Jučer su Slovenija i Crna Gora, neovisno jedna od druge, objavile vijest o donacijama koje su primile njihove oružane snage.

Otpravnik poslova SAD-a ispred JTAC simulatora (Photo: SV/poddesetnik Damjan Vodenik)

Tako je na web-stranici Slovenske vojske objavljeno da je u nedjelju, 02. lipnja, u Cerklju ob Krki svečano otvoren novi taktički simulator. Simulator je Škola kontrolora bliske zračne potpore (Air Ground Operation School – AGOS) nabavila zahvaljujući financijskoj donaciji SAD-a u iznosu od 1,1 milijun USD. Riječ je o sredstvima iz programa Expeditionary Capabilities Fund FY14, zahvaljujući kojima je Slovenija još 2018. kupila ovaj taktički simulator. On će se koristiti za rad i obučavanje kontrolora bliske zračne potpore (Joint Terminal Attack Controller – JTAC), a trenutno se upotrebljava i u aktualnoj vježbi Jadranski udar 19 (Adriatic Strike 19) kao jedna od lokacija izvođenja vježbe.

Naši južni susjedi, tj. Ministarstvo Crne Gore, objavili su  također jučer (04. lipnja) da je Odbor za investicije NATO-a prihvatio zahtjev Crne Gore za pomoć u uspostavljanju sustava nadzora zračnog prostora. Time je NATO zapravo odlučio o dodjeli 3D radara velikog dometa za nadzor crnogorskog zračnog prostora, besplatno i na neodređeno vrijeme. Tijekom naredne 2 godine, obavit će se modernizacija, obuka kadra i instaliranje radara. Sam radarski sustav vrijedi oko 20 milijuna eura, dok će troškove transporta i postavljanja radara u iznosu od oko 4 milijuna eura snositi crnogorska strana.

Načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore, brigadni general Dragutin Dakić, potvrdio je početkom travnja na sjednici parlamentarnog Odbora za sigurnost i obranu da je NATO odobrio dodjelu radarskog sustava Crnoj Gori. „Sljedeći korak u modernizaciji je nabava radara. Budući je to dosta velika investicija, mi smo dobili radar NATO kroz donaciju, a naša obveza je da izvršimo financiranje kroz opremanje i uređenje položaja na godišnjoj razini. Na taj način ćemo pokriti one kritične točke kako bi se zaokružila kompletna slika Crne Gore, s obzirom da NATO već pokriva teritorij Crne Gore. Međutim, imajući u vidu njenu konfiguraciju, kao i to da imamo dosta tzv. tamnih kuteva, opredijelili smo se za nabavu radara koji će najvjerojatnije biti postavljen na Bjelasici, i na taj način će naš zračni prostor biti integriran u NATO sustav“, rekao je Dakić članovima Odbora za sigurnost i obranu. Radar će vjerojatno biti postavljen na lokalitetu Zekova glava na planini Bjelasici, u okolici Berana.

Crna Gora je članica tzv. BRAAD (Balkan Air Defence Aproach) inicijative (gdje Hrvatska ima vodeću ulogu) , kojoj je zadatak  upravo rješavanje pitanja nadzora zračnog prostora u regiji. NATO studija, rađena tim povodom, ustanovila je da u regiji nedostaju 4 radara, te da bi Crna Gora, Makedonija, Albanija i BiH trebale imati svaka po jedan radarski sustav, čime bi se upotpunila sposobnost nadzora zračnog prostora. Nadzor morskog prostora Crna Gora je riješila 2013. godine, kada je zahvaljujući novčanim sredstvima Sjedinjenih Američkih Država kupila 2 obalna motrilačka radara. Sada, putem NATO-a Crna Gora napokon rješava i nadzor zračnog prostora –najprije prošlogodišnjim osiguravanjem air-policinga, a onda i aktualnom nabavom novog radarskog sustava.

Globalni div „Lockheed Martin“ nije nepoznanica u hrvatskom vojnom sektoru – do sada su se među opremom koju posjeduju OS RH mogli naći Lockheedovi radari, a uskoro i rakete Hellfire za helikoptere OH-58D te Black Hawk helikopteri. No ipak je ta američka kompanija došla u žižu interesa hrvatske javnosti tijekom posljednjih godinu dana, ne zbog vlastite ponude borbenih aviona F-16 Hrvatskoj, nego ponajviše zbog nekih tehničkih uvjeta koji su kočili kupovinu izraelskih aviona F-16 Barak. Propašću posla s Izraelom kao da se i „Lockheed Martin“ vratio u igru, posebno nakon izjave ministra obrane Damira Krstičevića kako bi najviše volio da se za HRZ nabavi novi F-16, pa makar i u smanjenom obimu (što ovoga puta nije bilo proizvod greške novinara ili nespretnog izražavanja dužnosnika, kao sredinom ljeta 2017. godine). Iz „Lockheed Martina“ se i do tada moglo čuti o „izvrsnoj suradnji“ s Hrvatskom, kao i o podršci pri nabavi F-16, što je potvrđeno i s dva uzastopna nastupa na vojnim izložbama ASDA u Splitu – 2017. i 2019. godine. Tijekom ovogodišnjeg nastupa na ASDA-i, potpredsjednik „Lockheed Martina“ za Europu, Jonathan W. Hoyle, izrazio je nadu da će hrvatska Vlada odabrati F-16, za kojeg postoji i veliki regionalni interes. To su ponajprije Slovačka i Bugarska, te Rumunjska koja je već nabavila F-16 iz Portugala, a najavila je i dodatnu kupnju.

Portal Obris.org dobio je u Splitu ekskluzivnu priliku porazgovarati s Jonathanom Hoyleom, ne samo o hrvatskoj potencijalnoj nabavi aviona, nego i o nekim dodatnim aspektima odnosa RH s kompanijom „Lockheed Martin“. Prije svega, g. Hoyle je želio pojasniti samu proceduru odluči li se Hrvatska kupiti F-16:

Prva stvar koju bih trebao spomenuti je da bi hrvatska Vlada kupovala avione od Vlade SAD, a mi bi odgovorili na zahtjev Vlade SAD. Dakle, to nije direktna komercijalna veza između nas i Hrvatske. Hrvatska Vlada bi podnijela zahtjev Vladi SAD i nas bi se pozvalo da podnesemo cijene za potpuno nove F-16 u Block 70 standardu. To je bilo ono što smo napravili i ranije. Mi razumijemo da je bilo poziva i vladama drugih država da podnesu svoje ponude, i mi smo nadalje spremni pomoći Hrvatskoj na bilo koji način možemo – ne bi li poduprli njena nastojanja da svoju staru flotu MiG-ova zamijeni s modernijim, sposobnim lovcem, uz cijenu koja je konkurentna, bili to ili ne novi zrakoplovi ili… da ih tako nazovem, prethodno korišteni, rabljeni zrakoplovi. To je stvar za hrvatsku Vladu i Vladu SAD, da riješe… A mi ćemo onda pomoći kroz pružanje rješenja, cjenovnih informacija prema Vladi SAD, ne bi li pomogli da se to sve glatko provede. Ali uvelike je i u našem interesu da omogućimo Hrvatskoj da ostvari svoju ambiciju o modernijim borbenim zrakoplovima.

Ako bi Hrvatska odlučila ići tim putem… Bilo je mnogo govora o samome pogonu „Lockheed Martina“ i njegovom preseljenju iz Texasa. Može li se dogoditi zastoj u proizvodnji?

Ne, ne. Taj pogon je već sagrađen, on postoji, nalazi se u Greenvilleu, Južna Karolina. Već imamo narudžbe koje ćemo ispunjavati odande, od većeg broja međunarodnih kupaca, a bit će ih i još. Mi predviđamo još mnogo godina posla za taj pogon u Greenvilleu, u Južnoj Karolini. Naš razlog za poduzimanje ove seobe je bio da napravimo više mjesta u našem pogonu u Fort Worthu, za proizvodnju aviona F-35.

Ako bi se mi odlučili za „Lockheed Martin“ – tu je već niz prethodnih obveza. Ako se takva odluka donese unutar predstojeće godine ili tako nekako, kada bi mi došli na red?

Koji god da ste vi naš klijent, produkcijski ciklus je negdje između 36 i 48 mjeseci. Dakle, 3 do 4 godine nakon potpisa treba da bi prvi zrakoplovi bili isporučeni. Mnogo faktora dodatno utječe na ovo – obuka pilota, obuka tehničkog osoblja… Dakle, nije nužno brzina same proizvodne linije ona koja određuje isporuku zrakoplova. Tu je i sve drugo što s time ide, što također mora biti na raspolaganju u isto vrijeme.

Pogledamo li Block 70/72 … tu je bilo govora i o nečem što dovodi starije zrakoplove „Lockheed Martina“ F-16 na jednu usporedivu razinu – kao put za, možda, i reduciranje cijene prema kupcima. Može li se nešto takvo (nadogradnja na F-16V) izvesti i za Hrvatsku?

F-16V ili verzija „Viper“, i Block 70 – Block 70 je onaj novi, a „Viper“ je unapređenje za one starije. Da, mi to radimo. Tu je odlučujući faktor – raspoloživost starijih zrakoplova, koje neko Zrakoplovstvo ili neka Vlada mora negdje otpustiti iz svojih redova, da bi oni bili raspoloživi. To se tržište razvija, ono se neprekidno mijenja – kako države preuzimaju, u našem slučaju, nove F-35, to čini neke F-16 raspoloživima. To ovisi i o stanju tih F-16, koliko su pogodni da se u njih pokuša udahnuti još života. Neki od tih aviona imali su „težak život“, da to tako kažemo, i ne bi isplatilo investirati u njihovo daljnje korištenje – za ograničeno produljenje životnoga vijeka. Neki drugi su imali mnogo standardnije postojanje, pa bi im se moglo produžiti… Dakle, to ovisi o tome što je dostupno na tržištu u pojedino vrijeme. Kao originalni proizvođači za F-16, mi bismo bili uključeni u svaki takav posao i mi bi certificirali te avione da su dobri za to što kažemo, o broju sati koji su na njima raspoloživi, o njihovim sposobnostima, te o njihovoj interoperabilnosti s drugim NATO snagama.

Kako ste rekli, svaki takav posao za Hrvatsku išao bi preko međuvladinih odnosa. Dakle, ako bismo mi pitali za pomoć pri pronalaženju kakvih odgovarajućih zrakoplova – bi li to radila Vlada ili vaša kompanija?

To bi radila Vlada SAD, jer bi oni tada gledali i svoju vlastitu flotu aviona, kao i kod međunarodnih partnera u F-16 grupaciji, ne bi li vidjeli što postaje raspoloživo i kada.

S obzirom na okolnosti provedbe takve nadogradnje, ima li tu nekih stvari koje bi vi preferirali?

F-16 simulator (Photo: Antonio Prlenda)

Naravno. Mi smo uvijek zainteresirani da prodamo najbolje moguće sposobnosti pojedinim Zrakoplovstvima. Dakle, naša bi preferenca bila – prodati potpuno nove zrakoplove. Ali ako za Hrvatsku – iz proračunskih razloga, kako ste spomenuli – to ne bi dolazilo u obzir, tada bi mi surađivali, kao originalni proizvođač, kao originalni dizajneri ovih zrakoplova. Mi bismo radili s prikladnim dobavljačima da ostvarimo tu nadogradnju. Ona stvar s kojom bismo se mučili je – u hipotetskoj situaciji – dok ne identificirate konkretne zrakoplove vi ne znate u kakvom su oni stanju, pa zato onda ne znate ni koliko je posla potrebno, i koliko im produženje životnoga vijeka možete podariti. Ali mi bismo se bavili time, radili bi s raznim ugovornim stranama, i konačno, kao oni mjerodavni za dizajn – na nama bi bila i odgovornost  da osiguramo da oni budu prikladni za svoju svrhu i sigurni za korištenje.

To je trebalo biti moje iduće pitanje. Mislim, shvatio sam da je letni resurs za Block 70 12.000 i nešto – dakle, to bi bilo teško za postići s nekim starijim zmajem.

Ovi stariji su bili dizajnirani za životni vijek od 8.000 sati, i dio toga je bio potrošen. Koliko je potrošeno, ovisi o Zrakoplovstvu koje ih je koristilo. Također, ovisi i o konkretnom okolišu u kojem se s njima letjelo. F-16 koje se koristilo pri norveškom zrakoplovstvu djeluju u radikalno drugačijem, hladnome okolišu, u usporedbi s onima koje se koristilo na Mediteranu.

Ili u nekim pustinjskim uvjetima?

Ili u nekim pustinjskim uvjetima. Doduše, i norveške avione se koristilo u pustinjskim uvjetima. To su različite razine stresa i naprezanja kojima su podvrgavani avioni, i dok ih zapravo ne „ogulite“… To je donekle kao kupovanje antiknog automobila – „antikni“ je tu kriva riječ – kupovanje rabljenog automobila za kojeg niste posve sigurni u kakvom je stanju dok ne otvorite poklopac, i tek tada saznate koliko vas posla na njemu očekuje. Dakle, dok ga ne dobijete u ruke, ne možete garantirati količinu posla, a time i količinu životnoga vijeka kojeg ćete moći očuvati na avionu. Mi imamo prilično dobar uvid, temeljem našeg fonda znanja o floti – a sagradili smo ih preko 4.000 – dakle, imamo prilično dobar dojam, no ipak možemo znati točno tek kada zrakoplov dobijemo u ruke.

S druge strane, ako bi uspoređivali kupovinu potpuno novih zrakoplova, i kupovinu tako dograđenih letjelica – da li bi raspoloživost letjelica tu bila slična? Mislim, sada s raspoloživošću ove nove tvornice koja je u pogonu, je li i za to takav dugi red za čekanje?

Uobičajeno, to ne bi trajalo jednako dugo, da se napravi preuređenje, kao da se gradi od početka. U prosječnim uvjetima bi bilo moguće brže isporučiti prerađene avione nego potpuno nove.

Ako Hrvatska započne novi proces natječaja, takvu neku vrstu procesa… Koliko brzo „Lockheed Martin“ može odgovoriti?

Mi možemo odgovoriti vrlo brzo. Do sada smo napravili jako mnogo takvih ponuda, zapravo veći broj njih smo napravili i relativno nedavno, s drugim međunarodnim klijentima. Za nas to ne bi bilo tako teško, ali mi smo samo dio sustava odgovora koji tu Vlada SAD sastavlja. Tu postoji proces kojeg Vlada SAD mora pratiti, uključujući i Kongresnu obavijest o prodaji. Dakle, sve te vrste pitanja se mora uračunati – tako da gledate, vjerojatno, na minimum od 6 mjeseci da bi proces prošao kroz sve svoje faze, od početka.

S Vladine strane, koliko sam saznao – SAD ne rade industrijsku suradnju, veći je to nešto što  je prepušteno poduzećima. Kako bi to izgledalo, hipotetski, s „Lockheed Martinom“?

Ako započnemo s osnovnim slučajem – zrakoplovi bi bili bazirani ovdje, u Hrvatskoj, i njih treba održavati na dnevnoj razini. Dio tog posla bio bi obavljan od strane djelatnog tehničkog osoblja, ali dio toga bi morao biti obavljen od industrijskih partnera – jer je to ona strana kod koje leži ekspertiza. Dakle, uvijek ćete završiti s nekom vrstom industrijskog sudjelovanja prilikom ovakve kupovine. Koliko daleko uz lanac tu možemo ići, ovisi o lokalnoj industriji, ovisi o namjerama Vlade. Neke Vlade su nam se obratile i rekle: „Mi želimo nešto podrške za naše zrakoplove u samoj državi, ali zapravo ne želimo baš toliko investirati novca da stvaramo nova postrojenja. Radije bi koristili resurse u nekoj od okolnih država“. U tom slučaju mi gledamo za industrijskom suradnjom izvan sustava F-16, i gledamo ostatak našeg portfelja da vidimo koliko možemo šire stupiti u partnerske odnose s Hrvatskom, na drugim mogućim područjima, s drugim kompanijama.

Gledajući naše susjede – ima li tu postojećih logističkih točaka za obavljanje takvog posla, na koje bi se mogli osloniti? Ili bi to trebalo biti uspostavljano nanovo, recimo u Italiji?

Morali bi to uspostavljati. Mi bi morali prvo sve dobro sagledati, budući da smo mi ti koji moraju potpisati s Vladom – da će posao biti obavljan u odgovarajućem standardu. Ono što trenutno radimo – mi imamo specijaliste za te stvari, naše ljude zadužene za opskrbni lanac – koji dolaze, posjećuju poduzeća, prolaze kroz sve njih, vide o kojim se tu sposobnostima radi, razgovaraju s upravama, vide što bi se moglo poduzeti, kako možemo surađivati s njima, da li to traži štogod naše dodatne obuke pa je to sve, ili treba nešto i ulagati u pojedine kapitalne strukture ne bi li ih se učinilo pogodnijima. Mi to radimo od slučaja do slučaja, gdje gledamo koje pojedine mogućnosti postoje.

No u Hrvatskoj je bilo govora i o uzvratnim poslovima, tzv. offset poslovima. Je li i to nešto čime bi se „Lockheed Martin“ pozabavio?

Jonathan Hoyle i Željko Pavlin na konferenciji o hrvatskoj obrambenoj industriji i novim tehnologijama

Mi provodimo uzvratne poslove i indirektne uzvratne poslove širom svijeta – odnosno, industrijsku suradnju, kako to sada ljudi vole zvati. I, da, mi to radimo aktivno, u mnogim državama širom svijeta, danas i tijekom mnogo godina. Tvrtka „Hellenic Aerospace Industries“ je kreacija „Lockheed Martina“ iz doba originalnog grčkog posla pribavljanja aviona F-16. Mi smo postavili te kapacitete. Mi i dalje usko surađujemo s „Hellenic Aerospace Industries“, oni su i dalje naš ugovorni suradnik – i to vrlo dobar te pouzdan. Dakle, imamo 30 godina dugo partnerstvo s tim poduzećem, ali tu smo tvrtku zasnovali od početka.

Bi li vi tu ulazili u partnerstva s kojom drugom američkom tvrtkom? U Hrvatskoj je popularan primjer iz Mađarske – kada su se oni odlučili za pojedine borbene zrakoplove, jedna je druga europska tvrtka zato otvorila tvornicu kućanskih aparata ondje…

Mi preferiramo sami upravljati našim offset obvezama prema pojedinoj državi, direktno, s poduzećima u našoj grani djelatnosti. Nastojimo ne izlaziti izvan toga… Osim toga, nije nam dopušteno raditi takve stvari, prema zakonima Europske unije – nije nam više dopušteno organizirati uzgoj riba ili takve neke stvari koje bi se brojile. No mi bi gledali područja istraživanja i razvoja s vašim sveučilištima, mogućnosti za takve suradnje… Dakle, na polju obrane – mi bi gledali vrlo široko na polje obrane, postoje li tu mogućnosti sklapanja partnerstava s pojedinim poduzećima.

Imate li kakvih očekivanja po pitanju hrvatskih planova? Mislim, naši službeni izvori su vrlo suzdržani u zadnje vrijeme…

Predlažem da to pitanje bolje postavite svojim hrvatskim izvorima, nego da ja išta komentiram.

Kada je Hrvatska promišljala naš posljednji pokušaj pribavljanja borbenih aviona, govorilo se o godišnjem limitu od 100 letnih sati po avionu. Za mnoge promatrače je to izgledalo relativno nisko postavljeno očekivanje. Ako govorimo o potpuno novom, ili o ozbiljno obnovljenom avionu, koji bi se prosjek očekivao pri normalnom korištenju?

Oni imaju životni vijek od 12.000 letnih sati, i uz ulaganje većina Vlada i Zrakoplovstava misli te letjelice održati u uporabi oko 25 godina, ako ne i duže. Iz toga možete i sami izvesti proračune. To ovisi. To ovisi o vašim zahtjevima, o obvezama koje se moraju ispunjavati, ne samo u Hrvatskoj, za vašu ulogu nadzora svog zračnog prostora ili što već, nego i prema NATO obvezama u kojima bi mogli sudjelovati,  u međunarodnom okolišu koji će se oblikovati tijekom nadolazećih godina … Da li će to postaviti veće zahtjeve prema vašim raspoloživim letnim satima? Dok planeri o tome vole promišljati kao o jednoj relativno ujednačenoj liniji – koristit ćemo toliko i toliko letnih sati godišnje, i to je zadovoljavajuće – nažalost, stvari se događaju, i tendiraju remetiti te planove…

Kod nas je bilo dosta govora o regionalnoj inicijativi, predvođenoj od SAD, koju se zvalo BRAAD – koja ide prema uspostavi potpunije, ujedinjene radarske slike, koja bi obuhvatila Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru kao NATO državu, te Makedoniju, koja je sada opet na putu u NATO. Budući da ove susjedne države sada idu prema obnovi svojih radarskih sustava – bi li to bilo nešto zanimljivo za Lockheed Martin?

Mi imamo velik broj TPS-77 i FPS radara u regiji. Dakle, predstavili bismo stvar NATO savezu, da bi interkonekcija tih radara i skupljanje prednosti iz njihove množine predstavljalo sigurnosnu prednost ove regije. Mislim da je ovo što vidite, kroz diskutiranje takvih ideja, kroz takve planove – da je to u snažnom fokusu Vlade Sjedinjenih Američkih Država u ovoj regiji, koja prepoznaje da događanja na istoku donose dodatnu pažnju i na ovu regiju. SAD žele više investirati u lokalna partnerstva na ovim prostorima pod NATO zastavom. Dakle, mislim da ovo što vidite – dok se prepoznaje da su neke od država u regiji vrlo male i nemaju enormne obrambene proračune, pitanje je kako one nastoje dostići svoju obvezu o dostizanju 2 posto za NATO? Na što bi trebale trošiti svoj novac, tako da se to uklapa i u ono na što drugi troše? Tako da tu bude interoperabilnosti, i da ne bude dupliciranja pojedinih napora.

Hrvatska je tu lokalna država-predvodnica ovog BRAAD nastojanja – bi li bilo moguće razmišljati i o nekoj vrsti centra za održavanje za čitav širi radarski sustav?

Mi uvijek nastojimo pronaći putove za smanjivanje troškova održavanja. Jedna od tema koju susrećemo širom svijeta su relativno malene kupovine opreme, kod kojih troškovi održavanja postaju relativno skupi u usporedbi s početnim investiranjem kapitala. Ako ima načina da se poveže te države, tako da mogu dijeliti tu razinu troškova, i da time i čitava investicija postane efikasnija – mi mislimo da je to jedna dobra stvar. Mislim da unutar okoliša kakvog predstavlja Inicijativa 3 mora – tu ima prostora za prilično mnogo suradnje i dijeljenja među mnogim tipovima obrambene opreme i podrške. Tako da, možda, jedna država postane centar za jedan aspekt, a neka druga država za nešto drugo – i tu se usluge podijele među njima, te se među njima završi s ukupnim skupom potrebnih znanja. No to nije nešto što pojedina kompanija može sama izvesti – to traži političku inicijativu i spremnost prihvaćanja da ne želite imati svega pomalo, nego da ćete dobiti neku cjelinu, ali se za uzvrat odreći nekih drugih resursa. To je politička odluka.

Načelno, povezati, recimo, logistiku ili održavanje za borbene avione, za Black Hawk helikoptere, za radarske sustave – i pokušati uvezati u paket takve raznolike inicijative – to bi bilo moguće?

Da, bilo bi. I mi mislimo da bi to bilo efikasno korištenje obrambenih resursa. Zato bismo bili sretni igrati ulogu u nečem takvom, u pomaganju da do takvog povezivanja dođe, ali bi inicijativa za to morala biti politička.

Kada pogledate na Hrvatsku i njenu regiju, da li je za Lockheed Martin naglasak na Hrvatskoj, ili imate poslova i u ostatku bivše Jugoslavije?

Hrvatska je naš fokus na prostorima bivše Jugoslavije. Mi imamo opsežne interese u široj srednjoeuropskoj regiji. Naš najveći kompleks izvan SAD-a nalazi se u Poljskoj – PZL Mielec, pogon za helikoptere s 1.600 zaposlenih. Imamo duboke i dugotrajne odnose, sada s rumunjskom Vladom, u razgovorima smo s mnogim drugima. Neke od manjih država u regiji investiraju u radare i takve stvari, no na Zapadnom Balkanu, ako ga smijem tako nazvati, Hrvatska predstavlja fokus naše pažnje – zato je i naša prisutnost ovdje (na izložbi ASDA 2019, op.a.) s većim brojem visokih dužnosnika iz „Lockheed-a“.

Kako smo pisali u petak, 23. rujna, na portalu Obris.org, ono što su iz hrvatskog Ministarstva obrane okarakterizirali tek kao „dio redovnih obučnih aktivnosti“ Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, u Republici Srpskoj  izazvalo je buru interesa, nagađanja i pitanja. Upravo je u tom kontekstu zanimljiv i službeni odgovor zajedničkog Ministarstva obrane Bosne i Hercegovine, objavljen tog istog petka 23. rujna, a na upite očigledno većeg broja raznih zainteresiranih novinara o preletima hrvatskih borbenih zrakoplova u prostoru granice RH i BiH. Ministarstvo obrane BiH tako, kao prvo, ističe:

„Vezano za provjeru navoda o tome da su avioni Ministarstva obrane Republike Hrvatske 22.9.2016. godine ušli u zračni prostor Bosne i Hercegovine, u ovom trenutku Ministarstvo obrane i Oružane snage BiH nisu u mogućnosti dati konkretne informacije o istom“.

Nadalje, službeno se objašnjavaju i razlozi zbog kojih je nemoguće odgovoriti na takve prilično specijalizirane novinarske upite:

„MO i OS BiH su naslijedile zastarjelu opremu iz entitetskih vojski koju je teško održavati u punom operativnom stanju. MO i OS BiH imaju izrađene studije za instaliranje i stavljanje u uporabu novih radarskih sustava i prateće opreme, te smo opredijeljeni za njihovu nabavu. Međutim, teška ekonomska situaciju u državi i dugoročno limitiran proračun MO i OS BiH imaju za posljedicu usporene procese nabave nove opreme i radarskih sustava za kontrolu i nadzor zračnog prostora BiH.

Plan je nabava primarnog i sekundarnog radara, prateće opreme za zapovijedanje i kontrolu, kao i opremanje operativnih središta za potrebe funkcioniranja sustava. U tom cilju, MO i OS BiH su pristupile projektu BRAAD (Balkanski regionalni pristup protuzračnoj obrani), zatim projekt ASDE (Razmjena podataka u zračnom prostoru) u okviru programa Partnerstva s NATO-om u koje su uključene i određene zemlje regiona. MO i OS BiH kontinuirano vrše obuku i edukaciju raspoloživog osoblja za navedene sustave, kako u zemlji tako i u inozemstvu, kako bi bili u mogućnosti prihvatiti nove radarske sustave i opremu. Sve gore navedeno provodimo sukladno mogućnostima MO i OS BiH, a u cilju dostizanja potpune spremnosti za kontrolu i zaštitu zračnog prostora BiH, kao i jačanja regionalne sigurnosti država u okružju.

Vezano za provjeru navoda o tome da su avioni MO R. Hrvatske 22.9.2016. godine ušli u zračni prostor BiH, zainteresirane upućujemo na BHANSA (Agenciju za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BH) i BHDCA (Direkciju za civilnu avijaciju) koji u okviru svoje nadležnosti provode potrebne provjere“.

Iz ovog je odgovora bitno istaknuti nekoliko odvojenih stvari. Kao prvo, stara oprema često ne služi svrsi, i nije neuobičajeno da ispadne izuzetno zahtjevna (pa onda i skupa) za ikakvo održavanje u operativnom stanju. Ovdje, nažalost, u potpunosti vrijedi stara poslovica „Koliko para, toliko i muzike“! Kao drugo, sama odluka o nekakvim nabavama vojne opreme ne znači puno ako njenim temeljem država zaista i ne krene u kupovinu, sama ili s osloncem na saveznike ili partnere. Kao treće, suradnja država regije po pitanju buduće kontrole zračnoga prostora nad našim dijelom jugoistočne Europe (projekti BRAAD, ASDE), ostvaren uz pomoć NATO saveznika, stvarno je ključna u otklanjanju senzorske „crne rupe“ koja tu faktično postoji. Pri tome, a usprkos brojnim politiziranjima ovih nastojanja – to su ujedno i jedine inicijative koje nastoje planski i sustavno riješiti problem regionalnog nadzora zračnog prostora nad Balkanom, i to na način koji će biti što jeftiniji – uz standardiziranu opremu te zadovoljavajuću razinu radne efikasnosti sustava. I konačno, kao četvrto, civilne agencije ovdje mogu pružiti ponešto podataka, iako one nisu i ne mogu biti zamjena ozbiljnim vojnim sustavima pojedinih zemalja – koji u konačnici i odgovaraju za kontrolu stanja te sigurnost svojih nacionalnih zračnih prostora.

Posljednjih dana popratili smo dvodnevni sastanak ministara obrane zemalja NATO članica u Bruxellesu, a onda smo se osvrnuli i na neke detalje koji su tom prilikom osvanuli u javnosti, a smatrali smo ih zanimljivima – recimo, sastanak zemalja A-5 inicijative i njihov zajednički angažman u Afganistanu. Neke druge detalje i nismo smatrali  neophodnima za posebno isticanje – recimo, trilateralni Sporazum o razumijevanju, vezan uz integraciju Crne Gore u NATO-ov program razmjene podataka o situaciji u zračnom prostoru (Air Situation Data Exchange – ASDE), čije je potpisivanje održano 27. veljače u Bruxellesu, i kojeg smo prethodno tek načelno spomenuli. No, takvi pojedini događaji dobiju na samostalnoj važnosti kad na vidjelo dođu neke nove i zanimljive, a povezane informacije.

Upravo je takav slučaj na djelu bio i ovih dana, kad je paralelno s prilično suhim priopćenjem o “Sporazumu o razumijevanju” (vezanom uz pripreme Crne Gore za uvezivanje u NATO integrirani sustav protuzračne obrane, NATINADS) – na vidjelo javnosti u tom istom Bruxellesu došao i još jedan donekle povezani sporazum, sklopljen u tišini, prije samo mjesec dana u Zagrebu. Naime, u priopćenjima makedonskog Ministarstva obrane o NATO sudjelovanju i aktivnostima tamošnjeg ministra obrane Talata Džaferija saznali smo pojedine detalje ne samo o NATO aktivnostima Makedonije, već i o prešućenome dijelu regionalne suradnje ove nedaleke države s Hrvatskom – zemljom koju je ministar Džaferi posjetio prije gotovo točno mjesec dana.

Makedonska posjeta Hrvatskoj

Riječ je o radnome posjetu makedonskog ministra Talata Džaferija Zagrebu, koji je održan 28. i 29. siječnja ove godine. Kako se u to vrijeme iz MORH-a čulo:

“Na službenom sastanku dvaju ministara razgovaralo se o aktualnostima u kontekstu integracije država regije u NATO i EU, nadolazećem NATO summitu, ‘politici otvorenih vrata’ i zajedničkom angažmanu u operacijama potpore miru. Također, razgovaralo se i o projektima u okviru Američko-jadranske povelje, te o suradnji makedonske vojske s hrvatskim gospodarstvenicima.

Po završetku sastanka ministar obrane Ante Kotromanović istaknuo je da je obrambena suradnja Hrvatske i Makedonije na visokoj razini, te da će posjet ministra obrane Republike Makedonije doprinijeti njenom daljnjem poboljšanju i proširenju odnosa između dviju zemalja. ‘Na sastanku se razgovaralo o tri ključna segmenta: o razmjeni iskustava na području vojnog obrazovanja i obuke, o mogućnostima vojno-tehničke suradnje i zajedničkom angažmanu u operaciji potpore miru ISAF u Afganistanu’, rekao je ministar Kotromanović, te je dodao da Hrvatska snažno podupire Makedoniju na putu u NATO i EU“.

Pri tome je prvi dan posjete bio koncentriran na Zagreb, uz susrete s ministrom Kotromanovićem i generalom Lovrićem iz GS OS RH, a onda i s predsjednikom RH Ivom Josipovićem, te s predsjednikom Hrvatskog sabora Josipom Lekom. Drugi dan posjete bio je više “vojno-industrijski”, s posjetima makedonske delegacije Zrakoplovno tehničkome centru u Velikoj Gorici, “Đuri Đakoviću” u Slavonskome Brodu, te tvornici “Borovo” u Vukovaru.

Pažljivije promatrače s hrvatske strane zapravo nije iznenadilo ništa od objavljenoga, već upravo izostanak jedne očekivane teme. Riječ je tu o formaliziranju razvoja odnosa Hrvatske i Makedonije po pitanju projekta BRAAD, međunarodne inicijative za jačanje nadzora zračnog prostora u regiji. Naime, kako se tijekom posjete ministra Ante Kotromanovića Republici Makedoniji, iz sredine lipnja prošle 2013. godine, moglo čuti:

“Jedna od tema razgovora u okviru obrambene bilateralne suradnje bila je zajedničko sudjelovanje u projektu BRAAD (Balkan Regional Approach), koja se provodi u okviru NATO inicijative pametne obrane (Smart Defence). Obje strane suglasne su da bi uspješna provedba ovog projekta predstavljala nastavak projektno orijentirane suradnje država članica Američko-jadranske povelje te dodatni doprinos čitavoj regiji u izgradnji potrebnih sposobnosti protuzračne obrane. Pritom je izražena nada kako će multilateralni sporazum između zemalja članica Povelje biti potpisan u što skorijoj budućnosti“.

Upravo zato, bilo je logično očekivati spomenuti sporazum na repertoaru skupa u Zagrebu, kad već nije bio spomenut tijekom sedam mjeseci koji su protekli od hrvatskoga obrambenog izleta put Skopja u ljeto 2013. godine pa do kraja siječnja ove godine. Ali, ne – 28. siječnja 2014. godine iz MORH-a niti riječi na tu temu.

BRAAD ipak ide dalje

Ako su oni naivni na takvome temelju zaključili da nešto stoji samo zato jer o razvoju stvari nema ni glasa – mogli su se naći iznenađeni priopćenjima koja se o ovim odnosima vidi s makedonske strane. Kao prvo, 28. siječnja se od tamo moglo čuti i “U sklopu posjete, ministar Džaferi i njegov domaćin ministar Kotromanović, potpisali su bilateralni sporazum između ovih dviju zemalja, o razradi pred-nabavne studije za potrebe projekta BRAAD (Balkan Regional Approach to Air Defence), koji predstavlja korak naprijed prema realizaciji ovoga projekta“. Na tom je tragu onda i priopćenje makedonskog Ministarstva obrane od prije nekoliko dana – od 27. veljače ove godine – u kojem se opisuju aktivnosti ministra Talata Džaferija u Bruxellesu, na sastanku ministara obrane zemalja NATO članica. Ovaj skup, na koji su Makedonci pozvani kao aspiranti za NATO članstvo i dugogodišnji doprinositelji međunarodnoj misiji ISAF u Afganistanu, poslužio je i za još jedno isticanje sporazuma postignutog krajem siječnja u Zagrebu – koji je i dalje službeno ostavljen van vidika hrvatske javnosti:

“U isto vrijeme, spomenuta je i međunarodna inicijativa za Balkanski pristup protuzračnoj obrani (Balkan Regional Approach to Air Defence – BRAAD), kao značajan projekt u duhu koncepta “pametne obrane” (Smart Defence). U kontekstu BRAAD projekta, a krajem siječnja ove godine, u okviru posjete ministra Džaferija Republici Hrvatskoj, oba su ministra obrane potpisala Sporazum o pripremama Predakvizicijske studije za pribavljanje modernih trodimenzionalnih radarskih sustava, koja predstavlja korak naprijed prema relizaciji ovoga projekta“.

Dakle, projekt BRAAD ne samo da ide dalje, bez obzira na dileme koje se oko njega javljaju u regiji – nego kao da je jedini odgovor na komešanje koje je on do sada izazvao – umanjivanje javnog spominjanja njegovih daljnjih koraka, koje se kontinuirano provodi. A koraci o kojima je riječ dogovori su o izradi spomenute predakvizicijske studije – o kojoj se posljednjih mjeseci odlučilo u Crnoj Gori, dok usporediva odluka u Bosni i Hercegovini još stoji zaglavljena u tamošnjim birokratskim kotačićima.

Više sreće po ovoj temi moglo se imati u okviru “NATO Communications and Information Agency” (NCI Agency), izvođača spomenute predakvizicijske studije projekta BRAAD. Upravo je ova NATO institucija 19. veljače izvijestila o postizanju sporazuma u Zagrebu krajem siječnja, objasnivši ujedno i njegovo značenje – da time “smart defence” projekt BRAAD zapravo kreće u svoju provedbenu fazu. Pri tome je otkrivena i još jedna zanimljivost vezana uz projekt BRAAD i Hrvatsku – naime, samo četiri dana prije posjete makedonskog ministra Džafarija Zagrebu, 24. siječnja 2014. godine, Hrvatska je, kao vodeća zemlja izrade spomenute predakvizicijske studije projekta BRAAD, s predstavnicima agencije NCI potpisala i “Amandman br. 1 na Tehnički sporazum o pokretanju provođenja ove studije za Bivšu jugoslavensku republiku Makedoniju” (Amendment no. 1 to the Technical Arrangement for launching execution of the Study for the former Yugoslav Republic of Macedonia), na čijem je temelju onda u Zagrebu, 28. siječnja ove godine, sklopljen i bilateralni provedbeni sporazum Hrvatske i Makedonije.

Ujedno, tu je spomenuto i da u fazi izrade predakvizicijske studije projekta BRAAD Hrvatska, kao vodeća zemlja, predstavlja i svoja tri partnera – Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Makedoniju – dok će ta studija po svome završetku biti pridodana sličnoj studiji, koja je za Albaniju već napravljena 2012. godine, ne bi li se onda moglo krenuti i u združeni projekt nabave optimalnog i financijski najpovoljnijeg regionalnog sustava protuzračne obrane. Ovaj postupak izgradnje regionalnoga sustava koristi ujedinjeni postupak javne nabave za više zemalja korisnika, oslanja se na NATO znanje i iskustvo, usklađujući ujedno svoj tijek i s razvojem NATO integriranog sustava protuzračne obrane (NATINADS) – a sve to ne bi li se došlo do optimalnih kapaciteta za nadzor zračnoga prostora, s aktivnim dijeljenjem podataka – kako između NATO saveza i zemalja NATO-partnera, tako i među zemljama partnerima međusobno. I, pri svemu tome, nikome nije čudno da se o djelatnostima hrvatskog obrambenog sustava više čuje u Bruxellesu, ili na pojedinim internetskim stranicama regionalnih ministarstava obrane – nego u Zagrebu, i unutar službenih priopćenja iz relevantnoga resora Republike Hrvatske.

Vezani postupci – povratak na temu

Dakle, dok BRAAD napreduje – stvarajući kapacitete i infrastrukturu za načelno pokrivanje jednog segmenta prostora bivše Jugoslavije kvalitetnom integriranom radarskom slikom – posljednjih se dana iz Bruxellesa čulo ponešto o tijeku spomenutog drugog, paralelnog postupka – postupnog širenja samog NATO integriranog sustava protuzračne obrane (NATINADS). U ovaj se kontekst svrstava na početku ovog teksta spomenuto sklapanje trilateralnog sporazum obrambenih resora Republike Hrvatske i Crne Gore, te Vrhovnog zapovjedništva savezničkih snaga u Europi (Supreme Headquarters Allied Powers Europe – SHAPE), od 27. veljače ove godine. Konkretni potpisnici bili su Zoran Drča, pomoćnik ministra obrane RH zadužen za obrambenu politiku za Hrvatsku, brigadir Vladislav Vlahović, obnašatelj dužnosti vojnog predstavnika Crne Gore pri NATO-u u ime Crne Gore, i general Werner Freers, kojeg je SHAPE nominirao za potpisivanje ovog sporazuma.

Ovaj trilateralni Sporazum o razumijevanju vezan je uz integraciju Crne Gore u NATO-ov program razmjene podataka o situaciji u zračnom prostoru (Air Situation Data Exchange – ASDE), program kojim se države što teže NATO članstvu priprema za NATINADS. Ta priprema ide kroz razmjenu neklasificiranih podataka o stanju u zračnom prostoru, posredstvom ASDE filtra, unutar određenog geografskog područja koje obuhvaća NATO državu-domaćina i odabrane partnere. To je bitno, budući je odlukom Sjevernoatlantskog vijeća iz 2011. godine upravo Hrvatska određena za državu domaćina ASDE filtra za Crnu Goru, te Bosnu i Hercegovinu. Time Hrvatska praktično razvija zajedničke sposobnosti regionalnog motrenja i protuzračne obrane, dok Crna Gora unapređuje svoju integriranost u euroatlantskom kontekstu, postupnim dubljim uključivanjem u NATO program razmjene podataka o situaciji u zračnome prostoru svoje neposredne okolice.

Kako je u Hrvatskoj operativni početak BRAAD projekta započeo u praktičnoj tišini, tako se i priču o uspostavi spomenutog ASDE filtra za Crnu Goru moglo čuti više načelno – ako se taj aspekt djelatnosti crnogorske ministrice obrane Pejanović-Đurišić u Bruxellesu zaklopilo mimo službenog priopćenja o programu u Bruxellesu, kojeg je Ministarstvo obrane Crne Gore zaključilo rečenicom : “Predstavnici ministarstava odbrane Crne Gore i Republike Hrvatske potpisali su Memorandum o razumijevanju za razmjenu podataka u vazdušnom prostoru“.

Govoreći o perspektivi razvoja hrvatskih Oružanih snaga na Odboru za obranu i sigurnost Parlamentarne skupštine NATO-a, načelnik GS OS RH general Drago Lovrić dotaknuo se, među ostalim, i budućnosti hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Rekao je kako će se remontiranim zrakoplovima MiG-21 osigurati sposobnost nadzora i zaštite zračnog prostora Republike Hrvatske do 2019. godine, ali i da dugoročna zaštita zračnog prostora ostaje neriješeno pitanje. „Tu smatramo da kroz regionalni pristup trebamo pronaći optimalno rješenje“, rekao je Lovrić, potvrđujući tako riječi ministra obrane Ante Kotromanovića iz svibnja ove godine o tome da se vode razgovori o uspostavi srednjoeuropske zone leta. Takva jedna inicijativa, potvrdio je jučer Lovrić u Dubrovniku, jedini je način da se taj problem riješi na neko određeno vrijeme: 

„Jedan od tih problema je sposobnost nadzora i zaštite zračnog prostora, tzv. air policing, gdje se kao jedino priuštivo dugoročno rješenje nameće regionalni pristup. Međutim, taj proces će biti vrlo zahtjevan zbog osjetljivog pitanja suvereniteta država i prvenstveno ovisi o spremnosti političkih autoriteta više zemalja članica Saveza. Snažnu privrženost regionalnom pristupu u ovom pitanju naglasio je ministar Kotromanović u svom izlaganju, gdje je naglasio da RH snažno podupire izgradnju regionalnog pristupa po pitanju zaštite zračnog prostora, tako da u RH mi nemamo problema s našim političkim autoritetima u prihvaćanju i odricanju suvereniteta u izgradnji zajedničkih regionalnih sposobnosti po pitanju zaštite zračnog prostora. Ali to je snažan izazov na koji je potrebno pronaći odgovor u budućnosti.“ 

Remont postojećih hrvatskih MiG-ova samo će privremeno riješiti problem, no da bi se on riješio na iole dugoročniji period, već sada treba ozbiljno razmišljati tko i što će naslijediti posao koji sada rade stari jugoslavenski zrakoplovi. Zato o ovakvom regionalnom air policing-u već neko vrijeme razmišlja, pa i razgovara, 5 srednjoeuropskih članica NATO-a: Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Češka i Slovenija. Time bi se, smatra Lovrić, riješilo ne samo pitanje sposobnosti zaštite zračnog prostora, već i sve tanjih obrambenih proračuna zemalja u regiji: 

„Ta sposobnost je problem, i vi znate da 7 zemalja-članica NATO-a nema tu sposobnost vlastite zaštite zračnog prostora, a ta sposobnost predstavlja problem i za financiranje i za obrambene proračune zemljama u regiji. Predstavlja problem za Mađarsku, koja izdvaja preko 116 milijuna eura godišnje za ovu sposobnost, predstavlja problem za Češku koja daje oko 100 milijuna eura za ovu sposobnost, predstavlja problem za Slovačku kojoj životni vijek za MiG-ove 29 ističe, također Slovenija ima bilateralno riješeno to pitanje s Italijom, tako da mi smatramo da o toj sposobnosti – uvođenje u operativnu uporabu novog zrakoplova traje 4 do 5 godina – da odluke o tome treba donijeti već sada za budućnost, i da je potrebito imati regionalni pristup izgradnji ove sposobnosti. Očekujemo od vas, kao parlamentaraca, da stvarate svijest, pogotovo u ovim zemljama, i da poduprete ovu ideju o izgradnji zajedničkih sposobnosti jer je upitno kakve će sposobnosti moći izgraditi male zemlje same.“

Misija i zadaće OS RH

Predstavnika izaslanstva iz Crne Gore zanimalo je da li ovaj model regionalnog pristupa zaštiti zračnog prostora obuhvaća i partnerske zemlje – Crnu Goru i BiH – da li se razmatra da i te dvije zemlje budu dio zajedničke zaštite zračnog prostora? Mnogi mediji u regiji proteklih su tjedana tvrdili da će se upravo kroz BRAAD Crnoj Gori nametnuti nadzor zračnog prostora od strane hrvatskog Ratnog zrakoplovstva. U svjetlu najave regionalnog air policinga, ta se mogućnost čini sve manje vjerojatnom, što je potvrdio i sam načelnik GS OS RH general Drago Lovrić: 

„Po pitanju zaštite zračnog prostora – vi znate da postoji na ovom prostoru tzv. BRAAD inicijativa – to je Balkan Air Defence Aproach – u kojoj se pokušava popraviti rupe u osmatranju zračnog prostora, tj. nedostatak radarskih sustava. Tako da je kroz NATO studiju identificirano da nedostaju 4 radara u regiji, da bi Crna Gora trebala imati jedan suvremeni radar za osmatranje zračnog prostora, da bi Makedonija također trebala imati jedan suvremeni radar za osmatranje zračnog prostora, to se odnosi i na Albaniju i BiH. S time bi sposobnost osmatranja zračnog prostora bila upotpunjena. Po pitanju air policinga – to je već složenije pitanje jer se tu radi o zemljama-članicama NATO-a, jer je zaštita zračnog prostora, NATO-prostora, jedinstveni sustav, u kojem se štiti cjelokupni zračni prostor NATO-a, i prenosi se autoritet zapovijedanja NATO-zapovjedništvu, znači snage brzog odgovora nisu pod nacionalnim zapovijedanjem, već pod zapovijedanjem NATO-zapovjedništva za zračne reakcije. Ovo je samo inicijativa o kojoj smo govorili – ona je još u području inicijative, znači mi smo sugerirali kroz ministarske sastanke i sastanke na razini načelnika GS-a, također smo sugerirali i predsjedavajućem Vojnog odbora NATO-a, da pokrene ovu inicijativu – to bi bio značajan doprinos pametnoj obrani u okviru NATO-a kada bi zemlje-članice NATO-a (ovih 5 zemalja-članica NATO-a) uspjele postići zajedničku sposobnost provođenja air policinga nad ovim zračnim prostorom. Normalno, kada Crna Gora i BiH postanu članice NATO-a, ja sam siguran da će biti više nego dobrodošle da se uključe u ovu inicijativu i jedinstvenu zaštitu zračnog prostora. Za sada su ove zemlje kroz studiju uključene u izradu sposobnosti koje su potrebne da se nadoknadi nepostojanje kvalitetne zračne slike nad ovim dijelom prostora koji treba NATO štititi.“

Za sada, dakle, ni Crna Gora ni BiH ne trebaju brinuti o tome hoće li na svom nebu ugledati kakav hrvatski MiG, jer im je veća briga kako nabaviti moderne radare koji im se preporučaju za sam početak nadzora zračnog prostora.

“Krila Oluje” samo iznad Dubrovnika

Zahvaljujući papagajskom ponavljanju uglavnom netočnih informacija, saga zvana „BRAAD i strašni kockasti kišobran nad regijom“ valja se već punih tjedan dana. Iako tu trenutno nema novosti u daljnjem razvoju konkretnog projekta, na napise uglavnom medija iz Srbije službeno je prije dva dana reagirao načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore, viceadmiral Dragan Samardžić. Odgovarajući na novinarska pitanja po završetku vježbe „Odlučan korak 03“, Samardžić je rekao:

„Vlada Crne Gore je početkom rujna usvojila, odnosno dala suglasnost da Ministarstvo obrane potpiše sporazum, zajedno s Hrvatskom, BiH i Makedonijom o izradi studije za zaštitu zračnog prostora. Ta informacija je zloupotrijebljena u raznim medijima i dana je dezinformacija da je postignut dogovor da će naše nebo osiguravati hrvatska avijacija. Uopće o tome nije bilo razgovora jer, kao što znate, Crna Gora je opredijeljena da nema avijaciju, da u svom sastavu ima helikoptersku jedinicu i da ćemo konačnu zaštitu našega neba rješavati u suradnji s NATO-zemljama, odnosno kada budemo članica kolektivnog sistema sigurnosti. Što smo mi potpisali? Potpisali smo sporazum da izradimo zajedničku studiju za Crnu Goru, Bosnu i Makedoniju, kako bi na najbolji način mogli zaštititi naše nebo, i ta studija se odnosi prije svega na razvoj radarskih sustava i PZO sustava. Tu studiju radi nadležna NATO-agencija, a da bi se studija napravila morali smo imati jednu lidersku naciju koja je iz sastava NATO-a i koja će predstavljati naše interese pred NATO-om. Prvobitno je bilo namijenjeno da to bude Albanija, Albanija je odustala, međutim javila se Hrvatska i Hrvatska će zastupati naše interese pred NATO-om. Taj sporazum važi samo dok se napravi studija, odnosno dok se studija ne preda Crnoj Gori. Znači, uopće se studija ne bavi time tko će osiguravati naše nebo i da li će ga netko osiguravati. Ja se nadam da ćemo mi kasnije, kad budemo članica kolektivnog sustava obrane i sigurnosti, to riješiti na sličan način kao što je riješila Albanija ili kao što je riješila Slovenija. Kao što znate, slovensko nebo osiguravaju talijanski avioni, a albansko osiguravaju naizmjenično talijanski i grčki avioni. Još jedna dezinformacija koja se stalno ponavlja je da Slovenija plaća milijune za osiguravanje svog neba Italiji. Ni to nije točno – mi smo razgovarali sa slovenskim kolegama i oni to rade besplatno. Znači, prije svega, to će biti stvar političkog dogovora i kako naše državno rukovodstvo bude dogovorilo ili postiglo dogovor s nekom zemljom-članicom NATO-a na taj način će se vršiti i osiguranje našeg neba.“

———————————————-

Odjeci u Bosni i Hercegovini

U susjednoj BiH ova bi tema bila prilično nevidljiva da nema medija iz Banja Luka, odnosno Republike Srpske. Tako banjalučke Nezavisne novine također žvaču priču napuhanu u Srbiji, o hrvatskoj vojnoj kontroli neba nad BiH. Citirajući anonimni izvor iz Ministarstva obrane BiH, u tekstu objavljenom u četvrtak, 26. rujna, Nezavisne pišu da će

 „…vojnu kontrolu nad nebom BiH vršiti NATO ili neka njegova članica osim Hrvatske. Nekoliko puta smo pokušali stupiti u kontakt s kolegama u Sloveniji kojima nebo kontrolira Italija i da vidimo koliko to sve košta, međutim nikada nismo dobili odgovor na to pitanje. Neke priče kruže da Talijani to rade besplatno, a opet neke druge priče da to košta između 30 i 40 milijuna eura godišnje“.

Isti taj izvor tvrdi i da bi BiH s remontiranim avionima s kojima trenutno raspolaže mogla sama raditi air policing, ali samo po lijepom i vedrom vremenu (jer su avioni prestari za bilo što drugo). Nezavisne se pozivaju i na analitičare koji već sada znaju da će

„… studija koju za Hrvatsku radi NATO pokazati da BiH, Makedoniji i Crnoj Gori treba radar dalekog dometa, koji će na kraju vjerojatno biti nabavljen, nakon čega ostaje da se avioni neke od zemalja, u ovom slučaju Hrvatske, uvedu u zračni prostor“.

Tu treba imati na umu da su posljednjih godina političke podjele u BiH sve izraženije, i da se većina odluka bitnih za funkcioniranje zemlje ne može donijeti zbog izostanka suglasnosti sviju strana. Tako, primjerice, BiH već godinama ne može nabaviti ni jedan prijeko potreban protupožarni zrakoplov, a zbog blokada iz Republike Srpske. Službena Banja Luka zalaže se za ukidanje Oružanih snaga BiH, pa je realna mogućnost da će i uspostava nadzora BiH-neba zaglaviti u nekoj od međuentitetskih pukotina. Za sada je jedino izgledno da će se na tu temu izraditi studija.

Na dnevnome redu 61. sjednice Vijeća ministara BiH, održane 29. kolovoza, među inim točkama našla se i ova: „Prijedlog osnova za pokretanje postupka za vođenje pregovora radi zaključivanja Sporazuma između Ministarstva obrane Bosne i Hercegovine i Ministarstva obrane Republike Hrvatske i Ministarstva obrane Crne Gore i Ministarstva obrane Republike Makedonije vezano za zračni nadzor i studiju komunikacijskih zahtjeva za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Republiku Makedoniju u potpori Balkanskom regionalnom pristupu protuzračnoj obrani (BRAAD)“. Vijeće ministara utvrdilo je prijedlog osnova, i zadužilo Ministarstvo obrane da ih proslijedi Predsjedništvu BiH u daljnju proceduru. Osnove još uvijek do Predsjedništva nisu stigle, a kad će – ne zna se.

Vlada Crne Gore na prošlotjednoj 34. sjednici, održanoj 12. rujna, verificirala je dokument naziva: „Prijedlog sporazuma između Ministarstva obrane RH, Ministarstva obrane BiH, Ministarstva obrane CG i Ministarstva obrane Makedonije o Studiji za nadzor zračnog prostora i zahtjeva za potrebnu komunikaciju“. Kako smo već pisali, hrvatska je Vlada sličan dokument iste tematike, pod nazivom „Tehnički dogovor za projekt studije nadzora zračnog prostora i komunikacijskih zahtjeva“, usvojila još u ožujku ove godine, na svojoj 81. sjednici. Dok je ovaj hrvatski dokument zaista pravno-tehničke prirode, crnogorski donosi cjelokupan tekst Sporazuma na kojem se temelji tehnički dogovor.

Sporazum se bazira na odluci donesenoj 9. prosinca 2011. godine na ministarskom sastanku država-članica Jadranske povelje (A5), prema kojoj su ministri obrane Albanije, BiH, Crne Gore i Republike Makedonije odobrili provođenje BRAAD-a i preporučili BiH, Crnoj Gori i Makedoniji dogovor s NATO C3 Agencijom (NC3A, sada NATO Agencija za komunikacije i informacije – NCIA) da napravi zajedničku Predakvizicijsku studiju nadzora zračnog prostora. Temeljem toga, kako piše u dokumentu,

„Republika Hrvatska preuzima vodeću ulogu za regiju u okviru BRAAD, čime se obvezuje predstavljati interese suverenih država BiH, Crne Gore i Makedonije prema NCIA, za potrebe Studije“.

Iza kratice BRAAD skriva se “Balkanski regionalni pristup pitanjima kontrole i nadzora zračnog prostora“, a riječ je o multinacionalnoj inicijativi NATO-saveza, kojoj je cilj da koordinira i olakša pristup regionalne suradnje u pogledu modernizacije sposobnosti i protuzračne obrane država na Balkanu, podstičući bolju interoperabilnost između 3 partnerske države (BiH, Crne Gore i Makedonije) s NATO-om, i omogućavajući značajno smanjenje troškova. Hrvatsko Ministarstvo obrane zaduženo je za prikupljanje od 3 partnerske države svih relevantnih podataka potrebnih NCIA za izradu Studije, dok se Sporazumom te 3 strane obvezuju dati ili Hrvatskoj ili NCIA sve podatke koje od njih traži Agencija. Nakon što NCIA službeno dostavi Studiju MORH-u, to ju je ministarstvo obvezno u roku od 30 dana službeno dostaviti svim trima partnerskim državama.

Ukupna cijena izrade Studije je 199,999.98 eura, od čega svaka od 3 partnerske države plaća Ministarstvu obrane RH svoj udio od ukupne fiksne cijene u iznosu od 66,666.66 eura. Sporazumom se regulira i zaštita podataka, i to tako da se podaci s većim stupnjem tajnosti razmjenjuju samo između NCIA i Republike Hrvatske kao NATO-članice, a potom se – tamo gdje je moguće, deklasificiraju i objavljuju partnerskim državama (budući one nisu članice NATO-saveza).

Reakcije na inicijativu BRAAD

U cijeloj ovoj priči najzanimljivija je reakcija iz Srbije, zemlje koja zbog svoje „neovisnosti“ prema NATO-u ni na koji način nije uključena u ovaj projekt. Danas su Večernje novosti objavile tekst pod naslovom „Crnogorsko nebo štitit će hrvatski borbeni zrakoplovi!“, uz tvrdnju kako je Vlada Crne Gore već utvrdila prijedlog sporazuma između vojnih ministarstava Podgorice, Zagreba, Sarajeva i Skopja za nadzor zračnog prostora.

„Tako će se 4 republike bivše SFRJ naći pod istim kockastim kišobranom jer će, po sporazumu, Hrvati preuzeti vodeću ulogu u ovom projektu nazvanom ‘pametna obrana’, uz dio financijske podrške NATO-a“,

pišu Večernje novosti. Već se nagađa i da će radari za sustav zajedničke zračne obrane biti postavljeni na brdu Vrsuta iznad Bara.

Jedinu reakciju Večernje su novosti uspjele dobiti od Radana Nikolića, predsjednika Udruženja boraca ratova Crne Gore od 1990. godine, koji smatra da je potpuno neshvatljivo da crnogorsko nebo čuva netko s kime je Crna Gora do jučer ratovala i s kime još uvijek ima neriješenih pitanja, poput onih o granici ili o ratnim zločinima. Osim toga, dodao je Nikolić,

„Vojska Crne Gore ima 4 ispravna borbena aviona tipa supergaleb G4, kojima može samostalno kontrolirati svoje nebo. Nitko ne kaže koliko će Crnu Goru koštati da hrvatski borbeni avioni to učine umjesto domaćih. Vojna zaštita tuđeg neba je veoma unosan posao, a ovu priču koja se sada ostvaruje nagovijestio je još 2009. godine bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić“.

No, ako tu na trenutak i zaboravimo činjenicu da je u projektu BRAAD riječ o nadzoru zraka radarima, a ne zrakoplovima – Nikolić i Večernje novosti s uma su smetnuli i činjenicu da je od izrade ikakve studije, pa do stvarne kontrole nečijega neba prisutan još čitav niz dodatnih velikih koraka. Kada bi sve to i bilo tako kako donose regionalni mediji – pitanje je, bi li ovaj posao u budućnosti uopće mogli raditi hrvatski oldtajmeri, netom pristigli s remonta.