Unatoč strogim odredbama i brojnim restrikcijama u korištenju sredstava Europske unije za projekte iz domene obrane i sigurnosti, hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija uspješno je provela svoj prvi EU-projekt. Projekt koji je trajao od 1. srpnja 2018. do 31. ožujka ove godine zvao se „Podizanje osposobljenosti državnih službi sigurnosti, zaposlenika javne uprave i centara za istraživanje i razvoj te jačanje njihove suradnje na području nacionalne sigurnosti“ („Increasing the competences of state security services, public administration employees and scientific and research centers and the development of their cooperation in the area of ​​national security“), a cilj mu je bio pripremiti javnu upravu za učinkovitije prepoznavanje i suprotstavljanje terorističkim i asimetričnim prijetnjama, na bazi međunarodnih iskustava. Projekt pod skraćenim imenom „PO WER“ proveden je u sklopu „Operativnog programa znanje, izobrazba i razvoj 2014.-2020., pod brojem POWR.04.03.00-IP.07-00-002/18“ („Operational Program Knowledge, Education and Development 2014-2020, Priority Axis IV Social innovation and transnational cooperation, Measure 4.3 Cooperation transnational, recruitment number: POWR.04.03.00-IP.07-00-002/18“), koji se sufinancira iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta iznosila je 6.724.025,25 PLN (oko 1.477.738 eura), od čega su 6.340.083,41 PLN (oko 95 posto) činila sredstva EU, dok je ostatak financirala poljska strana. Republika Hrvatska, odnosno SOA, nije sudjelovala u troškovima projekta.

Nositelj ovoga projekta bila je poljska Agencija za unutarnju sigurnost (Agencja Bezpieczeństwa Wewnętrznego – ABW), koja je kao tzv. „pan-europskog strateškog partnera“ u realizaciji projekta izabrala SOA-u zbog njenih dosadašnjih aktivnosti, mogućnosti doprinosa cilju partnerstva i iskustva SOA-e u međunarodnim projektima slične vrste. Sporazum o partnerstvu u realizaciji projekta potpisali su ravnatelji SOA-e i ABW-a 22. svibnja 2018. u sklopu svečanosti otvaranja Centra izvrsnosti za borbu protiv terorizma (Centrum Prewencji Terrorystycznej – TPCoE) ABW-a, koji je ispred same ABW provodio aktivnost s poljske strane. Projektom je predviđeno da se ciljevi postignu koristeći se nacionalnim poljskim (uglavnom ABW) i međunarodnim (uglavnom SOA) iskustvima, kao i doprinosom međunarodnih stručnjaka. SOA je svoj doprinos projektu dala u prikupljanju i razmjeni praksi te iskustava kroz nacionalne sastanke, sastanke sa stručnjacima i međunarodne sastanke s brojnim stranim službama i institucijama. Poljski partneri su, uz ove aktivnosti, provodili i nacionalne treninge za zaposlenike poljskih državnih te javnih službi.

Sastanak obavještajnih službu na Baliju (Indonezija) zabilježen je i u filmiću koji se može naći na YouTubeu

Na prvom sastanku predstavnika SOA-e i ABW-a, održanom od 18. do 20. srpnja 2018. u Zagrebu, definiran je popis aktivnosti unutar projekta, neki praktični aspekti organizacije nacionalnih i međunarodnih sastanaka, te načela suradnje s nacionalnim partnerima. Tijekom projekta održan je niz međunarodnih sastanaka: s predstavnicima NATO Centra izvrsnosti za protuobavještajni rad (NATO Counterintelligence Centre of Excellence); s francuskom sigurnosnom službom DGSI (Direction générale de la sécurité intérieure) i Koordinacijskom jedinicom za borbu protiv terorizma UCLAT (Unité de coordination de la lutte anti-terroriste); s finskom sigurnosnom službom SUPO, Ravnateljstvom policije, Ministarstvom unutarnjih poslova i Nacionalnim istražnim uredom; s australskim sigurnosnim tijelima: sigurnosnom službom ASIO (Australian Security Intelligence Organisation), Nacionalnim centrom za procjenu prijetnji, Ministarstvom unutarnjih poslova, Graničnom službom, Federalnom policijom i financijskom službom AUSTRAC; s rumunjskom sigurnosnom službom SRI (Serviciul Român de Informații); s mađarskim Centrom za borbu protiv terorizma TEK (Terrorelhárítási Központ); s talijanskom sigurnosnom službom AISI (Agenzia Informazioni e Sicurezza Interna); s direktoricom Europola Catherine De Bolle u sjedištu Europola u Den Haagu, Nizozemska; u SAD-u s predstavnicima Nacionalnog protuterorističkog centra (National Counterterrorism Center – NCTC) i CIA-e, te u Kanadi s tamošnjom sigurnosno-obavještajnom službom (Canadian Security Intelligence Service – CSIS) i Združenim centrom za procjenu terorizma (Integrated Terrorism Assessment Centre – ITAC); s njemačkim predstavnicima Združenog protuterorističkog centra (Ge­mein­sa­mes Terroris­mus­abwehr­zentrum – GTAZ) i raznih institucija zaduženih za unutarnju i vanjsku sigurnost (BMI, BND); sa španjolskom sigurnosno-obavještajnom agencijom CNI (Centro Nacional de Inteligencia), Središtem za suzbijanje terorizma i organiziranog kriminala (Centro de inteligencia contra el Terrorismo y el Crimen Organizado – CITCO), kao i s policijskim tijelima Guardia Civil i Policia National; s predstavnicima sigurnosnih institucija u Republici Sloveniji, Republici Grčkoj i Novom Zelandu; sa sigurnosnim tijelima Indonezije (Nacionalna protuteroristička agencija – Badan Nasional Penanggulangan Terorisme – BNPT, te druga tamošnja policijska, pravosudna i obavještajna tijela). Teme koje su dominirale ovim razgovorima preko pola kugle zemaljske su uglavnom bile iste ili vrlo slične – uloga institucija u prevenciji terorizma i ekstremizma, organiziranog kriminala, te u imigracijskim procesima.

O ishodu zajedničkog EU projekta SOA-e i ABW-a predstavnici SOA-e i poljske ABW razgovarali su 10. prosinca 2020. na sastanku u Gdanjsku, Poljska. Osim što su sumirani učinci zajedničke provedbe projekta, poljska je strana predstavila program obuke iz područja prevencije terorizma za zajednicu javne uprave. Pojedinačne module obuke razvio je poljski Centar izvrsnosti za prevenciju terorizma u suradnji sa SOA-om, stranim službama i stručnjacima, a razgovaralo se i o provedbi programa osposobljavanja na nacionalnoj razini te zajedničkoj organizaciji međunarodne konferencije koja će rezimirati postignuća projekta.

Kao završna aktivnost projekta, od 19. do 20. siječnja 2021. godine, održana je online konferencija o podizanju svijesti u prevenciji terorizma pod nazivom: „Zaštita obukom: Važnost svijesti u prevenciji terorizma“. Domaćin konferencije bio je Centar izvrsnosti za prevenciju terorizma ABW-a, a samom konferencijom predsjedali su zamjenik ravnatelja ABW-a Bernard Bogusławski i Anna Kańciak-Kulińska, ravnateljica tamošnjeg Centra izvrsnosti za prevenciju terorizma. Uvodna izlaganja dali su ravnatelj SOA-e Daniel Markić te umirovljeni američki general Michael K. Nagata, bivši ravnatelj Uprave za strateško planiranje nacionalnog protuterorističkog centra u Washingtonu, dok je jedan od izlagača bio i dr. sc. Dragan Lozančić, savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske za obranu i nacionalnu sigurnost. Tijekom 4 radne cjeline, panelisti iz različitih područja, od sigurnosnih službi, znanstvene zajednice do praktičara i donositelja odluka u području medija i prevencije terorizma, raspravljali su, između ostalog, o najboljim praksama u svojim područjima, predstavili moguća rješenja i osvrnuli se na trendove u prevenciji terorizma u medijima, uključujući društvene medije. Posebna tema bila je uloga medija u prevenciji terorizma, odnosno preporuke o učinkovitom korištenju strateške komunikacije u prevenciji i odgovoru na terorističke prijetnje.

U SOA-i su zadovoljni ovim projektom, a posebno svojim sudjelovanjem u njemu, što je prvi puta da jedna hrvatska obavještajna agencija sudjeluje u međunarodnom projektu financiranom sredstvima iz fondova EU. „U tri godine provedbe projekta, njegova međunarodna dimenzija, u kojoj je SOA primarno dala svoj doprinos, pokazala se iznimno uspješnom te su prikupljena vrijedna iskustva i uspostavljena međunarodna suradnja i kontakti u prevenciji i suzbijanju terorizma, koji će pomoći u sagledavanju i unapređenju ove tematike na nacionalnoj i europskoj razini“, smatraju u SOA-i, koja je kroz taj projekt prepoznata i kao agencija koja svojim sposobnostima, znanjima i međunarodnim kontaktima može značajno pridonijeti realizaciji i uspjehu projekta. U SOA-i se nadaju da „PO WER“ neće ujedno ostati i njihov zadnji EU-projekt, te poručuju da su i nadalje otvoreni za korištenje mogućnosti sufinanciranja projekata kroz fondove Europske unije.

Inače, poljski Centar izvrsnosti za borbu protiv terorizma pokazao se iznimno vještim u privlačenju europskih novaca – od svog uspostavljanja u svibnju 2018. do danas uspio je dobiti sredstva za čak 5 projekata koji se bave terorističkim, asimetričnim i hibridnim prijetnjama. Osim već spomenutog projekta „PO WER“, tu je još i (2) projekt „More efficient identification od asymmetric threats – trends, indicators, dependencies“, zatim (3) projekt „EU-HYBNET“ – „Empowering a Pan-European Network to Counter Hybrid Threats“, financiran iz programa Horizon 2020, (4) četvrti je projekt „Prevent2“ – „Procurements of innovative, advanced systems to support security in public transport“, dok je posljednji, peti po redu, (5) projekt „INDEED“ – „Strenghtening comprehensive approach to preventing and couteracting radicalisation based on evIdence-based model for evaluation of radicalisation prevention“.

* Photo: ABW, BNPT

** Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

Prošla su nepuna dva mjeseca od terorističkog napada na Markovom trgu, nakon čega je uveden novi, privremeni režim (ne)kretanja po ovom samom središtu izvršne i zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. Da se radi o djelu s elementima terorizma početkom ovoga tjedna složilo se i Vijeće za nacionalnu sigurnost, a danas je Vlada RH na svojoj 24. sjednici ozakonila mjere ograničenog kretanja po Markovom trgu. Podsjetimo, od 12. listopada ove godine privremeno je ograničen pristup i kretanje dijelom Trga sv. Marka i Freudenreichovom ulicom za sve osobe koje za to nemaju opravdani razlog, poradi čega su dio prostora Trga sv. Marka i Freudenreichova ulica završili i ograđeni tehničkim preprekama („gelenderima“). Na današnjoj sjednici Vlade ministar unutarnjih poslova Davor Božinović najavio je da se usvojenom odlukom Vlada otvara put za neka trajnija rješenja:

„U cilju sprečavanja pristupa osoba i vozila koja mogu predstavljati sigurnosnu ugrozu na prostoru ispred Hrvatskoga sabora i Vlade, te otklanjanja opasnosti za štićene osobe i građane od 12. listopada 2020. privremeno je ograničen pristup i kretanje tim dijelom grada. Ovom Uredbom, odnosno određivanjem tog prostora štićenim, stvorio bi se pravni temelj za trajnije provođenje mjera osiguranja i zaštite štićenih osoba i objekata, te primjenu elemenata sustava tehničke zaštite i kontrole pristupa, čime bi se smanjila mogućnost izravnog pristupa i ugrožavanja sigurnosti  kako osoba tako i objekata. Naravno, pri tome ni u kom slučaju se ne smije ograničiti pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu s Ustavom i Zakonom o javnom okupljanju.

Pristup i kretanje i dalje bi bio omogućen svim osobama kojima je to nužno, zaposlenicima, dužnosnicima, zastupnicima Hrvatskog sabora, Vlade RH, sucima, zaposlenicima Ustavnog suda, osobama koje stanuju u zoni ograničenog pristupa, vjernicima koji posjećuju Crkvu svetoga Marka zbog vjerskih obreda, osobama s poteškoćama u kretanju, te sudionicima mirnih okupljanja i javnih prosvjeda. Temeljem ove Uredbe, opseg i vrstu mjera osiguranja i zaštite određuje nadležna ustrojstvena jedinica Ministarstva unutarnjih poslova na temelju procjene razine ugroženosti, sigurnosnih prosudbi sigurnosno-obavještajnih agencija, te podataka i informacija drugih državnih tijela. Regulacija prometa na području Gornjeg grada ne bi se mijenjala za vozila javnog prijevoza i vozila građana“.

U danas donesenoj „Uredbi o dopuni Uredbe o određivanju štićenih osoba, objekata i prostora te provođenju njihove zaštite i osiguranja“ kao štićeni prostor 1. kategorije definira se prostor u neposrednom okruženju sjedište Hrvatskog sabora i Vlade RH, i to: „1,2 metra od vanjskog ruba objekta Hrvatskog sabora sa sjeverne istočne i južne strane; 1,2 metra od vanjskog ruba objekta Vlade Republike Hrvatske sa sjeverne i zapadne strane; prostor Trga sv. Marka u Zagrebu između istočne strane objekta Vlade Republike Hrvatske, zapadne strane objekta Hrvatskog sabora te sjevernog i južnog kolnika na Trgu sv. Marka; Freudenreichova ulica i dio južnog kolnika Trga sv. Marka od Freudenreichove ulice do Ćirilometodske ulice“.

Kako to izgleda u praksi – i dalje postoji policijska kontrolna točka na južnom dijelu Markovog trga, nedaleko od Ćirilometodske ulice. Na njoj se prijavljuje razlog prolaska Markovim trgom – ako niste zaposlenik jedne od tamošnjih institucija, stanar obližnjih zgrada ili barem vjernik koji ide u Markovu crkvu na misu, onda na kontrolnoj točki morate dokazati opravdanost prolaska štićenim prostorom i to najavom ili akreditacijom pri nekoj od ustanova koje se nalaze na tom području. U protivnom, šetnje radi same šetnje – nema.

Što se time rješava? Prvenstveno neposredan pristup ulazu u Banske dvore, Hrvatski sabor ili Ustavni sud. No, ako se podsjetimo „performansa“ europskog zastupnika Ivana Vilibora Sinčića kada je 10. rujna pred sam ulaz u Vladu RH istrpao kombi lubenica kako bi upozorio na loš položaj hrvatskih poljoprivrednika, onda taj njegov čin spada u kategoriju „mirnog prosvjeda“. Dakle, bez obzira što se to njegovo djelovanje posljednjih tjedana često spominjalo u širem kontekstu terorističkog napada od 12. listopada, s pravovremenom najavom policiji i ishođenom dozvolom Sinčić bi se i dalje mogao tako ukazivati pred Vladinim vratima. Uzmemo li u fokus ozbiljniji primjer – kao suludi napadački čin Danijela Bezuka – nema te ograde koja je mogla zaustaviti metke iz Bezukovog automatskog oružja, niti je za to nužan neposredan prilaz npr. zgradi Vlade. Kao što su stručnjaci puno puta naglašavali – Markov trg i tamo smještene upravne zgrade izuzetno je teško (ako ne i nemoguće) štititi u današnjim životnim okolnostima. Kao jedino pametno dugoročno rješenje nameće se preseljenje tamošnjih državnih institucija na neko manje prometno, manje turistički popularno i za zaštitu povoljnije mjesto u širem prostoru glavnoga grada.

Krajem 2019. godine Republika Hrvatska je predstavila svoj Program predsjedanja Vijećem EU, prigodno nazvan “Snažna Europa u svijetu punom izazova”. U njemu su identificirana četiri glavna prioritetna područja, među kojima je na trećem mjestu bila i “Europa koja štiti” – područje u koje bi uvelike spadala i borba protiv terorizma te zaštita građana od njegovih posljedica. No u ovom se dokumentu sam pojam terorizma spominje tek rubno – konkretno je naveden tek među prioritetima prema konfiguracijama vijeća, i to u dvije konfiguracije: Vijeća za vanjske poslove (FAC) i Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove (JHA).

Na području vanjskih poslova terorizam se navodi u dva konteksta – (1) onom europskog “južnog susjedstva”, kao zajednički izazov za čije suzbijanje se traži da “Naglasak treba biti i na suradnji u borbi protiv terorizma, suzbijanju radikalizacije i nasilnog ekstremizma i u odgovoru na izazov migracija“, te (2) u sklopu šire tematike partnerstva EU sa SAD i Kanadom. Na području pravosuđa i unutarnjih poslova, terorizam se spominje među glavnim aktivnostima u nadolazećem petogodišnjem razdoblju – uz pravosudne reforme, izmjene migrantske politike, zaštitu vanjskih granica i Schengen, zajedno upakirano s hibridnim prijetnjama te jačanjem sposobnosti civilne zaštite. U sklopu pravosudne suradnje unutar EU terorizam je spominjan tek kao faktor poticanja razmjene informacija među članicama, te usvajanja zasebne uredbe o sprječavanju širenja terorističkih sadržaja na internetu. U vanjskim odnosima Unije terorizam se opet spominje samo kao područje suradnje sa SAD-om, primarno radi sklapanja sporazuma sa SAD-om o razmjeni e-dokaza, jačanju zajedničkih napora u borbi protiv terorizma (“kroz razmjenu informacija s područja sukoba“), te suzbijanju teškog međunarodnog organiziranog kriminala, Time se vidi da je naglasak čitave ove priče zapravo na vanjskim prijetnjama, prvenstveno islamističkog podrijetla, koje se suzbija paralelno s izvođenjem raznih vojnih djelovanja u suradnji sa SAD i NATO savezom. Nije bilo mnogo razlike ni odmah nakon kraja hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, kada se terorizam krenulo spominjati bitno manje. Jasno se to vidi u predizbornom programu s kojim je HDZ dobio parlamentarne izbore 5. srpnja 2020. godine. U tom dokumentu, nazvanom “Sigurna Hrvatska”, HDZ terorizam spominje samo jednom – u poglavlju “Pravosuđe i borba protiv korupcije”. Ondje se pod točkom “Reforma kaznenog zakonodavstva i pravna sigurnost” (86. str.) kao prioritet za iduće razdoblje, ali bez ulaska u ikakve detalje, tek navodi: “Osnažit ćemo alate za borbu protiv terorizma i novih oblika kaznenih djela počinjenih modernim tehnologijama“.

No onda je došlo do promjena i zabilježeni su novi teroristički napadi. Prvo je u Hrvatskoj 12. listopada zabilježen do sada jedinstven napad na zgradu Vlade RH u Zagrebu, što je dovelo do ograničavanja pristupa Trgu svetoga Marka i višetjednom dobacivanju premijera Plenkovića s oporbom te predsjednikom RH Milanovićem. Nakon tog domaćeg primjera radikalno desnog terorizma, u javnosti su odjeknuli islamistički napadi u Francuskoj (pokolj oko crkve u centru Nice 29. listopada) i Austriji (pohod usamljenog islamiste centrom Beča 2. studenog 2020. godine) – i sve je to pokrenulo određene reakcije. Hrvatska reakcija se svela na novi sukob premijera i predsjednika oko sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost, te ulogu Koordinacije za domovinsku sigurnost u nacionalnim naporima oko deradikalizacije nasilnih desničara (koji uz političku podršku HDZ-a već godinama periodično dominiraju društvenom scenom RH).

Taj novopronađeni problem političke deradikalizacije završio je i naglavačke ubačen u nacrt “Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine” kojeg je Vlada RH hrvatskoj javnosti predstavila 12. studenog 2020. godine. Nakon što je godinama Sigurnosno-obavještajna agencija u svojim godišnjim izvješćima tvrdila kako u RH praktično pa nema domaćeg terorizma i radikalizma ni u tragovima, sada je u nacrt tog novog strateškog dokumenta najednom dodano čitavo poglavlje nazvano “Borba protiv radikalizma, ekstremizma i terorizma”. U njemu se pažljivo izbjegava detaljnije opisivati podlogu domaće radikalizacije – spominjući tek “pojavu i širenje radikalizma koji prihvaća primjenu nasilja za postizanje identitetskih ciljeva, te nasilnog ekstremizma i terorizma kao njegove najgore posljedice“. Borbu s ovom novom prijetnjom ne daje se u zadatak nikome specifično (“Nužni su zajednički napori svih relevantnih aktera u javnom i privatnom sektoru, posebno u sustavu Domovinske sigurnosti“), a zaziva se i suradnju s tijelima EU – kao da se tu radi o nekom vanjskom izazovu, a ne domaće uzgojenoj prijetnji. Jednako se spominje i “pitanje posjedovanja i lake dostupnosti nezakonitog vatrenog oružja” – tema s kojom se MUP RH desetljećima bavi neuspješno i preko volje, što bi također trebalo krenuti na bolje uz angažiranje EU i drugih organizacija, prvenstveno Interpola, radi jačanja “mjera za suzbijanje krijumčarenja vatrenim oružjem“. Dio posla misli se uvaliti i “privatnom sektoru“, prvenstveno telekom sektoru i medijima, jer on “posjeduje važan dio digitalne i nedigitalne infrastrukture za učinkovitu borbu protiv govora mržnje, radikalizacije i potencijalnih terorističkih djelovanja” – bez spomena uloge domaće politike u nastanku i rastu ovog problema. Što se prostora za potencijalni terorizam tiče, on je prvenstveno fizički – gdje su problematizirani (1) otvoreni i pristupačni javni prostori, koje bi trebalo nadzirati i štititi uz suradnju lokalnih vlasti i “bez ugrožavanja slobode građana”, te (2) virtualni prostor. Tu se spominje internet općenito i “društveni mediji” (valjda društvene mreže, a ne mediji zajednice ili nešto takvo) – koje se opisuje kao “virtualne arene za radikalizaciju“, te poprište “neprihvatljivog ponašanja na štetu pojedinaca, posebno ranjivih skupina“. Iz nekog razloga se baš uvođenje mehanizama za borbu protiv govora mržnje na internetu navodi kao razvojni cilj države – prebacujući taj posao opet na “internetske platforme i ostale medijske dionike“, bez obzira na činjenicu kako je najozbiljniji dio takvih igrača baziran daleko izvan RH i time temeljito izvan dometa svake domaće prisile.

A što radi Europa?

Kurz i Macron na sastanku 10. studenog 2020. godine

Dok je u ovim primjerima vidljivo sve što su državna tijela Republike Hrvatske zadnjih mjeseci uspjela kompilirati na temu terorizma i radikalizacije (bez makar i spomena ozbiljnih koraka za postizanje političke deradikalizacije), ponešto je drugačije stanje u Europskoj uniji. Naime, u petak, 13. studenog EU je obilježila petu godišnjicu terorističkog napada oko kazališne dvorane Bataclan u Parizu. U tih pet godina mnogo se pričalo o novim, općim i široko prihvaćenim paneuropskim mjerama protiv terorizma, no bitno se manje i stvarno poduzelo. Sporni propisi bili su tema i videokonferencijskog sastanka europskih čelnika u utorak, 10. studenog, kojim su u Parizu zajedno predsjedali austrijski kancelar Sebastian Kurz i francuski predsjednik Emmanuel Macron – predstavnici nacija koje su bile žrtve posljednjih islamističkih napada u Europi. Iako je prošlo dvije godine od kada je Austrija kao geslo svog EU predsjedanja usvojila geslo “Europa koja štiti” i više od godinu dana od kada je Macron istim geslom poticao svoje pozive prema užoj europskoj integraciji – malo se tko tu sjetio istog tog gesla i među prioritetima ovogodišnjeg neuspješnog hrvatskog predsjedanja EU-om. Tek se skup političkih vođa kontinentalne razine – Kurz, Macron, njemačka kancelarka Angela Merkel, nizozemski premijer Mark Rutte, hrvatskoj dobro poznati predsjednik Vijeća Charles Michel te predsjednica Komisije Ursula von der Leyen – spomenuo želje za ubrzavanjem donošenja pojedinih antiterorističkih mjera što se po stolovima EU birokracije povlače još od 2015. i tadašnje faze aktivnosti nakon napada u Parizu.

Kao i obično, opet se kontekst terorizma u Europi, koji često ima korijene u samim EU državama i njihovom odnosu prema pojedinim kategorijama vlastitih građana, iz političkih razloga povezalo s temama kontrole EU granica te imigracija. Ta tema, posebno draga zemljama Višegradske skupine, bila je dovoljno sredstvo okupljanja da od svega što se raspravljalo nakon 2015. godine jedino donekle zaživi Europska agencija za nadzor granica i obala pod okriljem Frontexa (organizacije čiju se brojnost i proračun višestruko povećavalo tijekom proteklih godina). Na to se 10. studenog nadovezala i tema daljnjeg učvršćivanje kontrola na vanjskim granicama EU, s naglaskom na novi informatički sustav granične kontrole (Entry-Exit-system – EES) koji bi trebao zaživjeti 2022. godine. Za to vrijeme, tijekom prošlih pet godina vrlo malo je napravljeno na jačanju široke suradnje među nacionalnim policijama, uspostavi zajedničkih baza podataka i efikasnom dijeljenju obavještajnih podataka. I dok Europa neposredno nakon pojedinih napada provodi kriminalističke istrage pojedinih incidenata, a ponekad i kakve šire policijske akcije – kao 9. studenog širom Austrije provedena “Operacija Luxor”, koja je neposredno prethodila prošlotjednim EU video-dogovaranjima, i u kojoj je uhićeno 70 osoba (u širem smislu pripadnika ili Muslimanskog bratstva ili pretpostavljenih islamističkih organizacija) – Hrvatska se tu prvenstveno zadržava na verbalnoj razini, skrivajući se iza tajnosti istraga i zabavljajući javnost prepucavanjima premijera i predsjednika države na temu suzbijanja radikalizma i terorizma. Nažalost, vrlo je to slično i glavnini EU odgovora na ove izazove – odgovora u kojem se redovito ponavljaju jedne te iste mjere o kontroli legalnog i ilegalnog naoružanja (gdje je 13. studenog i RH opet “apelirala na dosljednu primjenu Akcijskog plana EU za suzbijanje krijumčarenja vatrenim oružjem“), te o integraciji imigranata i pooštravanju graničnih kontrola – ali sve beskrvno i s jako malo naznaka ozbiljne volje za rješavanjem uočenih problema.

U tom je svjetlu u petak, 13. studenog, održan i sastanak EU ministara pravosuđa te unutarnjih poslova. Prije oko mjesec dana u raspored ga je iznenada dodala Njemačka, ne bi li se na njemu radilo na političkom dogovoru oko novog “Pakta o migracijama i azilu”, kojeg je u rujnu predstavila Europska komisija. Na tu je temu RH, uz tri definirana “stupa solidarnosti” – (1) premještanje tražitelja međunarodne zaštite, (2) sponzorstvo u postupcima vraćanja, te (3) doprinose u izgradnji operativnih kapaciteta – kao četvrti predložila uvažavanje napora pojedinih država članica u zaštiti vanjske granice, uz detektiranje njenog BDP-a i broja stanovnika. No, aktualni događaji su tu na raspored stavili i dodatne novo-stare teme. Jedna od njih je bilo pitanje uloge interneta i raznih njegovih servisa u promociji islamizma. O tome EU do kraja godine misli zaključiti poseban Propis o online terorističkom sadržaju (Regulation on terrorist content online – TCO), gdje ne bi čudilo da dođemo do nečeg sličnog onome o čemu se u Hrvatskoj proteklih tjedana na glas razmišljalo, a što je potom konkretiziralo Ministarstvo kulture i medija kroz novi prijedlog Zakona o elektroničkim medijima, predlažući odgovornost medija i za objave čitatelja – bez da se zapravo makar i zagrebalo u društvene krugove kojima je posljednjih godina postalo normalno na internetu izjavljivati sve ono za što bi u svim drugim okolnostima bili osobno procesuirani.

Video-skupom 13. studenog predsjedao je njemački ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer

No, dok je u brojnim komentarima bila jasno naglašena unutarnjopolitička motivacija posljednjeg EU spominjanja terorizma i borbe protiv te pojave, ostaje činjenica da se tu Europska unija koncentrirala na radikalni islamizam (posebno napadima pogođene Austrija i Francuska). I dok je EU kroz pripreme zajedničke izjave objavljene u petak, 13. studenog tek postupno ipak došla do ponešto općenitijih formulacija o prijetnji, u RH se već tjednima govorilo namjerno mutno, spominjući tek “identitetski motivirani ekstremizam“. Pa ipak, da se točnije objasni o čemu je riječ pobrinuo se Charles Michel prijedlogom nekakve dodatne obuke europskih imama, ne bi li oni savladali “naše fundamentalne vrijednosti, posebno slobodu misli te jednakost spolova“. I dok čelnici kao Merkel ili Rutte osporavaju kontekst suprotstavljanja kršćanstva te islama, pa makar navodeći kao ponešto povoljniju dihotomiju civilizacije i barbarstva, ostaje činjenica da su glavni ton događanjima ipak davali Macron i Kurz – obojica politički vođe koji se stavovima postupno pomiču prema desnici (Macron u očekivanju idućih francuskih parlamentarnih izbora, a Kurz u nastojanju hvatanja jače pozicije u Europskoj pučkoj stranci u doba političkog zalaska Angele Merkel). Pa ipak, na sva ta EU razglabanja već godinama predlaganih europskih mjera bi, prema Ursuli Von der Leyen, sada trebale uslijediti i ponešto konkretnije mjere – prvo se 9. prosinca očekuje svojevrstan EU plan (agenda) borbe protiv terorizma, o kojem bi se raspravljalo na zadnjem ovogodišnjem sastanku čelnika EU zemalja 10. i 11. prosinca ove godine, uživo ili opet na daljinu. Nakon toga, u svibnju iduće godine očekuje se i strategija reformiranja Schengena, o kojoj će suglasje biti bitno lakše postići nego oko EU proračuna ili ujednačene vladavine prava za čitavu Uniju.

* Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

Petnaest dana nakon terorističkog napada na Markovom trgu, jučer je napokon održana i sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, koju je premijer Plenković pretpostavio kao uvjet za održavanje Vijeća za nacionalnu sigurnost.

Sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, prva nakon svađe premijera i predsjednika (Photo: MORH/J. Kopi)

Kako je već ranije bilo najavljeno, jučerašnja sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti sazvana je povodom zaključka Vlade RH o sprečavanju radikalizacije u društvu, kako bi svi mjerodavni resori predočili analize postojećeg stanja i predložili mjere. Kako stoji u šturom priopćenju na web-stranicama Ministarstva branitelja i Ministarstva obrane,

„Usvojen je niz mjera za sveobuhvatan, sustavan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije o kojima će Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti izvijestiti Vladu RH, te će s mjerama biti upoznato i Vijeće za nacionalnu sigurnost“.

I to je sve što se može saznati o sjednici tijela koje je bilo jedna od tema žestokih sukoba predsjednika Vlade i predsjednika države proteklih dana. Pri tome, zanimljivo je zamijetiti kako se ovdje problem domaće radikalizacije (načelno sličan onome s čime veliki dio svijeta desetljećima muku muči u islamističkoj varijanti) uspjelo analizirati u nepuna dva tjedna – da bi se onda temeljem tih analiza odmah uspjelo i sastaviti neke mjere, te ih usvojiti nakon raspravljanja. Stvarno, pa kad je to sve tako brzo i jednostavno – samo Bog zna zašto se na isti način, po hrvatskome modelu, ne riješe i svjetska pitanja radikalnog islamizma ili barem problem desnog političkog radikalizma koji je posljednjih desetljeća aktualan po Europi i SAD.

Dok je premijer Plenković smatrao da je ovakva sjednica, s analizama i usvojenim prijedlozima mjera, najnormalnija priprema za Vijeće za nacionalnu sigurnost, predsjednik Zoran Milanović oštro se protivio Vladinoj namjeri da se Koordinacija za domovinsku sigurnost pretpostavi spomenutom Vijeću. Kako je Milanović pojasnio na posljednjem u nizu istupa na tu temu, na press-konferenciji održanoj u petak, 23. listopada, nekoliko je problematičnih točaka u premijerovim istupima, kao i odgovoru Vlade na Predsjednikov poziv na sazivanje sjednice Vijeća za domovinsku sigurnost. Prvi Milanovićev prigovor je tehničke naravi:

„Dakle, jučer je premijer poslao pismo u kojem je odbio sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost i rekao da će me – kada svi uvjeti budu ispunjeni – obavijestiti o mogućem terminu. To je lijepo od njega, međutim o terminu ne obavještava on, nego se dogovaramo. Može me nazvati kao što sam ja nazvao njega kada je došlo do tog napada, jer ne može preko dopisa i preko medija govoriti koji će biti termin sastanka. Bit će kad se dogovorimo, kao i u mnogim drugim važnim stvarima za državu“.

A potom je Milanović nabrojao i zakonske okolnosti djelovanja Koordinacije za domovinsku sigurnost u odnosu na Vijeće za nacionalnu sigurnost:

„Druga stvar. Rečeno je u  tom pismu da se Vijeće za nacionalnu sigurnost neće i ne može održati zato što prije njega mora zasjedati Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti. To znate šta je. Dakle, to je jedno tijelo koje je osnovano prije nekoliko godina čiji zadatak je da razmatra, da provodi i ispunjuje u pravilu ili isključivo ono što mu kaže Vijeće za nacionalnu sigurnost. To je red, a ne obrnuto. Koordinacija je vrlo široko i šaroliko tijelo, recimo da ima nekog smisla, praksa još treba pokazati kakvog, u njemu sjede i rade predstavnici raznih tijela, pa tako i vatrogasci, planinari, dakle ljudi i službe koji s ovim što se dogodilo nemaju nikakve veze, koji ne samo da ne mogu i ne trebaju sudjelovati u donošenju bilo kakvih prijedloga, kada bi Koordinacija za to uopće bila ovlaštena po zakonu – a nije – nego čak nemaju ni pravo ni mogućnost pristupa nekim informacijama koje su ovdje ključne, a njima raspolažu hrvatske obavještajne i sigurnosne službe. Dakle, mislim da je potpuno jasno zašto je ovo upravo namjerno izokrenuto da bi se kupilo vrijeme i poslala poruka – kako ono: ja mogu sve. Ta poruka bi mogla biti analizirana i sa stajališta teorije ‘Freudove omaške’ – ja ne mogu sve, a posebno ne kao predsjednik države. Ali mogu dosta.

Dakle, Vlada u sustavu domovinske sigurnosti nije ovlaštena davati nalog Koordinaciji za sustav. Nije ovlaštena. Ovlašteno je jedino Vijeće za nacionalnu sigurnost sukladno čl. 8 koji ste nadamo se dobili. U točki 2 zaključka Vlade koji je jučer donesen (op. a. 22. listopada) Vlada u stvari nalaže Koordinaciji da je izvijesti. To Vlada u principu nema pravo. Dakle, prema zakonu Koordinacija izvješćuje predsjednika Republike, taksativno navedeno, predsjednika Vlade – predsjednika Vlade, i predsjednika Sabora. To je članak 13 st. 3. ‘Koordinacija’. Dakle, toliko o poznavanju elementarnih i u stvari vrlo prostih pravnih normi iz zakona koji ima 15-ak članaka. Ne više od toga. Dakle, ovim se nažalost kupuje vrijeme. Prema tome, ja mogu samo reći da je premijer koji je ovo osobno proglasio radikalizacijom i terorizmom, Hrvatskoj pokazao jezik. Ili srednji prst. On se ne želi naći. U redu, ne mora. Samo da javnost, dakle, dobro zna šta kaže zakon i šta tko smije“.

Na ovu press-konferenciju Zorana Milanovića, prozvani predsjednik Vlade Andrej Plenković brzinski je istog tog petka, 23. listopada, sazvao i vlastitu press-konferenciju, gdje se osvrnuo i na djelovanje Koordinacije za domovinsku sigurnost, odnosno Vijeća za nacionalnu sigurnost. Plenković je tako na novinarsko pitanje da li namjerno odugovlači sa sazivanjem VNS-a odgovorio:

„Ne. Ne. Tražim dobru, lijepu, kvalitetnu, normalnu pripremu. Dakle, da se mi nađemo odmah, i kažemo što? Što bismo mi rekli? Ajde, dajte da netko tko se u to razumije detaljno, vidi što je. Dajte mi zadaće. Jel? A mi ovako želimo doći na sastanak sa podlogom, koja je logična i normalna u ovoj situaciji. Ovo nije situacija koja će se riješiti na nekom Vijeću za nacionalnu sigurnost. Uostalom, što je to? To je tijelo… Evo, u našem mandatu, ne znam jel smo imali pet, šest sastanaka u zadnje četiri godine. Pa nije to neko stalno tijelo koje se sastaje kao Vijeće sigurnosti, otprilike. To je tijelo koje je imalo određene zadaće, donosi određene odluke, određene smjernice, ali ovakvu situaciju kakvu imamo danas – mi na tom tijelu nismo uopće imali. Imali smo raspravu o korona-virusu, na početku mandata Predsjednika, i ta je rasprava sasvim bila korisna. Nije to nikakav… Šta je to bio… nekakav klub HDZ-ovaca, ili ovako… Što je otprilike rekao… Uglavnom, koliko se ja sjećam, u Vijeću za nacionalnu sigurnost su: i Predsjednik, i premijer, i član Vlade nadležan za nacionalnu sigurnost, to je Tomo Medved, i ministar obrane, i ministar unutarnjih poslova, ministar vanjskih poslova, ministar pravosuđa, čini mi se…  Otprilike. Napamet sad govorim, ali to je podosta ljudi koji su tamo po Zakonu. A, slučajno je da su svi baš članovi HDZ-a, zbog rezultata izbora, onih istih koji očito svrb… malo muče neke“.

Bez obzira na Predsjednikove prigovore, sjednica Koordinacije za domovinsku sigurnost jučer je ipak održana. Prema Vladinom tumačenju, nakon što jučer prezentirane analize (i nekakve usvojene mjere) budu predočene Vladi RH, steći će se uvjeti za održavanje Vijeća za nacionalnu sigurnost. Ono se može sazvati dogovorom Predsjednika i premijera, pa je sada opet na potezu predsjednik Milanović, od kojeg se očekuje nekakav odgovor na Vladin potez. Hoće li to biti uvod u novu svađu između Pantovčaka i Markovog trga, ili će se ipak – barem privremeno, zakopati ratne sjekire – vidjet će se u narednim tjednima.

Posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj, treći u posljednjih 5 godina i prvi u njegovome svojstvu predsjednika Srbije, prošao je u znaku vrlo jakih mjera sigurnosti. Osim snajperista i policijskog helikoptera, na terenu je najzapaženije bilo novo MUP-ovo oružje, uočeno kod pripadnika Specijalne policije razmještene na Markovom trgu. Naime, jedan od specijalaca u rukama je držao novu anti-drone pušku, iznimno specijalizirani komad zaštitne opreme/naoružanja kojeg je MUP nabavio javnom nabavom s kraja prošle 2017. godine.

Wüst HP 47 Counter UAV Drone Jammer

Kako smo već pisali na portalu Obris.org, MUP RH je 09. kolovoza prošle godine oglasio nabavu (1) bespilotne letjelice, (2) termovizijske kamere za bespilotnu letjelicu i (3) puške za onesposobljavanje bespilotne letjelice. Baš ovo posljednje je velika novost u opremanju hrvatske policije, a ujedno i najskuplja stvar u ovom traženom setu – samo njenu vrijednost MUP je procijenio na 266.000,00 kn bez PDV-a. Pri tome, MUP je tražio točno određeni model puške (HP 47, poznat i pod nazivom „Drone Lance“), kojeg proizvodi njemačka tvrtka „H.P. Marketing&Consulting Wüst GmbH“, a namjena joj je „obrana i onesposobljavanje bespilotnih letjelica-dronova u svrhu spriječavanja mogućeg oblika napada i/ili snimanja iz zraka na štićene osobe, objekte u posebnom nadzoru, te ostalih nezakonitih postupanja na štićenom području“. Da ne bi bilo zabune, prema navodima dokumentacije za ovu javnu nabavu, MUP RH je nabavio samo jedan primjerak ovog oružja, čime su pomalo smiješni medijski napisi o „anti-drone puškama na zagrebačkim ulicama“.

Tri mjeseca nakon oglašene nabave, točnije 22. studenog 2017. godine, MUP RH je kroz Elektronički oglasnik javne nabave obavijestio i o dodjeli ugovora te isporuci roba iz spomenute javne nabave. Tako su bespilotna letjelica i termovizijska kamera kupljene od tvrtke „KING ICT d.o.o.“, dok je za anti-drone pušku najboljom od 3 pristigle ponude ocijenjena ponuda tvrtke „ALFATEC Group d.o.o.“ iz Zagreba. Njihova je ponuda iznosila 258.000,00 kuna bez PDV-a, odnosno 322.500,00 kn s PDV-om – što je onda i bilo prihvaćeno. Riječ je o komadu opreme kojim je u praksi započeto ukupno opremanje namjenskom anti-drone opremom u Republici Hrvatskoj.

Hikvision UAV-D04JAI

ALFATEC-ova ponuda je, prema MUP-ovom obrazloženju, jedina ispunila zahtjeve iz postavljenih tehničkih specifikacija, za razliku od anti-drone pušaka ponuđenih od tvrtki „REMEX d.o.o.“ i „KING ICT d.o.o.“ iz Zagreba. Ispunjenju zahtjeva očito je pridonijela činjenica da je jedino ALFATEC ponudio pušku traženog modela – baš „HP 47 Counter UAV Drone Jammer“ njemačke tvrtke „H.P. Marketing&Consulting Wüst GmbH“, za razliku od KING ICT-a koji je ponudio model „UAV-D04JAI“ kineske tvrtke „Hangzhou Hikvision Digital Technology Co. Ltd.“, te REMEX-a koji je nudio „DroneGun MkII“ australskog proizvođača „DroneShield Ltd.“. Uz to, napomenimo i kako je ponuđena njemačka anti-drone puška jedina kompaktna (sve komponente su sadržane u samome oružju, čiji je baterijski sklop na stražnjoj strani uređaja, iza ramena korisnika), dok ponuđene kineske i australske inačice nužno dolaze s neophodnim dodatnim ruksacima za elektroniku i/ili baterije.

Battelle DroneDefender® V2
C-UAS Device

Zanimljivo je da se u slučaju australskog DroneShielda moglo nuditi kompaktnu varijantu njihove anti-drone puške (tzv. „DroneGun Tactical“), a po tom bi kriteriju u igru možda ušao i noviji „DroneDefender® V2 C-UAS Device“ američke tvrtke Battelle – no, do svega toga u MUP-natječaju iz prošle godine nije došlo. Uglavnom, za razliku od navoda pojedinih hrvatskih medija, na Markovom trgu danas definitivno nije bilo za vidjeti „pušku za hvatanje dronova mrežom“, a jednako tako ni ponegdje spominjani stariji „DroneDefender®“ poduzeća Battelle – već samo krajem 2017. godine kupljeni njemački sustav HP 47, doduše s antenskim sklopom ponešto vizualno sličnim spomenutim američkim anti-drone puškama.

Novonabavljena njemačka anti-drone puška pokazana je javnosti po prvi put na press-konferenciji ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, održanoj 22. prosinca prošle godine. Božinović je tom prilikom predstavio nabavu nužne opreme za policijske službenike, u ukupnoj vrijednosti od 34 milijuna kuna. Iako to tada nije bilo izrijekom istaknuto, zanimljivo je da se među pokazanim stvarima, između novih jakni i čizama, našla i nova MUP-ova anti-drone puška. O njoj se do danas praktički ništa nije čulo. MUP-ova je procjena očito bila da je današnji posjet Aleksandra Vučića dovoljno rizičan, a sam Vučić ultra-štićena osoba, da po prvi puta na ulicu iznese novu anti-drone pušku.

Ministarstvo unutarnjih poslova oglasilo je u srijedu, 9. kolovoza, nabavu bespilotne letjelice, termovizijske kamere za bespilotnu letjelicu, i puške za onesposobljavanje bespilotne letjelice. Od svega se naručuje po jedan komad, a ukupna procijenjena vrijednost predmeta nabave iznosi 377.000,00 kuna bez PDV-a. Sudeći prema jamstvima za ozbiljnost ponude, MUP očito računa na to da će anti-drone puška biti najskuplja. Tako jamstvo za ozbiljnost ponude za pušku iznosi 7.980,00 kn, za termovizijsku kameru – 2.040,00 kn, a za sam drone ili bespilotnu letjelicu tek 1.290,00 kn.

Buduća MUP-ova bespilotna letjelica treba biti u kompletu, koji osim samoga drona uključuje i tablet, daljinski upravljač, baterije i punjače. MUP je misli upotrebljavati „za zračno dnevno i noćno izviđanje mjesta događaja, rano uočavanje prijetnji, pronalazak traženih osoba, stvari i objekata pri akcijama potraga i spašavanja, te pomoć pri nadzoru određenih mjesta i područja“. Procjena vrijednosti za letjelicu je 43.000,00 kn bez PDV-a. Ista je namjena i za termovizijsku kameru za bespilotnu letjelicu, samo što je njena procijenjena vrijednost nešto viša, i iznosi 68.000,00 kn bez PDV-a.

Informativni prikaz anti-dron puške kakvu MUP želi nabaviti

Što se tiče anti-drone puške, MUP traži točno određeni model – HP 47. Pod namjenu stavljen je relativno široku opis, ali vezan za štićenu osobu i štićeno područje. Tako stoji da je namjena te puške „obrana i onesposobljavanje bespilotnih letjelica-dronova (Unmanned Aircraft Vehicles-UAV) u svrhu spriječavanja mogućeg oblika napada i/ili snimanja iz zraka na štićene osobe, objekte u posebnom nadzoru, te ostalih nezakonitih postupanja na štićenom području, tehnologijom ometanja frekventnog područja rada bespilotne letjelice-model HP Wust HP 47 (ili jednakovrijedan)“. Anti-drone puška ujedno je najskuplja od svih traženih sredstava – njena procijenjena vrijednost je čak 266.000,00 kn bez PDV-a. Izričito taj traženi model proizvodi njemačka tvrtka H.P.Marketing&Consulting Wüst, koja posljednjih 30-ak godina prodaje upravo različitu opremu za ometanje signala policijama i vojskama diljem svijeta.

MUP ponude prima do 5. rujna do 09:00 sati, nakon čega će se momentalno započeti s javnim otvaranjem ponuda. Rok donošenja odluke o odabiru ili poništenju iznosi 45 dana od dana isteka roka za dostavu ponude.

Anti-drone puška u Davosu

Švicarska policija u Davosu isprobava HP 47 (Photo: Simon Dawson/Bloomberg)

Sredinom siječnja ove godine švicarska policija došla je u žižu javnosti prilikom testiranja anti-drone puške, odnosno ometača signala bespilotne letjelice, u sklopu sigurnosnih priprema za Svjetski ekonomski forum u Davosu. Tom prilikom je testiran isti tip puške koju sada želi i MUP RH – HP 47 Counter UAV Jammer, a iz tvrtke H.P.Marketing&Consulting Wüst, koja proizvodi i prodaje ovu opremu, objasnili su da policija testira anti-drone pušku kako bi se uvjerila da je oprema spremna za prizemljenje bilo koje bespilotne letjelice koja bi mogla predstavljati bilo kakvu vrstu opasnosti za sudionike ili sam Forum. Švicarska policija bila je, naime, zabrinuta da bi bespilotne letjelice mogle biti korištene za fotografiranje i mapiranje položaja policije, obavještajaca i drugih sigurnosnih djelatnika – bilo za nadziranje njihovih kretanja i postupaka, bilo za sam napad.

HP47-Counter-UAV-Jammer

Iz njemačke tvrtke H.P.Marketing&Consulting Wüst potvrdili su da su posljednjih godina u porastu zahtjevi za razvoj i nabavu raznih uređaja i opreme specifične za tehnologiju bespilotnih letjelica, koje postaju sve jeftinije, a time i dostupnije. Donedavno su glavni kupci anti-drone pušaka bili s Bliskog istoka, koristeći ih kao obranu od potencijalnih terorističkih napada, no u posljednje vrijeme kupci su rasprostranjeni širom svijeta, izjavio je Steffen Wicker iz H.P.Marketing&Consulting Wüst za Bloomberg. Model anti-drone puške koji je koristila švicarska policija u Davosu, kao i njemačka policija u Berlinu tijekom posjeta američkog predsjednika Baracka Obame i u Hamburgu tijekom sigurnosne konferencije 2016. godine, HP 47 Counter UAV Jammer, karakterističan je po blokiranju signala bespilotne letjelice na udaljenosti većoj od 300 metara.

Nedavne slike sustava DroneDefender na terenu kod Mosula u Iraku

Anti-drone puške, ili ometači signala, blokiraju prijenos signala između bespilotne letjelice i njenog operatera, te onemogućavaju daljinsko upravljanje i GPS navigaciju letjelica. Pri tome, bespilotni sustavi na meti djelovanja anti-drone puške po gubitku veze u pravilu ili krenu slijetati, ili pak ostaju lebdjeti na mjestu unutar tzv. nevidljivog oblaka kojeg je stvorio ometač signala. U tom trenutku bespilotnu letjelicu lako može onesposobiti snajper ili neko drugo sredstvo za hvatanje i obaranje.

Za razliku od ovih europskih primjera (koji su MUP RH oduševili toliko da je čitavu objavu za javnu nabavu oblikovao prema jednom konkretnom modelu opreme), zanimljivo je napomenuti kako se prošloga ljeta u rukama Oružanih snaga SAD u Iraku moglo vidjeti anti-drone pušku DroneDefender tvrtke Battelle – za koju se čulo i kako je u američku operativnu uporabu ušla nakon širih testiranja niza konkurentskih proizvoda (održanih u rujnu 2015. godine na poligonu Yuma Proving Ground u saveznoj državi Arizona). Njen je provjeren domet djelovanja oko 400 metara, a navodno najbolje radi u sklopu sa zasebnim mobilnim radarima koji osiguravaju otkrivanje bespilotnih letjelica u punome krugu i na udaljenostima dostatnim za davanje operateru anti-drone oružja nešto vremena za pripremu djelovanja. Za kraj napomenimo i da je spomenuti njemački sustav HP 47 ponešto masivniji, pa baterije nosi u stražnjem dijelu samog ometača (koji se naslanja na rame operatera, kao kod formom sličnih ručnih protuzračnih ili protuoklopnih sustava), dok američki DroneDefender antene ometača integrira u načelni oblik jurišne puške, a napajanje nosi u laganom ruksaku (ponešto sitnijem od onog pri usporedivom sustavu IHASAVAR, kojeg je turski Aselsan predstavio početkom ove godine).

Opasnost za zračni promet

Sudeći prema razlogu nabave anti-drone puške, i MUP RH ima sličnu namjeru korištenja ove inovativne opreme kao i njemačka i švicarska policija. No u jeku protupožarne sezone MUP bi mogao svoju opremu testirati i u manje anti-terorističke svrhe. Naime, nakon što su bespilotne letjelice postale dostupne čak i u rekreativne svrhe, počele su predstavljati i specifičan problem u zračnom prometu. Posljednjih nekoliko godina dronovi su uočavani i iznad požarišta u Dalmaciji – gdje su takve privatne letjelice najvećim dijelom korištene ne bi li za svoje operatere i slikom zabilježile svu snagu plamtećih požara. U takvoj situaciji nije nemoguć ni bliski susret takvih privatih bespilotnih letjelica s državnim vatrogasnim avionima Canadair ili Air Tractor. Upravo se više takvih situacija i dogodilo u Hrvatskoj, a posebno je ostao zapažen apel Oružanih snaga RH upućen javnosti krajem srpnja 2015. godine, koji je kazao:

“Osim što nije dozvoljeno letjeti dronovima bez ispunjavanja zakonom propisanih uvjeta (Pravilnik o sustavima bespilotnih zrakoplova), takvim postupcima izravno se ugrožavaju životi letačkih posada koje gase požare. Ukoliko se na nekom požarištu tijekom djelovanja zračnih snaga uoči bespilotna letjelica, zračne protupožarne snage iz sigurnosnih razloga bit će prisiljene obustaviti sve akcije gašenja požara iz zraka i povući se s požarišta. OS RH stoga ovim putem pozivaju vlasnike bespilotnih letjelica da ih niti u kojem slučaju ne koriste u blizini požarišta na kojima u gašenju sudjeluju zračne snage, jer mogu uzrokovati rušenje zrakoplova i dovesti u pitanje živote članova posada kao i ljudi koji su na zemlji“.

Kako bi se ubuduće spriječile takve situacije, ne bi bilo naodmet ni da MUP RH svoju novu anti-drone pušku s vremena na vrijeme prebaci s poslova zaštite osoba ili lokacija na djelovanja u područjima požara koji iz godine u godinu učestalo haraju Hrvatskom. Naravno, u svim normalnim situacijama to bi bio tek uvod i u ozbiljnu te sustavnu zaštitu zračnog prostora oko niza bitnijih javnih i vojnih prostora – prema uzoru Sjedinjenih Američkih Država, koji smo već opisivali na portalu Obris.org.

Andrej Plenković, predsjednik hrvatske Vlade, prošloga je tjedna, 22. i 23. lipnja, sudjelovao na sastanku Europskoga vijeća, gotovo pa jubilarnom, 80. po redu. Iako je ta dva dana za domaće medije premijer Plenković komentirao niz tema – od arbitraže sa Slovenijom do domaćinstva nad Europskom agencijom za lijekove – vrlo malo se čulo o samim temama EU-sastanka, među kojima su dominirale obrana i sigurnost, migracije, te rast i zapošljavanje. Većina tema s područja obrane i sigurnosti raspravljala se već prvoga dana, 22. lipnja, kojom prilikom je materija bila podijeljena na par podtema – prva se ticala unutarnje sigurnosti EU, odnosno borbe protiv terorizma i radikalnih islamista, dok je druga bila o vanjskoj sigurnosti i obrani EU, pri čemu se djelomično govorilo i o temama raspravljanim na sastanku EU Vijeća za vanjske poslove (FAC) u formatu ministara obrane, održanom 18. svibnja.

Unutarnja sigurnost i borba protiv terorizma

Sastanak premijera i predsjednika država-članica EU održan je pod vrlo svježim dojmovima nakon nedavnog niza terorističkih napada (uglavnom slabog intenziteta) u Belgiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji. To ih je, prije svega, potaknulo da ponovno potvrde svoju predanost suradnji na razini EU u borbi protiv „online“ radikalizacije, na koordinaciji prevencije i borbe protiv nasilnog ekstremizma, pri detektiranju i sprečavanju financiranja terorizma, te na poboljšanju razmjene informacija i interoperabilnosti baza podataka.

U borbi protiv terorizma i zločina na Internetu, Europljani očekuju veću odgovornost i od same IT i srodnih industrija. Temeljem rada na Internetskom forumu EU, Europsko vijeće očekuje od spomenutih industrija da oforme Industrijski forum, te da razviju nove tehnologije i alate koji će poboljšati automatsko otkrivanje i uklanjanje sadržaja koji potiču na teroristička djela. To se prije svega tiče raznih sustava koji omogućavaju teroristima i potencijalnim teroristima da komuniciraju na način kojem nadležna EU tijela ne mogu pristupiti, uključujući tu i tzv. „end-to-end“ enkripciju. No tu se, barem načelno, poziva i na očuvanje nekih prednosti koje takvi sustavi omogućavaju, prvenstveno na zaštitu privatnosti podataka i komunikacije. Pomiriti ove dvije suprotnosti bit će priličan izazov, za kojeg je pitanje jesu li ga u Bruxellesu potpuno svjesni.

Kad je u pitanju jačanje vanjskih granica i unutarnje sigurnosti EU, očekuje se skoro donošenje sporazuma o sustavu „Ulaz/Izlaz“ (Entry-Exit System – EES) i finalizacija Europskog sustava za informacije o putovanjima i njihovu odobrenju („European Travel Information and Authorisation System“ – ETIAS) do kraja ove godine. Sustav „Ulaz/izlaz“ trenutno je u fazi pregovora, koje je u ožujku ove godine Odbor za stalne predstavnike Europskoga vijeća (COREPER) dogovorio s Europskim parlamentom. Riječ je o sustavu koji će registrirati informacije o ulasku, izlasku i nedopuštanje ulaska državljanima stranih zemalja koji dolaze na vanjske granice schengenske zone. S druge strane, ETIAS, o kojem se vrlo ozbiljno razgovaralo i na sastanku Europskog vijeća na Malti početkom lipnja ove godine, trebao bi omogućiti tri osnovne stvari. Kao prvo, preventivne provjere podataka koje unaprijed dostave putem internetske aplikacije sami putnici iz zemalja koji ne trebaju vizu za put u zonu Schengena. Kao drugo, automatiziranu obradu svih prijava podnesenih putem internetske stranice ili mobilne aplikacije, i njihovu usporedbu s podacima iz drugih informacijskih sustava EU. Kao treće, temeljem provjera i provedbu izdavanja odobrenja za putovanje, a u slučaju potrebe i uskraćivanje prava putovanja sumnjivim osobama. Prošloga je tjedna dogovoreno da se pri implementaciji ETIAS-a uzmu u obzir specifične situacije država-članica koje još u potpunosti ne ispunjavaju schengenski acquis (među kojima je i Hrvatska), zbog čega je Europsko vijeće pozvalo Europsku komisiju da u najkraćem mogućem roku pripremi odgovarajući nacrt zakonskih dokumenata.

Napadači na redakciju “Charlie Hebdo”

Posljednji usvojeni zaključak odnosi se na ubrzanje kolektivnih napora oko razmjene saznanja o stranim terorističkim borcima, kao i o radikaliziranim individualcima u samim zemljama EU, kako bi se poduzele političke i pravne mjere za rješavanje ovih prijetnji. Upravo se nakon terorističkih napada u EU tijekom posljednjih godinu do godinu i pol pokazalo da su počinitelji često domaći radikalni islamisti, punopravni građani zemalja-članica EU, koji uglavnom do sada nisu registrirani kao potencijalno iznimno opasni teroristi.

Vanjska sigurnost i obrana

Potpisivanje Memoranduma o osnivanju Europskog centra izvrsnosti za borbu protiv hibridnih prijetnji

Čelnici-članovi Europskog vijeća izuzetno su zadovoljni napretkom u implementiranju Globalne strategije EU na području obrane i sigurnosti, te Zajedničkom deklaracijom potpisanom u Varšavi od strane EU i NATO čelnika. Pritom je posebno izdvojeno zadovoljstvo uspostavom Europskog centra izvrsnosti za borbu protiv hibridnih prijetnji (European Centre of Excellence for Countering Hybrid Threats) sa sjedištem u Helsinkiju, u travnju ove godine. Devet je zemalja osnivačica ovog centra: Finska, Švedska, Ujedinjena Kraljevina, Latvija, Litva, Poljska, Francuska, Njemačka i SAD, dok će se u srpnju ove godine, nakon što se okonča nacionalni proces donošenja odluke o pristupanju, Centru pridružiti još nekoliko zemalja. Godišnji proračun Centra u ovoj incijalnoj fazi je oko 1,5 milijuna eura, od čega će se oko 700.000 eura namaknuti iz članarine zemalja-članica, a ostatak će dati zemlja-domaćin, tj. Finska.

Pohvaljeni su i napori Europske komisije oko formiranja Europskog obrambenog fonda, te je zatražen i brzi dogovor o prijedlogu te implementaciji Europskog programa razvoja obrambene industrije (European Defence Industrial Development Programme), kako bi se u određenom srednjoročnom razdoblju predvidjeli željeni sveobuhvatni programi. Zato Europsko vijeće poziva države-članice da identificiraju prikladne projekte za Europski obrambeni fond i za Europski program razvoja obrambene industrije, kao i na daljnji razvoj opcija za zajedničku nabavu sposobnosti unutar Europskog obrambenog fonda. Cilj je osiguranje sposobnosti, ali i osiguranje konkurentne, inovativne i uravnotežene osnove europske obrambene industrije, uključujući i prekograničnu suradnju, te jače sudjelovanje malih i srednjih poduzeća. Europski razvoj obrambene industrije će također zahtijevati i EU-podršku za mala i srednja poduzeća, kao i za srednje velika ulaganja na području obrane i sigurnosti. U tom kontekstu, Europsko vijeće zatražilo je od Europske investicijske banke da poduzme potrebne korake za podršku investicijama na području obrambenih istraživanja i razvojnih aktivnosti.

Prošloga se tjedna ponovno razgovaralo i o uspostavi Stalne strukturirane suradnje (PESCO). Tijekom naredna 3 mjeseca zemlje-članice EU trebale bi dogovoriti zajednički popis kriterija i obvezujućih obveza, s preciznim rokovima i specifičnim mehanizmima ocjenjivanja, kako bi se omogućilo zainteresiranim zemljama-članicama da izjasne svoju namjeru sudjelovanja bez odgode. Sudjelovanje i rad u PESCO mora biti u skladu s planovima nacionalne obrane pojedinih zemalja-članica, i obvezama dogovorenim u okviru NATO i UN.

Za kraj, ponovno je dotaknuto i neugodno pitanje budućnosti borbenih skupina EU. Nakon što su u svibnju ove godine EU-čelnici donijeli odluku o zajedničkom financiranju aktivnosti borbenih skupina, prošloga su se tjedna složili da se troškovi raspoređivanja borbenih skupina trebaju financirati na trajnoj osnovi kao zajednički trošak kroz tzv. „Atenski mehanizam“ (putem kojeg se financiraju EU vojne operacije utemeljene na EU Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici, kao što je npr. EUFOR ALTHEA u BiH, ili EU NAVFOR Somalia – ATALANTA na Rogu Afrike).

U četvrtak, 21. travnja kasno navečer, u sarajevsku zračnu luku sletio je transportni zrakoplov Boeing C-17A Globemaster III, noseći u javnosti nenajavljen posjet Johna Owena Brennana susjednoj nam Bosni i Hercegovini . Ovaj obavještajni profesionalac, od ožujka 2013. godine čelnik američke Središnje obavještajne agencije (Central Intelligence Agency – CIA), u Sarajevu je izgleda boravio manje od 48 sati, tijekom kojih je obavio i niz sastanaka s kompletnom sigurnosno-obavještajnom vrhuškom države domaćina. Ovaj se radni posjet dogodio na povratku Brennana iz Saudijske Arabije, gdje je na rubovima državničkog posjeta Baracka Obame Rijadu imao i tematske sastanke s višim sigurnosnim dužnosnicima šest arapskih država Perzijskoga zaljeva – koji su izgleda bili dio nacionalnih delegacija na tamošnjem zasjedanju Zaljevskoga vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council – GCC). Među ostalim, navodna tema sigurnosne komponente ovoga sijela u Rijadu bila je i obavještajna koordinacija povodom djelovanja na ratištima Sirije, Iraka i Jemena.

Što se tiče sadržaja službenog boravka Johna Brennana u Sarajevu, javno je zabilježeno njegovo odsjedanje u hotelu Marriott na Skenderiji, gdje je boravio do danas popodne. Iako su mediji proteklih dana spekulirali o nenajavljenoj prirodi posjeta, danas se iz BiH izvora ipak moglo čuti kako je ovaj dolazak bio pripreman zadnjih mjesec dana, a da je do njega došlo temeljem poziva kojeg je direktor OSA-e Osman Mehmedagić uputio za svog boravka u SAD-u početkom tekuće godine. Nekoliko je radnih sastanaka gosta iz SAD ipak bilo objavljeno javnosti. Kao prvo, u petak 22. travnja Brennan je održao radni ručak sa čelnicima policijskih i sigurnosnih agencija, te resornim ministrima u Golf klubu Betanija – gdje mediji u BiH spominju i skup s tzv. “Udarnom grupom odgovornom za borbu protiv terorizma u BiH”. Riječ je tu o skupu kojeg trenutno sačinjavaju Perica Stanić, direktor Agencije za istrage i zaštitu (SIPA), državni odvjetnik iz Tužilaštva BiH Dubravko Čampara, direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela u BiH Mirsad Vilić, policijski komesar MUP-a Kantona Sarajevo Vahid Ćosić, ministar unutarnjih poslova u Vladi FBiH Aljoša Čampara, direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić i (još jedan) Dragan Lukač, ministar unutarnjih poslova Republike Srpske. Spomenuta “Grupa za borbu protiv terorizma i jačanje sposobnosti za borbu protiv terorizma (Udarna grupa)” osnovana je 2004. godine odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, a radi pod vodstvom Tužilaštva Bosne i Hercegovine i pod nadzorom Ministarstva sigurnosti BiH. Nakon toga, jučer u ranim popodnevnim satima, održan je i sastanak direktora CIA-e sa članovima Predsjedništva BiH u zgradi Predsjedništva BiH.

John Brennan na izlasku iz zgrade Predsjedništva BiH

Danas kasno prijepodne John Brennan u Sarajevu se sastao i s Osmanom Mehmedagićem, direktorom Obavještajno sigurnosne agencije BiH (OSA), u njegovom sjedištu u centru Sarajeva (Ulica Mehmeda Spahe). Kao i tijekom čitavog ostataka ovog posjeta, i ovaj je sastanak bio popraćen iznimno jakim policijskim osiguranjem, koje je obuhvaćalo i današnje raspoređivanje policije oko čitavog kvarta u kojem se nalazi sjedište OSA-e, od ranoga jutra pa sve do kraja ovog navodno jednosatnog sastanka. Iako o tome nije bilo ni spomena, ne bi čudilo ni da su tijekom boravka visokog dužnosnika SAD u Sarajevu bili dogovoreni te održani i radni sastanci sa sigurnosnim čelnicima pojedinih BiH susjednih država.

Tko o čemu?

Naravno, pažnju javnosti je ovim povodom plijenila tematika spomenutih skupova. Iako se moglo čuti da su glavne teme sastanka bile (1) sigurnosna situacija u BiH, (2) borba protiv terorizma, te (3) mogućnosti kojima BiH raspolaže u kontroliranju i održavanju sigurnosne situacije u zemlji i njenome susjedstvu – brojni su mediji tu krenuli i u dodatna nagađanja.

Sigurnosna situacija u BiH

Već se neko vrijeme u medijima čuju naznake nezadovoljstva SAD pojedinim segmentima kadrovske politike koju Bosna i Hercegovina vodi u svom sigurnosnome sektoru. Ovdje se tako spominjalo pismo koje je prije godinu dana baš John Brennan slao Mladenu Ivaniću, tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva BiH, povodom imenovanja čelnika Obavještajno sigurnosne agencije BiH (OSA). Naime, iako se tada spominjalo američku izjavu da “to ne bi trebao biti islamista, nego neka pouzdana osoba“, na to je mjesto navodnom intervencijom Bakira Izetbegovića došao baš spomenuti Osman Mehmedagić Osmica (među ostalim i ratni osobni čuvar Alije Izetbegovića). Kako spominje analitičar Dževad Galijašević, riječ je tu o osobi “koja je prošla obavještajne specijalne obuke u okviru posebnog NATO programa, ali u Turskoj, i koja je bila povezana i s tajnom policijom AID u ratu, i ima vrlo negativno učešće u nekim zločinima“.

Uz to, navodno postoje i problemi oko provedbe zakona kojim su strogo sankcionirani odlasci građana BiH na strana ratišta. Iako taj propis određuje kaznu i do deset godina zatvora, Galijašević je napomenuo slučajeve Abdulaha Fatiha Hasanovića te Emina Hodžića, koji su za te stvari bili optuženi, ali im je dosuđena tek novčana kazna, bez dana zatvora. Ova blagost, koja smeta brojne promatrače, navodno je dio šireg procesa, gdje se spominje i pregovore koje navodno s vlastima BiH vode pojedinci iz Sirije i Iraka. Oni bi se navodno željeli vratiti u BiH, dok bi prijeteću zatvorsku kaznu željeli zamijenili nečim blažim, u zamjenu za suradnju.

Iako se tu temu nije spominjalo u kontekstu radnog posjeta Johna Brennana Sarajevu, ovdje treba spomenuti i danas objavljen sadržaj sjednice Sabora Islamske zajednice BiH u Sarajevu. Naime, Rijaset Islamske zajednice u BiH je tijekom 2015. pa sve do 25. ožujka ove godine vodio razgovore s pojedinim vjernicima koji nisu u evidenciji članova Islamske zajednice u BiH, odnosno sa skupinama koje nisu uključene u sustav džemata Zajednice na teritoriji BiH. Od ukupno 38 takvih skupina, paradžemata (Zeničko muftijsko 13, Sarajevsko 12, Tuzlansko 7, Bihaćko 3, Mostarsko 2, Travničko 1), uključenje u Islamsku zajednicu prihvatilo je njih 14. Predstavnici 22 skupine nisu potpisali Protokol (Stijena, Brezičani, Hodžići-Kakanj, Pobjeda-Feth, Briješće Brdo 2, Kasindolska, Gornja Mahala, Kuljani, Bara, Ošve, Kaloševići, Strnokos – Zenica, Liješnica, Kotorsko Donje, Gornja Maoča, Gornji Rahić/Dizdaruša, Čehaje 1, Selo Gračanica, Stara Željeznička stanica Bihać, Kula-Tuzla , Dubnica i Delići-Hukići), a konstatirano je i da “postoje tekije u kojima se obavljaju aktivnosti, a da one nisu u sistemu Tarikatskog centra. Postojke džemati koji su se odvojili od Zajednice i tako djeluju nelegalno. To su Stranjani i Klokot”. Ovo je dobar primjer podjela koje prožimaju Islamsku zajednicu u BiH, što je pojava koja se barem dijelom odražava i na korijene terorizma u državi, kao i na borbu protiv ove pojave.

Borba protiv terorizma

Nije sporno kako se Bosna i Hercegovina već dugo nalazi u prvome redu međunarodne borbe protiv terorizma. To potvrđuje i izjava Vlade Azinovića, stručnjaka i z Sarajeva, za Radio Slobodna Europa: “BiH je dio međunarodne koalicije koja se bori protiv ovog fenomena i suočava se s nesrazmjernim fenomenom odlazaka na strana ratišta u odnosu na broj stanovnika, opasnosti od radikalizacijom društva, ali i sigurnosnim prijetnjama koje se povezuje s povratkom ljudi sa stranih ratišta. Tužilaštvo BiH ojačano je sa osam novih tužilaca koji će se baviti isključivo pitanjem terorizma i primaju poduku od američkog Ministarstva pravosuđa. BiH je predvodnica u borbi protiv ovog fenomena, jer mu je i najviše izložena“.

Dok Combating Terrorism Center u West Pointu procjenjuje da se oko 600 ljudi pridružilo redovima ISIS-a sa šireg prostora Balkana od 2012. godine naovamo, američki Congressional Research Service spominje oko 330 boraca iz Bosne i Hercegovine, 100 do 150 s Kosova, 90 iz Albanije, 50 do 70 iz Srbije, te još desetak iz Makedonije. Ponešto su manje brojke s kojima u javnost izlazi državno tužilaštvo BiH. Po izjavi Gorana Salihovića, glavnog tužitelja Tužilaštva Bosne i Hercegovine, do sada su izrečene ukupno 72 godine zatvora za neko od krivičnih dijela terorizma, i do sada je osumnjičeno oko 70 osoba. Iz BiH se 124 osobe nalaze kao borci na stranim ratištima (4 u Ukrajini, i 120 pri ISIS), a od 49 osoba koje su se vratile u BiH – pola je procesuirano. Pri tome, Vlado Azinović dodaje: “U posljednje vrijeme nemamo odlazaka u Siriju, a u 2015. nemamo povrataka, tako da bi se moglo reći da je ovaj fenomen prigušen ili zaustavljen. To ne znači da ne postoje napori koji se ulažu u to da se ljudi regrutiraju i šalju, ali očito je da je zbog spleta okolnosti na koje smo uticali, a na neke i nismo, taj trend odlazaka opao“.

Ovdje ne treba zaboraviti ni navode američkog dnevnika The Washington Times, koji na ovu temu spominje i da se još krajem prošle godine moglo čuti kako obavještajni podaci ukazuju na jačanje interesa skupine ISIS za jugoistočnu Europu kao potencijalng prostora širenja nakon Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike. Po njima, tada se moglo čuti i da su upravo obavještajne službe Republike Hrvatske identificirale potencijalnog vođu ekstremista, koji se smjestio na prostoru Kosova te Bosne i Hercegovine – ne bi li od tamo organizirao borce koji se u te krajeve vraćaju s ratišta u Siriji i Iraku, na kojima su bili u redovima ISIS ili al-Qaedi bliske organizacije al-Nusra.

Sigurnost BiH i regije

Zanimljivo je da su pojedini mediji iz Republike Srbije u vezu s radnom posjetom Johna Brennana Bosni i Hercegovini doveli i nedavna vanjskopolitička postupanja Turske. Tako se spominju informacije koje je SAD dobila u Saudijskoj Arabiji o nastojanjima Turske da ojača svoju prisutnost u Bosni i Hercegovini, kako raspoređivanjem dodatnog ljudstva u okvir operacije EUFOR Althea (kao “non-EU Troop Contributing Nation” – TCN), ali i obavještajno. Sve bi to trebalo ojačati tursku poziciju i njihovu mogućnost pritiska na Europu, o čemu citiraju Dževada Galijaševića koji kaže: “Očigledno je turska namjera – o čemu postoje podaci i u Rijadu – da pritisne Europu izbjegličkim valom, i učini ju nestabilnom, da bi iznudila povlastice koje želi dobiti u pregovorima s Njemačkom“.

Dio oružja zaplijenjenog u akciji “Balkan Trigger”, širom 6 zemalja regije između 17. i 19 travnja ove godine

Uz to se još spominje i navodnu opskrbu BiH oružjem islamističkih ekstremista širom zapadne Europe, gdje se opet citira Galijaševića koji kaže: “Rezultati akcije Interpola, u kojoj je angažirano do 5.000 policajaca, mada veoma skromni, su značajni – jer je riječ o oružju koje je bilo u prometu, i koje se kretalo prema Zapadnoj Evropi“. Pri tome on napominje i da je zaplijenjeno oružje iz BiH direktno išlo prema punktovima “Islamske države” u Zapadnoj Evropi – čemu doduše proturječe navodi koji su oružje korišteno pri nedavnim terorističkim napadima u Parizu vezali direktno za Republiku Srbiju, o čemu smo pisali i na stranicama portala Obris.org.

No, o tome da je razgovora s Brennanom na ovu temu ipak bilo svjedoči i jučerašnja izjava Aljoše Čampare, ministra unutarnjih poslova FBiH i člana Udarne grupe za borbu protiv terorizma BiH: “Direktora CIA-e upoznali smo i s problemom viška naoružanja koje se može prokrijumčariti i koristiti u terorističke svrhe. Kratko smo razgovarali i o organiziranom kriminalu, borbi protiv korupcije, vladavini prava i zakona. U suštini, imali smo konstruktivan razgovor“.

Iz Rijada u Sarajevo

Barack Obama i čelnici zemalja Zaljevskog vijeća za suradnju

Za kraj, osvrnimo se kratko i na već spomenutu dvodnevnu posjetu (od srijede, 20. travnja, do četvrtka 21. travnja) Baracka Obame, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Saudijskoj Arabiji. Tih je dana Rijad bio mjestom održavanja četiri politička skupa: (1) sastanka visokih predstavnika SAD i Saudijske Arabije, (2) sastanka predstavnika zemalja Perzijskog zaljeva i Maroka, (3) susreta američkog predsjednika Obame s vođama Zaljevskog vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council – GCC), te (4) susreta marokanskog kralja Mohammeda VII s vođama spomenutog Zaljevskog vijeća za suradnju. Dok su se domaćini trudili ostaviti dojam političkoga centra regije, od početka je bilo jasno da gosta iz SAD ondje čeka težak posao i donedavno nezamislive napetosti u odnosima SAD i kuće al-Saud.

Neugodnosti su krenule već po dolasku u zračnu luku

Neugodnosti su tu počele već na prvome koraku kada je domaćin, saudijski kralj Salman Bin Abd al-Aziz, odlučio prisustvovati službenome primanju za goste iz susjedstva, dok je Obamu u zračnoj luci dočekao tek guverner Rijada, princ Faisal Bin Bandar Bin Abd al-Aziz (dužnosnik relativno niske razine). Jednako tako, po prvi put u dugo vremena, dolazak predsjednika SAD u Saudijsku Arabiju nije bio prenošen ni na državnoj televiziji – kao što su tom prilikom bili popraćeni dolasci vlastodržaca s područja Perzijskoga zaljeva na paralelne skupove u Rijadu.

Ni tijekom susreta koji su uslijedili Barack Obama nije mogao sakriti da su odnosi SAD i Saudijske Arabije u ozbiljnoj krizi. Kao prvo, riječ je tu bila o inicijativi u Kongresu SAD, koja bi dopustila žrtvama terorističkih napada 11. rujna da naknade šteta od tog napada sudski traže od Saudijske Arabije, radi njene makar i posredne umiješanosti u taj teški teroristički napad. Uz to, odnosima nije pomoglo ni pitanje Irana – države koja je glavni regionalni takmac Saudijske Arabije za prevlast u području Bliskoga Istoka. Dogovor oko legalizacije iranskog nuklearnog programa, koji je zalaganjem SAD postignut između međunarodne zajednice i Irana, na putu je toj zemlji ukloniti teret brojnih sankcija – što će zasigurno imati i bitnog utjecaja na regionalne odnose moći. Konačno, i po pitanju bojišta Sirije i Iraka SAD i Saudijska Arabija temeljito su se razišle u interesima i djelovanju. Dok su SAD odbile dublje uvlačenje u tamošnji rat, Saudijska Arabija – uz slanje pomoći pojedinim frakcijama – itekako razmišlja i o direktnom uključivanju u borbe – iako bi to radije izvela kao dio neke međunarodne koalicije, kojoj bi po mogućnosti dio bile i SAD. No, dok su se ovi problemi tek tiho provlačili kroz službene teme sastanaka Obame i saudijskoga kralja (bilateralni odnosi, terorizam i teme s područja Bliskoga istoka), stvari su bile bitno jasnije na sastanku američkog ministra obrane Ashtona Cartera s krunskim princom Mohammedom bin Salmanom, drugim zamjenikom premijera i ministrom obrane. Naime, ondje su teme razgovora bile terorizam, nestabilne države regije i “imperijalistička agenda Irana“, dok su se tim povodom mogli čuti i pozivi za zaustavljanje pomorskih pošiljki oružja u Jemen, državu gdje se već mjesecima sukobljavaju saudijske trupe i lokalni saveznici Irana.

Recimo da borci Islamske države napadnu izraelsku vojnu patrolu uz sirijsku granicu. Oni neuspješno pokušaju oteti izraelskoga vojnika, i ubiju njih još četvoricu. I jordanska granična postaja je pogođena, i Islamska država objavi svoju kontrolu nad provincijom Daraa na jugu Sirije.

Kako Izrael i ostali ključni igrači odgovaraju? U ratnoj igri koju se proigravalo prošloga tjedna, oni su uzvratili, ali oprezno. Igrači koji su predstavljali Izrael i Jordan željeli su izbjeći žestoko sukobljavanje s teroristima – vodstvo se očekivalo od Sjedinjenih Američkih Država.

Ova je simulacijska vježba bila organizirana od izraelskog Instituta za studije nacionalne sigurnosti (Institute for National Security Studies – INSS), kao dio njihove godišnje konferencije. Ishod je ilustrirao paradoksalnu stvarnost konflikta s Islamskom državom: Izrael i Jordan djeluju s oprezom i suzdržavanjem, nadajući se da će izbjeći dublje uvlačenje u kaos sirijskoga ratišta, sve to dok Sjedinjene Države eskaliraju svoju vlastitu ulogu ondje.

“Mi svi vjerujemo da je važno održavanje Izraela van tog konflikta“, izjavio je brigadni general Assaf Orion, umirovljeni časnik koji je služio na čelu planskoga stožera Izraelskih obrambenih snaga. On je vodio izraelski tim u ovoj simulaciji. U toj ratnoj igri, Izrael je uzvratio na ubojstvo svojih vojnika, ali je izbjegao započinjanje velike vojne operacije.

Izbjeglički logor Zaatari u Jordanu, srpanj 2013. godine

I Jordan je, također, želio izbjeći eskalaciju. Igrači koji su predstavljali Jordan nisu htjeli slati svoje trupe u Siriju. Brinule su ih izbjeglice, i ćelije terorista-spavača u samome Jordanu. Nadali su se da će kombinirane vojne snage Rusije i sirijskoga režima moći obuzdati sukob i izbaciti Islamsku državu iz njenih uporišta na jugu Sirije. Gledali su prema Sjedinjenim Državama kao vođi, iako nisu bili sigurni u njihovu postojanost.

Sve je to ostavilo pitanje Sjedinjenih Država. General John Allen, umirovljeni marinac koji je donedavno koordinirao strategiju koalicije protiv Islamske države predvođene od SAD, igrao je američku stranu. Sjedinjene Države gledale su na sigurnost Izraela i Jordana kao na vitalan nacionalni interes, rekao je on, i slale bi svoje zrakoplove u uzvratne akcije nakon svih napada na saveznike. Vojno miješanje SAD, u simulaciji kao i u stvarnosti, raste – među ostalim i radi reakcija preostalih igrača.

Ako vam se ne sviđa ova simulirana verzija rata, stvarni život će vam se sviđati još i manje. Sve je izraženije suglasje oko toga da Islamska država predstavlja veliku prijetnju regionalnom i međunarodnome redu; jedan stariji bivši dužnosnik iz Izraela opisao je ovaj konflikt s kalifatom kao “Treći svjetski rat”. Ipak, većina igrača se i dalje želi zadržati pod američkim skutima, dok Sjedinjene Države obavljaju većinu borbenih akcija.

Posjeta izraelskom vojnom stožeru potvrđuje da ova ratna igra predstavlja precizan odraz načina na koji vojno vodstvo Izraela gleda na taj sukob. Umjesto da se napadnu snage Islamske države raspoređene uz sjeverne i istočne granice države, Izrael vodi politiku odvraćanja, ograničavanja i čak održavanja i tihih veza, izjavio je jedan od iskusnih izraelskih vojnih dužnosnika. On je primijetio da ako bi Izrael želio pokrenuti neki opći kopneni na snage Islamske države u južnoj Siriji i na Sinajskome poluotoku, mogli bi ih zbrisati s lica zemlje u tri ili četiri sata. “Ali, što bi se dogodilo dan nakon toga?” upitao je taj izraelski vojni dužnosnik. “Mi sada mislimo da bi situacija bila još lošija. Zato ih nastojimo odvraćati“.

Izraelci ne žele uznemiravati osinje gnijezdo kroz napad na Islamsku državu. Jesu li jednako tako umjerena opcija na raspolaganju i Sjedinjenim Američkim Državama? Većina izraelskih dužnosnika misli da nije. Oni tvrde da su SAD supersila, i ako one žele zadržati svoju poziciju vođe u regiji, baš SAD moraju predvoditi i borbu za suzbijanje Islamske države.

Tema ove INSS konferencije bila je činjenica da se pravila igre mijenjaju na Bliskome istoku. Države se fragmentiraju; samoproglašeni kalifat se duboko ukorijenio u Siriji i Iraku, a sad je prisutan i u mnogo drugih država širom svijeta; uspinjući i još uvijek revolucionarni Iran koristi posrednike za destabilizaciju gotovo svih arapskih država; stari poredak kojeg su simbolizirale sekularne dinastije Mubaraka, Assada i Gadafija su satrte.

Izraelci se međusobno teško slažu oko gotovo svih političkih tema, ali oko strateške slike ondje vlada bazično slaganje: Kako se na Bliskome istoku raspada sustav država, nestabilnost u toj regiji će biti kronična, i trajat će još mnogo godina. Bijeg od ovog konflikta neće biti moguć. Dakle, razmislite pažljivo o tome kako želite voditi rat u onome što su iskusni izraelski vojnici nazvali “centar centrifuge”.

Ovaj je tekst autor David Ignatius objavio 26. siječnja 2016. godine na portalu novina Washington Post (https://www.washingtonpost.com/) pod naslovom “Why is Israel so cautious on the Islamic State? A recent war game explains why”. U svom je originalnom obliku dostupan na internet adresi: https://www.washingtonpost.com/opinions/in-the-middle-east-a-serious-game-of-war/2016/01/26/30c3cfac-c466-11e5-a4aa-f25866ba0dc6_story.html

Samo dan nakon što su borbeni avioni s francuskog nuklearnog nosača Charles de Gaulle (R 91) započeli s izvođenjem zračnih napada u Siriji, prenosimo zanimljiv tekst kojeg je napisao Michael Shurkin, iz američkog neprofitnog i nestranačkog think-tanka „RAND Corporation“.

Možete se kladiti: Hollandeov protunapad će stvarno boljeti teroriste. Francuska vojska možda pati od loše reputacije u popularnoj svijesti Amerikanaca, prvenstveno zbog povijesnih događaja kao što je brzi pad pred nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskome ratu ili poraz kod Dien Bien Phu-a u kolonijalno doba. No to je pogrešno: francuski zračni udari po položajima islamske države u Siriji tek su početak protunapada kojeg su francuski dužnosnici obećali ISIS-u. I kao što svatko tko je upoznat s francuskim vojnim sposobnostima može potvrditi, kad je riječ o ratu – Francuzi su među najboljima.

Zauzimanje položaja u Sahari

Dapače, što god Francuska učinila, to vjerojatno neće izgledati nimalo nalik bilo čemu što bi napravile SAD. Postoji taj “francuski način ratovanja” koji odražava nedostatak vojnih resursa i njihovu svijest o skromnosti onoga što time mogu ostvariti. Oni su specijalisti u pažljivo razdijeljenim i obično malim, ali ubojitim operacijama, često izvođenim van javne scene; no oni mogu nastupiti i na veliko ako imaju pomoć SAD-a i drugih saveznika – što će zasigurno imati i što će znati dobro upotrijebiti.

Karakterističan primjer tog pristupa je i francuska vojna intervencija u Srednjeafričkoj republici iz ožujka 2007. godine. Ne bi li zaustavili brzo napredovanje pobunjenika u tu zemlju sa sudanske granice, Francuzi su napali koristeći samo 1 borbeni avion i 2 vala padobranaca kojih nije bilo više od „nekoliko desetaka“, koje se ispustilo u zonu borbi oko srednjeafričkog grada Birao. U vojnome smislu, to što su Francuzi napravili bio je ubod iglom, ali to je bilo dovoljno da se razbije pobunjeničko napredovanje, kao da se stavilo kamen na put kretanja vala. To je, štoviše, bila i vrlo riskantna stvar: zračno-desantni napadi su i sami po sebi opasni, tim više kad se ima malo sposobnosti za slanje pojačanja ili izvlačenje lako opremljenih vojnika u hitnom slučaju. Prvi val koji se sastojao od „manje od 10“ vojnika navodno je izveo padobranski skok s velikih visina. Što je još važnije, francuska je vojska sve to napravila vrlo tiho, tako da su mediji u Francuskoj o toj intervenciji saznali tek nekoliko tjedana nakon njezinog izvođenja.

Francuska intervencija u Maliju u siječnju 2013. također zorno ilustrira te osobine. S jedne strane, Francuzi su pokazali visoku razinu sposobnosti kombiniranja snaga, združene vatre i manevra, što znači da su spretno iskoristili sve ono što su imali pri ruci – specijalne i konvencionalne snage, oklop i pješaštvo, topništvo, helikoptere i borbene zrakoplove – na tako orkestriran i integriran način koji je iz svakog od tih raspoloživih resursa izvukao ono najbolje.

Da to izrazimo na drugi način, Francuzi su u Maliju igrali „baseball u profesionalnoj ligi“ (iako možda ISIS više ne bi trebali smatrati timom iz amaterske lige, kao što je to svojedobno opisao predsjednik Barack Obama). Štoviše, oni su to izveli sa „sklepanim“ timom, sabranim od čitave lepeze raznolikih jedinica, sklopljenih u brzini i usput. Neke od njih se može smatrati elitnima, ali većina to nije bila. Uz to, Francuzi su tu ad hoc snagu suprotstavili opasnom neprijatelju koji je djelovao u najgorem zamislivom fizičkom okružju – sve to s jedva dovoljno opskrbe da se francuske trupe tek očuva od smrti od žeđi i iscrpljenosti toplinom. Čizme francuskih vojnika su se doslovno raspadale jer se ljepilo koje ih je držalo topilo od vrućine. Francuzi su išli onamo gdje su njihovi neprijatelji mislili da se oni nikada neće usuditi ići, boreći se prsa o prsa među pećinama i stijenama duboko u pustinji. Usudili su se, na primjer, izvesti noćni padobranski skok u Timbuktu ne bi li ondje napali protivnika koji ih je možda mogao nadmašivati i brojnošću i naoružanjem. Za vojne promatrače iz SAD-a jedna riječ sažima ocjenu ovih djelovanja – poštovanje!

Ono što francuski pristup ratovanju razlikuje od npr. načina na koji SAD ratuju prvenstveno ima veze s nedostacima. Francuske oružane snage su vrlo svjesne svoje male brojnosti i nedostatnih resursa. To se onda prenosi i u nekoliko izrazitih osobina francuskih vojnih operacija. Jedna od njih je insistiranje na skromnim ciljevima djelovanja, na striktnom ograničavanju željenih postignuća pojedine vojne intervencije, u skladu s pažljivim odvagivanjem onoga što vojska uopće može postići. Time Francuzi ciljaju na malo i nastoje ostvariti baš onaj minimum potrebnoga. Gdje god je to moguće, oni se trude ograničiti upotrebu vojske samo na one misije za koje baš vojska može biti od koristi. To znači – vojske su dobre u izvođenju nasilja; ako je sila ono što se traži, tada pošaljite vojsku. Ako nije, nemojte. Francuska vojska pažljivo izbjegava nenamjerno širenje opsega misija („mission creep“) i ne želi sudjelovati u stvarima kao što su „nation building“. U Maliju npr. francuska vojska sebe vidi kao one vješte u ubijanju pripadnika nekoliko terorističkih grupa; to je ono što se tamo radi. Oni odbijaju miješanje u bilo što drugo, kao što je sređivanje političke zbrke u toj zemlji, sudjelovanje u konfliktima između raznih naoružanih pobunjeničkih grupa, ili između njih i državnih vlasti Malija. Naravno, to znači da francuska vojska baš i ne radi mnogo od onoga što treba državi Mali, ali Francuska se te svoje politike pridržava.

Još jedna karakteristika francuskog pristupa ratovanju je pitanje razmjera. Dok vojne snage SAD-a naginju pristupati ratu po pravilu „na veliko ili ništa“ – američki planeri kao da uzimaju zdravo za gotovo svoju sposobnost usmjeravanja ogromnih resursa i vatrene moći – francuske oružane snage su poklonici pristupa „na malo“. Oni nastoje upotrijebiti taman dovoljno i nadaju se ostvarenju ograničenih ciljeva kroz uporabu najmanjih mogućih snaga (što nazivaju „juste mésure“, odnosno taman dovoljno da se posao obavi i nimalo više). To traži znanje o tome koliko mnogo je dovoljno, a da i ne spominjemo prihvaćanje razina rizika u koje Amerikanci najradije ne bi ulazili, a najčešće i ne moraju. Npr. Francuzi su prihvatili ići u Mali s nedovoljnim kapacitetima za medicinsku evakuaciju. Oružane snage SAD-a na to se vjerojatno ne bi odlučile.

Ključ francuskog pristupa sadrži i nadomještanje kvantitete kvalitetom, pametno izvođenje borbenih djelovanja, i postizanje najviše mogućeg s onim što se ima pri ruci. Ne ispušta se nekoliko desetaka padobranaca u Birao, gdje je vjerojatno da će oni biti u manjini, a možda i oružano slabiji, ako se ne zna točno što treba napraviti, gdje, kako, i u koju svrhu. U Maliju su francuske snage bile raspoređene na teren bez dovoljno vode, ali su znali točno gdje će je naći kad budu ondje. Dapače, znali su tko su ondje lokalni politički akteri, kome vjerovati i u kojoj mjeri, te kako iskoristiti lokalne snage ne bi li njima nadomjestili svoju malobrojnost.

Francuske trupe u američkom transportnom zrakoplovu C-17 Globemaster III, Istres u Francuskoj

Svijest o vlastitim ograničenjima pomaže francuskim oružanim snagama i u dobroj suradnji sa SAD-om. Temeljem svojih radnih iskustava s američkim snagama u Afganistanu, Libiji, Maliju, Somaliji i trenutno u Sahelu, Francuzi znaju kako raditi s Amerikancima. Oni također točno znaju što im najviše treba od SAD-a i što s tim resursima raditi – naime, to je dopuna gorivom u zraku, obavještajni i izvidnički podaci te izviđanje (Intelligence, Surveillance and Reconnaissance – ISR), kao i transport velikog opsega (veliki teretni zrakoplovi kao što je C-17). Kad SAD stave na raspolaganje bilo koju od ovih stvari, ili ako SAD učine dostupnima i neke dodatne sposobnosti koje Francuzi sami nemaju, oni će ih prihvatiti i s njima odmah nastaviti raditi. Ta suradnja je zato ne samo bliska već i efikasna, iako se obično odvija daleko od očiju javnosti.

Francuska možda neće biti u stanju poraziti ISIS – zasigurno ne sama. Štoviše, možda neće ništa bolje od nas ili bilo koga drugoga znati što ondje treba za izboriti pobjedu. Ali zasnovano na povijesnim primjerima, što god da će raditi uz izvođenje zračnih udara – vjerojatno je da će to izvoditi na odmjeren način i uz prethodno razmišljanje. Oni možda djeluju tiho, čak toliko tiho da je moguće da o njihovim djelovanjima nećemo nikad ni čuti. Ali jedna stvar je sigurna: ako su Francuzi odlučili nekome nanijeti štetu, to će i učiniti.

Ovaj je tekst autor Michael Shurkin objavio 17. studenog 2015. godine na portalu POLITICO (http://www.politico.eu/), pod naslovom “The French Way of War”. U svom originalnom obliku on se nalazi na internet adresi: http://www.politico.com/magazine/story/2015/11/the-french-way-of-war-213372