Mediji i javnost su posljednjih dana učestalo obrađivali neke popularne aspekte izlaska Velike Britanije iz Europske unije – tzv. Brexita. Riječ je o pitanju oko kojeg je u četvrtak 23. lipnja održan referendum, na kojem se Ujedinjeno Kraljevstvo odlučilo za izlazak (51,9 posto za izlazak, nasuprot 48,9 posto za ostanak u EU), a nas su pri tome posebno zainteresirale posljedice koje bi izlazak UK iz Europske unije mogao imati na sektor obrane u toj državi, u Europi, te širom struktura NATO saveza. Neke bitne činjenice na ovu zanimljivu temu je u ožujku ove godine pobrojao Daniel Keohane, u tekstu koji prenosimo. 

Na 20. veljače bio je ispaljen hitac iz startnog pištolja u kampanji koja je dovela do referenduma o britanskome članstvu u Europskoj uniji. Iako se za ekonomiju očekuje da bude najvažnija tema tijekom četveromjesečne kampanje, britanski premijer David Cameron planira i sigurnost staviti među središnja pitanja. Trinaest bivših načelnika Glavnog stožera već su napisali pismo naslovljeno konzervativcima sklonom Daily Telegraphu, kojim su podcrtali vrijednost što je za Ujedinjeno Kraljevstvo ima sigurnosna suradnja u okviru EU, u sve nestabilnijem svijetu.

S druge strane, trebalo bi biti samorazumljivo da će Brexit štetiti obrambenoj i sigurnosnoj politici EU, budući je UK najjača europska vojna sila u NATO savezu. No, ako Velika Britanija i napusti EU, ta bi država ostala nuklearnim oružjem opremljena članica NATO, pa onda ni britansko povlačenje zapravo ne bi trebalo mijenjati ništa po pitanju europske obrane?

Razmislite o tome ponovo. Brexit bi mogao naštetiti europskoj obrambenoj suradnji time što bi on uvelike napregnuo političke odnose te države s  njenim europskim saveznicama, posebice s druge dvije vodeće vojne sile u europskome dijelu NATO saveza: s Francuskom i Njemačkom.

Nije tajna da su neke pristalice Brexit-a već dugo bili neprijateljski nastrojeni prema EU obrambenoj politici, doživljavajući je u najboljem slučaju tek kao smetnju zapadnoj vojnoj suradnji ili, što je još gore, kao prijetnju za NATO. S tog gledišta, britanski izlazak iz EU trebao bi ohrabriti na još dublju suradnju kroz NATO, budući da bi preostali Europljani valjda i dalje željeli vojno surađivati s Ujedinjenim Kraljevstvom. Ako referendum o članstvu u EU, zakazan za 23. lipnja, i dovede do Brexit-a, kako objašnjava ova strana, tada će samo nekoliko tjedana kasnije – na NATO summitu zakazanom za 8. i 9. srpnja u Varšavi – zapadni vođe željeti više nego ikad prikazati svoje jedinstvo, posebice na obrambene teme.

Onkraj izglađenih izjava sa summita, to izgleda optimistično, ako ne i naivno. Europska je unija većinski sagrađena kroz suradnju Francuske i Njemačke, koje su tijekom sedam desetljeća investirale golemi politički napor i resurse u izgradnju jedinstvenog tržišta, zone jedinstvene valute, schengenskog prostora slobodnog kretanja bez putovnica, te zajedničke vanjske, sigurnosne i obrambene politike.

Berlin i Pariz će zato vjerojatno gledati na Brexit kao na neprijateljski potez. S jedne strane, oni su izveli veliki politički napor ne bi li ispunili zahtjeve Londona za ponovnim pregovaranjem o uvjetima britanskog EU članstva, jer su željeli da UK ostane u Uniji. S druge strane, EU se već grči pod dosad nezabilježenim sklopom kompleksnih sigurnosnih kriza (misleći tu na konfrontaciju s Rusijom, nered na Bliskom istoku, terorističke napade, i valove izbjeglica), tako da bi Brexit samo dodatno naštetio kredibilitetu europske suradnje suočene sa svim tim izazovima.

Dramatična europska podjela po pitanju rata u Iraku 2003. godine daje neke smjernice i oko potencijalnih učinaka Brexita na europsku obrambenu suradnju. U to vrijeme Britanija je čvrsto podržavala invaziju na Irak predvođenu SAD-om, dok su joj se Francuska i Njemačka vehementno suprotstavljale. Kao odgovor na tu situaciju, među ostalim, Berlin i Pariz su predložili uspostavu de facto EU vojnog stožera, što se kao ideju uvijek formalno blokiralo iz Londona, iz straha da bi takav potez mogao potkopati NATO strukture. Nakon Brexita, London više ne bi mogao blokirati takav prijedlog, a neki u Berlinu i Parizu mogli bi osjetiti izazov ponovnog oživljavanja te ideje.

Dapače, neslaganje oko Iraka na duži je rok otežalo EU-NATO suradnju. Trebao je pretežiti dio četverogodišnjeg razdoblja da se Berlin, London i Pariz nakon toga u potpunosti pomire – prvenstveno zato jer su do 2007. u svim tim zemljama na vlast došle nove vođe, koji su sa sobom donijeli i svježe ideje. Pomirenje odnosa nakon Brexita moglo bi trajati duže, imajući u vidu izuzetnu pravnu kompleksnost predstojećih postupaka razdruživanja. Ali, dok je pitanje britanskog EU članstva vrlo različita tema od rata u Iraku, postoje nade da političke posljedice Brexita ne bi direktno štetile dnevnoj suradnji EU-NATO.

To je još i više izraženo s obzirom da EU i NATO intenziviraju svoju suradnju na temama kao što je kibernetička sigurnost te suprotstavljanje hibridnim prijetnjama. Europska sigurnost traži da dvije institucije sa sjedištem u Bruxellesu surađuju mnogo uže, budući da među njima može biti provedeno povezivanje svega – od internih policijskih i obavještajnih mreža do eksternih vojnih operacija, od ekonomskih sankcija Rusiji do obrane teritorija. U najmanju ruku, stvarno teško da bi Brexit pomogao EU-NATO suradnji, budući da nakon njega UK više ne bi bila sudionica u EU-sigurnosnoj politici.

Dodatna nesreća Brexita je u činjenici da bi do njega došlo baš u trenutku kad britanske, francuske i njemačke obrambene politike pokazuju znakove stvarnog međusobnog približavanja. Svaka od prijestolnica ovih zemalja nedavno je obećala povećati svoja izdvajanja za obranu u nadolazećim godinama, odražavajući time teške sigurnosne krize s kojima se danas Europa suočava. Sve tri su dale važne doprinose NATO mjerama jačanja povjerenja usmjerenim prema saveznicama s istoka Europe, kao što je sudjelovanje u misijama nadzora zračnog prostora nad baltičkim državama. Sve tri su također rasporedile i snage ne bi li pomogle borbi protiv islamističkih terorista u Africi i na Bliskom istoku.

I dalje stoji činjenica da je Njemačka tradicionalno oklijevala u preuzimanju punog opsega borbenih uloga u inozemstvu. Ali, njihova pojačana podrška koaliciji protiv samozvane Islamske države nakon terorističkih napada u Parizu u studenom 2015. ukazuje na činjenicu da se i rasprava o obrani u Njemačkoj razvija. Francuska je ponekad bila sumnjičena za pretjerano prijateljsko ponašanje prema Rusiji, ali je ipak obustavila isporuku dva amfibijska nosača zrakoplova klase Mistral u ruke Moskve, a nakon ruske aneksije Krima 2014. godine. Britaniju se dugo optuživalo da je protiv EU obrambene politike. Pa ipak, dosad najuspješnija vojna misija EU, operacija protiv pirata u vodama ispred Somalije, vodi se iz britanskog vojnog stožera.

U osnovi, europska obrambena suradnja predstavlja priču o tri grada, budući da ona može u punini raditi samo ako se Berlin, London i Pariz slože. Britanski izlazak iz Europske unije učinio bi takvo političko poklapanje teže ostvarivim.

* gost autor Daniel Keohane stariji je istraživač u Centru za sigurnosne studije pri ETH Zurich. Ovaj je članak 1. ožujka ove godine objavljen pri zakladi Carnegie Europe (http://carnegieeurope.eu/), pod naslovom “European Defense and Brexit: A Tale of Three Cities”. U svom originalu on je dostupan na internetskoj adresi: http://carnegieeurope.eu/strategiceurope/?fa=62922

Posljednjih tjedan dana Francuska praktično pa ne silazi s naslovnica medija – prvo po pitanju terorističkih napada koje su radikalni islamisti izveli širom Pariza u noći od petka 14. studenog, pa onda i po lovu na teroriste koji je tome uslijedio. Na to se nadovezao i francuski predsjednik Francois Hollande, koji je u ponedjeljak, 16. studenog, pred oba doma francuskog parlamenta ustvrdio da je Francuska u ratu, ne bi li onda pokrenuo i široke promjene nacionalnog zakonodavstva, koje bi trebale olakšati suzbijanje takvog nasilnoga ekstremizma u zemlji. No, ponešto je manje pažnje završilo posvećeno s time povezanom sigurnosno-političkom događanju od utorka, 17. studenog – potezima koji su pri tome povijesno bitni na svoj način.

Tog je dana iz usta francuskog ministra obrane Jean-Yvesa Le Driana u javnost stigla informacija kako je nakon spomenutih terorističkih napada, a u svjetlu stava o svojevrsnom ratnom napadu na državu i narod, Francuska odlučila aktivirati postojeće međunarodne mehanizme kolektivne sigurnosti. No, za razliku od popularnoga shvaćanja ovih stvari, službeni Pariz pri tome nije odlučio aktivirati “famozni” 5. članak Washingtonskoga ugovora – koji čini osnovu NATO sustava kolektivne sigurnosti, upravo na kojeg su se pozvale Sjedinjene Američke Države kada su zatražile pomoć saveznika nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine – već se pribjeglo jednom drugom, usporedivom rješenju. Naime, u izboru raspoloživih sredstava, Francuska se na sastanku EU Vijeća za vanjske poslove odlučila na aktiviranje europskog sustava kolektivne sigurnosti reguliranog 7. stavkom 42. članka Ugovora o Europskoj uniji (Treaty of the European Union – TEU).

Kolektivna sigurnost na europski način

Drugi odjeljak Ugovora o Europskoj uniji, naslovljen “Odredbe o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici”, započinje već spomenutim 42. člankom, kojim je pravno utemeljena osnova obrambene politike EU. On glasi:

“1. Zajednička sigurnosna i obrambena politika sastavni je dio zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Ona Uniji osigurava operativnu sposobnost koja se oslanja na civilna i vojna sredstva. Unija ih može koristiti u misijama izvan Unije za očuvanje mira, sprečavanje sukoba i jačanje međunarodne sigurnosti u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih naroda. Izvršavanje tih zadaća obavlja se korištenjem kapaciteta koje osiguravaju države članice.

2. Zajednička sigurnosna i obrambena politika uključuje postupno oblikovanje zajedničke obrambene politike Unije. To će dovesti do zajedničke obrane, kada Europsko vijeće jednoglasno tako odluči. Ono u tom slučaju daje preporuku državama članicama da usvoje takvu odluku u skladu sa svojim ustavnim odredbama.

Politika Unije u skladu s ovim odjeljkom ne dovodi u pitanje poseban karakter sigurnosne i obrambene politike određenih država članica te poštuje obveze pojedinih država članica na temelju Sjevernoatlantskog ugovora, koje svoju zajedničku obranu ostvaruju u okviru Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) i u skladu je sa zajedničkom sigurnosnom i obrambenom politikom utvrđenom unutar tog okvira.

3. Države članice Uniji stavljaju na raspolaganje civilne i vojne kapacitete za provedbu zajedničke sigurnosne i obrambene politike, kako bi doprinijele ostvarivanju ciljeva koje je utvrdilo Vijeće. Države članice koje zajednički uspostave multinacionalne snage mogu ih staviti na raspolaganje zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici.

Države članice obvezuju se postupno poboljšati svoje vojne kapacitete. Agencija u području razvoja obrambenih kapaciteta, istraživanja, nabave i naoružanja (u daljnjem tekstu „Europska obrambena agencija“) utvrđuje operativne potrebe, promiče mjere za zadovoljavanje tih potreba te doprinosi utvrđivanju i, prema potrebi, provedbi bilo koje mjere potrebne za jačanje industrijskih i tehnoloških temelja u obrambenom sektoru, sudjeluje pri utvrđivanju europske politike kapaciteta i naoružanja te pomaže Vijeću pri procjeni poboljšanja vojnih kapaciteta.

4. Odluke koje se odnose na zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku, uključujući one kojima se pokreće misija navedena u ovom članku, Vijeće donosi odlučujući jednoglasno, na prijedlog Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku ili na inicijativu države članice. Visoki predstavnik može, prema potrebi, zajedno s Komisijom, predložiti korištenje nacionalnih sredstava i instrumenata Unije.

5. Vijeće može izvršenje zadaće, u okviru Unije, povjeriti skupini država članica u svrhu zaštite vrijednosti Unije i služenja njezinim interesima. Izvršenje takve zadaće uređeno je člankom 44.

6. Države članice čiji vojni kapaciteti ispunjavaju više kriterije i koje su se u ovom području uzajamno više obvezale radi obavljanja najzahtjevnijih misija, uspostavljaju stalnu strukturiranu suradnju u okviru Unije. Takva je suradnja uređena člankom 46. Suradnja ne utječe na odredbe članka 43.

7. Ako je država članica žrtva oružane agresije na svoje državno područje, ostale države članice obvezne su pružiti joj pomoć i potporu svim sredstvima kojima raspolažu, u skladu s člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda. To ni na koji način ne dovodi u pitanje poseban karakter sigurnosne i obrambene politike određenih država članica.

Obveze i suradnja u ovom području moraju biti u skladu s obvezama preuzetima u okviru Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora, koja, za države koje su njezine članice, ostaje temelj njihove kolektivne obrane i forum za njezinu provedbu“.

Pri tome, treba napomenuti kako je spomenuti stavak 7 ovog članka u Lisabonski ugovor ubačen na prvotni zahtjev Grčke, koja je nastojala zadobiti i određenu mjeru kolektivne zaštite odvojenu od NATO sustava (zasnovano na činjenici da je Turska doduše članica NATO, ali ne i Europske unije). Dok su donedavno trajale teorijske diskusije o pravome značenju ove odredbe – je li ona zaista jednakovrijedna spomenutom članku 5 iz NATO sustava, ili nije – od 17. studenog ove godine te su se dileme krenule rješavati u praksi, budući se Francuska pozvala na ovu normu i time natjerala EU da njeno djelovanje isproba u stvarnosti. Istini za volju, prilično je jasno kako je baš takvo jačanje europskog okvira sigurnosti te obrane i bilo u pozadini ovog francuskog poteza – budući je prilično jasno kako će kontekst tragičnih posljedica prošlotjednog terorističkog napada ujedno i donekle utišati inače glasne protivnike ikakve samostalne obrambene politike EU.

Što je tu zapravo rečeno?

Prije svega, treba podrobnije razložiti samu spomenutu EU odredbu o kolektivnoj sigurnosti, o kojoj je ovdje riječ. Kao prvo, ona se načelno odnosi na sve članice EU, one koje su ujedno članice NATO saveza, ali i one koje to nisu (Austrija, Cipar, Finska, Irska, Malta i Švedska). Pri tome, neutralnim je EU državama tu ostavljen određen izlaz iz režima, ako one to požele – gdje formulacija da se “ni na koji način ne dovodi u pitanje poseban karakter sigurnosne i obrambene politike određenih država članica” jasno upućuje upravo na neutralne Austriju i Švedsku.

Kao drugo, čitav se ovaj režim za pojedinu državu odnosi na situaciju “oružane agresije na svoje državno područje“. Time se izdvaja slučaj napada po svojoj prirodi sličan ratu, za razliku od situacije definirane kroz Klauzulu solidarnosti EU – gdje članak 222. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (Treaty of the Functioning of the European Union -TFEU) izričito spominje samo slučajeve “terorističkog napada, žrtva prirodne nepogode ili nesreće izazvane ljudskim djelovanjem“. Dok smo o Klauzuli solidarnosti već podrobnije pisali na portalu Obris, spomenimo ovdje tek da je tu riječ o sustavu pretežito usmjerenom prema resorima unutarnjih poslova – dok se EU sustav kolektivne sigurnosti ipak izravnije referira na sektore obrane država članica. I opet, iako je i spomenuta EU klauzula solidarnosti načelno davala pristup sličnoj razini pomoći partnera, francusko pozivanje na EU kolektivnu sigurnost opet ukazuje na želju te nacije da ojača dosada poprilično zanemarenu tematiku zajedničkih obrambenih sposobnosti Europske unije.

Kada je riječ o opsegu onoga na što se može računati zazivanjem ove odredbe, ovdje je navedena obveza suradnje država članica kroz “pomoć i potporu svim sredstvima kojima raspolažu“. I dok jasno pozivanje na ta “sva sredstva kojima države raspolažu” barem na prvi pogled ovo čini jakim međunarodnim instrumentom, spomen “pomoći i potpore” zapravo otvara golemi prostor za partnersko djelovanje – ne samo neposrednim snagama ili robom, već i posrednijim uslugama koje bi ipak predstavljale potporu tako ugroženoj članici EU.

Uz već spomenuti izlaz ostavljen za neutralne države EU, tu su još postavljene dvije čvrste ograde koje ograničavaju djelovanje ovoga režima. Kao prvo, spomenut je članak 51. povelje Ujedinjenih naroda – sadržan u Poglavlju 7 Povelje, koje se tiče djelovanja po pitanju ugroza miru, kršenja mira i akata agresije u međunarodnim odnosima. Taj članak, inače posljednji po redu u ovome poglavlju, tiče se prava na samoobranu u slučaju vanjskoga napada (samostalno ili u sklopu sigurnosnih organizacija), a njegov tekst kazuje:

“Ništa u ovoj Povelji neće ograničiti urođeno pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu ako dođe do oružanoga napada na članicu Ujedinjenih naroda, sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere nužne za održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti. Mjere poduzete od članica pri izvršavanju ovoga prava na samoobranu će biti odmah prijavljene Vijeću sigurnosti i neće na bilo koji način utjecati na ovlasti i odgovornosti Vijeća sigurnosti po ovoj Povelji, a za svakodobno poduzimanje takvih akcija koje se smatra potrebnima za održavanje i obnovu međunarodnoga mira i sigurnosti“.

Njime Ujedinjeni narodi osiguravaju legitimno pravo na samoobranu u slučaju napada, dok ionako čitav sustav UN nastoji ograničiti i osuditi agresivno korištenje prijetnji ili sile protiv teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti drugih država (što se i izrijekom osuđuje u 2. članku Povelje UN). Ovom se odredbom akti samoobrane u slučaju takvoga agresivnog oružanog napada uklapaju u sustav mirovnog djelovanja organizacije UN – što je onda preuzeto i u sustav NATO saveza, te izričaj spomenutog stavka 7 članka 42 Ugovora o Europskoj uniji.

Kao drugo,  spomenuti sustav kolektivne sigurnosti EU dodatno je ograničen i jasno izraženom obvezom usklađivanja čitavog djelovanja prema odredbi 42.7. Ugovora o Europskoj uniji s NATO sustavom – ujedno i uz izričito davanje prednosti obvezama preuzetima u okviru NATO. Tu je sam NATO definiran kao (1) “temelj” kolektivne obrane za zemlje koje su njegove članice, te (2) kao “forum” za provedbu ikakve kolektivne obrane tih članica. Ovom je odredbom usporedivi sustav EU faktično podređen paralelnom funkcioniranju sustava kolektivne obrane NATO saveza, za sve one države EU koje su ujedno članice obaju tih sustava. Dok ovo podređivanje ima manje utjecaja na zemlje koje su izvan NATO saveza, pa one imaju onda i ponešto veću načelnu slobodu djelovanja – ta je sloboda praktično ograničena činjenicom (namjerno) slabe razvijenosti EU sustava zajedničke obrane, čiji su kapaciteti za ikakvo samostalno vođenje zajedničkih vojnih operacija radikalno manji od onih u okrilju NATO saveza.

Kako dalje u praksi?

Budući je EU sustav kolektivne sigurnosti 17. studenog ove godine aktiviran po prvi put od svog formiranja, automatski se otvorilo i pitanje što taj sustav zapravo znači i kako će se krenuti u njegovu primjenu. Jedina iole usporediva situacija ovoj dogodila se u listopadu 2001. godine, kada su Sjedinjene Američke Države aktivirale članak 5. Washingtonskog ugovora – akt poprilično usporedive strukture i načelnog značenja prema ovoj odredbi iz 7 stavka članka 42 Ugovora o Europskoj uniji. Dakle, kao što su tada SAD svojim saveznicima uručile listu zahtjeva, nešto se slično očekivalo i od Francuske ovih dana. Temeljem takvih definiranih potreba, uslijedilo bi onda bilateralno usuglašavanje moguće pomoći i potpore sa svakom od pojedinačnih zemalja EU. Ovu situaciju u RH načelno definira odredba članka 52. Zakona o obrani iz 2013. godine, naslovljena “2.6. Uporaba Oružanih snaga u pružanju pomoći u obrani državama članicama Europske unije”, koja glasi:

“(1) Oružane snage mogu se uporabiti kao pomoć u obrani državama članicama Europske unije.

(2) Odluku o djelovanju Oružanih snaga iz stavka 1. ovoga članka donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade i uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike.

(3) Na temelju odluke Hrvatskoga sabora iz stavka 2. ovoga članka Predsjednik Republike naređuje uporabu i dodjeljivanje dijelova Oružanih snaga nadležnim zapovjedništvima države članice kojoj se upućuje pomoć.

(4) Predsjednik Republike na prijedlog ministra obrane utvrđuje nacionalna ograničenja uporabe i izuzeća u uporabi“.

No za pokretanje ovoga postupka potreban je prvo jasan i nedvojben zahtjev kojim se konstatira potreba za pružanjem pomoći zasnovana na pozitivnim propisima EU. Na tim se temeljima onda pokreće daljnje usuglašavanje – prvo bilateralno između RH i zemlje tražiteljice pomoći, a onda i nacionalno, temeljem definiranog prijedloga Vlade RH o pružanju takve pomoći. I zaista, do predaje takvog službenog zahtjeva iz Francuska je navodno došlo jučer, 20. studenog, kada je u Ministarstvo obrane Republike Hrvatske službeno stigao popis francuskih načelnih zahtjeva za obrambenu “pomoć i potporu” utemeljen na EU sustavu kolektivne sigurnosti iz članka 42 TEU.

Kako saznajemo, a u skladu s prethodnim očekivanjima, bila je tu riječ o dva osnovna moguća područja djelovanja: (1) o pomoći u borbi protiv organizacije ISIS, prvenstveno na prostoru Sirije i Iraka, te (2) o potpori pri provođenju postojećih operacija Europske unije u Africi – gdje bi se jačim angažiranjem partnerskih država na prostorima podsaharske Afrike oslobodio dio ondje djelujućih francuskih snaga, ne bi li one onga mogle biti odaslane u djelovanja na primarnome prostoru borbe protiv tzv. Islamske države. U slučaju da Hrvatska odluči više ili manje izaći u susret ovim molbama za pomoć iz Francuske – niz je načina na koje se može ostvariti relevantne aktivnosti potpore.

Što se tiče same pomoći na ujedinjenome bojištu Sirije i Iraka, jasno je da tu Hrvatska nema što tražiti na način kako to rade velike svjetske sile (gdje zrakoplovnim snaga djeluje niz država, a i sama je Francuska onamo u srijedu 18. studenog otposlala svoj nuklearni nosač zrakoplova R91 Charles De Gaulle). No, budući da RH već dugo razmatra ozbiljnije uključivanje u obuku kurdskih boraca na sjeveru Iraka (koji su vrlo aktivni u neposrednoj borbi s vojskom tzv Islamske države) – takva bi se aktivnost zapravo sjajno uklopila u sve ovo što sada spominje Francuska.

Što se potpore u Africi tiče, i ondje stvari za Hrvatsku i njene oružane snage zapravo ne predstavljaju potpunu nepoznanicu. Naime, Hrvatska je već u više navrata promišljala slanje svojih ljudi u Mali. Dakle, iako se do sada nacionalno sudjelovanje RH u misijama suzbijanja islamističke pobune u toj državi pretežito svelo na doniranje manje količine vojne opreme – barem su do određene razine detaljnosti bile promišljane potrebe i modaliteti nekakvog šireg uključivanja u tamošnja vojno-politička događanja. Iako se i o Srednjeafričkoj Republici moglo čuti ponešto, tu su stvari ostale bitno mutnije i manje definirane – tako da je i realna mogućnost ikakvog hrvatskoga uključivanja ondje samim time usporedivo manja.

Uz to, kao treća se mogućnost potpore, naravno, pojavljuje i jača sigurnosno-obavještajna suradnja. Republika Hrvatska kao granična država EU prema prostoru nestabilnosti u regiji – prema Bosni i Hercegovini, ali i Crnoj Gori te Srbiji – može itekako biti od koristi Francuskoj, ali i čitavoj EU. Posebice je tu važna hrvatska uloga kao lokalnog izviđača po pitanju radikalnoga islamizma u susjednoj BiH, koji je pojava čije se tragične odbljeske u javnosti vidjelo i u Sarajevu proteklih dana.

]]> https://obris.org/hrvatska/proslotjedna-eu-sigurnosna-guzva-u-litvi/ Tue, 10 Sep 2013 01:11:40 +0000 http://obris.org/?p=17984  

Krajem prošloga tjedna političke elite čitavoga kontinenta okupile su se u Vilniusu, glavnome gradu Litve. Ondje su se u 4 dana, od srijede do subote, održavala tri odvojena, a ipak poprilično povezana skupa – (1) Međuparlamentarna konferencija o Zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, te Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici (Inter-Parliamentary Conference for the Common Foreign and Security  Policy and the Common Security and Defence Policy, od 4. do 6. rujna), (2) Neformalni sastanak ministara obrane EU (od 5. do 6. rujna) i konačno, (3) Neformalni sastanak ministara vanjskih poslova zemalja EU (Gymnich), 6. i 7. rujna. Sva ova tri skupa održana su u glavnome gradu Republike Litve, države koja u drugoj polovici 2013. predsjeda Europskom unijom. Na svim ovim aktivnostima sudjelovali su i razni hrvatski dužnosnici.

Ministrica Vesna Pusić bila je na vanjskoposlovnome sastanku, zamjenica ministra obrane Višnja Tafra predstavljala je Hrvatsku na sastanku ministara obrane, dok je na Inter-parlamentarnoj konferenciji boravilo oveće izaslanstvo Hrvatskog sabora u sastavu: predsjednik Odbora za vanjsku politiku Milorad Pupovac, predsjednik Odbora za obranu Tomislav Ivić, potpredsjednica Odbora za obranu Dunja Špoljar, potpredsjednik Odbora za europske poslove Jozo Radoš i član Odbora za vanjsku politiku i Odbora za obranu Davor Božinović. Već uvidom u ovaj niz imena, vidi se nastavak sad već polagano tradicije da obrambeni resor RH u međunarodnim skupovima bude predstavljen predstavnicima ranga nižeg od ministarskog, što nije neoprostivo, ali ipak umanjuje dosege, jačinu i uspješnost takvih sudjelovanja.

1. Međuparlamentarna konferencija o CFSP i CSDP

Anders Fogh Rasmussen pred Međuparlamentarnom konferencijom u Vilnijusu

Trodnevna Međuparlamentarna konferencija o Zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, te Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici EU (Inter-Parliamentary Conference for the Common Foreign and Security  Policy and the Common Security and Defence Policy) održavana je u prostorima litvanskoga parlamenta (Lietuvos Respublikos Seimas). Ovaj je skup nastao temeljem ideje o spajanju zasjedanja predsjednika odbora za vanjske poslove i odbora za obranu europskih parlamenata, iznesene u travnju 2012. godine. Zasjedanje od prošloga tjedna bilo je treće takvo po redu do sada (prvo u Paphosu, na Cyprus, 10. i 11. rujna 2012. godine, drugo u Dublinu, u Irskoj, 24. i 26. ožujka 2013.), i ono predstavlja najvažniji parlamentarni događaj tijekom litvanskoga predsjedanja Europskom unijom. Na njemu su, uz niz stranih parlamentaraca, bili prisutni i Catherine Ashton, Visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, kao i Anders Fogh Rasmussen, glavni tajnik NATO saveza.

Osim dvaju spomenutih polja rada, vezanih neposredno uz vanjsku, sigurnosnu te obrambenu politiku Unije, posebna je tema ovoga skupa bilo i tzv. Istočno partnerstvo, tema na kojoj Litva posebno inzistira tijekom svojih 6 mjeseci na čelu EU. Riječ je o inicijativi EU, kojom se od sredine 2008. pokušava mimo Ruske Federacije sustavno razvijati odnose s nizom zemalja Istočne Europe (Bjelorusija, Ukrajina, Moldova), te s Kavkaza (Gruzija, Armenija, Azerbejdžan). Takav naglasak i ne čudi, ako se ima u vidu da će Litva 28. i 29. studenog ove godine u Vilniusu ugostiti i zasebni skup baš na ovu temu – EU Eastern Partnership Summit – na kojem se očekuje i potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU i Ukrajine.

Otvaranje Međuparlamentarne konferencije u Vinijusu

Uz to, na skupu kojeg je otvorila litvanska predsjednica Dalia  Grybauskaitė navodno se analiziralo i EU obrambene ambicije suprotstavljene stvarnim mogućnostima EU zemalja na području obrane. Pričalo se i o suradnji EU i NATO u vanjskoj politici i obrani, gdje posebno treba istaknuti i izlaganje glavnog tajnika NATO saveza Andersa Fogha Rasmussena. On se založio za veća ulaganja u područje sigurnosti u EU i NATO zemljama – kako financijski, tako i politički. Po Rasmussenu, bez toga će Europa biti osuđena na poziciju sporednoga promatrača u svijetu. No i tu, kao i u brojnim drugim područjima, do izražaja jasno dolaze brojne paralele EU i NATO saveza – koje zato i traže usku te aktivnu suradnju ovih dviju međunarodnih organizacija.

Nije bilo moguće pobjeći ni od teme stanja u Siriji i Egiptu, gdje je osuđeno korištenje kemijskoga oružja, najavljen je i oštar odgovor počiniteljima, ali nije specificirano što bi on zapravo mogao biti. Za kraj spomenimo i činjenicu da je ovaj skup i izričito bio najavljen kao dio predigre pred zajedanje Europskoga vijeća u prosincu – u dugo vremena prvoga skupa ovog tijela, posvećenog prvenstveno obrambenim temama u okviru Europske unije.

2. Neformalni sastanak ministara obrane EU

Pet ministara obrane čije zemlje sudjeluju u upravo aktivnoj EU borbenoj skupini

Dok je još trajalo okupljanje ministara obrane u Vilniusu, 5. rujna, ondje je već bio održan skup 5 ministara obrane koji trenutno imaju snage u sklopu aktivne EU borbene skupine. Tu su Ujedinjeno Kraljevstvo, Latvija, Nizozemska, Švedska i Litva krenule raspravljati o efikasnijim modelima budućeg korištenja ovog EU vojno-organizacijskoga oblika u slučajevima kriza, o dužem trajanju pripravnosti pojedinih EU borbenih skupina (koje bi onda smanjilo i troškove pripreme i obuke trupa), te o ujednačenijim modelima snošenja troškova aktivacije ovih EU postrojbi.

Ove su se teme onda prelile i na neformalni sastanak EU ministara obrane – skup s ukupno oko 350 sudionika, koji je u Nacionalnoj galeriji umjetnosti u Vilniusu započeo u četvrtak, 5. rujna, kasno popodne. To je okupljanje imalo dva osnovna radna dijela. Prvi je radni dio održan u četvrtak kasno popodne, te zaključen radnom večerom, sve to i uz sudjelovanje i Andersa Fogha Rasmussena, glavnog tajnika NATO saveza, generala Patricka de Rousiersa, predsjedavatelja European Union Military Committee (EUMC), te Claude-Francea Arnoulda, izvršnog direktora European Defence Agency (EDA). Na njemu se sumiralo stanje europske sigurnosne i obrambene politike temeljem izvještaja Visoke izaslanice Catherine Ashton. Zemlje članice podržale su postupno optimiziranje ove politike, postupaka i sposobnosti – posebice na području jačanja sposobnosti planiranja i provođenja kriznog upravljanja (s civilne i vojne strane). Ovo izvješće baronese Ashton predstavlja kraj prve faze priprema za sastanak Europskoga Vijeća u prosincu – prvog takvog skupa na teme sigurnosti i obrane u proteklih pet godina. Na tom će temelju Herman van Rompuy sastaviti preporuke za sam prosinački sastanak, te će se razraditi prioriteti, prijedlozi i konkretna zaduženja – koja bi Europsko Vijeće trebalo svojim odlukama onda i potvrditi.

Hrvatska predstavnica Višnja Tafra u društvu slovenskog ministra obrane Romana Jakiča

Spomenuta radna večera iskorištena je za upoznavanje sudionika skupa sa stanjem EU operacija (EUTM Mali, EUTM  Somalija, EUNAVFOR Atalanta), a dotaknuto je i pitanje Sirije. Dok je bilo osvrta na opće pogoršanje sigurnosnoga stanja na južnim rubovima EU, svi su posebno osudili korištenje kemijskoga oružja u Siriji, označeno i kao bitno kršenje međunarodnoga prava. Dok navodno nitko nije dvojio da je kemijsko oružje u Siriji koristio režim Bashara al-Assada, ipak nije postignut konsenzus po pitanju vojne intervencije – kojoj se protivio niz zemalja, među ostalima i Slovenija. Dublja je rasprava o ovoj temi tu bila ostavljena za neformalni skup ministara vanjskih poslova, koji je u Vilnijusu započeo u petak, 6. rujna – o čemu nešto kasnije.

Uz to, spomenuta je i misija EUFOR Althea u Bosni i Hercegovini, gdje se većina zauzela za produženje njenoga mandata (o čemu će više riječi biti u listopadu, na skupu EU Vijeća za vanjske poslove). Hrvatska je tu u skupini zemalja (uz Austriju, Bugarsku, Mađarsku, Rumunjsku, Slovačku, Sloveniju i Ujedinjeno Kraljevstvo) autorica “non-papera” o budućnosti ove operacije, kojim se, uz ostalo, izražava zalaganje i za izvršnoga mandata ove operacije, vezanog s napretkom BiH prema euro-atlantskim integracijama.

Neformalni skup ministara obrane zemalja EU, prvi dan

Drugi radni dio ovoga sastanka odrađen je ujutro, u petak 6. rujna, kada je Michel Barnier, povjerenik Europske komisije za unutarnje tržište i usluge, predstavio svoj izvještaj nazvan “Za konkurentniji i učinkovitiji obrambeni i sigurnosni sektor” (“Towards a more competitive and efficient defence and security sector”) – dokument usvojen 24. srpnja ove godine, kojim se želi urediti temelje nove europske obrambeno-industrijske politike. U njemu Europska komisija predlaže: (1) jačanje unutrašnjeg tržišta EU za potrebe obrane i sigurnosti, (2) razvoj obrambeno-industrijske politike EU, (3) jačanje usporednica među civilnim i vojnim istraživanjima, (4) omogućavanje dostupa nevojnim sigurnosnim sposobnostima EU, (5) povezivanje civilnih i vojnih djelovanja u svemiru, (6) potporu oružanim snagama pri smanjivanju trošenja energije (na kojem je tragu i otvaranje ustanove “NATO Energy Security Centre”, u Vilniusu 6. rujna) , te (7) pomoć europskim obrambenim industrijama u pristupu svjetskim tržištima. Povezivanja vojnih industrija na razini EU trebala bi pojačati i suradnju pojedinih država članica, na čemu aktivno rade i Europska komisija i EDA (European Defence Agency). Uz to, otvaranje europskih programa pomoći i manjim te srednjim poduzećima mogla bi ojačati i ukupnost europskih vojno-industrijskih sposobnosti.

3. Neformalni sastanak ministara vanjskih poslova zemalja EU (Gymnich)

Neformalni sastanak ministara vanjskih poslova EU, prvi dan

Za razliku od sličnog skupa obrambenih ministara, ministri vanjskih poslova zemalja EU mogli su se pohvaliti da su sudjelovali na Gymnichu. Riječ je tu o žargonskome nazivu za najstariju formu neformalnog susretanja EU ministara, nazvanu prema imenu dvorca u Njemačkoj, gdje je prvi takav sastanak 1974. održan. Ovi se sastanci načelno održavaju u šestomjesečnome ritmu, nedugo prije EU summita, a cilj im je raspraviti teme koje će onda biti predmetom formalnih razgovora na većem i javnosti zamjetnijem skupu. Upravo zato, Gymnich sastanci na svome kraju ne donose formalne zaključke ili službene izjave.

Upravo je takav jedan skup održan u Vilniusu, 6. i 7. rujna, u istoj onoj Nacionalnoj galeriji umjetnosti, u kojoj su se samo dan ranije jednako neformalno okupili i ministri obrana zemalja EU. Ondje se u petak, 6. rujna, pod predsjedavanjem Visoke predstavnice za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Catherine Ashton pričalo o pripremama za zasjedanje Europskoga vijeća u prosincu ove godine – o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici EU, kao i o ukupnoj budućnosti obrane i sigurnosti u Europi. Uz to, okupljeni ministri osvrnuli su se i na stanje u istočnom i južnom susjedstvu EU. Litva, koja se jako zalaže za pitanje Istočnog partnerstva, ukazala je i na probleme s kojima se tu susreće Europska unija – nailazi se na pritiske iz Ruske Federacije, posebice u Ukrajini.

Prostor održavanja skupa G20 2013. godine, palača Konstantinovski u Sankt Petersburgu

Usprkos poprilično uravnoteženom skupu tema najavljenih za razmatranje na ovome skupu, na kraju je većina vremena navodno otišla na razmatranje pitanja Sirije. Ova rasprava – svojevrsni nastavak diskusija sa skupa G20 (održanog u Sankt Petersburgu, 5. i 6. rujna) – osvrnula se na katastrofalnu humanitarnu situaciju u Siriji, osuđeno je korištenje kemijskoga oružja u sukobu, istaknuta je tu i pretpostavljena krivica režima Bashara al-Assada, te je ipak ukazano i na ulogu Ujedinjenih naroda pri utvrđivanju odgovornosti za ta zlodjela. To su diskusije u kojima se EU ministrima vanjskih poslova pridružio i  John Kerry, ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država. On je, uz ostalo, u subotu, 7. rujna, okupljene izvjestio i o tijeku svojih napora na postizanju mira na Bliskome istoku (pregovori Palestinaca i Izraela).

Za kraj

Konačno, spomenimo i činjenicu kako je čitav ovaj niz bitnih sastanaka u Hrvatskoj gotovo pa prošao sasvim “ispod radara” javnosti. Za razliku od dobroga dijela Hrvatskoj susjednih zemalja, u Zagrebu se tek ovlaš moglo zaključiti koja je množina raznih dužnosnika u to doba bila na Baltiku. Službena priopćenja nadležnih ministarstava nisu o ovim skupovima pružila ništa izvan stvarno osnovnih informacija – što i ne čudi kad se vidi da su dobrim dijelom sastavljana unaprijed, na temelju najava i dnevnih redova pojedinih skupova. Uz to, praktično pa ni u jednom od tih priopćenja ili vijesti nema traga ni stavovima Hrvatske o svim pitanjima koja su se u Vilnijusu obrađivala. Nažalost, u posljednje je vrijeme ovo gotovo pa redovita praksa, koja nije dobra. Ona u velikom dijelu ima za posljedicu i izostanak kako svijesti o događanjima o kojima se u Vilniusu pričalo, tako i dojma o poslu te politici koje državni vrh Hrvatske po pojedinim pitanjima vodi. U takvoj lošoj situaciji zapravo i nije velika razlika – radi li se tu o nedostatku javnoga dojma po pitanjima s polja obrane, sigurnosti ili vanjskih poslova.