Danas, 31. listopada, održan je radni sastanak predstavnika Ministarstva obrane RH i organizacija civilnog društva o pitanju ustrojavanja pričuve Oružanih snaga. Domaćini sastanka Damir Krstičević, potpredsjednik Vlade i ministar obrane, te general zbora Mirko Šundov, načelnik Glavnog stožera OS RH, ugostili su na Krešimirovom trgu predstavnike Centra za mirovne studije (CMS) iz Zagreba. Riječ je o udruzi građana koja s mirovne perspektive sustavno prati tematiku obrane i nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj, a posljednjih je mjeseci aktivno promovirala zakonsko pravo na prigovor savjesti i u slučajevima poziva u pričuvu OS RH.

Predstavnicima Centra za mirovne studije prezentiran je koncept pričuvne komponente Oružanih snaga, uloga pričuve, prava te obveze pričuvnika i niz povezanih pitanja. Predstavnici MORH-a su nakon održane prezentacije iskazali otvorenost za daljnju suradnju te razmjenu mišljenja, a slični su se stavovi mogli čuti i od hrvatskih mirovnjaka. Prema navodima MORH-a, predstavnik Centra za mirovne studije Gordan Bosanac sa suradnicama izrazio je zadovoljstvo održanim sastankom i dobrom suradnjom s Ministarstvom obrane, osim toga iznio je pojedine sugestije na prezentiranu tematiku, te je iskazao i otvorenost za buduću suradnju Ministarstva obrane RH i Centra za mirovne studije.

Napomenimo da je CMS aktivno sudjelovao i u ovogodišnjem postupku izrade nove Strategije nacionalne sigurnosti, dok je baš na njihov prijedlog Ministarstvo obrane posljednjih dana pokrenulo ustrojavanje posebnog Povjerenstva za civilnu službu pri Ministarstvu za demografiju, obitelj mlade i socijalnu politiku – kao posebnog državnog tijela ovlaštenog za odlučivanje o prigovorima savjesti uloženim od pojedinih osoba pozvanih u pričuvu Oružanih snaga RH.

Za hrvatske prilike pomalo neobičan susret odigrao se jučer u Ministarstvu obrane RH – ministar obrane Damir Krstičević sa suradnicima i načelnikom GS OS RH ugostio je predstavnike Centra za mirovne studije, Gordana Bosanca i Juliju Kranjec, kako bi ih upoznao s tijekom rada na izradi budućeg zakona o sustavu domovinske sigurnosti i nove Strategije nacionalne sigurnosti. „Naša želja je bila od početka u ovaj proces uključiti sve zainteresirane državne institucije  i organizacije, civilno društvo, udruge, zainteresiranu javnost, privatni sektor, same građane“, rekao je ministar Krstičević, koji je gostima potom održao prezentaciju pod nazivom „Sustav domovinske sigurnosti-partnerstvo za sigurnost“. Dosadašnji stav Centra za mirovne studije je da Vlada ponajprije treba poraditi na uvođenju osnovne ljudske, a ne domovinske sigurnosti. Predstavljajući sustav domovinske sigurnosti, ministar obrane naglasio je da on nije preslikavan od drugih, već je temeljen na iskustvima stečenim u Domovinskom ratu.

„Cilj našeg modela, u kojemu sigurnost i sloboda nisu u sukobu, je omogućiti sigurnost, stabilnost i razvoj našeg društva. Promjenom sigurnosne paradigme i pojavom novih sigurnosnih rizika promijenjena je i proširena odgovornost za sigurnost“,

istaknuo je ministar Krstičević, dodavši da „Pitanje strategije nacionalne sigurnosti i sustava domovinske sigurnosti su nadstranačka pitanja i nama je potreban konsenzus po tim pitanjima i pozicije i opozicije“. Smisao novog sustava je partnerstvo za sigurnost svih segmenata sustava, ali i građana i privatnog sektora, kao odgovor na složene rizike.

Posebni savjetnik ministra Dragutin Repinc upoznao je predstavnike CMS-a s aktivnostima radne skupine za izradu Nacrta prijedloga strategije nacionalne sigurnosti, predstavivši daljnje korake u izradi.

Kako ovakvo događanje zaista nije čest slučaj, a dosadašnja slična praksa Sigurnosno-obavještajne agencije iznimka je koja potvrđuje pravilo, ne iznenađuje da je Gordan Bosanac izrazio zadovoljstvo otvorenošću za dijalog Ministarstva obrane, naglasivši kako u “našim djelovanjima imamo puno zajedničkih točaka i vrijednosti”. CMS je sasvim sigurno zainteresiran za nastavak dijaloga i suradnje u izradi što djelotvornijeg sustava koji će uvažavati ljudska prava.

Proteklih dana učestalo spominjanje budućeg implementiranja koncepta domovinske sigurnosti u hrvatske institucije i društvo potaknulo je Centar za mirovne studije iz Zagreba da podsjete sve odgovorne kako osnovne ugroze društva nisu samo terorizam, kibernetički terorizam i izbjeglička kriza, već prvenstveno visoka financijska zaduženost, visoka nezaposlenost i pravna nesigurnost – kao samo neki od elemenata koji pogone i masovno iseljavanje stanovništva vidljivo posljednjih godina. Zbog toga u CMS-u pozivaju Vladu da provede široku javnu raspravu i poradi na uvođenju u Hrvatsku suvremenog koncepta ljudske sigurnosti prepoznatog u temeljnim dokumentima Europske unije.

Priopćenje CMS-a objavljujemo u cijelosti, kao uvod u nužno potrebnu javnu raspravu o budućem konceptu domovinske sigurnosti.

„Centar za mirovne studije (CMS) pozdravlja odluku nove Vlade RH da krene u izradu Strategije nacionalne sigurnosti koja bi trebala detektirati prijetnje prema građanima Hrvatske i definirati odgovore na te prijetnje. S obzirom na dosadašnje neuspjele pokušaje, vrijeme je da ova Vlada, za razliku od niza prethodnih Vlada, uistinu napravi i provede taj važan strateški dokument.

Ipak, zbog posljednjih izjava ministra obrane Krstičevića u vezi izrade tog dokumenta, CMS izražava zabrinutost budući da ministar Krstičević u javni prostor uvodi, za Hrvatsku, neprimjeren koncept tzv. domovinske sigurnosti koja se u svojoj srži ne razlikuje od dosadašnjeg pristupa nacionalnoj sigurnosti. Samo kozmetička promjena naziva koncepta sigurnosti ne može biti dovoljna, a posebno je zabrinjavajuće da se ministar Krstičević referira na koncepte domovinske sigurnosti SAD-a i Izraela koji ni na koji način ne odgovaraju realnosti Hrvatske. Iako ministar poziva i na iskustvo Njemačke, potrebno je javnosti reći kako Njemačka ne razvija sustav domovinske sigurnosti već unaprjeđuje sustav civilne zaštite i ne naziva ga sustavom domovinske sigurnosti.

Iako je u ovoj fazi javne rasprave još uvijek nejasno o čemu je riječ u tzv. novom konceptu domovinske sigurnosti, izjave ministra Krstičevića upućuju na to da će se napraviti ponovno ista greška, kao i u ranijim slučajevima kada se nisu analizirale sigurnosne prijetnje prema svim državljanima Hrvatske, već su se prijetnje apstrahirale prema apstraktnom pojmu „domovine“. Na taj način propušta se uvidjeti i odgovoriti na temeljne prijetnje svim građanima, kao što su visoka stopa nezaposlenosti, visoka financijska zaduženost, nepovjerenje u pravosuđe, deložacije – gubljenja prava na dom, politička korupcija, nepovjerenje građana u demokratske institucije, rast ekstremizma i vjerskog fundamentalizma u političkom prostoru, udari na slobodu medija… Ovaj set prijetnji neće biti prepoznat kroz sustav tzv. domovinske sigurnosti budući da se isti temelji samo na fizičkim oblicima prijetnji, a zanemaruje one prijetnje koje sustavno ugrožavaju vladavinu prava i demokraciju, a što se direktno reflektira na smanjenje kvalitete života i širenje osjećaja nesigurnosti među građanima. Sustav domovinske sigurnosti kakav se sada nameće može odgovoriti samo na dio prijetnji, a dovodi u opasnost da najveći sigurnosni izazovi budu degradirani tzv. klasičnim sigurnosnim prijetnjama.

Zbog toga CMS poziva Vladu RH da krene s uvođenjem suvremenog koncepta ljudske sigurnosti koji je prepoznat, za razliku od domovinske sigurnosti, u temeljnim dokumentima EU. Oko izrade ovog dokumenta treba biti pokrenuta široka javna rasprava koja će uključivati sve relevantne aktere, kako bi ovaj strateški dokument u konačnici što realnije odgovorio na sigurnosne izazove svih građana Hrvatske. CMS apelira i da nositelj radne skupine za izradu ovog dokumenta ne bude isključivo MORH – zbog realne opasnosti manjka širine vizije i sužavanja razumijevanja ugroza samo na različite oblike „fizičkih opasnosti“ za građane – već interdisciplinarno tijelo koje će činiti različita ministarstva te različiti akteri civilnog društva.“

Od 2008. do 2013. godine ulična i dvorišna zgrada bivše Vojne bolnice Zagreb u Vlaškoj zjape prazne, a od tada – uz tek povremena i privremena događanja – nije donesen konkretan plan njene namjene.

Nema tome dugo otkako je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović opatrnula po Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom i njegovom gospodarenju bivšim vojnim nekretninama. “To je sramota, zgrade propadaju, urušavaju se krovovi. Oni tom imovinom moraju upravljati, a ako ne žele – neka ih predaju lokalnoj samoupravi ili neka raspišu koncesiju“, ljutila se Grabar Kitarović nakon obilaska otoka Molata. I bilo bi to sasvim u redu, da se predsjednica svakoga jutra ne budi s pogledom na jednu takvu sramotu, kojoj se počeo urušavati krov i otpadati fasada. Jer niti 500 metara od njenog stana, uspravnicom Bauerovom prema sjeveru, stoji nekadašnja austrougarska ljepotica, kojoj je višegodišnje upravljanje lokalne samouprave priuštilo oronulost i zaborav. Da je Grabar Kitarović zaista tako zabrinuta za neiskorišteni potencijal vojnih nekretnina, uključujući i zdanje u Vlaškoj 87, lupila bi šakom po stolu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, pozvala bi na red njegovog nacionalnog koalicijskog partnera HDZ, i poduzela sve što može da se bivša vojna bolnica uredi i stavi u funkciju od prvenstveno javnog interesa.

U ožujku 2008. godine, temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina između Republike Hrvatske i Grada Zagreba, bivša vojna bolnica predana je Gradu u vlasništvo. Unatoč brojnim obećanjima i mahanjem velikim planovima, sve do 2013. ulična i dvorišna zgrada zjape potpuno prazne, prepuštene zubu vremena i povremenim “podstanarima”. U jesen 2013. najavljeno je održavanje 4. izdanja Muzeja ulične umjetnosti, na temu revitalizacije napuštenih gradskih prostora, i to baš u dvorišnoj zgradi bivše Vojne bolnice Zagreb. Dio je to projekta “Recovery the Streets”, financiranog sredstvima EU fonda “Kultura 2007.-2013.” u kojem tada sudjeluje pet europskih festivala ulične umjetnosti u Zaragozi (Španjolska), Kölnu (Njemačka), Toulouseu (Francuska), Besançonu (Francuska) i Zagrebu (Hrvatska). Ideja projekta bila je da se u svakom od gradova-sudionika pronađe neki zaboravljen, napušten i prazan prostor koji bi se – dok se čeka njegovo konačno privođenje svrsi ili neki novi projekti – revitalizirao uz pomoć intervencija međunarodnog umjetničkog tima.

Organizator Muzeja ulične umjetnosti, udruga Centralna jedinica na čelu s direktoricom Ivanom Vukšić, u početku je razmišljao o smještanju Muzeja u prostor stare uljare u Branimirovoj ulici koja se, iako je također zaštićeni spomenik kulture i zjapi prazna, godinama skriva iza skela zbog, navodno, temeljite obnove. Vlasnik zgrade stare uljare, građevinsko poduzeće Tehnika, nije bilo zainteresirano za privremeno udomljavanje uličnih umjetnika, pa je, nakon početnih nesuglasica, Grad Zagreb Centralnoj jedinici ponudio dvorišnu zgradu u Vlaškoj 87, koja je po svim parametrima udovoljavala željama organizatora i zahtjevima projekta. Temeljem ugovora kojeg su potpisali zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i direktorica MUU Ivana Vukšić, dvorišna zgrada dana je na minimalno dvogodišnje korištenje, uz obavezu “savjesnog odnošenja prema zgradi“. To je uključivalo čišćenje zgrade, pretrpane kojekakvim smećem, te angažiranje osiguranja koje se brinulo o tome da posjetitelji ne oštećuju zgrade, izloške i ne lutaju dijelovima koji nisu predviđeni za Muzej i nisu očišćeni. Muzej ulične umjetnosti svoje jednodnevne postave prikazao je 2013. i 2014. godine, a u projektu je sudjelovalo ukupno 50 umjetnika iz Hrvatske i inozemstva. Po završetku programa, zgrada je ponovno očišćena, smeće je pokupljeno, a na zidovima su ostali samo umjetnički radovi pomiješani s ranije zatečenim grafitima.

Prvi Dan D 2014. godine

Muzej ulične umjetnosti otvorio je vrata i drugim umjetničkim projektima koji su tražili privremeni smještaj. “To je potvrda našeg rada i želje da se ovakvi prostori populariziraju i stave u funkciju građanstva, ako već Grad ne zna što s njima“, kaže Ivana Vukšić, uz napomenu da je cijeli projekt u evaluaciji dobio visoku ocjenu. Već 2014. u bivšoj vojnoj bolnici održan je međunarodni festival dizajna pod nazivom Dan D, u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva. Za razliku od MUU, dizajneri su dobili na korištenje uličnu zgradu, uredili je i postavili eksponate, a posjetitelji su mogli slobodno šetati, razgledavati i sudjelovati na predavanjima i radionicama (dok se Muzej ulične umjetnosti mogao razgledati tek u grupi, uz obaveznog vodiča). U sklopu festivala, održana je i tribina “Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori” u organizaciji Centra za mirovne studije, a za posjetitelje su pripremljene sasvim prigodne razglednice uz “Pozdrav iz Vlaške 87”, adresirane na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. “Cilj je bio skrenuti pažnju gradonačelnika na još jednu gradsku nekretninu koja propada u centru grada, a istovremeno pokazati kako postoje brojne ideje kako da se ta zgrada stavi u uporabu za sve građane grada”, pamti Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije.

Razglednice savjesnih građana nisu dirnule u srce zagrebačkog gradonačelnika

Bivša vojna bolnica ugostila je dizajnere i naredne, 2015. godine, ali već ove, 2016., festival seli u Pogon Jedinstvo. Iz Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, na čelu s pročelnikom Damirom Lasićem, poručuju da se radi o gradskoj strategiji upravljanja gradskom imovinom:

“Budući da je u tijeku ishođenje projektne dokumentacije za privođenje objekta konačnoj namjeni, ovaj ured dodjeljuje pojedine prostore isključivo za povremena (kratkotrajno na par dana) korištenja za održavanje manifestacija od općeg, kulturnog interesa, ili za snimanje filmova/serija”.

Serije i filmovi u bivšoj vojnoj bolnici snimali su se još u vrijeme dok je ona imala redovne stanare, a tamošnja i tadašnja prisutnost Vojnog muzeja davala je pogodnost posudbe uniformi, naoružanja i ostale vojne opreme na licu mjesta. Posljednji film koji je snimljen u Vlaškoj 87 je Broj 55 redatelja Kristijana Milića, kojem je scenografija austrougarske vojarne bila idealna kulisa za ratni film o Domovinskom ratu, čija se radnja odvija u Kusonjama kod Pakraca. Dok je još Muzej ulične umjetnosti pripremao svoj prvi postav, a umjetnici oživljavali dvorišnu zgradu, u uličnoj zgradi i dvorištu bivše vojne bolnice već su se skupljali “branitelji” i “pobunjeni Srbi”, uz rondanje vojnih transportera i štektanje kalašnjikova. No za razliku od MUU i Međunarodnog festivala dizajna, koji su prostore u Vlaškoj koristili besplatno, filmaši su morali platiti naknadu.

“Ukoliko se prostor dodjeljuje za održavanje manifestacije koju provode udruge uz prethodno mišljenje, odnosno preporuku nadležnog ministarstva Republike Hrvatske ili nadležnog gradskog ureda, ugovor se sklapa bez naknade za korištenje, a ukoliko se prostor dodjeljuje za komercijalnu namjenu, odnosno snimanje spota, filma/serije, naknada za korištenje određuje se sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba 1/14 i 12/15) i Zaključku o utvrđivanju jediničnog iznosa zakupnine i načinu plaćanja zakupnine za građevinsko zemljište (Službeni glasnik Grada Zagreba 21/15), prema mjesečnoj zakupnini”,

pojašnjava pravila igre već spomenuti Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada.

Posljednje tri godine, Vlaška je ugostila još nekoliko jednokratnih umjetničkih projekata, dok Grad smišlja što napraviti sa zapravo neželjenom nekretninom na atraktivnoj poziciji. Prema riječima Ivane Vukšić, nakon uspjeha Muzeja ulične umjetnosti, Gradu je predložen dugoročni projekt revitalizacije zgrade, koji nije zaživio dalje od preliminarnog sastanka: “Zgrada ima nevjerojatan potencijal samo zbog svoje lokacije i količine slobodnog prostora, ali zbog svog stanja potrebna je izrazito velika investicija da se ponovno učini funkcionalnom“.

Vijeće gradske četvrti Gornji grad-Medveščak u nekoliko je navrata tražilo od Grada pokretanje razgovora o budućnosti bivše VBZ, a jedino što su dobili bila je šutnja i ignorancija. Predsjednik Vijeća Luka Šimurina kaže kako to tijelo “nema saznanja o eventualnim planovima za revitalizaciju postojećeg objekta“, ali za svaki slučaj upućuje zainteresirane da priupitaju nadležne gradske urede.

Pogled iz ulične prema dvorišnoj zgradi

Gradski uredi, prije svega onaj za imovinu Grada, te za obrazovanje, kulturu i sport, ponavljaju sada već desetak godina staru priču o “smještaju gradskih obrazovnih ustanova“, za što se radi projektna dokumentacija (i tako već godinama). Štoviše, iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport potvrđeno nam je pokretanje postupka “za izradu projektne dokumentacije za prenamjenu ulične zgrade bivše Vojne bolnice za potrebe preseljenja Glazbene škole Elly Bašić, koja trenutno radi na lokaciji u Medvedgradskoj ulici“. Ravnateljica škole Mirela Buchberger priznaje da “imaju potrebu rješavanja prostornih problema“, ali o mogućnosti preseljenja u Vlašku “ne može dati konkretne odgovore“. Konkretniji je krajem prošle godine bio gradonačelnik Bandić, najavivši uređenje Vlaške za potrebe preseljenja GŠ Elly Bašić. Radovi bi, prema Bandiću, trebali početi već u svibnju ove i završiti u siječnju 2017. godine. No u proračunu za ovu godinu ne vide se sredstva osigurana za tu namjenu, pa ne treba isključiti mogućnost da velike Bandićeve najave o izgradnji, dogradnji i obnovi 6 vrtića, 9 dvorana i 11 škola nisu ništa drugo nego obećanja uoči lokalnih izbora sljedeće godine. Ne treba zanemariti ni ocjene struke iz 2008. prema kojima je Vlaška 87 potpuno neprikladna za smještaj učenika i umjetničkih škola. Jedno je sigurno:

“Treba paziti da namjena bude od javnog interesa na način da se da prednost onom javnom interesu kojega nema ili je u deficitu u urbanoj slici grada ili za kojega ne postoji neki drugi alternativni gradski prostor”,

smatra Gordan Bosanac, dodajući kako je “važno da se o tome raspravi i pokuša naći konsenzus među različitim opcijama od javnog interesa koje postoje oko tog prostora.”

Nekad Domobranska vojarna, danas Katoličko sveučilište i shopping centar

Da se bivša Vojna bolnica kojim slučajem nalazi u New Yorku, u kojem trenutno živi i radi Ivana Vukšić, sigurno bi bila brzo iskorištena, ali ne u umjetničke svrhe, nego za skupocjene stanove. Nešto slično događa se na drugom dijelu Zagreba, u bivšoj austrougarskoj “Domobranskoj vojarni”, kasnije vojarni Hrvatske vojske “Kralj Tomislav”. Ona je 2006. predana u vlasništvo Katoličkoj crkvi, koja je sićušan dio prostora na jedvite jade prenamijenila u Hrvatsko katoličko sveučilište, da bi dobar dio ostatka iznajmila, među ostalim i privatnoj tvrtki za izgradnju shopping centra. Prevaga privatnog nad javnim interesom na atraktivnoj lokaciji u Ilici ne smije biti recept i za Vlašku 87.

• ovaj tekst o sudbini bivše Vojne bolnice Zagreb objavljen je 27. travnja 2016. pod originalnim naslovom “Između privatnog, javnog i neodređenog” na portalu Kulturpunkt, te je dostupan na adresi  http://www.kulturpunkt.hr/content/izmedu-privatnog-javnog-i-neodredenog. Prvi dio serijala o prošlosti bolnice u Vlaškoj 87 objavljen je 19. travnja 2016., i može se pročitati na adresi http://www.kulturpunkt.hr/content/kronika-jednog-propadanja

Vlada je prošloga tjedna, na zatvorenom dijelu svoje 15. sjednice, dala očitovanje Ustavnom sudu temeljem zahtjeva za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom RH Zakona o dopuni Zakona o nadzoru državne granice (NN 27/16) i Zakona o dopuni Zakona o obrani (NN 27/16). Podsjetimo – ovim dopunama omogućeno je razmještanje OS RH na državne granice što je, kako smo već pisali, višestruko upitno. Zahtjev za ocjenu suglasnosti podnijeli su Centar za mirovne studije (CMS) i SDP, neovisno jedni o drugima.

Dok se ovi postupci polako valjaju Ustavnim sudom, jedno drugo tijelo ipak je bilo brže. Radi se o Povjerenici za informiranje, koja se jučer na zahtjev Gordana Bosanca iz CMS-a očitovala o MORH-ovoj i MUP-ovoj (ne)provedbi javne rasprave sa zainteresiranom javnošću prije upućivanja dopuna Zakona o nadzoru državne granice i Zakona o obrani u hitnu proceduru.

Anamarija Musa, povjerenica za informiranje

Nakon provedenog nadzora, povjerenica za informiranje Anamarija Musa zaključila je da je MORH prilikom predlaganja dopuna Zakona o obrani trebao provesti savjetovanje sa zainteresiranom javnošću, te da Zakon o procjeni učinaka propisa i Zakon o pravu na pristup informacijama ne isključuju obvezu provođenja postupka savjetovanja pri donošenju propisa po hitnom postupku. Iako su MORH i MUP hitnu proceduru obrazložili potrebom zaštite državne granice, koja je ujedno i vanjska granica EU, radi otklanjanja moguće opasnosti i posljedica uslijed izbijanja humanitarne krize unutar dosega migrantske krize, Povjerenica za informiranje zaključila je da to nije razlog zbog kojeg se nije moglo provesti savjetovanje u skraćenom obliku. Naime, kako piše u očitovanju Povjerenice:

„Slijedom svega navedenog, a imajući u vidu značaj navedenog Zakona i okolnosti hitnosti zbog kojih je Zakon i upućen u saborsku proceduru te donesen po hitnom postupku zbog potrebe žurnog reagiranja na postojanje situacije koja je mogla štetno utjecati na interese države, nužno dolazi do ograničavanja sudjelovanja javnosti u upravljanju javnim politikama kroz postupak savjetovanja s javnošću, zbog dužine trajanja istog. Međutim, i u takvim situacijama potrebno je provesti savjetovanje s javnošću u skraćenom obliku radi davanja mogućnosti zainteresiranoj javnosti uključivanja i mogućeg normativnog utjecanja na sadržaj propisa važnog za državne interese i cjelokupnu javnost“.

Istovjetnu packu Povjerenice dobio je i MUP, no sankcija nema, osim upozorenja da je potrebno„ubuduće i za propise koji se donose u hitnom postupku provoditi postupak savjetovanja s javnošću u kraćem obliku“.

Razvoj situacije na terenu, koji je bio primjetan već u vrijeme kada su se dopunjavali Zakon o nadzoru državne granice i Zakon o obrani, jasno je pokazivao da hitnosti nema, kao ni neke iznimne potrebe za jačanjem čuvanja državne granice. Osim što je zakonodavac neutemeljeno širio paniku, sada je jasno da nije poštivao ni vlastite propise. I tu se ne radi samo o MORH-u i/ili MUP-u, već o cijeloj uspravnici kojom su prošle te predložene dopune, a to znači i MUP i MORH – i Vladu RH – i Odbor za obranu i Odbor za unutarnje poslove i nacionalnu sigurnost – a na koncu i plenarnu sjednicu Hrvatskog sabora. Svi su oni digli ruke za zakon koji nije usklađen s drugim donesenim i važećim zakonima, a možda ni s Ustavom RH, o čemu se još čeka odluka Ustavnog suda.

Nakon što je to utvrdila i Povjerenica za informiranje, Centar za mirovne studije naglašava „kako su ove odluke dodatni argument Ustavnom sudu da što žurnije odluči da izmjene Zakona o nadzoru državne granice i Zakona o obrani nisu u suglasnosti s Ustavom RH. Sporne zakone se mora ukinuti jer predstavljaju vjetar u leđa militarizaciji društva!“ Pri tome, kako smo već pisali na portalu Obris.org, uz sve druge praktične probleme ovih propisa, militarizacija društva je tu tek jedna od brojnih zamjerki.

Po pitanju neugodne političke situacije nastale oko smjene ili opstanka na dužnosti Dragana Lozančića, još uvijek aktualnog ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) danas se oglasio i Centar za mirovne studije (CMS) iz Zagreba. Riječ je o udruzi građana koja je izuzetno aktivna po pitanjima transparentnosti državnih postupanja, reformiranja sigurnosnog sektora, te očuvanja ljudskih prava u redovitome djelovanju sustava nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj. Njihovo priopćenje od 6. veljače, a na temu kojom se proteklih dana detaljnije bavio i portal Obris.org, ovdje prenosimo u cijelosti.

Centar za mirovne studije (CMS) upozorava na niz zabrinjavajućih odluka kojima se dovodi u pitanje neovisnost sigurnosnog sektora u Hrvatskoj, kao i poremećaj balansa njegove kontrole. Odluka Predsjednice RH o razrješenju ravnatelja Sigurnosno-obavještajne agencije Dragana Lozančića, bez javnosti predstavljenih čvrstih dokaza o povredi Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu i bez javnosti poznate činjenice tko je i je li napravio istragu o navodnom kršenju spomenutog zakona, upućuje na to da se ovdje radi o političkoj čistki.

Politika ponovno želi snažno utjecati na rad sigurnosno-obavještajnog sektora što je pogubno za samo djelovanje tog sektora, za demokraciju u Hrvatskoj i u konačnici za sve nas – građane Hrvatske. CMS poziva Predsjednicu da javnosti odmah predoči dokaze prema kojima je došlo do povrede Zakona temeljem kojih u Vladu uputila Odluku o smjeni ravnatelja SOA-e, a premijera Oreškovića da bez čvrstih dokaza ne supotpisuje ovu odluku.

Istovremeno, jučer je vladajuća koalicija odbila u Hrvatskom saboru prihvatiti kandidata oporbe Ranka Ostojića na mjesto predsjednika Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost te time prekršila demokratsku praksu kojom se pokušava osigurati ravnoteža nad nadzorom sigurnosnog sustava u Hrvatskoj. Želja za političkom kontrolom nad sigurnosnim sustavom suprotna je ustavnim vrijednostima i direktno ugrožava nacionalnu sigurnost zemlje. Sustav koji je godinama bio preopterećen političkim utjecajem te koji se polako, ali dosljedno počeo depolitizirati, sada se naprasito želi vratiti pod strogu političku kontrolu.

Hrvatska se, nakon osam godina mukotrpnog rada za pridruživanje EU, ovim potezima sve više odmiče od stečenih standarda liberalne demokracije, a sve više približava zemljama koje su izložene ozbiljnim kritikama zbog svog ne-demokratskog ponašanja, poput Mađarske i Poljske, kao predvodnicama trendova derogiranja vladavine prava i kršenja ljudskih prava. CMS poziva vladajuće da ne pokušavaju utjecati na neovisnost sigurnosnog sustava Hrvatske jer je to, kao i neovisnost civilnog društva, medija i pravosuđa preduvjet demokratskog društva.

Proteklih se dana puno čulo o svečanom mimohodu kojeg Republika Hrvatska organizira u Zagrebu, 4. kolovoza poslije podne. Pripreme su u punome tijeku – pješački se postroji okupljaju i vježbaju u okviru vojarne „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu, dok se vozni dio uvježbava u vojarni „Josip Jović“ na Udbini. Sve je to proteklih dana bilo prezentirano medijima, a viđene su slike bile impresivne, te temeljito drugačije od ičeg što se javnosti pokazivalo proteklih godina. Naravno, čitava ta priča nije utjecala na dnevno funkcioniranje obrambenog sustava, a posebice ne na protupožarne aktivnosti koje bilježe masovno korištenje ukupnih vatrogasnih vojno-zrakoplovnih efektiva.

Pri svemu tome u oči upada i još nekoliko detalja. Kao prvo, jedva da se s tim mimohodom konačno došlo i do same pripreme. Kao što prvi snijeg redovito iznenadi zimske službe, tako je i svitanje 20. godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja zaskočilo Republiku Hrvatsku. Sve do ovoga proljeća nije bilo ni traga pripremama za njeno obilježavanje, a kada se do te teme konačno i stiglo, do samog datuma obilježavanja ostalo je tek malo više od dva mjeseca vremena. Pri tome, a kao drugo, čitavu temu mimohoda neprekidno prate raznolika sukobljavanja i nesporazumi. Na gomilu unutarnjepolitičkih prepucavanja oko toga jel’ uopće mimohod organizirati nadovezala se onda i vanjskopolitička sramota. Naime, manje od tri tjedna prije priredbe, i u praksi se pokazalo da tijekom internog kaosa hrvatske političke scene ni pozivanje stranih gostiju na tako smušeno zasnovanu svečanu državnu prigodu baš nije stvar koja ide sama od sebe. I konačno, kao treće, u dobroj hrvatskoj maniri, dok pripreme za priredbu žestoko nastoje nadoknaditi propušteno – ni dosadašnji prijepori o smislu i organizaciji čitave priredbe uopće nisu utihnuli – dapače, intenziviraju se!

Tko se to buni i zašto?

S jedne strane, treba zamijetiti da u Hrvatskoj ima nešto mirovnih aktivista. To su ljudi koji svakodnevno rade na pitanjima ljudskih prava, a često vode i borbu s državom koja deklarira europske vrijednosti ali ih u praksi ne provodi, te pravnim sustavom koji na papiru garantira razna prava koja se onda nikad nikome za stvarno ne daju. Ti su se malobrojni ljudi okupili u četvrtak, 23. srpnja, na Markovu trgu i prije sjednice Vlade RH ondje održali konferenciji za medije pod nazivom „Rat je gotov“. U njoj su izrazili kako ne vide smisao ikakvoga mimohoda na ratne godišnjice, kako smatraju da ovakva proslava samo operacije Oluja skreće pažnju sa stvarnoga kraja rata i procesa mirne reintegracije Istočne Slavonije, ali i neslaganje s retorikom o potrebi za ikakvim „drugim Domovinskim ratom“. S obzirom da  je tu riječ o skupinama civilnog društva koje se dugo, ustrajno i konzistentno zalažu za pojmove kao što su izgradnja mira, ljudska sigurnost, a protive svim militarizacijama i ratovima – takav stav uopće ne čudi, demokratski je pozitivan, te koristan za bolju raspravu o ovim temama.

S druge strane, bitno je manje korisno ono što se posljednjih dana na temu mimohoda nastavilo događati na hrvatskoj političkoj sceni. Tu je došlo do svojevrsnog ujedinjavanja radikalno lijevih i radikalno desnih opcija, gdje oni marginalni strše vrištavim stavovima, dok oni veći kao da prijetvorno šute uz stisnutu figu u džepu. S lijeve strane spektra, stranka „Održivi razvoj Hrvatske – ORAH“ i njena predsjednica Mirela Holy napravili su pauzu u sađenju cvijeća te predstavljanju stranačkih parfema (!?!?), ne bi li nabrzaka pokušali zajašiti i taj neveliki val spomenutih antiratnih demonstranata koji se protive vojnome mimohodu. Uz načelnu podršku mirovnim aktivistima, populistički su državnu svečanost 4. i 5. kolovoza krenuli uvezivati i s aktualnom ekonomskom situacijom u državi riječima: „Neprihvatljivo je da država troši financijska sredstva na paradu, a istovremeno ih zakida za druge važne socijalne probleme i gospodarska pitanja. Podsjećamo da se ova parada održava i u trenutku propadanja Imunološkog zavoda, koji je primoran svoje vrijedne resurse, čak 40 tona zaliha plazme, vrijedne 26 milijuna kuna doslovno bacati jer država ne čini ništa kako bi financirala nastavak njegovog rada koje je od javnog interesa“.

Doduše, u njihovom stranačkome priopćenju izdanom ovim povodom 25. srpnja upitnom se pokazuje i jedna malo konkretnija tvrdnja – ona da je ORAH ujedno i „… jedina politička stranka koja je javno izrazila protivljenje velikoj i rastrošnoj vojnoj paradi u trenutku financijske krize države i očigledne polarizacije društva koju rasprava o njoj proizvodi …“ – budući se na tu istu temu tri dana prije stranke ORAH uspjela oglasiti i „Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević“. U svom priopćenju od 22. srpnja predsjednik HSP AS Ivan Tepeš i glavni tajnik Pero Ćorić Hrvatskoj obznanili su:

„Pozivamo na bojkot tzv. vojnog mimohoda u Zagrebu 04.08.2015. godine koji se održava pod dirigentskom palicom i u režiji aktualnog premijera i njegovih suradnika. Pozivamo sve istinske domoljube da slijede primjer Marka Perkovića Thompsona i njegovog organizacijskog odbora proslave u Čavoglavama te se pridruže desetcima tisuća onih koji će u Kninu 05.08.2015. na veličanstven i dostojanstven način obilježiti Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja“.

Pri tome, ovi zahtjevi za bojkot mimohoda iz mini-stranke koja je posljednjih godina koalicijski partner HDZ-a, uopće nisu usamljeni na radikalno desnoj strani političkoga spektra u RH. Naime, nije velika javna tajna da proteklih dana u Hrvatskoj itekako dalje traju politička prepucavanja oko sadržaja i provedbe čitavog obilježavanja te 20. godišnjice Oluje. Riječ je tu prvenstveno o traženjima po pitanju državnog protokola proslave u Kninu – gdje se pravo na držanje govora pokušava izboriti silom, prijeteći izostankom s mimohoda u Zagrebu, kao i interventnim organiziranjem opet nekakvih pravovjernih proslava koje bi se održale paralelno onoj državnoj. Stvari su tu navodno došle toliko daleko da se i sudjelovanje „prvoboraca“ u programima nacionalne televizije krenulo proglašavati izdajom, a za račun Gorana Radmana i „njihove televizije“.

U tom je generalnom tonu i jučer pristigla odluka iz udruge Hrvatskih ratnih vojnih invalida Domovinskog rata Republike Hrvatske (HVIDR-a), navodno donesena 24. srpnja jednoglasno na Glavnome odboru HVIDR-e, a na prijedlog Predsjedništva ove udruge. Tu HVIDRA pod potpisom svog predsjednika Josipa Đakića (inače viđenijeg člana HDZ-a) ide putem HSP AS, te poručuje kako oni ne planiraju sudjelovati na vojnom mimohodu 4. kolovoza u Zagrebu, već samo na obilježavanju 20. obljetnice VRO “Oluja” 5. kolovoza u Kninu – koji je „jedino ispravno mjesto obilježavanja pobjede u VRO ‘Oluja’“, a gdje bi se njihovim članovima trebali pridružiti i svi hrvatski ratni vojni invalidi Domovinskog rata, da zajedno „na dostojanstven način proslave ovu obljetnicu u Kninu“. Kao navodni razlog za tu odluku HVIDR-a ističe već pomalo famozno pitanje odnosa Vlade RH prema hrvatskim braniteljima.

No, dok minoritne političke snage ovako gromko istupaju – glavna je oporbena stranka ovih dana tek ponešto tiša, usprkos činjenici da se neka vrst njihova stranačkog stava medijima prolomila još krajem travnja. Tada se putem medija čulo: „Iako četiri do pet milijuna kuna nije neki novac, to opet je novac i može se i bolje potrošiti. Uostalom, u vojsku se nije ulagalo i nema razloga za vojne parade. Poanta svega je da Milanović želi izbjeći kninski trg i zvižduke. Namjera mu je odraditi protokol na kninskoj tvrđavi i zbrisati u Zagreb“, dok se dodavalo i tvrdnju da su i veterani za proslavu Oluje u Kninu, a da će HDZ biti „ondje gdje to žele branitelji i narod“, te se dodatno paprilo tvrdnjom „Hrvatska je u tako očajnoj situaciji i možda bi se tek 25. obljetnica Oluje mogla slaviti i vojnim mimohodom, ali pod uvjetom da Kukuriku ode s vlasti i da HDZ oporavi gospodarstvo“.

Na te stavove od prije tri mjeseca, HDZ se masovno nadovezao u utorak, 21. srpnja – koristeći kao povod situaciju s međunarodnim bojkotom mimohoda u Zagrebu, na što se krenulo odgovarati s punih pet dana faktičnoga kašnjenja. Kao prvo se tu čulo Miru Kovača, međunarodnog tajnika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Na situaciju oko međunarodnog otkazivanja sudjelovanja na mimohodu Zagrebu, on je tog utorka prvo ponovio staru tezu oko toga da je već ranije „HDZ i njegov predsjednik Tomislav Karamarko govorio da je nametanje mimohoda u Zagrebu beskorisno“ – budući da po njima čitavo događanje služi isključivo Milanoviću za izbjegavanje suočavanja s „narodom u Kninu“. Na to je onda dodao i ponešto novoga kada je na stranačkoj konferenciji za tisak moguću suodgovornost predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović za nedolazak saveznika na mimohod, odbio pranjem ruku – tvrdnjom da je ona „zbog mira u kući“ i pokazivanja suradnje na mimohod pristala, podsjećajući kako je predsjednica još ranije iskazala rezerve prema toj priredbi. Ujedno, Kovač je punih pet dana nakon otvaranja teme međunarodnog bojkota vojnog mimohoda u Zagrebu naglasio i stav da „Vlada vodi operativu“, zamjerajući pritom izostanak „sondiranja terena“ prema saveznicima tko će doći, a tko ne.

Na to se istoga dana nadovezala Josipa Rimac, gradonačelnica Knina, ali ujedno i članica Predsjedništva HDZ-a, te od 12. svibnja i direktorica stranačke kampanje na predstojećim parlamentarnim izborima. Od nje se taj utorak moglo čuti da: „Ovo je deseta Oluja koju pripremam kao gradonačelnica i mogu reći da nikad manje nismo bili uključeni i nikad manje detalja nismo znali. A nikad se više nismo spremali – čitavu godinu se spremamo“. Pa ipak, samo tjedan dana nakon sukoba s ministrom obrane Kotromanovićem oko želje da MORH financira interventnu izgradnju parkirališta u Kninu i tvrdnji: „Pokazalo se kako je bio loš potez Vlade što u Odbor nije uvrstila i Grad Knin. Komunikacija Grada Knina s resornim ministrom Kotromanovićem je nikakva, ali još vjerujem da u idućih 20 dana možemo stići i sve pripremiti za proslavu Oluje“, Rimac je ipak naznačila određenu promjenu stava HDZ-a po pitanju dolaska vodstva stranke na mimohod u Zagrebu. Novi je tu stav izgleda ispao: „Ono što smo govorili ranije govorimo i danas. Mimohod je trebao biti za Dan oružanih snaga, a Oluju smo trebalo ostaviti u Kninu. Kako zagovaramo zajedništvo, ukoliko vodstvo HDZ-a dobije poziv, sigurno da će nazočiti 4. kolovoza na mimohodu“.

Bitno je radikalniji tog istog utorka, 21. srpnja u Velikoj Gorici, bio sam Tomislav Karamarko na osmoj po redu Klauzuri HDZ-a, onoj za 6. izbornu jedinicu. Tada se od njega na temu mimohoda i proslave u Kninu moglo čuti:

„A ono što najviše boli ovih dana – rasprave oko proslave Oluje. Izmislili su zagrebački mimohod ne bi li lagano počeli gušiti autentično, iskreno narodno veselje branitelja i naroda u Kninu. To je danas gospođa Pusić izjavila – da je trebalo smisliti novi oblik proslave koji bi se s vremenom „etablirao“. Lagano gasiti Knin, a u Zagrebu raditi vojnu paradu! S početnom cijenom od četiri milijuna kuna –  sada je i deset puta veća. Toliko o njihovim mjerama štednje! A na kraju – potpuni debakl vlade, diplomacije… Pozovu saveznike, a oni ih odbiju! Nakon 20 godina što smo oslobodili Domovinu – saveznici ne dolaze. Popustili, kažu, pod pritiskom srbijanske diplomacije. A gdje je bila hrvatska diplomacija? Trebali su se pripremati godinu dana! Međunarodni sud pravde u Haagu je dokazao da je agresija na Hrvatsku bila isplanirana u Beogradu! Hrvatska vojska je slomila velikosrpsku ideju! Vlada to ne zna objasniti saveznicima. Mi ćemo 5. kolovoz u Kninu slaviti svake godine s ponosom – sjećajući se svakog poginulog za Hrvatsku !“

Jedinstveni zahtjevi – raznolika podloga

Dok u ovome suglasju zahtjeva zapravo i ne čude glasovi s lijeva – budući je tu riječ o ljudima koji su načelno protiv i vojske, i  ratovanja, i vojnih proslava i oružanih pobjeda – pa onda ni njihov aktualni stav tu nije ništa novo, neočekivano, ni nerazumljivo. Malo je zanimljivije vidjeti kontinuirano politiziranje na ovu temu s desne strane političkog spektra u Hrvatskoj. Iako su tu, naime, mnogima usta konstantno puna velikih riječi, Hrvatske vojske, Domovinskog rata i dostojanstva predstojeće obljetnice – bitno je manje pažnje tu posvećeno dostojanstvu baš one djelatne vojske koja posljednjih dana na temperaturama od oko 40 stupnjeva cjelodnevno vježba za priličan nastup na državnome mimohodu. A riječ je tu, da ponovimo, o državnoj proslavi (bez obzira tko bio na vlasti), o državnom nastupu državne vojske, i o službenome prijenosu tog službenog događanja na televiziji – bez obzira, da li na javnim (državnim) ili privatnim kanalima. Ujedno, riječ je tu i o istoj onoj vojsci koja je dobila Domovinski rat, koja je svakoga dana za svoju domovinu spremna raditi te riskirati život – jedino što javni heroji velikih riječi danas pretežito više nisu u njoj, nego iz dubine raznih hladovina tjeraju visoku i nisku politiku na dnevnoj bazi.

Upravo zato je i svako bojkotiranje nedvojbeno opće državne proslave – s Vladom u Zagrebu i Kninu, a i s oporbom također (ako vjerujemo Josipi Rimac !?!) – jednostavno žalostan primjer skupljanja političkih bodova. Njime se dugoročno dovode u pitanje osnove službenog funkcioniranja Republike Hrvatske, osnove koje bi trebale biti neupitne bez obzira na političku orijentaciju aktualne vlasti. Ujedno se u dijelovima hrvatske društvene scene pokazuje i nedvojben izostanak poštovanja prema aktualnom djelatnome sastavu OS RH – gdje se teško može sakriti jedna duboka sebičnost u pristupu, koji vojsku od prije 20 godina smatra kao sve, a ovu današnju i aktualnu ipak kao nešto potpuno drugačije, manje vrijedno, pa čak i potpuno nebitno. A to je, gledajući rad te učinak tih ljudi, posebno žalosno. Naročito je to žalosno imamo li u vidu da je djelatna vojska uskraćena u mnogim pravima koje ostale grupacije ovoga društva smatraju prirodnima, od slobode govora i javnog istupanja do sindikalnog organiziranja radi zaštite radnih prava – te da je mimohod jedna od rijetkih manifestacija u kojoj oni ponosno mogu pokazati što zapravo rade, umjesto da svako malo samo slušaju „Vojsko, čisti snijeg!“ ili „Vojsko, puni vreće!“.

Baš kako je prije dva dana najavila, Vlada RH je na današnjoj 227. sjednici osnovala Odbor za središnje obilježavanje 05. kolovoza 2015. godine Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Ovu je točku obrazlagao ministar obrane Ante Kotromanović, potpuno jasan u namjeri da se ove godine priredi proslava kakva je i planirana:

„Na prijedlog predsjednice RH danas ćemo osnovati Odbor za središnje obilježavanje 05. kolovoza 2015. godine Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja koji će činiti predsjednik Hrvatskog sabora, predsjednica Republike, predsjednik Vlade, ministar obrane, ministar unutarnjih poslova, ministar branitelja, načelnik Glavnog stožera i 4 umirovljena generala: umirovljeni stožerni general Petar Stipetić, umirovljeni general pukovnik Ante Gotovina, umirovljeni general pukovnik Mladen Markač i umirovljeni general pukovnik Marijan Mareković. Operacija Oluja se provodila na većem dijelu RH i pokazali smo tada da smo pobjednička vojska. Prije 20 godina pobijedili smo na terenu i pokazali smo da smo odgovorni časnici koji su imali zadaću i bili u situaciji osloboditi RH. Petnaestak godina skorom trajala je pravna bitka, i politička i pravna bitka da dokažemo da su nekolicina naših umirovljenih časnika nevini – i to smo dokazali, i smatramo da ove godine moramo dostojanstveno i primjereno obilježiti 20 godine Oluje. I to ćemo napraviti!“

Premijer Milanović još je dodao da će se na jednoj od narednih sjednica Vlade osnovati i organizacijski odbor koji će biti zadužen za provedbu onoga što dogovorimo i utvrdimo na državnom odboru:

„Vlada mora na kraju donijeti odluku jer je odgovorna za sve to, a s obzirom na Vaše iskustvo, ne samo kao ministra obrane nego i kao jednog od ključnih zapovjednika u sektoru Jug, siguran sam da će to biti u dobrim rukama, dakle u Vašim rukama.“

Vlada je jednoglasno i ponovno bez rasprave izglasala osnivanje ovog Odbora, i time završila prvu rundu prepucavanja na liniji Markov trg-Pantovčak oko obilježavanja 20. godišnjice Oluje. U priopćenju od utorka, 05. svibnja, Vlada podsjeća da je „osnivanje Državnog odbora ranije predložila i predsjednica Republike, koja je prihvatila i ideju vojnih zapovjednika Oluje da se ta važna obljetnica obilježi svečanošću u Kninu i vojnim mimohodom u Zagrebu“. O tome se službeno razgovaralo na marginama nedavne sjednice Vijeća za obranu, a neslužbeno se od sudionika same sjednice moglo čuti da je upravo Predsjednica bila ta koja je predložila ovu temu, te i prihvatila prijedloge o dvostrukom obilježavanju, dakle i onom koje uključuje paradu.

Kako do ideje o proslavama?

Jutarnji list još 31. ožujka navodi kako „izvor blizak Kolindi Grabar Kitarović“ kaže da je „Predsjednica jako zadovoljna ako se u Vladi slažu s njezinim prijedlogom ovogodišnjeg obilježavanja operacija Bljesak i Oluja“. Predsjedničin prijedlog, pisao je tada Jutarnji, uključuje dvodnevno obilježavanje Oluje – 04. kolovoza u Zagrebu, kada bi se održala velika parada OS RH, i 05. kolovoza, kada bi se već tradicionalno u Kninu organizirao mimohod postrojbi koje su ga oslobađale i javno čitanje imena poginulih branitelja. Istoga dana i Novi list, pozivajući se na izvor u Uredu predsjednice, navodi citat: „s obzirom na to da je riječ o 20. obljetnici Oluje, predsjednica smatra da treba napraviti nešto posebno, i to je i sama inicirala“. Navodi se još i da se „predsjednica Kolinda Grabar Kitarović slaže s idejom da se ove godine Dan pobjede i domovinske zahvalnosti 05. kolovoza proslavi na poseban način, vojnom paradom, no zasad Vladin prijedlog da se vojna parada organizira u Zagrebu još uvijek nema bezrezervnu podršku na Pantovčaku“. Tada je, dakle, jedini spor bio oko toga gdje bi trebala biti parada – u Zagrebu ili Kninu. Radio Šibenik 08. travnja javlja kako je „prije desetak dana iz njezinog Ureda došao dopis s prijedlogom da se mimohod u Zagrebu održi 04. kolovoza, a dan kasnije bude tradicionalna proslava u Kninu“.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, njen savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost Josip Buljević i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko

Ideju o dijelu proslave u Zagrebu oštro su napali šibensko-kninski župan Goran Pauk (HDZ), kninska gradonačelnica Josipa Rimac (HDZ), predstavnici raznih braniteljskih udruga, te naposljetku i sam predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je 10. travnja, upitan o dvostrukom obilježavanju 20. godišnjice Oluje, izjavio:

„Ne znam ja kako je dogovoreno, mislim da nije vrijeme za raditi eksperiment 20 godina od Oluje. Mislim da je mjesto proslave u Kninu i ja sam nekidan pozvao da se oko toga ne prepiremo. Ne vidim razloga da se to mijenja. Mislim da na taj dan trebaju prestati političke razlike, obračuni, sukobi, rasprave… To je veliki povijesni dan za Hrvatsku… Mi smo za to da to bude i dalje u Kninu. U konačnici povećava se i trošak, ajmo i taj segmentić spomenuti“.

Tada je, na žalost, i predsjednica počela mijenjati mišljenje, odustajući od ideje da se vojna parada održi u Zagrebu, pa u konačnici predlažući da se parada povodom 20. obljetnice Oluje – uopće ne održi. Odnosno, budući da je to postala tema koja „ne doprinosi osnaživanju nacionalnog zajedništva“, bilo bi najbolje da se parada održi sljedeće godine, i to 28. svibnja na Dan OS RH, kada će se ujedno obilježiti i 25. godišnjica osnivanja i postrojavanja Zbora narodne garde. No, predsjednica je u obrazloženju zaboravila spomenuti kako računa na to da će sljedeće godine na vlasti biti koalicija predvođena HDZ-om za kojeg bi valjda bilo prikladnije da organizira ovakve proslave.

Centar za mirovne studije, pak, nudi kompromisno rješenje, apelirajući na predsjednicu RH i predsjednika Vlade RH da kompletno odustanu od ideje organizacije vojnog mimohoda.

„CMS smatra da je takvo obilježavanje vojno redarstvene akcije, u kojoj je ubijeno stotine ljudi – civila, vojnika i policajaca, nepromišljeno jer se time iz sjećanja na rat izvlače primarno vojni elementi, a ne promoviraju se napori koje kao društvo činimo da se rat više nikada ne ponovi. Predložena proslava Oluje potiče različite skupine društva na natjecanje tko će je proslaviti s više neprimjernog domoljublja. Umjesto mahanja zastavama i postrojavanja vojnih jedinica, potrebno je rasvijetliti činjenice o stradalima, nestalima i raseljenima u Oluji te procesuirati zločine počinjene nad civilnim stanovništvom“,

piše u današnjem priopćenju Centra za mirovne studije. Vlada je osnivanjem današnjeg državnog Odbora povukla prvi potez prema obilježavanju 20. obljetnice Oluje, a sudeći po njegovom sastavu, vrlo je izgledno da će prevagnuti ideja o uobičajenoj proslavi u Kninu, te potom, istoga dana, vojnoj paradi u Zagrebu. Kako stoje stvari, na strani predsjednice mogao bi biti tek jedan član novoosnovanog Odbora.

Posljednjih se dana postavilo čak i pitanje može li predsjednica, kao vrhovna zapovjednica OS RH, zabraniti Oružanim snagama pripremanje i sudjelovanje u paradi kojoj se ona protivi. Temeljem ustavnih ovlasti i odredbi Zakona o obrani, odgovor je – ne. Točnije – da je u Hrvatskoj ratno stanje ili barem stanju neposredne ugroženosti, predsjednica RH imala bi veće ili manje izravne ovlasti nad Oružanim snagama (članci 47. i 48. Zakona o obrani). Kako Hrvatska nije niti u jednom od ovih stanja, „o korištenju OS odlučuje Vlada ili ministar obrane u skladu s odredbama ovog Zakona“ (članak 58. Zakona o obrani). To je na današnjoj sjednici Vlade indirektno ponovio i premijer Milanović, rekavši kako je Vlada ta koja će na kraju donijeti odluku – pa je trenutno sasvim izgledno da će se 20. obljetnica Oluje obilježiti kako je to bilo prvotno planirano, uz proslavu u Kninu i svečanim vojnim mimohodom u Zagrebu.

Dosadašnji dijapazon razloga zašto parada nije prikladna u Zagrebu, a onda i uopće, kretao se od ljetnih vrućina i praznog Zagreba, preko navodne izjave načelnika GS-a Lovrića kako mu je logistički teško organizirati dvije proslave na dva različita mjesta, pa do toga da je parada jednostavno preskupa za današnje prilike. U razgovoru s novinarima nakon današnje Vladine sjednice, ministar obrane Kotromanović komentirao je prijepore oko načina proslave obljetnice Oluje:

„Nitko u svijetu mimohod ne organizira za Dan oružanih snaga, već za Dan pobjede. Ne znam kako bi bilo jeftinije iduće godine. Možda će biti i skuplje ako nafta bude skuplja. Imamo neke financijske pokazatelje, proslava 15 godišnjice u Kninu stajala je 15 milijuna kuna. Točne brojke znaju se uvijek kad to završi.“

Dodao je Kotromanović i još i ovo:

„Ne razumijem zašto su neki protiv. Da nismo to napravili, optužili bi nas da ne volimo Domovinski rat. Želimo to dostojanstveno obilježiti u glavnome gradu. Sve drugo je, čini mi se, politizacija. Nadam se da ćemo pokazati da smo za 20 godina ‘Oluje’ zajedno, da možemo, da smo sposobni nadići političke podjele i pokazati  je ‘Oluja’ bila operacija bez ijedne mrlje, kako je to presuđeno i u Haagu.“

Dok tako traju igre moći, onima koji tu paradu trebali iznijeti na svojim leđima ide vrijeme. Za manje od 3 mjeseca pripadnici OS RH morat će biti spremni pokazati što znaju, bez obzira na mjesto, vrijeme i politiku.

Nije posebna tajna da zemlje članice Europske unije daju poprilične iznose u svrhu razvojne pomoći širom svijeta. To je ona “mekana moć” o kojoj se ponekad čuje u medijima ili iz službenih izvora – područje međunarodnih odnosa u kojem EU prednjači, za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, za koje se često čuje kako više prakticiraju “tvrdu moć”, onaj “hard power” pronošen vojskom, vojnom pomoći i intervencijama sklonom vanjskom politikom. No, pri sagledavanju ove europske međunarodno političke osobitosti ipak se ponešto rjeđe čuje činjenica da taj financijski pristup svijetu ipak nije nešto što nastaje samo po sebi – već je, kao i gotovo sve drugo u EU, tu riječ o kombinaciji usuglašene načelne odluke i birokratski razrađenog sustava njene primjene u praksi zemalja članica. Naime, iz Bruxellesa je u svibnju 2005. usuglašeno prihvaćanje preporuke Ujedinjenih naroda (Milenijumski razvojni cilj broj 8 – Globalno partnerstvo za razvoj, Global Partnership for Development) da članice EU trebaju do 2015. nastojati dostići razinu doprinosa službene razvojne pomoći (Official Development Assistance – ODA) od idealnih 0,7 posto BDP-a za stare članice EU, te 0,33 posto za članice koje su u EU ušle nakon 2002. godine – što obuhvaća i Hrvatsku).

Dok se Republika Hrvatska već godinama vrlo umjereno uspješno koprca da službenim ulaganjima dostigne barem dio ovih zadanih postotaka, tijekom 2014. godine po tom se pitanju odlučilo posegnuti i za dodatnim mjerama. Naime, uz državna ulaganja u inozemnu razvojnu pomoć, odlučilo se priliku dati i nevladinom sektoru – koji, istini za volju, na ovome polju već duže radi razne stvari, jedino je to obično radio stranim donacijama, puneći tako svojim radom i nečiju tuđu razvojnu kvotu. Ne bi li promijenilo stanje stvari, hrvatsko je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova 30. rujna 2014. godine raspisalo i prvi javnih natječaj za provođenje projekata razvojne pomoći u inozemstvu. Njime se odlučilo podijeliti ukupno 2 milijuna kuna za projekte čija bi pojedinačna vrijednost podrške načelno bila između 150 i 250 tisuća kuna svaki – ciljajući dakle na između 8 i 12 projekata, u kojima državna sredstva ne bi smjela prelaziti 80 posto od ukupne vrijednosti (osiguravajući tako da se ipak prijave neprofitni akteri koji su i sami spremni investirati određen udio u svoje razvojne projekte).

Rezultati prvog hrvatskog natječaja za potporu civilnom društvu u programima međunarodne razvojne suradnje

Do roka za prijavu dokumentacije, koji je bio postavljen za 12. studenog 2014. godine u 16 sati (ne priznajući dan predaje u pošti, već isključivo zaprimanje do zadanoga roka), u MVEP se  prijavilo ponešto potencijalnih projekata. Njih je pregledalo zasebno “Stručno povjerenstvo MVEP-a za pripremu i provedbu Natječaja za dodjelu financijske podrške organizacijama civilnog društva u području međunarodne razvojne suradnje iz sredstava Državnog proračuna RH za 2014. godinu” – koje je do 9. prosinca 2014. godine i odabralo ukupno 8 projekata vrijednih državnih novaca. Tom je prilikom ukupno podijeljeno 1.884.084,16 kuna od ukupno predviđenih 2 milijuna, a ukupno je 7 projekata podržano sumama bliskim maksimumu, dok je samo jedan projekt dobio iznos na donjoj granici planiranoga. S dobitnicima potpora najavljeno je sklapanje Ugovora o financijskoj potpori do 24. prosinca 2014. godine, dok se isplatu odobrenih sredstava fiksiralo maksimalno do 8. siječnja (30. dana od dana objave rezultata javnoga natječaja).

Primjer jednog od dobitnika

Kao prvi na listi MVEP-a bio je naveden Centar za mirovne studije (CMS) iz Zagreba, koji je za projekt “Dva sukoba, dva prostora – zajednička želja za mirom” dobio od Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH sufinaciranje od ukupno 250.000 kuna. Time je i započeo ovaj projekt koji se bavi prenošenjem hrvatskih mirovnih iskustava partnerskim organizacijama na prostorima Ukrajine i Palestine (Pojas Gaze).

Dok MVEP još promišlja pitanje Gaze te širi problem hrvatskog odnosa s Palestinom, a bez nekih opipljivih rezultata – barem se na tu škakljivu temu krenulo ozbiljno diskutirati i u malo širim krugovima. Naime, upravo je priznanje Palestine bilo temom zatvorene sjednice saborskog Odbora za vanjsku politiku, koji je 11. veljače s predstavnicima vanjskoposlovnog resora održao sijelo o “Bliskoistočnom mirovnom procesu i pitanju Palestine”. No, za razliku od hrvatskih službenih razina, civilno je društvo ovoj temi odlučilo pristupiti jednako ozbiljno, ali ujedno i otvoreno za širu zainteresiranu javnost.

U sklopu projekta “Dva sukoba, dva prostora” tako CMS i partneri organiziraju javnu tribinu “Situacija u Pojasu Gaze – prepreke miru”, koja će se u zagrebačkom Kulturno informativnom centru (KIC) održati u ponedjeljak, 23. veljače 2015. godine (18 sati). Tom će prilikom u centru Zagreba govoriti i Omar Shaban, predstavnik organizacije “Pal-Think for Strategic Studies” iz Pojasa Gaze, te novinar i diplomat Zlatko Dizdarević. Ovi bi gosti trebali slušateljima predstaviti trenutno društveno-političko stanje u tom području, kao i glavne probleme s kojima se svakodnevno susreće razjedinjeno palestinsko društvo. Ujedno, govorit će se i o koracima koji su potrebni da bi se ondje gradio mir, državu i društvo, kao i o pretpostavkama koje bi morale biti ispunjene za tamošnje održavanje jednog stvarno konstruktivnog i trajnog mirovnog procesa.

Ova je javna tribina ujedno i prilika da Centar za mirovne studije hrvatsku javnost upozna i s partnerima s kojima provode spomenuti projekt podržan od MVEP-a. Naime, uz CMS i njegove palestinske partnere, na događanju bi trebali biti prisutni i predstavnici hrvatske organizacije Euromediteranski forum (EMeF) – koja je lokalni predstavnik francuskog IPEMED-a (L’Institut de Prospective Economique du Monde Méditerranéen) i podržavajući partner na spomenutom projektu. Ujedno će vjerojatno biti riječi i o osnivanju te početku konkretnoga rada mreže CROSOL (Platforme za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske) – koja je skup nestranačkih i neprofitnih organizacija civilnog društva koje su u Hrvatskoj aktivne na području međunarodne razvojne suradnje. Za kraj napomenimo da i “Udruga OBRIS – Obrana i sigurnost” surađuje u okviru mreže CROSOL, dok su CMS iz Zagreba te EMeF iz Splita uvaženi partneri na nizu pojedinačnih projektnih suradnji. 

Povodom današnjeg međunarodnog Dana migranata, Centar za mirovne studije oglasio se izjavom u kojoj podsjeća na brojne probleme s kojima se susreću brojni migranti širom svijeta, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org, kao i na činjenicu da je sve manje zemalja voljno i spremno prihvatiti izbjeglice i prognanike. Izjavu prenosimo u cijelosti.

Gotovo 8.000 osoba tijekom je ove godine, diljem svijeta, izgubilo život u potrazi za sigurnošću. U prvih je 9 mjeseci ove godine više od 4.000 migranata izgubilo život na graničnim prijelazima, a više od 3.500 tisuće u Sredozemlju – gotovo dvostruko više nego prethodne godine[1]. Katastrofe poput ratova i oružanih sukoba, siromaštva i gladi te prirodnih nepogoda prisiljavaju sve veći broj ljudi na napuštanje vlastitoga doma. Samo je sirijska kriza uzrokovana građanskim ratom i terorističkim napadima, protjerala više od 300.000 osoba. Neslužbeni podaci govore i o dvostruko većem broju izbjeglih, no i velikom broju ubijenih i nestalih. Prirodne su katastrofe u središnjoj i jugoistočnoj Aziji natjerale na bijeg tisuće ljudi.

Izvor: “Migrants at sea”

Dok ljudi svojim životima plaćaju danak svjetske nepravde i ekonomsko-političkih interesa, taj isti svijet sve više sužava prostor gostoprimstva i prihvata. Tisuće mrtvih, milijuni izbjeglica i migranata u svijetu, na tisuće migranata radnika koji doprinose rastu i razvoju ekonomija brojnih zemalja a istovremeno lišeni prava i sloboda, zrcale sliku podijeljenog i sukobljenog svijeta. Umjesto programa pomoći, podrške i razvoja te humanistički orijentiranih politika, države su Europske unije svaku izbjegličku krizu ili pak dolazak većeg broja migranata, doživjele kao prijetnju i time zatvarale svoje granice i prostore. Upravo zbog odbijanja programa spašavanja primjerice, mnogi su životi izgubljeni u vodama Sredozemlja.

Više je od 130 poprišta različitih oružanih – građanskih, etničkih, grupnih sukoba u cijelome svijetu, a veći je dio svijeta pod ozbiljnom uzbunom pred prirodnim katastrofama. I drugi su razlozi prisilno potaknuli kretanja ljudi, koja su često opasna i po život ugrožavajuća.

“Poznavao sam jednog čovjeka kojemu sam dao dio novca i platio put, a potom su me u nekom starom automobilu prevezli do susjedne zemlje. Kada sam prešao granicu, predali su me drugim ljudima s kojima sam proveo sljedećih desetak dana. Mijenjao sam automobile ili su me drugi ljudi preuzeli, a vožnja je bila dugotrajna i izuzetno naporna. Bio sam konstantno pod stresom i u strahu da će me otkriti, da ću nastradati ili da će me predati u ruke onima od kojih sam pobjegao. Više nisam znao gdje se nalazim, u kojoj sam državi, a nisam znao ni kamo me vode. U jednom trenutku, kad sam već bio potpuno iscrpljen, doveli su me u jednu kuću gdje sam se odmorio nekoliko dana. Nakon što sam skupio snagu, pojavili su se drugi ljudi koji su mi donijeli krivotvorene dokumente zahvaljujući kojima sam prešao jednu od državnih granica,”

riječi su Samira iz Somalije. 

Danas je u svijetu najmanje 215 milijuna migranata. Svatko može postati migrant, svakoga se može prisilno udaljiti od njegova doma, zajednice i kulture. Svakoga može zadesiti nesreća u životu. Svatko treba i traži pomoć. Stoga, budimo otvoreni i pokažimo gostoprimstvo. Ne sjetimo ih se samo na Dan migranata. Neka čitava godina bude vrijeme i prostor zajedničkog života, uzajamne podrške i solidarnosti. Ne učinimo Hrvatsku krajem na zemlji, nego zemljom otvorenom za izbjeglice i druge migrante. Zemljom koja će se prisjetiti svojeg ratnog iskustva i koja će poručiti da je dosta ratova te da je drugačiji svijet moguć!, poručuju iz Centra za mirovne studije.