Za početak treba naglasiti kako nema sumnje da je Ukrajina posljednjih mjeseci vidljivo popunila prazninu u svom arsenalu vođenih zračnih oružja te tako, uz donedavno prominentne sustave tzv. „dubokih udara“ u Rusiju te brojna taktička sredstva (prvenstveno razne bespilotne letjelice kratkog dometa), sada raspolaže i ozbiljnim fondom oružja za udare tzv. „srednjeg dometa“. Pritom pojam „srednjeg dometa“ nije onaj iz vokabulara međunarodne raketne tehnologije – gdje se kod kontrole naoružanja na polju balističkih raketa „srednjim dometom“ tradicionalno definirao raketni doseg od oko 300 do 1.000 kilometara – da bi danas ta tehnologija bila uklopljena u raketni domet „balističkih raketa namijenjenih korištenju na razini pojedinog bojišta“ (Theatre Ballistic Missiles) s dometom od 50 do 3.000 kilometara, koji odgovaraju skupu nekadašnjih definicija raketa kratkog i srednjeg dometa.

Taktički ili kratki domet u Ukrajini

Za razliku od toga, na bojištima širom Ukrajine dometi se definiraju „kratkima“ ili taktičkima prvenstveno kada obuhvaćaju praktični domet teškog pješačkog te klasičnog cijevnog topništva – dakle, otprilike 40 km od oružja. U ovaj pojas treba računati i određeno zaleđe za položaje branitelja, pa onda liniju bojišta (koliko je tako nešto moguće povlačiti u doba intenzivnih infiltracija i prožimanja položaja u zonama borbi) i potom prostor u taktičko zaleđe protivnika. Dok obje strane već neko vrijeme do bojišnice često mogu redovito doći tek besposadnim sredstvima (bilo za opskrbu ili evakuaciju ranjenih), a tek ponekad i motornim vozilima ili pješice – upravo se prijelaz prema toj posljednje spomenutoj zoni u zaleđu neprijatelja učestalo definira kao tzv. „zona smrti“. Riječ je o području intenzivnog djelovanja brojnih besposadnih sustava za izviđanje i izvođenje zračnih udara (bilo bacanjem bombi, zapaljivih sredstava, postavljanjem mina ili izvođenjem kamikaza-udara).

Besposadne letjelice koje se za to koriste, bilo teretne ili kamikaza-dronovi, najčešće su vođene radijskim signalima ili optičkim vlaknima. One kojima se upravlja putem radijskih signala načelno su osjetljive na ometanje, signal im slabi s povećanjem udaljenosti, a na upravljivost utječu i prirodne prepreke raznih vrsta – na što se odgovara postavljanjem radijskih repetitora ili instaliranjem satelitskih sustava komunikacije (što je pogodno samo za veće i teže letjelice). S druge strane, letjelice vođene optičkim vlaknom uglavnom nisu osjetljive na sredstva elektroničkog ratovanja, no osim baterije i bojne glave moraju nositi još i namotaj optičkog vlakna kojim se upravljaju – a takvi namotaji mogu biti duljine od desetak pa do maksimalno oko 60 km, što lako može biti ozbiljan dodatni teret, a time opet i svojevrsno ograničenje dometa te raspoloživog ubojnog sredstva.

Dugi/strateški i srednji dometi u Ukrajini

Ukrajinski napad dronovima na rusku kemijsku tvornicu Nevinomiskij Azot u Stavropoljskom kraju

Nasuprot tome, kada se u kontekstu rata Ruske Federacije i Ukrajine govori o strateškom ili „dugom dometu“ – u pravilu je riječ o udarima daleko u rusko zaleđe. Dakle, iz pogranične zone, pa preko međunarodnih granica Ukrajine, i onda u unutrašnjost ruskih oblasti. Pritom se tako uporabljivi zračni sustavi lansiraju s nekoliko desetaka kilometara unutar Ukrajine, obično iz unutrašnjosti države ili iz pograničnih regija Černihiv, Sumi ili Harkiv, a ciljevi su obično udaljeni od nekoliko stotina kilometara pa sve do oko 2.100 km (kao višestruki napadi izvedeni na rusku rafineriju Antipinsky u sibirskom gradu Tjumenu, ponovljeni i 6. lipnja ove godine). Uz pojedine komplekse energetske infrastrukture u europskom dijelu Rusije, na Uralu i neposredno iza njega – na ukrajinskoj meti su često i velika vojna skladišta, kompleksi ruske vojne industrije te pojedine ključne transportne točke. Dakle, tu se koriste posebno građena oružja (nekad i prerađeni mali avioni, danas uglavnom dronovi i rakete dugog dometa), a ciljevi napada u pravilu imaju vojnu ili gospodarsku svrhu strateški bitne razine.

Ono što ostaje između ove dvije opisane kategorije predstavlja tzv. „srednje domete“ na bojištima rata u Ukrajini, ugrubo udaljene od 40 do 300 km od mjesta lansiranja pojedinih oružja. Napomenimo da je u toj zoni od početka rata Ukrajina imala ponešto raspoloživih borbenih sredstava, prvenstveno u kategoriji raketnog topništva (posebno većih kalibara, kao stari BM-30 Smerč) i balističkih raketa kratkog dometa (sustav OTR-21 Točka, s NATO oznakom SS-21 Scarab), no ta oružja nisu bila precizna te su se koristila za gađanje bilo prostorno većih ciljeva ili se nastojalo točkastu metu pogoditi saturacijom s više oružja (kao kod napada na luku u Berdjansku 24. ožujka 2022., kada se nizom raketa Točka gađalo skupinu ruskih vojnih brodova, amfibijskih transportera).

Načelnik GS OS Ukrajine general Sirski i zapovjednik Snaga bespilotnih sustava Brovdy

Kasnije se dio ovih dometa moglo pokriti i bitno preciznije gađanjem iz američkih modernih višecijevnih lansera (bilo M270 MLRS ili M142 HIMARS) – gdje se od kraja lipnja 2022. prvo bilježilo brojne napade po ruskim terenskim skladištima ubojnih sredstava u neposrednom zaleđu fronte, izvan preciznog dometa topništva (uz tzv. „HIMARS Time“, svake večeri iza 21 sat, što je uskoro dovelo do strukturnog preslagivanja i odmicanja čitave ruske terenske logistike u Ukrajini). To se nadogradilo tijekom svibnja 2023. dolaskom u Ukrajinu modernih krstarećih raketa koje se lansiraju iz borbenih zrakoplova, bilo iz Velike Britanije (Storm Shadow) ili Francuske (SCALP ER) – s dometom maksimalno do 550 km, uz činjenicu da se tek od 2024. njima smjelo gađati i ciljeve u Rusiji (od svibnja te godine za rakete iz Francuske te od srpnja za one iz Velike Britanije). Zatim, od listopada 2023., takav je arsenal proširen i američkim balističkim raketama ATACMS, za lansiranje iz već spomenutih višecijevnih lansera M270 MLRS ili M142 HIMARS – kasnije s dometom maksimalno i do 300 km (uz dozvolu za gađanje i ciljeva u Rusiji od studenoga 2024.). Uz to, Ukrajina je postupno dobila pristup i do nekoliko tipova tzv. „jedrećih“ ili „planirajućih bombi“, prvenstveno američkih dogradnih kompleta JDAM-ER (dostupnih Ukrajini od siječnja 2023., prvo u verziji za bombe od 250 kg, pa onda od veljače 2025. i za bombe od 500 kg) i francuskih AASM Hammer (od siječnja 2024.) – sve to iskoristivo u dometima otprilike do 70 km od točke zračnog ispuštanja (ovisno i o visini lansiranja). Iako se već i tim naoružanjem itekako ponekad gađalo ciljeve u dubokom zaleđu fronte, na okupiranim prostorima Ukrajine do ruske granice – spomenimo napade raketama Storm Shadow na industriju u Lugansku sredinom svibnja 2023. ili po strateški bitnom mostu kod Čongara (na spojnici Krima i okupiranog dijela Hersonske oblasti) u lipnju 2023., odnosno gađanja raketama ATACMS željezničkog čvorišta Džankoj na Krimu (veljača 2024.) ili ciljeva u Sevastopolju (lipanj 2024.) – sva su takva oružja (1) bila i ostala malobrojna, i time iskoristiva tek za povremene napade strateške važnosti. Osim toga, sva su ona bila i (2) vrlo skupa – što ih je činilo neracionalnima za gađanje brojnih jeftinijih ruskih meta – te su (3) ipak bila i bez neposrednog vođenja, pa time strukturno nepogodna za gađanje ruskih pokretnih ciljeva.

Novo doba sviće početkom 2026.

Ruske upute – kako prepoznati ukrajinske dronove?

Sve ove tri karakteristike ukrajinskog naoružanja srednjeg dometa počele su se mijenjati tijekom 2025. godine, da bi se „novo normalno“ počelo odražavati i u javnosti početkom 2026. godine. Naime, Ukrajina je tijekom 2025. učila lekcije ruskog Centra „Rubikon“ (specijalne postrojbe osnovane u kolovozu 2024.) o važnosti koncentriranih napada u pozadinu bojišta, kojima se prekida neprijateljska logistika i time otvara put vlastitim ofenzivnim akcijama. Za potrebe takvih djelovanja prvo je bilo pojačano i ukrajinsko korištenje kamikaza-dronova upravljanih dugim optičkim vlaknima, da bi se onda krenulo koristiti i više novih vrsta ukrajinskih bespilotnih letjelica – bilo onih s fiksnim krilima ili dotadašnjih FPV-dronova nadograđenih prstenovima ili krilima za pojačani uzgon (time i produljen domet). Ujedno se, uz korištenje izravnog vođenja ukrajinskih pilota dronova, počelo čuti i za automatizirano vođenje letjelica u terminalnoj fazi, čime se samo izvođenje napada učinilo otpornijim na raznolike neprijateljske mjere elektroničkog ratovanja.

Sva takva sredstva prvo su bila masovnije korištena na jugu Ukrajine, gdje od Rusa okupirani prostor ima dubinu do 130 km od bojišnice uz obale Azovskog mora, a logistika agresora uvelike je bila kanalizirana na tek nekoliko glavnih prometnih pruga i cestovnih pravaca. Zato i ne čudi da su ukrajinski udari prvo bili koncentrirani na napade po ruskim vojnim vlakovima s opskrbom za postrojbe, da bi se onda postupno počelo gađati i pojedinačne kamione ili vojna vozila na izloženim cestovnim pravcima u pozadini ruske okupacije tih dijelova Ukrajine. No treba napomenuti da se tim prometnim koridorima ne snabdijevaju samo ruska okupirana područja Donjecke, Zaporiške i Hersonske oblasti zauzeta od veljače 2022., već učestalo i vojno-civilni sustav na Krimu – poluotoku koji je Rusija okupirala u veljači 2014., a potom anektirala 18. ožujka 2014. Naime, Krim se uvelike opskrbljivao putem cestovnog i željezničkog pravca preko Krimskog mosta (da bi tamošnja eksplozija i onda požar izazvan ukrajinskim napadom 8. listopada 2022. uvelike smanjili propusnost njegova željezničkog segmenta) – ali i putem željezničkih trajekata u tjesnacu Kerč, koje je Ukrajina višekratno napadala, a onda ove godine u proljeće i zadnje onesposobila. Svim ovim napadima i glavnina vojne opskrbe Krima također se našla prebačena na sjevernije pružne trase, preko okupiranih dijelova Ukrajine. Zato i ne čudi da se početak vala preciznih ukrajinskih napada od polovice 2025. naovamo prvo koncentrirao baš na željeznicu – pa se samo od početka ožujka do kraja svibnja ove godine bilježilo 35 uspješnih ukrajinskih napada na vlakove i lokomotive (5 u graničnim ruskim regijama Brijansk i Kursk, 11 u okupiranoj oblasti Lugansk, 6 u okupiranoj Donjeckoj regiji, 5 u zauzetom dijelu Zaporižja i 8 na okupiranom Krimu). Sve to je do ponedjeljka, 8. lipnja, opet tako eskaliralo da se čulo i o općoj redukciji željezničkog prometa na okupiranom Krimu.

Od početka lipnja na snazi je zabrana putničkog prometa na autocestama R-150 (Belgorod – Starobilsk – Luhansk -Donetsk – Mariupol) i R-280 (Rostov-on-Don -Mariupol – Melitopol – Simferopol)

Iduće su se na ukrajinskoj meti našli i cestovni pravci koji idu sličnim rutama – posebno autoceste R-150 (od Belgoroda u Rusiji, preko okupiranih gradova Starobilska, Luganska i Donjecka do okupiranog Mariupolja na obali Azovskog mora) te nedavno sagrađena R-280 (od Rostova na Donu, preko okupiranih Mariupolja, Melitopolja i Čongara do Simferopolja na Krimu). Ovdje treba napomenuti da su sve učestaliji ukrajinski zračni napadi na promet po spomenutim rutama na jugu Ukrajine već 21. svibnja doveli do ruske zabrane cjelokupnog civilnog prometa cestom R-280 kroz okupirane dijelove Hersonske oblasti prema Krimu, a samo dan kasnije nastupila su i napadima uzrokovana ograničenja prodaje benzina i dizela za stanovnike Krima. No, napadi su itekako bili nastavljeni, tako da se u utorak, 9. lipnja, čulo kako je, radi tamošnjih gubitaka, 7. lipnja proglašena i potpuna zabrana ruskog vojnog prometa rutama R-280 „Novorossija“ (od Mariupolja do Krima) i A-291 „Tavrida“ (od Krimskog mosta do Sevastopolja), na kojima je tijekom prethodna dva tjedna ionako bilježen pad prometa od oko 71 posto (s ranijih oko 11.000 vozila na dan, od toga oko 3.800 kamiona, na oko 6.500 vozila na dan, od toga oko 1.100 kamiona, početkom lipnja) – koje sada vojna vozila moraju izbjegavati na račun priručnih ruta te zaobilaznih cesta.

Uz to, posljednjih dana napadi ukrajinskih dronova zaustavili su i cestovni promet preko već spomenutog mosta kod mjesta Čongar (prvo u noći na 7. lipnja oštećen korištenjem dronova tipa Behemot i FP, a onda ponovljeno u ranim satima 9. lipnja, što je navodno dovelo do njegova trajnijeg zatvaranja) – čime su i svi cestovni tereti između Krima i okupiranih dijelova Hersonske oblasti bili preusmjereni dalje na zapad, prema Armjansku i Perekopu (time ujedno i bliže ukrajinskim prostorima). Sve to učinilo je nužnim i novo operativno prestrojavanje ruske logistike, koju se sada (gdje je to moguće) prebacuje više od 100 km iza bojišnice – ne samo na južnom bojištu nego sve više i na istoku te sjeveroistoku (gdje je ukrajinski doseg 31. svibnja dobro ilustrirala scena leta kamikaza-dronova 3. korpusa Kopnene vojske Ukrajine iznad okupiranog grada Luganska, sada barem 110 km iza bojišnice).

Koje se tu bespilotne letjelice koriste?

Milijarder Eric Schmidt u posjetu Ukrajini u rujnu 2022.

Kao prvo, tu se posebno od kraja 2025. godine spominju letjelice nazvane „Stršljen“/„Hornet“, koje u suradnji s Ukrajincima proizvodi američko poduzeće Swift Beat LLC, u vlasništvu bivšeg direktora Eric(a) Schmidta iz Googlea. Ova suradnja, javno započeta u srpnju 2025., počela je već prije nekoliko mjeseci davati obilne plodove – masovnom pojavom letjelica koje bez problema napadaju ruske ciljeve 50–90 km iza ruskih linija. Riječ je o dronovima od oko 15 kg mase, raspona krila od oko 2,2 metra, koji krstare brzinom od 100 do 120 km/h uz maksimalni domet do 200 kilometara. One u nosu imaju dvije kamere, pokretane su strujom (lete vrlo tiho), a nose bojni teret do 5 kg – no posebno je važno njihovo prilično autonomno uočavanje ciljeva, kao i vizualna navigacija koja ih čini neovisnima o klasičnim satelitskim sustavima (što je još jedna dodatna točka otpornosti na mjere elektroničkog ratovanja) – dok se za vođenje do zone ciljeva koristi bilo radijska veza bilo ugrađeni Starlink terminal. Napomenimo da je od početka veljače ove godine na snagu stupila općenita velika prednost za Ukrajinu, kada je Elon Musk poslušao apele iz Kijeva te zatvorio sustav Starlink za ruske agresore na prostoru Ukrajine, čime su branitelji došli u iznimnu situaciju da sami koriste ovaj iznimno kvalitetan sustav komunikacije s postrojbama i oružjima u svojoj pozadini, na bojišnici te iza bojišnice na okupiranim dijelovima Ukrajine. Sve to zajedno omogućilo je letjelicama „Stršljen“ da budu vrlo efikasni lovci na ruske pokretne ciljeve na okupiranim dijelovima Ukrajine, uz činjenicu da je riječ o relativno jeftinim oružjima kojih se pojavilo dovoljno da prvo budu uočena kao poseban problem za Ruse, a potom ih je postupno u zraku bilo toliko mnogo da pojedine letjelice prije vlastitog napada mogu u bazu slati snimke neposredno prethodnih napada drugih takvih dronova, uz učestalu praksu i istodobnih udara na nizove ruskih vozila u vojnim konvojima.

Osim toga, kao drugo, moglo se tu čuti i za već spominjane ukrajinske bespilotne letjelice sustava FP-2, koje je tamošnje poduzeće Fire Point javnosti predstavilo u rujnu 2025. godine. Ovdje se radilo o prilagodbi njihove letjelice FP-1 (namijenjene za udare dugog dometa) – kojoj je domet smanjen s oko 1.400 na otprilike 200 km, dok je istodobno povećana nosivost (bojna glava od 105 kg, a neki spominju i avionske bombe od 120 kg, s oko 44 kg eksploziva). Ove letjelice, raspona krila od 6 m, uglavnom krstare brzinom od 140 do 180 km/h, a do sada su više puta bile poboljšavane i nadograđivane – posljednji put krajem svibnja, kada se dizajner Denis Štilerman hvalio promjenom konstrukcije krila, što je navodno omogućilo povećanje mase bojne glave do 200 kg i dosega do 370 km.

Ukrajinski dron Behemot – donekle sličan ruskom Shahedu (Photo: UNIAN)

Kao treće, posljednjih se dana tu govori i o novim ukrajinskim letjelicama tipa „Nilski konj“/„Behemot“, koje zajednički proizvode ukrajinska poduzeća GLEFA i Culver Aerospace. Ovi dronovi srednjeg dometa (navodno do 300 km) javnosti su predstavljeni 21. svibnja ove godine, a spomenuti napadi na cestovni most kod Čongara bili su im jedno od prvih operativnih djelovanja. Prema objavljenim podacima, riječ je o letjelicama grubo inspiriranima ruskim Shaheedima, raspona krila od 2,28 m, dugima oko 2,2 metra, koje u prednjem dijelu tijela navodno nose tandemsku bojnu glavu – s fragmentacijskim dijelom od 40 kg i termobaričkim dijelom od 35 kg. Kako se navodi, njih, osim jačine udara, karakterizira i iznimno niska standardna visina leta te mogućnosti automatiziranog, poluautomatiziranog ili izravnog FPV-vođenja (navodno uz korištenje komunikacije sustavom Starlink). Sve to im daje popriličnu preciznost, koja bi uskoro trebala biti i poboljšana operativnom suradnjom njihovih ukrajinskih proizvođača s njemačkom tvrtkom za bespilotne sustave Helsing (koja je u Europi na glasu po svojim AI rješenjima).

Dakle, sva ova nova sredstva predstavljaju proizvod ukrajinskog učenja ratnih lekcija, kojih se dohvatila tamošnja vojna industrija, inače u velikom zamahu zahvaljujući domaćoj inventivnosti, ali i europskoj podršci. No, treba još jednom istaknuti kako se nove modele bespilotnih letjelica tu razvija u samo nekoliko mjeseci, da bi se onda, po masovnoj proizvodnji i učestalom borbenom korištenju, praktično u hodu prionulo i njihovu daljnjem unapređivanju. Upravo sve te okolnosti čine ukrajinske Oružane snage i njihovu vojnu industriju tako bitnim uzorom u kojeg bi se i Europa trebala ugledati.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 10. lipnja 2026. pod nazivom “Ruse uništavaju ‘nilski konji‘ i ‘stršljenovi‘, logistika je u kaosu, pogledajte samo brojke” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ukrajinski-dronovi-srednjeg-dometa-blokiraju-krim-i-rezu-rusku-logistiku-15716782

Skandal je krenuo u petak, 27. ožujka, kada je Armin Papperger (generalni direktor njemačkog koncerna Rheinmetall) u razgovoru za „The Atlantic“ uspio uvredljivo komentirati aktualno stanje ukrajinske industrije besposadnih sustava. Po njemu, „to je kao igranje LEGO-kockama“, od kojeg on ne očekuje da omete „pravu obrambenu industriju“. Prema Pappergeru, „koja je to inovacija u Ukrajini?“ – naime, „oni nemaju neki tehnološki prodor. Oni rade te inovacije sa svojim malim dronovima, i onda kažu ‘Wow!’. I to je sjajno. Kako bilo. Ali to nije tehnologija jednog Lockheed Martina, General Dynamicsa, ili Rheinmetalla“. Konačno, na pitanje o masovnoj proizvodnji ukrajinskih dronova Papperger je pitao: „Tko je najveći proizvođač dronova u Ukrajini?“ – da bi nakon navođenja nekoliko imena zaključio „To su ukrajinske kućanice, koje „imaju 3-D printere u kuhinji, i onda proizvode dijelove za dronove. (…) To nije inovacija“.

Ove posljednje tvrdnje o „kućanicama, koje dijelove proizvode u kuhinji“ odmah su krenule izazivati razne reakcije, kako na društvenim mrežama, tako i širom međunarodnih obrambenih te vanjskopolitičkih krugova. Osnovni ton prvo je bio obilježen iznenađenjem, pa sve intenzivnijim porugama, a onda i ozbiljnim komentarima temeljem shvaćanja kako generalni direktor ogromne obrambene tvrtke iz Savezne Republike Njemačke uopće ne razumije dubinu promjena što ih je za globalni sektor obrane zadnjih godina donijelo ratovanje u Ukrajini.Na Pappergerovu izjavu reagirao je čak i predsjednik Volodimir Zelenski: “Ako svaka ukrajinska kućanica stvarno može proizvesti dronove, onda svaka ukrajinska kućanica također može biti i generalni direktor Rheimetalla. Čestitam našoj obrambenoj industriji na tom dostignuću.”

Do nedjelje 29. ožujka stvar je dostigla takve razmjere da se među konkretne učinke ovih izjava brojalo i pad burzovne vrijednosti kompanije Rheinmetall – što je onda pokrenulo i svojevrsno PR-spašavanje „vojnika Pappergera“:

„Gajimo iznimno poštovanje za ogromne napore ukrajinskog naroda u obrani od ruskog napada – sada već preko četiri godine. Svaka pojedina žena i muškarac u Ukrajini tome daje nemjerljivi doprinos. Posebno ide Ukrajini na čast da se bori vrlo efikasno, makar i s ograničenim resursima. Inovativna snaga i borbeni duh ukrajinskog naroda su nam inspiracija. Zahvalni smo što možemo podupirati Ukrajinu resursima koji su nam na raspolaganju“.

Mnogo fraza, ali bez isprike. I daljnje reakcije nisu izostale. No, dok su mnogi ostajali tek na kratkim komentarima ili oštrim opaskama na račun njemačkog industrijalca – teško je zaobići odgovor u obliku otvorenog pisma koje je Arminu Pappergeru otposlao Oleksandr Jakovenko, osnivač ukrajinskog obrambenog poduzeća „TAF Industries“. Jakovenko je u ponedjeljak 30. ožujka svoje misli prvo objavio na društvenoj mreži Facebook, da bi to kasnije prenijela i „Ukrajinska pravda“ u prigodnoj kolumni:

„Poštovani gospodine Armin Papperger, generalni direktore Rheinmetalla,

Kada ste ukrajinske proizvođače dronova nazvali ‘ukrajinskim domaćicama s 3-D printerima u kuhinjama’, pokazali ste koliko duboko europski obrambeni establišment još uvijek ne razumije prirodu modernog ratovanja. Ovdje se ne radi o emocijama. Ovdje se radi o stvarnosti bojišta. Evo brojki koje vaša industrija odbija priznati:

Samo u 2025. godini ukrajinski dronovi izveli su 819.737 potvrđenih napada. Oni su bili izvor 90 posto svih borbenih gubitaka ruske vojske – više od svih ostalih vrsta oružja zajedno. Jedna tvrtka, TAF Industries, proizvodi do 100.000 FPV dronova mjesečno. Tijekom bilo kojeg razdoblja od 90 dana, samo proizvodi moje tvrtke imaju više potvrđenih pogodaka nego cijela vaša flota opreme tijekom cijele povijesti njene borbene uporabe u svim sukobima. I što je najvažnije – izgradio sam ovu tvrtku i postigao ove rezultate za dvije godine, a ne za pedeset. Razmislite o tome.

Naši dronovi u 3 mjeseca postižu veći kinetički učinak nego vaše vodeće platforme u pola stoljeća. Zašto? Zato što se bojište promijenilo, a vaš poslovni model nije.

Rusko elektroničko ratovanje učinilo je zapadno streljivo s GPS-om (Excalibur, GMLRS itd.) gotovo neučinkovitim. Skupi i složeni sustavi dizajnirani za ratove s nadmoći u zraku i konvencionalne sukobe ‘peer-on-peer’ postali su lake mete za dronove koji koštaju 500-2.000 USD i napadaju odozgo. Omjer isplativosti je okrenut naglavačke: jedna Rheinmetall granata od 120 mm ili jedna protuoklopna raketa koštaju više od desetak naših dronova – a ipak naši dronovi i dalje pobjeđuju.

Ovo nije ‘igra Lego-kockicama’. Ovo je industrijski darvinizam u stvarnom vremenu. Iteriramo tjedno. Gubimo tvornice zbog raketnih napada i obnavljamo ih u roku od nekoliko tjedana. Dijelove printamo u podrumima i isporučujemo 100.000 udarnih sustava mjesečno, dok vašim inženjerima i dalje treba 3-5 godina te stotine milijuna eura za certificiranje čak i manjih nadogradnji. Rat u Ukrajini nije privremena anomalija. To je prvi pravi rat dronova i industrije. I već je dokazao da zastarjele europske platforme – bez obzira koliko skupe ili ‘ozbiljne’ bile – postaju sve više nebitne ako ne integriraju upravo one tehnologije kojima se vi rugate.

Dakle, kada kažete ‘ovo nije inovacija’, ja čujem nešto drugo: ‘Ne želimo priznati da se budućnost piše u ukrajinskim radionicama, a ne po uredima u Düsseldorfu’. Hashtag #MadeByHousewives je u trendu s razlogom. Jer ove ‘domaćice’ uništavaju više neprijateljske opreme svaki mjesec nego cijele europske vojske tijekom punih kampanja. I to čine dok vaša industrija nastavlja prodavati rješenja iz 20. stoljeća po cijenama 21. stoljeća.

Poziv ostaje, gospodine Papperger. Prestanite se smijati kuhinjskom stolu. Dođite i naučite kako se zapravo vodi rat sutrašnjice. Jer kada netko idući put bude pitao: ‘Kome ​​trebaju tenkovi u doba dronova?’, odgovor bi mogao biti jednostavniji nego što mislite: Oni koji još uvijek vjeruju u 1979. izgubit će od onih koji grade 2026.

S poštovanjem (ali s činjenicama),

Oleksandr Jakovenko
Osnivač TAF Industries
Jedna od onih „ukrajinskih kućanica“.

Već smo ranije pisali o uspješnom hrvatsko-estonskom razvoju sustava situacijske svijesti na besposadnim sustavima i klasičnim oklopnim vozilima, a ta lijepa priča nastavlja se i dalje. Estonsko-hrvatski startup Vegvisir uspješno je dovršio prva terenska ispitivanja svog sustava situacijske svijesti posredstvom mješovite primjene virtualne realnosti („Mixed Reality Situational Awareness System“), koji posadama oklopnih vozila pruža mogućnost pogleda-kroz-zid-vozila. Tvrtka svoje tehnološko rješenje aktualno predstavlja i na vojnom sajmu IDEX 2023 u Abu Dhabiju, gdje će se tu tehnologiju po prvi puta vidjeti i integriranu na estonsko kopneno besposadno vozilo Milrem Robotics Type-X RCV (Robotic Combat Vehicle), kojeg se predstavlja na izložbenom mjestu EDGE Group PJSC.

Vegvisir se sastoji od sustava kamera montiranih na vozilo i sustava naočala s ultra-niskom latencijom, koje korisniku pružaju neometano vidno polje okoline vozila. Sustav također nudi i mogućnost prikaza dodatnih podatkovnih slojeva na takvu sliku. To omogućava osoblju u vozilu pregled od 360 stupnjeva na sve što se događa u neposrednoj okolini vozila, time im omogućujući i da se bolje orijentiraju te donose efikasnije odluke na bojnome polju.

Prema riječima izvršnog direktora Ingvara Pärnamäea, terensko testiranje pri Izviđačkoj bojni Prve pješačke brigade Obrambenih snaga Estonije donijelo je mnoga pozitivna iskustva – svi koji su koristili ovo rješenje potvrdili su da ono omogućava bolji pregled nego periskopi, omogućavajući im da bolje donose odluke. “Tijekom 3 dana testiranja naše tehnološko rješenje bilo je isprobano na oklopnom transporteru Patria Sisu XA-188 na kotačima 6×6, te na borbenom vozilu pješaštva CV-9035”, objasnio je Ingvar Pärnamäe,  nastavivši: “Pokusne vožnje bile su obavljane brzinama od 40 do 60 kilometara na sat, na raznim podlogama – na jednom bivšem aerodromu, na šljunčanim cestama i izvan puteva. Stekli smo time mnogo vrijednih uvida, kao i potvrdu da smo stvorili rješenje koje je jako potrebno”.

To prvo terensko testiranje dokazalo je i da  članovi posade koji inače pate od mučnine u zatvorenim prostorima kao što su oklopna vozila noseći VR naočale mogu izdržati duže vožnje bez ikakvih problema.

———————

———————

Čelnik tvrtke dodao je da će daljnja testiranja biti provođena tijekom nadolazećih mjeseci ne bi li se učinak sustava Vegvisir ocijenio na različitim oklopnim vozilima te se dobilo još povratnih informacija od krajnjih korisnika. “Mi namjeravamo učiniti Vegvisir kompatibilnim s većinom tipova vozila i tehnologija koje se koriste na našim ciljanim tržištima,” rekao je Pärnamäe.

Vegvisir je prikazao svoj sustav situacijske svjesnosti većem broju najvećih proizvođača vojnih vozila na svijetu – od čega je više njih iskazalo interes za testiranje ovog rješenja na vlastitim platformama u skorijoj budućnosti. „Susreli smo se i s predstavnicima oružanih snaga i ministarstava iz različitih zemalja, i tu je ima mnogo interesa za Vegvisir,“ napomenuo je Pärnamäe: “Planiramo objaviti prvu verziju konačnog proizvoda i odmah osigurati i njegove prve prodaje već ove jeseni.”

Tvrtka je pokrenula treći ciklus financiranja ne bi li time poduprla razvoj svog proizvodnog rješenja. “U drugom ciklusu financiranja mi smo se usmjerili prema investitorima iz 5 europskih zemalja, Zbog interesa za naš proizvod većeg nego što smo očekivali, prikupili smo više sredstava nego što je bilo originalno planirano. Ovoga puta imamo mnogo ambiciozniji cilj: prikupiti ukupno 2 milijuna eura investicija, od čega smo već većinu obavili”, objasnio je Pärnamäe

Vegvisir će prikazati svoj proizvod na obrambenoj izložbi IDEX 2023 koja se upravo danas počela u Abu Dhabiju (Ujedinjeni Arapski Emirati) i trajat će do petka, 24. veljače. Posjetitelji mogu naći Vegvisir tim na nacionalnom paviljonu Estonije (10-D06), a njihovo rješenje može se vidjeti i integrirano na estonskom vozilu Milrem Robotics Type-X RCV na izložbenom mjestu tvrtke EDGE Group PJSC.

*Photo: Vegvisir

Svjedoci smo kako s razvojem suvremenih tehnologija sve više rastu borbene sposobnosti ratnih brodova. Istovremeno, zahvaljujući tim istim, često jeftinim tehnologijama i tehničkim rješenjima ti moćni brodovi postaju ranjivi kao možda nikad u povijesti. Nekad je to bio abordaž, prelaz ljudstva na protivnički brod, ili kljunov udar – udar ojačanim pramcem u bok protivničkog broda, pa grčka vatra, topništvo s izolučenom cijevi, zrakoplovstvo, te krilate rakete od malog do velikog dosega. Ipakž, tu je najčešće i to izravno, bio suprotstavljen čovjek čovjeku, jer je napadnuti brod načelno mogao uzvratiti po sredstvu napada, a u njemu ili na njemu je bio čovjek. Stanje se promijenilo kad su u pitanju rakete koje se lansiraju izvan dosega napadnutog – s mora, iz zračnog prostora ili s kopna. Nove tehnologije nude tehnička rješenja relativno jeftinih, izuzetno efikasnih sustava bez ljudske posade s mogućnošću kretanje i uporabe iz zračnog prostora, s morske površine i iz podmorja, a prema svemu sudeći i iz svemira.

Fregata klase Admiral Grigorovich na meti besposadnih plovila

Svjedoci smo nedavnog napada na ruske ratne brodove i lučke instalacija u pomorskoj bazi i ratnoj luci Sevastopolj na okupiranom ukrajinskom poluotoku Krimu 29. listopada ove godine. Posebnost ovog napada je sinkronizirana uporaba pomorskih (površinskih) i zrakoplovnih dronova, odnosno bespilotnih plovila i bespilotnih letjelica. Sama takva operacija je vrlo zahtjevna, a usklađenost po vremenu je ključna. Obrana pomorske baze morala se angažirati istovremeno protiv prijetnje iz zraka i s mora. Ukrajinska strana je pored napadnih sredstava trebalo osigurati pravovremeno i kvalitetno izviđanje te korekciju navođenje s pozicija na koju su napadna sredstva vjerojatno doplovila i doletjela po programiranim podacima. Na taj način se u zadnjem trenutku uspostavila veza navođenja, dovodeći napadnutu stranu u situaciju manjka vremena za efikasne protumjere. Ako se napad iz zraka nakon prethodnih djelovanja po važnim objektima na Krimu mogao i trebao očekivati, napad s mora vjerojatno je bio iznenađenje. Vjerojatno, iako nije trebao biti, jer su već krajem rujna (s prvom objavom slikovnog materijala 21. rujna ove godine) bila nađena nasukana takva improvizirana bespilotna plovila na krimskoj obali pod ruskom okupacijom.

Ruska ratna luka Sevastopolj ostaje sve praznija nakon napada

Pitanje je – je li to uistinu bilo taktičko iznenađenje, ili ruska strana općenito nema adekvatno oružje, ili je pak bila podcijenjena opasnost pa ulaz u zaljev nije propisno kontroliran niti osiguran zaprekama?! Ovaj naizgled mali napad mogao bi imati velike posljedice za Crnomorsku flotu pokaže li se da je nastradao zapovjedni brod, raketna fregata „Admiral Makarov“. Rusi su priznali gubitak protuminskog broda, Ivana Golubeca, a fregata Makarov se od onda pokazuje samo na strani koja nije bila izložena napadu drona. Obzirom na broj dronova nisu isključeni ni veći gubici ili štete na infrastrukturi pomorske baze. Ako bi pokušali procijeniti gubitke brodova i učinjenu štetu na temelju ruskog razaranja Ukrajine, mogli bi zaključiti da su značajni. Gledajući s vojne, prije svega pomorske/mornaričke doktrine i  taktike napada ovaj događaj će sigurno dovesti do velikih promjena glede osiguranja pomorskih baza, ratnih luka i sidrišta ratnih brodova. Ratni brodovi su najugroženiji kad nisu u pokretu. Kad su privezani ili usidreni – to je najčešće i vrijeme za odmor posada. Posada je podijeljena po smjenama, a samo dio borbenih sredstava je spreman za trenutno djelovanje. Naravno da niti jedan brod ili flota ne mogu dugotrajno štititi sami sebe u pomorskim bazama, ratnim lukama i sidrištima. To su područja koja osiguravaju druge, za to predviđene snage, a jedna od njih je i obalna straža. Naime, pomorske baze, ratne luka i sidrišta nisu tek mjesta za privez i sidrenje brodova. Pomorska baza svakako nije ni tek vojarna/kasarna iako, et,o neki misle i da je. To su područja koja pružaju cjelovitu logističku i sveobuhvatnu borbenu zaštitu za siguran boravak ratnih brodova. Tu se posade moraju moći odmoriti, a brodovi popraviti, dokovati, po potrebi remontirati i pripremiti za sljedeće borbene zadaće. Glavna borbena osiguranja su od ugroze iz zraka, s mora i s kopna. Definitivno ovaj napad na pomorsku bazu i ratnu luku u Savstopolju staviti  će visoko na ljestvici dodatno opremanje pomorskih baza. Bilo je kroz povijest raznovrsnih napada na pomorske baze jer čovjek plovi od postanka i ploviti će do nestanka. Navesti ćemo neke poučne situacije iz novije povijesti.

U-47 kapetana Günthera Priena nakon uspješnog napada u britanskoj ratnoj luci Scapa Flow

Jedna od prvih takvih tehnološki naprednih diverzija bila je u američkom ratu za nezavisnost kada je podmornica Turtle (Kornjača) napala britanski brod 7. rujna 1776. godine. Međutim, prvim suvremenim diverzantskim napadom na ratne brodove u zaštićenoj bazi smatra se i napad talijanskih pomorskih diverzanata na pomorsku bazu i ratnu luku Pula 31. rujna 1918. godine. Značajni napadi na brodove u bazama bili su: napad njemačke podmornice U-47 na brodove u britanskoj  pomorskoj bazi Scapa Flow 14. listopada 1939. godine, napad japanskim džepnim podmornicama na Pearl Harbor 7. prosinca 1941., te talijanskih pomorskih diverzanata s diverzantskim (jašućim) torpedima na britanske brodove u luci Aleksandrije 19. prosinca 1941. godine. Naravno, sve su te pomorske baze imale neke mjere zaštite, ali se pokazalo kako nisu bile dostatne. Kad već nabrajamo, treba napomenuti i jedno daleko iskustvo iz hrvatske pomorske prošlosti. Naime, Hrvatska je za vrijeme hrvatskih vladara bila jaka i uvažena pomorska sila na Jadranskom moru, pa imamo dobar primjer kako su se od napada velikih brodova moćne mletačke flote štitili hrvatski mali brodovi u pomorskoj bazi  kraljevskog grada Nina. Hrvati su tada imali manje brodove (kondure i sagene) s malim gazom. Brodovi su bili okretni i brzi pa su znali napadati pune veće mletačke galije. Kad bi se osjetili ugroženim pobjegli bi u ninsku luku. Galije bi odustajale od potjere jer su Hrvati osigurali luku izgradnjom podvodnog nasipa (spruda) ispred luke koji je omogućavao bijeg hrvatskom brodovlju ali je dubina bile premala za velike mletačke galije pa su odustajale ili bi se pak nasukale. A ako bi se nasukale, sudbina bi im bila poznata.

Dron na temelju kanadskog jet-ski plovila postaje uzor za gradnju flote

Na kraju, bez bojazni od pogreške možemo zaključiti kako će ukrajinski napad zračnim i morskim dronovima na brodove Crnomorske flote RF u pomorskoj bazi Sevastopolj imati dalekosežne posljedice i iznjedriti nove pristupe zaštiti pomorskih baza od napada suvremenim bespilotnim letjelicama, podvodnim (ronilicama) i površinskim plovilima. Posebno je to jasno u svjetlu ukrajinske odluke obznanjene u petak 11. studenog, kada se od tamošnjeg predsjednika Volodimira Zelenskog moglo čuti o formiranju „mornaričke flote pomorskih dronova“. Stotinjak plovila iz tog programa trebalo bi biti građeno prema onima s kojima se provelo napad na Sevastopolj 29. listopada, a po komadu bi trebala koštati oko 270 tisuća USD – za što se sredstva krenulo skupljati dragovoljnim prilozima u okviru online platforme United24. Oko 10 posto planiranih sredstava skupljeno je prvog dana akcije, kada se onda čulo i da će se prvo plovilo iz tog programa zvati „Herson“ u čast uspješnog oslobađanja tog grada, a drugo „Sevastopolj“ – vjerojatno po mjestu uspješnog napada krajum listopada ove godine.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Dok se Republika Hrvatska sprema u dogledno vrijeme primiti rabljena vozila Bradley MsA2 ODS, u Sjedinjenim Američkim Državama aktualno se razmatra mogućnost njihove buduće pregradnje na hibridni pogon – elektromotore uz postojeći motor na unutarnje izgaranje. Iako se ovaj korak promišlja već godinama, terenski testovi ključni za ovu odluku trebali bi biti obavljeni do kraja aktualne američke fiskalne godine (koja je započela 1. listopada 2021. i traje do 30. rujna 2022.godine). U proračunskim dokumentima za iduću proračunsku i fiskalnu godinu, koji su aktualno u postupku donošenja, najavljeno je da bi se temeljem ovogodišnjih zaključaka trebalo iduće fiskalne godine onda donijeti i konkretnije odluke o ovom zanimljivom projektu modernizacije pod okriljem Ureda za brzo dostizanje sposobnosti i kritične tehnologije (Rapid Capabilities and Critical Technologies Office – RCCTO) Kopnenih snaga SAD.

XM913 – novi Gatling-top u kalibru 50 mm

Pri tome, teško je reći konkretan iznos novca potrebnog za spomenuti prototipni razvoja vozila Bradley na hibridni pogon, budući je taj trošak uklopljen u širu stavku prototipnih razvojnih projekata za to oklopno vozilo, koja u svojih 164 milijuna USD u fiskalnoj 2022. godini predviđa financiranje i dodatnih promišljanja naprednih koncepata borbenih vozila, novu generaciju tehnoloških sustava za upravljanje vatrom, razvoj novog Gatling-topa u kalibru 50 mm (XM913), te izradu demonstratora budućih tehnologija zaštite ovakvih vozila.

Qinetiq Hybrid Electric Drive

Nije tajna da su današnje verzije borbenog vozila Bradley na samome rubu svojih sposobnosti proizvodnje energije za svekolike namjene, od pokretanja vozila do pokretanja razne u vozila ugrađene opreme. Navodno bi tu ugradnja hibridnog pogona mogla riješiti brojne probleme – od dizanja stope preživljavanja ovih vozila na bojištu, preko smanjivanja njegova termalnog i zvučnog potpisa na terenu, pa do boljeg ubrzavanja vozila i unapređenja ubojitosti oružnih sustava, sve do stvaranja osnova za interni sustav drive-by-wire (koji bi trebao poslužiti na putu prema automatiziranoj vožnji) i stvaranja unutrašnih zaliha energije potrebne za potencijalnu buduću ugradnju laserskih oružja.

Prema predstavljenim proračunskim dokumentima, Kopnene snage SAD planiraju aktualnu fazu razvojnih napora dovršiti do zadnjeg tromjesečja fiskalne 2022. godine, a onda dobivene prototipove testirati na probnim poligonima kompleksa Aberdeen u saveznoj državi Maryland i Yuma u Arizoni. Obje ove serije ispitivanja trebale bi biti dovršene u prvom tromjesečju fiskalne 2023. godine. Riječ je tu o isprobavanju tehnoloških rješenja nastalih suradnjom koncerna BAE Systems i QinetiQ, kojima bi BAE Systems krenuo u vozila M2 i M3 Bradley ugrađivati tzv. Hibridni električni pogon (Hybrid Electric Drive – HED) tvrtke QinetiQ, čija je osnovna komponenta napredni pogonski sklop (Modular EX-Drive) koji upravlja vozilom te prijenosom energije na gusjenice.

Kupola novog M2A4 Bradley IFV, Fort Stewart, 1. veljače 2022.

Ranije ove godine već je zabilježeno i da je 3. pješačka divizija stacionirana u bazi Fort Steward, savezna država Georgia, postala prva postrojba Kopnenih snaga SAD opremljena moderniziranim vozilima M2A4, koja su proizvod praktično desetljetnog modernizacijskog poduhvata. Pri tome je naglasak varijante A4 na ugradnji novog podvozja i novih gusjenica, uz obnovu i elektro-sustava te pogonske skupine, sve to ne bi li se vozilima Bradley vratilo negdašnju mobilnost te omogućilo integraciju i novih tehnoloških rješenja pojedinih internih komponenti opreme – među ostalim i ugradnju aktivnih sustava obrane vozila. No, dovršenje priprema za prelazak na varijantu A4 bilo je sve osim laganoga – zadnjih godinu dana prošlo je u rješavanju problema s pregrijavanjem baterija u kupoli moderniziranih vozila. Naime, kako je na kraju bilo ustanovljeno, ugradnja novih punjača bez regulatora voltaže dovodila je do pregrijavanja starih baterija u sustavu, a onda i do oslobađanja toksičnih plinova u kupoli i tijelu vozila. Samo ovaj problem je bio zaslužan za praktično godinu dana usporavanja uvođenja u službenu uporabu vozila Bradley varijante A4.

Vozilo varijante M2A4 tijekom testiranja 2020. godine

Imajući u vidu ovako polagan napredak u unapređivanju elektro-instalacija postojećih vozila, ne čudi ni da se prelazak na potpuno električne verzije ovakvih sustava ostavlja za dalju budućnost. Naime, početkom veljače objavljena Klimatska strategija Kopnenih snaga SAD navodi uporabu taktičkih vozila na isključivo električni pogon kao cilj do 2050. godine, dok se vozila na hibridni pogon najavljuje do 2035. godine. Pri tome bi razne robotizirane platforme mogle biti prva vozila na isključivo električni pogon, uz potencijalni razvoj i lakog izvidničkog vozila na električni pogon. Za to vrijeme već itekako traje razvoj tehnoloških rješenja za novu generaciju pogona za Joint Light Tactical Vehicle (JLTV), u čijem se okviru promišlja i hibridne te kompletno električne varijante – tako da ne čudi predstavljanje hibridne verzije vozila JLTV poduzeća Oshkosh s početka ove godine.

U svemu tome veliku ulogu imaju volumen i masa takvih tehnoloških rješenja. Naime, kako je to opisao brigadni general Glenn Dean zadužen za programe razvoja kopnenih sustava – “Ako uzmete količinu baterija s aktualnom tehnologijom koja bi bila potrebna za isključivo električni pogon tenkova Abrams, ona bi bila veća od samoga tenka, tako da po pitanju kompletno električnih opcija imamo problem pakiranja i skladištenja energije“.

Paramount Land Systems, podružnica Paramount Groupe, globalne zrakoplovne i tehnološke tvrtke, sa zadovoljstvom najavljuje potpisivanje strateškog ugovora o suradnji s estonsko-hrvatskom obrambenom tvrtkom, Defensphere OU, što označava početak razvoja, integracije i globalne komercijalizacije Vegvisir Mixed Reality Situational Awareness Sustava (XRSAS).

Vegvisir sustav bit će uklopljen u Paramountovu flotu revolucionarnih oklopnih transportera otpornih na minsko-eksplozivne naprave.

Sustav za situacijsku svijest, Vegvisir, omogućuje posadi oklopnih vozila vidljivost od 360 stupnjeva kroz balističke stijenke vozila. Pomoću misijskog računala, smještenog u samom vozilu, upravlja se brojnim procesima za obradu, rezanje i spajanje slike, uključujući inovativne videografske sustave, slojeve redundantnih senzora, te algoritme koji sintetiziranju slike kamere spajajući ih s informacijama iz okruženja. Glavno sučelje za prikaz informacija i slike okoline jesu posebne video naočale, razvijene i proizvedene u Hrvatskoj. Naočale se koriste za prikaz miješane stvarnosti kombinirajući zapise s video kamera i podatke prikupljene sa senzora ili drugih izvora.

“U konfliktnim okruženjima iz 2022., koji su danas mogući izvan granica neke zemlje i unutar njih, postoji sve veća potražnja za izvanrednom razinom situacijske svijesti o okruženju na bojnom polju. Od ključne je to važnosti za članove posade koji obavljaju bezbroj zadaća – kao što su izviđanje, granična patrola i održavanje mira, sposobnost promatranja, orijentacije, odlučivanja i uključivanja u vremenski osjetljive scenarije s većom učinkovitošću i šansom za preživljavanjem misije nego ikada prije”, izjavio je Deon Grobler, glavni izvršni direktor Paramount Land Systemsa.

„Naša misija je osigurati  da Paramountova kopnena vozila pokažu svjetsku tehnološku snagu koja ne poznaje ograničenja ni granice. Naše partnerstvo s Defensphere OU unaprjeđuje naše 27-godišnje nasljeđe i predanost ponudi vrhunskih inovacija i visoko prilagođenih rješenja za naše partnere širom svijeta”, dodao je Grobler.

Paramount Group je od nule razvila široku lepezu moćnih oklopnih vozila, kao i vozila otpornih na minsko-eksplozivne naprave svjetske klase, opremljenih najnaprednijom tehnologijom kako bi osigurala da svaka platforma krajnjem korisniku pruža primjerenu izvedbu u zaštiti, mobilnosti i vatrenoj moći. Tvrtka nudi sveobuhvatna, specifična rješenja za kopnene snage diljem svijeta, uključujući osobnu zaštitnu opremu, integrirane komunikacijske sustave, sustave balističke zaštite, te potpuna rješenja za vojne kampove i logistiku.

Razvoj Vegvisira – o kojem smo već pisali na portalu Obris.org – odvija se u skladu s vojnim standardima NATO-a i integrira se u druge platforme koje se koriste na bojnom polju, uključujući kopnena besposadna vozila, samostalne senzore, te sustave upravljanja bojnim poljem. U Vegvisiru također leži potencijal za korištenje u svrhe obuke i različitih simulacija za mehanizirano pješaštvo. Kao rezultat, Vegvisir pruža odlučujuću prednost u odnosu na protivnike, a istovremeno olakšava stvaranje zajedničke operativne slike.

Uz ponudu Vegvisira, Defensphere OU također nudi i studije izvedivosti za različite nadogradnje i instalacijske usluge za oklopna vozila, zajedno s prilagođenim API-ma za integracijom softvera drugih tvrtki.

Ingvar Pärnamäe, glavni izvršni direktor Defensphere OU, izjavio je da „Vegvisir i slična rješenja danas nude kritične sustave za donošenje intelegentnih odluka, na i izvan borbenih okruženja, tako da imaju sve informacije i razumijevanje koje će im trebati da dođu do zdravih zaključaka, onih koji se često izvršavaju u hodu. Zadovoljstvo nam je surađivati s Paramount Groupom na implementaciji naše tehnologije situacije svijesti i promatranja, unutar njezine flote naprednih oklopnih vozila. i veselimo se zajedničkom rastu te globalnoj primjenjivosti spomenutih rješenja na Paramountove postojeće partnere na tržištima obrane i domovinske sigurnosti”.

Kako je također danas bilo objavljeno, u ovim nastojanjima će poduzeću Defensphere OU ubuduće biti od koristi i njihov novi „viši savjetnik za obrambena pitanja” Ante Kotromanović, koji je od 23. prosinca 2011. do 22. siječnja 2016. godine obnašao dužnost ministra obrane u Vladi Republike Hrvatske.

Kako prenose britanski mediji, Ministarstvo obrane Ujedinjene Kraljevine odlučilo se za izraelsku tvrtku Elbit Systems UK kao dobavljača njihovih novih autonomnih rojeva bespilotnih letjelica. Ovo novo vojno sredstvo obrambeni sustav Velike Britanije trebao bi prvenstveno koristiti za nadzor prostora i izviđanje, koristeći sposobnost njegovih letjelica da budu neprekidno u zraku do osam sati.

Specijalizirana skupina Ministarstva obrane UK, nazvana Grupa za buduće sposobnosti (Future Capability Group), odabrala je poduzeće Elbit Systems UK za isporuku autonomnih rojeva bespilotnih letjelica sposobnih za vertikalno polijetanje i slijetanje (VTOL UAS) u okviru projekta Robotika i autonomni sustavi (Robotics and Autonomous Systems – RAS) britanskih Kopnenih snaga (British Army). Pri tome, Elbit će isporučiti ukupno pet rojeva, po šest bespilotnih letjelica u svakome, koji u svom djelovanju koriste Torch-X RAS tehnološko rješenje za provedbu C4ISR zadaća, koje će omogućiti automatsko upravljanje misijama za takve bespilotne letjelice. Riječ je tu o vlastitom modularnom tehnološkom rješenju iz Elbita, čija bi otvorena arhitektura trebala podizati efikasnosti suradnje sustava sa i bez posada (Manned/Unmanned Teaming – MUM-T). Tim sučeljem se ujedno sinhroniziraju i autonomna djelovanja heterogenih sastava besposadnih platformi na kopnu i u zraku, a takvo se automatsko upravljanje misijama oslanja na aktivnu primjenu umjetne inteligencije i metoda strojnoga učenja. Razni podržani standardi interoperabilnosti robotičkih rješenja ujedno bi trebali voditi računa i o maksimiziranju vjerojatnosti preživljavanja prijateljskih ljudskih snaga.

———————–

———————–

Kako se čulo od Martina Fausseta, čelnika poduzeća Elbit Systems UK, upravo njegova tvrtka ima dugu povijest stvaranja inovativnih bespilotnih sustava. On je to objasnio: “Napredna integracija i autonomne sposobnosti koje pruža Torch-X RAS biti će u potpori britanskim Kopnenim snagama pri njihovom korištenju napredne metode prikupljanja informacija u svrhu zaštite njihovih pripadnika i pripadnica na crtama bojišta“. Naime, tako prikupljene informacije mogu biti razmjenjivane među letjelicama u roju ili mogu biti proslijeđene u njihovu kopnenu kontrolnu stanicu. Kako opisuju iz poduzeća Elbit, sve promjene u nadziranom okolišu i terenu bile bi jasno istaknute na kontrolnoj stanici, te dokumentirane kroz mješavinu slika, video-zapisa, kao i u sustavu integriranih sposobnosti za prostorno mapiranje.

Estonsko-hrvatska obrambena tvrtka Defensphere, osnovana 2021. godine, razvija sustav Vegvisir, koji treba upraviteljima besposadnih sustava i posadama klasičnih oklopnih vozila omogućiti punu situacijsku svjesnost bojišnice, bilo na daljinu ili kroz oklopni zid vozila. Prema riječima izvršnog direktora tvrtke Ingvara Pärnamäea, Vegvisir je osmišljen za pružanje bolje vidljivosti za različita oklopna vozila (APC, IFV, MBT i druga), što onda otvara i put boljoj mogućnosti promatranja okoliša, orijentacije te znatno bržeg reagiranja nego kod tradicionalnih rješenja koja se trenutno koriste na oklopnim vozilima. “Vegvisir stvara vidno polje od 360 stupnjeva pomoću sustava kamera i senzora instaliranih na oklopnom vozilu koji omogućuje cijeloj posadi simultanu sliku okruženja vozila u stvarnom vremenu i s minimalnom latencijom”, pojasnio je Pärnamäe.

“Sustav kombinira četiri komplementarna sloja senzora kako bi se osigurala vidljivost u nizu taktičkih situacija kako po danu tako i po mraku, uz korištenje termalnih senzora”. Pri tome, Vegvisirovo inovativno rješenje za prikaz sintetizirane slike koristi zaslone uređaja koji se stavljaju na glavu korisnika, kako bi im pružio pregled mješovite stvarnosti onoga što se događa u neposrednoj blizini vozila, ali i zanimljivih objekata udaljenih čak do 10 km. Razvoj Vegvisira odvija se u skladu s vojnim standardima NATO-a te uz integraciju s drugim platformama koje se koriste na bojnom polju, uključujući besposadna kopnena vozila, samostojeće senzorne točke i sustave upravljanja bojnim poljem (Battlefield Management System – BMS). Zbog svega toga, Vegvisir pruža jasnu prednost nad protivnicima i snažno podržava stvaranje zajedničke operativne slike stanja na terenu.

Izvršni direktor Pärnamäe objašnjava kako je startup prikupio 550.000 eura u prvom krugu ulaganja za razvoj Vegvisira, čime je vrijednost tvrtke skočila na 5,5 milijuna eura. “U prvom krugu financiranja angažirali smo investitore iz četiri europske zemlje i prodali čak i više pristupnica nego što smo prvobitno planirali”, rekao je. “Uz pomoć te investicije razvit ćemo ono što je zasad tek naša tehnička demo-verzija proizvoda u prototip koji se može testirati u suradnji s krajnjim korisnicima. Cilj nam je prikazati ga na sajmu obrambene industrije Eurosatory u Parizu ovog ljeta”, dakle, uz ponešto sreće, od 13. do 17. lipnja ove godine. Prema Pärnamäeu, za ovu je godinu planiran i drugi krug financiranja s ciljem povećanja inženjerskog i prodajnog tima tvrtke te dostizanja statusa krajnjeg proizvoda do 2023. “Pretpregovori s nekoliko najvećih svjetskih tvrtki za oklopnu tehnologiju pokazuju kako je interes za ovo rješenje poprilično velik”, potvrdio je čelnik tvrtke.

————————

————————

Ivan Jelušić, ORQA

Za Hrvatsku je posebno bitna činjenica kako poduzeće Defensphere zapravo predstavlja primjer konkretne suradnje hrvatske i estonske industrije, budući je hrvatsko poduzeće Orqa d.o.o. najveći pojedinačni dioničar i suosnivač tvrtke Defensphere registrirane u Estoniji. O tome je za portal Obris.org Ivan Jelušić, suosnivač hrvatske tvrtke Orqa objasnio: “Vegvisir je sjajan primjer suradnje hrvatske i estonske industrije te zajedničkog razvoja naprednih tehnoloških rješenja u području obrane i sigurnosti. Izgledno je da će proizvod na kojem radimo biti jedno od najkompleksnijih rješenja dvojne namjene ikad proizvedenih u Hrvatskoj. Sigurni smo da će se i MORH sa svojim interesom pridružiti listi partnera koji već surađuju na ovom projektu”.

Posebno treba napomenuti kako je tim temeljem s nizom partnera stvoren i poseban konzorcij vođen hrvatskim poduzećem DOK-ING, kojem su ciljevi napredno opremanje njihovih besposadnih vozila KOMODO te zajedničko pretendiranje na sredstva iz Europskog obrambenog fonda (EDF) tijekom nadolazećeg razdoblja. Baš o tom aspektu rada posebne pohvale je imao i Goran Basarac, predsjednik Hrvatskog klastera konkurentnosti obrambene industrije (HKKOI):

“Suradnjom ORQA d.o.o. iz RH i tvrtke Defensphere iz Estonije možemo reći da dolazi do konkretnog i prvog vidljivog oglednog primjera kolaborativnog razvojnog projekta između društava 2 države članice EU, a koji će zasigurno imati i potencijal aplikacije na Europski obrambeni Fond. Kao krovno udruženje RH obrambene industrije raduje nas da je ovom razvojnom suradnjom konkretiziran i nedavno potpisani MoU imeđu Estonskog udruženja obrambene industrije i HKKOI, ali i da ovaj projekt predstavlja novi ‘deal’ u području obrambene industrije RH koji cijeli sektor usmjerava prema većoj dodanoj vrijednosti i konkurentnosti”.

Po prvi put na svijetu Izrael je borbeno uporabio istinski roj bespilotnih letjelica tijekom sukoba s Hamasom, u svibnju ove godine nad prostorom pojasa Gaze. Ovo je novi veliki doseg na području tehnologije besposadnih sustava, i to bi trebalo biti pozivom na buđenje Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika, budući je vrijeme da se poradi na smanjivanju rizika koje takva oružja predstavljaju za nacionalne obrambene sustave i globalnu stabilnost.

Položaji za lansiranje raketa u Gazi, pogled iz izraelskog vojnog drona u svibnju 2021. godine

Izraelsko korištenje ovakve tehnologije je tek početak. Aktualne vijesti ne ukazuju da su izraelske Obrambene snage na terenu iskoristile neku posebno kompliciranu varijantu ove sposobnosti. Kako izgleda, malen je broj besposadnih letjelica poduzeća Elbit Systems koordinirao traganje, i bili su korišteni koordinirano s minobacačkim bitnicama te raketnim sustavima, ne bi li se izvelo udare “na desetke” ciljeva miljama od granice pojasa Gaze. Ti su besposadni sustavi pomogli otkrivanju neprijateljskih skrovišta, informacije o njima su dostavljali u namjensku aplikaciju, koja je onda te podatke prerađivala zajedno s drugim izvorima obavještajnih podataka. Budući rojevi neće biti tako jednostavni.

Obično fraza “rojevi dronova” podrazumijeva velik broj besposadnih naprava koje se koristi istodobno. No, u istinskom roju besposadnih naprava, te naprave međusobno komuniciraju i surađuju, donoseći kolektivne odluke o tome kuda da se ide i što da se radi. U rojevima dronova vojne namjene, umjesto 10 ili 100 individualnih dronova, čitav taj roj tvori jedinstven te integriran oružni sustav vođen nekom formom umjetne inteligencije. Dakle, rojevi dronova su stvarnost, i to nas treba brinuti. A kako najbolje smanjiti rizike koje nose takva oružja?

Sjedinjene Američke Države trebale bi voditi globalnu zajednicu u novim razgovorima na temu moguće potrebe za novim pravilima ili međunarodnim ugovorima kojima bi se specifično reguliralo i ograničilo uporabu besposadnih rojeva. Aktualni prijedlozi o kompletnoj zabrani autonomnih oružja pokrivali bi i besposadne rojeve, no takvi propisi vjerojatno ne bi obuhvatili ovakav tip rojeva kakve je Izrael nedavno koristio. Bez obzira na neke drugačije medijske izvještaje, nema naznaka da je taj roj donosio autonomne odluke o tome koga pogubiti (a pitanje zabrane takvih, malih i od ljudi kontroliranih rojeva posve je druga tema). Osim toga, nije vjerojatno da će se velike sile složiti sa širokom zabranom autonomnih oružja. Usko fokusirane zabrane autonomnih oružja “visokog rizika”, kao što su to rojevi dronova ciljano usmjereni na uništavanje ljudske sile, mogle bi naći širu podršku – posebno ako krenu stvarati asimetrične efekte koji bi u praksi štetili, a ne promicali interese velikih sila.

Globalne oružane sile trebaju proširiti svoj rad na razvoju, testiranju i širem dijeljenju tehnologija za izlazak na kraj s izazovima besposadnih rojeva. Efikasni sustavi za suprotstavljanje besposadnim sustavima trebaju biti jeftini, imati sposobnost brzog ponavljanja svojih djelovanja, te imati sposobnost istodobnog pogađanja velikog broja ciljeva. Takve bi sustave trebalo raspoređivati na ciljnim prostorima visokog rizika, kao što su to zračne luke, kritička infrastruktura, i osobe državnih poglavara. Budući je tu prijetnja suštinski međunarodna, pojedine vodeće države trebale bi pružiti napredne sposobnosti za suprotstavljanje besposadnim rojevima svim partnerima i saveznicima koje takve prijetnje ugrožavaju.

Održavanje besposadnih rojeva izvan dosega terorista tražit će posebne napore. Države bi mogle usvojiti mjere slične Rezoluciji broj 1540 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kojom se priječi teroristima pribavljanje kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog oružja, kojima bi se onda obuhvatilo i besposadne rojeve (ili bi se jednostavno moglo tek proširiti djelokrug UNSCR 1540). Organizacije koje provode lokalno, nacionalno i međunarodno pravo također trebaju tražiti indikatore terorističkog pribavljanja sposobnosti korištenja besposadnih rojeva, kao što je to kupovina velikih količina besposadnih naprava, odnosno rad već poznatih ekstremističkih skupina na razvoju ili modificiranju kontrolnih sustava besposadne tehnike.

Američki pokus s besposadnim rojem, poligon China Lake, listopad 2016. godine

Tijekom posljednjih godina prijetnja besposadnih rojeva raste paralelno njihovoj kompleksnosti. U 2016. godini američko Ministarstvo obrane lansiralo je iz tri borbena aviona F/A-18 Super Hornet 103 Perdix drona. Ove su besposadne naprave onda djelovale koristeći “kolektivni mozak”, formirajući razne letne formacije, krećući se nad pokusnim bojištem i preslagujući se u raznolike nove konfiguracije. Treba naglasiti kako je taj sustav bio razvijen od studenata s Massachusetts Institute of Technology (MIT). Ako su besposadni rojevi tako jednostavni da ih mogu stvoriti studenti, lako možemo očekivati da ih uskoro vidimo u zonama sukoba širom svijeta. Tijekom prošle godine Kina, Francuska, Indija, Španjolska, Južna Afrika, SAD i Velika Britanija obznanile su i testirale svoje nove programe besposadnih rojeva.

Globalna proliferacija tehnologije besposadnih rojeva stvara rizike destabilizacije. Tijekom lanjskog sukoba u Nagorno-Karabakhu, azerbajdžansko korištenje besposadnih sustava bitno je doprinijelo brzoj predaju Armenije (čemu su, nedvojbeno, pomogli i još neki dodatni faktori). Rojevi potenciraju takve ishode – korištenjem više besposadnih naprava, te kompleksnijih taktika koje mogu pomoći u preplavljivanju postojećih obrambenih  sustava neprijatelja. To je prijetnja kojom se vojni sustav SAD bavi već puno desetljeće. Istraživanje iz 2012. godine, u kojem je tamošnja Naval Postgraduate School simulirala napad osam dronova na američki razarač, ustanovila je da bi barem njih četiri uspjela pogoditi brod. I teroristima su jako privlačni besposadni rojevi kao relativno dostupno zračno sredstvo za nadilaženje protuzračnih sustava obrane pri izvođenju napada na kritičku infrastrukturu i pojedine ciljane osobe.

Besposadni rojevi stvaraju rizike usporedive s onima tradicionalnog oružja za masovno uništenje. Rastom aktualnih besposadnih rojeva na super-rojeve od 1.000 ili možda i do milijun dronova, njihova svrsishodna kontrola kreće nadilaziti mogućnosti bilo kojeg čovjeka. To je problem budući da autonomna oružja mogu donositi tek ograničene ocjene o civilnoj ili vojnoj prirodi zadanih ciljeva. Pri tome, barem simbolički, razlika od samo jedne točkice na zaslonu može raditi razliku između stealth-bombardera i psa. Greške tu mogu značiti smrti civila ili prijateljskih vojnika, te nehotičnu eskalaciju sukoba.

Besposadni rojevi kao višenamjenski dio šireg umreženog vojnog sustava

Stanje stvari u praksi govori da gotovo ni jedan aktualni sustav za zaštitu od bespilotnih sustava danas nije ujedno i dizajniran za suprotstavljanje besposadnim rojevima. Aktualni sustavi detekcije imaju problema s razlikovanjem i poimanjem većeg broja dronova. Takvi bi rojevi lako mogli preplaviti i sustave za rušenje besposadnih naprava, koji često obuhvaćaju ograničene i spore sustave presretanja. Osim toga, besposadni roj lako može biti i previše prostorno raširen za efikasno djelovanje protiv njegove cjeline. Naravno, kod novih sustava za obranu od dronova, kao što je to na snažnim mikrovalnim zrakama zasnovan sustav THOR (Tactical High-power Operational Responder) Istaživačke laboratorije američkog Ratnog zrakoplovstva (Air Force Research Laboratory – AFRL) – niska cijena pojedinih hitaca (recimo, laserom) ili korištenje rojeva za obranu od besposadnih rojeva, mogli bi se pokazati učinkovitima. Dok se takvi sustavi mogu naći u arsenalima velikih sila, manje države i ugroženi civili lako bi mogli biti bitno ranjiviji.

Sve veća autonomija besposadnih rojeva omogućava državama korištenje sve većeg broja dronova odjednom. Ljudska sposobnost poimanja praktično ograničava simultano upravljanje brojnim dronovima, budući je teško istodobno nadzirati djelovanje brojnih dronova, osigurati da se oni ne sudaraju, i uz sve to još i postići ciljeve čitave misije. No, vojne organizacije rade na nadilaženju tih prirodnih ljudskih ograničenja. U jednom istraživanju iz 2008. godine pokazalo se kako pojedinačni ljudski operater može efikasno upravljati sa do četiri drona, bez bitnog opadanja efikasnosti u provedbi misija. Do 2018. godine je američka Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA) najavila kako bi čovjek u budućnosti mogao daljinski upravljati čitavim besposadnim rojem, koristeći mikroprocesor usađen direktno u mozak.

Nije tajna da su jata čvoraka jedan od uzora tvoracima tehnologije besposadnih rojeva

Vojna vrijednost besposadnih rojeva počiva u njihovom omogućavanju dodatne kompleksnosti i fleksibilnosti djelovanja. Aktualni rojevi tipično koriste male dronove homogene vrste. Budući rojevi mogli bi biti različitih veličina, opremljeni lepezom različitih i međusobno nadopunjavajućih senzora, oružja i drugih korisnih tereta. To će omogućiti primjenu združenih taktika, gdje dronovi izvode udare raznolikim oružjima iz raznih smjerova – jedni mogu gađati vatrenim oružjima, dok drugi šire kemijska borbena sredstva. Rojevi mogu imati i dodatne adaptivne sposobnosti, kao svojevrsno samo-liječenje, gdje se roj u hodu prilagođava činjenici gubitka nekog dijela svojih pripadnika, ili koristi samouništenje pojedinih naprava, ne bi li time dostigao cilj svoje misije bez planiranog povratka. Osim toga, besposadni rojevi će vjerojatno biti i integrirani u svojevrsne platforme nosača dronova, koje bi se onda moglo i dodatno kombinirati u još veće sustave višestrukih nosača takvog ubojitog tereta.

Kako bilo da bilo, besposadni rojevi više nisu tek nešto iz znanstvene fantastike. Ta je tehnologija ovdje i sve se brže uporabno širi.

* Ovaj je tekst autor Zachary Kallenborn objavio 7. srpnja 2021. godine na specijaliziranoj internetskoj stranici Defense One (https://www.defenseone.com/). Njegov original pod naslovom „Israel’s Drone Swarm Over Gaza Should Worry Everyone“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.defenseone.com/ideas/2021/07/israels-drone-swarm-over-gaza-should-worry-everyone/183156/

Prošlotjedna prezentacija novog besposadnog robotskog sustava za rad u ekstremnim NBK uvjetima za tvrtku DOK-ING znači novi iskorak, a za RH afirmaciju na europskoj razini. Ovaj robusni robot može se koristiti i u civilne i u vojne svrhe, a po riječima samog Vjekoslava Majetića, vlasnika poduzeća DOK-ING – nema tog alata ili čak naoružanja koje se na njega ne bi mogli staviti. Sustavom teškim maksimalno 17 tona (12 tona bazno vozilo + 5 tona teški svi dodaci) upravlja se – kao i u slučaju drugih  robota poduzeća DOK-ING – malom konzolom, putem radio-veze, ograničena brzina mu je 30 km na sat, a hibridni pogon daju mu dizel-motor od 300 konjskih snaga i baterija od 170 kilovat sati. Na krovu vozila nalazi se automatizirani sustav za uzimanje uzoraka (krutih, tekućih i plinovitih), usuglašen sa NATO standardima.

Voditelj ovog projekta je Gordan Peršić, koji je ujedno i voditelj razvoja poslovanja unutar tvrtke DOK-ING, i s kojim smo kratko porazgovarali o samom robotu nazvanom „Komodo“, kao i o okolnostima njegovog nastanka.

Kojem vašem vozilu je ovaj robot najsličniji? Što mu je poslužilo kao temelj?

Gordan Pešić prezentira robotski sustav pred uzvanicima

“Ja bi rekao, zapravo, da je ovo vozilo nove generacije za DOK-ING, zapravo, besposadni sustav nove generacije. Tu smo inkorporirali apsolutno sva znanja koja smo stvarali unazad 30 godina.Znači, ovdje ima elemente inženjerskih sposobnosti, koje imamo na svojim strojevima za razminiranje. Ovdje ima elemente iz podzemnog rudarstva, kao što je taj baterijski pogon. Ovdje ima elemente iz vatrogastva – kao što je vatrogastvo i dekontaminacija. Tako da bih rekao da smo koristili sva znanja i iskustva u stvaranju ovakvog jednog prototipa, i da je zapravo ovo pravi ‘show-case’ onoga što DOK-ING zapravo tehnološki može napraviti”.

Koliko dugo ste ga razvijali?

“Razvijali smo ga posljednje tri godine. Inženjerski tim je brojao nekih četrdesetak ljudi, koji je radio na ovome. Bilo je izazova, bilo je i zabavno. Puno smo naučili. Puno smo naučili kako biti u standardima. Pogotovo, kako smo ga i adresirali od početka do kraja. Tako da, evo, tri godine, tri duge godine, da tako kažem”.

Što je bio najveći izazov?

“Radi se o jednom kompletno novom sustavu. Do sada nismo izbacili nikakav hibrid na tržište. Ovo je sustav nove generacije, jer razvijali smo posebno bazno vozilo i posebno nadogradnje. Ovo vozilo zapravo krasi ta modularnost u smislu da imate prednje i zadnje izmjenjive alate, a isto tako i taj izmjenjivi misijski modul… kojem, zapravo… izmjena misijskog modula – mijenjate i aplikacije. Tako da je ta varijanta bila možda čak i najizazovnija, jer je trebalo postići modularnost, i brzinu s kojom nismo se ranije susretali, i hibridizaciju. Tako da bilo je tu puno elemenata koji su bili zanimljivi za razvoj”.

Što je ono što ovom stroju osigurava autonomnost, i koliko on dugo može tako raditi?

“Ovo je primjer hibridnog stroja, gdje mu je baza hibridna… gdje su pogoni… imamo diesel-električni pogon, i stroj funkcionira na takav način. Motor puni baterije i osigurava nekakvu autonomnost od 6 sati najmanje, u okolišnim uvjetima, kad radi pod punim opterećenjem”.

Kakvu balistički zaštitu ima sustav Komodo?

“Balistička zaštita je trenutno na levelu 1, koja se može povećavati do levela 3”.

Ovo je prototip. Dakle, svaki prototip se, zapravo, prije nego uđe u serijsku proizvodnju još malo popravlja i uštimava. Što je ono na čemu ćete raditi, dakle, od prezentacije pa do početka serijske proizvodnje?

Kopnena platforma na gusjenicama i osnovna balistička zaštita

“Nas očekuje sad jedan vrlo izazovan projekt – to je PESCO projekt, kojeg je ministar obrane spominjao. Mi smo ušli tu, u taj projekt, i taj projekt traje idućih 36 mjeseci. S tim projektom zapravo želimo napraviti… u potpunosti istestirati, izdemonstrirati vozilo, i na takav način želimo se pozicionirati u Europi, kao jedan od značajnijih igrača u području robotskih sustava za kemijske/biološke/radiološke sposobnosti”.

Što se tiče PESCO projekta, kakva je vaša suradnja sa stranim partnerima na tom projektu?

“U ovom PESCO projektu zapravo sudjeluju četiri ministarstva obrane, i 12 partnera iz te četiri zemlje. Moram priznat da smo poprilično zadovoljni kako i na koji način je organiziran taj projekt, i kako i na koji način sudjeluju svi. Mislim da svi daju sve od sebe, ne bi li ušli u taj Europski obrambeni fond sa nekakvim iskustvima, jer je to ogromna prilika za europsku obrambenu industriju, i za pozicioniranje tvrtki kao što je naša za takve nekakve planove”.

Gledate li na Europski obrambeni fond kao na nekakav naš „sveti Gral“?

Sustav za uzimanje uzoraka smješten u kupoli na vrhu vozila

“Ne bih rekao da je to naš ‘sveti Gral’, ali svakako je jedan od fondova koji je nama poprilično zanimljiv. Ovdje smo imali Strategiju pametne specijalizacije, iz koje smo imali priliku isfinancirati… iz ESIF-fondova, područje obrane i sigurnosti. Tu smo u istraživanje, u istraživačko-razvojnim, inovativnim aktivnostimax, zapravo isfinancirali ovakvo vozilo. I nacionalna sredstva su ovdje. Imamo tu i Horizont-projekte. Imamo tu buduće Horizont-projekte, imamo tu i European Defense… Znači, ja mislim da je tu, zapravo, nekakav balans svih nekakvih aktivnosti koje se mogu odvijati u nadolazećem periodu, financijskom okviru,koji će nama pomoći za financiranje ovakvih aktivnosti”.

* Ovaj tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije