Kako je danas priopćilo Ministarstvo obrane Republike Srbije, u Bruxellesu su nаčelnik Generаlštаbа VS Ljubišа Diković i njegov grčki kolegа аdmirаl Evаngelos Apostolаkis potpisali notu o pristupаnju Srbije tehničkom sporаzumu o uspostаvljаnju tzv. “Balkanske borbene grupe” Europske Unije. Nova nota o proširenju članstva ove postrojbe trebala bi stupiti nа snаgu kada je ratificiraju i predstаvnici ostalih držаvа sudionica, a već sada je jasno kako Srbija iskаzuje spremnost stavljanja na raspolaganje voda vojne policije, CIMIC tima, te do pet stožernih časnika za sudjelovanje u zapovjedništvu ove EU borbene skupine.

HELBROC – početni sastav borbene skupine

Riječ je o postrojbi koja je bila znana i pod nazivom “HELBROC”, prema vodećoj članici Grčkoj, te još i Bugarskoj, Rumunjskoj i Cipru, do 2011. godine – kada joj se pridružila i Ukrajina. Njeno je osnivanje bilo dogovarano tijekom 2005. godine, da bi nacionalni doprinosi po prvi put bili usuglašeni u ožujku 2006. godine. Po prvi put je bila stavljena u stanje pripravnosti za djelovanje u drugoj polovici 2007. godine, od kada je to ponovljeno još tri puta – u prvoj polovici 2009. godine, a onda još i u drugoj polovici 2011., te 2014. godine (uz sudjelovanje još i Ukrajine). Ulazak Srbije u ovaj organizacijski okvir predstavlja suštinsku novinu koju službeni Beograd prikazuje velikim usklađivanjem sa Zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU.

No, ovo je samo dio aktivnosti u okviru sastanka Vojnog odbora Europske unije, koji je u Bruxellesu u ponedjeljak i utorak, 07. i 08. listopada, okupio načelnike glavnih stožera oružanih snaga zemalja-članica EU. Tako se pod budnim okom visoke povjerenice EU za vanjske poslove Federice Mogherini i predsjedavajućeg EUMC generala Mikhaila Kostarakosa razgovaralo o vrlo aktualnoj temi suradnje između EU i NATO-a, o budućnosti operacije u BiH – EUFOR Althea, o pomorskim operacijama Unije – u Somaliji (EU NAVFOR ATALANTA) i na Mediteranu (EU NAVFOR MED – Sophia), kao i o implementaciji globalne strategije EU na području vanjske i sigurnosne politike.

Poželite li se o svemu tome informirati na web-stranici OS RH, nećete saznati ništa ni o jednoj navedenoj temi. Sve što OS RH imaju za reći s tog dvodnevnog sastanka je objašnjenje što je Vojni odbor EU i koji mu je cilj, te spomen dva susreta koja je načelnik GS OS RH general Mirko Šundov imao na marginama ovog velikog sastanka. Jedno je susret s neimenovanim načelnikom GS OS Malija, zahvalnim za hrvatsku donaciju toj afričkoj republici, a drugo – susret s načelnikom GS OS  SR Njemačke, generalom Volkerom Wiekerom. S njime je Šundov, među ostalim, razgovarao o skorašnjem angažmanu OS RH u Litvi pod njemačkim zapovjedništvom, te o opremanju i obuci za PzH 2000, čija isporuka u RH već kasni.

Posljednjih tjedan dana Francuska praktično pa ne silazi s naslovnica medija – prvo po pitanju terorističkih napada koje su radikalni islamisti izveli širom Pariza u noći od petka 14. studenog, pa onda i po lovu na teroriste koji je tome uslijedio. Na to se nadovezao i francuski predsjednik Francois Hollande, koji je u ponedjeljak, 16. studenog, pred oba doma francuskog parlamenta ustvrdio da je Francuska u ratu, ne bi li onda pokrenuo i široke promjene nacionalnog zakonodavstva, koje bi trebale olakšati suzbijanje takvog nasilnoga ekstremizma u zemlji. No, ponešto je manje pažnje završilo posvećeno s time povezanom sigurnosno-političkom događanju od utorka, 17. studenog – potezima koji su pri tome povijesno bitni na svoj način.

Tog je dana iz usta francuskog ministra obrane Jean-Yvesa Le Driana u javnost stigla informacija kako je nakon spomenutih terorističkih napada, a u svjetlu stava o svojevrsnom ratnom napadu na državu i narod, Francuska odlučila aktivirati postojeće međunarodne mehanizme kolektivne sigurnosti. No, za razliku od popularnoga shvaćanja ovih stvari, službeni Pariz pri tome nije odlučio aktivirati “famozni” 5. članak Washingtonskoga ugovora – koji čini osnovu NATO sustava kolektivne sigurnosti, upravo na kojeg su se pozvale Sjedinjene Američke Države kada su zatražile pomoć saveznika nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine – već se pribjeglo jednom drugom, usporedivom rješenju. Naime, u izboru raspoloživih sredstava, Francuska se na sastanku EU Vijeća za vanjske poslove odlučila na aktiviranje europskog sustava kolektivne sigurnosti reguliranog 7. stavkom 42. članka Ugovora o Europskoj uniji (Treaty of the European Union – TEU).

Kolektivna sigurnost na europski način

Drugi odjeljak Ugovora o Europskoj uniji, naslovljen “Odredbe o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici”, započinje već spomenutim 42. člankom, kojim je pravno utemeljena osnova obrambene politike EU. On glasi:

“1. Zajednička sigurnosna i obrambena politika sastavni je dio zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Ona Uniji osigurava operativnu sposobnost koja se oslanja na civilna i vojna sredstva. Unija ih može koristiti u misijama izvan Unije za očuvanje mira, sprečavanje sukoba i jačanje međunarodne sigurnosti u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih naroda. Izvršavanje tih zadaća obavlja se korištenjem kapaciteta koje osiguravaju države članice.

2. Zajednička sigurnosna i obrambena politika uključuje postupno oblikovanje zajedničke obrambene politike Unije. To će dovesti do zajedničke obrane, kada Europsko vijeće jednoglasno tako odluči. Ono u tom slučaju daje preporuku državama članicama da usvoje takvu odluku u skladu sa svojim ustavnim odredbama.

Politika Unije u skladu s ovim odjeljkom ne dovodi u pitanje poseban karakter sigurnosne i obrambene politike određenih država članica te poštuje obveze pojedinih država članica na temelju Sjevernoatlantskog ugovora, koje svoju zajedničku obranu ostvaruju u okviru Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) i u skladu je sa zajedničkom sigurnosnom i obrambenom politikom utvrđenom unutar tog okvira.

3. Države članice Uniji stavljaju na raspolaganje civilne i vojne kapacitete za provedbu zajedničke sigurnosne i obrambene politike, kako bi doprinijele ostvarivanju ciljeva koje je utvrdilo Vijeće. Države članice koje zajednički uspostave multinacionalne snage mogu ih staviti na raspolaganje zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici.

Države članice obvezuju se postupno poboljšati svoje vojne kapacitete. Agencija u području razvoja obrambenih kapaciteta, istraživanja, nabave i naoružanja (u daljnjem tekstu „Europska obrambena agencija“) utvrđuje operativne potrebe, promiče mjere za zadovoljavanje tih potreba te doprinosi utvrđivanju i, prema potrebi, provedbi bilo koje mjere potrebne za jačanje industrijskih i tehnoloških temelja u obrambenom sektoru, sudjeluje pri utvrđivanju europske politike kapaciteta i naoružanja te pomaže Vijeću pri procjeni poboljšanja vojnih kapaciteta.

4. Odluke koje se odnose na zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku, uključujući one kojima se pokreće misija navedena u ovom članku, Vijeće donosi odlučujući jednoglasno, na prijedlog Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku ili na inicijativu države članice. Visoki predstavnik može, prema potrebi, zajedno s Komisijom, predložiti korištenje nacionalnih sredstava i instrumenata Unije.

5. Vijeće može izvršenje zadaće, u okviru Unije, povjeriti skupini država članica u svrhu zaštite vrijednosti Unije i služenja njezinim interesima. Izvršenje takve zadaće uređeno je člankom 44.

6. Države članice čiji vojni kapaciteti ispunjavaju više kriterije i koje su se u ovom području uzajamno više obvezale radi obavljanja najzahtjevnijih misija, uspostavljaju stalnu strukturiranu suradnju u okviru Unije. Takva je suradnja uređena člankom 46. Suradnja ne utječe na odredbe članka 43.

7. Ako je država članica žrtva oružane agresije na svoje državno područje, ostale države članice obvezne su pružiti joj pomoć i potporu svim sredstvima kojima raspolažu, u skladu s člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda. To ni na koji način ne dovodi u pitanje poseban karakter sigurnosne i obrambene politike određenih država članica.

Obveze i suradnja u ovom području moraju biti u skladu s obvezama preuzetima u okviru Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora, koja, za države koje su njezine članice, ostaje temelj njihove kolektivne obrane i forum za njezinu provedbu“.

Pri tome, treba napomenuti kako je spomenuti stavak 7 ovog članka u Lisabonski ugovor ubačen na prvotni zahtjev Grčke, koja je nastojala zadobiti i određenu mjeru kolektivne zaštite odvojenu od NATO sustava (zasnovano na činjenici da je Turska doduše članica NATO, ali ne i Europske unije). Dok su donedavno trajale teorijske diskusije o pravome značenju ove odredbe – je li ona zaista jednakovrijedna spomenutom članku 5 iz NATO sustava, ili nije – od 17. studenog ove godine te su se dileme krenule rješavati u praksi, budući se Francuska pozvala na ovu normu i time natjerala EU da njeno djelovanje isproba u stvarnosti. Istini za volju, prilično je jasno kako je baš takvo jačanje europskog okvira sigurnosti te obrane i bilo u pozadini ovog francuskog poteza – budući je prilično jasno kako će kontekst tragičnih posljedica prošlotjednog terorističkog napada ujedno i donekle utišati inače glasne protivnike ikakve samostalne obrambene politike EU.

Što je tu zapravo rečeno?

Prije svega, treba podrobnije razložiti samu spomenutu EU odredbu o kolektivnoj sigurnosti, o kojoj je ovdje riječ. Kao prvo, ona se načelno odnosi na sve članice EU, one koje su ujedno članice NATO saveza, ali i one koje to nisu (Austrija, Cipar, Finska, Irska, Malta i Švedska). Pri tome, neutralnim je EU državama tu ostavljen određen izlaz iz režima, ako one to požele – gdje formulacija da se “ni na koji način ne dovodi u pitanje poseban karakter sigurnosne i obrambene politike određenih država članica” jasno upućuje upravo na neutralne Austriju i Švedsku.

Kao drugo, čitav se ovaj režim za pojedinu državu odnosi na situaciju “oružane agresije na svoje državno područje“. Time se izdvaja slučaj napada po svojoj prirodi sličan ratu, za razliku od situacije definirane kroz Klauzulu solidarnosti EU – gdje članak 222. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (Treaty of the Functioning of the European Union -TFEU) izričito spominje samo slučajeve “terorističkog napada, žrtva prirodne nepogode ili nesreće izazvane ljudskim djelovanjem“. Dok smo o Klauzuli solidarnosti već podrobnije pisali na portalu Obris, spomenimo ovdje tek da je tu riječ o sustavu pretežito usmjerenom prema resorima unutarnjih poslova – dok se EU sustav kolektivne sigurnosti ipak izravnije referira na sektore obrane država članica. I opet, iako je i spomenuta EU klauzula solidarnosti načelno davala pristup sličnoj razini pomoći partnera, francusko pozivanje na EU kolektivnu sigurnost opet ukazuje na želju te nacije da ojača dosada poprilično zanemarenu tematiku zajedničkih obrambenih sposobnosti Europske unije.

Kada je riječ o opsegu onoga na što se može računati zazivanjem ove odredbe, ovdje je navedena obveza suradnje država članica kroz “pomoć i potporu svim sredstvima kojima raspolažu“. I dok jasno pozivanje na ta “sva sredstva kojima države raspolažu” barem na prvi pogled ovo čini jakim međunarodnim instrumentom, spomen “pomoći i potpore” zapravo otvara golemi prostor za partnersko djelovanje – ne samo neposrednim snagama ili robom, već i posrednijim uslugama koje bi ipak predstavljale potporu tako ugroženoj članici EU.

Uz već spomenuti izlaz ostavljen za neutralne države EU, tu su još postavljene dvije čvrste ograde koje ograničavaju djelovanje ovoga režima. Kao prvo, spomenut je članak 51. povelje Ujedinjenih naroda – sadržan u Poglavlju 7 Povelje, koje se tiče djelovanja po pitanju ugroza miru, kršenja mira i akata agresije u međunarodnim odnosima. Taj članak, inače posljednji po redu u ovome poglavlju, tiče se prava na samoobranu u slučaju vanjskoga napada (samostalno ili u sklopu sigurnosnih organizacija), a njegov tekst kazuje:

“Ništa u ovoj Povelji neće ograničiti urođeno pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu ako dođe do oružanoga napada na članicu Ujedinjenih naroda, sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere nužne za održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti. Mjere poduzete od članica pri izvršavanju ovoga prava na samoobranu će biti odmah prijavljene Vijeću sigurnosti i neće na bilo koji način utjecati na ovlasti i odgovornosti Vijeća sigurnosti po ovoj Povelji, a za svakodobno poduzimanje takvih akcija koje se smatra potrebnima za održavanje i obnovu međunarodnoga mira i sigurnosti“.

Njime Ujedinjeni narodi osiguravaju legitimno pravo na samoobranu u slučaju napada, dok ionako čitav sustav UN nastoji ograničiti i osuditi agresivno korištenje prijetnji ili sile protiv teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti drugih država (što se i izrijekom osuđuje u 2. članku Povelje UN). Ovom se odredbom akti samoobrane u slučaju takvoga agresivnog oružanog napada uklapaju u sustav mirovnog djelovanja organizacije UN – što je onda preuzeto i u sustav NATO saveza, te izričaj spomenutog stavka 7 članka 42 Ugovora o Europskoj uniji.

Kao drugo,  spomenuti sustav kolektivne sigurnosti EU dodatno je ograničen i jasno izraženom obvezom usklađivanja čitavog djelovanja prema odredbi 42.7. Ugovora o Europskoj uniji s NATO sustavom – ujedno i uz izričito davanje prednosti obvezama preuzetima u okviru NATO. Tu je sam NATO definiran kao (1) “temelj” kolektivne obrane za zemlje koje su njegove članice, te (2) kao “forum” za provedbu ikakve kolektivne obrane tih članica. Ovom je odredbom usporedivi sustav EU faktično podređen paralelnom funkcioniranju sustava kolektivne obrane NATO saveza, za sve one države EU koje su ujedno članice obaju tih sustava. Dok ovo podređivanje ima manje utjecaja na zemlje koje su izvan NATO saveza, pa one imaju onda i ponešto veću načelnu slobodu djelovanja – ta je sloboda praktično ograničena činjenicom (namjerno) slabe razvijenosti EU sustava zajedničke obrane, čiji su kapaciteti za ikakvo samostalno vođenje zajedničkih vojnih operacija radikalno manji od onih u okrilju NATO saveza.

Kako dalje u praksi?

Budući je EU sustav kolektivne sigurnosti 17. studenog ove godine aktiviran po prvi put od svog formiranja, automatski se otvorilo i pitanje što taj sustav zapravo znači i kako će se krenuti u njegovu primjenu. Jedina iole usporediva situacija ovoj dogodila se u listopadu 2001. godine, kada su Sjedinjene Američke Države aktivirale članak 5. Washingtonskog ugovora – akt poprilično usporedive strukture i načelnog značenja prema ovoj odredbi iz 7 stavka članka 42 Ugovora o Europskoj uniji. Dakle, kao što su tada SAD svojim saveznicima uručile listu zahtjeva, nešto se slično očekivalo i od Francuske ovih dana. Temeljem takvih definiranih potreba, uslijedilo bi onda bilateralno usuglašavanje moguće pomoći i potpore sa svakom od pojedinačnih zemalja EU. Ovu situaciju u RH načelno definira odredba članka 52. Zakona o obrani iz 2013. godine, naslovljena “2.6. Uporaba Oružanih snaga u pružanju pomoći u obrani državama članicama Europske unije”, koja glasi:

“(1) Oružane snage mogu se uporabiti kao pomoć u obrani državama članicama Europske unije.

(2) Odluku o djelovanju Oružanih snaga iz stavka 1. ovoga članka donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade i uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike.

(3) Na temelju odluke Hrvatskoga sabora iz stavka 2. ovoga članka Predsjednik Republike naređuje uporabu i dodjeljivanje dijelova Oružanih snaga nadležnim zapovjedništvima države članice kojoj se upućuje pomoć.

(4) Predsjednik Republike na prijedlog ministra obrane utvrđuje nacionalna ograničenja uporabe i izuzeća u uporabi“.

No za pokretanje ovoga postupka potreban je prvo jasan i nedvojben zahtjev kojim se konstatira potreba za pružanjem pomoći zasnovana na pozitivnim propisima EU. Na tim se temeljima onda pokreće daljnje usuglašavanje – prvo bilateralno između RH i zemlje tražiteljice pomoći, a onda i nacionalno, temeljem definiranog prijedloga Vlade RH o pružanju takve pomoći. I zaista, do predaje takvog službenog zahtjeva iz Francuska je navodno došlo jučer, 20. studenog, kada je u Ministarstvo obrane Republike Hrvatske službeno stigao popis francuskih načelnih zahtjeva za obrambenu “pomoć i potporu” utemeljen na EU sustavu kolektivne sigurnosti iz članka 42 TEU.

Kako saznajemo, a u skladu s prethodnim očekivanjima, bila je tu riječ o dva osnovna moguća područja djelovanja: (1) o pomoći u borbi protiv organizacije ISIS, prvenstveno na prostoru Sirije i Iraka, te (2) o potpori pri provođenju postojećih operacija Europske unije u Africi – gdje bi se jačim angažiranjem partnerskih država na prostorima podsaharske Afrike oslobodio dio ondje djelujućih francuskih snaga, ne bi li one onga mogle biti odaslane u djelovanja na primarnome prostoru borbe protiv tzv. Islamske države. U slučaju da Hrvatska odluči više ili manje izaći u susret ovim molbama za pomoć iz Francuske – niz je načina na koje se može ostvariti relevantne aktivnosti potpore.

Što se tiče same pomoći na ujedinjenome bojištu Sirije i Iraka, jasno je da tu Hrvatska nema što tražiti na način kako to rade velike svjetske sile (gdje zrakoplovnim snaga djeluje niz država, a i sama je Francuska onamo u srijedu 18. studenog otposlala svoj nuklearni nosač zrakoplova R91 Charles De Gaulle). No, budući da RH već dugo razmatra ozbiljnije uključivanje u obuku kurdskih boraca na sjeveru Iraka (koji su vrlo aktivni u neposrednoj borbi s vojskom tzv Islamske države) – takva bi se aktivnost zapravo sjajno uklopila u sve ovo što sada spominje Francuska.

Što se potpore u Africi tiče, i ondje stvari za Hrvatsku i njene oružane snage zapravo ne predstavljaju potpunu nepoznanicu. Naime, Hrvatska je već u više navrata promišljala slanje svojih ljudi u Mali. Dakle, iako se do sada nacionalno sudjelovanje RH u misijama suzbijanja islamističke pobune u toj državi pretežito svelo na doniranje manje količine vojne opreme – barem su do određene razine detaljnosti bile promišljane potrebe i modaliteti nekakvog šireg uključivanja u tamošnja vojno-politička događanja. Iako se i o Srednjeafričkoj Republici moglo čuti ponešto, tu su stvari ostale bitno mutnije i manje definirane – tako da je i realna mogućnost ikakvog hrvatskoga uključivanja ondje samim time usporedivo manja.

Uz to, kao treća se mogućnost potpore, naravno, pojavljuje i jača sigurnosno-obavještajna suradnja. Republika Hrvatska kao granična država EU prema prostoru nestabilnosti u regiji – prema Bosni i Hercegovini, ali i Crnoj Gori te Srbiji – može itekako biti od koristi Francuskoj, ali i čitavoj EU. Posebice je tu važna hrvatska uloga kao lokalnog izviđača po pitanju radikalnoga islamizma u susjednoj BiH, koji je pojava čije se tragične odbljeske u javnosti vidjelo i u Sarajevu proteklih dana.

]]> https://obris.org/hrvatska/klauzula-solidarnosti-ili-solidarnost-i-operativnost-na-eu-nacin/ Wed, 26 Nov 2014 02:12:09 +0000 http://obris.org/?p=25796  

Pomalo je neobično da se po pitanjima obrane i sigurnosti posljednjih mjeseci u više navrata moglo čuti spominjanje Lisabonskoga sporazuma. Iako je taj sporazum sklopljen još u prosincu 2007. godine (stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine), tijekom prvih godina njegova važenja o tom se dokumentu u području obrane zapravo čulo iznimno malo – a onda kao da je naglo došlo do promjena. S jedne strane, nedavno se ponešto čulo o članku 44. Lisabonskoga sporazuma, kojeg se možda planira iskoristiti za reformiranje djelovanja EU borbenih skupina, o čemu smo već pisali na portalu Obris.org. Uz to, posljednjih mjeseci periodički u javnosti izranjaju i spomeni tzv. “klauzule solidarnosti” u sustavu EU – odredbe koja je od početka bila iznimno politički sporna i diskutabilna (u tolikoj mjeri da je 2007. namjerno ostavljena neodređenom) – i koja je ovoga ljeta izgleda u tišini konkretizirana.

Namjensko organiziranje zemalja članica EU

Spomenuti članak 44 iz pročišćenog teksta Sporazuma o Europskoj uniji (članak 28c iz samog Lisabonskog sporazuma kojim se ovaj akt mijenja i dopunjava) nalazi se u Odjeljku 2, segmentu “Odredbe o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici”. On glasi:

(1) Unutar strukture odluka usvojenih u skladu sa člankom 43, Vijeće može povjeriti implementaciju zadatka grupi zemalja članica koje su spremne i imaju sposobnosti nužne za ostvarenje takvoga zadatka. Te zemlje članice, u suradnji s Visokim povjerenikom Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, međusobno će se sporazumjeti o upravljanju obavljanjem zadatka.

(2) Zemlje članice koje sudjeluju u ostvarivanju zadatka redovito će informirati Vijeće o svome napretku, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev neke druge zemlje članice. Te će zemlje odmah obavijestiti Vijeće ako ostvarenje zadatka bude sa sobom nosilo ozbiljne posljedice, ili bude tražilo dopune samoga cilja zadaće, njenoga dosega ili preduvjeta utvrđenih za zadatak, u odlukama spomenutima u stavku (1). U takvim slučajevima, Vijeće će usvojiti neophodne odluke.

Riječ je tu o odredbi koja je u Sporazum o Europskoj uniji unesena 2007. godine, i kojom se načelno otvorila mogućnost “podugovaranja” pri izvođenju pojedinih “zadataka” unutar polja Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU (Common Security and Defence Policy – CSDP), nekad znane i pod nazivom Europska sigurnosna i obrambena politika (European Security and Defence Policy – ESDP). No, iako je taj instrument – donesen krajem mandatnog razdoblja američkog predsjednika Georgea W. Busha, te pod utjecajem njegovih ideja i politika – zapravo otvorio vrata stvaranju “koalicija voljnih i spremnih zemalja”, kojima bi se pod kišobranom konsenzusa članica u manjim grupama krenulo rješavati neke prilično mutno definirane “zadatke”. Naravno, kako se od 2007. do danas ponešto promijenio pogled na konkretne intervencije (ali i materijalna spremnost za njihovo provođenje), ovaj je članak praktično pa ostao mrtvo slovo na papiru. Pa ipak, tek ostaje vidjeti je li u njemu sadržana mogućnost operativne dorade koncepta EU borbenih skupina – o čemu se nedavno raspravljalo u Rimu, uz sudjelovanje i pojedinih hrvatskih parlamentaraca.

EU klauzula solidarnosti

Odredba nazvana “Klauzula solidarnosti” sadržana je u prilično masivnome 222. članku pročišćenog teksta Sporazuma o funkcioniranju Europske unije, odnosno u članku 188.R Lisabonskoga sporazuma, kojim je i taj važni akt EU bio dopunjen 2007. godine. Spomenuti Sporazum o funkcioniranju Europske unije (Treaty on the functioning of the European Union – TFEU) zapravo je nastavak tzv. Rimskoga ugovora, odnosno Sporazuma kojim je zasnovana Europska ekonomska zajednica (Treaty establishing the European Economic Community – TEEC) od 25. ožujka 1957. godine. Taj je akt iz svog naziva izgubio riječ “ekonomska” 1993. godine s donošenjem Ugovora iz Maastrichta (ostavši samo Treaty establishing the European Community – TEC), da bi današnji naziv TFEU dobio 1. prosinca 2009. godine, stupanjem na snagu Lisabonskoga ugovora. Upravo je ovim posljednjim promjenama u njegov sastav uvrštena i spomenuta “Klauzula solidarnosti” koja glasi:

(1) Unija i njene zemlje članice združeno će djelovati u duhu solidarnosti ako pojedina zemlja članica bude ciljem terorističkog napada ili žrtvom prirodne, odnosno ljudskim utjecajem izazvane nesreće. Unija će mobilizirati sve instrumente koje ima na raspolaganju, uključivo i vojne resurse stavljene na raspolaganje od zemalja članica, ne bi li:

(a)    – spriječili terorističku prijetnju na prostoru zemalja članica;

– zaštitili demokratske institucije i civilno stanovništvo od bilo kakvih terorističkih napada;

– pomogli zemlji članici na njenom teritoriju, na zahtjev njenih nadležnih političkih tijela, u slučaju terorističkoga napada;

(b)    – pomogli zemlji članici na njenom teritoriju, na zahtjev njenih nadležnih političkih tijela, u slučaju prirodne, odnosno ljudskim utjecajem izazvane nesreće.

(2) Bude li zemlja članica ciljem terorističkoga napada ili žrtvom prirodne, odnosno ljudskim utjecajem izazvane nesreće, preostale zemlje članice pomoći će joj na zahtjev njenih nadležnih političkih tijela. U tu će se svrhu zemlje članice međusobno koordinirati unutar Vijeća.

(3) Odredbe potrebne za implementaciju klauzule solidarnosti od strane Unije bit će definirane odlukom usvojenom od Vijeća, a temeljem zajedničkog prijedloga Komisije i Visokog povjerenika Unije zaduženog za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Vijeće će djelovati u skladu s člankom 31(1) Sporazuma o Europskoj uniji, ondje gdje ta odluka ima i obrambenih implikacija. Europski parlament će biti informiran.

Za svrhe ovoga stavka i bez utjecaja na članak 240, Vijeću će pomagati Politički i sigurnosni odbor, uz podršku od struktura razvijenih u kontekstu zajedničke sigurnosne i obrambene politike, i od Vijeća spomenutog u članku 71; ta dva odbora će, ako to bude nužno, podnositi i zajednička mišljenja.

(4) Europsko vijeće će redovito procjenjivati prijetnje s kojima je sučeljena Unija, ne bi li se omogućilo Uniji i njenim zemljama članicama donošenje efikasnih odluka.

Pri tome, po stupanju na snagu ove odredbe baš i nije bilo vidljive žurbe za izradom i donošenjem implementacijskih propisa za “Klauzulu solidarnosti” – možda i pod utjecajem gledanja kako tako sporne teme ima smisla odrađivati ponešto kasnije i u tišini, kada većina Lisabonskog ugovora bude već dobrano u primjeni, i kada će takvu aktivnost biti moguće odraditi u polumraku, van glavnine javne pažnje i umiješano u gomile drugih redovitih i nespornih poslova.

Provedbeni propisi za EU Klauzulu solidarnosti

Tijekom prve godine od stupanja na snagu Lisabonskog ugovora EU klauzula solidarnosti ostala je pretežito područjem interesa malobrojnih znanstvenika zainteresiranih za temu sigurnosti u okvirima EU. Tek se krajem prosinca 2012. godine pred Europskim Vijećem našao i prvi traženi zajednički prijedlog provedbenih propisa – izrađen od Europske komisije te Visoke povjerenice EU za vanjsku i sigurnosnu politiku – ne bi li se pregovori i usuglašavanja oko ovoga akta onda protegnuli na daljnjih oko 15 mjeseci, sve do sredine ove 2014. godine.

Pri tome, iskristalizirala su se gledišta da (1) nema obveze traženja ili primanja pomoći, koja može biti pružena tek na izričit zahtjev pogođene države, (2) da nema vanjskih utjecaja na ocjenu o vrsti pomoći koju se tim putem traži, (3) da Vanjskoposlovna služba EU tu ima ulogu ako se krize tiču i prostora van EU, ili ako zahtijevaju korištenje obavještajnih ili vojnih kapaciteta, (4) da je čitav postupak po EU klauzuli solidarnosti zapravo krajnje sredstvo, kojem se pribjegava ako vlastite sposobnosti odgovora nedvojbeno nisu dovoljne, a (5) da od 2015. godine kreće i izrada redovitih integriranih procjena prijetnji i rizika, kojima će se procjenjivati opasnosti što prijete pojedinim nacionalnim sustavima odgovora na krize. Pri svemu tome, (6) EU klauzula solidarnosti treba biti nadogradnja na postojeće EU mehanizme po pitanju odgovora na krize, izbjegavajući nepotrebna dupliranja resursa gdje god je to moguće.

Konačno, tema EU klauzule solidarnosti je 20. svibnja ove godine došla i pred COREPER (Comité des représentants permanents), gdje se još diskutiralo o zemljopisnome važenju ove klauzule (samo na prostoru EU ili i na brodovima, zrakoplovima ili diplomatskim predstavništvima zemalja članica), o tome tko će biti konkretno nadležan za pokretanje procedure po ovoj odredbi (EU komisija, šefica EU diplomacije ili netko treći), da bi sve na kraju završilo utanačeno do kraja lipnja i okončanja 6 mjeseci grčkoga predsjedanja Vijećem EU-a. I zaista, u skladu s tim predviđanjima Vijeće EU (Savjet za opće poslove, kvalificiranom većinom glasova) 24. lipnja ove godine zaista je i usvojilo spomenute provedbene propise – čime su, među ostalim, stvoreni i uvjeti za aktiviranje Strukture za Integrirani politički odgovor na krize (Integrated Political Crisis Response – IPCR), mehanizma kojeg je Vijeće EU već odobrilo u lipnju 2013. godine.

Pri tome, ostala je odredba da EU klauzula solidarnosti dolazi u obzir kada kriza ugrozi nacionalno stanovništvo, okoliš ili imovinu, i to na način koji nadilazi lokalne sposobnosti odgovora. Pri tome, aktivnosti se tu odnose na kopnene prostore, unutarnje vode, teritorijalne vode i zračni prostor krizom pogođenih zemalja (što nije obuhvatilo nacionalne brodove i zrakoplove, ali se odnosi na priobalne instalacije za dobivanje nafte i plina ako su one u teritorijalnim vodama ili su fiksno spojene s kopnom). Spominjane analize prijetnji dospjele su u djelokrug postojećih EU obavještajnih struktura – Intelligence Analysis Centre (INTCEN) i European Union Military Staff Intelligence Directorate (EUMS INT), te EU-koordinatora za suzbijanje terorizma (EU Counter-terrorism Coordinator). Posao koordiniranja EU aktivnosti prepušten je u ruke Centra za koordinaciju u izvanrednim slučajevima (Emergency Response Coordination Centre – ERCC).

Nakon usvajanja 24. lipnja, kao “COUNCIL DECISION of 24 June 2014 on the arrangements for the implementation by the Union of the solidarity clause” (2014/415/EU), a onda i objave ovog propisa u Službenome listu EU (1. srpnja ove godine) – spomenuti su propisi na snagu stupili dvadeset dana po objavi, dakle, 21. srpnja ove godine.

Problemi EU klauzule solidarnosti

U trenutku donošenja ovih provedbenih propisa za EU klauzulu solidarnosti, pažnja europske javnosti bila je usmjerena prema drugim stranama, te je vrlo malo glasova popratilo nastanak sredstava za korištenje ovog potencijalno prilično moćnog organizacijskog mehanizma Europske unije. Pri tome, većina se lijevih i anarhistički orijentiranih glasova tu usmjerila na potencijalnu ulogu koju bi EU klauzula solidarnosti mogla imati pri izgradnji “zajedničke EU-policije” – alata pan-europskih totalitarnih stremljenja, koji bi mogao represivno djelovati u svim zemljama članicama, a na tek formalan poziv lokalnih elita (koje tijekom krize i ne moraju uživati široku potporu u vlastitim državama).

Na ruku ovakvim gledanjima išlo je i postupanje nadležnih tijela EU. Naime, u medijima se krajem lipnja moglo čuti da ta točka dnevnoga reda spomenutog Savjeta za opće poslove (General Affairs Council – GAC) nije bila objavljena na redovitom dnevnome redu skupa, a niti mediji nisu bili obaviješteni o tome da materija EU klauzule solidarnosti dolazi na odlučivanje. Nadalje, vidljivi su bili strahovi kako bi spomenute “teške posljedice za stanovništvo, okoliš ili imovinu” lako mogle biti proširene i na područje politički motiviranih blokada u područjima energije, transporta i prometa, ili na suzbijanja generalnih štrajkova u pojedinim zemljama članicama EU.

Poseban izvor nelagode tu je predstavljala odredba kojom se u provedbu EU klauzule solidarnosti, uz sve spomenuto, mogu uključiti i “druge strukture“. Ta je formulacija bila tumačena kao pogodovanje u smjeru struktura kao što je tzv. “ATLAS-mreža” – organizacija osnovana od specijalnih policija Njemačke, Austrije i Belgije, a s ciljem jačanja taktike, djelovanja, tehnike i komunikacijskih strategija članica. Kako je velika prošlogodišnja vježba ove skupine pod vodstvom njemačke GSG 9 bila i doslovno međunarodna, nadišavši državne granice pojedinih članica, a sve uz pohvale Europske komisije – tu je bilo lako doći do zaključka kako ovu organizaciju “potiče Europska komisija“, kojoj se pripisuje i pojačano financiranje ove policijske strukture. U sličan je kontekst stavljena i Europska žandarmerijska postrojba (EUROGENDFOR) – jedinica sa sjedištem u talijanskome mjestu Vicenza, u kojoj sudjeluju sve zemlje članice EU koje imaju postrojbe žandarmerije, među ostalima i Portugal, Španjolska, Italija, Francuska i Nizozemska. Pri tome, isticana je i činjenica da ova žandarmerijska postrojba ionako svoje usluge već aktivno nudi EU, NATO savezu i organizaciji UN.

EU klauzula solidarnosti i Hrvatska

Kao i pretežiti ostatak djelovanja Republike Hrvatske u Europskoj uniji, tako je i pitanje EU klauzule solidarnosti ostalo gotovo u potpunosti uskraćeno domaćoj javnosti. Dok se iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova na tu temu nije čulo praktično ništa, kao ni iz Ministarstva unutarnjih poslova (koje u nas faktično pokriva veliki dio poslova vezanih uz odgovor na terorizam, te prirodne ili ljudskim djelovanjima izazvane nesreće) – posljednjih je mjeseci tema EU klauzule solidarnosti ponešto neočekivano izronila na vidjelo i u navodima iz redova Ministarstva obrane RH. Iako je bilo za očekivati da sektor obrane RH svoju pažnju prvenstveno posveti “EU klauzuli međusobne obrane” (članak 42(7) istoga sporazuma, regulirano u članku 52. prošle godine donesenog Zakona o obrani, Narodne novine 73/13, od 18. lipnja 2013. godine), na javni repertoar je tu ipak više došla već spomenuta EU klauzula solidarnosti – koja traži jednoglasnost pri odlučivanju zemalja članica, ako njena tematika u pojedinom konkretnom slučaju ima i obrambenih aspekata.

Kao prvo, treba spomenuti načelnu činjenicu da se obrambeni sustav RH temom EU klauzule solidarnosti pozabavio punih godinu dana prije usuglašavanja njenih provedbenih propisa, i to u okviru članka 53. Zakona o obrani (Narodne novine 73/13, od 18. lipnja 2013. godine), pod naslovom “2.7. Uporaba Oružanih snaga u skladu s klauzulom o solidarnosti Europske unije“. Ondje se na tu temu navodi:

“(1) Oružane snage mogu se upotrijebiti kao pomoć državama članicama Europske unije u slučajevima kada su izložene terorističkom napadu te prirodnim ili ljudskom djelatnošću izazvanim katastrofama.

(2) Odluku o djelovanju Oružanih snaga iz stavka 1. ovoga članka donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade i uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike.

(3) Na temelju odluke Hrvatskoga sabora iz stavka 2. ovoga članka Predsjednik Republike, u skladu s ugovorenim postupcima u sklopu Europske unije, naređuje uporabu i dodjeljivanje dijelova Oružanih snaga tijelima Europske unije zaduženim za provedbu operacija pomoći ili nadležnim tijelima države članice kojoj se upućuje pomoć.

(4) Uporaba Oružanih snaga iz stavka 1. ovoga članka odvijat će se u skladu s odlukom i pod koordinacijom Vijeća Europske unije“.

Uz to, ta je tematika konkretno spomenuta i u Prijedlogu nacrta Dugoročnog plana razvoja OS RH od 2015. do 2024. – u dokumentu čiji je radni tekst predstavljen hrvatskoj javnosti 24. rujna ove godine, da bi onda bio i raspravljan tijekom listopada ove godine (te čije se daljnje upućivanje u proceduru Vlade RH i Hrvatskog sabora prema službenim najavama očekuje uskoro). Ondje se unutar odjeljka “Sigurnosni strateški okvir”, pododjeljak “Europska unija”, napominje:

“Kao punopravna članica, Republika Hrvatska preuzela je i obveze eventualne uporabe Oružanih snaga u pružanju pomoći u obrani državama članicama EU te uporabe u skladu s klauzulom solidarnosti“.

Ovo je ujedno i jedino izričito spominjanje ove EU odredbe, dok se kasnije tu barata ponešto općenitijim izrazima, recimo naglašavajući kao jedan od Ključnih dugoročnih ciljeva razvoja Oružanih snaga i “Vjerodostojno i konzistentno djelovanje u sustavu kolektivne obrane i aranžmanima u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU (CSDP)” (cilj broj 3).

Ukupno gledano, tu je nekoliko dvojbenih stvari. Prva je, naravno, činjenica da se na ovako važnu stvar Hrvatska obvezala bez ikakvog utjecaja javnosti, kako stručne, tako i one širega diskursa. Drugo – iako se Hrvatska praktično pripremila za ovakva sudjelovanja dok još nije bilo jasno koji će biti opseg i težina čitavog tog sustava, barem je tu primijenjena procedura kakvu se i inače vidi za slanje pripadnika OS RH u inozemstvo. Treće – Oružane snage RH ovom Klauzulom gotovo da dobivaju i dodatnu ulogu, usporedivu s obvezama iz članka 5. NATO sporazuma iz Washingtona. I konačno, kao četvrto – dok smo po pitanju uloge OS RH u ovim mehanizmima barem načuli ponešto (makar tek daleke odjeke nekakvih događanja) – uloga hrvatske policije i ostalih državnih službi u tim europskim strukturama ostala je potpuno nepoznatom.

]]> https://obris.org/nato/nato-krajem-2013-godine/ Fri, 27 Dec 2013 14:31:10 +0000 http://obris.org/?p=19812  

Kraj ovogodišnjeg mjeseca studenog u NATO savezu obilježila su dva događanja – jedno pozitivno i jedno negativno. S dobre strane, okončana je godišnja vježba “Cyber Coalition 2013”, koja je okupila više od 30 zemalja – 28 zemalja članica NATO, plus Austrija, Finska, Irska, Švedska i Švicarska kao sudionice, te Novi Zeland i EU kao promatrači – ili oko 400 individualnih sudionika (300 u zemljama sudionicama, te više od 80 u vojnome kompleksu u Estoniji). Šesta vježba iz ovoga niza bavila se temom cyber-sigurnosti, koja je jedan od naglasaka NATO saveza posljednjih godina. Ono loše ticalo se Afganistana, gdje je u Pakistanu započela nova blokada prometa za potrebe NATO snaga u njihovu najvećem području operacija.

Svijet vs. Afganistan

Naime, pod organizacijom pakistanske stranke Tehreek-e-Insaf (PTI, pod vodstvom tamošnjeg nacionalnog političara Imran Khana) započela je 24. studenog 2013. još jedna blokada opskrbnog prometa NATO snaga u Afganistanu na prostoru pakistanske provincije Khyber-Pakhtunkhwa (K-P). Iako je u srpnju 2012. izgledalo da je logistički promet kroz Pakistan riješen, stanje se ondje promijenilo tijekom posljednjih mjeseci. Od tamošnjih izbora, održanih u svibnju ove godine – gdje su nacionalno na vlast došli konzervativci – podigla se razina osjetljivosti na napade bespilotnim letjelicama koji su učestali posljednjih mjeseci. Stanje je iskoristio PTI, koji ima i lokalnu vlast u prometno važnoj provinciji K-P – što je dovelo do niza zaustavljanja kamionskih konvoja, pretraga vozila, a onda 4. prosinca i do obustave NATO prometa preko Ground Line of Communication (GLOC), od Torkhama prema luci Karachi. Ova blokada, od koje se početno očekivalo da je tek prolaznog karaktera, produžila se na čitav kraj 2013. godine – te je počela utjecati i na opće odnose SAD i Pakistana, sve to baš u doba kad se kompliciraju i ukupni odnosi susjednog Afganistana i međunarodne zajednice.

Dok još nije upitno da bi predstojeća 2014. trebala biti godina povlačenja većine NATO snaga iz Afganistana – još nije jasno kako i kada će se to dogoditi. S jedne strane, pitanje je logistike povlačenja, koja se nakon više od godinu dana laganog ubrzavanja približava svojoj najaktivnijoj fazi. Koji god da tu bude opseg konačnog povlačenja (i predstojeće operacije “Resolute Support”), taj se postupak treba isplanirati do proljeća – čemu na putu stoje neslaganja lokalnih vlasti u Afganistanu i međunarodne zajednice.

Naime, slično kao i u Iraku, Sjedinjene Američke Države su za reguliranje svog ostanka u Afganistanu kao uvjet postavile sklapanje Bilateralnog sigurnosnog sporazuma (Bilateral Security  Agreement – BSA), s vladom predsjednika Kharzaija. No, od početnih očekivanja o brzom sporazumu, stvar se otegla. Aktualnom se predsjedniku Afganistana ne žuri – budući da otpor strancima jača njegovu reputaciju među Paštunima pred izbore zakazane za travanj iduće godine. Pri tome, on traži da se američke snage ograniči u poduzimanju operacija kojima stranci noću ulaze u afganistanske domove – što vjerojatno ne bi bilo mrsko ni Općoj skupštini uglednika (Loya Jirga), koja je inače velikom većinom podržala sklapanje BSA.

Tim je manevrima u pitanje doveden ostanak ukupno oko 84 tisuće NATO vojnika u Afganistanu (od čega su njih oko 60 tisuća Amerikanci). Taj broj treba u skoro vrijeme pasti na ukupno 8 do 12 tisuća  (navodno pretežito svekolikih instruktora), dok ni potpuni odlazak vojnih snaga SAD iz te zemlje nije isključen. Dok se detalji ostanka SAD u Afganistanu ne riješe, svoje vlastite pregovore na istu temu objavio je i NATO – čiji je Glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen 22. prosinca natuknuo o takvim pregovorima NATO-predstavnika Mauritsa Jochemsa i Rangina Spante, savjetnika za nacionalnu sigurnost afganistanskog predsjednika. Naravno, zadržavajući zajedničku liniju prema Afganistanu, Rasmussen se ujedno i ogradio – taj sporazum, označen kao NATO Status of Forces Agreement (SOFA), neće biti sklopljen ili potpisan prije američkog BSA, čime jača i međunarodni pritisak na nacionalne vlasti u Kabulu.

Što dalje za Andersa Fogha Rasmussena?

Nakon što je Andersu Foghu Rasmussenu Sjevernoatlantsko vijeće 11. prosinca produžilo mandat na mjestu Glavnog tajnika NATO saveza za još gotovo godinu dana – do 30. rujna 2014. godine – postalo je jasno da će on osobno voditi i predstojeći NATO summit, zakazan za 4. i 5. rujna 2014. godine u Walesu, Velika Britanija. Ujedno, Rasmussen je tako ojačanog mandata mogao prisustvovati i skupu Europske unije o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici (CSDP) – načelno tematskome zasijedanju Europskoga vijeća, koje se u Bruxellesu održalo 19. i 20. prosinca ove godine – gdje je on bio i ukupno prvi NATO-glavni tajnik koji se ovome tijelu neposredno obratio.

Uz niz ostalih, zapravo nevezanih pitanja, na ovom je skupu po prvi put od 2008. godine pažnja formalno bila tematski svrnuta na pitanja sigurnosti i obrane Europske unije – temu o kojima unutar EU ne postoji mnogo slaganja. Službeni su naglasci ovog EU skupa bili stavljeni na “promjene u strateškom okruženju EU“, koje dolaze u doba kontinentalnog rezanja financijskih sredstava za obranu.

Pri tome, Europsko je vijeće načelno odlučilo da rješenje aktualnih problema leži u tri odvojene točke: (1) povećanju efikasnost, vidljivost i utjecaja CSDP, (2) unapređenju razvoja sposobnosti, i (3) jačanju europske vojne industrije. Da bi CSDP dobila na značaju, (1) predlaže se ubrzavanje rasporeda civilnih misija EU i unapređivanje europskih snaga za brzi odgovor. Uz to, treba preispitati te poboljšati financiranje EU misija i operacija, a više posla preostaje i na teme cyber-sigurnosti, pomorske sigurnosti (gdje treba razviti i novu “EU strategiju pomorske sigurnosti”), te upravljanja granicama. (2) Po pitanju razvoja sposobnosti istaknuta je važnost suradnje – posebno na polju projekata provođenih pod okriljem Europske obrambene agencije (European Defence Agency – EDA), gdje su definirana i 4 područja aktivnijega rada: po pitanju daljinski upravljanih zrakoplovnih sustava (razvoj “zajedničkih dronova”, najkasnije do 2025. godine), jačanja sposobnosti dopune gorivom u zraku, razvoja vladinih satelitskih komunikacija “nove generacije”, te ponovo zajedničkog ovladavanja izazovima cyber-sigurnosti. (3) Što se obrambene industrije tiče, EU je tu pozvala na uspostavu više razine integracije, održivosti, inovativnosti i tržišne kompetitivnosti. U tu se svrhu istaklo ulogu malih i srednjih poduzeća (Small and medium Enterprise -SME), pozvalo se na razvoj zajedničkih industrijskih standarda u obrani, međusobno priznavanje vojnih certifikata, kao i na suradnju vojnih te civilnih istraživačkih sustava.

NATO i prosinački EU summit

Na sve to Rasmussen je odgovorio 19. prosinca. Istaknuo je da, ako Europa želi igrati neku ozbiljnu ulogu, EU mora razviti i neke stvarne te ozbiljne vojne kapacitete – posebice na polju bespilotnih izviđačkih letjelica, dopune goriva u zraku, te teških transportnih sposobnosti. To je sve teže, budući su se posljednjih godina izazovi pojačali, a obrambeni proračuni smanjili (u nekim europskim zemljama i za 40 posto). Takvo ponašanje utječe na ulogu Europe u svijetu, ali i na njenu sposobnost odgovora na krize – gdje treba očekivati da će novostvorenu prazninu popuniti neki drugi međunarodni igrači. Pri tome, Rasmussen je istaknuo da pojedine konkretne sposobnosti tu nemaju NATO ili EU, već pojedine nacije članice – koje svojim ulaganjima dobivaju mogućnosti djelovanja, u kojem god okviru one onda to djelovanje odlučile provesti. No, ako se tu stvari ne pomaknu s trenutne točke, nikoga ne treba čuditi okretanje SAD na druge strane, i drugim partnerima – što vjerojatno nitko u EU ne želi.

Ti su apeli pali na jedan vrlo neujednačen i razrovan prostor – polje sukobljavanja vrlo različitih suštinskih pogleda na tematiku ovoga skupa. Tako, britanski premijer David Cameron poziva na zajedničko suočavanje s novim sigurnosnim izazovima – dok ujedno odbija okupljanje resursa zemalja EU pod zajedničkim okvirom. Francuski predsjednik Francois Hollande poziva na zajedničko EU financiranje područja sigurnosti i obrane, navodeći tu kao primjer posljednje francuske intervencije (Srednjoafrička Republika) – gdje se onda na to mogao čuti i njemački odgovor. Po njemu, ako pojedina voljna i spremna članica krene intervenirati sama (jer joj se ne da čekati spore postupke postizanja EU konsenzusa), za takvo svoje solo-djelovanje ona ne može očekivati ni zajedničko snošenje troškova – jer “Mi ne možemo snositi troškove vojnih misija u čijem procesu odlučivanja ne sudjelujemo”, dok samo podvođenje akcije u Srednjoafričkoj republici pod okrilje EU za Njemačku traži posebni sastanak EU obrambenih ministara. No, to nije ništa u usporedbi s problemima kontinentalne vojne industrije – gdje usprkos desetljetnim pričama o standardizaciji i usklađivanju, stvarnost izgleda poprilično drugačije od priča. Europa održava 16 vojnih brodogradilišta, nasuprot američkih 2. U Europi se koristi 19 tipova oklopnih vozila i 14 tipova tenkova, u usporedbi s po jednim osnovnim modelom ovakve vojne tehnike u SAD.

Sve bi to možda još i bilo nekako podnošljivo da se u Europi ima beskrajno novca za obranu – a tome već neko vrijeme nije tako. Od EU obrambenih odvajanja u iznosu od 251 milijardu eura (343 milijarde USD) 2001. godine – ta su sredstva 2012. godine pala na ukupno 190 milijardi eura (260 milijardi USD) na kontinentalnoj razini. Pri tome, da stvari budu gore, posljednje su godine jasno pokazale da EU bez pomoći SAD u principu nije sposobna voditi kompleksnije vojne operacije – što jasno pokazuje i francuska odluka da u nedostatku usporedivih europskih sustava, za posao zračnog nadzora u operacijama širom Afrike kupe 12 američkih bespilotnih letjelica tipa Reaper. Time se umjesto pitanja “NATO i/ili EU?”, sve više nameće pitanje: “Žele li države u Europi uopće imati ikakve ozbiljne vojne sposobnosti, ili ne”?

Krajem prošloga tjedna političke elite čitavoga kontinenta okupile su se u Vilniusu, glavnome gradu Litve. Ondje su se u 4 dana, od srijede do subote, održavala tri odvojena, a ipak poprilično povezana skupa – (1) Međuparlamentarna konferencija o Zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, te Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici (Inter-Parliamentary Conference for the Common Foreign and Security  Policy and the Common Security and Defence Policy, od 4. do 6. rujna), (2) Neformalni sastanak ministara obrane EU (od 5. do 6. rujna) i konačno, (3) Neformalni sastanak ministara vanjskih poslova zemalja EU (Gymnich), 6. i 7. rujna. Sva ova tri skupa održana su u glavnome gradu Republike Litve, države koja u drugoj polovici 2013. predsjeda Europskom unijom. Na svim ovim aktivnostima sudjelovali su i razni hrvatski dužnosnici.

Ministrica Vesna Pusić bila je na vanjskoposlovnome sastanku, zamjenica ministra obrane Višnja Tafra predstavljala je Hrvatsku na sastanku ministara obrane, dok je na Inter-parlamentarnoj konferenciji boravilo oveće izaslanstvo Hrvatskog sabora u sastavu: predsjednik Odbora za vanjsku politiku Milorad Pupovac, predsjednik Odbora za obranu Tomislav Ivić, potpredsjednica Odbora za obranu Dunja Špoljar, potpredsjednik Odbora za europske poslove Jozo Radoš i član Odbora za vanjsku politiku i Odbora za obranu Davor Božinović. Već uvidom u ovaj niz imena, vidi se nastavak sad već polagano tradicije da obrambeni resor RH u međunarodnim skupovima bude predstavljen predstavnicima ranga nižeg od ministarskog, što nije neoprostivo, ali ipak umanjuje dosege, jačinu i uspješnost takvih sudjelovanja.

1. Međuparlamentarna konferencija o CFSP i CSDP

Anders Fogh Rasmussen pred Međuparlamentarnom konferencijom u Vilnijusu

Trodnevna Međuparlamentarna konferencija o Zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, te Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici EU (Inter-Parliamentary Conference for the Common Foreign and Security  Policy and the Common Security and Defence Policy) održavana je u prostorima litvanskoga parlamenta (Lietuvos Respublikos Seimas). Ovaj je skup nastao temeljem ideje o spajanju zasjedanja predsjednika odbora za vanjske poslove i odbora za obranu europskih parlamenata, iznesene u travnju 2012. godine. Zasjedanje od prošloga tjedna bilo je treće takvo po redu do sada (prvo u Paphosu, na Cyprus, 10. i 11. rujna 2012. godine, drugo u Dublinu, u Irskoj, 24. i 26. ožujka 2013.), i ono predstavlja najvažniji parlamentarni događaj tijekom litvanskoga predsjedanja Europskom unijom. Na njemu su, uz niz stranih parlamentaraca, bili prisutni i Catherine Ashton, Visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, kao i Anders Fogh Rasmussen, glavni tajnik NATO saveza.

Osim dvaju spomenutih polja rada, vezanih neposredno uz vanjsku, sigurnosnu te obrambenu politiku Unije, posebna je tema ovoga skupa bilo i tzv. Istočno partnerstvo, tema na kojoj Litva posebno inzistira tijekom svojih 6 mjeseci na čelu EU. Riječ je o inicijativi EU, kojom se od sredine 2008. pokušava mimo Ruske Federacije sustavno razvijati odnose s nizom zemalja Istočne Europe (Bjelorusija, Ukrajina, Moldova), te s Kavkaza (Gruzija, Armenija, Azerbejdžan). Takav naglasak i ne čudi, ako se ima u vidu da će Litva 28. i 29. studenog ove godine u Vilniusu ugostiti i zasebni skup baš na ovu temu – EU Eastern Partnership Summit – na kojem se očekuje i potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU i Ukrajine.

Otvaranje Međuparlamentarne konferencije u Vinijusu

Uz to, na skupu kojeg je otvorila litvanska predsjednica Dalia  Grybauskaitė navodno se analiziralo i EU obrambene ambicije suprotstavljene stvarnim mogućnostima EU zemalja na području obrane. Pričalo se i o suradnji EU i NATO u vanjskoj politici i obrani, gdje posebno treba istaknuti i izlaganje glavnog tajnika NATO saveza Andersa Fogha Rasmussena. On se založio za veća ulaganja u područje sigurnosti u EU i NATO zemljama – kako financijski, tako i politički. Po Rasmussenu, bez toga će Europa biti osuđena na poziciju sporednoga promatrača u svijetu. No i tu, kao i u brojnim drugim područjima, do izražaja jasno dolaze brojne paralele EU i NATO saveza – koje zato i traže usku te aktivnu suradnju ovih dviju međunarodnih organizacija.

Nije bilo moguće pobjeći ni od teme stanja u Siriji i Egiptu, gdje je osuđeno korištenje kemijskoga oružja, najavljen je i oštar odgovor počiniteljima, ali nije specificirano što bi on zapravo mogao biti. Za kraj spomenimo i činjenicu da je ovaj skup i izričito bio najavljen kao dio predigre pred zajedanje Europskoga vijeća u prosincu – u dugo vremena prvoga skupa ovog tijela, posvećenog prvenstveno obrambenim temama u okviru Europske unije.

2. Neformalni sastanak ministara obrane EU

Pet ministara obrane čije zemlje sudjeluju u upravo aktivnoj EU borbenoj skupini

Dok je još trajalo okupljanje ministara obrane u Vilniusu, 5. rujna, ondje je već bio održan skup 5 ministara obrane koji trenutno imaju snage u sklopu aktivne EU borbene skupine. Tu su Ujedinjeno Kraljevstvo, Latvija, Nizozemska, Švedska i Litva krenule raspravljati o efikasnijim modelima budućeg korištenja ovog EU vojno-organizacijskoga oblika u slučajevima kriza, o dužem trajanju pripravnosti pojedinih EU borbenih skupina (koje bi onda smanjilo i troškove pripreme i obuke trupa), te o ujednačenijim modelima snošenja troškova aktivacije ovih EU postrojbi.

Ove su se teme onda prelile i na neformalni sastanak EU ministara obrane – skup s ukupno oko 350 sudionika, koji je u Nacionalnoj galeriji umjetnosti u Vilniusu započeo u četvrtak, 5. rujna, kasno popodne. To je okupljanje imalo dva osnovna radna dijela. Prvi je radni dio održan u četvrtak kasno popodne, te zaključen radnom večerom, sve to i uz sudjelovanje i Andersa Fogha Rasmussena, glavnog tajnika NATO saveza, generala Patricka de Rousiersa, predsjedavatelja European Union Military Committee (EUMC), te Claude-Francea Arnoulda, izvršnog direktora European Defence Agency (EDA). Na njemu se sumiralo stanje europske sigurnosne i obrambene politike temeljem izvještaja Visoke izaslanice Catherine Ashton. Zemlje članice podržale su postupno optimiziranje ove politike, postupaka i sposobnosti – posebice na području jačanja sposobnosti planiranja i provođenja kriznog upravljanja (s civilne i vojne strane). Ovo izvješće baronese Ashton predstavlja kraj prve faze priprema za sastanak Europskoga Vijeća u prosincu – prvog takvog skupa na teme sigurnosti i obrane u proteklih pet godina. Na tom će temelju Herman van Rompuy sastaviti preporuke za sam prosinački sastanak, te će se razraditi prioriteti, prijedlozi i konkretna zaduženja – koja bi Europsko Vijeće trebalo svojim odlukama onda i potvrditi.

Hrvatska predstavnica Višnja Tafra u društvu slovenskog ministra obrane Romana Jakiča

Spomenuta radna večera iskorištena je za upoznavanje sudionika skupa sa stanjem EU operacija (EUTM Mali, EUTM  Somalija, EUNAVFOR Atalanta), a dotaknuto je i pitanje Sirije. Dok je bilo osvrta na opće pogoršanje sigurnosnoga stanja na južnim rubovima EU, svi su posebno osudili korištenje kemijskoga oružja u Siriji, označeno i kao bitno kršenje međunarodnoga prava. Dok navodno nitko nije dvojio da je kemijsko oružje u Siriji koristio režim Bashara al-Assada, ipak nije postignut konsenzus po pitanju vojne intervencije – kojoj se protivio niz zemalja, među ostalima i Slovenija. Dublja je rasprava o ovoj temi tu bila ostavljena za neformalni skup ministara vanjskih poslova, koji je u Vilnijusu započeo u petak, 6. rujna – o čemu nešto kasnije.

Uz to, spomenuta je i misija EUFOR Althea u Bosni i Hercegovini, gdje se većina zauzela za produženje njenoga mandata (o čemu će više riječi biti u listopadu, na skupu EU Vijeća za vanjske poslove). Hrvatska je tu u skupini zemalja (uz Austriju, Bugarsku, Mađarsku, Rumunjsku, Slovačku, Sloveniju i Ujedinjeno Kraljevstvo) autorica “non-papera” o budućnosti ove operacije, kojim se, uz ostalo, izražava zalaganje i za izvršnoga mandata ove operacije, vezanog s napretkom BiH prema euro-atlantskim integracijama.

Neformalni skup ministara obrane zemalja EU, prvi dan

Drugi radni dio ovoga sastanka odrađen je ujutro, u petak 6. rujna, kada je Michel Barnier, povjerenik Europske komisije za unutarnje tržište i usluge, predstavio svoj izvještaj nazvan “Za konkurentniji i učinkovitiji obrambeni i sigurnosni sektor” (“Towards a more competitive and efficient defence and security sector”) – dokument usvojen 24. srpnja ove godine, kojim se želi urediti temelje nove europske obrambeno-industrijske politike. U njemu Europska komisija predlaže: (1) jačanje unutrašnjeg tržišta EU za potrebe obrane i sigurnosti, (2) razvoj obrambeno-industrijske politike EU, (3) jačanje usporednica među civilnim i vojnim istraživanjima, (4) omogućavanje dostupa nevojnim sigurnosnim sposobnostima EU, (5) povezivanje civilnih i vojnih djelovanja u svemiru, (6) potporu oružanim snagama pri smanjivanju trošenja energije (na kojem je tragu i otvaranje ustanove “NATO Energy Security Centre”, u Vilniusu 6. rujna) , te (7) pomoć europskim obrambenim industrijama u pristupu svjetskim tržištima. Povezivanja vojnih industrija na razini EU trebala bi pojačati i suradnju pojedinih država članica, na čemu aktivno rade i Europska komisija i EDA (European Defence Agency). Uz to, otvaranje europskih programa pomoći i manjim te srednjim poduzećima mogla bi ojačati i ukupnost europskih vojno-industrijskih sposobnosti.

3. Neformalni sastanak ministara vanjskih poslova zemalja EU (Gymnich)

Neformalni sastanak ministara vanjskih poslova EU, prvi dan

Za razliku od sličnog skupa obrambenih ministara, ministri vanjskih poslova zemalja EU mogli su se pohvaliti da su sudjelovali na Gymnichu. Riječ je tu o žargonskome nazivu za najstariju formu neformalnog susretanja EU ministara, nazvanu prema imenu dvorca u Njemačkoj, gdje je prvi takav sastanak 1974. održan. Ovi se sastanci načelno održavaju u šestomjesečnome ritmu, nedugo prije EU summita, a cilj im je raspraviti teme koje će onda biti predmetom formalnih razgovora na većem i javnosti zamjetnijem skupu. Upravo zato, Gymnich sastanci na svome kraju ne donose formalne zaključke ili službene izjave.

Upravo je takav jedan skup održan u Vilniusu, 6. i 7. rujna, u istoj onoj Nacionalnoj galeriji umjetnosti, u kojoj su se samo dan ranije jednako neformalno okupili i ministri obrana zemalja EU. Ondje se u petak, 6. rujna, pod predsjedavanjem Visoke predstavnice za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Catherine Ashton pričalo o pripremama za zasjedanje Europskoga vijeća u prosincu ove godine – o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici EU, kao i o ukupnoj budućnosti obrane i sigurnosti u Europi. Uz to, okupljeni ministri osvrnuli su se i na stanje u istočnom i južnom susjedstvu EU. Litva, koja se jako zalaže za pitanje Istočnog partnerstva, ukazala je i na probleme s kojima se tu susreće Europska unija – nailazi se na pritiske iz Ruske Federacije, posebice u Ukrajini.

Prostor održavanja skupa G20 2013. godine, palača Konstantinovski u Sankt Petersburgu

Usprkos poprilično uravnoteženom skupu tema najavljenih za razmatranje na ovome skupu, na kraju je većina vremena navodno otišla na razmatranje pitanja Sirije. Ova rasprava – svojevrsni nastavak diskusija sa skupa G20 (održanog u Sankt Petersburgu, 5. i 6. rujna) – osvrnula se na katastrofalnu humanitarnu situaciju u Siriji, osuđeno je korištenje kemijskoga oružja u sukobu, istaknuta je tu i pretpostavljena krivica režima Bashara al-Assada, te je ipak ukazano i na ulogu Ujedinjenih naroda pri utvrđivanju odgovornosti za ta zlodjela. To su diskusije u kojima se EU ministrima vanjskih poslova pridružio i  John Kerry, ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država. On je, uz ostalo, u subotu, 7. rujna, okupljene izvjestio i o tijeku svojih napora na postizanju mira na Bliskome istoku (pregovori Palestinaca i Izraela).

Za kraj

Konačno, spomenimo i činjenicu kako je čitav ovaj niz bitnih sastanaka u Hrvatskoj gotovo pa prošao sasvim “ispod radara” javnosti. Za razliku od dobroga dijela Hrvatskoj susjednih zemalja, u Zagrebu se tek ovlaš moglo zaključiti koja je množina raznih dužnosnika u to doba bila na Baltiku. Službena priopćenja nadležnih ministarstava nisu o ovim skupovima pružila ništa izvan stvarno osnovnih informacija – što i ne čudi kad se vidi da su dobrim dijelom sastavljana unaprijed, na temelju najava i dnevnih redova pojedinih skupova. Uz to, praktično pa ni u jednom od tih priopćenja ili vijesti nema traga ni stavovima Hrvatske o svim pitanjima koja su se u Vilnijusu obrađivala. Nažalost, u posljednje je vrijeme ovo gotovo pa redovita praksa, koja nije dobra. Ona u velikom dijelu ima za posljedicu i izostanak kako svijesti o događanjima o kojima se u Vilniusu pričalo, tako i dojma o poslu te politici koje državni vrh Hrvatske po pojedinim pitanjima vodi. U takvoj lošoj situaciji zapravo i nije velika razlika – radi li se tu o nedostatku javnoga dojma po pitanjima s polja obrane, sigurnosti ili vanjskih poslova.