Povećanje u obrambenom proračunu za ovu godinu dovelo je i do povećanja novčane mase predviđene za nabavu sredstava za materijalno zbrinjavanje, pa tako ove godine u tu svrhu predviđena 1,784 milijarda kuna iznosi oko 41% ukupnog proračuna MORH-a za ovu godinu. Tako veliki postotak nije zabilježen ni u vrijeme kada je proračun Ministarstva obrane iznosio više od 5 milijardi kuna, moglo se čuti na jučerašnjoj prezentaciji Plana javne nabave u Ministarstvu obrane, organiziranoj za članove saborskog Odbora za obranu i Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, predstavnike Ureda predsjednice i Državnog odvjetništva, te civilnog društva. Podsjećanja radi, prošle je godine za nabavu sredstava za materijalno zbrinjavanje izdvojeno 1.375.519.680 kn, ili 34,4% u odnosu na cjelokupni proračun Ministarstva obrane.

Na što će se trošiti?

Od aktualne sume od ukupno 1.784.764.145,00 kn oko 26,7%, ili oko 477 milijuna kuna, već je u startu rezervirano na obveze iz prethodnih razdoblja (višegodišnje financiranje, zakonske obveze, režijske troškove, i nabava koja se realizira u inozemstvu za međunarodne misije), dok je preostalih 73,3% sredstava, ili oko 1,3 milijarde, namijenjeno za standardne postupke nabave. Od stavki koje ove godine bilježe povećanje novčanih sredstava, najviše će „profitirati“ usluge tekućeg i investicijskog održavanja, za koje je ove godine namijenjeno 425 milijuna kuna, odnosno 142 milijuna više nego u 2016. godini. Prema riječima Branka Pribolšana, donedavnog načelnika Samostalnog sektora za postupke javne nabave MORH-a, za sanaciju objekata koji su u dosta derutnom stanju MORH će ove godine pokrenuti više od 1000 pojedinačnih malih zahvata. Druga po redu je nabava vojne opreme, za koju je osigurano 424 milijuna kuna, ili 118 milijuna više nego prošle godine. I treći u ovom nizu su građevinski objekti, za koje je osigurano 140 milijuna kuna, odnosno 57 milijuna više nego 2016. godine. Tu je Pribolšan posebno istaknuo ulaganja u objekte na Slunju, u Petrinji i Savudriji, te u vojarni Croatia i na HVU.

Remont Mi-8 proteže se još iz 2016. godine

Nekoliko velikih, već pokrenutih višegodišnjih projekata, o kojima smo pisali na portalu Obris.org u više navrata, ulazi pod okrilje već spomenutih 26,7%, odnosno za njih je rezerviran odgovarajući udio u iznosu od 477.349.068 kuna. To je izgradnja zapovjednog objekta u petrinjskoj vojarni „Pukovnik Predrag Matanović“ i smještajnog objekta na HVU u Zagrebu, izgradnja obalnih ophodnih brodova, višegodišnji projekt nabave i remonta PzH2000, kao i nabava helikoptera OH-58D Kiowa Warrior, remont helikoptera i održavanje raznih letjelica iz sastava HRZ-a (poput CL-415), održavanje radara, itd.

Branko Pribolšan, Samostalni sektor za postupke javne nabave MORH-a

Od postupaka koji su načelno započeti prošle godina, a još su uvijek u tijeku, Branko Pribolšan izdvojio je remont 10 helikoptera Mi-171Sh, nabavu daljinski upravljane stanice DUOS 30 mm s protuoklopnim vođenim raketnim sustavom (POVRS) koja je navodno u samoj završnici, kao i nabavu padobranske opreme (manja vrijednost, ali su rokovi za isporuku prilično dugački, pa se ova nabava iz prošle prelila i na ovu godinu). U ovu grupu se ubraja i nabava dijelova, usluga održavanja zrakoplova MiG i helikoptera – tijekom prošle godine započet je ovaj postupak nabave s ciljem sklapanja okvirnih sporazuma kako u budućem razdoblju Ministarstvo obrane i HRZ ne bi imali problema s nabavom rezervnih dijelova za ove zastarjele letjelice. Branko Pribolšan iz Samostalnog sektora za postupke javne nabave MORH-a tu je posebno istaknuo postupak koji je u tijeku – uslugu remonta agregata za letjelice, budući da zbog njihove zastarjelosti MORH mora svako malo provoditi postupke za remont agregata i ostalih dijelova. Među projekte započete prošle i nastavljene ove godine ubraja se i nabava održavanja sustava tehničke zaštite vojnih objekata, kao i nabava tegljača s poluprikolicom.

Za nabave koje se provode s društvima u državnom vlasništvu poput ZTC-a i Pletera, ili preko NATO agencije ili neke druge države, kao i s tzv. monopolistima poput zagrebačkog ZET-a i splitskog Prometa, MORH je ove godine rezervirao 335.515.663,00 kuna, a za nabave koje se provode preko Središnjeg državnog ureda za središnju javnu nabavu upola manje – 167.700.655,00 kuna.

Tajnost – 0%

U tijeku je i nabava ubojnih sredstava, koja ove godine bilježi dupli porast. Prošle je godine, naime, započeo, a ovih dana je dovršen postupak nabave UbS-a u vrijednosti od oko 31 milijun kuna, a trenutno je u pripremi nabava dodatnih količina u vrijednosti od 32 milijuna kuna. Tako će se ukupno u 2017. nabaviti streljiva u vrijednosti od oko 63 milijuna kuna, dok je primjerice prošle godine nabavljeno UbS-a u vrijednosti od svega 14 milijuna kuna.

No ministar obrane Damir Krstičević posebno je istaknuo kategoriju nabave za koju ove godine nije izdvojena niti jedna jedina lipa. Radi se o klasificiranim predmetima nabave, kojih ove godine nema, a namjera je ministra Krstičevića da ih nema ni ubuduće.

„Vi znate da su u ranijim razdobljima predmeti vojne nabave označeni stupnjem tajnosti iznosili nekoliko desetaka posto u odnosu na cjelokupni plan nabave. Primjerice, 2012. godine – 51% je bilo tako klasificirano. Smatram kako su i proteklih godina napravljeni iskoraci u značajnom smanjenju klasificiranih nabava i transparentnoj objavi plana nabave na internetskoj stranici MO. Prošle godine je bilo 2,6% postupaka po izuzeću. Tome smo željeli posvetiti posebnu pozornost u 2017. godini. Kao pokazatelj tog trenda je i podatak da u ovogodišnjem planu trenutačno nije planiran niti jedan klasificirani postupak nabave. A mogu reći – ako i bude potrebe za takvim postupkom to će biti iznimno, s tendencijom i daljnjeg trenda smanjenja takvih postupaka, i vi ćete o tome sigurno znati“,

rekao je Krstičević okupljenima na prezentaciji Plana nabave. Naravno, to će tražiti velike promjene dosadašnjih navika – koje su i uz postupno otvaranje oku javnosti ukupne lepeze javnih nabava ipak značile da je barem ponešto tajno – posebno ako se na bilo koji način dodiruje agencije VSOA, čiji se ni ukupni proračun ne iskazuje javno u općim financijama MORH-a, a kamoli da bi im nabave bile javno pobrojane ako već ne i kompletno transparentne.

Klasificirani postupci nabave tijekom posljednjih 5 godina

22 milijuna za trenirke i sportsku opremu?!

Stručna literatura uvijek gubi od mainstream medija

Javna prezentacija Plana nabave za 2017. usklađena je s objavom Plana na web-stranici MORH-a. U tom Planu, kao i proteklih godina, mogu se iščitati i neke dubiozne nabave. Dok je tako vidljivo da se za stručnu literaturu u knjižnici HVU-a u Zagrebu planira samo 51.500 kuna, a za nabavu stručne literature potrebne za nastavu na sveučilišnim studijskim programima smiješnih 21.000 kn (što je tek 200 kuna manje od cijene materijala za frizerske i brijačke radionice), za nabavu dnevnih i tjednih tiskovina (u vrijeme Interneta i procvata news portala) rezervirano je čak 150.000 kuna.

Ove godine nabavljaju se i pričuvni dijelovi za vozila MRAP, za što je rezervirano 3,5 milijuna kuna. To je prvi dio od ukupno planiranog iznosa od 8.209.000,00 kuna u razdoblju od 2017. do 2019. godine. Sljedeći veliki posao je nabava pričuvnih dijelova za tenk M-84 u vrijednosti od 2.830.000,00 kuna. To je također prvi dio od ukupno planiranog iznosa za taj posao od 8.290.000,00 kuna u razdoblju od 2017. do 2019. godine. U ovoj je godini za pričuvne dijelove za BVP M-80, ROMAN DAC i BOV POLO rezervirano 2.026.450,00 kuna

Tek nešto manje, odnosno okruglih 2 milijuna kuna, rezervirano je za dijelove i materijal za helikoptere Bell 206B-3, 3 puta više za dijelove i održavanje helikoptera Mi-8 i Mi-171Sh (tj. 6.720.000,00 kn), dok su sredstva rezervirana za dijelove i materijale za Pilatus PC-9M u zlatnoj sredini (4.778.000,00 kn).

Dok su još i razumljive ovako visoke cifre za održavanje tehnike, ponešto je nerazumljiviji trošak od čak 9,5 milijuna kuna za nabavu „odjeće za tjelovježbu pripadnika OS RH“, te još dodatnih 7,2 milijuna kuna za „tenisice za tjelovježbu pripadnika OS RH“. Kada se zbroji trošak za odjeću i tenisice za tjelovježbu, dobije se suluda cifra od 16,7 milijuna kuna, kojoj još treba dodati i cifru od gotovo 5,5 milijuna kuna za različitu sportsku opremu i sprave koje se namjeravaju nabaviti tijekom ove godine. Time će MORH za tjelovježbu i sport potrošiti više od 22 milijuna kuna u 2017. godini. Usporedbe radi, za ukupno godišnje održavanje plovila iz sastava Flotile HRM-a prema planu za 2017. namijenjeno je oko 16 milijuna kuna. Time još i više u oči upada taj trošak, za kojeg je prošle godine (stavka „Sportska odjeća i oprema“) bilo rezervirano tek nešto više od 350 tisuća kuna.

Među nerazumne troškove svakako treba pribrojiti i nabavu za buduću inženjerijsku satniju u UN-misiji. Za djelovanje HRVCON UN-ENG COY na još uvijek nepoznatoj afričkoj lokaciji nabavljaju se novi vojni kamioni u vrijednosti od 14,35 milijuna kuna, kao i terenska auto-dizalica nosivosti 20 tona, za još 3 milijuna kuna. I takvu se nabavu misli provoditi 2017. iako je svima jasan opći tradicionalni običaj da se u misije UN (koje nose kompenzacije za korištenje i popravak poslane opreme) šalje stariju opremu, koju na kraju i nije pretjerana šteta ostaviti u dalekim zemljama, a ne novo pribavljena sredstva s kakvima inače OS RH ni u domovini baš ne obiluju. Među ovogodišnje neobjašnjive novosti može se slobodno ubrojiti i nabava airsoft opreme za skromnih 63 tisuće kuna (?!?!). No, dok se tu bizarnu posebnost vidi, u ovogodišnjem planu nabave su za razliku od prošlih godina ne vide nabave za potrebe Vojnog ordinarijata i omanskih pilota – kojih ili stvarno nema, ili barem za sada nisu jasno izdvojene.

„Ekskluzivno“ otkriće Jutarnjeg lista o „prevari s MiG-ovima“ već se prije dvije (i više) godine moglo otkriti i pročitati po raznim desnim portalima, uključujući i emisiju neslužbenog HDZ-ovog glasnogovornika na jednoj lokalnog televiziji, pozivajući se pritom ili na anonimne izvore, ili na umirovljene generale i visoke časnike Hrvatske vojske. Ministarstvo obrane i bivši ministar Ante Kotromanović nebrojeno su puta pojašnjavali detalje cijelog postupka nabave i remonta MiG-ova, kako na press-konferencijama, tako i pred radnim tijelima Hrvatskog sabora. Cijeli taj posao pratili su izuzetno jaki pritisci i lobiranja, podmetanja i optužbe, zbog čega je na inicijativu MORH-a u čitavu tu priču konstantno bila uključena i Vojna policija, Državno odvjetništvo, i Ministarstvo unutarnjih poslova.

O samom postupku nabave, kao i o nekim pratećim okolnostima, bivši ministar obrane sa suradnicima govorio je pred saborskim Nacionalnim vijećem za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, da bi potom, na inicijativu nekoliko zastupnika, u prosincu 2014. godine o tome bila sazvana i tematska sjednica saborskog Odbora za obranu, kojoj je predsjedavao tadašnji predsjednik Odbora Tomislav Ivić, aktualni zamjenik ministra obrane. Ubrzo se saznalo da je sazivanje tematske sjednice tražio HDZ-ov Josip Đakić, koji je na sjednicu došao oboružan papirima i brdom pitanja. Gotovo 3 sata odgovarali su mu tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović, načelnik GS OS RH general Drago Lovrić, načelnik HRZ-a general Dražen Ščuri, Branko Pribolšan – načelnik Samostalnog odjela za javnu nabavu, brigadir Ivan Selak – testni pilot i načelnik vojnog Odjela za sigurnost letenja, brigadir Tihomir Zebec – načelnik krim-službe Vojne policije i bojnik Josip Čović – načelnik Samostalnog sektora za vojni zračni promet i šef povjerenstva koje je radilo provjeru sposobnosti (audit) u remontnim zavodima koji su konkurirali za posao – u Rumunjskoj i Ukrajini.

Prije nego nastave pljuštati optužbe o „prevari s MiG-ovima“, podsjetiti ćemo na neke navode koji su se mogli čuti na dotičnoj tematskoj sjednici Odbora za obranu krajem 2014. godine, a koji bi lako mogli postati bitni u nastavku MiG-trakavice.

Tematska sjednica Odbora za obranu

U uvodnom dijelu, tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović pojasnio je da se na odluku o remontu i nabavi još 5 MiG-ova došlo zbog nepoštivanja odluke Vlade RH iz 2009. ili 2010. godine, da se već tada krene prema remontu, budući da su postojeći resursi bili pri kraju.

„Nakon studije koju smo napravili u Ministarstvu i Stožeru, o tome što trebamo učiniti, donesena je odluka da se ide u remont MiG-ova 21, da je to naprosto jedina opcija koju imamo. Druga opcija je bila da ne idemo i da na taj način ugasimo naše ratno zrakoplovstvo, što bi bila još gora posljedica nego bilo koja druga odluka koja se sad donijela“,

rekao je Kotromanović, dodavši da je zbog raznih saznanja i informacija iz novog postupka nabave remonta, pa u konačnici i iz obrambenog sustava, isključeno nekoliko časnika OS RH za koja su se vezala saznanja „da su oni na jedan način nalinkani na ove, ja bih ih nazvao – prekupce i švercere oružja, koji su zastupnici ili kako se zovu – nebitno“. To je bio i razlog, rekao je Kotromanović, zašto se nije ponovila dotadašnja praksa u MORH-u – da se cijela nabava odradi pod oznakom „tajnosti“ – već je ona deklasicifirana i vođena kroz pregovarački postupak. Osim Vojne policije, postupak je na osobni zahtjev Ante Kotromanovića (nakon napisa u medijima o pogodovanju ukrajinskoj strani) pratilo i Državno odvjetništvo, koje je od Ministarstva obrane dobivalo dokumentaciju koja je pratila postupak.

„Ono što mene užasno smeta, što mi imamo tim ljudi koji su radili, i što mi na jedan način više vjerujemo čovjeku koji je meni osobno došao u ured, i to sam isto prijavio naravno Vojnoj policiji, koji je rekao: ‘Ja sam korumpirao tog, tog, tog, tog i tog.’ Takav čovjek danas govori o tome da smo mi bili netransparentni. Evo, to me najviše vrijeđa što imamo sustav, što imamo ljude koji su najviše radili i ne znam na koji bi oni način mogli biti… na koji način bi mogao biti brigadir Selak korumpiran, ili brigadir Zebec koji je pratio, ili Ščuri, ili Branko Pribolšan, ili ne znam tko“,

žestio se Kotromanović pred članovima saborskog Odbora za obranu.

Budući da se Rusi nisu željeli prihvatiti posla s hrvatskim MiG-ovima, iz same korporacije Mikoyan-Gurevich preporučili su rumunjski Aerostar Bacau i Ukrspecexport, odnosno Odeski zrakoplovni zavod u Odesi i Znanstveno-istraživački institut zrakoplovstva Ministarstva obrane Ukrajine. Audit je proveden u oba zavoda, i to u zavodu u Odesi od 30. siječnja do 02. veljače 2013. godine, te u Aerostaru od 05. do 08. veljače iste godine. Po obavljenom auditu, stručni tim na čelu s bojnikom Josipom Čovićem, zaključio je da rumunjski Aerostar trenutno nema niti jednu letjelicu na remontu, kao i da u tom trenutku ne raspolaže specijaliziranom radionicom ni ispitnom opremom za popravak radara. Rumunjska je tvrtka potom pridonijela dokaze da je u stanju oživjeti proces remonta aviona, iako u tom trenutku ne raspolaže s takvom sposobnošću. S druge strane, Zavod u Odesi imao je „živi“ proces remonta aviona, sa svim traženim uvjetima i normama, te zavidnim dokumentacijskim sustavom koji je vrlo bitan za cijeli proces remonta.

„Stručni tim je dao stručno mišljenje i zaključak da obje tvrtke ispunjavaju temeljne uvjete za provedbu remonta, ali da je tvrtka ‘Odeski zrakoplovni zavod’ sposobnija za provedbu remonta u datom momentu,“

zaključio je bojnik Čović izlaganje na sjednici saborskog Odbora za obranu.

Javna nabava i dodatni aspekti

Branko Pribolšan, načelnik Samostalnog sektora za javnu nabavu, nekoliko je puta do tog prosinca 2014. do zadnjeg detalja objašnjavao kako je provedena nabava remonta i modernizacije MiG-ova iz sastava HRZ-a. Time se ni njegovo izlaganje pred saborskim Odborom za obranu nije bitnije razlikovalo od do tada viđenog. Pribolšan je ponovno napomenuo kako je MORH insistirao na tržišnoj utakmici s dva ponuđača ne bi li se kroz pregovarački postupak smanjila cijena, koja se u informativnim ponudama kretala preko 22 milijuna eura (bez PDV-a), što MORH nije imao, a niti je bio voljan platiti. Osim po kratkoći rokova, cijeli je postupak bio specifičan i po tome što se u startu postavio uvjet da se zrakoplovi neće prihvatiti ukoliko nisu potpuno ispravni. To nije bio slučaj kod remonta u Rumunjskoj 2003. godine, kada su avioni bili primljeni u HRZ, da bi se tek nakon toga otklanjale greške i uočeni nedostaci.

Rumunji su Hrvatskoj nudili 5 MiG-ova iz Kambodže, koje u trenutku pregovora nisu imali u vlasništvu, već bi ih kupili nakon što potpišu ugovor s hrvatskom stranom, što MORH-u nije bilo prihvatljivo. Od ukrajinske je strane, međutim, MORH zahtijevao nepobitan dokaz da je 5 tzv. “jemenskih aviona”, koje namjerava prodati Hrvatskoj, i stvarno u vlasništvu ukrajinske države, te da njihovo vlasništvo nije ni na koji način sumnjivo. Tražila se i dostava dopunskih certifikata za tvrtku ČLS, zaduženu za komunikacijski sustav, uz napomenu da MORH neće potpisati ugovor niti s jednom tvrtkom ako se ti dokazi na dostave i ako se ne budu mogli apsolutno dokazati.

„Da ste na mom mjestu i na mjestu povjerenstva, mi nismo imali dileme, ali se postavlja pitanje kako da povjerenstvo reagira kada netko s ulice kaže da su to jemenski avioni, i bez ikakvih dokaza, a s druge strane dobijete od državnih vlasti jedne zemlje koja ima 40-ak milijuna stanovnika, koja ima svoje institucije… vi dobijete apsolutno da su oni vlasnici toga, i za svaki avion prilože potpuni dokaz vlasništva. To su dokumenti koje je ispostavila državna porezna inspekcija i Ministarstvo financija. Za svaki taj avion ima i certifikate i sve ostalo,“

rekao je Pribolšan.

U trenutku održavanja ove sjednice saborskog Odbora za obranu, HRZ je primio 6 zrakoplova MiG-21, i to 3 dvosjeda i 3 jednosjeda. Od toga su dva bila u reklamacijskom postupku za popravak, dok su ostali letjeli, pojasnio je tadašnji zapovjednik HRZ-a general Dražen Ščuri:

„To je, znači, operativna ispravnost od 66%. Ja bih mogao reći da je operativna ispravnost aviona MiG-21 najveća u zrakoplovstvu od svih letjelica – svi ostali tipovi letjelica su manje ispravni nego avioni MiG-21.“

Zanimljivo je da cjelokupan postupak nabave i remonta prate brojne anonimne dojave i prijave, razne pisane predstavke, optužbe za manipulacije putnim nalozima i radnim satima – što je sve, tvrdio je načelnik službe Vojne policije u GS OS RH brigadir Tihomir Zebec, bilo predmetom interesa što same Vojne policije, što civilne policije.

Političko sukobljavanje i materijali od posrednika

U raspravu su se uključivali i prisutni saborski zastupnici, članovi Odbora za obranu, pa je tako Igor Dragovan (SDP) podsjetio na jednu isključivo političku činjenicu:

„Jedna predsjednička kandidatkinja rekla je, u svom javnom nastupu, da će ispitat’ remont MiG-ova. I mi to, eto, moramo danas na tematskoj sjednici i napraviti.“

Predsjedavajući Ivić pokušao je demantirati kako ovo „sazivanje tematske sjednice nema nikakve veze s predsjedničkim izborima“, dok je njegov stranački kolega Josip Đakić mahao papirima i postavljao pitanja: Zašto su MiG-ovi transportirani u dijelovima u kamionima? Da li je ukrajinska tvrtka apsolutno bila sposobna napraviti remont s NATO sustavom ili transponderom? Jesu li avioni jemenski ili nisu? Đakić je, naime, raspolagao s nekim drugim podacima:

„U dokumentaciji ukrajinska tvrtka tvrdi da je zrakoplove nabavila putem tvrtke Scimitar Systems SA, 29.1.2003. godine, iako je ta tvrtka osnovana 7 mjeseci kasnije, i nije registrirana za promet vojne opreme i naoružanja. U MORH dolazi dopis jemenskog Ministarstva obrane, preporučena pošiljka dostavljena putem kurirske službe, u kojoj upozoravaju MORH da se radi o jemenskim avionima koji su zapeli na aerodromu u Ukrajini. Jemensko Ministarstvo obrane dostavlja i kopije ugovora sa serijskim brojevima aviona, iz koje je razvidno da MiG-ovi pripadaju Jemenu.“

Đakić je i dalje pljuštao s pitanjima: Zašto je MORH potrošio 12 milijuna za stare dijelove, sa ukrajinskog skladišta? Gdje su stručne analize, da baš ti dijelovi trebaju? Kako je moguće da se u potpunosti podudara stanje skladišta zavoda u Odesi s potrebama MORH-a za dvije godine?

Na to je Kotromanović Đakića optužio da sva ta pitanja čita iz materijala koje mu je dao Đuro Sesar, Aerostarov zastupnik u Hrvatskoj (Sesar i njegov poslovni partner Ivica Josipović imali su zajedničku tvrtku dok se nisu posvadili i razišli, nakon čega Sesarova tvrtka Informatika sistemi zastupa rumunjski Aerostar, a Josipovićev Aeropartner – Ukrspecexport, op.a.), dok se za odgovore pobrinuo brigadir Ivan Selak, pokusni pilot i načelnik Odjela za sigurnost letenja u HRZ-u. Selak je tako rekao da je 5 ukrajinskih zrakoplova, dokupljenih za potrebe HRZ-a (s današnjim oznakama od 131 do 135) remontirano 2008. i 2009. godine (a ne 2005., kako je tvrdio Đakić i pojedini novinari), te je na njima 2013. bilo potrebno izvršiti mini-remont, određenu nadogradnju i produženje životnog vijeka do 2023. godine (kao i za sve ostale MiG-ove). Na MiG-ovima oznaka 116, 117 i 118 (originalno hrvatskim letjelicama), kao i na dvosjedima oznaka 164 do 167 trebalo je napraviti remont i nadogradnju, što je i napravljeno u Ukrajini, iz nadzor inženjera iz HRZ-a.

Ograničenja u Ukrajini – ništa nova

Probni letovi u Ukrajini započeli su u studenom 2013. uz ponešto problema i ograničenja – Selak kao stranac nije smio, sukladno ukrajinskim zrakoplovnim propisima, letjeti na nadzvučnim brzinama, niti je smio letjeti ispod 500 metara kako bi isprobao radio-visinomjer. Osim toga, Ukrajinci nisu dozvolili niti probu radara, jer je za takvu probu potreban cilj, koji Selaku nije bio na raspolaganju. Nije se mogla probati ni radio-stanica Rockwell-Collins, čiji odlazak u Ukrajinu nisu dozvolili Amerikanci, već je ona čekala dolazak remontiranih MiG-ova u Hrvatsku (dok se ondje radilo s zamjenskom stanicom). No sva ta ograničenja, rekao je Selak, bila su identična i u Rumunjskoj 10 godina ranije. U Ukrajini je Selak napravio ukupno 41 let na 6 zrakoplova (pet zrakoplova oznaka 131 do 135, i na jednom dvosjedu), dok ostali letovi nisu bili mogući zbog pogoršanja političke situacije u Ukrajini.

„Osnovni problem na svim zrakoplovima je bila integracija novog NAV-sustava. Dakle, problemi s kursnim sustavom. Također, bilo je i drugih problema, ali to je tako kada su avioni toliko stari,“

pojasnio je Selak. Uz to, osobno je želio svakim pojedinačnim zrakoplovom doletjeti u Hrvatsku, no to je bilo protivno ugovoru, pa nitko nije želio platiti osiguranje:

„To nije bilo dozvoljeno po ugovoru. Po ugovoru su oni trebali te zrakoplove doletjeti, dovesti ovdje. Na koji način – to se nas ne tiče. To je bila njihova obaveza. Ja sam tražio, osobno, da to ja uradim. Njima je bilo jeftinije da to urade ovim putem, to je jedan razlog. Drugi razlog: njihovi piloti, s obzirom da sam tamo bio s njima, nemaju licencu za prelet zrakoplova u Hrvatsku. Pored ostalog, imaju velikih problema s engleskim jezikom. Kad tako prelijećete, morate komunicirati na engleskom jeziku. Oni ne komuniciraju na engleskom jeziku. Prema tome, preleta nema! Osim jednog, da ne griješim dušu…“

U Hrvatskoj su, sukladno Uputi za korištenje zrakoplova, bila planirana minimalno po 4 leta za svaki MiG – no zbog nemogućnosti puno ispitivanja u Ukrajini, taj broj letova postao je puno veći jer su se pojavili (1) problemi stabilnosti na nadzvučnim brzinama, (2) problemi na malim visinama, i (3) problemi s radarom. Svi su ti problemi bili očekivani, a zapaženi su bili i nakon “rumunjskog” remonta 2003. godine, objasnio je Selak:

„Mi radimo na način da ćemo primit avion samo ako je potpuno ispravan. S obzirom da smo učinili grešku 2003. godine – da smo primali zrakoplove nakon što je završen remont, a onda smo radili probne letove, i ti probni letovi su išli na naš trošak. Tako da sam, recimo, na zrakoplovu 110 2003. godine napravio, ne kako tu u materijalu piše, trideset, nego 56 probnih letova. Sad sve ove probne letove koje radim, ne plaćamo mi. Ako ne u ničem drugom, sad smo, ja mislim, malo pametniji,“

Kako do manje loše opcije?

Podrobno objasnivši koliko je na svakom od primljenih zrakoplova obavio pokusnih letova (ukupno njih 88 do tog 11. prosinca 2014. godine), i koje su bile greške (u više slučajeva se tu radilo o kapanju goriva oko rezervoara broj 4), Selak je optimistično zaključio kako je ovaj potez najbolji koji se dao napraviti u postojećoj situaciji – uz to još i jeftiniji za oko 4,5 milijuna eura u odnosu na “rumunjski” remont, a rezultat je zadržavanje sposobnosti borbenog zrakoplovstva i vlastite zaštite zračnog prostora:

„Nažalost, budimo iskreni, ulaganja trenutna u borbenu komponentu zrakoplovstva koštaju onoliko koliko vrijedi pola transfera jednog Rakitića, da ne govorim o Luki Modriću. To je vrijednost Hrvatskog borbenog zrakoplovstva. A što se od nas očekuje? Očekuje se da iznad hrvatskog neba, ako treba, oborimo Raptora ili Suhoja 35. Mislim da to baš tako i ne ide…“

O odluci da se ide u remont postojećih MiG-ova kao jedinoj uočenoj alternativi gašenju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva govorio je i tadašnji načelnik GS OS RH general Drago Lovrić. On je podsjetio kako je Hrvatska brojnim odugovlačenjima i izbjegavanjima donošenja odluke od 2003. pa sve do 2013. došla do situacije da će se, ne dogodi li se nešto radikalno, postojeći MiG-ovi jednostavno morati prizemljiti, i to zauvijek. No i za dogovore o tome tko bi u tom slučaju štitio hrvatsko nebo – već je bilo prekasno:

„Potrebno je najmanje 2 godine tehničkog usuglašavanja s drugom državom. Najmanje 2 godine. Mi to vrijeme nismo imali, i imali smo jedino ove resurse, imamo ove ljude – koji su hrabri, sposobni, i odgovorni, da izvršavaju zaštitu zračnog prostora Republike Hrvatske s ovim što nam je hrvatska država. i hrvatski narod omogućio. To je sve što mogu reći, a garantiram da hrvatski časnici će i dalje časno obnašati sve dužnosti… da u HRZ neće ući avion koji nije u potpunosti ispravan, to vam garantiram ja kao načelnik Glavnog stožera, zapovjednik HRZ, i piloti koji su probni piloti u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu.“

Neka tehnička pitanja za kraj

Kao i kroz većinu dotadašnjih pitanja, i preostatkom sjednice je dominirao zastupnik Đakić, koji je imao za predstavnike MORH i OS RH na kraju i niz odabranih tehničkih pitanja. Kao prvo, tu je bilo riječi o transponderu, uređaju za kojeg se moglo naslutiti da, prema Đakiću, predstavlja problem usporediv onom oko NATO-zaštićenih radio stanica, a možda i razlog kopnenog prijevoza remontiranih letjelica. Na zastupničko pitanje “Da li je ukrajinska tvrtka apsolutno bila sposobna napraviti remont s NATO sustavom ili transponderom, koji mora biti u njemu – da bi se mogao prevoziti, i da bi bio lociran kao prijateljski, a ne kao neprijateljski avion? To su stvari o kojima danas nitko nije govorio. Znači, Ukrajinci koji nisu u sastavu NATO saveza, nemaju mogućnost ni pristup šiframa, ni servisu, ni ugradnji onih elemenata koji su nužni za vožnju, po našim informacijama“, odgovorio je brigadir Ivan Selak. Po njemu:

“Transponder je uređaj koji vi i ja možemo kupiti na slobodnom tržištu – ovaj transponder koji mi imamo. Dakle, to je uređaj kojem i vi postavite 4 brojke… to je najobičniji uređaj, identifikator. Ništa posebno. Tu nema nikakvih tajni oko njega. Ja vidim da novinari oko tog uređaja prave nekakav ‘007-uređaj’. Ne. To je uređaj u kojem postavite 4 brojke, i taj uređaj operateru na zemlji, dakle, radarskoj kontroli… civilnoj kontroli i civilnim zrakoplovima pokazuje da se vi nalazite u zraku, daje vam podatak… daje drugim avionima i operateru na zemlji… na kojoj ste vi visini, pri kojoj brzini idete, i koja je pozicija. Prema tome, oko ovog uređaja koji je na avionu, zaista ne treba biti nikakve fame. To nije nikakav specijalan uređaj, s kojim ćemo mi komunicirat sa, što ja znam… NATO centrom tamo u bazi Torrejon u Španjolskoj. To je jedan uređaj kojeg možemo vi i ja kupiti na tržištu“.

No ovaj odgovor zastupnika Đakića nije zadovoljio – te je samo doveo do odgovora “Pa evo, cijeneći stručnost osoba koje su iznašale, pogotovo brigadira Selaka… Bez obzira na sve to, ja svejedno ostavljam mogućnost da baš i ne bi bilo točno to da se transponder može kupiti u slobodnoj prodaji. S obzirom da se radi o borbenom avionu, i njegovoj identifikaciji, ja ću to ipak provjeriti. I ostavit ću kao stvar koja ipak nije čisto meni jasna“.

Kao drugo, navodno je jednako nejasno ostalo i pitanje tipa radova koje se u sklopu “ukrajinskog” remonta vršilo na pet letjelica MiG-21 iz tzv. “jemenske kvote”. Tu je zastupnik Đakić tražio razjašnjenje – je li rađen generalni remont, remont, ili servis? Odgovor na ovo pitanje stigao je iznimno detaljno. Prvo je bojnik Čović istaknuo načelnu prirodu ukupno poduzetih radova na zrakoplovima – “Pravilnik o kontinuiranoj plovidbenosti i održavanju vojnih zrakoplova regulira, propisuje, tri stupnja održavanja kod “istočnih zrakoplova”. Svi radovi koje se provode propisani su Programom održavanja vojnih zrakoplova, koji su službeni dokument Ministarstva obrane. Tijekom ovih ugovorenih radova provođeni su radovi trećeg stupnja održavanja, koje je propisao proizvođač zrakoplova“. Na to se onda nadovezao brigadir Selak ulazeći dodatno u detalje posebnosti koju je po ovom pitanju predstavljalo pet zrakoplova iz tzv. “jemenske kvote”:

“Dakle, na zrakoplovima 131 do 135 je napravljen, kako ste vi rekli… nema veze jel to zovete kapitalni remont, jel’ to zovete treći stupanj održavanja, ili to zovete generalni remont. Obavljen je treći stupanj održavanja, generalni remont, kapitalni remont – kako god ga zvali – to je obavljeno 2008. i 2009. godine. Ne na 6 tih… ukupno tamo ima 8 zrakoplova. Dakle, na 5 naših, od 131 do 135 obavljen je 2008. i 2009. godine. Uvid u izvođenje tog remonta dobili su naši inženjeri. Dakle, sve te stavke, koje se rade, a to možete… meni bi bilo drago, da dođete… evo, ja vas pozivam, da dođete kod nas i da vam pokažemo jednu torbu od zrakoplova… To vam je otprilike kao pola ove govornice. U njoj su sve stavke koje se rade, sa potpisima. Dakle, urađeno…

No, s obzirom da je taj remont urađen prije 4 godine, sada prije 5 godina… ti su zrakoplovi napunjeni gorivom, i svaka tri mjeseca se vrši kontrola… ponovno pokretanje motora… to je ta procedura koja se radi sa zrakoplovima koji su konzervirani. Raskonzerviraju se, provjeri se stanje, kakvo je njihovo. Međutim, s obzirom da su naši zahtjevi bili i nadogradnja – i zahtjev da ti zrakoplovi budu u operativnoj uporabi do 2023. godine… oni bi bili u operativnoj upotrebi 10 godina, ili 850 sati naleta… Oni, čiji je remont završen 2008. bili bi do 2018. – ono koji su 2009. do 2019. godine. Mi smo tražili da se produži njihov vijek uporabe do 2023. godine. Da bi to bilo moguće, morali su napraviti 200-satni pregled. To mi zovemo ‘mali remont’. Dakle, taj ‘mali remont’ je rađen uz kontrolu i naših inženjera. Nadogradnja na tim zrakoplovima je rađena uz kontrolu naših inženjera“.

Iako to nije bilo izrijekom spomenuto na tematskoj sjednici Odbora za obranu – upravo ovo pitanje radova poduzetih na pet “jemenskih” MiG-ova posebno je bitno. Naime, u brojnim medijskim opisima čitavog posla remonta u Ukrajini spominjao se podatak da je navodno na svih 12 zrakoplova rađeno isto – spomenuti generalni remont, kojeg se onda i Hrvatskoj naplatilo. No, tvrdilo se dalje, da taj “generalni remont” na spomenutih pet “jemenskih” MiG-ova zapravo i nije bio napravljen, već je zamijenjen nekim “pregledom”, koji je u stvarnosti bitno jeftiniji od načelno provođenog “generalnog remonta”. Time se onda konstruiralo postojanje razlike u cijeni između (1) prijavljenog skupog “generalnog remonta” i (2) navodno stvarno obavljenog jeftinog “pregleda” – što je onda kod ukupno 5 “jemenskih” MiG-ova predstavljalo izvor novaca za navodnu korupciju koju se impliciralo u vezi čitavog tog općeg posla remonta i Ukrajine. Iako ova “teorija o korupciji u remontu” uopće nije bila direktno otvorena tijekom čitave spomenute tematske sjednice Odbora, nije teško zaključiti kako je baš ona davala motiva posebnom propitivanju tipova remonta provođenih u Ukrajini po pojedinim letjelicama.

Takva je korupcijska teorija potpuno pala u vodu izjavama službenih predstavnika hrvatske strane da je za upitnih pet letjelica iz “jemenske” kvote zapravo bio (1) službeno priznat obavljeni “generalni remont” (uz nadzor dokumentacije), koji je onda samo (2) nadograđen 200-satnim pregledom (“mini-remont”), opet pod nadzorom hrvatskih stručnjaka. Naravno, pri tome je ostala mogućnost ukrajinskog krivotvorenja čitave spominjane dokumentacije – kao sredstva kojim bi se iz nekog razloga išlo kompletno varati hrvatske stručnjake, opravdavajući barem nešto različito od dogovora. Upravo je ovo – prikrivanje kompletno “lažnih MiG-ova” – priča koju se čuje posljednjih dana u hrvatskim medijima, kao novu verziju suštinskih problema čitavog posla remonta u Ukrajini. Naravno, dok takva teorija još nategnuto uspijeva diskreditirati ukrajinsku stranu u poslu, njena je nezgodna posljedica da ujedno predstavlja temeljito nesposobnima sve hrvatske stručnjake koji su išta imali s ovim postupkom. No, to izgleda nije briga ljude koji u zadnje vrijeme takve priče šire.

Za kraj, spomenimo da je tematska sjednica Odbora za obranu Hrvatskog sabora od 11. prosinca 2014. bila okončana dogovorom da Odbor nakon Nove godine dođe u posjet 91. zrakoplovnoj bazi Pleso, kako bi se na licu mjesta uvjerili u stanje nadzvučnih lovaca, no taj posjet nikada nije realiziran (jednako kao što nije realizirano ni traženje ministra Kotromanovića da se sazove posebna tematska sjednica o slučajevima kriminala koje je on navodno dokumentirao u sustavu MORH tijekom prve tri godine svoga ministarskog mandata).

Nakon što je kompletirana cijela eskadrila, samo je za novinare u srpnju prošle godine MORH održao prezentaciju nove/stare zrakoplovne eskadrile – koja je za širu javnost svoje prvo pravo predstavljanje imala na svečanom mimohodu 04. kolovoza prošle godine.

Protekle su godine za sektor nabave u Ministarstvu obrane bile više nego burne – uz sve velike nabave koje je trebalo provesti (prateći planove za opremanje i modernizaciju OS RH), redovito se izrađivao godišnji plan nabave, implementirali su se prigovori Državne revizije, dobar dio postupaka je deklasificiran i učinjen transparentnijim, a o učinjenom i planiranom jednom godišnje obavještavani su saborski Odbor za obranu i Nacionalno vijeće za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije. To su sve postupci koje niti jedan drugi odjel za nabavu ni jednog drugog ministarstva, uključujući i Državnu komisiju za kontrolu postupaka javne nabave, te Državni ured za središnju javnu nabavu, do sada nije napravio, iako neki od njih također vrti milijune i milijarde državnih kuna. Primjerice, o postupcima nabave u MUP-u RH ništa se ne zna, a za potrebe policije, baš kao i za vojsku, nabavljaju se uniforme, naoružanje, vozila i letjelice. Naravno, ne treba misliti da je sustav nabave u MORH-u dostigao savršenstvo i plafon nakon kojeg se više nema što popraviti, ali je ipak napravio bitne pomake – u odnosu na vlastito postupanje tijekom posljednja dva desetljeća, kao i u odnosu na svoje parnjake u drugim tijelima državne uprave.

No kako to izgleda „iznutra“, s kojim se problemima susreće, što se može poboljšati, i kako je na nabavu MORH-a utjecalo otezanje s uspostavom nove Vlade – o svemu tome u posljednjim satima prošle, 2015. godine porazgovarali smo s Brankom Pribolšanom, načelnikom Samostalnog sektora za javnu nabavu MORH-a.

Zadnjih godina smo viđali veliku prezentaciju gdje su Ministarstvo obrane i Vi kao nadležna osoba konkretno predstavljali rezultate nabave za prošlu godinu i plan za tekuću. Kako sad stvari stoje?

I ove godine (2015., op.a.) je bio plan da ćemo to prezentirati, i sam ministar je insistirao bio na tome da ćemo to napraviti, međutim zbog odobrenih sredstava samo za privremeno financiranje to nismo mogli napraviti. Izdvojili smo zahtjeve koji se tiču samo za privremeno financiranje, napravili plan nabave za prva tri mjeseca i projekciju plana nabave za cijelu godinu kad bude to moguće, kad se odobre sredstva. Mi od 01.01. krećemo s privremenim planom nabave za privremeno financiranje, i on je obuhvatio nekih 200 stavaka, koje ćemo nabavljati sukladno odobrenim sredstvima.

Koliko je ukupno stavaka?

Ukupno, ako bi bilo na nivou prošle godine… Mi smo prošle godine imali cca 1400 predmeta u Godišnjem planu nabave, od toga smo 884 postupka proveli po Zakonu o javnoj nabavi, ostalo je bilo nešto po izuzeću, i nešto je bilo sredstava „bezeciranih“ prema stvorenim obvezama iz prethodne godine (ono što smo ugovore ranije zaključili to se financira). Ove godine bi trebalo isto toliko stavaka otprilike biti, jer se predmeti nabave obično u 90% poklapaju, jer su to i tekuće obveze, itd. Tako da mi sad imamo ovaj privremeni plan koji je objavljen na našem portalu, izdvojili smo također ono što je višegodišnje financiranje, znači ono što su stvorene obveze, ovdje će biti u tom privremenom planu oko 170 milijuna kuna u odnosu na odobrena sredstva. Čim se steknu uvjeti za godišnji plan mi ćemo njega prezentirati i objaviti na isti način, nadam se na isti način – ovisi o novom ministru, o novom rukovodstvu, a nadam se da će biti isto kao i do sada, i da će biti sve uglavnom transparentno.

To je što se tiče budućih planova. Što se tiče 2015. godine – je li ona zaključena?

Ona je zaključena sa završnim izmjenama i dopunama plana nabave, i ona je izrealizirana. Realizacija je postignuta negdje cca 98% u odnosu na zacrtani plan. Najveća stavka u nepokrenutim postupcima je vraćen onaj predmet nabave Peregrine-a, to je 20-ak milijuna. Da nema tih 20-ak milijuna – nama bi ostalo svega nepokrenuto par milijuna, negdje oko 6-7 milijuna nepokrenutih…

Na koju ukupnu cifru?

Na ukupnu cifru od milijardu i cca 400 milijuna, kako vam je bilo prezentirano prošle godine, za materijalno zbrinjavanje. Znači, mi smo izrealizirali gotovo… gotovo da smo pogodili plan i realizaciju.

Svima je zadnjih godina upadalo u oči padanje broja klasificiranih nabava. Da li je taj broj nastavio padati?

Klasificirane nabave u obrani iz perspektive Izvješća o radu Vlade RH 2011-2015

Ta je stavka nastavila padati, i ove godine (2015., op.a.) imamo po izuzeću 45 milijuna 749 kuna. Znači, ona je s onih početnih od 2011., kad smo počeli to pratiti, od 800 i nešto milijuna, došla ove godine na 47 milijuna i nešto. Mislim da je to realno. Da l’ će u sljedećoj godini zakačiti neki predmet nabave koji će se morati klasificirati – to ćemo vidjeti, to nabava dobiva od tehničke dostave, odnosno od struke. S time da moram napomenuti – niti ti predmeti nabave, koji su klasificirani, ne idu direktnom pogodbom, i tu se provode određeni postupci nabave, jer mi imamo cca 50 tvrtki koje imaju certifikate poslovne sigurnosti. U svakom predmetu nabave gdje ima više ponuditelja, odnosno firmi koje imaju certifikat, vodi se natječaj između njih, kao i ostali natječaji. Znači, potpuno su ista pravila igre, ali je ograničen samo na te tvrtke koje imaju certifikat.

Očekujete li da će ta klasificirana kvota moći i dalje padati, ili je postignut nekakav plafon?

Ona je sad na nivou gdje će teško moći više nešto značajno padati jer od 47 milijuna to je negdje oko 3-4 %, mislim da je to realna granica i da će teško više padati. Tu se uglavnom radi o predmetima nabave oko komunikacijskih veza i ono što stvarno treba zaštiti Oružane snage i Ministarstvo obrane. Tako da teško da će više padati, ali mislim da je to dosta nisko.

Što se ostalog tiče… Dio stvari je Ministarstvo nabavljalo preko središnjeg Državnog ureda za javnu nabavu. Kako tu stoje stvari, da li je moguće prebacivati više stvari na njih?

Moje je osobno mišljenje da bi taj središnji državni ured za provedbu nabave morao preuzeti one predmete nabave koji se tiču svih korisnika državnog proračuna. Oni za sad imaju cca 19 predmeta nabave. Tu znamo imati problema ako se njima predmet nabave ne uspije provesti, odn. ako im dođe do žalbe državnoj komisiji, jer onda smo mi u situaciji da nam stanu postupci, da ne možemo nabavljati. Mi smo imali i prošle godine problema kod potrošnog materijala, kod čišćenja… Ugovori su prestali, sporazumi su prestali, a novi postupak nije završio jer je završio na državnoj komisiji. To nam čini problem.

Dakle iz Ministarstva obrane je 19 poslova prebačeno k njima?

Tako je. To je Vlada svojom odlukom dala njima 19 predmeta nabave za koje su oni nadležni. To je, između ostalog, struja, čišćenje, to su naftni derivati, i ostalo. Ima popis tih predmeta nabave – potrošni materijal, kancelarijski materijal… Mislim da bi oni daleko više toga trebali raditi. Recimo, sad se pokazalo – usluge prijevoza, jer mi svi, državni proračunarci, koristimo prijevoz ZET-a, recimo – to bi trebao biti jedinstveni ugovor. Zatim usluge aerodromskih usluga – mi smo sad imali problema kad je aerodrom Zagreb promijenio vlasnika, imali smo problema oko korištenja tih usluga, a te usluge koristi možda najviše Ministarstvo vanjskih poslova. Tako da bi tu trebalo jedinstveni… Ima dosta tih predmeta nabave gdje bi oni mogli zajednički to sve riješiti.

Zadnjih godina vidjeli smo dosta veliku promjenu što se tiče nabava. S jedne strane otvaranje prema javnosti, veću transparentnost, s druge strane – sve čvršće planiranje. Sami ste spomenuli postignuti učinak. To je veliki posao. Što je točno napravljeno, a što je, po Vama, još ostalo napraviti pa da Vi kao stručnjak budete zadovoljni?

Ono što bi nabavu najviše zadovoljilo je što bolja tehnička specifikacija. Mi smo uočili da je u provedbi nabave najbitnija tehnička specifikacija. I tu se najviše napravilo. Znači, naša struka, tzv. tehnički nositelji, su u zadnjih 4 godine značajno promijenili svoj stav prema predmetima nabave i daleko su otišli naprijed, zato nam se ne dešava da imamo puno žalbi na državnoj komisiji. Mi smo od ovih silnih 884 predmeta nabave imali, mislim, samo 5 žalbi, i od toga su 4 riješene u našu korist. Znači da je to značajni pomak, i tu se treba još više raditi. Najbitnije je planiranje – ako se dobro planira onda sve dalje ide svojim tijekom jer zakon sve regulira. Ako dobro ne planiramo, i ako nemamo dobre tehničke specifikacije, vrlo teško možemo uspješno završiti predmet nabave.

Ovo planiranje – tko to radi?

Mi imamo krajnje korisnike – od njih potiče planiranje. Oni sukladno pravilnicima i normama pripadanja planiraju svoje potrebe. Ja ih popularno zovem iskaz želja. Nakon toga ide to sve, ti iskazi potrebe, u naše stručne službe Ministarstva obrane, koje obrađuju te njihove želje, usklađuju s pravilnicima i naputcima, i onda određuju tehničke karakteristike, odnosno određuju što će se kupovati, koliko će se kupiti i kakvih karakteristika, i koliko imamo novaca za to. Kad to dođe u nabavu, nabava priprema s tim zahtjevom godišnji plan nabave, koji ide ministru obrane, u kojem se sadrži na koji način će se to provesti. Tu je trijaža postupaka nabave. I kad se potpiše godišnji plan, onda se sukladno godišnjem planu provode postupci. Jednu veliku stvar što smo napravili je da, od zadnje 2-3 godine, oni koji su radili tehničke specifikacije više ne mogu sudjelovati u postupku nabave što se tiče odabira ponuditelja, jer bi tu došlo do sukoba interesa. Znači, mi iz nabave ne možemo sudjelovati u količinama, vrstama i financijskim sredstvima, a oni ne mogu sudjelovati u načinu provedbe. Tako da se tu došlo do jedne samokontrole unutar procesa, da ne može doći do toga da jedan odlučuje o svemu, nego svaki za svoj segment. Mislim da je tu najviše postignuto, zato nam i uspijevaju natječaji.

Vidljivo je da se zadnjih godinu-dvije sve više radilo s međunarodnom vojnom industrijom, dakle radilo se s inozemnim ponuđačima, ne samo proizvođačima nego i ponuđačima… Kako se to odrazilo na vas, to je puno drukčije nego raditi s domaćim firmama…

Od dana prijema u EU mi smo obveznici primjene direktive i svi naši postupci se moraju objaviti u Europskom listu za provedbu javne nabave. Kad se objavi u Europskom listu tek onda mogu ići u Narodne novine. Tako da u našim postupcima koji prelaze europski prag mogu sudjelovati svi zainteresirani subjekti na svijetu. I tome se moramo prilagođavati. Znači apsolutna je tržišna utakmica. Ono što imamo izdvojeno to je po članku 10, gdje imamo sukladno zakonu mogućnost izravne pogodbe s tvrtkama koje su u 100-postotnom vlasništvu države i odlukom vlade su određene za te djelatnosti, a to je ZTC za remont letjelica, to je Pleter za prehranu (onu koja se odvija u vojarnama, osim za izdvojene objekte – tamo imamo tipične javne natječaje), to je PC u Splitu (to je Pomorski centar), to je za Alan – ali u zadnje vrijeme njega se koristi samo za komisione usluge – on mora sudjelovati kod nas u postupcima nabave kao svaki drugi jer je i on obveznik zakona o javnoj nabavi… Tako da tu imamo samo izdvojeno taj članak 10 zakona gdje idemo u izravne pogodbe, drugo sve mora ići na natječaj. I ono što smo spomenuli klasificirane – njih ima sad par posto što idemo unutar firmi koje imaju certifikat.

S obzirom na izbore i prijenos vlasti – teku li nabave u MORH-u normalno, bez problema?

Malo nas je zakočilo ovo nedonošenje proračuna. Izborna godina je uvijek takva koja nam čini probleme. Tu nam je jedan zakonski problem – sukobljavaju se odredbe Zakona o javnoj nabavi i odredbe Zakona o proračunu. Tu smo sad, da tako kažem, u jednom procjepu jer Zakon o javnoj nabavi dozvoljava da mi pokrenemo postupak bez obzira da li su osigurana sredstva ili nisu, bitno je da su ona planirana. I mi imamo u projekciji plan, recimo – neki potrošni materijal koji nam treba za sljedeću godinu u iznosu od 100.000 – mi bi ga mogli kroz proces provesti, međutim Zakon o proračunu određuje da ne smiješ sklopiti ugovor jer nemaš osigurana sredstva. Sad mi možemo sklopiti ugovor samo za prva 3 mjeseca, gdje imamo osigurana sredstva. I taj dio bi se morao pomiriti. Mi imamo tumačenja jedne i druge uprave, međutim, to je neprovedivo. S jedne strane ti dozvoli da pokreneš postupak, a s druge strane te ograniči da ne možeš zaključiti ugovor.

To znači da u 2016. će biti dva…

…cijepanja nabava. To je ovaj plan koji smo napravili za prvo tromjesečje. Sad se mi snalazimo, de facto… Dobro je gdje imamo sporazume – tu možemo zaključiti jedan ugovor do 30. ožujka, ili 31. ožujka, ali tamo gdje imamo cjelogodišnju potrebu – ne možemo. I sad smo u jednoj dilemi kako to sve provesti.

Čisto gledano s ovog nabavnog aspekta, od ta dva režima – koji je vama bolji?

Pa bilo bi bolje da možemo provesti na bazi projekcije, a da nam zakon dozvoljava da sklopimo ugovor, ali da realizacija ugovora bude na bazi osiguranih sredstava. Tu će, moguće, ponuditelji biti u jednoj dilemi  – da li oni nude za onaj iznos koji smo mi predvidjeli, a poslije dobiju manje. To je rizik kalkulacije. Međutim, mi bi to uveli u natječajnu dokumentaciju, i oni bi bili svjesni u što ulaze. Jer nije isto da li ćemo mi dobiti za pojedini predmet nabave 100 tisuća, ili ćemo dobiti 150. Normalno da bi im tržišna cijena za veći iznos trebala biti niža. To je jedan rizik koji će nam se desiti svake četiri godine.

Dakle, to bi trebalo na neki način regulirati?

Da, tako je. To bi trebalo regulirati. Tu bi trebala Uprava za javnu nabavu i Ministarstvo financija sjesti, i nekako pomiriti ta dva slučaja.

Za MORH je bila velika stvar da se uspjela konačno planirati cjelogodišnja nabava. Ovo sad zapravo ruši i trga cijeli taj napor.

Po mom iskustvu i mišljenju, proračun MORH-a bi morao biti barem dvogodišnji. Ja mislim da neke države imaju to, i da je to daleko učinkovitije. Jer, godišnji proračun MORH-a nas dovodi u situaciju da smo stalno u nekoj… da ne kažem “u stisci s vremenom” – jer  ne možete svih oko 1000 predmeta nabave provesti u prvome mjesecu. A svaki onaj koji se provodi već u 6. ili 7. mjesecu je rizičan. Znači, tu je već veliki rizik da li ćete uopće završiti to. Prvo trebate završiti postupak, a onda treba to i napraviti, i isporučiti.

Bez obzira na žalbe…?

Da, bez obzira. Ali još kad su žalbe, onda pogotovo. Onda je taj predmet nabave osuđen na propast. Mi smo sad imali, evo, neki dan imali smo žalbu… Mi smo pokrenuli postupak još u svibnju mjesecu, ali procedura traje uvijek… zbog produljenja roka, vi morate zakonske rokove sve ispoštivati – on u prosjeku traje oko 120 dana – proces nabave, otvoreni proces koji je velike vrijednosti. S time, ako još dođe do žalbe, onda je to najmanje 60 dana još plus, i mi smo automatski u škripcu. Sada nam se desilo, evo, za traktor. Provedemo postupak, napravimo odluku o odabiru, tvrtka se žali – što mi ne možemo spriječiti, ona se može uvijek žaliti – Državna komisija donese neki dan odluku u našu korist. Sad bi mi trebali ta sredstva iskoristiti, ali – da li će ovaj sad traktor moći isporučiti? Sad smo mi na mukama. Zovemo tvrtke, evo – danas je isporuka traktora (30. prosinca 2015., op. a.). Danas! Sutra bi taj traktor trebalo platiti, jer ako ne platimo – državna riznica radi na principu gotovine, ako ga se ne plati do sutra, propali su novci za ovu godinu. Znači, teretit će nam slijedeću godinu, što nismo planirali. Mi u planu za slijedeću godinu nemamo traktor. I to su problemi  – uz proračun na dvije godine bilo bi daleko lakše.

Ta razlika u dinamici – može li se ona uopće izravnati? Jer, recimo, vidi se u više navrata da pojedine grane svoja sredstva zapravo ne troše ravnomjerno tijekom godine.

Pa, nikad potpuno. Ali se može daleko bolje… Sve ovisi o planiranju. To sam i na početku rekao, planiranje je najbitnija stvar. To bi se dalo izregulirati, međutim… i ide to nama sve više i više, sve bolje to funkcionira. Međutim, još treba vremena da se plan poveže sa stvarnošću. Jer oni koji planiraju, oni misle da je proces nabave kratak, da se dođe, ode u dućan i kupi. Međutim, zakonski rokovi su znatno povećani u zadnje vrijeme, još od kad smo u Europsku uniju ušli – još su duži rokovi. Recimo, mi raspišemo javni natječaj… Minimalni rok da taj natječaj bude u Narodnim novinama je 40 dana. Onda vam dođe, traži netko produljenje roka. Morate to odobriti, jer će inače uložiti žalbu, jer je ovo minimalni rok. A zakon kaže da se mora dati dovoljno vremena – a dovoljno vremena je rastezljiv pojam. I mi uvijek udovoljavamo ponuditeljima, e to nam inače razvuče slučaj.

Da li Vam je tu pomoglo ovo dizanje granice bagatelnih nabava?

Je! To je značajno pomoglo, iako smo mi sa tim bagatelnim… koliko su moja saznanja, još najniži u Europi. Međutim, mi i te bagatelne – ako ste primijetili kod naših godišnjih planova, objavljujemo isto u Narodnim novinama, u većini slučajeva. A ono što ne objavljujemo – i to provodimo po proceduri transparentnosti. Ne znam da li je par slučajeva da idemo u izravne pogodbe. Ono što je žurno, ono što je hitno a sitno. To se može desiti da idemo s dobavljačem koji je ranije to isporučivao.

Koliko je bilo bagatelnih nabava ove godine?

Ove godine (2015., op.a.) one su se povećale. Ja mislim da je bilo negdje oko 5 do 6 posto u ukupnome iznosu, financijskome. One jesu brojčano velike, jer ih ima puno malih – po 5, 6, 10 tisuća, 20 tisuća – ali financijski su one vrlo male, ne prelaze oko 5 posto nikada. Iako se povećalo to, na 12… prije, dok je bilo do 70 tisuća – imali smo svega do 2 posto. Sad se to povećalo pomalo, i to nam značajno olakšava poslovanje.

Moram priznati, javnost je obično dosta osjetljiva na te bagatelne nabave, i radi onih pojava da se veća nabava cijepa ne bi li prošla u dijelovima kao bagatelna…

Ne. Mi smo to javnosti dali apsolutno transparentno, i objavimo svoj godišnji plan nabave, u kojem svatko od zainteresiranih gospodarskih subjekata može na našem portalu pročitati što je bagatelna nabava. I ako ima interes za tu bagatelnu nabavu, mi radimo na slijedeći način: svatko od onih koji vide pojedini predmet nabave na našem portalu, može poslati – to piše – pismo namjere. Da ako provodimo bagatelnu nabavu bez objave, kao javnog natječaja, da moramo pozvati i njega. Mi svaku takvu tvrtku, kad je pozivno, pozovemo. Znači, svatko ima mogućnost sudjelovati i u toj bagatelnoj nabavi.

To znači da imate dossier, za pojedine tipove nabave, tko bi mogao doći u obzir?

Tako je. Točno, imamo. Bagatelna nabava se provodi na slijedeći način. Sudjeluju u nadmetanju za bagatelnu nabavu svi oni koji su do sada s nama to radili, ili nešto slično, i svi oni koji su iskazali interes za to da ih uvrstimo. Ako nađete jednu koja je dostavila nama svoj zahtjev, ili pismo namjere, a da je nismo pozvali – onda smo pogriješili. Mislim da takvih nema. Možete provjeriti kod gospodarskih subjekata – mi svakog onda pozivno zovemo za taj predmet nabave za koji je iskazao interes. I to se sve više pojavljuje. Sve više dobivamo pisma namjere, i mi ih stavljamo u svoj “File”, i onda obavezno ih zovemo.

Da li je za 2016. godinu planirano onakvo organizirano potpisivanje ugovora s hrvatskom obrambenom industrijom kakvo smo viđali do sada?

Što se tiče nabave, ona to može napraviti. Ovisi o novom ministru obrane, kakvu će on imati koncepciju rada. Što se nabave tiče, ona bi i dalje tako radila.

S ovog vašeg aspekta, to je izvedivo i praktički je pripremljeno?

Da, izvedivo je… samo kada dođe do izglasavanja proračuna.

Dakle, to se ne može raditi prije?

Ne, jer nemamo odobrena sredstva. Može se samo za dio – za prva tri mjeseca. Tu imamo jednu prepreku – da neće domaći proizvođači moći krenuti kao prijašnjih godina, u proizvodnju u prvom i drugom mjesecu. To nam je žao, a i šteta je to za gospodarstvo, međutim, nemamo odobrena sredstva. E tu bi trebalo nešto napraviti, da se pomiri taj Zakon o proračunu i Zakon o javnoj nabavi – da se omogući postupanje, naročito tamo gdje su okvirni sporazumi, i gdje su sredstva de facto u kontinuiranom trošenju za svaku godinu. Znači, tu bi trebalo priznati projekciju proračuna za sljedeću godinu i omogućiti postupak, odnosno sklapanje ugovora.

Državna revizija je zadnjih godina prigovarala nedostatku informatičke podloge za nabave?

Je. Državna revizija je dala primjedbu da nismo dovoljno… da nemamo dovoljnu podlogu za praćenje realizacije ugovora. To se odnosi samo na onaj dio gdje se ugovori realiziraju na terenu, odn. to je za tekuće održavanje, za ono gdje krajnji korisnici izdaju narudžbenice. Mi jesmo uspostavili sustav po kojem oni nama svaki mjesec dostavljaju izvješće i naši ljudi to evidentiraju. Međutim, to nije dovoljno. Nama je isto cilj da se u svakom momentu vidi što je ugovoreno, i što je u tom momentu realizirano, i koliko je novaca potrošeno.

Dakle, ne jednom mjesečno…

… nego u svakom momentu. I to ćemo morati postići, jer to nam onda olakšava i plaćanje, i sve ostalo – rezervaciju kod državne riznice, itd.

Ako se ne varam, riznica je više-manje u stvarnom vremenu?

Da. Tu je disciplina financijska u zadnje vrijeme apsolutno zadovoljena. Ovdje je samo problem u tome što… Iako smo se mi zaštitili – mi kad dajemo ugovor na teren, mi kažemo da oni ne mogu nikako izdati narudžbenicu iznad odobrenih sredstava, i nije se to desilo, da ode iznad toga, ali sama evidencija nije dobra.

Te narudžbenice su zapravo već dugo, dugo problem.

Od prvog dana. Oduvijek. Njih je prošle godine bilo par tisuća i mi smo ih sortirali, napravili analizu toga, međutim još uvijek nismo informatički to stavili da možemo podržati, da znamo u svakom momentu tko je izdao narudžbenicu i za što.

Imate li nekakvu projekciju kad bi se taj informatički dio mogao riješiti?

Napravili smo jedan dio već gdje pratimo ugovore, znači ugovore smo pokrili, još nam je preostalo te narudžbenice. I to smatramo da ćemo sljedeće godine sigurno napraviti jer nam je projekciju napravio Laus, koji inače prati kompletno financijsko poslovanje. U informatički sustav nabave nam je prebačen dio toga, još nam je samo ostalo…moramo uklopiti te narudžbenice i bit ćemo kompletno u mogućnosti pratiti.

I to bi onda riješilo prigovore državne revizije?

Bi, u potpunosti. Iako državna je revizija samo rekla da nismo dovoljno informatički…ne da mi to ne pratimo, mi to pratimo, ali „pješke“.

Treba li, po Vašem mišljenju, još nešto popraviti u procesu nabave?

Pregovarački postupak s prethodnom objavom – to je najučinkovitiji postupak po našem mišljenju i po našim saznanjima iz dosadašnje prakse. Jer on je prvo – transparentan, jer se objavljuje i u Europskom listu i u Narodnim novinama, znači može se javiti na njega tko god ima interes, u čitavom svijetu. U prvom stupnju tog pregovaračkog postupka mi određujemo sposobnost ponuditelja, i odabiremo sve sposobne ponuditelje za drugi krug. Kad smo njih odabrali, u drugom krugu se razrađuje tehnička specifikacija i priprema zahtjev za konačnu ponudu. Tu smo naišli na određene probleme. Naša je sadašnja mogućnost da kad završimo prvi krug, u drugom krugu možemo pregovarati sa svakim zasebno, što mi smatramo da nije ni dobro, niti čak transparentno. Ja s jednim mogu pričati jedno, s drugim drugo, i s onim zadnjim saznam ono što sam trebao onom prvom reći. Jer svaki put su neka nova saznanja u pregovaračkom postupku. Mi predlažemo izmjenu – da se može u drugom krugu, prema potrebi, razgovarati sa svima. Primjer je natječaj za izgradnju zgrade. Mi bi predložili sljedeće – da u prvom krugu odaberemo sve one koji imaju certifikate, koji imaju općenitu sposobnost plaćanja poreza i doprinosa, one sposobne ponuditelje koji se mogu takmičiti za taj predmet nabave. A u drugom krugu da onda pozovemo sve te sposobne ponuditelje, ako je njih 15, 10, 20, u dvoranu gdje će projektant staviti na zid projekt koji je predmet nabave, da oni svi daju svoje primjedbe odjedanput, ne svaki zasebno, na taj projekt, i kažu: ovo niste dobro napravili, ono niste, … i svi to usuglasimo. A ne da ja sa svakim posebno pričam o projektu.

Praktički ponavljate istu prezentaciju …

… svakome. Unutra su u mogućnosti svi odjedanput reći – ovo ne valja. I oni bi tamo sve snimili, projekt bi bio predstavljen s našom strukom i s projektantom, i onda možemo reći: to sad smo raščistili ove sporne stvari u projektu, sad imate svi skupa 5 ili 6 ili 10 dana da izađete na teren, snimite teren, da li je on u skladu s onim što je projektant…jer nama se desilo da u projektu stoji neki kanal na terenu, a da oni dođu na teren a nema kanala. Onda oni sve to utvrde, ponovno sjednu, i kažemo:  još treba to i to doraditi jer na terenu je drugačije i više nema dilema oko konačne ponude. Jer smo mi svi zajedno utvrdili parametre za troškovnik, je l’ tako?! I sad vi idete sebi doma, mi napravimo troškovnik, pošaljemo vama i sad dajte cijenu za ono što ste se svi skupa uvjerili da je to tako. I onda više nema dileme, nitko nije u povoljnijem položaju, nikome nisam mogao pričati – ovome dam neki podatak, ovome ne dam, je l’…

To  mislite da bi trebalo u ovoj našoj uredbi promijeniti?

Da, u uredbi, čak i u zakonu. Ali zakon je vezan, tamo nije osnovni model pregovarački postupak. To bi trebalo u uredbi, nama bi to strašno puno pomoglo i sve bi bilo daleko transparentnije.

Da li bi to kao model bilo primjenjivo i negdje u Europi?

Mislim da da. Mi smo razgovarali s kolegama koji su bili na našoj prezentaciji i pitali su nas par puta da to prezentiramo kao model… Kad smo bili u Crnoj Gori na prezentaciji, isto su se svi složili da je to daleko bolje i učinkovitije nego ovo sada.

Ovaj hrvatski sustav javnih nabava u obrani – kažete da je naišao na interes i u regiji?

Da. Mi smo bili dva puta prošle godine u Crnoj Gori, gdje smo još početkom godine prezentirali naš način provedbe nabave, i sad kad nas su zvali, u zadnjih mjesec dana, financirala je to EU, poslali smo našeg predstavnika i jako dobro je primljen naš model postupanja. Imamo također poziv i iz BiH da prezentiramo naš način postupanja, i našu uredbu i zakon.

Brigadir Ivan Selak, probni pilot HRZ-a

Na izvanrednoj press-konferenciji održanoj danas u Ministarstvu obrane, probni pilot HRZ-a brigadir Ivan Selak opovrgnuo je napise Večernjeg lista o tome da je „legendarni pilot Ivan Selak čudom spasio MiG i život“.

„Vjerovali ili ne – to je u redovnom letenju nenormalna situacija. Na probnom letu, ponavljam – vjerovali ili ne, to je normalna situacija. Ne događa se, ali se dogoditi smije. I dogodilo se – došlo je do ulaza nadzvučne struje u uvodnik zraka gdje ona ne smije biti. I došlo je do tzv. pumpanja uvodnika zraka, do strahovito velike buke, udaranja, i do stajanja naravno, do stajanja motora. Ja sam samo odradio izvanredni postupak koji se u toj situaciji radi, a to je da sam spustio avion na visine na kojima je moguće izvršiti pokretanje motora. Da li je remont dobar ili nije – pa motor se pokrenuo, mislim da to dovoljno govori. I nakon toga sam prizemljio avion na zračnu luku Pleso“,

objasnio je Selak što se točno dogodilo u subotu, 5. lipnja, o čemu je priopćenjem javnost izvijestilo i Ministarstvo obrane. Na visini od 13 tisuća metara i pri brzini od 2 maha došlo je do tzv. nepredviđene situacije pumpanja uvodnika zraka motora, potvrdio je Selak dodavši da se upravo zbog takvih situacija rade probe motora u najnepovoljnijim uvjetima rada za motor – u ovom slučaju na nadzvučnoj brzini i na velikoj visini. I na drugim probnim letovima bilo je raznih nepredviđenih situacija, jer da ih nije bilo – većina od 7 zrakoplova tipa MiG-21 pristiglih iz Ukrajine već bi bila primljena u službu u OS RH.

U Hrvatskoj se trenutno nalazi ukupno 7 zrakoplova iz tzv. “ukrajinske kvote”: 5 zrakoplova MiG-21 jednosjeda, i 2 MiG-21 dvosjeda. Zrakoplovi se testiraju kroz 4 probna leta: (1) testiranje upravljivosti, uravnoteženosti, sigurnosti, stabilnosti i po motoru, (2) testiranje nove i stare opreme, (3) vrši se probni let na velikoj visini pri maksimalnoj nadzvučnoj brzini, i (4) posljednji probni let je proba radara. Od MiG-ova pristiglih u Hrvatsku, jedino je zrakoplov oznake “135” prošao kompletna testiranja. Zadnji probni let aviona oznake “131” trebao je biti danas, no zbog izvanredne konferencije za medije on je prebačen za sutra, kada bi se u zrak posljednji put probno trebao vinuti i zrakoplov oznake “133”. Zrakoplovi “132”, kao i dvosjed popularno zvan „kockica“ na redu su sljedećega tjedna, a zrakoplov oznake “164” idući ili čak tjedan iza.

Praktični problemi

Inspekcija remonta u Ukrajini u studenom 2013.

Najveći problem, priznao je brigadir Selak, predstavlja činjenica da se u Ukrajini nisu mogla provesti sva potrebna testiranja. Naime, zbog ukrajinskih propisa ondje nije bilo moguće vršiti testiranje radara u punom obimu (što znači da postoji cilj u zraku), nije bilo moguće testiranje radio visinomjera (jer u Ukrajini nije dozvoljeno letenje ispod 400 metara), te nije bilo moguće izvršiti testiranje na visokim nadzvučnim brzinama i na velikim visinama. Zbog toga se u Hrvatskoj provode testiranja sukladna programu testiranja dobivenom od proizvođača MiG-21. Tim iz ukrajinskog Remontnog zavoda u Odesi također je u Hrvatskoj i sudjeluje u otklanjanju nedostataka, no niti to ne prolazi bez problema jer oni nisu došli sa svom potrebnom opremom za testiranje.

I prilikom sklapanja ugovora o remontu i modernizaciji MiG-ova iz sastava HRZ i PZO bilo je jasno da ukrajinski propisi ograničavaju razinu potrebnih probnih letova. Upravo zato, objasnio je general Dražen Ščuri, zapovjednik HRZ i PZO, u samom ugovoru stoji da se u Ukrajini radi preliminarni prijem, dok će se završno testiranje i završni prijem remontiranih te moderniziranih borbenih zrakoplova napraviti u Hrvatskoj, nakon što se potvrdi apsolutna ispravnost MiG-ova. Kako to do ovoga časa nije ostvareno (osim za jedan zrakoplov), radi se na otklanjanju uočenih nedostataka, zbog čega kasni prijem novih/starih MiG-ova u Oružane snage RH.

Penali i ostale dvojbe

Press-konferencija u MORH-u: Dražen Ščuri, Ivan Selak, Branko Pribolšan i Viktor Koprivnjak

I pomoćnik ministra obrane Viktor Koprivnjak te načelnik Samostalnog sektora za javnu nabavu Branko Pribolšan ponovili su stav Ministarstva obrane da će preuzeti isključivo potpuno ispravne nadzvučne letjelice, te da će zbog kašnjenja naplatiti penale, kako stoji i u ugovoru s Ukrajincima. Pribolšan, međutim, nije želio reći koliko je novčane kazne obračunato do današnjeg dana, već je na novinarsko insistiranje procijedio tek da se radi o „0,4 posto dnevno“ (vjerojatno od ukupne vrijednosti posla). Također, potvrdio je da, prema ugovoru, bez obzira na dužinu kašnjenja, penali ne mogu biti veći od 400 tisuća eura ukupno, ali je dodao da to nije jedina ugovorna kazna:

„Mi imamo i garanciju banke… u svrhu urednog ispunjenja ugovora. Nemojte zaboraviti na jamstvo za uredno izvršenje posla – to je najveće jamstvo.“

Pribolšan je demantirao i napise da su do sada pristigli MiG-ovi upravo zbog raznih svojih problema transportirani do Hrvatske kopnenim putem. Ugovor je, kazao je Pribolšan, dopuštao obje mogućnosti – transport i kopnom i zrakom, no nije objasnio zašto je odlučeno da MiG-ovi dođu dužim, kopnenim putem, pa ostaje za vjerovati da se tome pribjeglo prvenstveno iz sigurnosnih razloga, dok ostaje i činjenica kako se time uštedjelo i na troškovima transporta te novostečenim letnim satima.

Manji troškovi, složili su se i Pribolšan i Selak, išli su i u prilog konačnoj odluci Ministarstva obrane da se remont i modernizacija postojećih hrvatskih MiG-ova napravi u Ukrajini – ušteda u odnosu na ponudu rumunjskog Aerostara bila je čak 40 milijuna kuna. No, dodao je Selak, razlike između remonta svojedobno obavljenog u Rumunjskoj i aktualnog u Ukrajini su ogromne, i još uvijek idu u korist ukrajinske strane.

„Ja sam prijatelj s g. Buhaijem, koji je direktor Zrakoplovno- tehničkog zavoda Aerostar, kojem sam osobno rekao: ‘G. Buhai, genetski ja sam ćelav. Ali ove sijede što imam je zbog vašeg remonta.’ Toliko o njihovom remontu!“,

plastično je Selak pojasnio nevolje s rumunjskim remontom.

Iako su u Ministarstvu obrane očekivali određene probleme s ukrajinskim remontom, Viktor Koprivnjak priznao je da nisu zadovoljni s tolikim kašnjenjem cijeloga posla. No to ipak ne umanjuje žalosnu činjenicu da Republika Hrvatska i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo trenutno posjeduju tek dva operativna nadzvučna aviona.

Članovi saborskog Odbora za obranu stižu na prezentaciju javne nabave u 2013. i 2014. godini

Jučer, 6. studenog ujutro, na Hrvatskom vojnome učilištu “Petar  Zrinski” u Zagrebu, a po drugi puta ikad, održana je prezentacija dvaju dokumenata od iznimne važnosti za sustav javnih nabava u sektoru obrane Republike Hrvatske. Predstavnici MORH-a, predvođeni ministrom Antom Kotromanovićem, njegovom zamjenicom Višnjom Tafrom, te nizom visokih dužnosnika Ministarstva i OS RH, predstavili su gostima iz Hrvatskog sabora (članovima Odbora za obranu Hrvatskog sabora, te  Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije) dva dokumenta – “Izvješće o realizaciji Plana nabave MORH-a za 2013. godinu” i “Plan nabave MORH-a za 2014. godinu”. Kao i prošle godine, ovim ćemo se zanimljivim izvješćima – koja daju jedinstveni uvid u tematiku aktualnih vojnih nabava u RH – pozabaviti detaljno idućih dana. Za sada prenosimo tek niz tematskih osvrta ministra Ante Kotromanovića, danih na upite novinara pridošlih na skup.

Za početak, ministar je odbio špekulacije o neuspješnosti čitavog procesa javne nabave u obrani tijekom krizne 2013. godine. Po njemu problemi su zaustavili tek manji dio planiranih poslova:

“Pa, imamo 900 postupaka nabave – mi smo ih proveli, recimo… ne znam… 895. Nismo proveli autonomno vozilo, zato što nije bila stvar moja – kao ministra obrane. Mi smo osigurali sredstva, ali iz vojske nismo dobili tehničku specifikaciju. Protupožarni zrakoplov smo odustali… odustali smo od njega, zato što smo imali rebalans proračuna, i to smo, ta sredstva, vratili državnoj riznici… i, to su, recimo, dvije stvari. Ali, mi smo to opet, vrlo jasno, tu… bez skrivanja rekli… i, nemamo što kriti. Ono što su naše mane i vrline – mi ćemo uvijek reći. Ne bojimo se kritike. Volimo da nas se kritizira, i reći ćemo uvijek istinu. To je najvažnije“.

Nakon toga, na red su došla pitanja planirane prodaje nekretnina, čijim bi se prihodom pomoglo tekuće financiranje obrambenoga resora u idućoj godini.

U planu prodaja ponešto vojnih nekretnina

Iako su već i mnogi njegovi prethodnici (ali i kolege u trenutnoj Vladi, zaduženi za druge resore) najavljivali zaradu od neperspektivnih vojnih nekretnina, Kotromanović se prvo suočio s pitanjem – o kolikoj se tu količini imovine uopće radi? Evo što je odgovorio:

“Mene isto zanima. Koliko ima nekretnina? Koliko će toga u prodaju? Mi to sad radimo. Ali, mi ćemo dobiti odluku Vlade. Ja se nadam, idući četvrtak. Mi imamo, za sada, nešto potpuno čistih nekretnina – koje znamo da su na upravljanju MORH-a, da su potpuno čiste… recimo… I napravili smo popis tih nekoliko zemljišta, nekoliko nekretnina… i, to bi bilo prvo, ono što bi uputili Vladi. Vlada bi to odlučila, na naš prijedlog – da to ide… u prodaju, realizaciju. Da se ta sredstva daju na raspolaganje ministarstva obrane. U toj godini, koliko potrošimo… za opremanje, modernizaciju, i poboljšanje uvjeta života, rada“.

Konkretno, u tijeku je revizija i popisivanje čitavoga fonda vojnih nekretnina, kaže Kotromanović…

“Nikada u Ministarstvu obrane nije napravljen popis imovine i nekretnina. Državna revizija nama je dala za ovu godinu isto uvjetno mišljenje. Mi smo napravili akcijski plan, i do kraja godine imat ćemo napokon popisanu imovinu u upravljanju Ministarstva obrane: garaže, poslovne prostore… to je bio kompletni kaos. Nije se znalo… za ugovore – istekli su… Mi nismo znali tko to koristi. Sada, imamo to sve skupa, i u tijeku… radimo procjene tih zemljišta. Mi ne znamo, recimo, vrijednost… ne mogu sad govoriti o vrijednosti, konkretnoj… Ali, ako se to ostvari, na Ministarstvu obrane je da pripremi projekte… gdje možemo utrošiti ta sredstva. I, to će biti, nakon 20 godina priče, nadam se da ćemo napokon staviti točku“.

No, činjenica da su sve to planovi koje se čulo i od niza njegovih prethodnika, Kotromanovića nije uplašila. Dapače!

“Znam! Znam…znam da nije. Ali, to nije moj problem. Moj bit će problem ako sada ovo kažem, a ne napravim. Prema tome, ja ću to napraviti. A, to što je bilo prije, nažalost, ja sam zatekao puno stvari… koje nisu realizirane. Ali, bitno da mi pokušavamo biti potpuno jasni, transparentni. Da smo po prvi puta – imamo plan nabave gotov u ovoj godini. To mora biti tradicija i praksa. I, težimo da… da to čvrsto kontroliramo, i da tu… pokušavamo da to nam prođe bez većih problema“.

Strateška zaliha oklopništva

Jedna od tema koje je Kotromanović zatekao izgleda da je i pitanje strateških zaliha oklopništva. Na prvi pogled, reklo bi se da je tu riječ o poslu preuzimanja “dijela strateške pričuve – montažnih jedinica tenka M-84“, u čije se je izvršenje krenulo temeljem “Sporazuma o preuzimanju dijela strateške pričuve – montažnih jedinica tenka M-84” – parafiranog 17. veljače 2009. godine, tijekom posjete čelnika MORH-a i OSRH-a (predvođenih ministrom Vukelićem i načelnikom GS OS RH Lucićem) poduzeću “Đuro Đaković”.

Ova tema, koju su 2009. predstavnici tvrtke Đuro Đaković “ocijenili iznimno važnom“, u širu je javnost iznova dospjela 22. listopada ove godine, na 18. sjednici saborskog Odbora za obranu. Ponešto više o ovoj temi spomenuto je i tijekom saborske rasprave o Godišnjem izvješću za 2012. godinu, održane u kasnim satima utorka 5. studenog. No, kako je tu mnogo stvari ipak ostalo nejasno, iskoristili smo priliku te za pojašnjenje upitali ministra Kotromanovića.

“A to je jedna od stvari za koje ja nisam sretan što sam ih zatekao. Ali, mi smo ispoštivali do kraja taj ugovor. Isplatili smo sva ta sredstva… i, što ćemo? Ja ne mogu pobjeći od onoga što se desilo“.

Na daljnje pitanje, o kolikim je tu sredstvima riječ, Kotromanović je nastavio:

“Pa, to su bile… mislim, 40 i nešto milijuna kuna, u nekoliko godina. Na taj način se pomagalo, očito, Đuri Đakoviću… i, donesena je jedna takva odluka, i to je to. Mi smo samo… ja sam to morao realizirati do kraja. Mi sa Đurom dalje radimo, i DUOS (Daljinski Upravljana Oružna Stanica, op. a)… i evo, reviziju tenkova, nastavljamo… Oni su kvalitetni, oni znaju svoj posao. Ali, nekakve odluke, koje su se dešavale, i koje su se donosile prije – ja bi volio da su bile transparentnije…“

Umirovljeni general Josip Lucić na izložbi ASDA 2011, štand holdinga Đuro Đaković

Ove su konstatacije zanimljive, posebno gledane u kombinaciji s upitom koji smo na proslavi 22. godišnjice GS OS RH – održanoj prije mjesec dana, u jeku još jednog od valova propitivanja posla s transporterima Patria – uputili bivšem načelniku Glavnog stožera OS RH Josipu Luciću. Na tadašnje pitanje o njegovim sadašnjim ili prošlim vezama s holdingom Đuro Đaković (o kojima se višekratno te masivno pisalo u hrvatskim medijima), Josip Lucić je izbjegao odgovoriti, konstatiravši tek:

“Holding Đuro Đaković je holding koji je dao ogroman doprinos u izgradnji Oružanih snaga Republike Hrvatske. I, bez holdinga Đuro Đaković, kopnena vojska ne bi bila ono što je danas. Hvala!“

Dok je svojevrsni kadrovski vrtuljak u obrambenome sektoru – između državnih tijela i raznih privatnih kompanija – u svijetu već dugo predmetom posebnih interesa, Hrvatskoj tek predstoji pažljivije praćenje ove tematike. Ako ništa drugo, a ono da se bude sigurno da nam pojedini rashodi u iznosima od više desetaka milijuna kuna ne “žaloste” nadležne ministre. No nije to jedino što Kotromanoviću krade san…

Remont borbenih zrakoplova u Ukrajini

Kao što smo već zamijetili na portalu Obris.org, iako polagano napreduje, posao s remontom hrvatskih borbenih zrakoplova MiG-21 u Ukrajini – kasni. Na HVU je tu činjenicu jučer izrijekom potvrdio i ministar Kotromanović,

“Nešto kasne, vidite. Ali, imali smo problema s uvoznim/izvoznim dozvolama. Naprosto – na to ne mogu ništa. Na što sam ponosan? Što smo proveli postupak, što smo dobili cijenu puno jeftiniju nego od drugog ponuđača… Bio je ministar obrane njihov ovdje. Isto, obećao je da to ide dobro… idem i ja sad, gore, to vidjeti. Naši su piloti gore. Već rade na tome. Mi očekujemo 3  do kraja mjeseca. A, do dana HRZ-a očekujemo još 2. I, ostatak po planu, kakav će biti. Normalno, već kad radite remont… kad vodite vozilo, motorno vozilo… osobno, na tehnički pregled… uvijek se može desiti nešto što je nepredviđeno… Teško je to, na taj način, stavke i vremensku distancu poštivati. Ali, za sada – nadamo se da će to proći sve u redu, zato što je interes javnosti velik, i mi stvarno dajemo sve da to bude dobro. Ali, vidjet ćemo!“

Nakon što smo dobili i ponešto detaljniju satnicu njihova pristizanja u Republiku Hrvatsku, vezanu i za 12. prosinca (Dan HRZ i PZO), ishod kompletnog ovog posla još je uvijek neizvjestan. No dosadašnja omanja kašnjenja još uvijek ne moraju značiti i prave, velike probleme, budući da do 30. lipnja 2014. godine i formalnog kraja spomenutog postupka još ima vremena.

Nakon što smo se za prvu silu osvrnuli na praksu nabave vojne bižuterije i poklona u Ministarstvu obrane, te načelno popratili i predstavljanje Plana nabave MORH-a za 2013. godinu – postupka koji je predstavljen javnosti, članovima Odbora za obranu Hrvatskog sabora, te Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije Hrvatskog sabora, 20. veljače 2013. godine, tim smo se dokumetom odlučili pozabaviti i ponešto detaljnije. S jedne strane -jer njegovo prezentiranje javnosti stvarno predstavlja prvu priliku da se detaljnije pogleda postupak javnih nabava MORH – kako je to ponosno u Saboru istakao i sam ministar Kotromanović, potaknut upitom saborskog zastupnika Josipa Đakića, na posljednjoj sjednici Odbora za obranu.

————————————————–

13.3.2013. – Kotromanović o transparentnoj javnoj nabavi u obrani

S druge strane, čini nam se bitnim ponešto podrobnije promotriti ovu materiju, prije no što se više posvetimo rebalansiranome obrambenom proračunu (danas ujutro na dnevnome redu Vlade RH), te Pregledima sklopljenih ugovora o javnoj nabavi za 2012. godinu (objavljena 18. veljače 2013. godine na internetskim stranicama MORH).

Godišnji plan nabave MORH-a za 2013. godinu

Kako je objasnio Branko Pribolšan, načelnik Sektora za nabave MORH-a, u idealnoj se situaciji jedinstveni Plan nabave počinje formirati na temelju projekcija proračuna (trenutno aktualnih za period od 2013. do 2015. godine), da bi ga se za predstojeću godinu specificiralo krajem godine, nakon donošenja Državnog proračuna za tu iduću godinu. Na temelju proračuna, Ministarstvo za predstojeću godinu formira i potpisuje Financijski plan – dokument na kojeg se onda neposredno veže i Plan nabave, temeljem iskazanih potreba za predstojeći period. Ujedinjavanje ovih lista potreba s Financijskim planom u MORH-u radi Samostalni sektor za javnu nabavu – time što formira Predmete nabave (po zakonom propisanim grupama pojedinih roba, usluga i radova), koji svaki dobiva i svoj jedinstveni broj (CPV-broj). Time se omogućava formiranje ujedinjenih lista, koje su usuglašene prema međunarodnome standardu, a na kojima se može pratiti grupiranja, prema predmetima nabave širom sustava, ili prema kupcima. U tekućoj 2013. godini, za financijski je plan MORH-a prvotno bilo odvojeno oko 4 milijarde i 780 milijuna kuna. Od toga je za materijalno zbrinjavanje obrane izdvojeno oko 1 milijardu 741 milijun kuna, odnosno 36 posto od cjelokupnoga iznosa. I tu sad polagano dolazimo do razine uvida koja za javne nabave u obrani do ove godine nije bila moguća.

Naime, iz ove ukupne cifre prvo se izdvajaju dvije kategorije predmeta nabave – (1) oni za koje je postupak proveden prethodne godine i ove se godine samo vrši plaćanje (višegodišnji ugovori), te (2) predmeti nabave koji nemaju potpunu specifikaciju (koji nisu spremni za pokretanje postupka, i koje se drži otvorenima do okončanja konzultacija s korisnicima, kada se i oni naknadno uključuju u Godišnji plan nabave).

U 2013. godini rezervirano je 474.579.459 kuna za ugovore zaključene u prethodnom razdoblju (1) – koji ne ulazi u godišnji plan, već se samo vrši plaćanje prema ranije sklopljenim ugovorima. To iznosi 27 posto od ukupno predviđenih sredstava za materijalno zbrinjavanje sektora obrane – koja bez te stavke u 2013. godini iznose 1.266.420.541 kunu. U ovu kategoriju spadaju bazna vozila Patria (te dodatni predmeti nabave vezani uz njih), višegodišnje održavanje letjelica, pribavljanje daljinski upravljanih borbenih stanica, prenaoružavanje HV jurišnom puškom VHS, opskrba vodom, komunalne naknade i usluge, te tome slični predmeti nabave. Predmeti koji krajem veljače, u trenutku iznošenja podataka o javnim nabavama u 2013. godini, nisu bili kompletno specificirani – odnosno, kojima je trebala dorada prije uključivanja u Godišnji plan nabava (2) – iznosili su 5 posto od ukupnih sredstava za materijalno zbrinjavanje sektora obrane, odnosno 6 posto sredstava iz sume koja tu preostane kada se od te ukupnosti oduzmu prethodno spominjana sredstva za plaćanje prethodno nabavljenih predmeta nabave. Ova je stavka krajem veljače iznosila 84.849.999 kuna, i obuhvaćala ukupno 105 pojedinih predmeta javne nabave. U njoj su se našli posloženi poslovi nabave vezani uz vozilo Patria (obuka instruktora i nabava alata), pribavljanje sanitetskog vozila i geotopografske opreme, rekonstrukcije kuhinje na Zemuniku i lukobrana u Lori, troškovi idejnih rješenja i adaptacije pojedinih poslovnih objekata, kao i poslovi rekonstrukcije raznolike energetske i komunikacijske infrastrukture.

Kada smo promotrili ova dva slučaja izdvajanja pojedinih predmeta nabave, napomenimo da svi ostali predmeti nabave idu u Godišnji plan (3), gdje se postupak javne nabave za njih provodi u tri osnovne kategorije: prva, sukladno čl. 10 Zakona o javnoj nabavi – kategorije predmeta nabave s unaprijed određenim dobavljačem, isporučiteljem usluga, radova ili robe, gdje je ili odlukom Vlade ili zakonskim aktom već određen isporučitelj – druga, po čl. 11 Zakona o javnoj nabavi, gdje se pribavljanje klasificiranih predmeta nabave izuzima od ukupne javnosti nabave, i provodi pod određenim stupnjem tajnosti, te treća, postupci nabave koji se provode po Zakonu o javnoj nabavi, odnosno, po Uredbi o javnoj nabavi za potrebe obrane i sigurnosti, i koji se objavljuju u Elektroničkom oglasniku javne nabave RH (te na stranicama MORH, pod ponešto varljivim nazivom “Plan nabave” – koji je za 2013. godinu objavljen 6. veljače i onda po prvi put dopunjen 13. ožujka 2013. godine).

Predmeti javne nabave iz Godišnjeg plana

Prema članku 10. Zakona o javnoj nabavi

Zakon o javnoj nabavi u svom članku 10 definira izuzeća od primjene Zakona, i to posebno za javne te za sektorske naručitelje. U ovome je režimu za 2013. godinu predviđeno provođenje ukupno 19 predmeta javnih nabava, vrijednih 274.708.400 kuna (21 posto od ukupno raspoloživih 1.266.420.541 kuna). U ovu kategoriju su svrstani poslovi održavanja i remonta letjelica u režiji ZTC-a, usluge prehrane, smještaja i čisćenja koje daje poduzeće Pleter usluge d.o.o. kao i međunarodne usluge vezane uz naoružanje i vojnu opremu u režiji Agencije Alan. Uz to, tu spada i distribucija električne energije i tople vode za potrebe obrane, kao i međunarodna nabava vojne opreme od stranih oružanih snaga.

Prema članku 11. Zakona o javnoj nabavi

Zakon o javnoj nabavi u članku 11 definira javne nabave za potrebe obrane i sigurnosti – i to, prema tipu roba, radova i usluga koje se nabavlja, te prema tipu ugovora kojim se takve posebne predmete nabave pribavlja. Ovim je režimom u 2013. godini bilo obuhvaćeno 126 predmeta javnih nabava u vrijednosti od 154.287.078 kuna (12 posto od ukupno raspoloživih 1.266.420.541 kuna). Većina ovih predmeta nabave su višegodišnji sporazumi, a kako se stupanj tajnosti pojedinog predmeta nabave određuje kod pokretanja postupka, odnosno kod prvog akta kojim se kasnije provodi nabava – ova kategorija zapravo jako pati od pretjerano liberalnog korištenja ovlasti za klasificiranje u prethodnim godinama. Ta je činjenica dobro demonstrirana objavljenim pregledom ove stavke u protekle dvije godine – 2011. godine bilo je klasificirano nabava u vrijednosti od 887.005.483 kune, 2012. godine je po ovome režimu nabavljano u vrijednosti od 840.370.224 kune, da bi ove godine ta suma pala na već spomenutih oko 154 milijuna kuna. Pri tome, ovim se režimom nabavlja usluge i rezevne dijelove za borbena vozila i bespilotne letjelice, opremu za elektroničko izviđanje, NBK zaštitu i posebnu opremu za specijalne postrojbe, jurišne puške i svakoliko streljivo, transmisijske vodove – ali i usluge remonta borbenih komunikacijskih sustava, remonta mina i brodova, te usluge zbrinjavanja UbS-a.

Prema Zakonu o javnoj nabavi i Uredbi o o javnoj nabavi za potrebe obrane i sigurnosti

Ovo je ujedno i najveća kategorija prikazanih javnih nabava u 2013. godini. Ona obuhvaća 61 posto od ukupno 1.266.420.541 kuna raspoloživih za javne nabave planirane u 2013. godini – odnosno, 654 predmeta javne nabave u ukupnome iznosu od 752.575.063 kune. Pri tome, radi se o kategoriji javnih nabava koja je definirana kroz “Plan nabave za 2013. godinu” – tablični dokument objavljen na internetskim stranicama Ministarstva početkom veljače, kojim se nastavlja praksa ustanovljena tijekom 2012. godine (kada su tijekom godine bile objavljene 3 uzastopne varijante Plana nabave), i koji je od svoje objave sredinom ožujka ove godine već dobio i prvi od najavljenih dodataka.

Kako se tu radi o dokumentu uvelike sličnom verzijama ovog dokumenta objavljenima 2012. godine, ovim po prvi put do sada postaju moguće i međusobne usporedbe ove kategorije javnih nabava u ove dvije uzastopne godine. Ta činjenica predstavlja osnovu i za detaljnije promatranje javnih nabava u obrani – što je za Hrvatsku velika novost.

Dok se može reći da je u svojoj drugoj godini objavljivanja dokument Plan nabave sadržajno skraćen (s 31 na 28 stranica tabličnih podataka) njegova je struktura postala ponešto kompleksnija. U 2012. godini (verzija 3), javne su nabave tako bile podijeljene u 64 podsegmenta, da bi 2013. godine njihov broj narastao – dostigavši 74 veća odjeljka. Svi oni su i dalje unutar sebe podijeljeni prema tipovima primjenjenoga postupka javne nabave – po Zakonu o javnoj nabavi, po Uredbi o javnoj nabavi za potrebe obrane i sigurnosti, po postupanju Državnog ureda za središnju javnu nabavu, te po režimu bagatelnih nabava kojima je iznos pojedinoga posla manji od 70 tisuća kuna. Pri tome, dok su u 2012. godini pojedini podsegmenti bili sumirani (sa i bez uključenog PDV-a), za razliku od dokumenata za 2013. godinu, gdje to ustrajno nije slučaj. Ova se činjenica ispostavila bitno otežavajućim faktorom pri ozbiljnom promatranju kretanja pojedinih podsegmenata, budući da sada i njih i ukupnost planiranih javnih nabava (kao i u tu svrhu rezerviranih proračunskih sredstava) u 2013. godini – treba sumirati u hodu prije bilo kakve detaljnije usporedbe, što je na momente obeshrabrujući posao.

Pri tome, spomenimo da je ukupna procjenjena vrijednost navedenih i objavljenih javnih nabava planiranih u 2012. godini iznosila 503.071.721,46 kuna, za što su u obrambenom proračunu (zajedno s PDV-om) bile rezervirane 619.155.728,57 kune. Tekuće 2013. godine, u proračunu je rezervirano 752.575.063 kune (s PDV-om) – što doduše je više, ali ta činjenica i nije začudna s obzirom na stupanj kojim je pao iznos prethodno spomenutih klasificiranih nabava, provedenih prema članku 11 Zakona o javnoj nabavi. Pa ipak, zbog izostanka sumiranja pojedinih podsegmenata u ovoj kategoriji javnih nabava – iznalaženje  procijenjenih vrijednosti pojedinih kategorija planiranih javnih nabava u 2013. godini, njihova usporedba s vrijednostima iz 2012. godine i onda analiza dobivenih rezultata, zahtijevat će još podosta računskoga posla.

Uz sve to, na kraju su tu ostale i pojedine nejasnoće. Kao prvo, ono što su mnogi istakli kao nedostatak predstavljenog Godišnjeg plana javnih nabava za 2013. godinu – izostanak jasnog prikazivanja posla pribavljanja/remonta za borbene zrakoplove, kojeg se iz MORH već duže najavljuje – ispravljena je dodatkom na “Plan nabave za 2013. godinu”, od sredine ožujka ove godine. Nije do kraja jasno ni u kojoj je ukupnoj kategoriji javnih nabava završilo pribavljanje “Autonomnog podvodnog vozila”, projekta uvrštenog kao posebno bitnog za Hrvatsku ratnu mornaricu. Ova je nabava tek ovlaš spomenuta, bez da je bila detaljnije vidljiva pri razlaganju pojedine kategorije nabava. Možda onda neće niti čuditi ako i taj posao sada otpadne – jednako kako se danas već vidi da je iz planova za 2013. godinu otpala nabava obučnog Air-tractor zrakoplova, koju se moglo uočiti pod stavkom nabava provedenih prema Zakonu o javnoj nabavi i Uredbi o javnim nabavama za potrebe obrane i sigurnosti. Pa ipak, pune učinke rebalansa državnog proračuna za 2013. na financije Ministarstva obrane RH tek treba utvrditi.

Iako je na saborski Odbor za obranu došla braniti Godišnje izvješće o spremnosti obrambenog sustava, zamjenica ministra obrane Višnja Tafra neočekivano je, a zahvaljujući na provokacije spremnog HDZ-ovca Josipa Đakića, progovorila o tzv. „slučaju Pribolšan“. Ime Branka Pribolšana već danima puni novinske stranice, prema Tafri potpuno neopravdano s obzirom na njegov dosadašnji učinak, ali i na donedavnu praksu Ministarstva obrane da po sličnom principu – otpremnina u džep, a honorarni posao u ruke – angažira čak i neke visoko pozicionirane generale. Samo u prošloj godini, MORH je na ugovore o djelu potrošio 2 i pol milijuna kuna.

Peta je sjednica Odbora za obranu neočekivano krenula svojim putem

“Mijenjam 300 tisuća za stručnjaka za nabave”

Branko Pribolšan u svojoj radnoj karijeri dogurao je od mjesta načelnika jednog od ukupno 6 odjela koji se bave javnom nabavom. Kao zaposlenik Ministarstva obrane iskoristio je nedavno mogućnost da uz poticajnu otpremninu pridonese procesu smanjenja ljudi, budući je novim Pravilnikom o unutrašnjem ustroju Ministarstva obrane broj tamošnjih radnih mjesta smanjen za 200. Ljudi su se mogli javiti dobrovoljno, a među takvih 89 bio je i Pribolšan, s određenom otpremninom od 300 tisuća kuna. Istodobno, kako bi od sada pa nadalje izbjegli uvijek, iz godine u godinu, iste prigovore Državne revizije – u MORH-u su odlučili pozabaviti se javnim nabavama, kako bi ih konačno počeli provoditi po jasnim i nedvosmislenim natječajima. No, od 10-ak kontaktiranih stručnjaka za javnu nabavu, niti jednome se nije išlo raditi u javnu upravu, u problematičan sektor, s plaćom bitno nižom od one koju primaju na svojim trenutnim radnim mjestima. U takvoj situaciji, Pribolšan je i opet dobrovoljac – javio se ministru Kotromanoviću i ponudio svoje usluge, gratis, do kraja godine. Uz samo jedan uvjet – da sada ode iz sustava, kako bi mu ostala već spomenuta otpremnina. Uvjet mu je ispunjen, a kako bi se formalizirali odnosi s Ministarstvom obrane, Pribolšan je dobio i ugovor o djelu, s minimalnim iznosom honorara od 4 tisuće kuna mjesečno. „Kad gledate dobit koju smo dobili, znači uštedu novca, u odnosu na 4 tisuće kuna koje smo dali, smatram da je to dobit za MORH“, smatra Tafra, napominjući da Pribolšan još uvijek nije ni dobio svojih 300 tisuća kuna otpremnine. „Da ga nismo pustili iz sustava, znate što bi nam radio sindikat? Rekao bi nam da postupamo neravnopravno“; ogorčena je Tafra na Sindikat državnih službenika, koji zbog honorarnog angažiranja Pribolšana traži od Ministarstva uprave inspekcijski nadzor u MORH-u.

—————————————————————————————————————

—————————————————————————————————————

Čovjek koji se zna pogađati….

Posljednjih 5 mjeseci, Branko Pribolšan navodno radi čuda – do sada je, tvrdi Tafra, MORH-u uštedio barem 5 milijuna kuna. To, izgleda, i nije neko čudo, uzme li se u obzir da pojedini natječaji za nabave u MORH-u nisu rađeni još od 1999., da je zadnji ugovor za linijski prijevoz vojnika sklopljen 2005. godine, dok premije osiguranja za vojnike koji idu u misiju ISAF nisu mijenjane od njihovog prvog odlaska u Afganistan 2003. godine. Ove je godine upravo Pribolšan osigurao kod Croatia Osiguranja znatno povoljnije osiguranje za sve vojnike koji sudjeluju u nekoj od mirovnih misija, kao i za djelatne vojne osobe oko pojedinih rizika. Izmijenjen je i do sada izuzetno nepovoljan ugovor sa ZET-om za prijevoz u gradu Zagrebu. Pribolšanu je povjereno i pregovaranje s mobilnim operaterima o korištenju MORH-ovih releja, baš kao i predaja 8 kuhinja i pripadajućih 89 zaposlenika poduzeću Pleter.

Nedavno je na web stranicama Ministarstva obrane osvanuo Godišnji plan nabave za 2012. godinu, a do 01. listopada treba biti napravljen i plan nabave za sljedeću, 2013. godinu. To je opet na sebe preuzeo Pribolšan, budući se do sada plan nabave za tekuću godinu donosio tek u travnju. S takvim kašnjenjem, pojasnila je Višnja Tafra, proces javne nabave nije se uspijevao završiti do kraja godine, zbog čega se vršio pritisak na dosadašnje ministre da poslove zaključuju izravnom pogodbom, uz avansno plaćanje, kako ne bi izgubili novac dodijeljen za tu proračunsku godinu. Radilo se tu o praksi koja gotovo da vrišti sumnjama na korupciju.

—————————————————————————————————————

—————————————————————————————————————

Slučaj Pribolšan otvara i neka pitanja o funkcioniranju sustava MORH

Poučak

Pribolšan je možda stvarno čudotvorac, ali neka pitanja nameću se sama od sebe. Prvo – ako su do sada javne nabave bile rak rana Ministarstva obrane, kakvu odgovornost u tome ima i sam Pribolšan, kao MORH-ov „stručnjak za nabave“? Drugo – ako je samo jedan čovjek u 5 mjeseci u stanju napraviti ono što 6 raznih uprava, središnjica i odjela za javnu nabavu nije moglo godinama, kada će se sva ta gomila birokratskih nakupina raspustiti i otići iz sustava? Treće – ako su svi oni toliko nesposobni, tko su ljudi koji su ih takvima učinili? Dio odgovora mogao bi ponuditi i nedavno javno objavljeni Pregled sklopljenih ugovora i njihova izvršenja za 2010. , koji smo na portalu Obris.org s veseljem načeli, a željno očekujemo i pregled za prošlo godinu, kao i za sve godine do sada.

Međutim, ne treba amnestirati ni aktualni vrh Ministarstva obrane – ako ništa drugo, uz svu dobru namjeru, napravili su političku štetu koaliciji na vlasti, a sebe, nakon samo 5 mjeseci, učinili nevjerodostojnima i „istima onima prije“. Zato bi bilo bolje da drže fige da će im Pribolšan uštedjeti ne još 5, nego barem 10 milijuna kuna, kako bi ovaj manevar barem donekle dobio opravdanje.-