio je pobjedu nad virusom. Svaki prijedlog o ponovnom uvođenju epidemioloških mjera bio je zaustavljen. Kada je u kolovozu započeo rast broja zaraženih osoba mjere su ponovno uvođene, ali nevoljko. U listopadu su održani lokalni izbori, a do tada se oklijevalo s uvođenjem oštrijih mjera koje bi odgodile izbore a vjerojatno i utjecale na njihov ishod (što bi se vjerojatno negativno odrazilo na rezultat vladajuće stranke). Kulminacija pogrešnih poteza i ponašanja na svim razinama društva omogućila je razmahivanje epidemije u rujnu i listopadu prošle godine, nakon čega je uvođenje oštrog zatvaranja postalo neizbježno.

Hrvatska 2020. – rast broja zaraženih nakon ljetnog popuštanja mjera

Ista stvar dogodila se i u Hrvatskoj. Nakon uspješnog obuzdavanja epidemije u proljeće objavljena je pobjeda nad virusom, a kombinacija dva činioca (parlamentarni izbori u srpnju, te potreba brzog otvaranja kako bi se donekle spasila turistička sezona i spriječio gospodarski kolaps) došlo je do naglog popuštanja mjera. Rezultat je bio isti kao i u češkom slučaju – veliki rast oboljelih i umrlih osoba nakon ljeta, koji je na kraju prisilio hrvatske vlasti na ponovno uvođenje oštrih epidemioloških mjera. No, i to je urađeno sa zakašnjenjem. U oba slučaja postoji još jedan činilac koji se mora uzeti u obzir pri analizi djelovanja sustava upravljanja u kriznim situacijama. To je utjecaj politizacije na odluke i mjere poduzete u kriznoj situaciji. Problem politizacije već je spomenut na nekoliko mjesta u ovoj analizi, te je potrebno jasno definirati značenje ovog pojma.

Opasnosti politizacije

Kada se govori o činiocu politizacije, misli se na politizaciju javne uprave što uključuje i njezinu komponentu za djelovanje u kriznim situacijama. Ova tema je u središtu brojnih rasprava u okviru zapadnih demokracija vođenih tijekom zadnja dva stoljeća.

Premijer Plenković u razgovoru za CNBC: “Pobijedili smo virus u prvom poluvremenu”

Što je politizacija javne uprave? Postoje mnoge definicije no za ovu analizu uzeta je opća definicija koju su 2004. godine dali politolozi Guy Peters i Jon Pierre: to je zamjena kriterija zasnovanih na sposobnosti sa političkim kriterijima u odabiru, zadržavanju, promicanju, nagrađivanju i discipliniranju članova javne uprave. Politički kriteriji su ili (1) ideološki (lojalnost stranačkom programu, ideologiji stranke ili vođi stranke) ili (2) zasnovani na patronaži koja može biti izborna (nagrađivanje lojalnih članova stranke i političkih donatora) i organizacijska (postavljenja koja imaju za cilj jačanje utjecaja političke stranke u državnim institucijama), a najčešće je kombinacija oba ova činioca. U oba slučaja karijera pripadnika javne uprave više ovisi o političkim normama umjesto profesionalnim normama definiranim zakonskim okvirom. U opisanim okolnostima u radu javne uprave prednost se ne daje ostvarivanju javnih interesa, već ostvarivanju stranačkih interesa, te ciljeva pojedinih interesnih skupina i pojedinaca povezanih sa vladajućom političkom strankom.

Američki senator iz 19. stoljeća u omiljenoj igri bira stranačkog kandidata za predsjednika SAD – tipičan primjer političke patronaže

Postoji niz oblika politizacije javne uprave, a jedan od najpoznatijih je sustav političke patronaže poznatiji i pod nazivom sustav plijena (spoils system). Ključno obilježje sustava plijena je da pobjednik na izborima (politička stranka) nagrađuje svoje članove položajima u javnoj upravi. Sustav političke patronaže dovodi u pitanje podjelu između političara kao donositelja odluka (vlada) i profesionalne birokracije kao izvršitelja tih odluka (javna uprava). Ova podjela predstavlja glavni organizacijski princip zapadnih političkih sustava. Javna uprava je uvijek izložena političkom utjecaju, ali ona ne smije biti politizirana već zadržati autonomiju, profesionalizam i integritet u djelovanju. To znači da se ne smije nekritički prihvatiti svaki prijedlog (posebno ako je upitna njegova stručnost i/ili zakonitost), već se argumentirano mora odbiti i s time upoznati javnost. U slučaju politizacije javne uprave sve prednosti ovakvog sustava se gube. Kao primjer nastojanja zadržavanja autonomije i profesionalnosti institucija javne uprave može se navesti recentni slučaj u SAD. Nakon izbijanja epidemije virusa COVID-19 u Sjedinjenim Američkim Državama, Trumpova administracija nastojala je političkim pritiscima prisiliti federalne zdravstvene institucije da nekritički prihvate stavove predsjednika Donalda Trumpa (u početku negiranje pandemije, zatim odbijanje provođenja mjera za suzbijanje pandemije zbog njihovog negativnog učinka na američku ekonomiju, nuđenje raznih neprovjerenih tretmana, negiranje ozbiljnosti situacije, a na kraju i nepripremljenost za distribuciju cjepiva). Ovim nastojanjima od početka su se suprotstavili dr. Anthony Fauci (ravnatelj Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti), kao i niz predstavnika drugih federalnih zdravstvenih institucija koji su se odbili politizirati i zadržali profesionalizam u djelovanju. U djelovanju ovako politizirane javne uprave ključno je kontrolirati postavljenje i karijeru djelatnika iste.

Posljedice politizacije javne uprave najčešće su negativne: (1) izmjenjivost položaja u stranačkoj hijerarhiji i javnoj upravi koja vodi uspostavi političke kontrole nad javnom upravom; (2) traženje od pripadnika javne uprave da se angažiraju u političkoj stranci (često je to uvjet za dalje napredovanje); (3) zamjena napredovanja na temelju sposobnosti sa napredovanjem na temelju političke podobnosti; (4) poticanje korupcije. Krajnji negativni rezultat su loše javne politike.

Politizacija javne uprave dovodi do dvije vrste negativnih posljedica na sustave upravljanja u kriznim situacijama. Prva negativna posljedica je degradacija sposobnosti sustava, što je vidljivo na primjeru SAD. Kada je 2014. godine izbila epidemija ebole u Zapadnoj Africi, predsjednik Obama napravio je kompletno restrukturiranje sposobnosti SAD za borbu protiv pandemije. Organizirane su dvije skupine za nadzor epidemije i zapovijedanje u krizi (jedna u Ministarstvu domovinske sigurnosti i druga u Bijeloj kući, kao dio Vijeća za nacionalnu sigurnost) zadužene za koordiniranje i upravljanje svim državnim institucijama i sposobnostima na ovom području. Potporu ovim skupinama davali su Nacionalni instituti za zdravlje (NIH – 27 instituta organiziranih u okviru ove federalne institucije), te Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC). Također je pripremljen detaljni plan i procedure postupanja u slučaju epidemije. Tako je na federalnoj razini stvoren sustav za pružanje potpore vlastima na razini saveznih država i niže (koje ne mogu biti djelotvorne bez vođenja i materijalne potpore sa federalne razine).

Cjelokupni taj mehanizam demontirala je Trumpova administracija između 2017. i 2019. godine kroz ukidanje novih upravljačkih struktura i smanjivanje financiranja ostalim komponentama sustava (uključujući i potpuno ukidanje nekih programa zdravstvene sigurnosti). Strategije i planovi djelovanja Obamine administracije za slučaj pandemije potpuno su zanemareni (na primjer, tijekom prva dva mjeseca izbijanja pandemije nisu provedeni planovi za stvaranje zaliha potrebne medicinske opreme na federalnoj razini, a kada se konačno počelo sa kupovinom opreme bilo je prekasno a odobrena sredstva bila su premala – broj zaraženih osoba povećavao se toliko brzo da medicinske ustanove na razini saveznih država nisu mogle pravodobno reagirati na pogoršavanje situacije). To je bilo praćeno i intenzivnom politizacijom američkog zdravstvenog sustava povezanom sa pokušajima ukidanja tzv. programa “Obamacare”. Rezultat je bio kolosalni neuspjeh američke javne uprave u pružanju odgovora na pandemiju izazvanu virusom COVID-19.

Druga negativna posljedica je gubljenje povjerenja populacije u sposobnosti političkog vodstva za uspješnim djelovanjem u krizi, što se vidi na primjeru švedske strategije borbe protiv pandemije. Održavanje visokog političkog povjerenja građana u odluke vlade (koje američki politolog Marc J. Hetherington definira kao “temeljnu orijentaciju evaluacije vlade, zasnovanu na procjeni uspješnosti djelovanja vlade na temelju normativnih očekivanja stanovništva”), te vladajućih struktura u stručnu ekspertizu specifično je obilježje švedskog političkog sustava. Na početku izbijanja pandemije švedska javnost iskazala je visoku potporu djelovanju vlade te strategiji glavnog državnog epidemiologa Andersa Tegnella usmjerenoj na izbjegavanje zatvaranja. Ali, kako su rasle dvojbe o ispravnosti švedske strategije tako se počela smanjivati i potpora javnosti poduzetim mjerama. Dana 23. lipnja 2020. švedski dnevni list Dagens Nyheter donio je istraživanje agencije Ipsos koje je pokazalo značajan pad povjerenja u odnosu na istraživanje napravljeno u travnju – snažno povjerenje u sposobnost vlasti da se nose sa zdravstvenom krizom pokazalo je 45 % ispitanih (56 % u travnju), slabo povjerenje u sposobnosti vlasti 29 % (prije 21 %), snažno povjerenje u nacionalnu zdravstvenu agenciju 57 % (prije 69 %), te potporu u djelovanje epidemiologa Andersa Tegnella 60 % (prije 69 %). Potporu vladi lijevog centra dalo je 38 % ispitanih (prije 50 %), a premijeru Stefanu Loftvenu 39 % (prije 49 %). Iduće istraživanje agencije Ipsos objavljeno je u Dagens Nyheteru 2. rujna. Prema nalazima istraživanja pokazano je povjerenje u nacionalnu zdravstvenu agenciju od 58 %, potporu djelovanje epidemiologa Andersa Tegnella 63 %, a potporu premijeru Loftvenu 34 posto.

Glavni švedski državni epidemiolog (Photo: Mattias Ahlm/Sveriges Radio)

U istraživanju agencije Ipsos objavljenom 26. studenog 82 % ispitanih izjavilo je kako je zabrinuto ili vrlo zabrinuto sposobnošću djelovanja švedskog zdravstvenog sustava u pandemiji, samo 42 % pokazalo je povjerenje u sposobnost vlade da se nosi sa krizom, a 44 % izrazilo mišljenje da švedske vlasti ne poduzimaju sve potrebne akcije u borbi protiv virusa. Formalno priznanje o neuspješnoj švedskoj strategiji borbe protiv virusa CORONA-19 dao je u javnom obraćanju švedski kralj Carl XVI Gustaf 17. prosinca prošle godine, te švedska Vlada nešto ranije donošenjem mjera o zatvaranju zemlje. O tome na koji će se način ovaj neuspjeh odraziti na spremnost švedske populacije u davanje povjerenja i potpore djelovanju vlasti u budućim krizama tek će se vidjeti.

RH i politizacija

Kakva je situacija po pitanju politizacije javne uprave u Hrvatskoj? Ponovno se vratimo na analizu Europske komisije o stanju javne uprave u Hrvatskoj (Public administration characteristics and performance in EU28: Croatia). Po pitanju politizacije u ovom dokumentu se konstatira sljedeće:

1. Politizacija je stalno obilježje i jedan od glavnih problema javne uprave u Hrvatskoj. Pokušaji depolitizacije javne uprave svode se samo na dimenziju reduciranja pozicija političkih postavljenja kroz uvođenje prakse raspisivanja javnih natječaja. Ali, s obzirom da vlada zadržava potpunu kontrolu nad procedurom izbora, konačni rezultat je zanemarivanje profesionalnih i obrazovnih standarda i stavljanje naglaska na vođenje interviewa (zanemaruje se element sposobnosti kandidata). To je omogućilo da se veliki broj politički postavljenih pripadnika javne uprave ponovno imenuje koristeći nove procedure, što ukazuje na neuspjeh mjera depolitizacije bez obzira na izmjene zakonske regulative između 2009. i 2016. godine. Na lokalnim razinama vlasti politizacija je intenzivirana nakon donošenja zakona o izravnom izboru gradonačelnika 2009. godine, a stalni problem ostaje i imenovanje politički postavljenih osoba na upravljačke pozicije (str. 123).
2. Navođenje razloga smanjivanja profesionalizma u hrvatskoj javnoj upravi. Kao razlozi se navode: jačanje političkog utjecaja u novačenju javnih djelatnika; širenje političkih pozicija u javnoj administraciji; osnivanje novih agencija bez primjene standarda profesionalnosti i sposobnosti; uvođenje velikog broja političkih savjetnika; nepostojanje napretka po pitanju administrativne edukacije visokih dužnosnika u javnoj upravi; jedva vidljivi rezultati školovanja osoblja tijekom njihove službe; nepromoviranje standarda u odnosu javnih djelatnika prema građanima. Tu je i nepostojanje motivacije djelatnika za usavršavanjem i inoviranjem (str. 133).

Kako premijer Plenković vidi Stožer civilne zaštite? (Photo: Vlada RH)

Navedene osobine politizacije javne uprave u Hrvatskoj konzistentne su s patronažnim modelom politizacije u kome politička stranka na vlasti ne pravi razliku između vlade i javne uprave te ih percipira kao jedinstvenu cjelinu s kojom može raspolagati prema vlastitoj volji i interesima (od nagrađivanja članova stranke do pogodovanja interesnim skupinama povezanima sa strankom). Ovakvo shvaćanje javne uprave u Hrvatskoj potvrđuje izjava premijera Andreja Plenkovića dana 12. rujna 2020. godine (povodom očekivane odluke Ustavnog suda o mjerama koje je donio nacionalni Stožer), kojom se priznaje i prihvaća politizacija nacionalnog Stožera civilne zaštite: ”Taj stožer je osnovan od strane Vlade RH, nije neki stožer koji ima apolitičan karakter, neovisno tijelo… Ustrojeno je temeljem hrvatskih zakona i ti ljudi su nominirani od strane Vlade RH“.

Ispraćaj HDZ-ovog saborskog zastupnika Miroslava Tuđmana – “u skladu s epidemiološkim mjerama” (Photo: HDZ)

Kako se politizacija javne uprave u Hrvatskoj odražava na rad sustava za upravljanje u kriznim situacijama? Vladajući HDZ nastojao je iskoristiti djelovanje sustava u tekućoj krizi radi ostvarivanja političkih ciljeva stranke. Mogu se navesti dva glavna poticaja za takvo ponašanje. Prvi je značaj parlamentarnih izbora za konsolidaciju vlasti HDZ-a (postizanje uvjerljive pobjede na izborima i sprječavanje situacije da ostvareni rezultati budu ugroženi u post-izbornom razdoblju) nakon što je Andrej Plenković na unutarstranačkim izborima nanio težak poraz desnoj struji unutar stranke. Drugi je nastojanje što je moguće bržeg ukidanja epidemioloških mjera uvedenih u proljeće prošle godine kako bi se barem djelomično spasila nadolazeća turistička sezona i smanjio očekivani veliki proračunski deficit. Problem je u činjenici da se kroz način njihove realizacije (pogodovanje određenim subjektima radi održavanja političke potpore HDZ-u prije i nakon izbora, te prebrzo ukidanje epidemioloških mjera i kasnije ponovno sporo uvođenje istih) stvorila situacija koja je rezultirala velikim porastom broja oboljelih u razdoblju od kraja kolovoza do prosinca prošle godine.

Da je u ostvarivanju ovih ciljeva prisutna politizacija sustava za upravljanje u kriznim situacijama formiranog izbijanjem pandemije ukazuju sljedeći primjeri:

1. Pogodovanje određenim društvenim skupinama koje daju političku potporu HDZ-u. Među najveće kritike upućene Vladinim mjerama je pogodovanje društvenim skupinama od kojih dobiva političku potporu. To su Katolička Crkva i braniteljske udruge.

Još prije donošenja odluke o popuštanju epidemioloških mjera dopuštena je crkvena procesija na Hvaru održana 10. travnja 2020. godine pri čemu su se nakon početnog pridržavanja kršile epidemiološke mjere (što pokazuju snimke procesije) usprkos tvrdnjama Krešimira Capaka da su one poštovane. Navedeni obrazac nastavio se i u idućim mjesecima, pri čemu je od strane dijela svećenika zabilježen snažan otpor epidemiološkim mjerama, a od strane vlasti nekažnjavanje kršenja mjera. Sociolog religije Ivica Maštruko istaknuo je kako je dopuštanjem otvaranja vjerskih institucija Stožer donio političku odluku čime je, prema Maštruku, “pokazao da je podložan konformizmu i jednoj grupaciji građana“. Posve suprotan primjer je poštivanje donesenih odluka od strane Katoličke Crkve u Njemačkoj, Italiji, Poljskoj i Nizozemskoj. U ovim zemljama nije se pokušalo izbjeći uvedena ograničenja (a u nekim slučajevima i potpune zabrane) u izvođenju vjerskih obreda.

Popuštanja braniteljskim udrugama bilo je vidljivo u obilježavanju Dana sjećanja na Vukovar. Ova komemoracija vjerojatno je održana radi sprečavanja desničarskih reakcija u slučaju neodržavanja iste unutar i izvan HDZ-a. Kako bi se dopustilo obilježavanje ovog dana i organizacija vukovarske Kolone sjećanja došlo je do ublažavanja zakonskih odredbi o okupljanju (ukidanje ograničenja od 50 ljudi na javnim okupljanjima). Doneseno ublažavanje mjera odmah je osudila Hrvatska udruga bolničkih liječnika, a snimke Kolone sjećanja napravljene 18. studenog 2020. pokazale su da se mnogi od nekoliko tisuća okupljenih  (procjene se kreću od 5.000 do 10.000 osoba) nisu pridržavali epidemioloških mjera (nošenje zaštitnih maski, održavanje udaljenosti). Za usporedbu, u drugim zemljama bez obzira na značenje ovakvih događaja nije došlo do velikih okupljanja. Na primjer, u Francuskoj je predsjednik Macron otkazao vojnu paradu i okupljanje u Parizu na Dan pobjede 8. svibnja, a na Dan Bastillie (14. srpnja) održana je samo mala vojna parada na drugoj lokaciji i uz minimalni broj okupljenih.

“Adria Tour” – jedno od rijetkih događanja prekinuto zbog nepridržavanja epidemioloških mjera (Photo: Vlada RH)

2. Nekonzistentnost i selektivnost u primjeni epidemioloških mjera. Usprkos konstantno ponavljanim prijetnjama kaznama u slučaju nepoštivanja epidemioloških mjera vidljivo je stalno dopuštanje kršenja istih bez ikakvih sankcija. U lipnju prošle godine u Zadru je održan teniski turnir Adria Tour u organizaciji Novaka Đokovića kao promidžbeni potez radi privlačenja stranih turista na početku turističke sezone. Iako je dozvola za održavanje dana uz uvjet pridržavanja epidemioloških mjera zbog njihovog nepridržavanja turnir je prekinut, ali usprkos niza slučajeva zaraze nisu poduzete nikakve sankcije. Isto se dogodilo pri slavlju navijača Torcide u Splitu, 29. listopada 2020. godine, pri obilježavanju 70-godišnjice ove navijačke skupine.

Ovo nisu jedini slučajevi. Tu je sada već zaboravljeno nekažnjavanje odgovornih za 18 smrtnih slučajeva zbog zaraze virusom COVID 19 u travnju prošle godine u splitskom Domu za starije i nemoćne (u medijima je iznesena ocjena da je time štićen splitski član HDZ-a Ivan Škaričić), a u studenom prošle godine u istom domu ponovno je došlo do zaraze štićenika. Mogu se navesti i drugi slučajevi. Na primjer, u trenutku pisanja ove analize postao je aktualan slučaj šibensko-kninskog župana i načelnika županijskog Stožera civilne zaštite Nikole Blaževića koji je uhvaćen u kršenju epidemioloških mjera (organiziranje privatne zabave u zatvorenom hotelu), ali odbija podnijeti ostavku i ovaj vrući kesten stavlja u ruke nacionalnog Stožera i njegove stranke. Tu su i drugi recentni primjeri – “korona svadbe” u Lici ili kršenje epidemioloških mjera na sprovodima Miroslava Tuđmana i Milana Bandića.

Navedeni primjeri upućuju na djelovanje u čijem korijenu leže i političke kalkulacije, čime se sprečava brzo i odlučno kažnjavanje kršitelja mjera. Krajnja konzekvenca je gubljenje povjerenja javnosti u djelovanje Vlade i rastuće odupiranje donesenim mjerama, što je bilo vidljivo tijekom okupljanja studenata u Zagrebu početkom veljače.

3. Raspisivanje parlamentarnih izbora 7. srpnja prošle godine usprkos u tom trenutku ne previše povoljnoj epidemiološkoj situaciji. U hrvatskim medijima je prisutna ocjena kako je vladajući HDZ raspisao izbore usprkos upozorenjima medicinske struke o potrebi njihovog odgađanja kako bi iskoristio uspjeh u početnoj fazi suzbijanja epidemije. Kao drugi razlog navodi se tada prisutna nesigurnost o ekonomskim rezultatima turističke sezone što je utjecalo da se izbori organiziraju prije nego što bi se osjetile ekonomske posljedice u slučaju neuspjeha sezone.
4. Tretiranje svake kritike usmjerene prema radu nacionalnog Stožera kao napada na Vladu i hrvatsku državu. Ovaj činilac već je istaknut u dijelu analize o kriznom komuniciranju. Kao dodatni argument za ovu tezu može se navesti reakcija Vlade na apel 26 hrvatskih znanstvenika na čelu s Ivanom Đikićem objavljen u listopadu prošle godine. U apelu je naglašena potreba hitnog poduzimanja oštrijih epidemioloških mjera kako bi se spriječio veliki porast oboljelih. Reakcija Vlade bila je neuspjeli pokušaj odstranjivanja pet potpisnika apela iz rada Znanstvenog vijeća (koje daje Vladi stručne savjete u suzbijanju pandemije) kako bi se spriječili disonantni tonovi u radu ovog tijela i osigurala potpora vijeća budućim političkim potrebama Vlade.

Kao primjer drugačijeg postupanja može se navesti otvaranje parlamentarne istrage u Kanadi u listopadu prošle godine. Cilj istrage je procjena epidemioloških mjera kanadske vlade za vrijeme prvog vala pandemije, a protiv pokretanja bili su vlada i poslovni krugovi (njihovo protivljenje nije uključivalo i pokušaje sprječavanja pokretanja istrage). U Švedskoj je u prosincu predstavljen prvi izvještaj posebnog državnog odbora  osnovanog 30. lipnja 2020. godine koji analizira djelovanje švedskih vlasti u suzbijanju pandemije. Prvi izvještaj istaknuo je ozbiljne nedostatke (zaštita starije populacije nije bila adekvatna) a konačni izvještaj biti će objavljen 2022. godine.

5. Spremnost članova Nacionalnog stožera za davanje potpore dvojbenim odlukama Vlade. Uz raniji primjer naveden u analizi kriznog komuniciranja mogu se navesti i drugi. To je potpora Krunoslava Capaka i Alemke Markotić promjeni epidemioloških pravila prije Vukovara, kao i labavljenju epidemioloških mjera za vrijeme Božića, opravdavanje nepoduzimanja mjera protiv okupljanja navijača Torcide u Splitu od stane Davora Božinovića, ili odbijanje davanja odgovora Božinovića i Capaka na pitanje o usporedbi mjera ograničenja prema ugostiteljskim objektima i crkvenim zgradama.

Rezultat ovakvog ponašanja članova nacionalnog Stožera (u kombinaciji s drugim indikatorima politizacije) vidljiv je u smanjivanju potpore javnosti radu nacionalnog Stožera. Krajem prosinca televizija N1 objavila je rezultate istraživanja prema kome je 46 % ispitanih iskazalo nepovjerenje u rad Stožera. Slično istraživanje Nove TV pokazalo je da 68 % ispitanih daje potporu radu Stožera, ali da je ta brojka u odnosu na studeni u padu (tada je iznosila 76 %). U istom razdoblju postotak nezadovoljnih radom Stožera je porastao s 19 % na 27 %. Istraživanje RTL televizije u lipnju je pokazalo da 62 % ispitanih ima puno ili potpuno povjerenje u rad Stožera, a 25,2 % dosta povjerenja. U ispitivanju napravljenom početkom prosinca 30,5 % ispitanih potpuno je vjerovalo radu Stožera, 29,8 % dosta povjerenja, a 37,9 % nikakvo ili minimalno povjerenje. Navedena ispitivanja ukazuju na trend gubljenja potpore radu Stožera.

6. Korištenje epidemioloških mjera u pokušaju opravdavanja zabrane rada trgovina nedjeljom. U okviru epidemioloških mjera HDZ je preko Stožera krajem travnja prošle godine pokušao ponovno ostvariti dugogodišnju želju zabrane rada nedjeljom s obrazloženjem da se time želi dati dan odmora zaposlenima u trgovini te smanjiti mobilnost građana koja pogoduje širenju virusa. Nakon protesta dijela javnosti i medija zabrana je prekinuta u okviru popuštanja epidemioloških mjera, a Ustavni sud ju je u rujnu ukinuo.
7. Nepostojanje mehanizma nadzora primjene mjera nacionalnog Stožera civilne zaštite. Potreba uspostave mehanizma nadzora, od strane parlamenta ili nekog drugog tijela, objašnjena je u travanjskoj analizi. Prisutno je konstantno odbijanje Vlade za uspostavom ovakvog mehanizma. Vlada se u prosincu prošle godine samo obavezala kako će tri puta godišnje Saboru dostaviti izvješće o provedbi mjera iz Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, ali ovo rješenje ne obuhvaća detaljnu analizu djelovanja cjelokupnog sustava upravljanja u krizama, kao ni pitanje odgovornosti izvršne vlasti za provedbu donesenih mjera.

Kako dalje?

Kako objasniti kršenje i ignoriranje vlastitih pravila?

Tekuća pandemija (pojava trećeg pandemijskog vala) te potresi u Zagrebu i na području Banije ukazuju na ozbiljne probleme koji postoje u Hrvatskoj u organiziranju djelotvornog sustava za upravljanje u kriznim situacijama. Izbijanje pandemije pokazalo je kako je toliko slavljen sustav domovinske sigurnosti zapravo papirnati tigar i da u stvarnosti ne postoji. Ta činjenica je pokrenula hitno improviziranje zamjenskog sustava. Pri tome radilo se bez jasnog koncepta i razrađenog plana, a rezultat je vidljiv sada – nakon početnih uspjeha improvizirani sustav konstantno se suočava sa problemima nastalim iz ovog ad hoc pristupa, dodatno pogoršanim dugoročnim posljedicama politizacije hrvatske javne uprave.

Bez obzira na optimističke izjave vlasti, ovako dizajniran sustav nije sposoban dati tražene rezultate. Najbolji primjer je činjenica da ni dva mjeseca nakon potresa na Baniji nije obnovljeno djelovanje komunalnih službi, a ni osigurano sustavno zbrinjavanje svih stanovnika pogođenih posljedicama potresa. Sve to ukazuje na neuspjeh sustava civilne zaštite (ovaj neuspjeh traži i detaljno evaluaciju razloga takvog ishoda, što će biti tema posebne analize u budućnosti) i to u odgovoru na tradicionalnu vrstu prijetnje za koju je sustav morao biti spreman.

Svaka kritička analiza ne zaustavlja se samo na opisivanju razloga disfunkcionalnosti pojave koju raščlanjuje, već nastoji i ponuditi perspektivu rješavanja uočenih problema. U slučaju nesposobnosti hrvatskog sustava upravljanja u kriznim situacijama činilac koji je značajno utjecao na donesena rješenja bilo je nastojanje za izbjegavanjem tvrdog zatvaranja zbog teških posljedica za hrvatsko gospodarstvo. U analizi je rečeno da je ovaj činilac bio presudan u odlaganju ponovnog uvođenja strožih epidemioloških mjera usprkos drugačijem mišljenju medicinske struke. Stoga se logično postavlja pitanje: postoje li primjeri uspješnog djelovanja sustava upravljanja u kriznim situacijama koji su omogućili izbjegavanje ili minimiziranje tvrdog zatvaranja i time ne samo prekidanje ekonomskih aktivnosti već i odvijanje normalnih socijalnih interakcija? Naravno da postoje.

Primjeri uspješnog djelovanja

Za ove primjere mogu se navesti zemlje s demokratskim poretkom koje su u tekućoj pandemiji postignule kontrolu širenja virusa COVID-19 bez potpunog zaustavljanja gospodarske aktivnosti. To su na azijsko-pacifičkom području Australija, Novi Zeland, Južna Koreja, Singapur i Tajvan. U Europi to su Danska, Norveška i Finska.

Kada se govori o prvoj skupini zemalja, mogu se navesti idući razlozi koji su doveli do ovog rezultata:

1. Pravovremeno sveobuhvatno pripremanje za moguću pandemiju na temelju pristupa “whole of the society approach“. Za nabrojane zemlje epidemija SARS virusa 2003. godine bila je poziv na uzbunu, nakon čega je započelo sustavno planiranje i razvijanje sposobnosti za borbu protiv pandemije koje nije obuhvatilo samo državne institucije već cjelokupnu društvenu zajednicu.
2. Razvijanje i jačanje sustava javnog zdravstva. Za razliku od većine europskih zemalja gdje su sustavi javnog zdravstva bili oslabljeni politikom štednje uvedenom nakon početka financijske krize 2008. godine, kod ovih pet dalekih zemalja nastavljeno je ulaganje u javni zdravstveni sektor.
3. Brzo donošenje i primjena odluka nužnih za ograničavanje širenja zaraze. Ovdje je posebno važno istaknuti brzo uvođenje kontrole granica radi sprečavanja dolaska zaraženih osoba. Na taj način u Australiji je u drugom valu pandemije značajno smanjena stopa smrtnosti u odnosu na početak pandemije. Za pravovremeno odlučivanje od izuzetne važnosti je bilo brzo prikupljanje i analiza podataka o širenju zaraze na globalnoj razini i u samoj zemlji.
4. Djelotvorno praćenje širenja zaraze i poduzimanje mjera karantene. Zahvaljujući brzom odlučivanju i dostupnim sredstvima sve nabrojane zemlje su na početku krize započele ekstenzivno testiranje, praćenje i izoliranje zaraženih osoba. Pri izolaciji umjesto samoizolacije kod kuće u najvećem broju slučajeva primjenjivala se institucionalna izolacija za koju su pravodobno razvijene odgovarajuće sposobnosti smještaja. Upravo zavaljujući kombinaciji brzog testiranja i transparentnosti podataka o širenju zaraze, uspješne izolacije zaraženih, zaštite medicinskog osoblja i strogog kažnjavanja kršenja mjera izolacije Južna Koreja usprkos ozbiljnoj situaciji na početku prvog vala pandemije nije uvela ekonomsko zatvaranje zemlje, te je do kolovoza prošle godine po broju potvrđenih slučajeva zaraze pala s 4. na 76. mjesto globalne ljestvice.
5. Dobro provedena krizna komunikacija. Sve analize ukazuju na strateški značaj kriznog komuniciranja u dobivanju potpore stanovništva poduzetim mjerama i pridržavanju uvedenih ograničenja.

Australska Vlada je shvatila značaj kriznog komuniciranja

Primjenom navedenih mjera pet azijsko-pacifičkih zemalja je gotovo u potpunosti izbjeglo veliko zaključavanje. Južna Koreja, Singapur i Tajvan nisu uveli zaključavanje. U slučaju Australije potpuno zaključavanje je provedeno u gradu Melbourne, te je time spriječeno intenziviranje zaraze u cijeloj zemlji. U slučaju Novog Zelanda na početku pandemije proglašeno je zaključavanje cijele zemlje. Napravljene analize pokazuju da je glavni razlog za ovu mjeru (koja se na kraju pokazala uspješnom jer je broj žrtava značajno pao) bio nepostojanje središnje institucije za upravljanje mjerama u slučaju pandemije, koja nije bila predviđena planom odgovora na ove krizne situacije.

U Europi Danska, Norveška i Finska su u razdoblju od početka rujna do završetka studenog prošle godine uz umjerena ograničenja i bez zatvaranja (koje je postojalo na početku epidemije) postigle veliko smanjivanje broja smrtnih slučajeva. To je postignuto jasnim definiranjem ciljeva donesenih mjera i uspješnim kriznim komuniciranjem kojim je stanovništvo prihvatilo iste, te kroz povećavanje i ubrzavanje broja testiranja. Usprkos tom uspjehu mogućnost zatvaranja nije zanemarena. To se dogodilo u Danskoj nakon velikog povećanja broja zaraženih i smrtnih slučajeva u studenom prošle godine. Ova odluka nije odgađana i hitno je donesena

Ovi i drugi slučajevi su naglasili važnost kriterija za smanjivanje i ukidanje restriktivnih mjera, pošto prebrzo ukidanje može ponovno izazvati povratak infekcije i dugoročno nanijeti veće ekonomske štete od šteta nastalih zaključavanjem. Britanski medicinski časopis The Lancet je nedavno na temelju analize strategije djelovanja odabranih azijsko-pacifičkih (Hong Kong, Japan, Novi Zeland, Singapur, Južna Koreja) te nekoliko europskih zemalja (Njemačka, Norveška, Španjolska, Ujedinjeno Kraljevstvo) objavio sljedeće preporuke:

Jako jednostavno. Ali samo na prvi pogled…

1. Donošenje jasnog plana ukidanja restrikcija te postojanje transparentnog procesa odlučivanja je ključno za postizanje uspjeha. Za svaku fazu olakšavanja uvedenih ograničenja moraju se definirati precizni kriteriji i epidemiološke mjere.
2. Vlade moraju uspostaviti robusne sustave za detaljni nadzor epidemiološke situacije prije ukidanja ograničenja. Podaci se moraju prikupljati i analizirati u realnom vremenu a u njihovom tumačenju moraju biti ključni epidemiološki kriteriji.
3. I nakon olakšavanja ili ukidanja mjera još određeno vremensko razdoblje mora se nastaviti sa primjenom kontrolnih mjera za smanjivanje mogućnosti širenja zaraze (socijalna udaljenost, nošenje zaštitnih maski). Da bi kontrolne mjere bile uspješne vlade moraju educirati i aktivno komunicirati sa javnošću.
4. Prije olakšavanja ili ukidanja mjera svaka zemlja mora imati uspostavljen djelotvorni sustav za pronalaženje, testiranje, praćenje, izoliranje i potporu zaraženim osobama. Kao primjer velikih problema po ovom pitanju navodi se iskustvo Španjolske i Velike Britanije. Da bi se navedeno uspješno provelo studija ističe potrebu održavanja kontinuiranog ulaganja u sposobnosti sustava javnog zdravstva (uključujući odgovarajuće objekte, zalihe medicinskog materijala i potrebnu brojnost djelatnika u sustavu).

U ovom trenutku navedena iskustva zemalja nije moguće iskoristiti u Hrvatskoj. To je posljedica neprovođenja osmišljenih reformi na ovom području tijekom zadnjih četvrt stoljeća. Kao što je rečeno u travanjskoj analizi, u Hrvatskoj nije proveden proces postepene tranzicije iz sustava civilne obrane u integrirani sustav upravljanja krizama kao što je to bio slučaj u mnogim zemljama nakon 1991. godine. Umjesto toga, “reforme” koje su se radile devastirale su kadrovsku i organizacijsku infrastrukturu naslijeđenu iz prošle države te stvorile sadašnju situaciju čije se posljedice vide u tekućim krizama.

Bez temeljite reforme nema ni efikasnog sustava

Radi rješavanja ovakvog stanja potrebno je istovremeno pokrenuti reorganizaciju na tri područja. (1) Prvo područje je revitalizacija sustava civilne zaštite (uspostava organizacije sustava zasnovanog na funkcijama – novi ustroj stožera civilne zaštite na svim razinama). (2) Drugo područje je ponovna izgradnja sposobnosti civilne obrane u okviru Ministarstva obrane. Ovo područje je konstantno zanemarivano od sredine 2000-ih i danas je skoro potpuno nestalo (to se vidi u nesposobnosti donošenja Plana obrane RH). (3) Treće područje je stvaranje sposobnosti djelovanja u krizama u cjelokupnoj javnoj upravi (strateško planiranje i provedba donesenih rješenja).

Tek kada se napravi kakav-takav red na ta tri nabrojana područja moći će se razmišljati o idućem koraku – o stvaranju integriranog sustava upravljanja u kriznim situacijama. I uz sve to treba stvoriti novi opći koncept nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u koji će biti uključeno i područje upravljanja u kriznim situacijama (to je revitalizacija koncepta totalne obrane, navedena u travanjskoj analizi). Ovo je ogroman izazov. Čak i uz najpovoljnije uvjete trebat će godine za sanaciju sadašnjeg stanja i stvaranje integriranog sustava upravljanja u kriznim situacijama u Republici Hrvatskoj. Međutim, postoji li drugačiji izbor?

**Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. On je temeljem svog iskustva u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti RH 29. ožujka 2021. godine na internetskom portalu akademskog časopisa za politologiju i srodne discipline „Politička misao“ (http://politickamisao.com/) objavio tekst „Ograničenja improvizacije i opasnost politizacije (3/3)“. Ovdje je članak prenesen dozvolom autora, a on se u svom izvornom obliku nalazi na internetskoj adresi: https://politickamisao.com/ogranicenja-improvizacije-i-opasnosti-politizacije-3-3/

Danas je u vojarni „1. hrvatski gardijski zbor“ na zagrebačkom Tuškancu svečano obilježena 26. godišnjica Počasno-zaštitne bojne (PZB), što je ujedno bio i prvi vojni događaj kojem su prisustvovali novi predsjednik RH Zoran Milanović, te potvrđeni budući načelnik GS OS RH viceadmiral Robert Hranj. Bila je to premijera i za Dragana Lozančića, u ulozi savjetnika novog predsjednika, zaduženog za nacionalnu sigurnost i obranu. „Čast, dužnost, domovina – to su naša temeljna načela koja slijedimo i prema kojima živimo i izvršavamo svoje zadaće“, rekao je zapovjednik Počasno-zaštitne bojne brigadir Elvis Burčul, istaknuvši da pripadnici te postrojbe ponosno i časno promiču vrijednosti hrvatskog vojnika, dočasnika i časnika. Predsjednik Milanović poručio je pripadnicima Počasno-zaštitne bojne kako su u postrojbu izabrani po vrlo jasnim i mjerljivim kriterijima:

„Ostali su dobri, a vi ste po svim kriterijima, koji su jasni, transparentni i svima poznati, bolji. I ostanite elita. (…) Elita se u vašem slučaju ne stječe rođenjem, porijeklom, nego samo radom i učenjem, i to je ono što sam rekao u nastupnom govoru da ću zagovarati, poticati i promicati profesionalnost i patriotizam“,

rekao je Milanović, podsjetivši na svojedobnu vlastitu zgodu tvrdnjom da „patriotizam nije kad skočiš s ‘Patrije’ na beton“. Milanović je zadovoljan što pripadnici PZB nose hrvatske proizvode – Šestanove kacige i HS Produktove puške:

„Volio bih da proizvodimo i avione. Brodove ćemo proizvoditi, za to ću se zalagati, da budemo vidljivi koliko možemo, moramo i hoćemo. Tu ćemo voditi svoju politiku, i politiku NATO i saveznika, ali i svoju politiku“.

Zanimljivo je uočiti kako je upravo Počasno-zaštitna bojna primijetila promjenu na Pantovčaku – već prvog radnog dana novog predsjednika iz upotrebe su izbačeni crveno-zlatni i bijelo-crni kazališni kostimi. Milanović taj dio odore PZB-a smatra nepotrebnim kičem i povijesnim falsifikatom, te će – dok je on Predsjednik RH – pripadnici PZB-a nositi svoje standardne svečane ili radne odore. Samo na Pantovčaku. Naime, prošloga tjedna nakon sjednice saborskog Odbora za obranu održane 20. veljače, ministar obrane Damir Krstičević objavio je kako se ta Milanovićeva odluka ne tiče svih prilika i događanja u kojima sudjeluju pripadnici PZB, te da će Vlada i MORH za svoje potrebe ipak zadržati tzv. „crvene mundire“.

„Što se tiče odora… Imamo pravilnik. Taj pravilnik je donijet iz 2014. godine. Znači, nisam ga ja donosio. Ja ne vidim razloga da mi taj pravilnik… Inače, taj pravilnik donosi ministar obrane… da se on treba mijenjati… kad je iz 2014. I u tom pravilniku jasno piše da ta povijesna odora… da se ona može koristiti. Da, piše da se ta povijesna odora može koristiti. Razgovarao sam s predsjednikom hrvatske Vlade. Hrvatska Vlada, znači premijer, hrvatska Vlada… ta povijesna odora… Mi ćemo je i dalje koristiti kad naš hrvatski vojnik bude odlazio u Lourdes – svi znate da u kontinuitetu odlazi u Lourdes u toj povijesnoj odori – i mi ćemo koristiti… Znači, Vlada će koristiti tu odoru. Zatim, tu je i velika smjena straže, koju je ova Vlada isto vratila… Mislim da je to i u funkciji turizma, turističke atrakcije, prema tome i kad su takvi događaji sigurno da će se koristiti ta povijesna odora. A što se tiče Predsjednika, ako on ne želi, kao što… to je opet njegovo pravo. Prema tome, jedna priča uključuje da može zakonski na osnovu pravilnika prijedloga da može predsjednik i Vlada… da može to bez ikakvih problema… Mislim da to nisu neki strateški problemi“.

I tako se prvi slučaj „tvrde kohabitacije“ između Vlade i novog Predsjednika RH nije dogodio na pitanju povlačenja OS RH iz Afganistana ili oko izbora novog načelnika GS OS RH, već oko izmišljenih ukrasnih kaputa jedne vojne postrojbe.

Što je problem s ovim odorama?

Pravilnik kojeg Krstičević spominje je „Pravilnik o vojnim odorama“ iz studenog 2014. godine, kojeg je donio tadašnji ministar Ante Kotromanović, i koji u svom 32. članku govori o tzv. „povijesnoj odori“. Pritom, prvi stavak tog članka propisuje: „Povijesnu odoru nose pripadnici počasno-zaštitne postrojbe pri obavljanju počasno-ceremonijalnih radnji u skladu s posebnom zapovijedi“. Drugi stavak kaže:„Povijesna odora vojnika i dočasnika je u crveno-crnoj, a časnika u bijelo-crnoj kombinaciji“, dok se u trećem stavku propisuju dijelovi povijesne odore:

„Osnovni dijelovi povijesne odore su:– crvena ili bijela kapa (čelenka), – crveni ili crni dugi ogrtač (menten), – crveni ili bijeli kaput (surka), – crno-zelena ili crveno-zelena pletena vrpca, – kopča (držač mentena), – bijela pamučna majica, – crne hlače, – bijele rukavice, – crna marama-kravata okovratnik sa zlatnim grbom Republike Hrvatske i zlatnim resama, – ceremonijalne čizme ili cipele, – remen ili držač hlača (tregeri), – opasač, – bijelo dorukavlje s dvostrukom manžetom, – kabanica s navlakom za kapu“.

Druga strana ove priče dobro je opisana u knjizi „Lica društva – likovi države“ autorice Reane Senjković, u izdanju Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba, 2002. godine. U zasebnom odjeljku ona se dotakla i autorskog uratka kostimografkinje Ike Škomrlj, dizajnerice za tekstil i odjeću Dženise Medvedec te scenografkinje Latice Ivanišević:

„Da bi Hrvati još i lakše povjerovali u svoju slavnu (i trnovitu) prošlost, Tuđman ju je za njih nanovo ispisao, a ponešto joj i dometnuo. Baš u ovome dodavanju, međutim, nije uvijek i uspijevao, što najbolje pokazuje pokušaj uvođenja u život različitih ‘povijesnih odora’, svakako na prvome mjestu, odore njegove Predsjedničke garde. ‘Stvorena (…) od izabranih momaka iz sastava policijskih snaga Hrvatske’, promovirala se na Dan hrvatske državnosti, 30. svibnja 1991. Imala je pridonijeti dojmu stabilnosti i trajanja (projiciranog u budućnost) državnoga sustava uspostavljenog godinu dana ranije. Ujedno, njezina je zadaća trebala biti i dekorativna: ‘Stajat će ispred Banskih dvora i Sabora Republike Hrvatske. Ispraćat će i dočekivati visoke i ugledne goste (…). Republika Hrvatska dobit će još jedan identifikacijski znak, a Zagreb nov motiv za razglednice. Mnogi građani i turisti doći će na Gornji grad da bi se slikali s gardistima ispred reprezentativnih državnih objekata’. Novoizmišljeni su bili i koreografija i kostimi Garde: odabrane elemente vojnih odora iz hrvatske povijesti za ovu su priliku kolažirale modna kreatorica Dženisa Medvedec i kazališna kostimografkinja Ika Škomrlj. ‘Proučavale su stare hrvatske odore, motive s uniformi hrvatskog plemstva i velikaških odora, proučavale oružje i držanje pri svečanim obredima. Iz Engleske nabavljen je najkvalitetniji materijal, izrađeni su prvi modeli, a onda se išlo na konzultacije s predsjednikom Tuđmanom’ (Globus, 31. svibnja 1991: 9). Mladiće koji su nosili te modele za novotradicijski je nastup koreografirao Milko Šparemblek, profesionalni plesač“.

Na kraju, svatko po svome…

Ovim Krstičevićevim prošlotjednim objašnjenjem ujedno se stalo na kraj i svim tumačenjima da Milanović uopće ne želi ni Počasno-zaštitnu bojnu, kako se prije samo nekoliko dana objašnjavala Milanovićeva odluka o ukidanju crvenih odora na Pantovčaku. Bude li potrebno, o PZB-u se može razgovarati, rekao je prošloga tjedna Damir Krstičević:

„Ta postrojba je opet pod zapovijedanjem načelnika GS. Jasno da ona opslužuje predsjednika, prema tome predsjednik, odnosno načelnik GS, moraju vidjeti kako ta postrojba treba funkcionirati i kako ta postrojba treba izvršavati svoje obveze“.

Bez obzira što će Vlada i MORH nastaviti koristiti tzv. „povijesne odore“ za neke zadaće iz domene PZB-a, na jutrošnjem svečanom obilježavanju 26. obljetnice te postrojbe nisu se mogle vidjeti „živopisne“ odore, koje su vizualno dominirale gotovo svim vojnim prigodama u mandatu Milanovićeve prethodnice.

Nije nikakva tajna da aktualna postava u Ministarstvu obrane RH posljednje vrijeme ima prilično specifičan naglasak u svom komuniciranju s javnošću u Hrvatskoj. Dok modernizacija stoji bez plana, a obrambeni proračun pada, često se javno reklamira hodnje – na ravnom, po planinama ili prema moru – a učestalo se nadijevaju i imena bilo čemu. Bilo je tu imenovanja raznih sala po ministarstvu, pojedinih sektora na dvorištima vojnih prostora, te ceremonija u vojarnama, bilo starim ili novim. Sve to, iako čudno, zapravo nije problem.

Ono što stvarno predstavlja problem su promjene usmjerene na osnove službene terminologije u obrani, trend kojeg konkretno predvodi nastojanje za postupnom izmjenom službenoga naziva Oružanih snaga Republike Hrvatske, koji je kao takav definiran u Ustavu te većini glavnih propisa hrvatskog obrambenog sektora. Naznake ove teme pojavile su se po prvi put javno u siječnju 2018. godine, kada je ovu svoju inicijativu ministar Damira Krstičević opisao kao povratak na nešto što je „bliže hrvatskom narodu“, odnosno „bliže pripadnicama i pripadnicima Hrvatske vojske, jer to je naša povijest, to je naš izvor“ – što se onda pokušalo i legalizirati u promjenama Zakona o obrani krajem ožujka 2018. godine (NN 30/18 od 30. ožujka 2018. godine).

Tom je prilikom, kroz prvi članak Izmjena i dopuna, progurano da u dosadašnjem 3. stavku 3. članka Zakona o obrani uz dosadašnju rečenicu „Oružane snage su snage organizirane za obranu Republike Hrvatske i saveznika vojnim sredstvima te za druge oblike uporabe i korištenja u skladu sa zakonom i međunarodnim pravom“ stoji još i „Za Oružane snage Republike Hrvatske koristi se i naziv Hrvatska vojska“, baš u skladu s natpisom kojeg je nekoliko mjeseci ranije na sportsku opremu za OS RH dao staviti nadležni ministar. Pri tome nimalo pažnje nije bilo posvećeno činjenici kako nazivi „Hrvatska vojska“ i „Oružane snage Republike Hrvatske“ zapravo nisu sinonimi, kao ni činjenici da je samo jedan od ova dva naziva ujedno i ustavni pojam – naziv kojeg poznaje najviši propis pravnoga sustava Republike Hrvatske. Iako Ustav u svojim člancima 7, 47, 60, 61, 81 i 100 prepoznaje samo „Oružane snage Republike Hrvatske“, ipak pojam „Hrvatska vojska“ tijekom proteklih godinu i nešto dana počinje kompletno prevladavati u svim objavama za javnost Ministarstva obrane RH. A kad je to postignuto, ove jeseni došlo je vrijeme da se krene i dalje.

„Hrvatska vojska“ u terminološkoj navali

Za razliku od Izmjena i dopuna Zakona o obrani, koje su ovoga ljeta protrčale kroz Hrvatski sabor, i koje su još sadržavale samo pojam „Oružane snage Republike Hrvatske“ u svoja oba čitanja – u prvom koje je izglasano 14. lipnja, i u drugom koje je izglasano 12. srpnja ove godine – već su jesenske Izmjene i dopune Zakona o službi u Oružanim snagama tu donijele promjenu. Naime, teško je u izmjenama i dopunama ovog propisa koje je Vlada RH sa svoje 187. sjednice 31. listopada u prvome čitanju poslala u Sabor – previdjeti simboličku promjenu, kojom dosadašnji „Dan Oružanih snaga“ postaje „Dan Hrvatske vojske“. Ovim se zahvatom predlažu izmjene 8. članka ovog zakona, kao i naslova iznad tog članka, dajući dodatnu zakonsku težinu nazivu koji nema ni ustavno ni sadržajno uporište, ali se izgleda sviđa nadležnima – što je u sjeni proračunskih rasprava unutar jednog te istog dana (6. studenog 2019. godine) bljeskovito prošlo saborske odbore za zakonodavstvo i obranu, te raspravu na plenarnoj sjednici Sabora, a onda i glasovanje, održano u četvrtak 14. studenog ove godine (80 glasova „za“, 29 „suzdržanih“).

Zanimljivo je zamijetiti kako je upravo ovaj terminološki zahvat bio predmetom i jedne od zabilježenih primjedbi u javnoj raspravi prije prvog saborskog čitanja „Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“, gdje je bilo istaknuto da:

„Službeni naziv organiziranih snaga koje vojnim sredstvima brane Republiku Hrvatsku prema Ustavu RH su ‘Oružane snage RH’. U Zakonu o obrani također je naziv ‘Oružane snage’, a u pojmovniku istog Zakona navodi se da se može koristiti i naziv ‘Hrvatska vojska’. U prijedlogu izmjena Zakona o službi stipulacija članka 8. i naslova iznad članka 8. nije konzinstentna jer se istovremeno u stavku 2. i 3. navodi naziv ‘Oružane snage’, pa je moguća zbrka s nazivom grane Hrvatske kopnene vojske s alternativnim nazivom Oružanih snaga. Nije jasno da su ‘Hrvatska vojska’ i ‘Oružane snage’ sinonimi, pa izgleda kao da su Oružane snage bez svoga dana“.

Prijedlog da se takva promjena ne izvodi MORH je odbio, tvrdeći: „Predložena odredba je jasna iz razloga što je navedena materija uređena Zakonom o obrani (Narodne novine, br. 73/13, 75/15, 27/16, 110/17 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 30/18 i 70/19)“, očigledno aludirajući na već spomenuto unošenje „Hrvatske vojske“ u tekst tog zakona u ožujku 2018. godine. No, ni ovaj razvoj stvari izglasan prošloga tjedna u prvome čitanju nije bio kraj ofenzive u kojoj se aktualno nalazi pojam „Hrvatska vojska“.

Naime, posljednjih dana u parlamentarni postupak ponovo ulazi i prijedlog novog Zakona o obalnoj straži – akta kojeg je Vlada RH u prvo čitanje put Hrvatskog sabora otposlala 26. rujna ove godine, na svojoj 180. sjednici. U prvom čitanju je ovaj propis na plenarnu raspravu stigao 9. listopada i bio izglasan 18. listopada 2019. godine. U četvrtak 14. studenog Vlada RH je onda sa svoje 190. sjednice put Sabora otposlala „Nacrt konačnog prijedloga zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske“ – akt kojeg Hrvatski sabor u trenutku pisanja ovog teksta još nije uvrstio u dnevni red, ni uputio na raspravu u nadležne odbore. Upravo ovaj Konačni prijedlog zakona tu donosi veliku terminološku promjenu – kompletnu dominaciju pojma „Hrvatska vojska“ nad službeno i sadržajno nadređenim pojmom „Oružane snage Republike Hrvatske“. Tako se u novom čl. 2 predlaže da „Obalna straža je tijelo ustrojeno u okviru Hrvatske vojske nadležno za provedbu nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru“, da bi se u čl. 6 moglo „(…) po potrebi angažirati i druge ljudske i materijalne potencijale Hrvatske vojske za izvršenje zadaća Obalne straže“, dok članak 8 definira kako „Ministar odlukom određuje zrakoplove, helikoptere, sustave bespilotnih zrakoplova i druga sredstva Hrvatske vojske iz stavka 1. ovoga članka koja se mogu koristiti za obavljanje poslova Obalne straže“, a članak 9 navodi kako „Pripadnici Obalne straže su časnici, dočasnici, mornari, vojni specijalisti i državni službenici i namještenici Hrvatske vojske raspoređeni na dužnost u Obalnu stražu“. Iako ovo nisu svi slučajevi spomena „Hrvatske vojske“ u tom dokumentu, zanimljivo je kako se „Oružane snage RH“ u istom dokumentu spominju isključivo u okviru sintagme „načelnik Stožera Oružanih snaga RH“ – koja za sada očigledno još nije na repertoaru za promjenu.

A ustavnopravni aspekti ove promjene?

O ovom zabrinjavajućem trendu postupne političke izmjene ustavnog vojnog nazivlja upitali smo i Branka Smerdela, profesora ustavnog prava, predstojnika Katedre za Ustavno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te od 1990. do 2015. i vanjskog člana Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora. Za početak, upitali smo da li je, pravno gledano, dobro tako razdvajati terminologiju u sektorskim propisima od one sadržane u Ustavu Republike Hrvatske?

„Naravno da nije dobro, a nije niti dopušteno, ali je već uobičajeno jer pisci zakona i drugih propisa ne čitaju Ustav. Na primjer, hrvatski Ustav, pisan u vrijeme čišćenja hrvatskog jezika, govori o REDARSTVU i REDARSTVENIM VLASTIMA (čl.34.). Ovaj lijepi arhaični izraz potpuno se ignorira i koristi naziv policija, čak u medijima i kao ‘Ministar policije’ – što nitko ne ispravlja. Članak 7. Ustava dosljedno koristi termin oružane snage, kao i članak 101. U članku 61. Ustava zajedno se spominju redarstvo i oružane snage, što pokazuje kako je smisao pojmova iznevjeren: ‘oružane snage‘ imaju mnogo više komponenti nego što je Hrvatska vojska. Kao što ‘policija‘ čini samo dio onoga što Ustav naziva redarstvom“.   

Da li je uobičajeno na takav način faktično izbjegavati pojmove spominjane u Ustavu?

„U Hrvatskoj je to uobičajeno, od samog početka. Primjerice, u članak 3. Ustava namjerno je među temeljne vrijednosti svrstana ‘vladavina prava’, dok već Trgovački zakon 1993. koristi njemačku sintagmu ‘pravna država’. Povijesno to nikako nije isto, a učinjeno je namjerno, jer vladavina prava kao pojam podrazumjeva niz pravnih jamstava, a ne samo hijerarhiju propisa kao što je to (u povijesti) bio slučaj. No, drugi je razlog bio važniji: izbjeći sve asocijacije na termin ‘socijalistička pravna država’ iz terminologije Starog režima“.  

Stvara li takva zakonska praksa ujedno i ustavni problem?

„Budući da takva nemarnost pri pisanju teksova nije uobičajena kod vodećih hrvatskih saveznika u NATO-u i vodećim državama EU, gdje se sada ponovno inzistira na izgradnji zajedničke obrane, mislim da bi moglo doći do ozbiljnih problema i nesporazuma, jer partneri nemaju običaj na takav način zaobilaziti Ustav. Mene osobno je to jako iznenadilo, jer je jedan od važnih prigovora, još u starom režimu, kada je Ustav SFRJ dozvolio korištenje drugih jezika u JNA, kao ‘oružanoj sili’, bio što je hrvatska vojna terminologija potisnuta – bez razloga. Međutim, ne očekujem da bi se preopterećeni Ustavni sud odlučio prihvatiti prijedloga za ocjenu ustavnosti“.

Dakle, dok se ovakvim političko-terminološkim nepodopštinama Ustavni sud vjerojatno ne bi bavio, ali prvenstveno zbog preopterećenosti, tek ostaje za vidjeti hoće li ova tema biti potegnuta u Hrvatskome saboru – prvo tijekom predstojeće rasprave o Konačnom prijedlogu zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske, a onda i po pitanju Konačnog prijedloga izmjena i dopuna Zakona o službi u OS RH, koje Vlada RH tek treba otposlati u saborsku proceduru.

Nakon što je jučer u Hrvatskom saboru najavio mogućnost preimenovanja Oružanih snaga RH u „Hrvatska vojska“, jutros je na Danu sporta ministar obrane Damir Krstičević ponovio kako se vrlo ozbiljno promišlja ovakva mogućnost promjene.

„Vidjeli ste da želimo, i da smo sada u procesu i promjene naziva – da opet iz Oružanih snaga Republike Hrvatske… da se vratimo i da se zovemo Hrvatska vojska. Mislim da je to bliže hrvatskom narodu, da je to bliže pripadnicama i pripadnicima Hrvatske vojske, jer to je naša povijest, to je naš izvor, i vidjeli ste i danas – kroz ovu sportsku opremu – da upravo na leđima hrvatskog vojnika upravo je natpis ‘Hrvatska vojska’“.

Krstičević je za ovu najavu dobio veliki pljesak iz publike, pa nema sumnje da će se ova najava u skorije vrijeme pretvoriti u zbilju. Kada će se štogod od toga dogoditi – nije još poznato, ali ne bi bilo iznenađenje da OS RH svoj dan krajem mjeseca svibnja dočekuje posljednji put sa starim imenom, ili čak prvi puta s novim imenom. Pri tome, treba uzeti u obzir i zanimljivost da je danas s natpisom „Hrvatska vojska“ na leđima osvanula jedna vrlo raznolika družina. Bilo je tu pripadnika HKoV, kojima natpis potpuno odgovara, ali i zrakoplovaca te mornaričara, Uz to, pod natpisom „Hrvatska vojska“ trčalo je i ponešto civila, koji usprkos radnome mjestu u Ministarstvu obrane teško mogu biti svrstani u vojnike (osim ako ujedno ne oživimo i negdašnja razlikovanja nekakvih novih „borbenih“ i „neborbenih“ sektora).

Ako već HV, zašto onda ne i ZNG ?

Sve to, naravno, otvara i neka stara načelna pitanja. Riječ je o dilemama tipa, je li „Hrvatska kopnena vojska“ dio „Hrvatske vojske“? Ili je to dvoje zapravo isto? Ili su onda i ostale grane zrele za preimenovanje – recimo, u „Hrvatsku zračnu vojsku“ i „Hrvatsku morsku vojsku“? A je li mornar zapravo nazivom vojnik i mimo povremene službe u misijama kopnene prirode, samo toga baš nije uvijek bio administrativno svjestan gledajući po dokumentima kako se dvojno spominje te traži “vojnike/mornare”? Da ne velimo koji će problem biti osmišljavanje odgovarajućih prijevodnih naziva kod kojih se miješa naziv za čitave Oružane snage (dosadašnji Croatian Armed Forces – CAF), s kakvim širim pojmom (recimo, varijante s „Military“), ili možda užim nazivom globalno uobičajenim za jednu pojedinu granu (verzije pojma „Army“) – slučajno baš onu koja je u Hrvatskoj toliko sadržajno dominantna da bi lako mogla opet pojmovno pojesti čak i šire nazivlje obrambenog sustava…

Savjetnik ministra obrane Goran Grošinić već godinama maltretira svoje suradnike i vrši nad njima mobbing, doznaje portal Index.hr od strane nekoliko izvora, a sve im je potvrđeno i u Sindikatu državnih namještenika. No umjesto sankcija, Grošinić je samo napredovao, pa je tako s mjesta glasnogovornika MORH-a postao savjetnik ministra, a sad je između pet kandidata odabran za mjesto u Stalnom predstavništvu Republike Hrvatske pri NATO-u u Bruxellesu.

Unatoč brojnim prijavama zbog mobbinga, MORH nije poduzeo ništa niti je uvažio prijave, već štoviše, niječe postojanje istih. “Vezano za prijave zaposlenika, prema evidenciji Uprave za ljudske resurse MORH-a u posljednjih 5 godina nije zaprimljena niti jedna prijava protiv navedenog državnog službenika niti su sukladno tome provedene bilo kakve sankcije. U personalnom osobniku državnog službenika, tijekom zaposlenja u MORH-u nema evidentiranih nikakvih zapisa o sankcijama ili kaznama“, stoji u odgovoru kojeg su primili od Samostalne službe za odnose s javnošću i izdavaštvo MORH-a.

“O anonimnim prijavama MORH ne može obavještavati javnost”

Kasnije su za Index.hr još odgovorili da “Različite ustrojbene cjeline Ministarstva obrane i Oružanih snaga RH često zaprimaju anonimne predstavke o čijem sadržaju i postupanju Ministarstvo obrane ne obavještava niti može obavještavati javnost sukladno važećim propisima“. Međutim, od strane nekoliko izvora doznali smo da su prijavili Grošinića MORH-u, te Uredu predsjednice i Sindikatu državnih službenika i namještenika.

“Savjetnik ministra obrane Goran Grošinić od strane više osoba je prijavljen za omalovažavanje i mobbing nad djelatnicama Ministarstva obrane. Prijavljen je Uredu predsjednice i Sindikatu državnih službenika, ali nitko u državi ne poduzima išta da Grošinićev teror nad nama prestane. Još se pred svima hvali kako mu je ministar sredio skori odlazak u Bruxelles. U MORH-u naravno neće ništa priznati jer vi ne možete napraviti uvid u njegov dosje niti to tražiti. A u personalnom osobniku se evidentira samo sankcija ili kazna koja je određena nakon provedene istrage. No kako istrage nije bilo – nije bilo ni kazne“,

kazao je izvor iz MORH-a, ističući kako je prijavu podnijelo više djelatnica koje se boje za svoje radno mjesto pa žele ostati anonimne.

“Zabranjuje ljudima da mu se pojavljuju pred očima”

Izvor je kazao kako je svjedočio tome da Grošinić na neke djelatnice urla, drugima govori da su nesposobne i glupe i niškoristi, a nekima zabranjuje da mu se pojavljuju pred očima. “Anonimna prijava je poslana pismeno ministru obrane prije više od mjesec dana, kao i Uredu predsjednice i to nakon što je dotični vrijeđao i omalovažavao ženu do suza pred svjedocima“, kazao je za Index.hr jedan od izvora. Drugi izvor je pak rekao da Grošinić ne vrši mobbing samo nad ženama, već i nad ostalim djelatnicima ministarstva.

“Meni je znao prijetiti otkazom, a to je radio i ostalima koji su mu se zamjerili iako mu nitko ništa nije napravio: On jednostavno tako voli prijetiti. Želi vas cijelo vrijeme držati u strahu kako bi lakše manipulirao vama“, kazao je jedan od djelatnika MORH-a, također moleći za anonimnost kako ne bi izgubio posao.

Siniša Kuhar, tajnik Sindikata državnih službenika i namještenika, u razgovoru za Index potvrdio je navode izvora ističući kako već niz godina primaju prijave protiv Grošinića. “Još od travnja 2011. nam pristižu pritužbe na Grošinića i njegovo ponašanje. On konstantno vrši mobbing nad zaposlenicima i to čak i nad onima koji su na višim funkcijama, a još više nad ‘običnim’ zaposlenicima. Ljude dovodi do ruba pa su neki zbog toga završili i na bolovanju. U MORH-u nam nisu ništa službeno odgovorili na ove prijave, međutim u neformalnom razgovoru s MORH-om doznali smo kako je sve istina i da je Grošinić itekako neugodan u ophođenju prema zaposlenicima i posebno grub u komunikaciji prema podređenima“, rekao je Kuhar.

A nakon što su u MORH-u rekli da nisu zaprimili nikakvu prijavu protiv Grošinića u posljednjih pet godina, iako je posljednja poslana prošli mjesec, poslali smo upit i Uredu predsjednice. No kako to već obično biva, iz Ureda Kolinde Grabar Kitarović nismo zaprimili nikakav odgovor.

MORH: Grošinić odlazi u Bruxelles, ali na nižu funkciju od ove sad

MORH-u je Index.hr postavio pitanje i oko odlaska Grošinića u Bruxelles, što su im i potvrdili. Tako će Grošinić uskoro otići na novo radno mjesto u Stalno predstavništvo Republike Hrvatske pri NATO-u. Ondje će raditi kao viši stručni suradnik, a u MORH-u su pritom istaknuli kako je to niža pozicija od ove koju obnaša sad.

“Upućivanje na dužnosti u inozemstvo obavlja se tako da se raspiše interni oglas. Svi kandidati koji zadovoljavaju formalne uvjete idu na razgovor pred Povjerenstvo Ministarstva obrane kojeg čine: zamjenik ministra obrane, predstavnik Glavnog stožera Oružanih snaga, predstavnik Vojne sigurnosno-obavještajne agencije, predstavnik Uprave za obrambenu politiku, predstavnik Uprave za ljudske resurse, te predstavnik Kabineta ministra obrane. Po obavljenim razgovorima navedeno Povjerenstvo Ministarstva obrane predlaže ministru obrane u pravilu glavnog i pričuvnog kandidata za konkretnu dužnost. Konačnu odluku o upućivanju kandidata na dužnost u inozemstvo donosi ministar obrane sukladno zakonu.

U proteklih nekoliko mjeseci raspisano je više internih oglasa te je nakon provedenih sjednica Povjerenstvo Ministarstva obrane predložilo ukupno 19 kandidata – djelatnih vojnih osoba i civila za određene dužnosti u NATO strukturama, za koje će se te popune obaviti prema potrebama službe i zahtjevima nadležnih ustrojstvenih cjelina Ministarstva obrane i Oružanih snaga.

U konkretnom predmetu za koji se interesirate, navodimo da se Goran Grošinić, državni službenik Ministarstva obrane, javio na interni oglas za radno mjesto višeg stručnog savjetnika (navedeno radno mjesto nije rukovodeće i formalno je niže pozicije od sadašnje dužnosti koju imenovani državni službenik obavlja) i nalazi se u Obrambenom odjelu u Stalnom predstavništvu Republike Hrvatske pri NATO-u, te je po provedenome postupku odabran između pet prijavljenih kandidata za to radno mjesto koje je još od 2015. godine upražnjeno.

Ovom možemo još dodati kako se državni službenik Goran Grošinić i krajem 2012. godine također javio na takav interni oglas za navedene radno mjesto u Obrambenom odjelu u Stalnom predstavništvu Republike Hrvatske pri NATO-u, prilikom redovite rotacije osoblja te ga je i tada tadašnje Povjerenstvo Ministarstva obrane predložilo za odabir na tu dužnost, no tijekom popune tog radnog mjesta 2013. godine, isti nije upućen na navedeno radno mjesto, a na takvu krajnju odluku Ministarstva obrane se nije žalio. Što se tiče njegovog upućivanja i raspoređivanja na spomenuto radno mjesto ne postoje nikakve zapreke za istim, jer udovoljava svim traženim uvjetima i posjeduje sve važeće certifikate“,

stoji u odgovoru Samostalne služba za odnose s javnošću i izdavaštvo MORH-a.

Inače, Goran Grošinić je 2006. godine nakon više od četiri godine u Službi marketinga i komunikacija Erste banke prešao u Ured za odnose s javnošću HDZ-a, odakle je brzo napredovao i prešao u MORH kao glasnogovornik, da bi kasnije bio imenovan posebnim savjetnikom ministra.

Tekst pod nazivom „Savjetnik ministra obrane terorizira zaposlenike, a MORH ga štiti: ‘Godinama ljude dovodi do ruba’“, autorice Martine Pauček Šljivak, objavljen je 20. srpnja na portalu Index.hr (http://www.index.hr/), od kuda ga prenosimo uz dozvolu. U izvornom obliku može se naći na adresi: http://www.index.hr/vijesti/clanak/savjetnik-ministra-obrane-terorizira-zaposlenike-a-morh-ga-stiti-godinama-ljude-dovodi-do-ruba/907588.aspx

Po pitanju neugodne političke situacije nastale oko smjene ili opstanka na dužnosti Dragana Lozančića, još uvijek aktualnog ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) danas se oglasio i Centar za mirovne studije (CMS) iz Zagreba. Riječ je o udruzi građana koja je izuzetno aktivna po pitanjima transparentnosti državnih postupanja, reformiranja sigurnosnog sektora, te očuvanja ljudskih prava u redovitome djelovanju sustava nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj. Njihovo priopćenje od 6. veljače, a na temu kojom se proteklih dana detaljnije bavio i portal Obris.org, ovdje prenosimo u cijelosti.

Centar za mirovne studije (CMS) upozorava na niz zabrinjavajućih odluka kojima se dovodi u pitanje neovisnost sigurnosnog sektora u Hrvatskoj, kao i poremećaj balansa njegove kontrole. Odluka Predsjednice RH o razrješenju ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije Dragana Lozančića, bez javnosti predstavljenih čvrstih dokaza o povredi Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu i bez javnosti poznate činjenice tko je i je li napravio istragu o navodnom kršenju spomenutog zakona, upućuje na to da se ovdje radi o političkoj čistki.

Politika ponovno želi snažno utjecati na rad sigurnosno-obavještajnog sektora što je pogubno za samo djelovanje tog sektora, za demokraciju u Hrvatskoj i u konačnici za sve nas – građane Hrvatske. CMS poziva Predsjednicu da javnosti odmah predoči dokaze prema kojima je došlo do povrede Zakona temeljem kojih u Vladu uputila Odluku o smjeni ravnatelja SOA-e, a premijera Oreškovića da bez čvrstih dokaza ne supotpisuje ovu odluku.

Istovremeno, jučer je vladajuća koalicija odbila u Hrvatskom saboru prihvatiti kandidata oporbe Ranka Ostojića na mjesto predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost te time prekršila demokratsku praksu kojom se pokušava osigurati ravnoteža nad nadzorom sigurnosnog sustava u Hrvatskoj. Želja za političkom kontrolom nad sigurnosnim sustavom suprotna je ustavnim vrijednostima i direktno ugrožava nacionalnu sigurnost zemlje. Sustav koji je godinama bio preopterećen političkim utjecajem te koji se polako, ali dosljedno počeo depolitizirati, sada se naprasito želi vratiti pod strogu političku kontrolu.

Hrvatska se, nakon osam godina mukotrpnog rada za pridruživanje EU, ovim potezima sve više odmiče od stečenih standarda liberalne demokracije, a sve više približava zemljama koje su izložene ozbiljnim kritikama zbog svog ne-demokratskog ponašanja, poput Mađarske i Poljske, kao predvodnicama trendova derogiranja vladavine prava i kršenja ljudskih prava. CMS poziva vladajuće da ne pokušavaju utjecati na neovisnost sigurnosnog sustava Hrvatske jer je to, kao i neovisnost civilnog društva, medija i pravosuđa preduvjet demokratskog društva.

Knjiga koju je autor Timothy Edmunds 2007. godine nazvao “Security sector reform in transforming societies: Croatia, Serbia and Montenegro” predstavlja kompleksan poduhvat predstavljanja tijeka reformi sigurnosnog sektora u ove dvije, tada susjedne države. Njihove su strukture sigurnosnih sustava predstavljene u povijesnoj perspektivi, a onda su prikazane i reforme provođene do trenutka pisanja djela, kao i problemi na koje su reformatori tijekom svoga rada naišli. Iako je od izlaska ove knjige prošlo ponešto godina, ova je knjiga na aktualnosti izgubila manje nego što bi se to na prvi pogled reklo.

Dok države pod nazivom “Srbija i Crna Gora” nema još od ljeta 2006. (3. lipnja 2006. Crna Gora je proglasila svoju neovisnost, 5. lipnja to je učinila i Srbija, da bi one onda lipnja 2006. i bile priznate kao neovisne države), problemi njenog nekad jedinstvenog sigurnosnog sustava razdijelili su se na dva segmenta, ostali su isti po svojoj srži, i rješavani su djelomično i nepotpuno. Stanje po pitanju Hrvatske tu je mnogo stabilnije. Iako je Hrvatska u međuvremenu ušla i u NATO i u Europsku uniju, reforme sigurnosnog sektora koje su nam predstojale 2007. godine uvelike su i do danas ostale neobavljene. Dok je donekle sređen sustav razmatranja vojnih pitanja u parlamentu (početkom 2008. ustanovljen je zaseban Odbor za obranu, gdje je ustanovljen i institut javnim natječajem biranih vanjskih članova), u brojnim drugim segmentima sigurnosnoga sektora reforme su stale. To se posljednje vrijeme jasno odražava i kroz probleme koje RH ima po pitanju civilnog nadzora sve neovisnijeg i snažnijeg sektora unutarnjih poslova, kao i po pitanju zbrke koju se vidi na području obavještajnih službi (gdje ni posljednje izmjene vodećih kadrova nisu dovele do ikakvog značajnijeg pomaka).

Knjiga “Security sector reform in transforming societies” daje čvrst i jasan okvir upravo za sustavno razumijevanje čitave ove tematike. Ona u svome uvodnom dijelu prvo postavlja i objašnjava osnovne pojmove te vezu sigurnosnih sustava (u najširem smislu ovog stručnog pojma) s društvima koje se promatra. Tu se definira i civilno-vojne odnose, prevagu civilnoga utjecaja u sektoru sigurnosti, te pojam depolitizacije, ali i djelovanje širokog kruga civilnih aktera na ovome polju (uz akademsku zajednicu i medije, i udruge građana) – kao zasebne i povezane elemente u ukupnim reformskim procesima. Kao drugo, slijedi definiranje metodologije kojom će se promatrana tematika razlagati – definira se pojam reformi sigurnosnog sektora i postavlja kostur usporednog promatranja dviju država uzetih za primjer. Kao treće, a na temelju odabrane metodologije, u tri se velika segmenta knjige čitavo pitanje reformi sigurnosnog sektora dijeli po aspektima – na političku razinu reformi, na organizacijsku razinu i na međunarodnu razinu reformskoga procesa. Kroz ova tri aspekta gledaju se promjene u sigurnosnim sektorima države Hrvatske, te države Srbije i Crne Gore od 2000. godine (uz poštovanje raznih utjecaja iz 1990-tih) pa sve do trenutka pisanja knjige. Time se dolazi u situaciju jako fino razlučiti pojedine dijelove ukupnih problema, njihove pojedinačne povijesne korijene – ali i različite utjecaje te motivacije, koji na pojedinim od tih razina oblikuju tijek stvari. Konačno, knjiga završava zaključnim poglavljem koje, na temelju usklađenog promatranja tri aspekta sigurnosnih reformi u Hrvatskoj i državi Srbiji i Crnoj Gori, donosi određene zajedničke zaključke i prijedloge za daljnji reformski rad.

Uz to, treba istaknuti da se na onoj osnovnoj, unutarnjoj razini reformi – koju autori zovu “politička razina” – kod svih zabilježenih ili planiranih promjena konzistentno razlikuju njihove dvije generacije. Prva generacija reformi kod svakog od reformskih zahvata obuhvaća njegov grubi začetak, zahvat kojim su one izvedene, kojim su izmjenjene pojedine strukture, ili postavljeni traženi mehanizmi – konkretno, to je formalno uspostavljanje osnovnog civilnog nadzora na svim razinama sigurnosnoga sektora. To je razina koja je u obje promatrane države više ili manje provođena, prilagođavajući čitav promatrani tematski horizont željenom budućem stanju stvari. Ono gdje su reforme išle bitno sporije i lošije – je druga generacija istih tih reformi. Ta druga generacija reformi zasniva se na promjenama koje su u pojedinim sigurnosnim sektorima izvedene u sklopu reformi prve generacije, no ovoga puta tu se ide za suštinskim konsolidiranjem reformi, a onda i za daljnjom demokratizacijom. Tu se pretpostavlja određeno unapređivanje dostignutih odnosa, njihovo razrađivanje, te zaokruživanje i u pojedinim detaljima, da kažemo “na fino” – a temeljem iskustava i uočenih problema iz faze promjena prve generacije. Upravo je to faza koja danas uopće ne stoji dobro ni u Hrvatskoj, a ni u zemljama sljednicama skupne “Srbije i Crne Gore”.

Dok se u Hrvatskoj već godinama vidi izostanak dovršetka početnih reformi sigurnosnoga sektora (po pitanju makar i elementarne uspostave građanskoga nadzora nad sustavom unutarnjih poslova) u prvoj generaciji, još je jasniji izostanak zaokružene druge generacije promjena – recimo po pitanju i stvarno efikasnoga građanskog nadzora nad obavještajnim službama, te ustaljivanju prakse planskog pristupanja sigurnosti (uz donošenje novih strateških dokumenata, gdje aktualna Strategija nacionalne sigurnosti RH ne bi u svome tekstu i danas spominjala državu Srbiju i Crnu Goru). Usporediva je situacija vidljiva i u Srbiji te Crnoj Gori, danas odvojenim državama. Dok Srbija muku muči s transparentnošću i političkim koncentriranjem ovlasti na samome vrhu države, Crna je Gora izdvojen mikroskopski sustav izložen inozemnim utjecajima i korupcijskim rizicima velikih razmjera, gdje su na mnogo mjesta i danas u tijeku spomenute normativno-političke promjene prve generacije. Sagledavanjem svega ovoga, potpuno je jasno zašto knjiga Timothya Edmundsa i toliko godina po svojoj objavi ipak nije izgubila svoju zanimljivost i relevantnost.

Predstavljano djelo nastalo je temeljem niza povezanih stipendija (IISS iz Londona, DCAF iz Ženeve, British Academy Small Research Grant, te University of Bristol Research Fellowship), te uz svesrdnu pomoć Miroslava Hadžića iz Beograda i Ozrena Žuneca iz Zagreba. Rezultat je to rada koji se dostojno uklapa u opus i inače vrlo aktivne skupine modernih vojno-sigurnosnih autora iz Velike Britanije. Jedini ozbiljan nedostatak promatrane knjige, koju smo pribavili u tvrdome uvezu, zapravo je njena cijena. Iako to ima tek donekle veze sa samim djelom, riječ je o knjizi koja je u 6 godina od svog izlaska u javnost s oko 90 USD (u Zagrebu oko 700 kuna) pala tek malo, na današnjih oko 70 USD. To je iznos koji će tek poneki pasionirani promatrač sigurnosnih tema u regiji izdvojiti za ovaj korisni i kvalitetno zgotovljen stručni uradak.

Podaci o knjizi:

Security sector reform in transforming societies: Croatia, Serbia and Montenegro, Timothy Edmunds, 267 stranica s indeksom, izdanje Manchester University Press, UK, Manchester, 2007. godine