Iako temeljno vojno osposobljavanje traje već puna 2,5 tjedna, a prva generacija ročnika prošloga je tjedna položila i prisegu, civilno služenje za osobe koje su se pozvale na prigovor savjesti još nije ni počelo. Kad će – ne zna se!

Ministarstvo unutarnjih poslova tek je jučer (utorak, 25. ožujka) predstavilo Pravilnik o pravilima obavljanja civilne službe i programu osposobljavanja civilnih ročnika za stjecanje ključnih vještina i razine spremnosti obveznika civilne službe. Pravilnik sadrži sve detalje provođenja obuke civilnih ročnika, a predstavili su ga Irena Petrijevčanin, državna tajnica u Ministarstvu unutarnjih poslova i Neven Karas, ovlašten za obavljanje poslova ravnatelja Ravnateljstva civilne zaštite. Kako je detaljno pojasnila državna tajnica Petrijevčanin, osposobljavanje civilnih ročnika će se provoditi prema Programu osposobljavanja civilnih ročnika za stjecanje ključnih vještina i razine spremnosti obveznika civilne službe.

„Program osposobljavanja će obuhvatiti temeljno i specijalističko osposobljavanje te uvježbavanje. Temeljno osposobljavanje provodit će se tijekom 70 nastavnih sati kroz 10 radnih dana, specijalističko osposobljavanje  tijekom 161 nastavnog sata kroz 23 radna dana, a uvježbavanje tijekom 264 nastavna sata kroz 33 radna dana“,

rekla je državna tajnica u MUP-u Irena Petrijevčanin.

Tijekom  495 nastavnih sati kroz tri mjeseca osposobljavanja civilni ročnici će biti osposobljavani za:

• obavljanje temeljnih zadaća u sustavu civilne zaštite,
• traganje i spašavanje iz ruševina,
• traganje i spašavanje u poplavama,
• kemijsku, biološku, radiološku i nuklearnu (KBRN) zaštitu,
• zbrinjavanje u sustavu civilne zaštite.

Civilna služba u MUP-u obavljat će se u Ravnateljstvu civilne zaštite, odnosno Područnim službama za osposobljavanje Jastrebarsko, Divulje i Bizovac. Za vrijeme obavljanja civilne službe, civilnim ročnicima osigurani su smještaj i prehrana. Civilni ročnici koji će civilnu službu obavljati u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave bit će upućeni na obavljanje civilne službe u mjesto u kojem borave.R aspored dnevnih aktivnosti utvrđivat će voditelji odjela nadležnog za osposobljavanje u civilnoj zaštititi, a na temelju rasporeda dnevnih aktivnosti planira se i raspoređuje vrijeme za osposobljavanje i odmor.

„Ovom obukom civilni ročnici stječu vrijedna znanja i vještine za efikasnu reakciju i pomoć u slučaju prirodnih katastrofa, potresa, poplava, nesreća, ratnih opasnosti i općenito znanja koja su korisna za zajednicu i njih osobno“,

zaključila je državna tajnica Petrijevčanin.

Međutim, u cijeloj priči nedostaju dva bitna faktora – mladići s prizivom savjesti i rok kada će oni biti upućeni na civilno služenje. Naime, prema MORH-u, tek se 10 mladića pozvalo na priziv savjesti, dok MUP RH raspolaže s brojem od njih 13. Njihovo služenje trebalo bi početi najranije u svibnju ako se do tada popuni kvota od najmanje 30 civilnih ročnika.

„Sve je spremno. Kad brojem ročnika popunimo barem jedan razred – trenutno ih samo 13 pozvalo na prigovor savjesti – možemo krenuti s obukom“,

rekao je Neven Karas, ovlašten za obavljanje poslova ravnatelja Ravnateljstva civilne zaštite.

No nastavi li se ovakav trend iznimne zainteresiranosti mladih za temeljno vojno osposobljavanje, te minimalan broj onih koji se pozovu na priziv savjesti, moglo bi se dogoditi i da civilno služenje počne tek na jesen.

*Photo: MUP RH

Kako smo već pisali, u nedjelju 30. studenog, širom Švicarske je održan referendum o građanskoj inicijativi oko promjene sustava služenja vojne obveze za građane. Naime, nakon što je još 22. rujna 2013. godine na odbijen prijedlog zamjene vojske (sastavljene od profesionalca, ročnika – muških obvezno i žena dragovoljno – te pričuve) svojevrsnom dragovoljnom milicijom koja bi obuhvaćala i muškarce i žene – sada je na dnevnome redu bila ponešto drugačija referendumska inicijativa, nazvana “Za angažiranu Švicarsku” odnosno, “Service-citoyen-Initiative”. Njome se opet nastojalo dosadašnje uređenje vojnih snaga i njihove popune šire preoblikovati prema principu milicijske-službe (Milizdienst), kako su već u Švicarskoj uz dio vojske oblikovane među ostalim i službe vatrogastva te civilne zaštite – podjelom vojnoga posla na jednu novu službu, u kojoj bi se poslovi zaštite stanovništva i okoliša obvezno podijelili na sve građane, muškarce i žene, a prema odlukama zakonodavca i na ostale stanovnike bez švicarskog državljanstva. Za ovu novu inicijativu je 107.613 valjanih potpisa bilo prikupljeno 26. listopada 2023. godine, a riječ je bila o razrađenome prijedlogu promjena saveznog Ustava.

Konkretno, “Service-citoyen-Initiative” je tražila da se osobe švicarskog državljanstva podvrgnu službi u korist zajednice i okoliša, u okviru vojne službe, “Zaštitne službe” (Schutzdienst) ili u kojem drugom jednakovrijednom obliku. Među ostalim, spominjala se tu i mogućnost djelovanja u zaštiti od katastrofa i klimatskih promjena, u pružanju njege ili dostavi hrane stanovništvu, u okviru službe koja bi na javnome poslu okupljala sve mlade, nasuprot sve raširenije individualizacije stanovništva – uz istodobno navođenje i stjecanja novih vještina (konkretno: timskog rada, upravljanja krizama, prve pomoći, digitalnih vještina te sticanja svijesti o građanskoj odgovornosti). Uz to se predviđalo da zakonom bude propisan i opseg u kojem bi na takvu službu bile obvezane i osobe bez švicarskog državljanstva, koje su stanovnici države. Dakle, inicijativa je smjerala da se poveća ukupni broj obveznika (uz navode da danas “službe zapravo služi oko trećine obveznika“), a obveznike (do sada ograničene na vojsku, civilnu službu ili Civilnu zaštitu) se predlagalo koristiti i bitno šire, za razne druge društvene ili okolišne namjene.

Ipak, nastojalo se osigurati i sastave vojske i organizacije Civilne zaštite – pa se nije ulazilo u konkretne postupke selekcije obveznika za te službe. Ujedno, baš kako je i danas predviđeno, ostavljalo se i nadalje prostor za osobe koje odbiju sudjelovanje – da plaćaju određeni dodatni porez., a ostavljena je i ovlast državnim tijelima da za obavljeni posao propišu odgovarajuće naknade, kao i naknade štete za osobe koje bi tijekom obavljanja ovakvih obveza pretrpile ozljede ili izgubile život. Ujedno se tvrdilo da bi takvim novim sustavom došlo i do povišenja nacionalnih izdvajanja koja su 2025. samo za vojsku iznosila oko 0,7 posto BDP-a (oko 1 posto za ukupni širi sustav sigurnosti), nasuprot švicarskih susjeda koji se zadnjih godina krežu prema NATO planovima od oko 5 posto BDP-a godišnje. Na čitavoj švicarskoj političkoj sceni su ovu inicijativu poduprle samo Zeleno-liberalna stranka (GLP) te Evangelička pučka stranka (EVP) – koje u donjem domu od 200 mjesta imaju 12 zastupnika, a u gornjem domu od 46 zastupnika imaju jednog.

Vlada i parlament razmotrili inicijativu

Švicarski Budesrat u sastavu za 2025. godinu

Ovaj je prijedlog onda došao na razmatanje Federalnog vijeća (Bundesrat) 16. listopada 2024. godine, te parlamenta 20. lipnja 2025. godine, koji su se svi izjasnili da prijedlog proslijede narodu i kantonima na odlučivanje, ali bez da su ujedno izašli sa ikakvim protuprijedlogom, ili protuprijedlogom koji bi tražio odbijanje inicijative. U federalnoj skupštini je donji dom (Nacionalno vijeće) glasovao sa 173 “Za”, 18 “Protiv” i 6 “Suzdržano”, dok je gornji dom (Vijeće država) glasovao 34 glasa “Za”, 8 “Protiv” i 1 “Suzdržan”.

Dakle, treba zaključiti da se tu zapravo radilo o slanju na referendumsko izjašnjavanje prvo i osnovno odredbi o uljučivanje žena u obveznu primjenu novoga sustava, dok se Švicarska i bez toga kreće prema formiranju jednog novog te šireg oblika Civilne zaštite, u kojoj bi svoju građansku obvezu služili muškarci (sposobni ili ne, odnosno voljni ili za službu u vojsci). Treba napomenuti da su i do sada sustavi Civilne zaštite i vatrogastva u Švicarskoj bili zasnovani na principu milicija – sa obveznim sudjelovanjem svih građana ili stanovnika – ali mimo vojske i sustava civilnog služenja vojne obveze. Zato i ne čudi da se protivljenje državnih tijela ovoj reformskoj inicijativi uvelike zasnivalo na nizu konkretnih prigovora, koje je u više navrata javno obrazlagao i Martin Pfister, od 1. travnja 2025. godine federalni ministar obrane, građanske zaštite i sporta (VBS).

Ministar Martin Pfister imao je mnogo argumenata “protiv”

Kao prvo, predloženom novom građanskom inicijativom bi se godišnje na služenje obvezivalo barem oko 70.000 osoba, što je bitno više no što danas obuhvaćaju sve slične službe u Švicarskoj – pa bi time bilo angažirano previše ljudi. Kao drugo, time bi onda tijekom godine s radnih mjesta izostajalo gotovo dvostruko više ljudi nego danas, što bi imalo i direktno negativne posljedice po gospodarstvo. Kao treće, i direktni troškovi takvog novog sustava bili bi bitno viši od postojećih – očekivalo bi se oko dvostruko više troškova (oko 1,6 milijardi CHF za kadrovske troškove i još oko 320 milijuna CHF za osiguranje osoba – što bi trebali snositi porezni obveznici. Ujedno, trebalo bi očekivati i dodatne troškove kako radi kompenziranja ostalih učinaka izostanka brojnih obveznika s redovnih radnih mjesta, tako i na razini Federacije/kantona koji bi trebale osmisliti te provesti rad svih tih novo-aktiviranih osoba. Kao četvrto, dovelo se u pitanje i izjednačavanje prava muškaraca i žena uvođenjem takve jedinstvene nove službe/obveze – budući da žene i danas obavljaju velik dio neplaćenih usluga njege, odgoja, i rada u kućanstvima. Konačno, kao peto, budući bi takva nova inicijativa preko pola obuhvaćenih osoba usmjerila na poslove izvan sektora obrane i Civilne zaštite, postavilo se pitanje i održavanja međunarodnopravne zabrane prisilnoga rada u takvom novom sustavu. Konačno, ovoj se inicijativi žestoko protivio i Švicarski časnički zbor (Die Schweizer Offiziersgesellschaft – SOG), koje je posebno smetalo micanje naglaska sa služenja u vojsci, prema socijalnim službama, njezi potrebitih ili javnim radovima u prirodi.

Sam referendum na čitavu tu temu bio je održan 30. studenog 2025. godine, i završio je prema prethodnim očekivanjima ustanovljenim u ispitivanjima javnoga mnijenja širom Švicarske (od 64 do 70 posto ispitanika je bilo “Protiv”). Naime, od ukupno oko 5,58 milijuna birača, na njega je izašlo oko 42,94 posto birača (njih 2.394.233) – od čega ih je 84,15 posto (birača 2.014.638) glasovalo “Protiv”, a 15,85 posto (379.595) glasovalo “Za”. Time je referendumski zahtjev bio odbijen, iako i neovisno od čitave te priče i nadalje ostaje na snazi parlamentarni zahtjev prema Bundesratu, da Vlada osmisli reformske korake.

Vojna služba u Švicarskoj

Ishod referenduma po kantonima

Danas muškarci u Švicarskoj imaju obvezu obaviti vojnu službu bilo u vojsci ili civilno (u trajanju 1,5 puta dužem od vojnog), dok žene mogu dragovoljno uću i službu bilo vojske ili Civilne zaštite. Osim toga, moguće je odbiti i bilo kakav oblik služenja – ali tada se plaća poseban dodatni porez (Wehrpflichtersatzabgabe) u slučaju bilo da nije bila obavljena osnovna služba, ili da se tijekom godine nije sudjelovalo u radu pojedinih javnih sustava u koje se onda kasnije spada (minimalno 15 dana vojne obuke ili 25 dana civilne službe godišnje, praktično od 19 pa do 37 godine života). Pri tome, iznos ovog poreza se općenito umanjuje prema postotku odsluženih ukupno 100 + kasnijih 50 dana vojne službe ili 150 + 75 kasnijih dana civilne službe. Treba napomenuti da se vojna obveza služi u Oružanim snagama Švicarske, koje su također uvelike organizirane prema principu milicija (gdje u djelatnom sastavu vojnici i časnici često svoj vojni doprinos daju paralelno s obavljanjem nekog osnovnog zaposlenja). No, i u takvom se sustavu sve učestalije bilježi manjak osoblja (manje za vojnu službu, a više za Civilnu zaštitu, koja umjesto planiranih oko 73.000 djelatnika trenutno obuhvaća tek oko 60.000 ljudi), budući se sve više građana/obveznika odlučuje za civilno služenje vojne obveze, ali raste i broj osoba koje su služenja vojne obveze oslobođene iz medicinskih razloga. Ne bi li se doskočilo takvim trendovima, nedavno je švicarski parlament dodatno postrožio razlike između službe u vojsci i civilnog služenja vojne obveze, a s 1. siječnjom 2026. je produženo i ukupno trajanje pričuvnog roka nakon služenja svih vrsta obveze (sa dosadašnjih navršenih 36 na 40 godina starosti obveznika) – protiv čega se očekuju i referendumske inicijative nezadovoljnika.

Svake godine oko 35.000 osoba u Švicarskoj doraste u godišta za vojnu obvezu, a od toga ih oko 28.000 i stvarno odsluži obvezu bilo u vojsci, u civilnoj službi ili u Civilnoj zaštiti. Švicarska tu ponosno primjećuje da se tako godišnje odradi oko 8 milijuna radnih dana – dok time nastali kadrovski troškovi iznose oko 800 milijuna CHF (oko 856,93 milijuna eura), a troškovi osiguranja za vojne osobe iznose oko 160 milijuna CHF (oko 171,39 milijuna eura) – na obrambeni proračun koji je za 2025. bio predviđen na oko 5,93 milijarde CHF (oko 6,35 milijardi eura). Dok švicarski izvori ne navode točnije procjene troškova koje stvara izbivanje takvih obveznika s potencijalnih radnih mjesta, navodi se kako Švicarska trenutno bilježi oko 7.000 obveznika koji godišnje ne služe bilo koji od oblika ovih javnih obveza, pa zato plaćaju porez u visini od 3 posto ukupnih prihoda (ali najmanje 400 CHF) – čime se na godišnjoj razini generira državni prihod od oko 170 milijuna CHF (oko 182,1 milijuna eura).

Treba posebno napomenuti kako je švicarsko Ministarstvo obrane, građanske zaštite i sporta (VBS) za rješenje kadrovskih problema već ranije razradilo dva načelna modela postupanja o kojima se već načelno raspravljalo u siječnju 2025. godine. Riječ je o (1) uvođenju obveze sudjelovanja u novoj “Sigurnosnoj službi” (Sicherheitsdienstpflicht), opet isključivo na muškarce, gdje bi obveznici ubuduće trebali birati službu bilo u vojsci ili u okviru “Organizacije za zaštitu u katastrofama” (Katastrophenschutz). Ta bi nova organizacija trebala nastati spajanjem dosadašnjih organizacija Civilne zaštite i sustava obavljanja civilne službe za osobe koje ne žele u Oružanim snagama služiti svoju vojnu obvezu, i bila bi kompletno bila u nadležnosti kantona, a ne Federacije. Nasuprot tome se (2) promišljalo i uvođenje potpuno novog oblika obveze “prema potrebi” (bedarfsorientierte Dienstpflicht), koja bi obveznim služenjem obuhvatila i muškarce i žene. Dok se švicarski parlament izrijekom zalagao za prvu navedenu opciju (tzv. “Sicherheitsdienstpflicht”), švicarska Vlada načelno je bila protiv obje ove opcije predložene iz obrambenog resora. Naravno, takvo protivljenje nije ujedno pomoglo pri rješavanju aktualnih društvenih problema, dok parlament do kraja 2027. godine ipak iz obrambenog resora traži i podnošenje jedne kompletno nove verzije reformskih koraka za kadroviranje resora obrane i sigurnosti u Švicarskoj.

Za početak aktualne priče o povratku obveznog služenja vojne obveze u Republici Hrvatskoj treba se vratiti na početak 2024. godine. U to vrijeme, par mjeseci prije parlamentarnih izbora održanih sredinom travnja, regijom je dominirala priča o ponovnom uvođenju obveznog služenja u susjednoj Republici Srbiji – a dobro znamo, što god da se događa u Srbiji, jako je bitno za barem dio desnog političkog spektra i u Hrvatskoj. Pa je tako i u nas opet bila otvorena tema ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka, koji je inače bio formalno zamrznut sve tamo od 1. siječnja 2008. godine. No, dok je u Srbiji ta tema došla i prošla – pa bi tek tijekom 2026. moglo doći do uvođenja neke varijante sustava koji su susjedi ukinuli s 1. siječnjem 2011. godine) – Hrvatska je podbodena „nesigurnijim svijetom“ i „eventualnim sigurnosnim ugrozama“ ipak krenula razmatrati nešto na tu temu.

Dok je čitava 2024. godina zapravo prošla u povremeno puštanju probnih balona u širu javnost, ipak se pokazalo da opsesija susjedima i ne tako bliskim ratom u Ukrajini (kojeg gotovo nitko ne prati detaljno niti doživljava kao stvarno egzistencijalno pitanje u današnjoj Hrvatskoj) postupno daje ploda. Pri tome su izgleda prvenstveno ministri Ivan Anušić i Tomo Medved (resor obrane i branitelja) završili zaduženi osmišljavanjem „nekih kraćih tečajeva gdje bi se širi broj ljudi mogao familijarizirati barem sa nekim osnovnim vještinama koje trenutno sad generacije mladih u biti nemaju“ – dok se u praksi isplaniralo dobar dio organizacijskog tereta rasporediti i na Ministarstvo unutarnjih poslova te tijela lokalne uprave, koje se baš i nije spominjalo u najavama. No, do kraja 2024. godine, tu nije bilo konkretnih pomaka, iako se iz brojnih najava političara moglo steći pogrešan dojam da obvezno služenje samo što nije krenulo.

Ipak, prvi konkretan potez bio je tu povučen kada su do 1. lipnja 2025. završili i zadnji dijelovi ciklusa lokalnih izbora (zadnji u nizu ukupno četiri izborna postupka raspoređena u praktično godinu dana). Naime, 4. lipnja 2025. su u javnu raspravu na ukupno mjesec dana bili pušteni dokumenti „Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani“ i „Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“ – u kojima se između ostaloga reguliralo i problematiku ponovnog uvođenja obveznog služenja vojne obveze. Pri tome, treba napomenuti da se tu nije krenulo u jednostavno odmrzavanje onoga što je RH pod tim imenom poznavala do kraja 2007. godine – već se krenulo potpuno iznova. Ukinuto je sve od prije, uključujući i donedavno postojeći sustav dragovoljnog služenja vojne obveze – ne bi li se od 1. siječnja 2026. krenulo uvoditi novinu nazvanu „Temeljno vojno osposobljavanje – TVO“. Spomenuta javna savjetovanja završila su 4. srpnja 2025. godine, da bi se izvješća o njihovome tijeku izradilo već tri dana kasnije, 7. srpnja 2025. godine. Iako se prvotno spominjalo da bi ta izvješća mogla biti dostupna do 19. srpnja – sve se tu odradilo izuzetno ubrzano.

Ishod javne rasprave

Što se sadržaja spomenutih javnih rasprava tiče – po pitanju „Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u OS RH“, bilo je zaprimljeno ukupno 43 primjedbe, uglavnom od privatnih osoba ali i od udruge Centar za ekonomsko obrazovanje. Teme su se uglavnom ticale konkretnih pitanja iz radnih odnosa djelatnih vojnih osoba (stambeni krediti, interno i eksterno obrazovanje djelatnika, priznavanje kvalifikacija i njegovi financijski efekti), uz isticanje i netržišnih iznosa naknada za buduće služenje TVO. Osim toga, treba napomenuti da se opet pokrenulo pitanje i sindikalnog organiziranja u OS RH, kao i pitanje nesređenih operativnih odnosa Hrvatskog vojnog učilišta i „Sveučilišta obrane i sigurnosti dr. Franjo Tuđman“. Nažalost, Ministarstvo obrane se u svojim odgovorima zadržalo na ustrajnom kopiranju pojedinih fraza, ne ulazeći u raspravu i sadržaju prijedloga (od kojih je 21 „Primljen na znanje“, a 22 „Nisu prihvaćena“.

Situacija je bila ponešto drugačija po pitanju „Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani“ – gdje su zaprimljene ukupno 192 primjedbe. Od ukupnosti predloženih zakonskih izmjena pretežita se većina ovih primjedbi bavila baš pitanjem odredbi o Temeljnom vojnom osposobljavanju, a među predlagateljima se osim fizičkih osoba vidjelo i institucije Pučkog pravobranitelja, Pravobranitelj/ice za ravnopravnost spolova, te Pravobranitelja za djecu, uz niz specijaliziranih udruga građana (već spomenuti Centar za ekonomsko obrazovanje, te Zagrebačko psihološko društvo, Zelena akcija, Centar za mirovne studije, Centar za građanske inicijative Poreč, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek, Mreža mladih Hrvatske te Europska civilna inicijativa Zagreb). Pri tome treba napomenuti kako je riječ o iznimno dugom formularnom izvješću o provedenoj javnoj raspravi, što uvelike treba zahvaliti i činjenici da je barem 40 sudionika ondje kao svoje primjedbe unijelo oveći (te prilično sadržajan) tekst Centra za ekonomsko obrazovanje, što je onda izazvalo i učestalo ponavljanje iznimno formularnih te sadržajno šturih obrazloženja odgovora Ministarstva obrane. Što se samih odgovora na komentare tiče – njih je bilo zabilježeno 174 odbijanja, 13 „Primanja na znanje“ i ukupno 5 prihvaćenih primjedbi. Napomenimo da se od toga u 3 slučaja radilo o primjedbama Pučkog pravobranitelja – (1) koji se zalagao za priznavanje prava na prigovor savjesti ne samo za novake, već i kasnije za ročnike i pričuvnike, (2) koji je problematizirao kako nadležnima „učiniti uvjerljivim“ svoje vjerske ili moralne razloge za prigovor savjesti, (3) koji problematizira i da bi o prigovorima savjesti odlučivalo „tijelo nadležno za civilnu zaštitu“ umjesto neko posebno povjerenstvo, (4) baš kao i odredbu o izostanku davanja prava na žalbu tog tijela, ostavljajući samo iznimno skup te kompliciran put preko Visokog upravnog suda, zatim (5) pitanje priznavanja odgode služenja u slučaju odrađivanja vježbeničkog staža, ali samo na godinu dana iako neki oblici vježbeništva traju i duže, te konačno (6) uvrštanje u razloge za odgodu služenja samo trudnoće bračne supruge, dok pravni poredak RH u svim pravima i obvezama izjednačava bračne te izvanbračne supruge pod određenim uvjetima. Treba napomenuti da je priznat i prigovor Mreže mladih – koji su samostalno ponovili već spomenuti problem vježbeništva koje može trajati duže od godinu dana, pa traži i dužu odgodu, dok je jednoj fizičkoj osobi prihvaćen i prigovor prema kojem je problem za iznositelje prigovora savjesti organizirati rad na „unapređenju prirodnog okoliša, komunalnog gospodarstva i održavanja javnih cesta“ – budući se tu redovito radi o teškom fizičkom poslu na otvorenom, gdje često nije moguće naći radnike ni za ozbiljna primanja, a ovdje se od služitelja civilnog roka prisilno očekuje rad za malo ili nimalo novaca (dakle, gotovo kao teški zatvor ili neki robovlasnički odnos).

No, nažalost, i u slučajevima kada je prigovor bio prihvaćen, u prvi nacrt zakona je ušlo tek pola prigovora Pučkog pravobranitelja (i onaj Mreže mladih), dok je ostatak njegovih prigovora (zajedno s dva usvojena prigovora jedne fizičke osobe) ipak propustio utjecati na formulacije teksta u prijedlogu zakona poslanom na Vladu i onda u Sabor. Naravno, ako već nije samo formularno odgovaranje na prigovore djelovalo demotivirajuće na sudionike u javnoj raspravi – zacijelo se to moglo reći za situacije kada se prigovori prihvate, ali se izmjene ipak ne uvrste u buduće iteracije zakonskoga teksta.

Zakoni u prvom čitanju

Vlada RH je ove zakonske prijedloge već na svojoj 106. sjednici održanoj 10. srpnja usvojila uz prigodnu općenitu prezentaciju, te ih istoga dana i poslala prema Hrvatskome saboru. U Saboru su ti prijedlozi akata odmah stavljeni u proceduru, u dnevni red su uneseni u petak 11. srpnja, da bi se čitav postupak prvog čitanja ovih propisa proveo praktično pa bljeskovito. Odbor za obranu, kao matično saborsko radno tijelo, o ovim se propisima očitovao na svojoj 12. sjednici već istog tog 11. srpnja (jednoglasno, sa 9 glasova „Za“), a onda su o tome još dali mišljenja i Odbor za ravnopravnost spolova (17. sjednica održana 11. srpnja) i Odbor za zakonodavstvo (38. sjednica održana 14. srpnja). Tog istog dana, u ponedjeljak 14. srpnja, su spomenuti nacrti izmjena i dopuna „Zakona o obrani“ i „Zakona o službi u OS RH“ stavljeni i na raspravu – da bi bili i usvojeni samo dan kasnije, u utorak 15. srpnja. Uvidom u saborske zapise, može se vidjeti da je o Zakonu o obrani glasovalo ukupno 117 zastupnika (102 „Za“, 13 „Protiv“ i 2 „Suzdržano“). Što se tiče izmjena i dopuna „Zakona o službi u OS RH“, u prvom je čitanju glasalo ukupno 129 zastupnika (od toga 111 „Za“, 12 „Protiv“ i 6 „Suzdržano“) – a u oba slučaja su „Za“ bili kako zastupnici vladajuće koalicije tako i oporbenog SDP-a (koji se ogradio od dosadašnjeg dragovoljnog služenja kao neuspješnog, uz podržavanje povratka na staro radi navodne bolje popune djelatne vojske).

Rasprava je bila provedena objedinjeno (za dvije izmjene zakona, te prijedloge Strategije obrane i Dugoročnog plana razvoja OS RH od 2025. do 2036. godine), a dokumente je predstavljao ministar obrane Ivan Anušić, iako je već i sam početak rasprave bio obilježen nizom zahtjeva za stankama radi usporavanja ovog iznimno ubrzanog zakonodavnog postupka. Među ostalim, problematiziralo se i povezivanje obveznog služenja vojne obveze sa sasvim sadržajno odvojenim pitanjem kadrovske popune djelatnog sastava OS RH, ali i spominjanje JNA, Domovinskog rata, ZDS i pjevača Thompsona – sve uz vrlo jasnu podjelu Sabora na desni i lijevi dio političke scene. A čulo se da predlagatelji zakona u svojim prijedlozima ne navode točnije ukupne troškove uvođenja Temeljnog vojnog osposobljavanja. Nakon toga je ministar Anušić saborskim zastupnicima iznio obrazloženje predloženih zakona – uvelike usmjereno na temu TVO (tek manje na zakonom predviđene i sadržajno nevezane promjene – kao otvaranje poslova vojnik/mornar za osobe samo sa završenom osnovnom školom – a skoro nimalo na smanjivanje uvida saborskog Odbora za obranu u velike javne nabave obrambenog sustava). U raspravi se problematiziralo tzv. „ankete“ koje je navodno provodilo Ministarstvo obrane u Područnim uredima za obranu – kojima je prema ministru Anušiću bilo ispitano oko 12.000 mladih, od kojih navodno 62 posto odobrava uvođenje TVO, dok se njih oko 67 posto i namjerava pozivu na TVO odazvati – i koje su ostale tajnima baš kao i razne analize koje se u javnoj raspravi o TVO spominjalo iz MORH-a. Problematiziralo se opet i pozivanje na obvezno služenje mladih muškaraca, dok se ženama ta mogućnost ostavlja tek po volji (gdje Vlada i ministar obrane tvrde da nije riječ o diskriminaciji, i bilo bi „previše iritantno“ i „ne bi to javnost podržala“ iako sada između 12 i 15 posto kvote dragovoljnih ročnika čine žene). Iako se spominjalo 5 grupa po 800 ročnika (4.000 ukupno), te veliku motivaciju mladih ustanovljenu anketama,ipak je ispalo da MORH i nema odgovora na potencijalnu situaciju javljanja više od 4.000 zainteresiranih za TVO tijekom 2026. godine kao prve godine primjene novoga sustava (iz ukupne klase od oko 18.875 muških osoba upisanih u vojnu evidenciju u 2024. godini). Jednako tako, nije bilo odgovora ni na konkretni modalitet kojima se misli sa sustavom školovanja uskladiti pozivanje tih 5 grupa novaka tijekom godine – kao ni pitanje pozivanja osoba koje se u to doba nađu u inozemstvu (što je posebno bitno u okolnostima relativno masovnog iseljavanja hrvatskih građana radne i fertilne dobi).

No, moglo se tu zato od ministra Anušića čuti kako je Hrvatska do sada „demokraciju shvatila kao anarhiju“, gdje se građani izbjegavaju „staviti na raspolaganje državi“ – da bi onda Miro Bulj ustanovio i kako su „veleizdajnici“ oni koji su 2007 zamrznuli obvezno služenje vojne obveze (vlada RH predvođena HDZ-om i tadašnjim premijerom Sanaderom, s tadašnjim ministrom obrane Berislavom Rončevićem, što vladajućima nije kasnije propustio napomenuti Arsen Bauk, predsjednik Odbora za obranu). Ipak, na pitanja o niskim iznosima sredstava koja su donedavno kočila privlačenje dodatnih dragovoljnih ročnika, od ministra Anušića se čulo nevjerojatnu teoriju o tome kako su vlasti RH 2008. zadnji puta povećale plaće vojnicima, da ih je onda „jedna Vlada“ 2013. smanjila, te da su one opet povećane „sad, prije nekih godinu dana, i to smo morali dizati 35 do 40 posto, da bi uopće mogli dohvatiti korak s ostalim plaćama“ – što je kompletna znanstvena fantastika koja iz vida izbacuje sve ono čime su se godinama na sav glas hvalili ministri obrane Krstičević i Banožić, oba iz HDZ-a u okviru vlade premijera Plenkovića. Zato bi mjesta služenja TVO trebali biti Knin, Slunj i Požega, dok se po Anušiću može očekivati i neke druge lokacije ako se za to pokaže konkretna potreba. Sve se to u raspravi intenzivno prožimalo s komentarima koncerta M. P. Thompsona, i drugim ideološkim temama. Nakon toga, moglo se čuti i kako je od 2008. do 2025. za pričuvu „izgubljeno“ oko 300.000 građana (što je proizvoljna brojka, čijoj se populaciji ipak ni ovim propisima nije otvorio prostor za dragovoljnu prijavu na novo Temeljno vojno osposobljavanje) – dok nije baš jasno ni kako se to točno planira provesti i certificirati specijalističku obuku osnovne vojne medicine, kojom bi onda polaznici TVO nakon izlaska s obuke bili uvježbani za šire pružanje sanitetske pomoći u kasnijem životu. Konačno, u raspravi Arsena Bauka se čulo i naznake opreza po pitanju sadržajne praznine koju po pitanju civilnog služenja vojne obveze izaziva suzdržanost državnih resora unutarnjih poslova i socijalne skrbi, koji kao da oklijevaju sudjelovati u radu sustava za kojeg ih se također namjerava zadužiti. Konačno, iz kluba stranke „Možemo“ čulo se i kako će kaznene mjere (te minimalna naknada) institut prigovora savjesti pretvoriti u privilegiju za bogatije i uzdržavane mlade osobe (koji mogu preživjeti više mjeseci bez prihoda), dok se u javnoj raspravi moglo čitati i o konkretnim računicama kojima naknada za TVO ne pokriva troškove održanja samostalnog života bez vlastitih nekretnina (gdje treba plaćati rashode i tijekom boravka na TVO) – gdje se i prigovor savjesti po pitanju TVO tretira upravo dijametralno suprotno prigovoru savjesti u medicini i farmaciji (posebno po pitanju provođenja pobačaja u javnim zdravstvenim ustanovama.

Konačni prijedlozi zakona pred Saborom

Usprkos svih otvorenih pitanja, Vlada RH je nakon ljetnog odmora na svojoj 118. sjednici od 3. listopada onda usvojila dokumente „Nacrt konačnog prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani“ i „Nacrt konačnog prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“ – koji su prema Hrvatskom saboru otposlani 6. listopada. Spomenuti dokumenti su 14. listopada onda dodani i na saborski Dnevni red za svoje drugo čitanje – a o njima se na svojoj 14. sjednici još dan ranije, u ponedjeljak 13. listopada, izjasnio i Odbor za obranu, kao matično radno tijelo Hrvatskog sabora, uz prisutnost i Pučke pravobraniteljice. Nakon rasprave te konstatiranja većine da su novele koje donose „temeljno vojno osposobljavanje nužne, posebice u kontekstu geopolitičkih zbivanja“, krenulo se na glasovanja – gdje je najviše prijepora opet bilo oko izmjena Zakona o obrani (7 glasova „Za“, 1 „Protiv“ i 2 „Suzdržana“), dok su izmjene Zakona o službi u OS RH bile manje sporne (9 glasova „Za“ i 1 „Protiv“). O svemu tome se onda izjasnio i Odbor za ravnopravnost spolova (na svojoj na 21. sjednici, održanoj 14. listopada 2025.), pa Odbor za zakonodavstvo (na 44. sjednici održanoj 21. listopada 2025. godine) i Odbor za ljudska prava i nacionalne manjine (na svojoj 16. sjednici, održanoj 21. listopada 2025.). Nakon toga, spomenuta dva Konačna zakonska teksta našla su se na raspravi pred plenarnim zasjedanjem Sabora u srijedu 22. listopada, da bi se o njima glasovalo u petak 24. listopada 2025. godine. Pri tome, na temu „Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani“ glasovalo je ukupno 125 zastupnika (od toga 84 glasa „Za“, 11 „Protiv“ i 30 „Suzdržanih“), dok je na temu „Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“ glasovalo ukupno 122 zastupnika (od toga 110 glasova „Za“, 11 „Protiv“, te 1 „Suzdržan“). I ovoga puta je vladajući blok glasovao za spomenute zakonske prijedloge, lijeva oporba je opet bila „Protiv“, dok je SDP po pitanju Zakona o obrani (i TVO) bio suzdržan, a po pitanju izmjena Zakona o službi u OS RH glasali su zajedno sa HDZ-om i partnerima.

Dok su od srpnja do listopada u zakonskim prijedlozima po pitanju Temeljnog vojnog osposobljavanja napravljene tek manje i više kozmetičke prilagodbe – očigledno je postignut određeni politički sporazum, što je rezultiralo i ponešto kraćom saborskom raspravom. Predlagače je na plenarnoj sjednici ovoga puta predstavljali ministar obrane Ivan Anušić i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, no rasprava je počela žestoko – traženjima stanki od više zastupnika iz oporbe, budući se po njima ništa bitno od primjedbi iz prvog čitanja nije uvrstilo u konačne prijedloge ova dva zakona (s naglaskom na različita trajanja pojedinih vrsta civilnog služenja, uvođenje besplatnog teškog fizičkog posla za dio onih koji izjave prigovor savjesti, te kasnije diskriminiranje građana i građanki koji ne budu imali prednosti pri zapošljavanju temelju TVO). Nakon odrađenih stanki, ministar Anušić je počeo obrazlagati Konačni prijedlog Zakona o obrani, s posebnim naglaskom na opravdavanje različitog tretiranja mladih muškog i ženskog spola s obzirom na pravila o zabrani diskriminacije (koja priznaju izuzetke radi razloga nacionalne sigurnosti) – budući je mogućnost služenja omogućena ženama koje to žele. Osim toga, naglašen je i rad s Ministarstvom unutarnjih poslova, kao instituciji bitnoj za buduće funkcioniranje sustava TVO, posebno po pitanju reguliranja prigovora savjesti i provedbe civilnog služenja vojne obveze. Napomenuto je i da se ovoga puta daju točniji obrisi troškova za budući sustav TVO, s naglaskom na plaće (oko 1.100 eura neto mjesečno), opremu i hranu ročnika tijekom 2026. godine. Zato je ministar Božinović naglasio civilnu službu u slučaju vjerskog ili moralnog prigovora, kao opciju pripreme mladih za odgovore na „širok spektar drugih kriza“ kroz „reagiranje u situacijama elementarnih i tehničkih ugroza, kriza i prijetnji društvu i državi“ – dok se ciljem TVO deklarira jačanje sposobnosti RH za odgovor na „eventualne ratne ugroze“. O pitanjima civilne službe odlučivat će „Povjerenstvo za civilnu službu“ sastavljeno isključivo od osoblja sustava civilne zaštite pri MUP RH, a u tom je ministarstvu navodno bio pripremljen i prijedlog programa osposobljavanja civilnih ročnika (temeljno i specijalističko osposobljavanje, a onda i završno uvježbavanje kroz 33 radna dana) – za kojeg se tada ustvrdilo kako će biti spreman za donošenje odmah nakon stupanja na snagu ovih Zakona, no koji ipak nije i stvarno predstavljen javnosti do kraja mjeseca studenog 2025. godine. Ipak, kao lokacije provedbe ovih aktivnosti u sustavu civilne zaštite Božinović je početno naveo logistički centar Jastrebarsko, Bizovac i Divulje – gdje je navodno sredinom listopada bilo još u tijeku uređivanje za godišnji kapacitet od oko 2.500 civilnih ročnika, uz naknadu od 250 eura neto mjesečno (kao i polaznici Policijske akademije). Osim toga, dio mladih će se upućivati i u jedinice lokalne uprave i samouprave – gdje nije jasno kako se kod takvog razlikovanja tipa službe prešlo od odluka samih podnosilaca prigovora savjesti na izgleda diskrecijsku odluku osoblja civilne zaštite MUP RH (valjda prvenstveno temeljem obrazovanja i tjelesne spreme kandidata). Konačno, uz najave donošenja spomenutog Programa osposobljavanja te barem jedne uredbe i jednog pravilnika, Božinović je najavio potrebe i zakonodavnih promjena Zakona o civilnoj zaštiti, u koji tek treba unijeti obavljanje civilne službe u sustavu civilne zaštite RH. Niti taj posao nije postao javno vidljiv do kraja studenog 2025. godine.

Nakon predstavljanja novog sustava TVO, krenula je rasprava s pedesetak prijavljenih za diskusije, gdje je ministar obrane Anušić vrlo brzo objavio kako očekuje podršku znatno širu od strogo bloka zastupnika vladajućih – što se kasnije nije ostvarilo činjenicom da je SDP u bloku ostao suzdržan po pitanju Zakona o obrani, iako su podržali „Konačni prijedlog Zakona o službi u OS RH“. Među ostalim se spomenulo rad oko 80 novih vojnih instruktora, uz one koji su do sada radili s dragovoljnim ročnicima – gdje se taj sustav planiralo brzo ukinuti i onda nadomjestiti sustavom TVO. No, ujedno je otklonjena mogućnost uvođenja i nekih kasnijih „dragovoljnih“ modula za specijalističku obuku TVO-ročnika – budući se i dalje aktivno želi iz Temeljnog vojnog osposobljavanja pretakati osoblje u djelatni sastav OS RH, koji bi onda bili ti „specijalisti“ s bitno kompleksnijom opremom ali i zahtjevnijom daljnjom obukom. Pri tome je Anušić najavio i uzimanje u obzir raznih modernih tehnologija (pa i FPV-dronova, budući je rat u Ukrajini donio mnogo promjena), upoznavanje s kibernetičkim prijetnjama, te učenje „vojnih detalja“ Domovinskog rata – iako je ostalo kompletno nejasno kako to sve i stvarno izvesti u samo dva mjeseca obuke koje se ustrajno mistificira u službenim najavama. Kada je baš to onda i pitala zastupnica Marijana Puljak, navodeći trajanja pojedinih tipova NATO-obuka, dobila je odgovor kako ni ministar obrane, a ona još manje „može u ovom trenutku soliti pamet Oružanim snagama, i govoriti im što trebaju raditi, što ne trebaju raditi“). Uz sve to, trebalo je ponovo davati i procjene „interesa za služenje TVO“ – kao da je to neko pitanje dragovoljnosti, umjesto obveze s konkretnim kaznama za izostanak odazivanja, bez obzira na konačni modalitet služenja te obveze – čiji bi prvi krug trebao obuhvatiti 3.000 poziva. Pri tome,ostala je i dalje činjenica da TVO ostaje „temeljno osposobljavanje“ (za pješaštvo), dok bi se obuku za mornaricu i zrakoplovstvo nadalje provodilo u okviru djelatnoga sastava – iako time i nadalje ostaje činjenica kako se pričuvu masovno puni takvim TVO-osobljem, dok u praksi HRM i HRZ time ipak ostaju bez svoje šire pričuve. Ipak je ostalo potrebno i izričito javno naglasiti kako osobe na TVO (koje se „stave na raspolaganje državi“) nisu „veći domoljubi“ od onih koji izjave priziv savjesti – iako po mišljenju ministra Anušića imaju pravo na određene beneficije po pitanju prednosti pri zapošljavanju.

Nakon više od 2 sata pitanja za ministra obrane krenula su i pitanja za ministra unutarnjih poslova Božinovića – koji je iskazao povjerenje u veliki interes za TVO (pa time i manji za sustav civilnog služenja), te najavio dodatne sastanke s predstavnicima gradova, općina i županija s kojima se dogovara daljnja postupanja na premijeri formiranja „pričuve civilne zaštite“, kakve do sada nije bilo. No, dok se tu radi o državnoj obvezi za mlade – dio poslova se tu prebacuje na lokalne zajednice, a naknade potencijalnih šteta (u slučaju nesreća ili ozljeda) ipak ostaju na državnoj razini. Nakon još niza pitanja općenitog sadržaja usmjerenih na ministra Božinovića, riječ je ispred Odbora za obranu prilično netipično uzeo njegov predsjednik Arsen Bauk, koji je kao izvjestitelj ponovio detalje sjednice odbora na kojima su bili raspravljen Konačni nacrti obrambenih zakona – da bi onda isto napravio i potpredsjednik Odbora za ravnopravnost spolova Tomislav Josić (naglasivši problematični karakter odredbe da „diskriminacija po slovu ovog zakona nije diskriminacija“). Nakon toga, riječ su dobili i pojedini klubovi stranaka, koji su uglavnom ponovili sve što se čulo prethodnih sati, ili i u raspravi o prvim prijedlozima ovih obrambenih zakona sredinom srpnja ove 2025. godine.

Konačno, treba napomenuti kako se u spomenutim zakonima navodi da oni na snagu stupaju osam dana po objavi u „Narodnim novinama“ – što se dogodilo 5. studenog 2025. godine (NN 136/2025), da bi ti propisi i odredbe o uspostavi sustava Temeljnog vojnog osposobljavanja na snagu stupili u četvrtak 13. studenog 2025. godine. No, do tada već je postalo jasno kako će u nadolazećim mjesecima trebati u hodu izgladiti još dosta nejasnoća, uz potrebu usvajanja i niza podzakonskih akata – bez kojih zapravo neće biti moguće krenuti u provedbu planiranog sustava Temeljnog vojnog osposobljavanja (TVO) po planu, početkom 2026. godine.

* ovaj tekst je dio projekta “Domovini vjeran!” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Mladi su ili već emigrirali ili ih tema vojnog roka uopće ne zanima. Takav bi se zaključak dao izvesti nakon prosvjeda protiv obaveznog vojnog roka, prvog i za sada jedinog takvog, održanog  u subotu, 27. rujna, na glavnom zagrebačkom trgu. Organizator je bio Centar za ekonomsko obrazovanje, a na skupu su osim izvršnog direktora Centra govorili još i predstavnici Mreže mladih i Centra za anarhističke studije, no to nije bilo dovoljno da privuče više od 50-ak mladih i nešto prolaznika namjernika. Organizator je prosvjed prvi put organizirao za 13. rujan, no dozvola od Grada Zagreba stigla je prekasno, a i Hrvatski sabor – na kojem bi ove jeseni izmjene Zakona o obrani trebale  biti  u drugom čitanju – tada još nije počeo s radom, pa je prosvjed prebačen na prošlu subotu, 27. rujna.

Kao i svaki pravi anti-ratni prosvjed, tako je i ovaj započeo s par glazbenih klasika svjetskog mirovnog pokreta, kao uvod u prvog govornika, Hrvoja Markovića, izvršnog direktora Centra za ekonomsko obrazovanje, koji je prosvjed najavio kao tek „prvi korak u našoj borbi za slobodno, ravnopravno i pravedno društvo.“ „Obvezni vojni rok vodi Hrvatsku nazad“, rekao je Marković, naglašavajući kako su i do sada svi odrasli mladi ljudi mogli slobodno doći u svoj područni Ured za obranu i prijaviti se za dragovoljno služenje vojne obveze. Centar za ekonomsko obrazovanje nije ni protiv vojske ni protiv obrane zemlje, već smatra da se svi ovi ciljevi mogu postići uz manje ekonomske troškove i društvene posljedice. Tako na pitanje „a tko će nas braniti?“, Marković odgovara:

„Branit će nas isti koji nas brane posljednjih 18 godina. To se zove djelatni i pričuvni sastav Oružanih snaga. Isti koji brane većinu država na svijetu jer obvezni vojni rok ima svega nekoliko država u Europi, kao i manjina država u svijetu“.

Da se bolje plaća, rekao je Marković, više bi bilo i dragovoljnih ročnika, koji za svoje služenje domovini dobiju manje nego sezonski radnik na Jadranu. Sve je to pitanje ekonomije i ekonomske računice:

„Kažu ljudi da bi bilo preskupo da platimo dragovoljne pričuvnike. Dragi ljudi, dragi zakonodavci, moram vam nešto otkriti! Ne postoji besplatan ručak! Država ti ništa ne može dati – niti ručak u saborskoj kantini – a ovdje konkretno govorimo o obrani – bez da netko u potpunosti snosi troškove toga. Ako tebe ručak u saborskoj menzi košta 2 eura, to znači da troškove plaćaju svi porezni obveznici. Ako tebe brani ročnik ili pričuvnik za manje od toga koliko bi platio dragovoljca, to znači da tu obranu plaća ročnik. Znači, vi želite premjestiti troškove obrane države sa poreznih obveznika na ročnike i pričuvnike kroz njihov prisilni rad. Jel’ to pravedno? Jel’ to pošteno? Jel’ to normalno? Da ljudi od kojih konačno očekujete da daju svoj život za vas, da se još i subvencioniraju?!“.

Marković je sumnjičav i prema izjavi ministra obrane Ivana Anušića da osoba koja ide na obvezno služenje vojne obveze (u našem slučaju „temeljno vojno osposobljavanje“) ne smije izgubiti posao niti dobiti otkaz:

„A tko će uopće zaposliti nekoga za kog zna sto posto da će mu u sljedećih godinu dana nestati s posla 2 do 4 mjeseca? Ili još duže – na 5 ili 10 mjeseci? Stavite se u poziciju poslodavca – zakaj bi ja njega zaposlio, a ne nekog tko nema tu obvezu?! I onda će se svi čuditi zašto opet inflacija raste, zašto rastu cijene usluga i proizvedenih dobara! Pa zato što ste maknuli par desetaka tisuća ljudi s tržišta rada!“.

Dotaknuo se Marković i prigovora savjesti, smatrajući da ih se neutemeljeno sramoti u javnosti, a istodobno se zaboravlja da je prvi prigovarač savjesti bio najveći boksač svih vremena Muhammad Ali. Istodobno, u zemlji u kojoj fali liječnika i profesora mlade prigovarače savjesti se prisilno tjera da gube vrijeme na košenje trave i skupljanje lišća u nekom selu umjesto da rade u bolnici s pacijentima, ogorčen je bio Marković, koji se na kraju svog govora dotaknuo i „jednog košarkaša“ koji je cijeli prosvjed pratio kao crtež s glavnog plakata:

„Ako je čovjek odlučio odmah po završetku studija otići u Bruxelles i odmah graditi karijeru – umjesto da obuče vojnu uniformu obući košarkašku i učiti teambuilding, koordinaciju, leadership, vođenje ekipe… ja ovo sve govorim ne-ironično i ne-sarkastično – pa on je tamo stjecao vještine koje su mu pomogle da bude tako uspješan da bude treći put izabran da vodi vladu ove države. Tko smo mi… tko sam ja… tko si ti… tko je netko u Ministarstvu, tko je itko da njemu kaže: ‘Ne, mi znamo bolje kako ćeš ti provoditi svoj život’. Ako je on imao mogućnost bez obveznog vojnog roka odmah nakon fakulteta baviti se stvarima s kojima se on htio baviti, i doći na poziciju na koju je on sad došao, zašto bi ikome bilo uskraćeno to pravo, a kamoli zbog potpisa njegove ruke!“.

Aluzija na premijera Plenkovića izazvala je najveći odjek kod publike, pa je uz fućkanje i uzvike „Tako je!“ Hrvoje Marković iz Centra za ekonomsko obrazovanje završio svoj govor, a mikrofon predao Marinu Capanu iz Mreže mladih Hrvatska. „Ovdje smo jer želimo budućnost bez vojnog roka!“, započeo je Capan u ime naših mladih sugrađana. Mreža mladih je jasno zauzela stav već pri prvim najavama uvođenja obveznog vojnog roka i ovu je temu stavila u javni fokus. Međutim, kaže Capan:

„Je li Vlada pitala mlade? Nisu! Ispitivanje koje smo proveli… da mladi novce predviđene za njihovo prisilno slanje u rovove žele preusmjeriti u bolju budućnost. Želimo bolje obrazovanje, želimo da ni mi ni naši roditelji ne moramo čekati mjesecima na liječenja koja spašavaju živote, želimo da si možemo priuštiti stan u gradu kojem živimo i u gradu u kojem radimo, želimo više centara za mlade i više stipendija i potpora, želimo ulaganje u nas i u mir,a ne u bombe i ne u metke!“.

„Nećete nas zadržati tako da nam na silu tutnete pušku u ruke“, rekao je Capan dobivši veliki pljesak malobrojne publike. „Prigovor savjesti je naše ustavno pravo“, nastavio je  predstavnik Mreže mladih, napominjući da je zakonodavac osmislio sve što je moguće da mlade odvrati od civilnog služenja – od višestruko niže naknade, preko duljeg trajanja, do izostanaka benefita koje sa sobom nosi vojni rok.

„Radi se razlika u kojoj mnogi neće imati izbora. Ako će vojno služenje biti nagrađeno plaćom, statusnim prednostima i prednostima u zapošljavanju, onda zapravo kažnjavam one koji imaju moralni ili vjerski priziv savjesti. Socijalno i ekonomski ranjiviji neće si moći priuštiti priziv savjesti, a žene, stariji, osobe sa zdravstvenim poteškoćama bit će stavljeni u goru poziciju pri zapošljavanju. To nije izbor, to je ucjena!“,

zaključio je Capan, istaknuvši kako istodobno nisu viđene ozbiljne analize učinka uvođenja vojnog roka na obrazovanje, tržište rada, stvaranje obitelji i mentalno zdravlje. Smatra da se jačanje obrane postiže kroz bolje investiranje u profesionalnu vojsku, u modernu tehnologiju, u ozbiljno planiranje pričuve i sustava civilne pripravnosti, a ne kroz stvaranje lažnog osjećaja sigurnosti.

Tijekom svog ovog vremena, Ministarstvo obrane nije niti jednom vodilo dijalog s mladima, uključujući i svoj nedolazak na okrugli stol organiziran u Hrvatskom saboru u veljači ove godine. „Isključivanje iz dijaloga sa skupinom koju to najviše zahvaća jasna je poruka svim mladima da naše mišljenje u Hrvatskoj očigledno nije važno“, rekao je Capan uz povike odobravanja iz publike.

„Misle da će dva mjeseca brzog tečaja slaganja kreveta, kondicioniranja i čišćenja vojne opreme naučiti nas svim onim vrijednostima o kojima su propustili s nama razgovarati dok smo odrastali. Niste ulagali u našu mladost pa bi sad nas vodili i radili ratnicima i vojnicima?! E pa neće. Vojni rok nije ni obrazovna ni disciplinska alternativa. Zveckanje oružjem nikome neće donijeti dobro, osobito ne nama mladima“,

poručili su na subotnjem prosvjedu iz Mreže mladih Hrvatske.

Zadnji govornik na prosvjedu bio je Karlo iz Centra  za anarhističke studije s jednom izrazito tmurnom slikom  stanja:

„Sada smo na pragu toga da nas vrbuju za bojišta Trećeg svjetskog rata zbog nelegitimnih odluka i koristi domaćih političara, onih istih koji su državu pretvorili u osobnu blagajnu i leglo korupcije. Ti nam sad propovijedaju kako prema državi imamo dužnost… ima li veće arogancije i vulgarnosti?! Ne dajte da vas se prevari i da vas se uplaši. Recite NE vojsci, recimo NE obveznom vojnom roku!“.

Oko 25 minuta dugi prosvjed završio je najavom organizatora Hrvoja Markovića iz Centra za ekonomsko obrazovanje kako je ovo samo prvi korak, a ostali će uslijediti ukoliko izmjene Zakona o obrani, koje reguliraju i temeljno vojno osposobljavanje, prođu u Saboru.

Nakon prosvjeda, pitali smo Markovića koje akcije još misli poduzeti.

„Mi smo već podnijeli prijedlog za ocjenu ustavnosti sadašnjeg Zakona o obrani, koji ima u sebi već ucrtan vojni rok, iako je kako mnogi ljudi kažu ‘zamrznut’, odnosno ne poziva se novake na novačku obvezu. Mi ćemo odmah, ako prođu izmjene Zakona, isti dan kad stupe na snagu podnijeti sljedeći prijedlog za ocjenu ustavnosti. Pokrenut ćemo sto posto udruženu tužbu za zaštitu od diskriminacije na temelju spola… svatko tko može zbrojiti 2+2=4 zna da je ovo protuustavno, jer u Ustavu piše da je vojna obveza i obrana Hrvatske dužnost svih za to sposobnih državljana i piše da su svi jednaki pred zakonom. (…) Muškarci i žene služe u Oružanim snagama i doprinose obrani RH, znači načelno govoreći i muškarci i žene su sposobni za obranu Republike Hrvatske“,

rekao je Hrvoje Marković za portal Obris.org.

S obzirom na apatičnost društva, zadovoljan je da se prosvjed uspio održati, a najzadovoljniji bi bio kada bi se uspjeli realizirati i neki od prijedloga Centra za ekonomsko obrazovanje, kao što je npr. prilagodba i jačanje modela ugovorne pričuve umjesto stvaranja prisilne pričuve. No čini se da je općenito plan i analiza slabija točka u Ministarstvu obrane. Naime, Marković kaže da su u Centru željeli provesti istraživanje koliko bi koštala uspostava dragovoljne pričuve s određenim zadanim kriterijima za što im je bila potrebna suradnja s MORH-om:

„Ali nisu nam htjeli dati podatke koji bi bili potrebni za to. Na izravan upit da nam daju svoja istraživanja, studije, elaborate o tome… da li su usporedili koliko bi koštalo dobiti dragovoljnim sustavom dovoljan broj ročnika, nisu rekli da je klasificirano nego da nemaju te podatke, da nemaju te informacije. Ozbiljne države – Njemačka je angažirala svoj institut, druge države angažiraju svoje nacionalne ekonomske institute i onda oni stave na papir… svi ovi troškovi o kojima mi govorimo su u biti implicitni, ali samo zato što se ne prikazuju u proračunu to ne znači da nisu troškovi. Npr. liječnik kojeg prisiliš da – umjesto da radi u bolnici – za 250 eura kosi travu, to je trošak, samo što se ne pojavljuje kao stavka u  proračunu, al’ si izgubio liječnike“.

Prijedlog izmjena Zakona o obrani trebao bi, po svemu sudeći, biti u drugom čitanju već tokom ove saborske sjednice, a najmanje što protivnici ideje o vojnom roku, odnosno temeljnog vojnog osposobljavanja, mogu napraviti je prosvjed pred Saborom na dan izglasavanja, što Hrvoje Marković iz Centra za ekonomsko obrazovanje spominje kao realnu mogućnost.

* ovaj tekst je dio projekta “Domovini vjeran!” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

S vremena na vrijeme, tema služenja vojnog roka probije se u javni prostor, bilo kao odgovor na slične najave iz susjedstva, bilo kao jačanje dojma oko nekakvih izbora. Ovoga puta, ta se tema u Hrvatskoj – nakon par godina zatišja – pojavila pred samu 30. obljetnicu OS RH, u odgovorima na novinarska pitanja ministra obrane RH Maria Banožića. Naime, on je jučer, 26. svibnja, gostujući u prigodnoj, obljetničarskoj emisiji Hrvatskog radija „A sada Vlada“, na pitanje „Razmišlja li se o uvođenju nekog oblika obaveznog služenja vojnog roka?“ odgovorio:

„Ako mene osobno pitate, koji sam služio vojni rok – da. Ja sam nastojao baviti se, ovih posljednjih nekoliko mjeseci, i određenim istraživanjima na ovu temu. U načelu, gotovo dvije trećine građana vam je za uvođenje vojnog roka…“.

Na potvrdu voditeljice Eliane Čandrlić Glibota, koja konstatira „vidjeli smo to istraživanje i rezultat ankete“, Banožić je nastavio:

„Da, ali je pitanje motiva. Najčešće roditelji i jesu za to, za uvođenje vojnog roka, ali prije svega iz jednih odgojnih mjera, po pitanju djece – što mislim da nije baš ispravan motiv. Nama treba motiv bit prije svega… ta jedna sigurnost, stabilnost, služenje prema vlastitoj državi, prema idealima koji su u pravilu nastali još kao temelji ove Hrvatske vojske, isto tako, ta jedna hrabrost koja nastaje, prije svega, željom da se osjećamo sigurno i cjelovito. I to su ispravni motivi. Zato mislim da se s ovom temom još moramo dosta, dosta baviti u društvu. Ali, siguran sam da je ispravan korak, da se ide prema vraćanju obveznog vojnog roka“.

Ipak, o nekom konkretnijem hodogramu i pokretanju ozbiljnije rasprave o toj temi, Banožić ipak nije htio razgovarati:

„Ja bih rekao ovako – da za sada, držimo se istraživanja javnog mnijenja i na koji način upravljati, uopće, tim procesom. Jer znamo da je tema… ponekad zna biti osjetljiva u javnosti, osobito, što… Kad jednom napustite takav model rada, onda kod vraćanja postoji puno, puno teži izazov“.

Što je pjesnik zapravo želio reći…

Banožićeve riječ odmah su izazvale lavinu medijskih objava, reakcija i komentara, pa nije ni čudo da su danas na Slunju novinari brže-bolje iskoristili priliku i tražili od Banožića pojašnjenje jučerašnjih izjava. Na to je ministar obrane pokušao objasniti o čemu se zapravo radi:

„Dakle, pitanje je bilo postavljeno u jednoj temi koja je bila više vezana za budućnost Hrvatske vojske. Kada promišljate o budućnosti, morate razmišljati i na koji način ljudi dolaze u sustav, al i na koji način ljudi izlaze iz sustava Hrvatske vojske, što to u ovom trenutku imamo kroz dobrovoljno služenje vojnog roka, koliki je broj ljudi koji ulaze u sam sustav godišnje, isto tako što nas očekuje u idućih nekoliko godina. Dakle, riječ je o planu… planu koji se odnosi na ljudske potencijale, ljudske resurse unutar Hrvatske vojske… I, dobrovoljni vojni rok daje određeni broj ljudi, koji prolaze određenu obuku, i kao takav su podloga za daljnji razvoj u Hrvatskoj vojsci. Kada govorimo o pričuvi, govorimo o dijelu ljudi koji je… ima određene spremnosti, i koji u slučaju nečega, bi trebao nekada i reagirati, odraditi određenu vježbu. Mi, s ovim modelom možemo reći da imamo do 1.000 ljudi, koliko je planirano… Načelno bude 500 do 600 dobrovoljnih ročnika koji se pronađu u priči služenja vojnoga roka, i dio njih pronađe se u sustavu Hrvatske vojske. Ono o čemu treba razmišljati, treba razmišljat o modelju… o modelu, na koji način povećati broj ljudi koji će uć kao ročnici, odnosno, na koji način će se povećavati sutra pričuva. Da li je to obvezni vojni rok, da li je to nekakav drugi model, to su sad sve teme za razgovor.

U mojoj izjavi, ja sam naglasio da je postojao određena istraživanja, gdje je jedno dvije trećine ljudi, koji su proveli… u određenim istraživanjima su zaključili da žele obvezni vojni rok, ali žele iz totalno krivih pobuda… Odnosno, pobuda di je riječ prije svega o određenim odgojnim mjerama… Dakle, vjerojatno je riječ o ispitanicima koji su roditelji ili netko tko promatra okruženje, koje se… promatraju današnji mladi ljudi, u kojem odrastaju, da bi to bilo jedan od načina na koje bi se oblikovalo društvo. Ja sam baš u toj izjavi rekao da to nije dobar motiv, i da motiv mora biti… ulaska u Hrvatsku su… u Hrvatsku vojsku, prije svega ta jedna… osjećaj pripadnosti prema domovini, osjećaj obveze prema domovini, osjećaj prema svemu onome… na koji je način nastala hrvatska država, i da su sve ovo ostali modeli o kojima se dalje može razmišljati. Pa tako je i završila izjava u javnosti, i isto tako je u javnosti pobudila jedan veliki interes. Vidio sam da… Primijetio sam da su gotovo svi bitniji portali i mediji, su stvorili jednu anketu o… i provodili određena svoja istraživanja. Pa, evo, volio bi da jednog dana netko to i napravi – jednu analizu toga, kako je izgledalo? I, da jednostavno pokušamo razmišljati što je to moguće, s obzirom na Ustav, na ustavne odredbe, što je to na pozitivne primjere u zemljama… u zemljama koje su u mogućnosti, ili koje provode određene, ovaj, vrste obveznog vojnog roka, na određene načine… određene kampove, ili nekakve druge mogućnosti, koje traju od nekoliko mjeseci… Mjesec, dva ili tri, do čak više od pola godine. Dakle, to su sve modaliteti, ali rekao sam – prvenstveno s ciljem boljega ulaza, kvalitetnijeg ulaza, kvantitavnijeg… kvantitativnijeg ulaza u Hrvatsku vojsku, ali isto tako, o… razmišljajući sutra o pričuvnim sastavnicama“.

I jučer i danas ministar Banožić se pozivao na istraživanja, pa su novinari tražili dodatna pojašnjenja – na koja se to istraživanja ministar konkretno referira. No tu su za Banožića počeli problemi:

„Im’o sam nekoliko istraživanja. Baš, evo, kao što će se referirati uskoro i na ove portale koji su imali… Da li su izvori relevantni ili nisu… Ali, ako dajete uopće mogućnost nekome da izražava slobodno mišljenje, onda možete i upotrijebiti to kao izvor“.

Kako istraživanja i ankete po portalima teško da mogu biti referenca za Ministarstvo obrane i ključne smjernice obrambene politike, novinari su pokušali Banožiću, inače doktoru znanosti, objasniti razliku između istraživanja i anketa, te pitanja reprezentativnog uzorka, na što je on lakonski odgovorio:

„Ajde, molim vas… Napravite analizu jučerašnjih portala. Svaki od njih vam, u biti daje i broj… odnosno, uzorak koji je imao, i koji su vam odgovori bili. Pa ćemo razgovarat o tome“.

Na novinarsku konstataciju da, dakle MORH nije proveo nikakvo istraživanje, ministar obrane samo se zahvalio i otišao dalje svojim putem.

Reakcije, reakcije…

Međutim, kako je danas, u četvrtak 27. svibnja, vrijeme odmicalo, ministrova sigurnost kako se „ide prema vraćanju vojnog roka“ sve je više splašnjavala. Prvi se na tu temu danas oglasio predsjednik RH Zoran Milanović nakon odgledane vježbe „Immediate Response“ na Slunju. Milanović je na novinarsko pitanje o najavi povratka služenja vojnog roka rekao:

„Mene takve stvari zanimaju isključivo u funkciji obrambene sposobnosti Hrvatske. Naš Ustav je tu dosta jasan, dakle ne postoji ustvari obveza vojni rok. Ustav razrađuje dužnost svih sposobnih građana, muškaraca i žena, u stvari… da sudjeluju prema sposobnostima. Ali, oni koji ne žele, ne moraju. I to je stavak 2, i u tom smislu je tu Ustav dosta ograničavajući… jer iskustva drugih država su, da 90 posto onih koji budu pozvani ili unovačeni, da se odlučuju za bijele kute. Ne? Odnosno, da to služe na neki drugi način, zbog prigovora savjesti ili bilo kojeg drugog njihovog razloga. U Europi samo nekoliko država ima vojni rok. To je Švicarska, to je Austrija, to je Grčka, a ovo drugo su nekakve kombinacije… Čak ni Rusija nema obavezan vojni rok. Dakle, treba o tome dobro razmisliti, ali bit svjestan stvarnosti… I jedinog kriterija – a to je obrambena sposobnost hrvatske države… (…)I, naravno… Mislim, i naravno, mislim… i dobrobit naših građana i mladih ljudi“.

Osim same najave, Milanoviću nije dobro sjela ni Banožićeva izjava o odgojnim metodama kao motivu za povratak obaveznog vojnog roka.

„Vi imate punoljetnu djecu? Ja imam. Dakle, oni su punoljetni. Ja ne… odnosno, jedan je punoljetan, ja ga ne mogu više odgajati. Dakle, što sam odgojio – odgojio sam. S obzirom da maloljetnici ne idu u vojsku, mislim da sam sve rekao“,

odgovorio je Milanović, aludirajući na svog 23-godišnjeg sina Antu Jakova. Odgovor na pitanje koliki bi bio financijski izdatak za ponovno uvođenje obaveznog vojngo roka ministar obrane Mario Banožić danas je izbjegao, ponavljajući svoju već dobro naučenu frazu kako se upravo na pomoći civilnim institucijama vidi da „Hrvatska vojska nikada neće biti trošak društvu“. No kad bi se uopće o povratku obaveznog vojnog roka i razmišljalo, financijski bi to bila jedna vrlo komplicirana stvar, potvrdio je Milanović:

„A svakako bi bilo komplicirano, i to bi trebalo pripremat nekoliko godina. Dakle, to je cijeli niz logističkih i financijskih pitanja. Ali, ponavljam – imamo Ustav kakav imamo. Dakle, u njemu piše da je vojna obaveza – obaveza „ali“… i onda jedno ogromno „ali“. Drugim riječima, mi sad imamo… Doduše, ne velik broj dragovoljaca, koji se obučavaju – dakle, koji taj ročnički staž prolaze. To su visoko motivirani mladići i djevojke. Ima sve više djevojaka. I, to je nekakva baza hrvatske rezerve, odnosno, pričuve. Nije dovoljno, ali nešto je. Jer, kad god odem među njih – vidim da je to visoko motivirano. A, svi ovi drugi, koji su bili tjerani, svih ovih desetljeća, i ranije, u vojsku… su to odradili, i… Tako da nismo baš bespomoćni“.

I dok je Milanović pokušavao tu biti suzdržan i pristojan, Banožićeva razmišljanja su, očito, jako loše sjela njegovom šefu i hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću. Iako je Banožić samo koji sat ranije izjavio da:

„Premijer podržava sve dobre odluke koje su vezane za modernizaciju, opremanje i unapređenje Hrvatske vojske. To ste mogli primijetiti iz dosadašnjega rada. I, vjerujem, ako iznađemo model koji sam rekao, da je u skladu sa Ustavom, i koji je prihvatljiv u hrvatskome društvu – siguran da će podržati tu odluku,“

premijer Plenković je iz Splita, gdje je bio u predizbornom posjetu, odrješito poručio:

„Dakle, ministar je već sam rekao da je krivo shvaćen. Te teme nema. Uvođenja obveznog vojnog roka neće biti“.

A kad iole podrobnije pogledamo sve što je na ovu temu jučer i danas bilo rečeno, vidi se jasno kao dan – nit je ministar izjavio da je krivo shvaćen, niti je premijer imao ikakvu potrebu opravdavati svog ministra. Tim više što ni nedavno donesena Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine ne govori o povratku obaveznog služenja vojnog roka, već napominje:

„Za osiguranje narastanja snaga dugoročnim razvojem i popunom pričuve odabrat će se odgovarajući model vojnog osposobljavanja. Uz postojeći program dragovoljnog vojnog osposobljavanja uvest će se programi osposobljavanja i aktivnosti koji će razvijati sigurnosnu kulturu u široj populaciji, posebno u mladih osoba, te jačanje svijesti o tome da su sigurnost i sudjelovanje u obrani pravo i obveza svakog državljanina i cjelokupne zajednice“.

O takvim nekakvim programima osposobljavanja i aktivnostima tipa višetjedni vojni kampovi za mlade (valjda po uzoru na Crnu Goru i Srbiju) svojedobno su govorili bivši ministar obrane Damir Krstičević i tadašnji načelnik GS OS RH general Mirko Šundov, no nakon negativnih reakcija i ta je tema prije nekoliko godina bila brzo spremljena u ladicu. Čini se da je, za razliku od Banožića, premijer Plenković itekako zapamtio tu epizodu i ne želi je opet ponoviti, pogotovo ne baš prije drugog kruga lokalnih izbora.

Među nekoliko tema grubo vezanih za obrambeni sustav u Republici Hrvatskoj, koje su posljednjih dana pokrenuli hrvatski dnevni listovi, posebno bodu oči priče o ponovnom uvođenju općeg obveznog služenja vojne obveze. Kao prvo, iako nije jasno kolika je zapravo javna potpora ovakvoj promjeni dosadašnjeg sustava OS RH – skoro da se već i krenulo u provođenje ove čudne ideje. Dok mediji već neko vrijeme spominju kako je to bila predizborna ideja današnje vladarice Pantovčaka, prošle su godine o tome govorili iz Mosta i Hrvatske stranke prava Ante Starčević, što definitivno nije doprinijelo ozbiljnosti otvaranja ove teme – koja je onda i očekivano zamrla, doduše na samo 10 mjeseci.

U međuvremenu, posljednjih dana neke dnevne novine ovo postavljaju skoro kao gotovu stvar – napominjući: “Odluka o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka praktički je već donesena i samo treba proći potrebnu proceduru kako bi se počelo s njenom primjenom“. S druge strane, jasno je da, kao i 2016. godine, ovaj demagoški pritisak nailazi na sasvim drugačiji prijem u Ministarstvu obrane, koje je na upit internetskog medija Tportal tek kratko odgovorilo da još nikakva odluka nije donesena. Uz to, napominju kako se u “Oružanim snagama RH trenutačno rade analize i simulacije o prednostima, odnosno izazovima takve moguće odluke“. Dakle, odluka je kao već donesena, jedino iz Sabora (koji je tu formalno ključan) nema ni glasa, jednako kao ni iz Ministarstva obrane (koje je stvarno ključno za te stvari). No, pogledajmo ponešto detaljnije o kakvoj je tu fantaziji ovoga puta riječ.

O koliko ljudi tu uopće pričamo?

Državni zavod za statistiku navodi kako je 1999. u Hrvatskoj bilo živorođeno 45.179 djece, koja će tijekom ove godine postati punoljetna. Od tada broj živorođenih postupno opada, da bi se 28. siječnja ove godine putem Večernjeg lista moglo pročitati kako Ministarstvo uprave tvrdi da je u 2016. godini taj broj iznosio do sada rekordno niskih 36.372 djece. Dakle, svaka ideja o obveznom vojnome roku mora računati na ovu punu kvotu mladih (ako se ide dosadašnjim putem rodne ravnopravnosti, kojim se popunjavalo i profesionalni sastav i kvote dragovoljnih ročnika), ili na oko pola te kvote – ako se Hrvatska odluči vratiti na zasade JNA, i u vojsku natjerati samo muško stanovništvo.

Za usporedbu – kao što se lijepo jučer moglo čuti u Temi dana na HRT1, iz usta umirovljenog generala Pavla Miljavca (koji je krajem 1990-tih bio i ministar obrane) – netom prije 2000. godine je godišnja muška kvota za služenje vojnoga roka bila “… skoro 30.000 ljudi, a mogli smo primiti oko 24 do 26 u obučne centre. Znači, još 4, 5 tisuća nismo mogli svake godine primati, nego se prebacivalo nagodinu“. To je bilo prije svih drastičnih smanjivanja brojnosti i opsega Oružanih snaga RH, koje su tada bile i višestruko brojnije nego što je to današnjih oko 14.465 djelatnih vojnih osoba (prema internetskim stranicama OS RH, za sredinu siječnja 2017. godine). Dakle, s ondašnjim sustavom možda bi se i moglo obučavati današnje manje generacije mladih muškaraca (ako se poziva samo njih), dok je ravnopravno pozivanje kompletnih generacija, i muškaraca i žena, danas u Hrvatskoj jednako nesavladiv izazov, kao što je to bio i krajem 1990-tih godina. Imajući u vidu ove podatke, ne čudi da i današnji zagovarači obveznog služenja vojnoga roka ostavljaju na stranu praksu ravnopravnosti spolova (na koju su inače OS RH vrlo ponosne), birajući tu neka druga vremena.

Gdje bi se takva obuka uopće radila?

Ako se prisjetimo doba prije zamrzavanja obveznog služenja vojne obveze u Republici Hrvatskoj – tu se spominjalo nekoliko velikih obučnih središta. Prije svega je tu riječ bila o kompleksu Muzil u Puli (od 1995. do kraja 1999. “Središte za obuku i odgoj vojnika – Pula”, a onda do kraja 2007. godine “Središte za obuku pješaštva – Pula”), pa “Ban Krsto Frankopan” u Koprivnici (od 1993. “Središte za obuku i odgoj vojnika – Koprivnica”, a od 1999. do rujna 2007. godine “Središte za obuku pješaštva – Koprivnica”), Požega (od “Centara za obuku i odgoj vojnika pješaštva”, do sadašnjeg “Središte za temeljnu obuku”), a onda još i Sinj (kompleks “Kukuzovac” i vojarna “Kula”), Jastrebarsko, te niz manjih lokacija.

Od svega toga, jedino je još vojni kompleks u Požegi aktivan. Vojarna u Koprivnici napuštena je u rujnu 2007. godine, te potom predana lokalnoj zajednici 2010. godine – da bi novi vlasnici već u veljači 2011. godini, tijekom obilaska kada se planiralo nove namjene tog prostora, zaključili kako je sve devastirano “više od očekivanja“. Sličnu je sudbinu prošao i poluotok Muzil – čija je glavnina također napuštena krajem 2007. godine, ali gdje je glavninu devastiranja ipak spriječila vojna policija (čuvajući to poprište grandioznih, a neuspješnih turističko-građevinskih snova). Nije razlika ni ako se pogledaju vojarne u Sinju, koje su kao neperspektivne predane Državnome uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), a gdje već godinama traje rat lokalnih vlasti da u devastiranoj vojarni Kula osvanu inženjerci brigade iz Knina (koji bi se zapravo izgubili u prostorima nekad građenim za primanje oko 2500 ljudi). Dakle, pogledamo li pažljivo, pretežiti dio kompleksa i objekata koji su se još prije desetak godina koristili u takve svrhe vojnog obučavanja danas ne samo da više nije u rukama Ministarstva obrane, već je predan civilnim vlastima, a često i devastiran. Teško je zamisliti da se u takve prostore krene smještati velik broj ljudi, bez ozbiljnih prethodnih ulaganja.

Moguće mjesto za “vojni rok” u Karlovcu, zapuštena vojarna Luščić

Pri tome, mediji navode kako pitanje prostora za moguće prisilne aktivnosti mladih uopće nije teško – sve bi se to odvijalo “… u postojećim vojnim objektima, u trenutno praznim državnim zgradama kojih ima mnogo. Tako ročnici ne bi odlazili daleko od svojih kuća. Zgrade će trebati tek nešto malo dotjerati, preurediti sanitarne čvorove, ubaciti krevete… Budući da je riječ o vrućima ljetnim mjesecima, neće se trošiti na grijanje…“. Dakle, kao da se tu ni ne računa na bivše obučne kapacitete OS RH (kojih pretežito više ni nema), koliko na razne bivše vojarne razasute širom Hrvatske. To što je za dobar dio takovih objekata mnogima teško pojmljiva razina devastacije izvedene tijekom proteklih godina, nije ni bitno – budući će to valjda mladim “ročnicima” samo dodati na dozi avanturizma i neugode koju trebaju savladati u hodu.

Čime bi se takva obuka vršila?

Zanimljivo je koliko ljudi u Republici Hrvatskoj nije do kraja zamijetilo promjene u opremi Oružanih snaga RH. Naime, od negdašnjeg maskirnog uzorka tipa “Europa2”, OS RH su 2005. u uporabu uvele varijante opreme vlastitog pustinjskog maskirnog uzorka, da bi onda od 2009. godine započelo i kompletno opremanje Oružanih snaga opremom s novim, digitalnim uzorkom specifičnim za RH. Time je ne samo postupno promijenjen vizualni identitet Oružanih snaga, već je i napravljena jasna razlika prema prethodnim vremenima. Pri tome, dok su one odore u maskirnom uzorku iz vremena Domovinskog rata dostupne globalno, a proizvode se masovno – nove odore OS RH rade se u bitno manjim serijama. Kako se moglo čuti od proizvođača, MORH je pustinjsku varijantu naručivao tek u količinama po nekoliko stotina godišnje, a ukupno je bilo vrlo teško postići narudžbe veće od oko 10.000 godišnje (što bi jamčilo punu racionalnost proizvodnje). Za primjer, ove godine kupljeno je ukupno tek 6.000 kompleta, kao i 2015. godine – dok je za 2016. godinu MORH izbjegao dati točan broj kompleta, navodeći tek kupovinu gomile pojedinih elemenata takvih širih kompleta odora.

Uz to, u opremu su uvrštena zaštitna sredstva od kevlara – kacige i pancirni prsluci. No, ne samo da takva oprema nije jeftina – već ona ima i rok trajanja. Dakle, za razliku od negdašnje čelične kacige koju se moglo koristiti desetljećima – današnja oprema za balističku zaštitu vojnika u pravilu traži zamjenu svakih 5 godina, odnosno u roku kojeg specificira proizvođač (davanjem garancije na proizvod). Time je dodatno poskupjela redovita oprema za djelatnu vojsku, a upitna je i raspoloživost takve opreme za ostale skupine ljudstva u obrani (dragovoljce, pričuvu, a onda i spomenute “obvezne ročnike” – za koje je doduše spomenuto kako ionako neće imati “besmislenih marševa“, sa ili bez opreme). Sve to spominjemo u situaciji kada se za aktualnih 5.464 vojnika, 5.358 dočasnika i 3.111 časnika u OS RH – tijekom iduće godine planira kupiti samo 500 novih kevlarskih kaciga, što je broj koji ni proteklih godina nije bitno varirao u svojoj nedovoljnosti.

Jednako je polagano i teško pribavljanje naoružanja i streljiva za OS RH. Iako je postupak prenaoružavanja na domaću jurišnu pušku VHS započeo još 2009. godine – nije tajna da to sve napreduje iznimno sporo. Početkom 2015. godine moglo se čuti kako OS RH imaju oko 7.000 novih pušaka, na što je onda te godine bilo dokupljeno njih još gotovo 1.600. Na to je uslijedila 2016. kada je takva kupovina praktično pa potpuno izostala, dok se nadležni ni za tekuću godinu nisu pohvalili pribavljanjem novih pušaka. Time je jasno da bi bilo kakvi ročnici zasigurno ostali zakinuti za uvježbavanje korištenja jurišnih pušaka u kalibru 5,56*45 NATO, i vjerojatno bi koristili nešto od skladišnih zaliha AK-47 (streljivo kalibra 7,62*39) – ako je toga uopće još preostalo nakon hrvatskih trgovačkih avantura na Bliskome istoku tijekom posljednjih godina.

Naravno, svi oni kojima smeta da mladi “… ne znaju razlikovati pušku od pištolja. Ili povući okidač, zlu ne trebalo” – nisu ujedno našli za shodno sličnom se glasnoćom angažirati po pitanju izmjena Zakona o nabavi i registraciji oružja građana, koji je baš sada u saborskoj proceduri. Tim je propisom po tko zna koji put otežan položaj zakonitih posjednika vatrenog oružja u Hrvatskoj, i to na način koji postupno ubija streljački sport i lov – a sve pod lažnom firmom suzbijanja nasilja počinjenog vatrenim oružjem. Naravno, kao i masu puta ranije, tu nadležni namjerno zaboravljaju kako se golema većina tog nasilja čini ilegalnim oružjem, a hrvatski je običaj za kaznena djela ilegalnih posjednika oštrijim režimom kažnjavati legalne posjednike vatrenoga oružja. U takvoj apsurdnoj situaciji, kada je spomenuti zakon gotovo pa opet projurio kroz Sabor bez ozbiljnih promjena (rasprava je zaključena 18. siječnja, po hitnome postupku, i uz amandmane koje će teško itko uvažiti), onda ne čudi ni rješenje koje u svom pamfletu o novom sustavu obveznog vojnog roka nudi Slobodna Dalmacija – da bi rukovanje oružjem mladi baš i mogli znati “… s obzirom na našu tradiciju i ‘kućne zalihe’ oružja“, ilegalne naravno.

Koliko obuke uopće treba?

Od vojnoga roka od godinu dana već se davno spalo na 10 mjeseci, a onda i na šest mjeseci. Da može i manje pokazao je sustav dragovoljnih ročnika, čija je obuka prvo trebala trajati 14 tjedana, da bi se to krajem 2009. godine (u doba nastupanja gospodarske krize) smanjilo na 8 tjedana. Dok su se mnogi kleli kako manje od pet mjeseci obuke zapravo nema smisla (tri mjeseca osnovne, i još dva specijalističke), praksa je pokazala da je i ukupno dva mjeseca sasvim dovoljno. Naravno, time OS RH onda zapravo ne dobivaju kvalitetne specijaliste – ali to nije ni tako strašno, kada je već sustav za kojeg se očekivalo da po broju polaznika bude više nego duplo veći od aktualnoga (2.000 dragovoljaca godišnje po planovima, i njih maksimalno oko 950 godišnje u praksi), za sve tri grane OS RH – zapravo svede na metodu “popune gardijskih brigada”, kako je to 30. siječnja mirno definirao general u miru Pavao Miljavac. No, može i još lošije, još bezveznije i ispraznije!

Dnevne novine zato sada spominju trajanje “vojnoga roka” od “tri tjedna ili najviše mjesec dana“, dakle, maksimalno do 4 tjedna. Naravno, uz takvo trajanje nalik malo duljem kampiranju nema ni govora o ikakvome iole ozbiljnome savladavanju vojničkih vještina koje bi nadilazile pojedinca. U opis poslova sudionika takvog “kampiranja” išlo bi da se sudionici trebaju “upoznavati s oružjem, vježbati pucanje, svladati prvu pomoć, naučiti iskopati rov ili skloniti se kad prašte eksplozije i savladati slične praktične vještine” – ne bi li se time dopunilo obrazovanje generacija mladih koji “ne znaju ni kako zaleći na tlo u slučaju eksplozije, ni kako staviti masku na lice, ni kako pomoći drugome, ugroženome ili ozlijeđenome“. Dakle, nakon ukidanja gomile praktičnih školskih predmeta (kao Domaćinstvo, Tehnički odgoj, Prva pomoć, Obrana i zaštita, i drugi) – sada bi se manjak u školovanju mladih prebijao preko Ministarstva obrane, bez da time išta korisno dobiju bilo djelatne snage OS RH ili pričuva, za koju takva mladež isto ne bi bila dovoljno uvježbana.

Pri tome se najednom očekuje da u nekoliko ljetnih tjedana odgoj i školovanje mladih (pretežito muškaraca) tu na neki način obavi vojska, nakon što si je država priuštila luksuz da od čitavog svog obrazovnog sustava napravi dinosaurusa zakočenog zastojem nacionalne kurikularne reforme. Naravno, ako nešto ne može obrazovni sustav milom kroz niz godina, valjda će to bolje ići vojsci, silom kroz samo tri  ili četiri tjedna ljetnog radnog logora. U takvom kontekstu onda ne čude ni prijedlozi o laganom oblačenju danas pretežito urbanih mladih, koje bi se tako krajem srpnja ili tijekom kolovoza (možda i na plus 40) usrećilo kopanjem rovova po divljinama zapuštenih vojnih objekata širom Hrvatske. Pri tome je svaki smisao takve aktivnosti već u startu izgubljen, i jedino nije jasno zašto bi se tu prisilnu parodiju zvalo “vojnim rokom” umjesto nekim prikladnijim nazivom.

Što s onima koji ne bi u logor?

Budući izgleda kako je prva ideja tu ipak bila na neki maštoviti način kazniti mlade, ne čudi ni činjenica kako se pri promišljanju ovog “radno-odgojnog tretmana” nimalo pažnje nije posvetilo pitanju prigovora savjesti – a onda i pitanju civilnog služenja takve, ali i svake druge “opće vojne obveze”. Naime, treba podsjetiti kako je već u Ustavu iz 1990. bilo spomena prigovoru savjesti, budući da članak 47. stavak 2 glasi:

“Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom“.

Na to je onda 2003. godine donesen i Zakon o civilnoj službi (NN 25/03, objavljene 19. veljače 2003. godine) – što je potaklo masovno korištenje prava na civilno služenje vojne obveze, te baš izbjegavanje svih divota koje bi se sada željelo mladima priuštiti usred ljeta. Primjena ovoga zakona posebno je isticana u doba ukidanja obveznog služenja vojne obveze u Hrvatskoj – kada je 2007. bilo objavljeno da je samo 2.051 osoba iz ukupne kvote od 25.130 mladih muškaraca zapravo i odslužila svojih šest mjeseci vojnoga roka. Za one koji se možda ne sjećaju dobro – to je doba kada je više ljudi biralo civilno služenje nego ono obvezno, a kvota zainteresiranih za “vojni rok” vjerojatno je utjecala i na postavljanje željenoga broja dragovoljnih ročnika baš na 2.000 godišnje.

Naravno, ako se sada krene prisilno pozivati sve mlade, ili samo mlade muškarce na obvezno “kampiranje” uz radni preodgoj – naravno da će ponovo biti onih koji to jednostavno ne žele. Neki od njih će to opravdavati ustavnim pravom na prigovor savjesti, dok se već moglo čuti i bitno pragmatičnije argumentacije – kako se planirani termini “ljetnog tretmana ročnika” direktno preklapaju s glavnim razdobljem sezonskoga rada u Hrvatskoj, koji mnogima daje priliku za kratkotrajnu zaradu u društvu u kojem normalnih poslova za mlade više zapravo ni nema. Time je već sada jasno kako će prigovora savjesti itekako biti, a kako odmrzavanjem ročne službe ujedno opet važi i spomenuti Zakon o civilnoj službi – tek ostaje za vidjeti stvarni učinak najavljivanih prisilnih ljetnih radnih akcija za mlade.

U tom svjetlu treba podsjetiti da, kao što smo prije desetak godina radili cirkus od sustava obveznog služenja vojnoga roka, tako smo onda nakon 2008. bez zadrške krenuli i u akrobacije s dragovoljnim služenjem te iste obveze. Tu je bilo godina kada su brojevi pozvanih ročnika bili kriminalno niski, dok im je obuka skraćivana, naknade smanjivane, a onda ponekad i jednostavno uskraćivan pristup profesionalnoj vojsci (što je jedan od osnovnih motiva za ulazak u čitavu tu avanturu). Sada kad polagano postaje jasno koliko je malo kada država ima pod normalno tek oko pola planirane kvote dragovoljaca – opet se kreće raditi cirkus, a umjesto popravljanja sustava dragovoljnog služenje vojne obveze – što se započelo nedavnim dizanjem naknada – kao lažno rješenje svih problema opet se nudi tek prisila, samo sada provedena na način još manje ozbiljan od onoga do 2008. godine.

Koliko bi taj cirkus koštao?

E, to već uopće nije jasno. Za ozbiljan povratak vojnoga roka još i ima cifri – bivši ministar Ante Kotromanović za medije spominje mjesečni iznos od oko 5.000 kuna troška po ročniku, a onda iz toga izvodi procjenu o 300 do 500 milijuna kuna za početak povratka služenja vojnoga roka u Hrvatskoj. To je još i vrlo skromno, ako se ima na umu činjenica da je u Srbiji prije samo tri mjeseca bilo spomenuto 570 milijuna eura (praktično pa jedan godišnji proračun za obranu Republike Hrvatske) – kao iznos potreban za ponovnu uspostavu čitavog sustava tamošnjeg sustava općeg služenja vojne obveze, po brojnosti nešto većeg on ovog zamislivog u RH.

Kada se imaju na umu takve cifre – posebice u vrijeme u kojem je i jednostavan povratak obrambenoga proračuna RH u granice iz krizne 2015. godine nedavno doživljen kao velika financijska pobjeda, koju je dio javnosti shvatio kao “veliko hrvatsko ulaganje u obranu” – ne čudi suzdržanost MORH-a. Ono što je bilo jasno ministru Kotromanoviću 2015. godine, a onda i Buljeviću 2016. godine, sada je sasvim nedvojbeno jasno i resornome ministru Krstičeviću. I otuda nastavak stalne suzdržanosti Ministarstva obrane RH, koje ustrajno šuti umjesto da povlađuje čisto političkoj ideji koja zagovara trošenje gomile ionako nedovoljnih obrambenih novaca na svoju viziju nečega što tek rubno ima ikakve veze s obveznim služenjem vojne obveze.

S druge strane, činjenica da politički pritisak za provođenje te loše i nepraktične ideje očigledno ne slabi – jedini je razlog zašto se pristalice prisilnog “odgajanja” mladih muškaraca sada najednom pristaju zadovoljiti i tako očigledno smiješnim kompromisima kakav zapravo predstavlja u medijima izneseni koncept “obveznog vojnog roka na ljetni način”. Naime, za volju čiste etikete “obveznog vojnog roka”, njegovi su podržavatelji pristali da taj sustav prestane imati ikakvu praktičnu vojnu svrhu, i da se pretvori u čistu parodiju “ljetnih radnih akcija” za one koji nisu dovoljno vješti da tu glupost zaobiđu. U isto doba, nema ni spomena o tome da se namakne dovoljno novaca za konačno pokretanje sustava dragovoljnog služenja vojne obveze u punome opsegu i na ozbiljan način – što bi bilo bitno pametnije ulaganje novaca, koje bi ujedno riješilo i usko grlo u novaćenju budućeg djelatnog sastava OS RH.

Iako, treba priznati da sve to s dragovoljcima ipak nije jednako zabavno kao maltretiranje onih koji zlostavljanje ne mogu izbjeći, budući da imaju opću obvezu – dragovoljno služenje ne ostavlja jednake traume, ne traži vojarne u svakom većem mjestu, ne povećava bitno ni postojeće troškove za opremu i naoružanje – a ne daje ni mogućnost raspredanja priča o tome kako je nekad “vojska od djece silom radila ljude”. A upravo je to možda usluga koju bi Hrvatska vojska trebala priuštiti baš onima koji imaju razumijevanja za sve vrste neracionalnih ideja – kakve se u zadnje vrijem javno promiču bez ikakvoga obzira prema financijskoj realnosti, stvarnim potrebama nacionalne sigurnosti RH ili izazovima pred kojima Hrvatska zaista stoji.

Kao što smo već pisali, Ministarstvo obrane RH sprema se zaposliti 550 novih profesionalnih vojnika i mornara, u skladu s aktualnim Planom prijma za 2016. godinu. No, pogledamo li malo bolje  uvjete koji se pri tome traže za nove vojnike, tu je jasno vidljivo da Hrvatska vojska upravo stoji pred vratima masivnog kadrovskog problema, kojeg si je svojedobno sama priredila. Naime, dok se velika većina javnosti i političara strašno voli busati u prsa vojnim dostignućima od prije dvadeset i više godina, ukupan skup ljudstva koje je pravni sustav Republike Hrvatske odlučio pripustiti u profesionalnu vojsku ove je godine na izmaku, dok će već iduće godine tu biti krizne – i to bez obzira na stvarno demografsko stanje u državi. Da pojasnimo!

Natječaj objavljen 12. kolovoza ove godine kao jedan od osnovnih uvjeta za prijavu traži od potencijalnih vojnika i da imaju “odslužen vojni rok ili uspješno završen program dragovoljnog vojnog osposobljavanja“. Ujedno, oni moraju zadovoljavati i restriktivni dobni uvjet – “najviše navršenih 27 godina života do kraja 2016.” – a moraju biti i psihofizički spremni za vojnu službu. To znači da se traže ljudi rođeni najranije tijekom 1989. godine. No, problem nije u godištu – ma kako upitni bili demografski podaci i općenito niža fizička spremnost mladih generacija – već je problem u zahtjevu za obavljenom vojnom obukom, kako obveznom, tako i dragovoljnom.

Problem vojnog roka

Opća vojna obveza u Hrvatskoj se služila do kraja 2007. godine, i njeni su zahtjevi bili definirani u Zakonu o obrani. Prema odredbama članka 30. spomenutog Zakona o obrani, važilo je da: “Novačka obveza nastaje u kalendarskoj godini u kojoj građanin navršava 18 godina i traje do stupanja na služenje vojnog roka ili u civilnu službu, odnosno do prevođenja u pričuvni sastav ili do prestanka vojne obveze u skladu s odredbom članka 27. stavka 1. točke 2. i 3. ovoga Zakona“. Oni su tada svoju vojnu obvezu mogli služiti ročno ili civilno (prema Zakonu o civilnoj službi, koji je 2003. godine nadomjestio dotadašnje pravilnicima regulirano pitanje prigovora savjesti i tzv “civilne službe”). Kako bilo da bilo, osobe koje bi potpadale pod ove režime morale su biti punoljetne. Ako pobrojimo godine, te 2007. godine svoju su punoljetnost stjecali baš mladi rođeni 1989. godine – što je ujedno i zadnja klasa ročnika koja ljetos još zadovoljava starosnu granicu za aktualnu profesionalnu vojsku u RH.

Obuka ročnika na Muzilu

No, ta novačka klasa iz 2007. nije bila standardna. Od oko 25.000 muškaraca doraslih za Hrvatsku vojsku, na obvezno je služenje pristalo njih manje od pola, dok je ostatak svoju vojnu obvezu odlučio služiti civilno – što je bio samo dio posebnosti tog godišta. Naime, baš te 2007. godine Hrvatska je krenula u promjene sustava obveznog služenja vojne obveze, smanjujući troškove i formalno se prilagođavajući tadašnjem shvaćanju NATO standarda o pretežnosti profesionalnih vojski u zemljama Saveza. Početkom travnja 2007. godine Vlada RH je u Hrvatski sabor po redovnome postupku uputila akt “Izmjene i dopune Zakona o obrani”, kojim se u hrvatski pravni sustav uvela mogućnost “nepozivanju novaka na obvezu služenja vojnog roka“, odnosno “zamrzavanja služenja vojnoga roka“. Ovaj je propis 20. travnja prošao svoje prvo čitanje, a onda do početka srpnja te iste 2007. godine i drugo čitanje – da bi 6. srpnja 2007. godine bio i usvojen, bez rasprave i s omjerom 90 glasova “za” i tek 4 suzdržana. Sam akt “Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obrani” objavljen je u Narodnim novinama broj 76 od 23. srpnja 2007. godine, te je stupio na snagu osam dana po objavi, 31. srpnja 2007. godine. Već sredinom listopada te 2007. godine postalo je jasno da Hrvatska u ovakvo zamrzavanje općeg ročnog služenja vojne obveze misli krenuti od 1. siječnja 2008. godine. Odluku o tome je izradilo Ministarstvo obrane, uz suradnju Glavnog stožera OS RH – temeljem sigurnosnih procjena stanja u zemlji, kao i potreba Oružanih snaga – a tadašnji ministar obrane Berislav Rončević objavio je i da ne misli na odsluženje vojne obveze u dotadašnjem obliku pozvati zadnju klasu od oko 1.000 novaka, koji su te jeseni trebali krenuti na odsluženje svojih 6 mjeseci vojnoga roka. Prema nekim javnim izvorima, te 2007. godine je na kraju svoju vojnu obvezu ročno odslužila ukupno tek 2.051 osoba (od kvote koja je te godine navodno iznosila 25.130), a zadnji su ročnici iz OS RH bili otpušteni u nedjelju, 17. veljače 2008. godine.

Zadnja generacija ročnika iz redova OS RH je otišla krajem veljače 2008. godine

Dakle, iako još formalno iz doba obveznog služenja vojne obveze, novačka klasa iz 2007. već je bila poprilično manja od dotadašnjeg prosjeka, a to je zadnja klasa općeg služenja vojne obveze koja po svojim godinama starosti uopće još dolazi u obzir za ovogodišnje profesionalce. Prema tome, za sve zainteresirane ljude mlađe od 1989. godine, uvjet o “odsluženom vojnom roku ili uspješno završenom programu dragovoljnog vojnog osposobljavanja” zapravo se svodi samo na ovo zadnje – na uspješno obavljen program dragovoljnog vojnog osposobljavanja.

Dragovoljni ročnici i OS RH

Sedmi naraštaj dragovoljnih ročnika, Požega, svibanj 2011. godine

Kako smo već pisali na portalu Obris.org, još 2007. najavljivani sustav dragovoljnog služenja vojne obveze u Hrvatskoj je zaživio tek krajem 2008. godine, nakon pauze od gotovo godinu dana. Uvjeti za “dragovoljno služenje vojnog roka” po prvi put su regulirani u lipnju 2008. godine (aktom nazvanim “Pravilnik o dragovoljnom služenju vojnog roka”, NN 70/08) – kojim je odmah u startu definirano da kandidat za takvu obuku mora biti punoljetan, te da za to u obzir maksimalno dolaze osobe koje te kalendarske godine navršavaju 30 godina starosti. Time su vrata dragovoljnog služenja te 2008. godine bila otvorena i osobama rođenim tijekom 1978. godine, koje su punoljetnost dostigle 1996. godine – no ta je razlika danas nebitna, budući da su sve te osobe rođene između 1978. i 1989. godišta danas prestare za djelatnu profesionalnu vojnu službu u OS RH.

No, već od početka je sustav dragovoljnog služenja u Hrvatskoj među ostalim imao izražen i problem brojnosti polaznika – ne radi manjka interesa, već prvenstveno zbog financijskih manjkova koji su ograničili broj raspoloživih mjesta za zainteresirane. Ako gledamo planove iz doba uspostave ovog sustava u RH, “Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga RH” (za razdoblje 2006.-2015.), na svojoj je 6. stranici naveo načelne željene vrijednosti broja ljudi u obrambenom sustavu RH za promatrano plansko razdoblje – “…vizija OS RH je: veličina OS RH koja neće prelaziti 16.000 djelatnih vojnih osoba, 2.000 civilnog osoblja, 2.000 dragovoljnih ročnika (ukupni godišnji kontingent) i do 6.000 pripadnika ugovorne pričuve“. Da se taj plan iole ostvario, do 2016. godine kroz sustav “dragovoljnog vojnog osposobljavanja” (kako se taj sustav danas naziva u Hrvatskoj) prošlo bi barem 16.000 osoba, računajući tu kraj 2008. i početak 2016. godine. Umjesto toga, stvari su krenule poprilično drugačije – 22. studenog 2008. godine u Požegi prisegu je položilo prvih 241 dragovoljnih ročnika (među njima i 14 žena). Tijekom prve tri godine primjene ovoga sustava, program obuke završio je ukupno 1.781 ročnik, od čega 1.579 muškaraca i 202 žene, da bi se kroz proteklo vrijeme taj broj ustalio na oko 900 dragovoljnih ročnika godišnje – pozivanih u dva odvojena sezonska bloka. Ukupno, od kraja 2008. do kraja 2015. godine kroz ovaj je sustav u Hrvatskoj prošlo 4.840 ročnika, a sredinom veljače 2016. godine na obuku je krenuo ukupno 16. naraštaj dragovoljnih ročnika, kojeg je sačinjavalo 444 muškarca i 49 žena. Dakle, umjesto oko 16.000 ljudi, tu obuku je u proteklih 9 godina u RH dovršilo tek oko 5.300 osoba.

Od tog broja, većina osoba koje su uspješno dovršile tu obuku, uskoro je i primljena u redove profesionalnog sastava Oružanih snaga RH – a tek je manjina njih ostala u civilstvu. Pri tome, kvote pribavljanja profesionalnih vojnike su varirale, a potrebe su tu redovito bile više od broja raspoloživih dragovoljnih ročnika ili barem jednake ovom parametru – čime je redovito crpljena kvota ročnika, uz dodatke iz šireg civilstva. No, do kraja 2016. godine to gotovo kompletno prelijevanje dragovoljnih ročnika u profesionalni sastav nije samo po sebi bilo akutni problem – budući su za svaki dodatak na brojnost potrebnih profesionalaca na raspolaganju barem načelno stajale kvote ljudi odgovarajuće starosti, dio šireg kadrovskoga bazena osoba s odsluženom obveznom vojnom obvezom. No, krajem ove godine ta će dosadašnja kadrovska rezerva postati prestara, i više uopće neće biti raspoloživa.

Profesionalci i kvote prijma

Na sreću, posljednjih godina su kvote godišnjeg prijma profesionalnih vojnika u OS RH bile relativno male. Tako po ovome pitanju HTV danas navodi podatke i prijmu 450 ljudi 2013. godine, 936 u 2014. godini, te još 550 u 2015. i najavljenih 800 u tekućoj godini. Na prvi pogled, tu nema problema – posljednjih je godina sezonski broj dragovoljnih ročnika bilo taman u takvim omjerima, bez obzira na razlike u ritmu dragovoljnog služenja i pribavljanja novih profesionalaca. No, takvo podudaranje kvota suštinski nije dobro.

S jedne strane, početne kvote dragovoljaca koji godišnje odu na “dragovoljno osposobljavanje” počele su odražavati ukupan interes za vojni poziv u Hrvatskoj – pa će vjerojatno i varirati ovisno o ekonomskome stanju u društvu, iseljavanju mladih, ali i zanimljivosti vojnih stvari za šire građanstvo. Pri tome, nekoliko tjedana u sustavu nije isto kao i niz godina, kroz više ugovora. Dakle, nije za očekivati da će baš svi koji probaju “dragovoljnu službu” i zaista ocijeniti da upravo to žele raditi i nadalje – imajući tu u vidu i poslovičnu okrutnost obrambenog sustava RH prema svojim redovitim pripadnicima. S druge strane, s tako ograničenim pritokom kadra teško je iole brže mijenjati i ukupnu veličinu obrambenoga sustava. Naime, bez većih promjena zakonskoga okvira, popuna OS RH tu ima svojevrsni čvrsti kadrovski “lijevak” na ulazu – kojeg se do sada moglo i zaobići zahvatom u šire kategorije podobnog puka, što nakon tekuće godine više neće biti moguće. U slučaju potrebe, to bi se moglo pokazati problematičnim, posebno u okolnostima kada se u širu društvenu promociju vojnoga poziva ne ulaže, a država je opsjednuta slikama i doživljajima braniteljskih iskustava od prije četvrt stoljeća, bez mnogo veze sa sadašnjim stanjem stvari u OS RH. S treće strane, takvo blokovsko uvjetovanje prijma u profesionalnu službu otežava i provođenje ozbiljne selekcije. Naime, svojevrsna je selekcija rađena pri primanju u dragovoljno služenje vojne obveze – gdje, barem izvana gledano, nije do kraja jasno kakvi se standardi tu koriste. Pa ipak, kako će ubuduće kvote osoba s obavljenom dragovoljnom službom ugrubo odgovarati kvotama raspoloživim za popunu profesionalne vojske, svako naknadno insistiranje na dodatnim provjerama i oštrijoj selekciji lako bi mogli dovesti do manjka kandidata za vojničke ugovore pri OS RH.

Upravo zato se Oružane snage RH, a onda i Ministarstvo obrane, te čitav obrambeni sustav tijekom idućih mjeseci i godina nalaze pred novim izazovom. Hrvatska već godinama polagano uvodi nove standarde u obranu, te se u obrani počinje ponašati planski i ozbiljno – usporedivo sa zemljama s kojima dijelimo članstvo u NATO i EU. Sada se ti standardi polako počinju vidjeti i u čitavoj uspravnici struktura nacionalnog obrambenog sustava. Na takvom planskom i reguliranom ponašanju treba ustrajati, ne popuštajući poticajima da se produže stari džepovi kaosa (kao nedavno produljenje službe za časnike bez osnovnih uvjeta za službu) ili da se odustane od čvršćeg planiranja na račun brzih i nepromišljenih improvizacija. Ujedno, već dugo su kadrovska izdvajanja iz obrambenoga sustava bitno intenzivnija od ikakvoga prijma, što je na dugi rok neodrživo, i nedvojbeno ukazuje na buduće intenziviranje unosa kadrova u sustav – kako za održavanje niza kritičnih specijalnosti, ako i za reguliranje već tradicionalno katastrofične dobne strukture ljudstva.

No, da bi ikakvo dugoročnije plansko djelovanje, pa i ono o prijmu kadrova, bilo moguće – donesenih se planova treba i držati. Zato je za ikakvo ozbiljnije jačanje kadrovskoga sastava OS RH bitno i održati te postupno uvećavati kvotu godišnje raspoloživih mjesta za dragovoljno služenje vojne obveze (pa i prema dostizanju prvotno planiranih 2.000 osoba godišnje). To je bitno, budući da će prema sadašnjem stanju stvari ta kvota uskoro uvelike određivati i ukupne kadrovske okvire čitavog obrambenog sustava RH. Da bi takvo povećanje bilo moguće, i MORH i OS RH moraju početi dodatno sustavno raditi na podizanju ugleda i popularnosti profesionalnog vojnog poziva u društvu. Ako već to nije ključni posao za budućnost, onda bi barem trebalo spriječiti skandale, te poraditi na širem shvaćanju da branitelji iz davno dovršenih ratova ipak nisu današnje OS RH – koje u svom djelovanju imaju nove sustavne parametre, nove zadaće i sredstva, te prilično oštro ograničena radna prava.

Kada se priča o služenju vojnoga roka, tu treba raditi veliku razliku između opće obveze služenja vojne obveze, kakva se desetljećima pretezala na našim prostorima, od sustava dobrovoljnog služenja te obveze. Dok je Hrvatska opću obvezu služenja vojne obveze ukinula s 1. siječnja 2008. godine, Crna Gora je tim putem krenula nekoliko godina ranije. No, dok je Hrvatska unutar godine dana uspostavila sustav dobrovoljnog služenja vojnoga roka, u Crnoj Gori je ova tema donedavno ostala van većine ozbiljnih rasprava, usprkos prednostima koje takav sustav pruža.

Crna Gora i vojni rok

Zakletva ročnika Vojske Srbije i Crne Gore u Kragujevcu, ožujak 2006. godine

Ukratko, treba spomenuti da je 30. kolovoza 2006. godine tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović donio odluku o ukidanju regrutne obveze služenja vojnoga roka, u suradnji s premijerom Milom Đukanovićem (koji je tada obavljao i funkciju ministra obrane), te s načelnikom Generalštaba Vojske Crne Gore Jovanom Lakčevićem. Tim je temeljem Generalštab Vojske Crne Gore 5. rujna 2006. izdao i priopćenje da su dan ranije svi vojnici koji su se zatekli na odsluženju vojnog roka otpušteni kući, u skladu s odlukom o profesionalizaciji vojske. Otpustom oko sto ročnika koji su tada bili na odsluženju svoje vojne obveze, Crna Gora je postala treća među državama nastalim na prostoru bivše SFR Jugoslavije, koja je odlučila prijeći na potpuno profesionalni sastav svojih Oružanih snaga (Slovenija je prva izvela ukidanje u rujnu 2003. godine, dok je Bosna i Hercegovina ročno služenje ukinula s 1. siječnja 2006. godine). Pri tome, odustajanje od ročnog služenja vojne obveze je tu bilo totalno, što se kao činjenica ni do danas nije promijenilo.

Za razliku od takvog “totalnog pristupa”, Hrvatska je unutar godinu dana od ukidanja dotadašnjeg sustava opće obveze služenja vojne obveze (korigiranog institutom “civilne službe”) u zemlji uspostavila ograničeni sustav “dragovoljnog služenja vojne obveze”. Takav specifičan pristup širenja vojnih znanja u krugu zainteresirane mladeži pokazao je u Hrvatskoj brojne kvalitete, dok se o nečem sličnom u Crnoj Gori tek načelno govori. Na tom je tragu posebno zanimljivo i istraživanje javnoga mnijenja provedeno tijekom ožujka 2016. godine od strane Atlantskoga saveza Crne Gore.

Usprkos dugogodišnjim diskusijama o opravdanosti ukidanja sustava općeg služenja vojne obveze, kako u Hrvatskoj, tako i u Crnoj Gori – te dileme zapravo imaju malo konkretne veze s “dobrovoljnim” ili “dragovoljnim” služenjem te javne obveze, kakvo danas postoji u Hrvatskoj. Upravo zato, široka podrška općem služenju vojnoga roka, o kakvoj se u posljednje vrijeme čuje u Hrvatskoj (zaokruženih 52 posto “za” obvezu, 42 posto “protiv” i 7 posto “za, ali uz opciju civilnog služenja”, objavljeno 26 travnja ove godine, a provedeno u režiji portala Educentar na 680 ispitanika), više je zasnovana na želji nasilnog uozbiljavanja mladih i nametanja nekog imaginarnog društvenog reda iz davnih dana, nego na ikakvom sagledavanju prednosti i mana (pa i troškova) koje bi država mogla imati iz obnove takvog općeg i načelno represivnog sustava. Upravo zato, bitno je konstruktivniji pristup kojim je posljednjih mjeseci krenuo Atlantski savez Crne Gore – koncentrirajući se na perspektivu organiziranja bitno manjeg, jeftinijeg i nedvojbeno korisnog sustava “dobrovoljnog služenja vojne obveze”.

Spomenuto istraživanje provedeno je od 9. do 25 ožujka ove godine, i objavljeno 4. travnja 2016. na skupu “Perspektiva Vojske Crne Gore kao članice NATO” u Podgorici. Riječ je o postupku koji je proveden na 765 ispitanika, isključivo studenata Univerziteta Crna Gora, Univerziteta Donja Gorica, i Univerziteta Mediteran, od toga 57 posto muškaraca i 43 posto žena u dobi od 18 do 24 godine. Time je postupkom obuhvaćen baš onaj dio stanovništva kojeg dobno pogađa služenje vojne obveze, dok njegova obrazovna struktura ukazuje na vjerojatnost buntovnog i hrabrog iskaza rubno oštrog gledanja na ovu temu. U tom uzorku prvo se pitalo o opravdanosti ukidanja općeg služenja vojne obveze u Crnoj Gori 2006. godine – s čime se nije složilo čak 61 posto ispitanika (uz 23 posto “za”, i 16 posto ispitanika bez formiranoga stava). Na takve temelje se onda nadovezuje i pitanje dobrovoljnog služenja vojne obveze ili kolokvijalno nazvanoga “vojnog roka”.

U takvoj ispitnoj sredini zabilježeno je 55 posto ispitanika koji bi pristali dobrovoljno služiti vojni rok od tri mjeseca (ukupno 12 tjedana), 33 posto ispitanika koji to ne žele, te još 12 posto ispitanika koji o svemu tome nemaju profiliran stav. Ovo je rezultat koji ohrabruje, budući da daje podršku upravo sustavu služenja vojne obveze koji se i u hrvatskoj praksi pokazao društveno povoljnim za nacionalni obrambeni sustav. No, da bi to podrobnije prikazali, trebamo se detaljnije pozabaviti iskustvom koje je Republika Hrvatska tijekom posljednjih godina imala po pitanju svoje organizacijske konstrukcije nazvane “dragovoljno služenje vojne obveze”.

Ukidanje obveznog služenja vojne obveze u Hrvatskoj

Obuka “obveznih” ročnika u Hrvatskoj, Muzil u Puli

Usprkos višegodišnjim naznakama o mogućem ukidanju ročnog služenja vojne obveze, i prelasku Hrvatske na sustav profesionalne vojske, trebale su godine da se od teorije i politike prijeđe na praksu. Na toj je liniji bio prvi “Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga RH” (za period 2006.-2015.), koji je po prvi put dotadašnjim pričama dao i nešto konkretno – kada je na svojoj 6. stranici naveo načelne željene vrijednosti broja ljudi u obrambenome sustavu RH za promatrano plansko razdoblje – “…vizija OS RH je: veličina OS RH koja neće prelaziti 16.000 djelatnih vojnih osoba, 2.000 civilnog osoblja, 2.000 dragovoljnih ročnika (ukupni godišnji kontingent) i do 6.000 pripadnika ugovorne pričuve“. Ove planske okvire se početkom 2007. godine i predstavilo javnosti – dakle, zamrzavanje dotadašnjeg obveznog služenja vojne obveze, nastavak upisa mladih u vojne evidencije (sada dragovoljno i djevojaka), te pregled i upućivanje na služenje samo onih koji to mogu te izričito i hoće. Time se, umjesto ukupnog kontingenta od oko 30 tisuća novaka, u postupak planiralo uzeti tek oko 2.000 mladih koji to izričito žele, dok se na kraj planiralo stati i valu tzv. civilnog služenja vojne obveze, koji je do te 2007. godine krenuo obuhvaćati većinu ukupnih raspoloživih novaka po generaciji. Uz smanjivanje troškova ročnoga sustava, planiralo se u preostale “dragovoljne” ročnike ujedno uzeti samo one posebno motivirane za vojsku. Od tog se poteza očekivalo dramatičnu promjenu karaktera ove skupine mladih – što se uskoro i ostvarilo u praksi.

U sam postupak ukidanja ročnog služenja vojnoga roka, zacrtan ovim strateškim dokumentom, Hrvatska je zapravo krenula početkom travnja 2007. godine – kada je Vlada RH u Hrvatski sabor po redovnome postupku uputila akt “Izmjene i dopune Zakona o obrani”. Ovaj je propis 20. travnja prošao svoje prvo čitanje, a onda do početka srpnja te iste 2007. godine i drugo čitanje – da bi 6. srpnja 2007. godine bio i usvojen, bez rasprave i s omjerom 90 glasova za i tek 4 suzdržana. Sam akt “Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obrani” objavljen je u Narodnim novinama broj 76 od 23. srpnja 2007. godine, te je stupio na snagu osam dana po objavi, 31. srpnja 2007. godine.

Ministar Rončević poštedio je posljednju skupinu “obveznih” ročnika

Takav je dopunjen “Zakon o obrani” u pravni sustav Republike Hrvatske uključio odredbe kojima je postalo moguće zamrznuti sustav ročnog služenja vojne obveze, odgoditi pozivanje novaka na takvu službu, te ujedno istim putem i zaustaviti sustav civilnog služenja vojne obveze. Već sredinom listopada te 2007. godine postalo je jasno da Hrvatska u ovakvo zamrzavanje općeg ročnog služenja vojne obveze misli krenuti od 1. siječnja 2008. godine. Odluku o tome je izradilo Ministarstvo obrane, uz suradnju Glavnog stožera OS RH, a temeljem sigurnosnih procjena stanja u zemlji, kao i potreba Oružanih snaga, koje su bile u vihoru reformskih priprema za NATO članstvo. Tadašnji ministar obrane Berislav Rončević objavio je i da ne misli na odsluženje vojne obveze u dotadašnjem obliku pozvati zadnju klasu od oko 1.000 novaka, koji su te jeseni trebali krenuti na odsluženje svojih 6 mjeseci vojnoga roka.

Dragovoljno služenje vojne obveze u Hrvatskoj

Nakon pauze od gotovo godinu dana, u Hrvatskoj je krajem 2008. zaživio i najavljivani sustav dragovoljnog služenja vojne obveze. Konkretno, 22. studenog 2008. godine je u Požegi prisegu položilo prvih 241 dragovoljnih ročnika (među njima i 14 žena). U to je doba Hrvatska za njih uspostavila sustav obuke u trajanju od 14 tjedana – 6 tjedana temeljne obuke i još 8 tjedana specijalističke obuke (Đakovo) – što je krajem 2009. godine, nakon ukupno dvije generacije dragovoljaca, skraćeno na ukupno 8 tjedana (5 tjedana temeljne i 3 tjedna specijalističke obuke). Načelno gledano, tijekom idućih godina Hrvatska je ustrajno dragovoljno vojno osposobljavala bitno manje ljudi od planiranih 2.000 godišnje. Tijekom prve tri godine primjene ovoga sustava, program obuke završio je ukupno 1.781 ročnik, od čega 1.579 muškaraca i 202 žene, da bi se kroz proteklo vrijeme taj broj ustalio na oko 900 dragovoljnih ročnika godišnje – pozivanih u dva odvojena sezonska bloka. Ukupno, od kraja 2008. do kraja 2015. godine kroz ovaj je sustav u Hrvatskoj prošlo 4.840 ročnika, a sredinom veljače 2016. godine na obuku je krenuo ukupno 16. naraštaj dragovoljnih ročnika, kojeg je sačinjavalo 444 muškarca i 49 žena.

Takva služba, iako dragovoljna, nije volonterska, budući je Hrvatska za nju propisala i odrađenu novčanu naknadu. Tijekom prvih 7 naraštaja dragovoljaca, riječ je tu bila o mjesečnoj naknadi od 2.660 kuna (oko 355 eura), što je početkom ožujka 2012. godine smanjeno na 1.200 kuna (oko 160 eura). Ova promjena, u javnosti opravdavana krizom, nije bitno smanjila broj zainteresiranih za ovakav oblik savladavanja vojnih vještina – koji je posljednjih godina konstantno značajno iznad konkretnog broja raspoloživih mjesta za kandidate.

Sedmi naraštaj dragovoljnih ročnika, Požega, svibanj 2011. godine

U sustav dragovoljnog vojnog osposobljavanja može se ući do 29 godine (dok je gornja granica za djelatnu vojnu službu postavljena na 27 godina starosti), a od izmjena hrvatskog Zakona o službi u Oružanim snagama RH iz ljeta 2013. godine takva je dragovoljna služba ujedno postavljena i kao preduvjet za ulazak u djelatnu vojnu službu u Hrvatskoj. Ta je promjena dodatno povećala ionako velik interes za ovaj sustav, ali je pojačala i motiviranost mladih osoba koje se za ovo prijavljuju. Naravno, time je ujedno skraćen i odvojeni selekcijski postupak za prijem u djelatnu vojsku, što je put načelno paralelan onome za pribavljanje budućih časnika kroz kadetski sustav na Hrvatskom vojnom učilištu.

Zaključak

Dok Crna Gora tek ispitivanjima javnoga mnijenja pokušava ustanoviti raspoloženje svoje javnosti po pitanju dobrovoljnog modela služenja vojne obveze, u Hrvatskoj je jasno vidljivo da takav sustav uživa popriličnu popularnost. Odaziv na takvu priliku za susret “oči u oči” s vojnim pozivom privlačan je velikom broju mladih ljudi, kojih se redovito za “dragovoljno vojno osposobljavanje” javlja bitno više no što to obrambeni sustav RH može apsorbirati. Ujedno, u praksi se pokazalo da je tu riječ o sustavu koji poprilično odgovara Oružanim snagama Republike Hrvatske, budući da im osigurava redovit pritok motiviranog i provjerenog mladog kadra, što je bitan faktor za svake profesionalne oružane snage. Upravo zato, za očekivati je da će i Vojska Crna Gore biti nedvojbeno otvorena za uvođenje nečeg sličnog, za što izgleda postoji i dobra podloga u gledanjima lokalnog stanovništva. Ustanovljavanje te važne društvene činjenice bitan je doprinos Atlantskoga saveza Crne Gore budućnosti i razvoju obrambenog sustava države Crna Gore.

* ovaj je tekst izvorno objavljen na portalu Atlantskog Saveza Crne Gore (http://www.ascg.me/) 16. lipnja ove godine, u sklopu 10. broja njihova magazina “Bezbjednost”. Ovaj se časopis u originalnom obliku može pronaći na adresi: http://www.ascg.me/sites/default/files/securitymagazine_final.pdf

Po pitanju opstanka ili ukidanja ročnoga služenja vojnoga roka, Švicarska je krenula putem različitim od onog Hrvatske i niza sličnih joj zemalja. Naime, nakon što je o tome dulje razmišljano, po tom je pitanju raspisan i referendum. Na njemu su Švicarci jučer velikom većinom zaključili da ostaju pri dosadašnjem sustavu služenja vojne obveze, slično ishodu i usporedivog referenduma održanog 20. siječnja ove godine u Austriji.

Začetnik referendumskog izjašnjavanja bila je “Grupa za Švicarsku bez vojske” (Gruppe für eine Schweiz ohne Armee – GSoA), skupina koja je početkom 2012. godine prikupljanjem 106 tisuća valjanih potpisa pokrenula inicijativu “Da za ukidanje ročne obveze”. Na tom je temelju jučer, 22. rujna 2013. godine, održano i izjašnjavanje građana – na kojem je, prema prvim dostupnim podacima, čak 73,2 posto izašlih svoj glas očekivano dalo protiv prijedloga o ukidanju ročnog služenja vojne obveze.

O tome se moglo čuti izjavu Denisa Froidevauxa, predsjednika Švicarske udruge časnika, da “Narod stoji uz sustav milicije i ročnog izvršenja vojne obveze“, dok je čak i Nikolai Prawdzic, predstavnik “Grupe za Švicarsku bez vojske”, izjavio: “Izgleda da u sadržaj pojma Švicarske spada i to da opstane obveza ročnoga služenja u vojsci“. Ovoj je skupini to već treći propali pokušaj referendumskog ukidanja ročnog služenja od kraja 1980-tih, a za posljednji se debakl čulo i obrazloženje da, iako argumenata za ukidanje ročnoga služenja navodno nije nedostajalo, u javnosti su prevagu odnijele emocije građana. Naravno, ovaj referendumski ishod ujedno ne znači i da obrambeni sustav Švicarske ne traži dodatnih reformi. Među ostalim, spominje se tu omogućavanje pristupa vojnoj službi i ženama, te strancima.

Stanje do sada i ubuduće

Nakon doba napoleonskih ratova, u Švicarskoj je određeno da svaki od kantona Konfederaciji daje po dva posto od svojih vojnika, ne bi li se na federalnoj razini skupila vojska od oko 33 tisuće ljudi. Obvezno služenje vojnoga roka uvedeno je 1848. godine, a Ustavom iz 1874. godine ta je državna ovlast jedinstveno prenesena u djelokrug Konfederacije – do tada su se pojedini kantoni branili organiziranjem svojih građana u kantonalne milicije. Osnovu takvog obrambenog sustava činila je djelatna vojska, koju se planiralo pojačavati ljudstvom koje je prošlo sustav ročnog služenja vojne obveze. No, istini za volju, tijekom 19. stoljeća čitav je taj ročni sustav zapravo bio prilično mrtvo slovo na papiru, budući su lokalni političari ocjenili da bi im njegova konzekvetna provedba mogla itekako smanjiti potporu švicarskih birača.

Tek u doba velike mobilizacije na početku Prvog svjetskog rata, i funkcioniranju sustava pozivanja te obuke ročnika posvetila se ozbiljna pažnja. Od tada se ročno služenje vojne obveze počinje izričito povezivati s pojmovima časti, ali i izbornoga prava glasa – “Tko je za vojsku, taj je častan; Tko odsluži svoj vojni rok, pravi je muškarac i građanin, pa treba imati i pravo glasa”. Upravo je ova argumentacija u više navrata korištena i pri odbijanju širenja prava glasa na žene u Švicarskoj. No od 1960-tih je u Švicarskoj rastao broj protivnika vojne obveze, a postupno se širilo i pravo glasa za žene. Time se počela tresti i dotada prilično čvrsta javna podrška oružnim snagama.

U doba kada je osnovana inicijativa GSoA, 1982. godine, Švicarska je još na papiru imala oružane snage ukupne snage od preko 650 tisuća ljudi, organizirane za masovnu teritorijalnu obranu. To je doba kada se i u federalnome parlamentu moglo čuti: “Švicarska nema vojsku – Švicarska jest vojska“, a s tim vezani pojam ročne vojne obveze izgledao je čvrstim sastavnim dijelom ove tradicije. Služenje vojne obveze bilo je i ostalo obvezno za muškarce od 18. do 30. godine starosti, dok su se žene mogle prijaviti dragovoljno. Nakon ukupno 18 tjedana, od toga sedam tjedana osnovne obuke (Rekrutenschule), obveznike se periodički poziva na vojne vježbe – njih ukupno sedam, u trajanju od po tri tjedna godišnje, sve do 30. godine starosti obveznika. U međuvremenu, što je svojevrsni fenomen, obveznici takve obveze svoje oružje drže kod kuće.

Upravo je tu izazvao prilično iznenađenje rezultat prvog od organiziranih referenduma koje je “Grupa za Švicarsku bez vojske” uspjela pokrenuti 1989. godine. Tada su oni išli s maksimalnim zahtjevom, tražeći sveukupno ukidanje vojske. Od građana izašlih na to “Izjašnjavanje o ukidanju vojske”, njih je 35,6 posto glasovalo za ukidanje, a analize su pokazale kako je ta tema bila posebno dobro prihvaćena među mladim muškarcima, posebice onima koji su u to doba baš služili svoj vojni rok.

To je bio i jedan od okidača promjena koje su uslijedile – 1992. godine uvedena je u švicarski ustav mogućnost civilnog služenje vojne obveze, koja se počela provoditi od 1996. godine (do tada je izbjegavanje ove obveze za sobom nosilo zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana). No, istini za volju, navodno vojni rok u stvarnosti na ovaj ili onaj način danas odsluži tek oko 61 posto od ukupnoga broja švicarskih obveznika – ostali iz raznih razloga budu proglašeni nesposobnima za vojnu službu i onda postaju obveznici zasebnoga poreza, u iznosu od oko 4 posto osobnog dohotka. Danas Švicarska ima ukupno oko 25.620 djelatnih vojnih osoba, oko 100 tisuća ročnika i još oko 170 tisuća rezervista.

Detalji propale inicijative

Letci “Grupe za Švicarsku bez vojske” u Bernu 22. rujna 2013. godine

Treba napomenuti i da referendumska inicijativa “Grupe za Švicarsku bez vojske” zapravo nije išla na potpuno ukidanje svih oblika vojske u Švicarskoj, kako bi se moglo zaključiti iz njenog imena, već je ona nastojala dosadašnji sustav s kombinacijom djelatne vojske, ročnika i rezervista zamijeniti jednom potpuno dragovoljnom milicijom, sastavljenom od muškaraca i žena. No protivljenje ovoj namjeri dolazilo je s mnogih strana. Dok se skupina koja je referendum inicirala sastoji prvenstveno od socijalista, zelenih, te pripadnika organizacija koncentriranih na mirovnu politiku te ženska prava, od velikih švicarskih stranaka podržali su ih samo Socijaldemokrati (SD). Nasuprot tome, našli su se pristalice desnih stranaka (ministar obrane Ueli Maurer pripada Švicarskoj pučkoj stranci (Schweizerischen Volkspartei – SVP, najjačoj političkoj stranci u Švicarskoj), ali i oba doma konfederalnoga parlamenta te švicarska Vlada.

No niti ta podjela nije bila konzistentna – za razliku od Hrvatske, i dijelovi političke ljevice su se protivili ukidanju dosadašnjega sustava iz straha da će u novoj organizaciji oslabiti demokratska kontrola nad nacionalnim oružanim snagama (što se zapravo događa i u Hrvatskoj, budući da vojne teme polagano postaju temeljito strane i javnosti i političkoj klasi). Na desnici se moglo zamijetiti strahove kako bi ukidanje ovako čvrstog i duboko ukorijenjenog dijela državnoga sustava moglo u pitanje dovesti i sam pojam državnosti Švicarske. U raspravama oko inicijative moglo se čuti kako zapravo ni jedna država nema iskustva s oslanjanjem na potpuno dragovoljne obrambene snage, dok unaprijed nije ni bilo jasno na koliko bi se tu zapravo dragovoljaca moglo računati u nekom dužem vremenskome periodu, u državi koju ekonomska kriza nije pogodila tako da svaka vojna služba postane svojevrsni bijeg od siromaštva.

Sve su to dileme i teme koje u Hrvatskoj ni u jednom trenutku nisu bile ozbiljno i stvarno javno raspravljane. Ujedno, hrvatski se sustav dragovoljnosti pokazao upitnim ne zbog interesa krizom pogođenog stanovništva, već zbog nedostatka volje u obrambenome sustavu da za dragovoljcima doista i posegne, u smislu željene i planirane popune profesionalne vojske u državi.

Prošlotjedni plakati kojima se Austrijance pozivalo na izjašnjavanje u korist dosadašnjega sustava ročnog i civilnog služenja vojne obveze

Na u nedjelju održanom referendumu, prvome koji je obuhvatio prostor čitave države u okviru austrijske Druge republike, jasna je većina odlučila o zadržavanju ročnoga služenja vojne obveze u Austriji. Dok smo o nekim konkretnim obilježjima dva ovdje suprotstavljena sustava već pisali na portalu obris.org, pogledajmo sada ponešto detaljnije i sam referendum, njegov tijek i značenje. Dok bi to u Hrvatskoj izgledalo praktično nemoguće, glavni argument za zadržavanje ročnoga sustava u Austriji bila je činjenica da to ujedno znači i zadržavanje civilnoga služenja vojne obveze, sustava koji je Austrijancima jako prirastao srcu. Dok još nije jasno kako će se poraz na referendumu odraziti na SPÖ (Socijaldemokratsku stranku Austrije), još je neizvjesniji utjecaj kojeg će nedjeljni rezultat imati na karijeru Norberta Darabosa, ministra obrane iz redova SPÖ – političara koji je tijekom proteklih tjedana nastupao kao glavni zagovornik neuspjelog prijedloga vojne profesionalizacije.

Provedba referenduma

Nakon više mjeseci priprema (koje su posljednjih tjedana kulminirale u jakoj javnoj kampanji, popraćenoj i brojnim debatama), u nedjelju, 20. siječnja, održan je u Austriji svenacionalni referendum o budućemu tipu uređenja služenja vojne obveze i organiziranja oružanih snaga u državi. Glasačka su mjesta otvarana i zatvarana različito, što je u Austriji prerogativ pojedinih jedinica lokalne uprave, i što nije bilo smatrano posebnom osobenošću. Tako se moglo svjedočiti rasponu od nekih mjesta koja su svoja biračka mjesta otvorila već u 6 ujutro, do drugih koje su s glasovanjima započela u 6.30 ili 6.45, pa sve do većine koja je s provedbom referenduma započela u 7 ili 8 sati ujutro. Jednaka je šarolikost vladala i oko zatvaranja glasačkih mjesta. Dok su najranija zatvaranja biračkih mjesta krenula oko 13 sati (Bregenz, od 7.30 do 13), ili pak 15 sati (Železno u Gradišću, od 8 do 15), većina je za kraj izjašnjavanja odabrala 16 sati. Tek je nekoliko mjesta odabralo mjesta izjašnjavanja ostaviti otvorenima do maksimalnih, zakonom propisanih 17 sati (Beč od 7 do 17, Innsbruck od 8 do 17 i još nekoliko manjih mjesta).

Savezni kancelar Werner Faymann pri referendumskome izjašnjavanju

Zatvaranjem zadnjih biračkih mjesta počelo je prebrojavanje rezultata. Prvi su se rezultati referenduma očekivali već istoga dana (u nedjelju) oko 19.45, za kad je bila zakazana i službena konferencija za tisak u Beču. Sve što je tada bilo objavljeno predstavlja tek privremene rezultate, budući u tim brojkama nisu sadržani još i tzv. “pismeni glasovi”. Njih su mogle ostaviti osobe koje su se željele izjasniti, ali su u doba provedbe referenduma bile na putu – tako da su mjesta za predaju ovakvih glasova bila otvarana među ostalim i na većim željezničkim stanicama i zračnim lukama, iako se pisane glasove na propisanim obrascima moglo predati i na mjestima izjašnjavanja – sve to od ponoći 20. siječnja, pa zaključno do trenutka zatvaranja glasačkih mjesta, u nedjelju u 17 sati. Takve se pisane glasove nastojalo izbrojiti tijekom ponedjeljka, za kada se očekivalo i pune rezultate referenduma – koji u trenutku pisanja ovoga teksta ipak još nisu dostupni. Iako se službeno radilo tek o savjetodavnome referendumu, obje velike političke stranke austrijske političke scene odlučile su javno objaviti kako će se njegovoga ishoda službeno pridržavati.

Privremeni rezultati referenduma

Nedjeljno referendumsko izjašnjavanje u Austriji na kraju je potaklo na glasovanje neočekivano velik udio birača – oko 49 posto od ukupno 6, 3 milijuna građana s pravom glasa. Od toga broja, njih 59,8 posto svoj je glas dalo za zadržavanje dosadašnjega sustava ročnog služenja vojnoga roka i s time povezane civilne službe, dok je 40,2 posto glasalo za uvođenje profesionalne vojske i s tim povezanoga sustava “socijalne godine”.

Pri tome, treba primijetiti da su za zadržavanje postojećeg vojnog sustava većinski glasali i muškarci i žene – muškarci ipak ponešto više (64 posto za ročni sustav i 36 za profesionalnu vojsku) od žena (55 posto za ročni sustav, 45 za profesionalnu vojsku). Kod muškaraca, klase birača koju se i detaljnije analiziralo, zanimljivo je uočiti da je princip profesionalizacije pretegao u kategoriji do 29 godina starosti (63 posto za profesionalizaciju, 37 posto za ročno služenje), dok su preostale dvije starosne grupe većinom podržale dosadašnji sustav – muškarci stari od 30 do 59 godina, 61 posto za ročni sustav i 39 za profesionalizaciju, te muškarci od 60 godina i stariji – 71 posto za ročni sustav i 29 posto za profesionalizaciju. Time su, barem što se tiče mlade muške populacije, zagovornici profesionalizacije došli u situaciju da se u svome porazu tješe formulacijama kako je ipak “austrijska mladost s njima”. Zanimljivo je i da je sustav dosadašnjeg ročnog služenja vojne obveze pretežitu podršku dobio i među onima koji su vojni rok već služili, bilo u oružanim snagama ili civilno (68 posto za dosadašnji sustav, prema 32 za profesionalizaciju), dok je kod onih koji su sve to dosada zaobišli omjer jednih i drugih pristalica završio na izjednačenih 50:50 posto.

Ovdje treba primijetiti i zanimljiv zemljopisni raspored glasova na nedjeljnom referendumu, koji tek donekle ima veze s klasičnim rasporedom glasova pojedinih političkih stranaka u Austriji. Dok su se veći gradovi širom Austrije u pravilu pokazali oko 10 posto privrženiji profesionalizaciji od krajeva koji ih okružuju, tek je Beč stvarno i većinski podržao promjene koje posljednje vrijeme podržavaju austrijski Socijaldemokrati. Ondje je za profesionalizaciju glasalo 54,2 posto birača, dok rekord u glasovima protiv dosadašnjega sustava drži bečki 7. okrug, sa 60,9 posto glasova danih za uvođenje profesionalne vojske. Pa ipak, dok sama prisutnost vojnih instalacija u pojedinim lokalnim zajednicama širom Austrije nije bitno utjecala na glasovanje za ročni sustav, jasno je vidljivo kako su krajevi u kojima je vojska posljednjih godina humanitarno djelovala – ipak izrazitije glasali u korist dosadašnjega sustava.

Politička podloga referenduma

U Austriji je još od siječnja 2007 godine, s prekidom izazvanim prijevremenim izborima 28. rujna 2008. godine, na vlasti tzv. “Velika koalicija” Socijaldemokrata (SPÖ), i u zadnje vrijeme slabijih Narodnjaka (Austrijske narodne stranke, ÖVP). Taj aranžman ipak nije bez svojih napetosti – što se očitovalo i tijekom 2012. godine, kada je napetost podiglo pitanje obrambene reforme u Austriji. Po tom su se pitanju na jednoj strani našli socijaldemokrati, predvođeni saveznim kancelarom Wernerom Faymanom i ministrom obrane Norbetom Darabosom (koji je od stranke bio zadužen i voditi kampanju, kada se jednom odlučilo ići na referendum), dok je druga strana bila obilježena političarima ÖVP, predvođenima vice-kancelarom Michaelom Spindeleggerom i ministricom unutarnjih poslova Johannom Mikl-Leitner (koja je sa strane Narodnjaka vodila kampanju za zadržavanje ročnoga sustava organizacije vojske).

Predstavnica ÖVP, ministrica unutarnjih poslova Austrije Johanna Mikl-Leitner i predstavnik SPÖ, ministar obrane Norbert Darabos

No, bilo bi pogrešno temu suprotstavljanja dva sustava organizacije vojske u Austriji svesti tek na čisto vojno-organizacijsko pitanje, budući su tu ulozi ubrzo postali i mnogo širi. Naime, uz pitanje ročnoga sustava služenja vojne obveze te organizacije vojske ubrzo se počelo vezati i pitanje opstanka ili ukidanja i sustava civilnog služenja vojne obveze – strukture kojoj brojni Austrijanci i danas vide velike javne koristi i prednosti. Upravo je očuvanje civilnog sustava služenja vojne obveze, istog onog što se u Hrvatskoj pretvorio u svoju jasnu parodiju, u Austriji ponukao oko 74 posto ispitanih građana da se i u globalu opredijele za dosadašnji ročni sustav ustroja.

Iako su im do prije koju godinu stavovi oko sustava organizacije oružanih snaga znali biti i dijametralno oprečni (SPÖ se zalagala za ročno služenje vojne obveze, a ÖVP za profesionalizaciju), od 2010. godine čitava se diskusija o promjenama u vojsci krenula dijametralno okretati unutar austrijske Velike koalicije. No, istraživanja javnoga mnijenja provođena od početka 2012. pa do nedjeljnoga referenduma tu dovode do zanimljivih zaključaka – još prije godinu dana, prije početka ozbiljnih razgovora, pristalice profesionalne vojske  u Austriji su pretezale upravo u omjeru 6:4, kojim je sada i odlučeno o zadržavanju postojećega sustava. Temeljito okretanje ovog raspoloženja javnosti, osim što u pitanje dovodi samu daljnju karijeru austrijskoga ministra obrane Norberta Darabosa, ujedno se ocjenjuje i teškim udarcem za njegovu stranku SPÖ – što je tim značajnije, imajući u vidu da Austriji najkasnije u rujnu ove godine predstoje i redoviti parlamentarni izbori.

Ispitivanja javnosti su već oko 20. prosinca 2012. jasno najavljivala probleme za austrijske pobornike profesionalizacije

Osim toga, kako se u nekoliko navrata moglo čuti tijekom debate, manja bi profesionalna vojska ujedno značila i potrebu pristupa Austrije u okrilje međunarodnih obrambenih saveza, ne bi li se i uz manje ljudi moglo zajamčiti današnju razinu sigurnosti. Dok je jasno da se u tim spominjanjima međunarodnih obrambeno-sigurnosnih saveza mislilo na NATO, problem je tu predstavljala činjenica da bi time ujedno bilo odstupljeno od principa neutralnosti – činjenice koja  Republiku Austriju odlikuje od 1955. godine i Austrijskog državnog ugovora, dokumenta kojim je okončana okupacija te ponovo uspostavljena suverenost i samostalnost ove države. Time je nedjeljni referendum potiho dobio i dodatna značenja, što je činjenica za koju ne bi čudilo da je promakla ponešto manje upućenima.

Upravo iz tih razloga, iako se može tumačiti i tek kao načelni akt podrške srodnoj socijaldemokratskoj opciji, ponešto čudi i tempiranje posjeta hrvatskoga ministra obrane Ante Kotromanovića Austriji, o čemu smo također već pisali prije nekoliko dana na portalu Obris.org. Taj je posjet, održan u petak 18. siječnja, uz prethodno hrvatsko preuzimanje dužnosti kontakt-zemlje NATO saveza za Austriju, vjerojatno u Beču imao bitno drugačije konotacije ovako – održan tek dva dana pred veliki referendum – nego što bi ih imao u neko zgodnije doba.

Kako je posljednjih tjedana već bilo jasno da socijaldemokrati i njihova ideja profesionalizacije u javnosti ne stoje dobro, ni hrvatski ministarski NATO-izlet se vjerojatno za crvenu SPÖ i njihovog ministra obrane Darabosa nije baš pokazao blagotvornim. Nije tu pomoglo ni to da je austrijski ministar obrane Norbert Darabos inače podrijetlom Hrvat – rodom iz Gradišća, iz sela Mjenovo ili Kroatisch Minihof, gdje je i glasao u nedjelju na referendumu. Ta je činjenica tek pokazala da klasično hrvatsko nesnalaženje u međunarodnim odnosima (pa i onim obrambenima) nije ograničeno samo na “domovinsku Hrvatsku”. No, i na tu smo se žalosnu činjenicu polagano već skoro pa navikli!

Referendumska kampanja

Kampanja oko pitanja profesionalizacije oružanih snaga Austrije ili zadržavanja dosadašnjeg sustava s ročnim i civilnim služenjem vojne obveze, u pravome se smislu riječi krenula zahuktavati tijekom prosinca 2012. godine. Do tada su već bile jasno povučene stranačke linije, u medijima se ispitalo i objavilo stavove viđenijih političara, ali se usporedilo i sustavno prikazalo poglede na zadanu temu i svih dostupnih bivših ministara obrane, kao i osoba s vrha oružanih snaga. Pojedini su stranački gorljivi gradonačelnici u svojim jedinicama lokalne uprave slali i otvorena pisma građanima – austrijski su mediji tu prvenstveno navodili pristalice ÖVP, koji su pozivali na glasovanje za postojeći sustav, navodeći kao razloge buduća zatvaranja lokalnih vojnih objekata te slabljenje javnih službi u slučaju ukidanja civilnoga služenja vojne obveze.

Načelnik kabineta ministra obrane, general bojnik Karla Schmidseder i načelnik Glavnoga stožera, general zbora Edmund Entacher, uoči javne debate

Početkom siječnja bili su vidljivi i nizovi javnih debata – od onih političkih, gdje su se suočili za obranu i sigurnost nadležni predstavnici glavnih stranaka (ministar obrane Norbert Darabos u ime SPÖ, te ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner kao predstavnice ÖVP), do stručnih – recimo, načelnika Glavnoga stožera generala zbora Edmund Entacher i načelnika kabineta ministra obrane general bojnika Karla Schmidsedera (gdje se njih obojicu načelno smatra bliskima promjenama sklonoj SPÖ ministra Norberta Darabosa). No, takve su debate organizirane i na lokalnim razinama, u organizaciji stranačkih podružnica, ali i uz sudjelovanje profesionalnih časnika.

Iako su im stavovi bili jasni, vrhovi obiju glavnih političkih stranaka (Werner Faymann koji je Kancelar ispred SPÖ, i Michael Spindelegger, vicekancelar iz redova ÖVP) nisu aktivno sudjelovali u sučeljavanjima. Jednako tako, i Heinz Fischer – u travnju 2010. godine na drugi dopušteni mandat izabrani Predsjednik Austrije – suzdržao se od aktivnog uključivanja u referendumsku kampanju. Pa ipak, iako prije izbora predstavnik socijaldemokrata (SPÖ), Fischer je još početkom jeseni (prilikom protokolarne posjete vojnoj akademiji u Beču) jasno izrazio odstupanje od stranačke linije i stajališta čelnika SPÖ Faymanna – proklamiravši svoju privrženost postojećem sustavu organizacije vojne obveze.

Austrija nakon referenduma

Nedjeljni referendum  u Austriji je iscrtao zanimljive nove granice – u politici i vojnoj struci. Norbert Darabos, ministar obrane i glavni pobornik profesionalizacije, ostao je nedvojbenim gubitnikom. Osim politički, on se kompromitirao i u vojnoj struci – gdje njegovo nesmotreno i zbunjeno kadroviranje smatraju i glavnim razlogom što se načelnik Glavnoga stožera Edmund Entacher, u javnosti zvan i “crvenim generalom”, odmetnuo od stavova “svoje” stranke te uz Predsjednika republike postao gotovo pa ikonom zadržavanja postojećih vojnih rješenja. Točnije, rezultat je to činjenice da je Darabos tijekom 2010. godine naglo promijenio gledanje (do tada su i on, i SPÖ, i general Entacher bili za dosadašnji sustav), počeo zagovarati profesionalizaciju, te neuspješno krenuo smjenjivati Entachera, koji se nije odmah pridružio u okretnome manevru socijaldemokratskih političara.

Spomenik “Palom ratnome heroju” Norbertu Darabosu, začinjen vijencima stranaka, u karikaturama austrijskih dnevnih novina

Iako je stranački čelnik Faymann u nizu navrata, i prije i nakon referenduma, naglašavao da Darabos ostaje na mjestu ministra (barem do skorih predstojećih parlamentarnih izbora), ispalo je pomalo začudno kada je po ishodu javnoga izjašnjavanja upravo on – glavni zagovornik profesionalizacije – krenuo tumačiti kako Ministarstvu i ministru predstoji provedba obrambenih reformi koje narod želi. No, prilično je jasno kako se tu neće više raditi o promjenama utvrđenima reformskim planom “Österreichs Bundesheer 2010 – ÖBH 2010”, u čiju se provedbu krenulo, pa onda stalo. Umjesto toga, na djelu bi sada naglo trebale osvanuti neke nove reforme, koje bi se, kao i napušteni “ÖBH 2010”, opet zasnivale na pretpostavci postojanja ročne vojske.

Dok referendumski poražena SPÖ naglašava da ionako do jeseni nema novca za ikakve nove reformske zahvate (kakvi god oni bili), pobjednički narodnjaci iz ÖVP su jučer, 21. siječnja izašli s nekakvim programom 12 točaka za promjenu, ovoga puta u skladu s ishodom referenduma – formuliranih u omanjem pamfletu formata A5. Na tim je temeljima, a uz sagledavanje i nekakvog novog SPÖ programa promjena (kojeg je navodno hitno “skrpao” i predstavio svježe poraženi Darabos),  danas u sklopu Vijeća ministara koalicijske vlade odlučeno i o stvaranju radne skupine za promjene u sustavu služenja vojnoga roka – ne bi li se ročnu vojsku učinilo efikasnijom, a vojni rok korisnije ispunjenim. Ujedno se natuknulo i želju za smanjivanjem trajanja civilnoga roka na šest mjeseci – što je onda jasno i glasno odbio Rudolf Hundstorfer, ministar iz redova SPÖ nadležan za socijalna pitanja. Po njemu bi daljnje skraćivanje trajanja civilnoga služenja vojne obveze tražilo angažiranje bitno većeg broja mladih ljudi u tom području, što opet nije moguće i iz financijskih razloga.

Spomenuta bi radna skupina (sastavljena od ministra obrane Darabosa, ministrice unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner, te još nekoliko čelnih ljudi obiju glavnih stranaka) trebala u nekoliko idućih mjeseci formulirati konkretne prijedloge promjena. Ujedno, oni bi trebali pripaziti da ti prijedlozi budu ostvarivi unutar sadašnjeg obrambenoga proračuna Austrije. Imajući u vidu da je ovogodišnji proračun radio politikant Darabos – računajući i na pobjedu na referendumu – teško je zamislivo da će ovo nastojanje imati ikakvih efekata u mjesecima koji Austriju dijele od parlamentarnih izbora. A nakon izbora, opet – tko zna?