Srijeda 8. travnja ujedno je bila 40. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, gdje je razdoblje od polovice petog do današnje polovice šestog po redu tjedna operacija prije svega obilježio američki vrtuljak javnih objava i prijetnji Iranu. Iako su od 31. ožujka do 8. travnja bile održane dvije konferencije za tisak u američkom Pentagonu, na njima se moglo saznati tek minimalno konkretnih informacija. Dok se prošlog tjedna čulo kako SAD smatraju da je praktično pa uništena iranska protuzračna obrana (što je omogućilo prelazak na zrakoplovna sredstva za „stand-in“ udare – gdje se oružja ispaljuju u zračnom prostoru Irana, a letjelice su dijelom i starije te bez tzv. stealth-tehnologije) – samo nekoliko dana kasnije se moglo uočiti i sve nedostatke takvog pristupa.

Naime, „nepostojeća“ iranska protuzračna obrana prvo je u petak 3. travnja uspjela kod Isfahana oboriti američki borbeni avion F-15E, da bi onda prvo uslijedilo spašavanje pilota po danu (uz gubitak jednog jurišnika A-10, te oštećenja na dva spasilačka helikoptera HH-60W) – a onda do jutra nedjelje 5. travnja i spašavanje drugog člana posade, oružnog časnika. Pri tome, u spomenutoj drugoj fazi spašavanja izgleda da su stradala 2 transportna aviona MC-130J, i još 4 njima dopremljena mala helikoptera MH/AH-6 Little Bird, čime se ukupna materijalna cijena ovih spašavanja popela na preko 400 milijuna USD u izgubljenoj opremi. Sve je to u okviru službene verzije događanja koju su u ponedjeljak 6. travnja javnosti prezentirali Donald Trump i njegov ministar obrane Pete Hegseth – dok su u zraku ostale mnoge teorije o tome kako se tu pod krinku spašavanje posade borbenog aviona zapravo podvelo terenski raspad prvih faza ubacivanja američkih specijalnih snaga nedaleko Isfahana, gdje se već neko vrijeme najavljivalo pokušaj oduzimanja Iranu nuklearnog materijala zakopanog pod tamošnjim uništenim nuklearnim postrojenjima.

Napomenimo da su SAD tog ponedjeljka 6. travnja ujedno objavile i pogađanje preko 13.000 meta u Iranu (od toga oko 4.000 dinamičkih ciljeva, koji su uočeni u hodu i onda brzo gađani), te potapanje i oštećenje preko 155 iranskih plovila. Naravno, detalji o svim tim napadima javnosti su poznati tek pojedinačno, budući da su SAD još 9. ožujka zabranile specijaliziranim kompanijama objavu svježih satelitskih slika čitave borbene zone, pa se ovisi ili o američkom vojnom marketingu, o raznim objavama temeljem kineskih satelitskih resursa, ili o povremenim izvješćima svjetskih medija (posebno po pitanju raznih šteta koje iranski napadi rade po Izraelu i državama na zapadnoj obali Perzijskog zaljeva). Tijekom 40 dana rata i Izrael je po Iranu izveo usporediv broj zračnih napada – no dok se iz Tel Aviva moglo čuti kako još imaju vojnih ciljeva na popisu meta, usporedive američke liste vojnih ciljeva za napade navodno su bile uvelike iscrpljene do kraja ožujka, te se prešlo više na gađanje aktualno registriranih pokretnih ciljeva, kao i pripremu mogućih kopnenih operacija te sve učestalije gađanje industrijskih postrojenja i potencijalnih velikih infrastrukturnih meta. Posebno je tu bio reklamiran napad teškim bombama na nedovršeni iranski most B1 na istočnom ulazu u mjesto Karaj, oko 30 km zapadno od Tehrana – gdje se izgleda izvelo dva uzastopna napada, tzv. „double-tap“ metoda, od kojih je ovaj drugi izazvao veće žrtve među spasiteljima žrtava iz prvog napada. Svih prethodnih tjedan dana ratovanje nije bilježilo ikakve pauze, baš kao niti u prvoj polovici srijede 8. travnja – usprkos američkim objavama o primirju.

Dapače, registriralo se po prvi put i napade zračnih snaga Ujedinjenih Arapskih Emirata po naftnim ciljevima u Iranu (otoci Lavan i Siri), na što je Iran odgovorio po njihovoj luci Fujairah na obalama Omanskog zaljeva. Osim toga se jučer registriralo i barem 28 kamikaza-dronova po Kuvajtu, 5 balističkih raketa po Saudijskoj Arabiji, 31 kamikaza-dron i 6 raketa po Bahreinu, kao i raketni napad po Kataru te djelovanja raketama i dronovima po Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Sve se to objašnjava polaganim stupanjem na snagu primirja, gdje se američki ministar obrane Hegseth proslavio izjavom kako to nije ni čudo budući da Irancima treba vremena da golubima pismonošama dostave obavijesti o prekidu vatre do svih američkim udarima izoliranih raketnih i dronskih postrojbi širom zemlje. Naravno, zapravo tek ostaje za vidjeti hoće li to primirje uopće zaživjeti u praksi, baš kao i direktni pregovori SAD i Irana, zakazani za petak 10. travnja u Islamabadu.

U međuvremenu, na konferenciji za medije održanoj u srijedu 8. travnja, iz Pentagona se čulo da su SAD od početka operacije Epic Fury navodno uništile 80 posto iranskih protuzračnih sustava (preko 1.500 ciljeva), 450 kompleksa za skladištenje balističkih raketa, 800 kompleksa za skladištenje kamikaza-dronova, 2.000 komunikacijskih čvorišta, preko 90 posto iranske Ratne mornarice i oko pola ukupnog broja malih plovila u mornaričkome dijelu Revolucionarne garde, baš kao i 95 posto iranske zalihe pomorskih mina (tijekom oko 700 udara). Što se industrije tiče, spominjalo se uništavanje 90 posto vojnih tvornica (pogođeni svi pogoni za proizvodnju kamikaza-dronova tipa Shaheed), 80 posto pogona za proizvodnju raketa i raketnih motora na kruta goriva, kao i 20 mornaričkih proizvodnih kompleksa ta oko 80 posto industrijske baze iranskog nuklearnog programa. Naravno, sve ove tvrdnje zapravo je nemoguće provjeriti, dok treba tek napomenuti kako se iz Izraela u utorak 7. travnja čulo da su tamošnje vojne vlasti precijenile štetu nanesenu organizaciji Hezbollah u Libanonu, dok očekuju da i Iran zapravo i nadalje ima sposobnosti do daljnjega lansirati određene količine raketa i kamikaza-dronova.

Ratno-diplomatski vrtuljak u Washingtonu

Produžen američki rok Iranu, sve do iza Uskrsa

Za početak treba uočiti kako su tijekom zadnjih dva i pol tjedna klizali ultimatumi koje je američki predsjednik Donald Trump upućivao Iranu po pitanju otvaranja Hormuškog tjesnaca za međunarodni pomorski promet – sve putem objava na društvenoj mreži Truth Social (kojoj je vlasnik) umjesto ikakvim službenim ili diplomatskim kanalom. Kao prvo, 22. ožujka Trump je zadao ultimatum od 48 sati, prijeteći uništavanjem elektrana (s početkom od one najveće, Damavand) – no samo nekoliko sati prije isteka roka, taman pred otvaranje američkih tržišta u ponedjeljak 23. ožujka Trump je zbog navodnih pregovora naložio odgodu „svakakvih te svih vojnih udara na iranske elektrane i energetsku infrastrukturu, u trajanju od pet dana“ – sve do utorka 28. ožujka ujutro po američkom istočnom vremenu. Budući je pozitivan učinak ovih objava ispao kratak, a energenti su uskoro počeli nanovo poskupljivati pogonjeni nesmetanim nastavkom ratovanja – Trump je već u četvrtak 26. ožujka famoznu „odgodu uništenja energetskih postrojenja“ produžio na još deset dana – s točnim navodom isteka na uskrsni ponedjeljak 6. travnja u 8 navečer po američkom istočnom vremenu. Nažalost, time stanje nije bilo nimalo smireno, a rat nije bio ni usporen a kamoli zaustavljen, iako se s američke strane spominjalo da Iran moli i kumi za primirje i pregovore, što su službeni iranski izvori ustrajno demantirali.

Otvaranje Hormuza ili američko uništenje elektrana, mostova i druge infrastrukture

U ponedjeljak 30. ožujka sve je to bilo zaoštreno dodatnom prijetnjom Donalda Trumpa (opet objavom na društvenoj mreži Truth Social) – da će u slučaju izostanka (1) dogovora i (2) otvaranja Hormuza – SAD na odlasku iz regije uništiti i iranske elektrane, naftnu infrastrukturu i otok Harg, te možda i iranske desalinizacijske pogone, što je već ušlo u zonu prijetnje nedvojbenim ratnim zločinima. Usprkos pritiscima prema Iranu, mjesec ožujak je ipak završio izjavama Donalda Trumpa o tome kako bi europski saveznici zapravo trebali sami skupiti hrabrosti i sami silom uzeti naftu zarobljenu Hormuzom – što je poduhvat kojega se ustručavala i američka Ratna mornarica, najveća pomorska sila svijeta, dok za tako nešto vjerojatno nemaju snage ni sabrane ostale zemlje G7/NATO/EU. Zato se samo dan kasnije, u srijedu 1. travnja, moglo opet čuti od Trumpa kako „predsjednik novog iranskog režima, bitno manje radikalnog i bitno inteligentnijeg od prethodnika“ traži prekid vatre – što bi bilo moguće samo nakon otvaranja Hormuškog tjesnaca, do kada se nastavlja bombardiranje Irana „natrag u kameno doba“.

Kratkotrajno sniženje međunarodnih cijena nafte potaknuto prijetnjama i naznakama pregovora od ponedjeljka 30. ožujka definitivno je završilo navečer po američkom istočnom vremenu u četvrtak 2. travnja, kada je Trump održao svoju nesretnu konferenciju za medije. Naime, umjesto objave ikakvih ozbiljnijih novosti, on je tu samo ponovio sadržaje svojih objava po društvenim mrežama od zadnjih dana, ostavivši nejasnim angažiranje kopnenih snaga uz tek najave da bi vojne operacije mogle potrajati još tjedan ili dva dulje nego se to ikad ranije objavljivalo. Reakcije međunarodnih tržišta energenata bile su gotovo trenutne i cijene nafte su opet skočile od minimalnih 98 na oko 103 USD za barel Brent nafte, odnosno od 96 na preko 104 USD za barel WTI nafte – da bi se takvo stanje (buduća cijena američke nafte skuplja od one europske) nastavilo i tijekom idućih uskrsnih dana.

Cijena Brent nafte od najave obraćanja pa do kraja loseg Trump govora 2. travnja 2026. godine

U petak 3. travnja Donald Trump je nastavio prijetiti Iranu, prvo njihovim mostovima a onda i elektranama, ako nešto brzo ne poduzmu – da bi ujedno nastavio najavljivati i brzo otvaranje Hormuza (uz zauzimanje iranske nafte i time brzo bogaćenje). Naravno, čitavo to vrijeme su bili žestoko nastavljeni svakodnevni udari i SAD i Izraela po Iranu, što ipak nije omelo tamošnje uzvratne odgovore raketama i kamikaza-dronovima (od oko 60 dronova te preko 30 raketa između 30. ožujka i 2. travnja, preko 78 dronova i 38 raketa 3. i 4. travnja, sve do oko 90 dronova i 38 raketa dnevno do kraja ponedjeljka 6. travnja), što je cijene stvarne kupovine nafte na tržištima popelo na do tada rekordnih 141 USD za barel. Samo dan kasnije, u subotu 4. travnja, na zračni napad po iranskom petrokemijskom kompleksu Mahshahr (izvor oko 70 posto iranskog benzina) bilo je odgovoreno nizom napada po naftnoj i plinskoj infrastrukturi Kuvajta (rafinerija Mina Al-Ahmadi, luka Shuwaikh, elektrana i desalinizacijsko postrojenje), Ujedinjenih Arapskih Emirata (plinska postrojenja Habshan) i Bahreina (radar Jabal al-Dukhan). Sve to je cijene Brent nafte potjeralo preko 111 USD za barel, dok se barel nafte WTI penjao i do 114,4 USD.

Vulgarna objava s prijetnjama civilnoj infrastrukturi Irana

Svemu tome nisu mnogo pomogle ni naznake prvo rušenja američkog borbenog aviona F-15E kod Isfahana, a onda i postupno javnosti dostupne naznake akcije spašavanja pilota (zajedno s neočekivanim vijestima o američkim gubicima raznih letjelica u kasnijim fazama operacije) – o čemu je Donald Trump na mreži Truth Social zakazao i posebnu konferenciju za medije u Bijeloj kući, u ponedjeljak 6. travnja u 13 sati po američkom istočnom vremenu (19 sati u Hrvatskoj). Ujedno, od američkog predsjednika su se na sam Uskrs mogla čuti upozorenja na skori istek roka zadanog iranskim vlastima – što je ujutro bilo začinjeno i vulgarnom objavom da će „utorak biti dan elektrana i dan mostova“ uz poziv „otvorite jebeni tjesnac, vi luda kopilad, ili ćete živjeti u paklu“ i konačni pozdrav „Slava Allahu“.

“Čitava će civilizacija umrijeti večers” objavio Trump 7. travnja 2026. godine

Uz to, iza podneva je Donald Trump još jednom odgodio provedbu ovog svog ultimatuma – od ponedjeljka 6. travnja navečer na utorak 7. travnja, opet u 8 navečer po američkom istočnom vremenu (oko 2 ujutro u srijedu 8. travnja po hrvatskom vremenu). Naravno, sve ovo nipošto nije obuzdalo cijene nafte, koje su na visokim razinama dočekale i otvaranje tržišta na početku novoga tjedna. Konferencija za medije u ponedjeljak 6. travnja bila je uvelike posvećena spašavanju 2 člana posade borbenog aviona F-15E tijekom vikenda – no već su tu glavninu pažnje počele odnositi prijetnje Donalda Trumpa da se Iranu sprema „uništenje čitave zemlje u jednoj noći“, što je bilo najavljeno za idući dan. Ove prijetnje je dodatno pojačala i objava Donalda Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social u rano jutro utorka 7. travnja: „Čitava civilizacija će umrijeti večeras, tako da je nikad neće biti moguće vratiti. Ne želim da se to dogodi, ali vjerojatno hoće. Ipak, sad kad imamo kompletnu i totalnu promjenu režima, gdje prevladavaju različiti, pametniji i manje radikalizirani umovi, možda se može dogoditi i nešto revolucionarno predivno. TKO ZNA?“ – nakon čega su mnogi počeli razmatrati planira li Trump zapravo koristiti nuklearno oružje u Iranu (što je mnoge na ljevici, ali i na američkoj krajnjoj desnici potaknulo na promišljanje izvanredne smjene predsjednika).

Ove je diskusije dodatno potakla i izjava američkog potpredsjednika JD Vancea u Budimpešti, o tome da „mi u našoj kutiji još imamo alata, kojeg do sada nismo odlučili koristiti. Predsjednik SAD može odlučiti da se to koristi, i odlučit će o korištenju ako Iranci ne promijene svoje ponašanje“ – toliko da je i sama Bijela kuća morala opovrgavati da bi se za samo nekoliko sati moglo vidjeti uporabu nuklearnog naoružanja u Iranu. Naravno, s druge strane je ostala činjenica da bi nastavak raznih konvencionalnih udara po ciljevima u Iranu teško mogao izvesti „smrt civilizacije“, a čak ni brzo uništenje tamošnjih elektrana i mostova – budući da Iran ima oko 470 elektrana i preko 330.000 mostova u državi.

Trump objavio primirje od 2 tjedna, otvaranje Hormuza i razgovore temeljem iranskih 10 tocaka

Ipak, dok su mnogi krajem utorka 7. travnja zadržavali dah u očekivanju ratnih vijesti iz Irana (a tamošnje vlasti su organizirale mase građana da svojim tijelima štite infrastrukturu, što je iz SAD bilo osuđeno kao „ilegalno“) – preokret je opet došao od samog Donalda Trumpa, samo 90 minuta prije isteka njegova zadanog roka. Konkretno, Trump je objavio: „temeljem razgovora s premijerom Shehbazom Sharifom i maršalom Asimom Munirom iz Pakistana, u kojima su tražili da zadržim razorne snage koje se noćas slalo u Iran, temeljem pristanka Islamske Republike Iran na KOMPLETNO, NEPOSREDNO i SIGURNO OTVARANJE Hormuškog tjesnaca, pristao sam odgoditi bombardiranje i napad na Iran na period od dva tjedna“. Ovo dvostrano primirje Trump je još jednom obrazložio američkim postizanjem (i prestizanjem) svih vojnih ciljeva, kao i uznapredovanim postizanjem sporazuma o dugoročnom miru s Iranom i na Bliskom istoku. Pri tome je posebno zanimljivo bilo čuti da su Amerikanci primili iranski prijedlog sporazuma s 10 točaka (navodno izrazito maksimalističkih u korist Tehrana) – koji će poslužiti kao temelj za pregovore. Naravno, već sama ta činjenica poslužila je vlastima u Tehranu kao osnova za proglašenje pobjede – gdje će tek trebati u praksi vidjeti kako bi to Sjedinjene Države trebale pristati na 10 uvjeta koje je iranska novinska agencija IRNA pobrojala kao: (1) američko davanje garancija o daljnjem nenapadanju Irana, (2) održanje iranske kontrole Hormuza, (3) okončanje i regionalnih napada na iranske saveznike u Libanonu, (4) povlačenje SAD iz svih baza u regiji, (5) plaćanje reparacija Iranu za nanesene ratne štete, (6) priznanje iranskog prava na domaće obogaćivanje uranija, (7) ukidanje svih primarnih sankcija prema Iranu, (8) ukidanje svih sekundarnih sankcija prema Iranu (prema drugim državama koje s njima posluju), (9) ukidanje svih rezolucija protiv Irana u IAEA, te (10) ukidanje svih rezolucija UN usmjerenih protiv Irana.

Trump prijeti svima koji objavljuju neke popise točaka i varijante sporazuma za pregovore

Dok sva ova pitanja još ostaju otvorena, od Donalda Trumpa se u rano jutro srijede 8. travnja moglo čuti kako će SAD temeljem dogovora pomoći u otvaranju Hormuza, bit će „velikih zarada“, a Sjedinjene Države će se zadržati „nedaleko“ tek za svaki slučaj – dok slijedi „zlatno doba Bliskog istoka“. Kako je već uobičajeno, na ove objave Donalda Trumpa odmah su reagirala međunarodna tržišta – pa je tako nafta WTI pala s oko 115,5 na 92,4 USD po barelu, a nafta Brent od 110,96 na 86,7 USD po barelu. Ipak, nije dugo trebalo da se ustanovi kako mimo spomenutim objava na društvenim mrežama ipak nije došlo do mnogo promjena u stvarnosti – pa su cijene opet počele polagano rasti. Zato se iz Irana čulo zahvale Pakistanu na posredovanju, zadovoljstvo činjenicom da se nakon primanja na znanje američkih 15 točaka zahtjeva ipak u pregovore kreće temeljem iranskih 10 točaka, te odluka o obustavi vojnih djelovanja kad se zaustave i napadi na Iran, dok bi otvaranje Hormuškog tjesnaca moglo doći u obzir tijekom ova dva tjedna pregovora – ali samo u koordinaciji s Oružanim snagama Irana i u skladu s tamošnjim „tehničkim ograničenjima“.

Problemi, problemi

Izraelski udari po jugu Beiruta 8. travnja 2026. godine

Kao prvo, velikim praktičnim problemom uskoro se pokazao Izrael – država koja je samo nekoliko sati od objave pristala podržati Trumpovo primirje, da bi onda tijekom srijede 8. travnja odmah izvela do sada najveću seriju napada na vođe i ciljeve Hezbollaha u Libanonu. To je do večeri 8. travnja odmah dovelo i do iranske objave kako će tim povodom do daljnjeg biti odgođeno i svako novo otvaranje Hormuza – tjesnaca kojim je tijekom čitavog ožujka prošlo tek 112 brodova (za razliku od 138 koliko je u prosjeku njime prolazilo dnevno prije intervencije SAD i Izraela). Ove su brojke ponešto porasle u travnju, kada se bilježilo 9 brodova 1. travnja, 10 brodova 2. travnja, 18 brodova 3. travnja i 15 brodova 4. travnja, te još njih još 6 u nedjelju 5. travnja – da bi se tijekom srijede 8. travnja izgleda čulo samo za dva ili tri prolaza prije novog zatvaranja Hormuza (vjerojatno opet samo za zapadni promet). Time u Zaljevu ostaje blokirano još oko 426 tankera, 34 manja broda za prijevoz ukapljenog plina i 19 velikih LNG plovila. Zaključno, napomenimo da se Hormuški tjesnac za Iran pokazao efikasnijim sredstvom pritiska na međunarodne sile od bilo kakvog nuklearnog naoružanja – dok je Izrael odmah u prvome danu po objavi ikakvog prekida vatre pokazao koliko se suštinski ne slaže s iranskim zahtjevom da Libanon bude uključen u ikakvo šire pitanje mira s Iranom.

Trump prijeti carinama za sve države koje bi za primirja naoružavale Iran

Kao drugo, kako smo već spominjali, tijekom čitavog dana u srijedu 8. travnja nastavila su se i borbena djelovanja širom regije – gdje posebno treba istaknuti i vijesti o požarima na pumpnim stanicama saudijskog „Naftovoda istok-zapad“, koji bi na neko vrijeme mogli zaustaviti ovaj alternativni pravac za izvoz nafte mimo Hormuza, pa time opet utjecati i na daljnji porast cijena tog energenta. Ujedno, od samog se Trumpa tijekom srijede 8. travnja moglo čuti kako bi rado s Irancima zajedno iskopao i uklonio njihov sporni nuklearni materijal, a možda i dijelio prihode od naplata prolaza kroz Hormuški tjesnac za međunarodne brodove. Ujedno se na mreži Truth Social Donald Trump pobrinuo prijetiti raznim državama koje bi u idućim tjednima mogle krenuti hitno naoružavati Iran, baš kao i raznim medijima i pojedincima koji u javnosti iznose/prenose navode o sadržaju pojedinih točaka sporazuma koje je sam Trump spominjao (s naglaskom kako on sad očekuje pregovore po 15 točaka, valjda američkog prijedloga, iako je sam ranije spomenuo rad po iranskih 10 točaka).

Za kraj treba napomenuti kako se svo ovo vrijeme nastavlja i užurbana doprema američke vojne opreme te ljudstva u područje Perzijskog zaljeva – što je pojava sasvim suprotna spomenutim mirovnim pregovorima, primirju ili postupnom okončanju rata. Nažalost, to je još jedan pokazatelj nestalne vojno-diplomatske politike SAD u okolici Irana, baš kao što su to bile i nagle te vidljivo loše pripremljene evakuacije američkog vojnog osoblja prvo iz Iraka (iz baze „Camp Victory“ na bagdadskom međunarodnom aerodromu 23. ožujka), a onda i iz Bahreina (iz zapovjedništva američke 5. flote 3. travnja, kada je bez osobnih stvari u SAD hitno bilo prebačeno barem 1.500 osoba). Zato i sve predstojeće pregovore i primirja treba uzimati s oprezom – baš kako to čine i sami Iranci, koji su se u zadnjih godinu dana već dva puta usred pregovora sa Sjedinjenim Državama našli pod napadom koalicije SAD i Izraela.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 9. travnja 2026. pod nazivom “Primirje SAD-a i Irana? U tijeku je pojava sasvim suprotna kraju rata” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-prijetnje-primirje-iran-40-dana-udara-zatvoreni-hormuz-rast-cijena-nafte-15696976

Kao prvo, treba konstatirati da je utorak, 31. ožujka, ujedno 32. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Iako na temu rata u Iranu još od 19. ožujka nije bilo konferencije za medije u Pentagonu, kao ni izvješća iz američkog Centralnog zapovjedništva još od 10. ožujka – iz službenih izvora čuju se tek općeniti navodi o uspjesima “vojne operacije“. CENTCOM izvješće za 28. ožujka (koje je danas kao aktualno ponovila i glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt) spominje preko 11.000 borbenih letova i preko 11.000 pogođenih ciljeva, te više od 150 oštećenih ili potopljenih iranskih ratnih brodova (uključujući 92 posto njihovih najvećih plovila).

Stabiliziran broj iranskih napada

Doduše, Donald Trump je još u petak, 27. ožujka, spomenuo uništenje 97 posto iranskih lansera raketa, napomenuvši da na američkim listama ostaje još točno 3.554 cilja za pogoditi, dok je 30. ožujka za medij FT, mimo svoje administracije, ustvrdio kako su SAD do tada gađale ukupno 13.000 pojedinačnih ciljeva. Ujedno je potvrdio i priče o kombiniranom napadu iranskih dronova te raketa na američki nosač zrakoplova USS Abraham Lincoln (baš kako su to Iranci višekratno tvrdili, zadnje 25. ožujka) – no, bezuspješno, budući su obrambeni sustavi borbene skupine ispravno odreagirali na kombinaciju napadnih sredstava. Ujedno, nastavljeni su i iranski odgovori po neprijateljima i njihovim saveznicima – gdje se od početka intervencije do 29. ožujka bilježilo njihovo lansiranje barem 1419 raznih raketa (od toga njih oko 300 prema Izraelu te 1.119 prema zemljama Zaljeva) i barem 4.342 drona (oko 550 prema Izraelu i 3.792 prema zemljama Zaljeva). Pri tome se u zadnjih tjedan dana broj lansiranih dronova od preko 70 dnevno do 29. ožujka stabilizirao na oko 63 dnevno, dok se bilježio polagani porast broja dnevnih lansiranja raznih raketa, s oko 28 prema 40 dnevno – uz navode određenog povećanja stope prolaznosti kroz protuzračnu obranu (posebno u Izraelu, gdje su razni navodi spominjali prolazak između 54 do 80 posto iranskih raketa, pa onda i odgovarajuća bilježenja sve težih šteta).

U ovom kontekstu treba spomenuti i uspješan iranski napad na strateški bitnu zračnu bazu ‘Princ Sultan‘ u Saudijskoj Arabiji u petak, 27. ožujka, kada je oštećen niz američkih zračnih tankera KC-135 (baš kao i ranije, sredinom ožujka), a uništen je i barem jedan leteći radar AWACS, Boeing E-3 Sentry. Iako ovi incidenti pokazuju kako protuzračna obrana ove baze izgleda periodično bilježi proboje iranskih raketa i dronova, čini se da njezina blizina bojištu u Iranu ipak nastavlja diktirati neprekidno korištenje te tamošnje baziranje velikog broja letjelica (sada, izgleda, ipak parkiranih više raspršeno).

Potrošeno više od 30 milijardi dolara u mjesec dana

Što se žrtava tiče, u Iranu bilježe barem 1.900 mrtvih (od toga preko 200 djece), u Libanonu se spominje preko 1.200 mrtvih (barem 124 djece) i preko 3.200 ranjenih, dok Izrael broji više od 20 mrtvih te preko 6.000 ranjenih, a za SAD se čulo o 13 mrtvih i nekoliko stotina ranjenih vojnika. Sve su to rezultati “vojne operacije” koja je, prema pojedinim procjenama, do sada SAD koštala preko 27 milijardi USD (od toga oko 10 milijardi za razne zračne udare, 10 milijardi za razna protuzračna sredstva, barem 4 milijarde u uništenoj opremi te 3 milijarde potrošenih krstarećih raketa Tomahawk), dok se izraelske troškove za prvih 20 dana rata u tamošnjim medijima procjenjivalo na oko 6,4 milijarde USD, uz daljnji intenzivni rast troškova – kako u borbenoj zoni oko Irana, tako i po pitanju aktualnog izraelskog upada u južni dio Libanona.

Objave po ritmu tržišta

Kretanje cijena Brent nafte do ponedjeljka 30. ožujka rano ujutro

Kao drugo, već se više tjedana može uočiti kako Trump sve svoje objave o ratu u Iranu zapravo tempira po radnom ritmu svjetskih tržišta, posebno po pitanju nafte. Nakon njegove objave primirja tik pred otvaranje tržišta u ponedjeljak, 23. ožujka, cijene sirove nafte naglo su pale – cijena barela nafte WTI tog je dana, od oko 99 USD, pala na minimalno 85,7 USD, dok je nafta Brent s oko 113 USD pala na 96,9 USD. No, tu se radilo samo o odgodi američkih napada na iranske elektrane i strujnu infrastrukturu (prema ultimatumu Trumpa od 48 sati, objavljenom 22. ožujka) – a čitavog se prošlog tjedna, iz dana u dan, nastavilo izvođenje američkih udara po raznoj iranskoj vojnoj infrastrukturi, baš kao i izraelskih napada na razne druge ciljeve.

Iako je Trump tih dana pričao o prigodnom iranskom poklonu iznimne vrijednosti (od osam i onda još dva broda kroz Hormuz, koje nitko nije posebno registrirao u stvarnosti) – čitavo je to vrijeme Hormuški tjesnac ostao praktično zatvoren. Temeljem te činjenice idućih se dana mogao bilježiti i ustrajan rast cijena nafte – bez obzira na Trumpove, skoro pa svakodnevne, priče o pobjedi, uspješnim razaranjima i uspješnim pregovorima – gdje su cijene nafte tjedan završile praktično pa na razinama kao i krajem ranijeg tjedna, prije Trumpovih priča o primirju i pregovorima (u petak, 27. ožujka, barel WTI završio je na 101,79 USD, a barel nafte Brent oko 116,39 USD).

Trumpove poruke

U svjetlu takve višednevne propasti bajki o pregovorima, ne čudi onda ni pokušaj Trumpa da u četvrtak, 26. ožujka, famoznu “odgodu uništenja energetskih postrojenja” produži na još deset dana – s točnim navodom isteka na Uskrsni ponedjeljak, 6. travnja, u 8 navečer po američkom istočnom vremenu. Ujedno, dok je Trump tvrdio kako tu odgodu donosi na iranski zahtjev, ove su tvrdnje opovrgnuli ne samo Iranci nego i posrednici iz Pakistana, koji su proteklog tjedna, izgleda, uspostavili nekakav mirovni proces između Irana i SAD-a. Nažalost, baš kako nije “radila” odgoda do petka, 27. ožujka, tako, izgleda, nije “radila” ni spomenuta dodatna odgoda famoznih američkih napada na iransku energetsku infrastrukturu do iza Uskrsa.

Valjda suočen s daljnjim rastom cijena nafte i ustrajnim nastavkom blokade Hormuza, oko 7:30 ujutro po američkom istočnom vremenu u ponedjeljak, 30. ožujka, opet je osvanula objava Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social – u kojoj on prvo govori o nastavku pregovora (koje sada vodi s “NOVIM, I VIŠE RAZUMNIM, REŽIMOM”). No usprkos “sjajnom napretku“, ako “iz bilo kojeg razloga uskoro ne bude sporazuma, a vjerojatno će biti” – i ako “Hormuški tjesnac ne bude momentalno ‘otvoren za poslovanje’ – mi ćemo okončati naš predivni ‘boravak’ u Iranu uz razaranje, kompletno brisanje svih njihovih elektrana, izvora nafte i otoka Harg (a moguće i svih desalinizacijskih pogona!), koje namjerno do sada još nismo ‘dirali’“. Dakle, opet se tu pojačano prijeti masivnim uništavanjima iranske civilne infrastrukture (što je ratni zločin), ali ovoga puta bez izričitog navoda rokova (valjda do iza Uskrsa), i to ne samo radi (1) navodnih pregovora nego i (2) vezano uz hitno otvaranje Hormuškog tjesnaca – iako je, prema nekim medijima, itekako upitna njegova volja za provedbom duže operacije otvaranja ovog međunarodnog plovnog puta.

Tržište prestaje pratiti Trumpa

Efekti ove objave u praksi su pokazali da tržišta kao da više i ne slušaju Trumpa previše – jer se rast cijena nastavio polagano i ustrajno, bez posebnih skokova kakve su nekad izazivale njegove spektakularne javne objave. To se vidjelo već do kraja radnoga dana u ponedjeljak, 30. ožujka, kada se na burzama nastavio kontinuirani rast cijena nafte (nafta WTI je prešla 105 USD za barel, dok je nafta Brent na momente opet prelazila 116 USD i završila na oko 114,3 USD za barel). Naravno, ostaje za vidjeti hoće li to skoro pa ignoriranje Trumpa od strane međunarodnih tržišta, koja su, izgleda, fiksirana na Hormuz, sada izazvati i kakve posebne posljedice temeljem povrijeđenog ponosa ignorirane veličine iz Washingtona.

Odmah nakon prve američke objave o pregovorima, u ponedjeljak, 23. ožujka, krenula su nagađanja s kim točno u Iranu Sjedinjene Države razgovaraju. Iako se to zapravo i nije saznalo – nagađanja su stala na tamošnjem ministru vanjskih poslova Abasu Aragčiju ili na iranskom predsjedniku parlamenta Muhamadu Bageru Galibafu. Ovo zapravo predstavlja i napredak, budući se u prvo vrijeme dovodilo u pitanje postoje li spomenuti pregovori uopće ili to samo Trump izmišlja za smirivanje tržišta – da bi u utorak, 24. ožujka, Pakistan objavio svoju ulogu posrednika u ovom procesu. Kako izgleda, Sjedinjene Države su prema Iranu otposlale neku verziju lanjskog plana od 15 točaka, a Iranci, koji samo priznaju da im SAD šalju poruke, navodno su odgovorili vlastitim popisom od pet točaka. Kako se moglo čuti, oba su popisa zapravo maksimalistička, pa je onda i teško vjerovati u izjave Trumpa od večeri 29. ožujka – da je Iran prihvatio većinu zahtjeva, dok se SAD spremaju dodati još koji u hodu. Ipak, u korist ozbiljnosti pakistanskog posredovanja govorile su objave pakistanskog ministra vanjskih poslova Ishaqa Dara od nedjelje, 29. ožujka, o iranskom dopuštanju da 20 “nagradnih” brodova pod pakistanskom zastavom prođe Hormuz, po dva dnevno (što je Trump odmah idućeg dana proglasio dodatnim iranskim dankom) – tako i tijekom nedjelje, 29. ožujka, održan sastanak ministara vanjskih poslova Saudijske Arabije, Egipta i Turske u Islamabadu, gdje se podržala regionalna deeskalacija rata pod pakistanskim posredovanjem.

Iran odbija američke zahtjeve

Optimizam tu ipak prigušuju izjave iz Irana, koji priznaje tek kontakte, ali ne i pregovore, odbija američkih 15 točaka kao metodu diplomatskog postizanja svega što nije išlo vojnim sredstvima – te spominje manjak povjerenja u SAD, kao državu koja svaki put kad započne pregovore s Iranom taj postupak odmah iskoristi kao pokriće za iznenadni napad. Pritom Trump početkom ovog tjedna i nadalje nastoji govoriti o pregovorima – indirektnim, ali navodno i nekakvim direktnim – a, doduše, u istom navratu spominje i kako je uspješno obavljena promjena režima u Iranu (ne jednom nego odmah tri puta, gdje su prva i druga garnitura navodno mrtve, i sad je na vlasti neka nježna i podatna treća ekipa).

Konačno, tu nije do kraja nestao ni spomen pitanja iranskog nuklearnog naoružanja, kao ultimativnog zahtjeva i majke svih preduvjeta. Za to vrijeme, uz spomen iranskog nuklearnog programa, američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio ipak je ponešto praktičniji. Naime, u svojim izjavama od ponedjeljka, 30. ožujka, on je uz brojne načelne ciljeve rata definirao i četiri točke koje su po njemu bitne za SAD (uništenje iranskog ratnog zrakoplovstva, koje se ostvaruje, i uništenje ratne mornarice, kao većinom ostvareno), ili su blizu ostvarenja (bitno smanjenje broja iranskih lansera raketa, što je prema Rubiju na putu, te planirano uništavanje tvornica koje proizvode te problematične iranske rakete, ali i dronove – koji su aktualno isplivali kao poseban borbeni izazov). Sve bi to trebalo biti gotovo “u tjednima, a ne mjesecima“, dok bi se nekako paralelno rješavalo i pitanje Hormuškog tjesnaca (nad kojim SAD, navodno, ipak ne pomišljaju na predaju suvereniteta isključivo u iranske ruke). Jednako tako, za SAD je neprihvatljiva i uspostava kontrole hutista nad tjesnacem Bab al-Mandeb na drugoj strani Arapskog poluotoka – gdje se ta frakcija u Jemenu u subotu, 28. ožujka, raketnim napadom uključila u iranske napade na Izrael, ali još oklijeva po pitanju napada na velike međunarodne tankere koji iz Crvenog mora zadnjih dana intenzivno prevoze naftu iz alternativnog saudijskog “Naftovoda istok–zapad” prema svjetskim tržištima.

Potencijalno širenje intervencije

USS Gerald R. Ford pred Splitom

Nažalost, i aktualni ciklus razgovora/pregovora ili čega već lako bi mogao biti tek uvod u širenje intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Naime, dok razgovori navodno traju, u zonu Bliskog istoka aktivno se prebacuju dodatne američke vojne snage. S istoka se dopremaju marinci – njihova 31. ekspedicijska skupina oko desantnog nosača USS Tripoli (s pomoćnim brodovima USS New Orleans i USS San Diego) stigla je u područje operacija najkasnije u petak, 27. ožujka, dok je pristizanje 11. ekspedicijske skupine oko desantnog nosača USS Boxer (s pomoćnim brodovima USS Portland i USS Comstock) započelo njihovim odlaskom s američke Zapadne obale 19. ožujka, s očekivanim pristizanjem u zonu operacija do polovice travnja. Do tada bi nedaleko od Irana možda mogla osvanuti i borbena skupina zasnovana oko nuklearnog nosača USS George H. W. Bush (CVN-77), koja se sprema isploviti s istočne obale SAD-a, ne bi li kod Irana pojačala nosač USS Abraham Lincoln (CVN-72) nakon iznenadnog odlaska USS Gerald R. Forda (CVN-78) – koji se, nakon sudjelovanja u prvim tjednima intervencije pred Izraelom i u Crvenom moru, ipak vratio u Mediteran i sada je u Hrvatskoj (gdje možda nastavlja popravke započete na brodu, a onda nastavljene na Kreti).

Uz sve to, moraju se spomenuti i dodatni potezi koje se počelo uočavati tijekom zadnjih desetak dana. Kao prvo, bilo je tu riječi o prebacivanju bliže Iranu dijelova 82. zračno-desantne divizije (zapovjedni dio i elementi njihove 1. brigade, možda kao uvod u pristizanje čitave te brigade). Kao drugo, treba spomenuti i prebacivanje raznorodnih specijalnih postrojbi iz čitavog vojnog sustava SAD-a prema Bliskome istoku, gdje je više desetaka teretnih letova u Izraelu (zrakoplovna baza Ovda) i Jordanu (zrakoplovna baza ‘King Abdullah II‘) navodno okupilo više stotina američkih specijalaca. Kao treće, čulo se i o dopremi specijaliziranog američkog ljudstva za popravljanje oštećenih zrakoplovnih pista, što zapovjedništvu također dodaje neke pojedine operativne mogućnosti. Sve to zajedno dovodi broj neposredno borbeno rasporedivog američkog ljudstva na oko 10.000, što je sjajno za izvođenje raznih prepada ili iznenadnih akcija manje okupacije, ali ipak teško da je dovoljno za veća zauzimanja ili dulja držanja teritorija pod aktivnom vatrom raznih još nepokorenih kopnenih snaga Irana.

Hormuški tjesnac kao kritična točka

Treba naglasiti kako Iran nadalje širi mehanizam povremenog propuštanja po desetak vlastitih ili prijateljskih plovila dnevno kroz tjesnac Hormuz, dok oko 97 posto tamošnjeg standardnog međunarodnog prometa i nadalje stoji (dok traju izuzetno žestoke akcije ometanja tamošnje satelitske navigacije). Osim za naftu i plin, to je posebno bitno za oko 200 velikih tankova ukapljenog helija na -269 stupnjeva Celzijusa, koji u transportnoj konfiguraciji mogu izdržati do 48 dana transporta bez posebnog hlađenja. Dobar dio tog roka već je istekao bez da se tu vrijednu robu pokrenulo van Perzijskog zaljeva – još malo i helij će u njima krenuti vrijeti i sigurnosni ventili će ga ispustiti u zrak (ili prema posebnom postrojenju za ponovno ukapljivanje, kakvog nema većina teretnih luka). A to je tek jedan od tamošnjih neobičnih problema o kojem malo tko vodi računa. Jednako je tako i po pitanju svjetske opskrbe naftom, o kojoj mnogi zgroženo govore u javnosti, ali to za sada tržišta ne prate konkretnom eksplozijom cijena. Iako se već čulo o ograničavanju dnevne prodaje goriva u nama susjednoj Sloveniji, većina raznih mjera štednje za sada kao da uglavnom dolazi s Dalekog istoka.

Zemlje uvode posebne mjere, prijete nestašice diljem svijeta

Tako su Filipini, Pakistan i Šri Lanka uveli četverodnevni radni tjedan, te, baš kao i Vijetnam, Bangladeš i Tajland, potiču rad od kuće, zatvaraju pojedine tipove javnih institucija i ograničavaju kupovinu goriva te korištenje klimatizacijskih uređaja u državnim prostorima. Kenija i Egipat uveli su racioniranje struje i goriva (u Egiptu i putem općeg zatvaranja dućana i restorana u 21 sat), dok je Kina za početak tek ograničila izvoz svih derivata koji bi mogli biti posebno deficitarni. No, to su tek vijesti iz krajeva (Daleki istok, istočna Afrika i dijelovi Bliskog istoka) koje će prave nestašice energenata iz Perzijskog zaljeva početi pogađati od sredine ovog tjedna, nakon što tamošnjim kupcima pristignu zadnje pošiljke nafte, plina ili prerađevina koje su još prošle kroz Hormuz prije zatvaranja.

Slične bi nestašice Europu počele primjetnije pogađati nakon 10. travnja, Sjevernu Ameriku nakon 15. travnja, a Australiju i Novi Zeland nakon 20. travnja – tako da se pravi energetski učinak intervencije u Iranu (uz time vezana poskupljenja) tek treba postupno očekivati u tjednima koji dolaze. Nažalost, ti se rokovi možda i dodatno skrate ako iz pogona ispadnu pojedini bitni naftovodi koji su ponešto nafte mogli prebaciti izvan zone Zaljeva mimo Hormuškog tjesnaca. Riječ je tu prvenstveno o već spomenutom saudijskom “Naftovodu istok–zapad” ili “Petroline”, maksimalnog kapaciteta do 7 milijuna barela, što teče od naftnih polja Abqaiq nedaleko od Bahreina i Katara, zapadno do terminala Yanbu na Crvenom moru – te još i “Abu Dhabi naftovodu za sirovu naftu” (ADCOP), poznatom i kao naftovod “Habshan–Fujairah”, koji do maksimalno 1,8 milijuna barela dnevno može prebaciti iz naftnih polja Ujedinjenih Arapskih Emirata u Perzijskom zaljevu prema kompleksu luke Fujairah u Omanskom zaljevu, oko 150 km južno od Hormuza. Dok je spomenuta trasa kroz Saudijsku Arabiju, usprkos pojedinačnim iranskim napadima, načelno dobra i prohodna, sasvim bi drugačija situacija od ponedjeljka, 30. ožujka, mogla biti sa spomenutom poveznicom u Emiratima, budući se tijekom dana moglo vidjeti satelitske snimke požara na pojedinim pumpnim stanicama ovog sustava, čija je uporabivost sad pod znakom pitanja.

Problemi su puno veći

Napomenimo kako je to samo dio širih problema, budući da su se u 32 dana dosadašnje intervencije SAD-a i Izraela u Iranu već mogla bilježiti ukupna načelna poskupljenja loživog ulja za 77 posto, europskog plina za 71 posto, helija oko 70 posto, nafte Brent za 58 posto, nafte WTI za 51 posto, uree za 48 posto, dizelskog goriva za 44 posto, sumpora za 43 posto, benzina za 42 posto, amonijaka za 29 posto – i sve su to vrijednosti u dnevnim kretanjima prema gore, ne samo do neposrednog otvaranja masovnog međunarodnog transporta kroz Hormuz (milom ili silom), već i nešto duže – sve do bitno sporijeg stabiliziranja opskrbnih lanaca za svaki pojedinačni deficitarni proizvod.

Naravno, ako u nadolazeće vrijeme sukob u Iranu dalje eskalira, sve će te cijene i dodatno skakati, ovisno o tijeku operacija i raznim štetama koje bi dodatno mogle pogoditi pojedine od raznolikih industrijskih postrojenja širom zemalja Perzijskog zaljeva i šireg susjedstva. Sve to dobro ilustrira i osjećaje koji su u srijedu, 25. ožujka, potaknuli španjolskog premijera Pedro Sanchez na izjavu: “Nije pošteno da netko vatrom potpali svijet, a mi ostali onda moramo gutati pepela“, prije nego što je u ponedjeljak, 30. ožujka, onda i dodatno zabranio korištenje španjolskog zračnog prostora te vojnih baza za sve američke vojne letjelice umiješane u tijek rata u Iranu.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 31. ožujka 2026. pod nazivom “Oko 10.000 Amerikanaca je na Bliskom istoku. Ta brojka dovoljno govori o Trumpovim planovima” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-rast-cijena-trzista-ignoriraju-trumpa-rat-u-iranu-15694467

Rat Izraela i SAD-a protiv Irana definitivno je, možda i nepovratno, uzdrmao transatlantske odnose, ali i sam NATO savez, ocjena je brojnih svjetskih medija. I portal Obris. org pisao je kako je narušeno povjerenje u američko-europske poslove s oružjem i vojnom opremom, ali i kako sve više zemalja uskraćuje podršku i korištenje svojeg zračnog prostora SAD-u za operacije na Bliskom istoku.

Sve duži popis europskih zemalja koje su rekle NE Trumpu

Odlazi li poljsko-američko prijateljstvo u povijest?

Španjolska je, nakon otvorenog protivljenja sukobu s Iranom  zatvorila svoj zračni prostor američkim avionima uključenim u operacije, a Italija odbija dopustiti slijetanje američkih bombardera u baze na Siciliji. Ne miruje ni Poljska te je odbila zahtjev SAD-a da pošalje sustave Patriot sa svog teritorija na Bliski istok. Točnije, SAD sugerira da se jedna poljska baterija Patriota, zajedno s pripadajućim projektilima PAC-3 MSE  u vlasništvu poljskih Oružanih snaga, pošalje u regiju oko Perzijskog zaljeva. Ministar nacionalne obrane Władysław Kosiniak-Kamysz objavio je da

“naše baterije Patriota i njihovo naoružanje služe zaštiti poljskog neba i istočnog krila NATO-a. Po tom se pitanju ništa ne mijenja i ne planiramo ih nigdje premještati. Naši saveznici dobro znaju i razumiju koliko su važne zadaće koje ovdje imamo. Sigurnost Poljske apsolutni je prioritet”.

Francuska je odbila dopustiti američkim i savezničkim zrakoplovima koji prevoze vojnu opremu za Izrael da prelete preko njezinog teritorija. Kao jedan od odgovora, Izrael je obustavio sve poslove s vojnom opremom iz Francuske. Belgija je zabranila da se njen teritorij koristi za prebacivanje vojne opreme iz SAD-a prema Bliskom istoku, smatrajući američku intervenciju u Iranu “izvan okvira međunarodnog prava”.

Španjolska postojano kontrira Trumpu

Rječita je bila španjolska ministrica obrane Margarita Robles koja je, braneći odluku da se Sjedinjenim Državama uskrati korištenje španjolskih baza za vođenje rata, kao i prelet  američkih bombardera preko španjolskog zračnog prostora, pojasnila da se zabrana odnosi “isključivo” na rat protiv Irana. Ministrica je naglasila kako ta odluka nipošto ne podrazumijeva prekid transatlantskih veza te da vojne baze nastavljaju normalno funkcionirati. Robles je poručila kako se Španjolska ne osjeća obveznom pridružiti ilegalnom ratu čiji ciljevi, 30 dana nakon početka sukoba, još uvijek nisu definirani. “Nitko ne zna što će se dogoditi s ovim ratom“, rekla je. “Dvije su zemlje ušle u rat i očekivale da im se pridružimo. (…) Ne prihvaćamo lekcije ni od koga u pogledu naše predanosti miru“, dodala je Robles.

I sam poglavar Katoličke crkve , papa Lav XIV, poručio je kako je protiv tog rata te rekao da Bog odbacuje molitve lidera koji započinju ratove i imaju “ruke pune krvi”. Obraćajući se desecima tisuća ljudi na Trgu svetog Petra na Cvjetnicu – proslavi kojom počinje Veliki tjedan koji vodi ka Uskrsu za 1,4 milijarde katolika širom svijeta – Papa je sukob nazvao “strašnim” i rekao da se Isus ne može koristiti za opravdavanje bilo kakvih ratova.

SAD bijesne zbog europskog “NE”

Nije trebalo dugo čekati – američka reakcija na ova odbijanja bila su vrlo žestoka. Donald Trump je, očekivano, reagirao bijesom. Američki predsjednik više je puta kritizirao saveznike NATO-a zbog onoga što smatra nedovoljnom podrškom u sukobu. Članak 5 NATO-ove klauzule o međusobnoj obrani ne odnosi se na rat koji su Sjedinjene Države i Izrael pokrenuli protiv Irana. Više puta politiku Europljana prema Iranu ocijenio je slabom, nedovoljnom i kukavičkom. Veliku Britaniju i Francusku Trump drži kao nekorisne u ratu zbog kojeg je Iran zatvorio promet tankerima za naftu kroz Hormuški tjesnac, osim za tankere koje ne smatra neprijateljima, što se uglavnom odnosi na kineske i indijske brodove. “Sve zemlje koje ne mogu nabaviti mlazno gorivo zbog Hormuškog tjesnaca, poput Ujedinjenog Kraljevstva, koje je odbilo sudjelovati u obezglavljivanju Irana, imam prijedlog za vas: broj 1, kupujte od SAD-a, imamo ga dovoljno, i broj 2, skupite malo odgođene hrabrosti, idite do Tjesnaca i jednostavno ga UZMITE”, rekao je danas Trump u objavi na Truth Social.

A američki državni tajnik Marco Rubio je rekao da su Sjedinjene Države utvrdile da je Španjolska, članica NATO-a koju su obvezne braniti, uskratila SAD-u korištenje svog zračnog prostora i time se pohvalila, prema transkriptu izjave za Al Jazeeru koju je State Department objavio u ponedjeljak. Također je priznao da se Washington suočio s otporom u korištenju vojnih baza u Španjolskoj i drugdje. NATO je koristan Sjedinjenim Državama jer omogućuje stacioniranje trupa i opreme u inozemstvu, rekao je Rubio, dodavši: “Ali ako se NATO samo bavi time da brani Europu ako bude napadnuta, a zatim nam uskraćuje pravo na stacioniranje kada nam zatreba, to nije baš dobar aranžman.” “Teško je ostati angažiran i reći da je ovo dobro za Sjedinjene Američke Države. Dakle, sve će se to morati preispitati“, dodao je Rubio, naglašavajući da NATO ne može biti jednosmjerna ulica. “Nadajmo se da to možemo popraviti. Imat ćemo vremena da se time pozabavimo kasnije“, zaključio je Rubio, garniravši s izravnom prijetnjom: “Ako bismo sutra odlučili da ćemo povući svoje trupe iz Europe, to bi bio kraj NATO-a. SAD su NATO i NATO je SAD. Bez SAD-a nema NATO-a.” 

Nova inicijativa za mir

I dok se sve glasnije spominje i intervencija kopnenih snaga SAD-a te dok američke elitne postrojbe pristižu u krizno područje, Pakistan i Kina predstavile su zajedničku inicijativu za smirivanje sukoba između Sjedinjenih Država i Irana, pozivajući na hitnu deeskalaciju i pokretanje pregovora.  Plan u pet točaka uključuje trenutačni prekid vatre, otvaranje pregovora te obustavu napada na infrastrukturu poput energetskih i vodoopskrbnih sustava. Predlaže se i ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca za pomorski promet te sklapanje mirovnog sporazuma uz potporu Ujedinjenih naroda. S obzirom na aktualnu slabost Ujedinjenih naroda, teško se može očekivati da će UN tu igrati bilo kakvu, a pogotovo relevantnu ulogu. Očito je da se kriza u Perzijskom zaljevu i Bliskom istoku neće uskoro smiriti, što već sada prijeti velikim ekonomskim posljedicama za cijeli svijet. I čini se da upravo na tu kartu igraju europske države koje jedna za drugom zabranjuju korištenje svog teritorija (kopnenog, zračnog ili pomorskog) za američke ratne igre u Perzijskom zaljevu. Europske zemlje na čelu s Francuskom potiho rade na osiguravanju sigurnog prolaska kroz Hormuški tjesnac. Uspiju li u tome, Trumpov bijes i Rubiove prijetnje postat će još žešće.

Skandal je krenuo u petak, 27. ožujka, kada je Armin Papperger (generalni direktor njemačkog koncerna Rheinmetall) u razgovoru za „The Atlantic“ uspio uvredljivo komentirati aktualno stanje ukrajinske industrije besposadnih sustava. Po njemu, „to je kao igranje LEGO-kockama“, od kojeg on ne očekuje da omete „pravu obrambenu industriju“. Prema Pappergeru, „koja je to inovacija u Ukrajini?“ – naime, „oni nemaju neki tehnološki prodor. Oni rade te inovacije sa svojim malim dronovima, i onda kažu ‘Wow!’. I to je sjajno. Kako bilo. Ali to nije tehnologija jednog Lockheed Martina, General Dynamicsa, ili Rheinmetalla“. Konačno, na pitanje o masovnoj proizvodnji ukrajinskih dronova Papperger je pitao: „Tko je najveći proizvođač dronova u Ukrajini?“ – da bi nakon navođenja nekoliko imena zaključio „To su ukrajinske kućanice, koje „imaju 3-D printere u kuhinji, i onda proizvode dijelove za dronove. (…) To nije inovacija“.

Ove posljednje tvrdnje o „kućanicama, koje dijelove proizvode u kuhinji“ odmah su krenule izazivati razne reakcije, kako na društvenim mrežama, tako i širom međunarodnih obrambenih te vanjskopolitičkih krugova. Osnovni ton prvo je bio obilježen iznenađenjem, pa sve intenzivnijim porugama, a onda i ozbiljnim komentarima temeljem shvaćanja kako generalni direktor ogromne obrambene tvrtke iz Savezne Republike Njemačke uopće ne razumije dubinu promjena što ih je za globalni sektor obrane zadnjih godina donijelo ratovanje u Ukrajini.Na Pappergerovu izjavu reagirao je čak i predsjednik Volodimir Zelenski: “Ako svaka ukrajinska kućanica stvarno može proizvesti dronove, onda svaka ukrajinska kućanica također može biti i generalni direktor Rheimetalla. Čestitam našoj obrambenoj industriji na tom dostignuću.”

Do nedjelje 29. ožujka stvar je dostigla takve razmjere da se među konkretne učinke ovih izjava brojalo i pad burzovne vrijednosti kompanije Rheinmetall – što je onda pokrenulo i svojevrsno PR-spašavanje „vojnika Pappergera“:

„Gajimo iznimno poštovanje za ogromne napore ukrajinskog naroda u obrani od ruskog napada – sada već preko četiri godine. Svaka pojedina žena i muškarac u Ukrajini tome daje nemjerljivi doprinos. Posebno ide Ukrajini na čast da se bori vrlo efikasno, makar i s ograničenim resursima. Inovativna snaga i borbeni duh ukrajinskog naroda su nam inspiracija. Zahvalni smo što možemo podupirati Ukrajinu resursima koji su nam na raspolaganju“.

Mnogo fraza, ali bez isprike. I daljnje reakcije nisu izostale. No, dok su mnogi ostajali tek na kratkim komentarima ili oštrim opaskama na račun njemačkog industrijalca – teško je zaobići odgovor u obliku otvorenog pisma koje je Arminu Pappergeru otposlao Oleksandr Jakovenko, osnivač ukrajinskog obrambenog poduzeća „TAF Industries“. Jakovenko je u ponedjeljak 30. ožujka svoje misli prvo objavio na društvenoj mreži Facebook, da bi to kasnije prenijela i „Ukrajinska pravda“ u prigodnoj kolumni:

„Poštovani gospodine Armin Papperger, generalni direktore Rheinmetalla,

Kada ste ukrajinske proizvođače dronova nazvali ‘ukrajinskim domaćicama s 3-D printerima u kuhinjama’, pokazali ste koliko duboko europski obrambeni establišment još uvijek ne razumije prirodu modernog ratovanja. Ovdje se ne radi o emocijama. Ovdje se radi o stvarnosti bojišta. Evo brojki koje vaša industrija odbija priznati:

Samo u 2025. godini ukrajinski dronovi izveli su 819.737 potvrđenih napada. Oni su bili izvor 90 posto svih borbenih gubitaka ruske vojske – više od svih ostalih vrsta oružja zajedno. Jedna tvrtka, TAF Industries, proizvodi do 100.000 FPV dronova mjesečno. Tijekom bilo kojeg razdoblja od 90 dana, samo proizvodi moje tvrtke imaju više potvrđenih pogodaka nego cijela vaša flota opreme tijekom cijele povijesti njene borbene uporabe u svim sukobima. I što je najvažnije – izgradio sam ovu tvrtku i postigao ove rezultate za dvije godine, a ne za pedeset. Razmislite o tome.

Naši dronovi u 3 mjeseca postižu veći kinetički učinak nego vaše vodeće platforme u pola stoljeća. Zašto? Zato što se bojište promijenilo, a vaš poslovni model nije.

Rusko elektroničko ratovanje učinilo je zapadno streljivo s GPS-om (Excalibur, GMLRS itd.) gotovo neučinkovitim. Skupi i složeni sustavi dizajnirani za ratove s nadmoći u zraku i konvencionalne sukobe ‘peer-on-peer’ postali su lake mete za dronove koji koštaju 500-2.000 USD i napadaju odozgo. Omjer isplativosti je okrenut naglavačke: jedna Rheinmetall granata od 120 mm ili jedna protuoklopna raketa koštaju više od desetak naših dronova – a ipak naši dronovi i dalje pobjeđuju.

Ovo nije ‘igra Lego-kockicama’. Ovo je industrijski darvinizam u stvarnom vremenu. Iteriramo tjedno. Gubimo tvornice zbog raketnih napada i obnavljamo ih u roku od nekoliko tjedana. Dijelove printamo u podrumima i isporučujemo 100.000 udarnih sustava mjesečno, dok vašim inženjerima i dalje treba 3-5 godina te stotine milijuna eura za certificiranje čak i manjih nadogradnji. Rat u Ukrajini nije privremena anomalija. To je prvi pravi rat dronova i industrije. I već je dokazao da zastarjele europske platforme – bez obzira koliko skupe ili ‘ozbiljne’ bile – postaju sve više nebitne ako ne integriraju upravo one tehnologije kojima se vi rugate.

Dakle, kada kažete ‘ovo nije inovacija’, ja čujem nešto drugo: ‘Ne želimo priznati da se budućnost piše u ukrajinskim radionicama, a ne po uredima u Düsseldorfu’. Hashtag #MadeByHousewives je u trendu s razlogom. Jer ove ‘domaćice’ uništavaju više neprijateljske opreme svaki mjesec nego cijele europske vojske tijekom punih kampanja. I to čine dok vaša industrija nastavlja prodavati rješenja iz 20. stoljeća po cijenama 21. stoljeća.

Poziv ostaje, gospodine Papperger. Prestanite se smijati kuhinjskom stolu. Dođite i naučite kako se zapravo vodi rat sutrašnjice. Jer kada netko idući put bude pitao: ‘Kome ​​trebaju tenkovi u doba dronova?’, odgovor bi mogao biti jednostavniji nego što mislite: Oni koji još uvijek vjeruju u 1979. izgubit će od onih koji grade 2026.

S poštovanjem (ali s činjenicama),

Oleksandr Jakovenko
Osnivač TAF Industries
Jedna od onih „ukrajinskih kućanica“.

Zbog MAGA politike Donalda Trumpa, odnosa prema Europi i pokretanja rata protiv Irana u kojem europski saveznici ne žele aktivno sudjelovati – pojavljuju se sve veće sumnje europskih država u američko poštivanje dogovora vezano za isporuku visokotehnoloških oružja.

Tako je Švicarska prošle jeseni zaustavila plaćanja za američke protuzračne sustave zemlja-zrak Patriot nakon što je saznala da će isporuke biti odgođene za nekoliko godina. No, švicarski javni servis SRF otkriva da zamrzavanje ima mali učinak: SAD je bez ikakvih konzultacija preusmjerio švicarska plaćanja namijenjena borbenom zrakoplovu F-35 kako bi pokrio troškove Patriota, objavljeno je prošli tjedan. Urs Loher, direktor Odjela nacionalnog naoružanja u švicarskom Saveznom uredu za nabavu obrambene opreme (Armasuisse), potvrdio je potez SAD-a i rekao SRF-u koliko je novca već prebačeno. Međutim, pod pritiskom američkih vlasti, ne može otkriti točan iznos. Opisuje ga samo kao “niski troznamenkasti iznos u milijunima” – što znači znatno više od 100 milijuna švicarskih franaka (126 milijuna dolara). SAD tako zaobilazi zamrzavanje plaćanja preusmjeravanjem sredstava za švicarske borbene zrakoplove F-35 u sustav Patriot. Kako je to moguće?, pitaju se švicarski mediji.

U SAD-u, poslovi s oružjem sa stranim zemljama uvijek idu putem američkog vladinog programa prodaje vojne opreme inozemstvu (FMS). Unutar ovog programa SAD održava fond za sve kupnje švicarskog oružja.  Bilo da se radi o F-35 ili o Patriot, sva švicarska plaćanja završavaju u ovom fondu. Ako jednom projektu nedostaje novca, SAD-u je dopušten pristup sredstvima za druge projekte. Upravo to američke vlasti sada rade: novac namijenjen programu F-35 koristi se za financiranje sustava Patriot.

„Ovo je vrlo nezadovoljavajuće“, kaže Loher. Preusmjeravanje sredstava stavlja švicarsko Ministarstvo obrane pod pritisak i ostavlja manjkove u proračunu za zrakoplove F-35. Krajem 2025. Ministarstvo je moralo prije roka prebaciti nekoliko desetaka milijuna franaka SAD-u kako bi popunilo prazninu. Ove rane uplate pojačavaju postojeće financijske probleme Ministarstva: ono se već bori s financiranjem odobrenih nabava oružja. Unatoč zamrzavanju plaćanja, očekuje se da će SAD ove godine nastaviti preusmjeravati sredstva za F-35 na sustav Patriot. Loher ipak brani zamrzavanje kao politički signal koji je pomogao potaknuti veću transparentnost SAD-a u vezi s dugim kašnjenjima. Kašnjenje u isporuci je, naime, razlog zašto je prije 2 mjeseca Švicarska počela otvoreno razmišljati o razvrgavanje ugovora o kupovini Patriota nakon što je iz SAD-a stigla obavijest o još jednom kašnjenju isporuke 5 naručenih sustava. Bern je počeo ozbiljno razmatrati europsku alternativu, francusko-talijanski sustav SAMP/T, koji bi navodno mogao biti isporučen već 2029. ako se naruči sada i odmah. Švicarski zakonodavci su frustrirani, a neki kažu da sustavi Patriot “možda uopće neće stići“.

„Frustrirajuće je kada nam nametnu zamrzavanje plaćanja, a novac se jednostavno preusmjeri“, kaže Werner Salzmann, senator i sigurnosni stručnjak iz desničarske Švicarske narodne stranke. Senator Josef Dittli iz desnocentrističke Radikalno-liberalne stranke dodaje da švicarsko Ministarstvo obrane očito nije shvatilo da je takav zaobilazni put moguć. Priska Seiler Graf, zastupnica Socijaldemokrata, osjeća se opravdanom u svom ranijem pozivu na otkazivanje kupnje Patriota. Njezina stranka općenito se protivi velikim američkom naoružanju. Salzmann također kaže da je njegovo povjerenje u Washington palo: „Ugovori FMS-a stvaraju sve više problema s tumačenjem. Moramo dobro razmisliti želimo li nastaviti potpisivati ​​takve sporazume.“

I Finci sumnjaju …

Antti Häkkänen sa svojim poljskim kolegom Pawełom Zalewskim

Finski ministar obrane Antti Häkkänen najavio je da će njegova zemlja provjeriti hoće li oružje koje je Europa platila ukrajinskoj vojsci stići na odredište – u Ukrjainu. Europski saveznici zabrinuti su zbog iscrpljivanja američkih vojnih resursa zbog rata u Iranu i nakon medijskih najava da bi SAD mogao preusmjeriti oružje namijenjeno za Ukrajinu prema Bliskom istoku. Häkkänen je rekao da će Helsinki provjeriti poštuje li Washington ugovore potpisane s europskim zemljama NATO-a koje su kupile oružje za Ukrajinu od američkih vojnih dobavljača. Problem proizlazi iz izvješća Washington Posta da Pentagon razmatra preusmjeravanje ključne vojne opreme namijenjene ukrajinskim obrambenim snagama za rat u Iranu. „Svaki put procjenjujemo kako se novac troši i vjerujemo da mehanizam funkcionira. Ako naravno postoje problemi, onda to moramo ponovno procijeniti“, rekao je Häkkänen u emisiji 12 Minutes With na Euronewsu.

Ovo oružje uključuje vitalne sustave protuzračne obrane potrebne za presretanje ruskih projektila i dronova, kupljenih putem NATO-ovog sustava Prioritetne liste zahtjeva za Ukrajinu (PURL), koji omogućuje zemljama NATO-a da kupuju oružje za Ukrajinu od SAD-a. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte rekao je novinarima da bitna oprema za Kijev, uključujući presretače, “nastavlja pritjecati u Ukrajinu“. Međutim, postoji zabrinutost da će, kako rat u Iranu sve više odmiče, a američke vojne zalihe se smanjuju, biti donesena odluka o preusmjeravanju opreme prema Iranu. “PURL je do sada Ukrajini isporučio oko 75% svih projektila za ukrajinske baterije Patriot i 90% streljiva koje se koristi u drugim sustavima protuzračne obrane“, rekao je Rutte novinarima u sjedištu NATO-a u Bruxellesu u četvrtak, 26. ožujka.

Službeni Helsinki također čvrsto stoji iza toga da se neće uključiti u američko-izraelsku intervenciju u Iranu, unatoč izjavama američkog državnog tajnika Marca Rubia koje impliciraju da je podrška Washingtona Ukrajini ugrožena ako europski saveznici ne pomognu SAD-u u osiguravanju Hormuškog tjesnaca. U jedva prikrivenoj prijetnji saveznicima na putu za sastanak ministara vanjskih poslova G7 u Parizu, Rubio je rekao: „Ukrajina nije američki rat, a ipak smo toj borbi doprinijeli više nego bilo koja druga zemlja na svijetu. (…) „Dakle, to će biti nešto što će predsjednik morati uzeti u obzir u budućnosti“, dodao je Rubio. No, Häkkänen je rekao da Helsinki ne može preusmjeriti sigurnosne snage iz Finske u Zaljev, s obzirom na granicu od 1350 kilometara koju Finska dijeli s Rusijom. „Mi smo mala zemlja uz Rusiju“, rekao je, dodavši: „Svi naši resursi uključeni su u našu spremnost u ovom području, tako da nema opcija ili potencijala“ za djelovanje na Bliskom istoku.

U međuvremenu, finski predsjednik Alexander Stubb također je udvostručio otpor svoje zemlje američkim pozivima za pomoć. Rat s Iranom „nije stvar NATO-a“, rekao je u četvrtak navečer, jer je NATO obrambeni savez, rekao je Stubb na konferenciji za novinare nakon sastanka čelnika Zajedničkih ekspedicijskih snaga (JEC), multilateralne obrambene suradnje među nordijsko-baltičkim zemljama NATO-a.

Španjolska čvrsto “protiv”

Nakon što je odbila prihvatiti Trumpov zahtjev za izdvajanje u obranu od 5 % BDP-a, Španjolska je zatvorila svoj zračni prostor američkim zrakoplovima koji sudjeluju u napadima na Iran. To je korak dalje od ranije zabrane korištenja vojnih baza kojima zajednički upravljaju Španjolska i SAD. Španjolska ministrica obrane Margarita Robles je bila rezolutna: “Ne dopuštamo korištenje vojnih baza niti korištenje zračnog prostora za akcije povezane s ratom u Iranu“. Zatvaranje zračnog prostora prisiljava vojne zrakoplove da zaobiđu Španjolsku, članicu NATO-a, na putu do svojih ciljeva na Bliskom istoku. To ne uključuje izvanredne situacije, dodao je list El País.

A USS Gerald R. Ford u Splitu?

U tom kontekstu je zanimljivo gledati reakcije na uplovljavanje američkog nosača USS Gerald R. Ford (CVN-78), koji je nakon sudjelovanja u operacijama protiv Irana najprije otplovio put Grčke, a onda se skrasio pred Splitom radi popravka i dopune. Dok službena priopćenja o njegovom dolasku u Hrvatsku naglašavaju transtlantske vrijednosti i dokaze prijateljstva, na društvenim se mrežama više nego ikada čuju glasovi protiv ovog dolaska, uz naglašeni strah da će Hrvatska time i sama postati meta iranskih ili pro-iranskih podržavatelja. Tome se priključila i saborska zastupnica Dalija Orešković, problematizirajući poštivanje Ustava RH u odluci o uplovljavanju nosača u hrvatske teritorijalne vode. “Gdje su stavovi drugih nositelja državne vlasti po pitanju davanja suglasnosti stranoj državi da usred ratnog sukoba kojeg je sama izazvala usidri svoj ratni brod ispred jednog od najvažnijih turističkih gradova uoči početka turističe sezone?,” pita se Orešković na društvenim mrežama. Iako je iznimno mala ili gotovo nikakva mogućnost da se posadi i samom nosaču dogodi išta lože u Hrvatskoj, ovakve reakcije samo su odraz sve manjeg povjerenja u SAD i podrške američkoj vanjskoj politici prema saveznicima i partnerima.

Kao što je portal Obris.org najavio, rano jutros pred Splitom se ukazao američki nosač aviona USS Gerald R. Ford (CVN-78), a posada je već tijekom prijepodneva preplavila Split, radujući se dugo iščekivanom odmoru. „Posada je uzbuđena što se vratila u Split na zasluženu slobodu“, rekao je kapetan David Skarosi, zapovjednik broda USS Gerald R. Ford. „Toliko su toga postigli od našeg prvog posjeta u listopadu. Iznimno smo zahvalni hrvatskoj zajednici što nam je ponovno otvorila svoj povijesni i prekrasni grad Split,“ prenijela je u priopćenju američka Šesta flota.

Hrvatsko Ministarstvo obrane, pak, u svom priopćenju tvrdi da se dolazak američkog nosača zrakoplova u Split odvija u sklopu planiranog posjeta splitskoj luci i održavanja. Grčki mediji su, međutim, izvijestili da je nosač napustio bazu u zaljevu Souda na Kreti ranije od planiranog, budući da su za petak i subotu bili najavljeni prosvjedi protiv uplovljavanja samog nosača, ali i protiv američke politike na Bliskom istoku. Kako bi izbjegli eventualne sukobe posade i lokalnog stanovništva, USS Gerald Ford preusmjeren je u Split, gdje ga ne očekuju ovakvi problemi.

Nosač aviona CVN-78 na Kreti je boravio od 23. do 26. ožujka, a tijekom tog vremena su stručnjaci tamošnjeg NATO Forward Deployed Regional Maintenance Centera – uključujući konstrukcijske inžinjere, brodske arhitekte i druge stručnjake – proveli  procjenu popravka štete nakon požara u glavnoj brodskoj praonici rublja. Osim toga, vojne i savezne civilne snage za provedbu zakona nastavile su istrage o požaru, dok su brodsko osoblje i lokalni industrijski partneri popravili dio odjeljaka zahvaćenih požarom.

Neslužbeno saznajemo da će nosač USS Gerald Ford ostati u Splitu do kraja idućeg tjedna, a kamo će nakon toga – nije sasvim izvjesno. Glasine govore o tome da će biti vraćen u matičnu luku kako bi nakon 9 mjeseci na moru bio podvrgnut masivnim radovima na svim sustavima koji su se tijekom plovidbe pokvarili na brodu.

Udarna skupina nosača zrakoplova Gerald R. Ford krenula je s pomorske baze Norfolk 24. lipnja 2025., provodeći operacije na području Arktičkog kruga, Sredozemlja, Kariba i Crvenog mora. “Potpora udarne skupine nosača zrakoplova višestrukim združenim i kombiniranim operacijama diljem svijeta učvrstila ju je kao najsposobniju, najprilagodljiviju i najsmrtonosniju vojnu silu na svijetu“, zaključuje u priopćenju američka Šesta flota.

Ponedjeljak, 23. ožujka, ujedno je 24. dan aktualne intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Početkom četvrtog tjedna vojnih operacija i dalje ostaje činjenica da SAD i Izrael imaju prevlast u zraku (Air Superiority), ali ne i kompletnu dominaciju (Air Dominance) nad iranskim zračnim prostorom, dok Iranci uspijevaju održati kakvu-takvu razinu dnevnih zračnih udara raznim raketama i bespilotnim letjelicama, a nadalje drže i Hormuški tjesnac pod kontrolom.

Konkretno, protuzračna obrana Irana je 19. ožujka, izgleda, uspjela oštetiti američki borbeni avion F-35 (sletio oštećen, a pilot „stabilno“ nakon rana od šrapnela) raketnim sustavom s toplinskim navođenjem, dok se čulo i o rušenju niza besposadnih letjelica MQ-9 Reaper (američki) i Hermes 900 (izraelski). Uz to, napomenimo da se zadnjih dana nastavlja dnevni ritam lansiranja preko 20 raketa i 60 kamikaza-dronova, koji redovito uspijevaju uzrokovati ozbiljne štete, ponekad i na područjima koja brane moderni te napredni proturaketni i protuzračni sustavi. Jednako tako, nastavlja se i djelomična iranska blokada Hormuškog tjesnaca – gdje se proteklih tjedan dana profilirala politika Teherana da po dogovoru propušta brodove iz Kine, Indije, Pakistana i Turske – uz naznake da bismo mogli svjedočiti uspostavi sustava u kojem plovila koja nisu povezana sa SAD-om i Izraelom Iranu plaćaju prolaz kroz tjesnac oko 2 milijuna USD, uz korištenje plovnih putova pod punim nadzorom vlasti u Teheranu.

Zato je posebno zanimljivo vidjeti i postupno približavanje prostoru Zaljeva više skupina američkih desantnih nosača s ekspedicijskim skupinama marinaca (USS Tripoli, a navodno i USS Boxer, te drugi) – dok Iran, za slučaj nekakvih kopnenih operacija SAD-a i Izraela, prijeti miniranjem širom Perzijskog zaljeva te uključivanjem u sukob i hutista iz Jemena, koji bi lako mogli zatvoriti za međunarodni promet tjesnac Bab al-Mandeb (kojim sada ne prolazi samo promet prema Suezu, nego i niz velikih tankera koji prema globalnim tržištima voze naftu iz zapadnog opskrbnog pravca Saudijske Arabije – Yanbu). Još je zanimljivije pratiti i zamjenu drugog po redu velikog američkog nosača zrakoplova u zoni operacije „Epic Fury“, budući da se USS Gerald R. Ford (CVN-78) izgleda povlači natrag u Mediteran te, valjda, prema Kreti na opsežnije popravke. Sve će to itekako dodati na troškovima vojne operacije za čiji se američki dio čulo kako je u najstrože ograničenom računovodstvu koštao 11,3 milijarde USD u prvih 6 dana, i onda do ukupno 16,5 milijardi do 12. dana djelovanja, uz navodni dnevni trošak od oko 500 milijuna USD.

Rat eskalira pa eskalira

Nažalost, kao što je Donald Trump 16. ožujka tvrdio da baš nitko od „najvećih eksperata“ nije očekivao (ili izvijestio predsjednika SAD-a) o tome da bi Iran, u odgovoru na egzistencijalni napad iz inozemstva, mogao odgovoriti po ciljevima u sebi susjednim arapskim državama (sve po redu ne samo saveznicima napadača, već i domaćinima njihovih vojnih baza) – tako se u srijedu, 18. ožujka navečer, moglo od Trumpa čuti i kako Sjedinjene Države nisu unaprijed znali da je Izrael tog dana planirao napasti plinsko polje „Južni Pars“ – što je onda dovelo do još jednog koraka eskalacije rata, do iranskog odgovora i šteta na monumentalnom katarskom plinskom kompleksu Ras Laffan. Naravno, baš kao što su praktično svi očekivali zatvaranje Hormuza i žestoke napade Irana na sve američke komplekse u regiji – tako se iz raznih izraelskih izvora uskoro čulo da je napad na polje „Južni Pars“ bio koordiniran i usklađen, iako je onda i sam Benyamin Netanyahu dan kasnije našao za potrebno potvrditi sadržaj spomenute Trumpove objave na društvenoj mreži Truth Social uz izjavu da je napad bio poduzet samostalno (i da se to više neće raditi, jer tako sad Trump želi).

Nažalost, ako se možda i dobio dojam da se Izrael pridržava granica za daljnje eskaliranje – stvari su ipak išle dalje svojim tijekom. S jedne strane, Iran je u petak, 20. ožujka, raketama pokušao pogoditi britanski otok Diego Garcia u Indijskom oceanu. Riječ je o velikoj otočnoj vojnoj bazi (koju, nakon početne zabrane, sada ipak aktivno koriste Sjedinjene Države za svoje bombarderske napade na Iran), udaljenoj oko 3.800 km od ratnog poprišta. Tu treba napomenuti kako se zadnjih godina često spominjalo od pokojnog Vrhovnog vođe Ali Hameneija politički ustanovljeni maksimalni domet iranskih balističkih raketa od 2.000 km, pa bi sada ovaj napad indicirao bitno duži praktični raketni dohvat režima u Teheranu. Dok bi se ovo (uz određene modifikacije) moglo dostići nekom od iranskih raketa za lansiranje satelita u orbitu – na kraju je bitno vjerojatnije da se za napade ipak koristila tek prilagođena verzija balističke rakete „Khorramshahr-4“, kojoj je domet povećan bilo prilagodbom putanje, bilo smanjenjem mase bojne glave. Navodno se jedna takva raketa sama raspala u letu, dok su drugu srušili Amerikanci svojom proturaketnom obranom s ratnih brodova u regiji baze Diego Garcia. Ipak, ova je situacija otvorila prostor za tvrdnje Izraela i SAD-a kako Iran sada najednom raketama može dohvatiti i glavninu Europe (iako ta činjenica zapravo i nije suštinski nova) – pa bi se Europa sada stvarno trebala uključiti u rat koji su Trump i Netanyahu prije gotovo mjesec dana započeli posve svojevoljno, bez konzultacija sa saveznicima te suprotno odredbama međunarodnog prava.

Zatim, ako se i zanemari izraelski napad na prostor nuklearne elektrane Bushehr na obalama Perzijskog zaljeva u utorak, 17. ožujka (projektil pao oko 350 metara od reaktora), teže je zanemariti američki napad na iranski nuklearni kompleks Natanz izveden rano ujutro u subotu, 21. ožujka, navodno korištenjem teških bombi za probijanje utvrđenih objekata ispuštenih iz američkih strateških bombardera. Na njega su brzo reagirali sami Iranci, odgovorivši ne samo prigovorima već i raketnim napadom na Izrael. Iako se u prvo vrijeme spominjalo udare na izraelski „Nuklearni istraživački centar Shimon Peres Negev“ – kasnije su vijesti pokazale rezultate raketnih udara na mjesto Arad oko 28 km sjeverno te gradić Dimona smješten oko 13 km zapadno od spomenutog nuklearnog centra. U oba se slučaja čulo za udare pojedinačnih balističkih raketa s unitarnom bojnom glavom, vjerojatno iz obitelji projektila tipa Ghadr/Qadr, koje su uspješno prošle izraelsku protuzračnu obranu te napravile štetu u stambenim područjima. Obje su rakete navodno udarile oko 10 minuta nakon objave opasnosti, a bilježilo se i 116 ranjenih u Aradu te još 64 ranjenih u Dimoni. Iste noći bilježilo se i pogotke u izraelsku rafineriju Bazan istočno od Haife, a onda dan kasnije navodno i ponovljene raketne udare prema Dimoni. Dok tek ostaje za ustanoviti je li uspješni prelet ovih iranskih raketa zapravo simptom nekih dubljih problema izraelske proturaketne obrane (posebno po pitanju sustava THAAD) – čitava je ova situacija, izgleda, i američkog predsjednika Donalda Trumpa potaknula na daljnje eskaliranje ratne situacije u Iranu. Iako Iran nije ponovio svoj osvetnički napad na katarski plinski kompleks Ras Laffan – za što je Trump 18. ožujka najavljivao osvetu ako se ponovi – izgleda da se u svjetlu navedenih borbenih događanja brzo primiče kraj koalicijskom suzdržavanju od napada na energetsku infrastrukturu Irana.

Energetska infrastruktura na meti

Novi ciklus eskalacija započeo je u rane jutarnje sate 22. ožujka, odnosno u subotu, 21. ožujka, oko 7 navečer po američkom istočnom vremenu, kada je Trump opet sve okrenuo objavom na svojoj društvenoj mreži Truth Social. U toj objavi on je napisao: „Ako Iran ne OTVORI POTPUNO, BEZ PRIJETNJI, Hormuški tjesnac, unutar točno 48 SATI od ove vremenske točke, Sjedinjene Američke Države će pogoditi i zbrisati njihove različite ELEKTRANE, POČEVŠI S ONOM NAJVEĆOM! Mnogo hvala na pažnji po ovom pitanju. Predsjednik DONALD J. TRUMP“. Dakle, postavljeni rok trebao bi isteći u ponedjeljak, 23. ožujka, oko 19:45 sati po američkom istočnom vremenu (oko 0:45 ujutro u utorak, 24. ožujka, po hrvatskom vremenu). Iako mnogima na spomen bitnih energetskih objekata od strateškog značaja prvo na pamet pada jedina iranska nuklearna elektrana u Bushehru, ona proizvodi tek oko 915 MW i daleko je od najvećeg objekta na listama. Iako Iran ima i brojne hidroelektrane (koje, radi niskih razina vode u akumulacijama, umjesto nominalnih oko 13,4 jedva proizvode 5 posto struje) – pod ugrožene velike objekte prvenstveno se smatraju iranske termoelektrane, koje generiraju oko 95 posto struje u državi. Njih se broji oko 130, od čega 20 ima snagu preko 1.000 MW, a samo 3 prelaze i 2.000 MW. Kao najveća smatra se elektrana Damavand (šest blokova po 478 MW svaki, ukupno 2.868 MW) puštena u pogon 2012. godine i smještena u mjestu Pakdašt, oko 50 km jugoistočno od Teherana – pa bi to, valjda, bila i prva meta prema navodu Donalda Trumpa. Ukratko, SAD i Izrael bi time koristili ratne metode kakve u Ukrajini već godinama primjenjuje Ruska Federacija – što je posebno zanimljivo ako se u obzir uzmu i ratnom pravu suprotstavljene dosadašnje izjave američkog ministra obrane Petea Hegsetha – da se SAD u ovom ratu više neće držati „glupih pravila postupanja“ za vojsku (2. ožujka), niti će snage SAD-a više primati predaju protivnika ili im ukazivati milost (izjava od 13. ožujka).

Naravno, na iranski odgovor nije trebalo dugo čekati – odmah ujutro u nedjelju, 22. ožujka, o tome se oglasio predsjednik iranskog parlamenta Mohammad-Bagher Ghalibaf s objavom da će takvi napadi SAD-a i Izraela učiniti legitimnim metama brojne kritične komplekse te energetsku i naftnu infrastrukturu širom regije, uz najave njihova „nepovratnog uništenja“. Samo koji sat kasnije, iz iranske Revolucionarne garde bili su objavljeni navodi o ukupno 12 takvih konkretnih novih ciljeva potencijalne osvete: u Saudijskoj Arabiji desalinizacijsko postrojenje Ras Al-Khair (najveće na svijetu) i elektrana te desalinizacijski pogon Al-Shuaiba, u Kataru elektrane Al-Kharsaah i Umm al-Houl te Ras Laffan C (elektrana i desalinizacijski pogon), u Ujedinjenim Arapskim Emiratima veliki desalinizacijski pogon Taweelah i prva arapska nuklearna elektrana Barakah (četiri reaktora ukupne snage 5.600 MW), u Bahreinu elektrana i desalinizacijski pogon Al Dur (60 posto opskrbe vodom), u Kuvajtu elektrana i desalinizacijski pogon „Sjeverni Zour“ (izvor 90 posto slatke vode) i desalinizacijski kompleks Al-Zour te u Jordanu elektrane Aqaba i Samra (zajedno preko pola proizvodnje struje u zemlji). Ukupno gledano, što se tiče zemalja Perzijskog zaljeva, Kuvajt ovisi o desalinizaciji za 90 posto vode za piće, Oman 86 posto, Izrael 75 posto, Saudijska Arabija oko 70 posto, Bahrein oko 60 posto, Katar tako dobiva 50 posto, Ujedinjeni Arapski Emirati oko 42 posto vode za piće, a sam Iran tek 2 posto (ponešto su drugačiji omjeri ako se gleda dobivanje tehničke slatke vode). Ipak, 90 posto ove proizvodnje koncentrirano je u pedesetak velikih obalnih postrojenja, bez ikakvih obrambenih ojačanja i uvelike u dometu raznih oružja iz Irana.

U svjetlu tako teških posljedica daljnjeg zaoštravanja ove ukupne vojne intervencije, novost je opet došla nenadano, danas oko 12:23 po hrvatskom vremenu, odnosno malo prije 7:30 ujutro po američkom istočnom vremenu. Kako je već uobičajeno, Donald Trump je promjenu državne politike javnosti objavio na svojoj društvenoj mreži Truth Social, u nekoliko rečenica pisanih sve velikim slovima. U toj objavi, koja je došla oko 12 sati prije isteka njegova roka od 48 sati, Trump je izvijestio o pregovorima koje su SAD vodile s Iranom tijekom zadnja dva dana „o kompletnom i totalnom rješavanju naših neprijateljstava na Bliskom istoku“. Temeljem dosadašnjeg tijeka razgovora, Trump je ujedno Ministarstvu obrane SAD-a naložio odgodu „svakakvih te svih vojnih udara na iranske elektrane i energetsku infrastrukturu, u trajanju od pet dana“, ne bi li se time stvorio prostor za daljnje pregovaranje. Naravno, kao i u slučaju svih demonstrativnih poteza koje Trump već gotovo mjesec dana izvodi u vrijeme početaka trgovanja u novim tjednima – tržišta su i na ove novosti reagirala brzo i oštro. Vrijednost nafte tipa Brent pala je oko 15 posto, od oko 113 na oko 96 USD po barelu (sa skorim ustaljenjem na oko 103 USD), dok su se cijene plina također smanjile – od 3,0864 na 2,9654 USD za MMBtu. Naravno, tek treba vidjeti točan sadržaj ovih novosti, budući da to nije bio prvi put da Trump početkom radnog tjedna raznim potezima nastoji stabilizirati međunarodne cijene – jedini faktor koji, izgleda, redovito i ozbiljno može utjecati na njegovu inače kaotičnu vanjsku i obrambenu politiku.

Posljedice postaju sve jasnije vidljive

Petrokemijski proizvodi u mnogim porama svakodnevnog života

Među raznim regionalnim odgovorima na ovakve razmjene infrastrukturnih prijetnji treba napomenuti i da je Saudijska Arabija tijekom 22. ožujka iz zemlje prognala iranskog vojnog predstavnika, njegova pomoćnika te tri druga iranska diplomata, dok je Katar nešto slično napravio još u četvrtak, 19. ožujka (nakon iranskog napada na tamošnje LNG-postrojenje Ras Laffan, koji je iz pogona na više godina izbacio barem 17 posto tih ključnih energetskih kapaciteta). Ipak, kako se može čuti iz Saudijske Arabije, čak i bez ikakvih dodatnih šteta na desalinizacijskoj, strujnoj, naftnoj ili plinskoj infrastrukturi – već i sam nastavak većinske blokade Hormuškog tjesnaca polagano diže globalne cijene nafte. Ako se ništa ne promijeni do kraja ožujka, radi postupne popune skladišnih kapaciteta i onda s time vezanog gašenja proizvodnje, ona bi mogla dostići razine od 138 do 140 USD – s daljnjim porastom do 150 USD sredinom travnja, a onda i do 180 USD krajem mjeseca. Zato i ne čudi da mnoge države svijeta itekako razmišljaju o racioniranju opskrbe gorivom – što je od početka današnjeg dana već operacionalizirala i nama susjedna Slovenija (dnevno ograničenje na kupovinu maksimalno 50 litara goriva za fizičke te 200 litara za pravne osobe ili fizičke osobe koje gorivo rabe za posao, kao poljoprivrednici ili ribari).

Napad na skladište goriva u sklopu međunarodnog aerodroma u Kuvajtu

Možda još i veći porast cijena LNG-plina očekuje se za desetak dana, kada i zadnji specijalizirani tankeri iz Zaljeva dođu na svoja odredišta (6 u Europu i 1 prema Aziji), gdje očekivanja ipak regulira i današnje iransko propuštanje još 2 LNG-plovila prema Indiji. U međuvremenu se moglo čuti i da je nagla rasprodaja zlata iz rezervi centralnih banaka Saudijske Arabije, Katara i Dubaija na početku novog tjedna trgovanja srušila cijene tog plemenitog metala, dok ostaje upitno kolika su sredstva na kraju završila prikupljena takvim transakcijama. Naravno, u svim takvim vijestima te prognozama već se i na prvi pogled vidi izostanak povjerenja u američke objave kratkog „izleta“ u Iran, uz tek tračak nade po pitanju uspješnih pregovora u ozračju mogućeg nastavka rata i nakon kraja mjeseca ožujka, možda i uz perspektivu bitno dužeg te ozbiljnijeg sukoba u regiji Perzijskog zaljeva.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. ožujka 2026. pod nazivom “Dobro pogledajte točno vrijeme objave ‘povlačenja‘ Donalda Trumpa. Ovo nije prvi put…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-odgada-udare-iran-prijeti-zaljevskim-postrojenjima-cijene-nafte-skokovi-15691737

Vlada je na zatvorenom dijelu današnje 156. sjednice donijela jednu naizgled formalnu odluku. “Donesena je Odluka o davanju odobrenja za uplovljavanje američkog ratnog nuklearnog broda u unutarnje morske vode Republike Hrvatske i boravak u luci“, stoji u škrtom priopćenju Vlade RH. U ovoj se odluci ne spominje ni ime broda, kao ni datum ni razlog dolaska, baš kao ni luka u kojoj će taj neki brod boraviti.

Međutim…

Jučer je grčka televizija Skai objavila da američki nosač aviona USS Gerald R. Ford (CVN-78) neće ostati u bazi u zaljevu Souda na Kreti, kamo je doplovio 23. ožujka, već odlazi u Hrvatsku. Kao razlog ovako naglog odlaska, TV Skai navodi najavljene prosvjede protiv američke baze na Kreti i protiv rata u Iranu. Naime, za petak i subotu, 27. i 28. ožujka, najavljeni su “antiratni” i “antiimperijalistički” prosvjedi u gradu Hania, neposredno uz bazu kolokvijalno nazvanu Souda Bay. Za petak su najavljeni prosvjedi na glavnom gradskom trgu protiv pristajanja nosača USS Gerald Ford, dok se za subotu poziva na mobilizaciju građana na cijelog Kreti radi prosvjeda protiv “krvavog ratnog stroja SAD-a, Izraela i NATO-a“. To nije ni prvi ni zadnji ovakav prosvjed – i prije mjesec dana Krećani su prosvjedovali tražeći zatvaranje baze u zaljevu Souda. Prema lokalnim medijima, za razliku od prethodnog posjeta, tijekom ova tri dana posadi nije bio dopušten uobičajeni veliki odmor u gradu.

Na grčkim forumima korisnici – pozivajući se na satelitske snimke – javljaju da se nosač već danas otisnuo s Krete. USS Gerald Ford (CVN-78) uplovio je u NATO kompleks Marathi Pier u zaljevu Souda u ponedjeljak, 23. ožujka, kako bi tijekom narednih tjedan dana obavio nužne popravke i radove na održavanju nakon neslavne epizode u američkoj operaciji “Epic Fury”. Osim dugotrajnih problema sa sustavom kanalizacije, nosač je tijekom akcija protiv Irana zadesio i požar u glavnoj praonici rublja, koji je nanio veliku štetu. Požar je izbio 2. ožujka, zahvativši pritom i oko 100 ležajeva, dok je više od 200 članova posade zatražilo liječničku pomoć zbog udisanja dima. Većina je, prema američkim dužnosnicima, kasnije vraćena na dužnost. Službeni izvori američke Mornarice objavili su da brodski pogonski sustav pritom nije oštećen, te da je nosač u potpunosti operativan unatoč požaru.

USS Gerald Ford (CVN-78) bio je posljednji put u Hrvatskoj u listopadu 2025., da bi temeljem naredbe američkog ministra obrane Petea Hegsetha bio preusmjeren u Venezuelu, a nakon toga prema Bliskom istoku. Sada se ponovno vraća u Hrvatsku. Time je ovaj relativno novi nosač angažiran na raznim zadaćama već punih 9 mjeseci, a sve u očekivanju svog prvog dužeg i ozbiljnijeg remonta – što je vjerojatno i jedan od uzroka problema u kojima se našao na ovako dugoj plovidbi.

Četvrtak, 19. ožujka, ujedno je dvadeseti dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Usprkos tvrdnjama američkog predsjednika Donalda Trumpa da je rat bio dobiven već u prvom danu, sada se spominje gađanje preko 7.800 raznih ciljeva (samo iz američke perspektive, dok izraelskih napada ima možda i još toliko), te potapanje više od 120 raznih iranskih plovila. Sve to ipak nipošto ne znači i da je gotov rat (zadnjih dana se tu borbenu aktivnost ipak moglo tako zvati). Naime, kao i svih proteklih dana, i danas se nastavlja uporno iransko odgovaranje na brojne zračne napade – pa pojedini otvoreni izvori za srijedu, 18. ožujka, spominju lansiranje barem 40 raketa i 140 raznih dronova, među ostalim i u okviru tadašnjeg 62. vala zračnih napada osvetničke operacije koju Iran naziva „Istinsko obećanje 4“. Zanimljiva je tu i dinamika iranskih djelovanja koju opisuju pojedini promatrači – nakon prvog dana rata s lansiranih oko 1.150 raznih oružja (šok-odgovor), navodi se faza saturacije od 1. do 4. ožujka (od oko 600 pa prema 280 lansiranja dnevno, pretežito kamikaza-dronova), pa „faza kompresije“ od 5. do 8. ožujka (od 135 do 235 lansiranja dnevno, nekoliko desetaka raketa dnevno i glavnina kamikaza-dronova), zatim „faza stabilizacije“ od 9. do 15. ožujka (ispod 100 lansiranja dnevno, 10 do 50 raketa i ostatak kamikaza-dronova) i konačno aktualna „faza jačanja“ – s otprilike 150 do 180 lansiranja dnevno (postupno, lagano povećanje broja raketa, ukupno ispod 40 dnevno, od čega oko pola s kasetnim bojnim glavama, te znatniji porast korištenja kamikaza-dronova). Dakle, dok se polagano primiče rok od tri do četiri tjedna koliko je Trump u prvim danima rata procjenjivao ukupno trajanje intervencije – sukobi ne jenjavaju nego lagano jačaju, a situacija u/oko Irana se i dodatno komplicira.

Naravno, čitavo se to vrijeme vodi i ogorčena propagandna bitka za stvaranje dojma o tijeku sukoba. Dok se u početku posebno spominjalo američko korištenje popularne vizualne ikonografije (kratki spotovi nastali miješanjem scena iz filmova i videoigara sa stvarnim snimkama iz modernih oružja) – nije trebalo dugo čekati ni na odgovore iz Irana (posebno valja spomenuti Lego-verziju uzroka i početka američke intervencije kao sredstva skretanja pažnje javnosti s famoznih Epstein-dokumenata o elitnoj pedofiliji u SAD-u, uz isticanje i američkog udara na djevojačku školu u mjestu Minab na jugu Irana 28. veljače). Uz to, kako sve strane u sukobu sve čvršće kontroliraju informacije i vizuale s ratišta, ne treba čuditi ni postupno jačanje utjecaja raznih propagandnih video-materijala sastavljanih korištenjem umjetne inteligencije – gdje su diskusije na društvenim mrežama bile vođene oko raznih objava izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, te širenja navodnih montaža požara na američkom nosaču zrakoplova USS Abraham Lincoln po pretpostavljanom iranskom napadu. Naravno, nije trebalo dugo čekati ni na vezani odgovor američkog predsjednika Donalda Trumpa koji se u ponedjeljak, 16. ožujka, obrušio i na pojedine viđenije američke medije lijevog te centrističkog usmjerenja, optužujući ih da o tekućem ratu izvještavaju koordinirano s Iranom, šireći „Fake News“ priče generirane umjetnom inteligencijom (ujedno im prijeteći oduzimanjem dozvola za emitiranje, kako radi širenja „vijesti“ koje mu ne odgovaraju, tako i radi održavanja niza kritički intoniranih satiričnih talk-show emisija koje skoro svake večeri dodatno seciraju dnevne gluposti te neusklađenosti američkog državnog režima i stvarnosti).

Modaliteti blokade Hormuza

Jedna od Trumpovih objava na Truth Social

Ujedno, nastavlja se i blokada glavnine brodskog prometa kroz Hormuški tjesnac – gdje pojedini izvori spominju da je na obje strane tjesnaca ukupno blokirano i preko 400 velikih komercijalnih plovila raznih vrsta. No, dok se još prije nekoliko dana govorilo o potpunoj blokadi prometa, uz povremene iranske napade na plovila i tek pokoje plovilo koje bi gotovo potajice kliznulo kroz prolaz – zadnjih dana se i tu vidi određeno sređivanje situacije. S jedne strane, ovoga tjedna je vidljivo propalo nastojanje Trumpa da za otvaranje Hormuza, a možda i njegovo razminiranje, uz američke ratne brodove angažira i nekakva saveznička plovila. Njegov poziv saveznicima na stvarni, naknadni „timski rad“ u otvaranju prolaza, izrečen u subotu, 14. ožujka, idućih je dana naišao na odbijanje praktično svih prozvanih država. Sve to je do popodneva u utorak, 17. ožujka, dovelo i do novih Trumpovih objava na njegovoj društvenoj mreži Truth Social, gdje Trump naglašava kako se nitko od „NATO saveznika“ nije odazvao (iako su SAD, navodno, „trošile stotine milijardi USD godišnje za zaštitu tih istih država“). Zato sada Sjedinjene Države „više ne trebaju, ili žele, potporu NATO-država – a NITI NISMO NIKADA! Jednako tako ni Japana, Australije ili Južne Koreje“.

U srijedu, 18. ožujka, registrirao se prolaz desantne skupine oko nosača USS Tripoli kroz Molučki (Malajski) tjesnac, na putu iz Azije prema ratištu Irana, gdje bi trebali prispjeti oko srijede, 25. ožujka. Pri tome ostaje nejasno kako se zapravo planira koristiti njegovih oko 2.500 marinaca s opremom i vlastitom zrakoplovnom potporom. Dok su neki nagađali da bi ovo ljudstvo moglo pružiti potporu akciji specijalnih snaga za zarobljavanje iranskog nuklearnog materijala negdje u unutrašnjosti države, zadnjih se dana čulo i nagađanja o mogućoj okupaciji obalne zone Irana u području tjesnaca Hormuz (kao dio šire akcije otvaranja tog prolaza za međunarodni promet), ili možda i okupaciji iranskog otoka Harg na sjeveru Perzijskog zaljeva (gdje bi se onda tamošnje okupirane terminale za izvoz energenata koristilo u pregovorima oko otvaranja Hormuza).

Za to vrijeme ni Iran ne spava, te se bilježio intervju iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija za američku televizijsku kuću MS NOW u subotu, 14. ožujka – koji je tom prilikom naznačio da Hormuz uopće nije zatvoren, budući da njime mogu prolaziti brodovi država koje nisu neprijatelji Irana, dok se zapravo zatvara prolaz samo za plovila neprijatelja (onih koji napadaju, SAD-a i Izraela, ili su im saveznici). Ove su izjave otvorile prostor za parcijalne dogovore pojedinih država direktno s Iranom – da bi se idućih dana krenulo bilježiti i pojačani prolaz kroz tjesnac indijskih i kineskih brodova. Do utorka, 17. ožujka, bilježilo se i promjenu ruta takvih plovila (uglavnom na izlazu iz Perzijskog zaljeva), što je onda 18. ožujka bilo potvrđeno i od strane ugledne publikacije Lloyd‘s List. Naime, za taj dogovoreni prolaz više se ne koriste tamošnji standardni prometni koridori, već plovila dolaze bliže iranskoj obali, navodno se prijavljuju radiovezom, zatim prilaze bliže između iranskih otoka Kešm i Larak, da bi onda kroz iranske teritorijalne vode nastavili put prema Omanskom zaljevu i otvorenom oceanu. Time je zapravo potvrđena operativna kontrola Irana nad Hormuškim tjesnacem, a barem dijelom je otvoren i tamošnji prolaz te izvoz energenata (posebno iranskih) – ali sve na način koji malo znači za brojna u Zaljevu nagomilana međunarodna plovila iz zemalja bez posebno dobrih bilateralnih odnosa s Iranom (od toga oko 220 raznih tankera i 18 LNG-brodova).

Energetska infrastruktura regije na meti napada

Slično je završilo i pitanje izvođenja napada na energetsku infrastrukturu Irana i njemu susjednih država Perzijskog zaljeva. Kao prvo, u petak, 13. ožujka, bilježio se američki napad na vojne ciljeve na iranskom otoku Harg – na koje su iranski vojni izvori dan kasnije najavili odmazdu po energetskoj infrastrukturi (u punom ili djelomičnom vlasništvu američkih kompanija), uz poseban navod i Ujedinjenih Arapskih Emirata, iz kojih se navodno s dvije lokacije izvodili napadi višecijevnim raketnim sustavima HIMARS. Samo četiri dana kasnije, u srijedu, 18. ožujka, čitava je ta situacija dodatno eskalirala izraelskim izvođenjem napada na iransko pomorsko plinsko polje „Južni Pars“ te vezane rafinerijske komplekse u obalnom mjestu Asaluje (Asaluyeh) iranske regije Bušehr – gdje se proizvodi i prerađuje oko 75 posto iranskoga plina. Dok su još bjesnili požari na mjestima napada, moglo se čuti iranske objave o uzvratnim napadima – u kojima je pojedinačno bilo nabrojeno pet energetskih kompleksa: u Saudijskoj Arabiji (1) petrokemijski kompleks Sadara (Al-Jubail) na obalama Perzijskog zaljeva te (2) rafinerija SAMREF (Yanbu) na Crvenom moru (ne slučajno, ujedno i kompleksi blizu početne te završne točke naftovoda „Naftovod istok–zapad“ ili „Petroline“, kojim Saudijci zaobilaze Hormuz), u Kataru (3) kompleks Mesaieed (s Q-Chem pogonima američkog koncerna Chevron) i (4) plinska rafinerija Ras Laffan, te u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (5) plinski kompleks Al-Hosn.

Posljedice iranskog napada na rafineriju SAMREF

Dok se u idućim satima čulo o ispadanju iz pogona brojnih iranskih kapaciteta za proizvodnju struje iz plina, odmah je bio obustavljen izvoz struje za Irak (oko 3 GW), a spominje se i obustava transporta LNG-plina cjevovodima iz Irana za Tursku (oko 15 posto ukupne turske potrošnje). Ujedno, moglo se čuti i izjave iz Katara, čije se polje „Sjeverna kupola“ na Perzijskom zaljevu direktno nastavlja na iranska polja „Južni Pars“ – kako ti izraelski napadi predstavljaju „opasan i neodgovoran korak u aktualnoj vojnoj eskalaciji u regiji“. Ujedno je napomenuto i da „gađanje energetske infrastrukture predstavlja prijetnju globalnoj energetskoj sigurnosti, stanovništvu u regiji i njihovom okolišu“. Sve to istaknuto bilo je podcrtano samo koji sat kasnije, kada su se bilježili požari po iranskim napadima na katarsku plinsku rafineriju i LNG-terminale u Ras Laffanu (kompleks koji daje oko 25 posto globalnog LNG-a, navodno pretrpio teška oštećenja), pa onda i niz eksplozija oko Rijada te u naftnoj luci Al-Jubail i rafineriji Yanbu (nedaleko od rafinerije SAMREF kojoj se prijetilo) u Saudijskoj Arabiji. Ne treba posebno napominjati kako su tim povodom odmah skočile i cijene nafte i plina u Europi (barel nafte Brent je tijekom srijede, 18. ožujka, skakao od oko 104 do preko 111 USD, dok je plin skočio s 2,9470 na 3,2557 USD za MMBtu).

U očekivanju daljnjih vijesti o napadima na energetske ciljeve, moglo se zato čuti i nagađanja kako bi se uskoro na meti iranskih napada mogla naći i izraelska plinska polja na Mediteranu (recimo – „Leviathan“, „Tamar“, „Karish“, „Tanin“ i „Dalit“), kopneno naftno polje „Heletz“ ili infrastruktura i luka u Haifi. Ove potencijalne mete lako bi mogle biti izložene napadima s više strana, budući da se i libanonska organizacija Hezbollah u rat oko Irana uključila još tijekom ponedjeljka, 2. ožujka, dok se u srijedu, 18. ožujka, poslijepodne čulo i o njihovom napadu na plinska postrojenja kod izraelskog grada Aškelona (do sada najdalji doseg takvih napada u Izraelu). Zato i ne čude ustrajni te jaki izraelski zračni udari širom južnog Libanona i grada Beiruta (prvo po južnim dijelovima, a onda i po centru), da bi se onda postupno krenulo i u određene kopnene akcije. Kako izgleda, Izrael ondje sad priprema širenje već započetih manjih kopnenih upada u južni Libanon – koje se navodno želi proširiti sve do tamošnje rijeke Litani, obuhvaćajući time zonu od oko 10 do 15 posto ukupne površine Libanona. No Izrael zadnjih dana dodatno eskalira praktično sva svoja ratna djelovanja.

Ali Larijani

Osim već spomenutih napada na iranska energetska postrojenja, treba napomenuti i da su tijekom noći na utorak, 17. ožujka, uspješno bili pogubljeni Ali Larijani (bitan političar, diplomat i tajnik Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti Irana) te Gholamreza Soleimani (zapovjednik iranske milicije Basidž). Uz to, izraelski ministar obrane Israel Katz u srijedu, 18. ožujka, ujedno je objavio i izraelsko širenje kruga osoba pod prijetnjom posebnih zračnih napada u Iranu (sada svi iranski dužnosnici koje se uspije identificirati i locirati). Dakle, na pragu okončanja trećeg tjedna intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, rat se ne okončava nego izgleda još dodatno eskalira, kako u neposrednom susjedstvu Izraela, tako i u Iranu te širom Perzijskog zaljeva.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 19. ožujka 2026. pod nazivom “Iran je upravo ušao u petu fazu napada i vrlo je intrigantno kojih su pet lokacija noćas napali” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-udar-na-energetiku-cijene-nafte-i-plina-rastu-15690451

Nakon puna dva tjedna intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, zračno ratovanje nastavlja se punom parom, uz navodno preko 6.000 pogođenih iranskih ciljeva, uništenih preko 90 raznih plovila i oko 95 posto manje iranskih napada dronovima (na 13. ožujka navodno je ipak lansirano 28 raketa i 72 drona). No, usprkos američkim udarima po vojnim ciljevima (ne i naftnoj infrastrukturi) iranskog otoka Harg na sjevernom dijelu Perzijskog zaljeva – ključni Hormuški tjesnac i dalje je zatvoren za glavninu prometa. Kako izgleda, tako će i ostati još neko vrijeme. Iako je njegovo zatvaranje bilo lako predvidivo, izgleda da su u Bijeloj kući mislili da do toga neće doći – ili barem tako ispada prema pisanju velikih američkih medija s početka ovoga tjedna.

Po njima, još 18. veljače, dakle 10 dana prije početka intervencije, od američkog ministra energetike Chrisa Wighta moglo se čuti kako njega ne brine zaustavljanje izvoza roba s Bliskog istoka ni time uzrokovani poremećaji na svjetskim tržištima. Za sve promjene očekivalo se da budu kratkotrajne, bez obzira na egzistencijalnu prirodu prijetnje koju su SAD i Izrael usmjerili prema Teheranu i tamošnjim vlastima. Iako je do iranskog proglašenja obustave prometa Hormuzom došlo tijekom prvog dana rata, za provedbu ove odluke trebalo je nekoliko dana. Za to vrijeme, razvoj očekivanja američkih gospodarstvenika dobro su odražavale i javno objavljene procjene analitičke kuće Goldman Sachs Research – koja je u srijedu 4. ožujka još očekivala otvaranje Hormuza i oporavak prometa unutar 5 dana, da bi do ponedjeljka 9. ožujka tu procjenu odgodila na 10 dana (paralelno sa skokom cijena nafte po otvaranju trgovanja početkom novog tjedna). U srijedu 11. ožujka (nakon neuspješne kampanje Donalda Trumpa za smirivanje tržišta) njihove su procjene završile na 21 danu vrlo slabog prometa, te onda oporavku nakon 30 dana. Ovi su navodi posebno zanimljivi ako istodobno vidimo i procjene kako bi svaki daljnji dan izostanka prometa Hormuzom mogao dizati cijenu nafte za 3 do 5 USD, dok bi se znatno veća kolebanja mogla bilježiti ako bi pojedinih dana bilo i štete na regionalnoj mreži naftovoda, rafinerija i raznih drugih bitnih energetskih objekata.

U svemu tome gotovo je nezapaženo prošlo i veliko međunarodno otpuštanje nafte iz strateških rezervi niza država, najavljeno u rano jutro ponedjeljka 9. ožujka, da bi onda stvarno bilo objavljeno u srijedu 11. ožujka. Međunarodna agencija za energiju (International Energy Agency – IEA), organizacija 32 države uspostavljena 1974. u Parizu, tom je prilikom objavila do sada u svojoj povijesti najveće otpuštanje nafte iz rezervi, oko 400 milijuna barela, ne bi li se time olakšala kriza nastala zastojem izvoza iz Perzijskog zaljeva. Kako izgleda, ovo će otpuštanje započeti najranije idućeg tjedna i onda trajati i do 120 dana, vjerojatno dodajući na tržišta 2 do 3 milijuna barela dnevno. Napomenimo kako za sada izgleda da je od ukupne cifre oko 172 milijuna barela došlo iz strateških zaliha SAD-a, iako je sam Donald Trump višekratno kritizirao svog prethodnika Bidena koji je slično otpuštao zalihe 2022. godine. Ovaj je potez spustio međunarodnu cijenu nafte s gotovo 120 USD za barel, koliko je skokovito dostignuto početkom tjedna, na ispod 80 USD – odakle se onda cijena idućih dana krenula postupno opet penjati prema 100 USD za barel radi spektakularnih iranskih napada na tankere u Zaljevu.

Nažalost, činjenica da su se Sjedinjene Države u intervenciju u Iranu upustile tek s polovično popunjenim strateškim zalihama nafte (s oko 415 milijuna barela, odnosno oko 59 posto skladišnog kapaciteta) samo je još jedan od dokaza koliko se neozbiljno shvatila čitava situacija oko Irana te kriza koju je pokrenula intervencija SAD-a i Izraela. Naravno, te će zalihe uskoro biti gotovo prepolovljene, što će onda samo dodatno podcrtati potrebu za ponovnim otvaranjem Hormuza. Dodatni dokazi za ovu tvrdnju o lošim prethodnim pripremama SAD-a za intervenciju jasno su vidljivi i u činjenici da se prije početka vojnih operacija nije evakuiralo američke državljane iz regije – pa je evakuacija čak formalno započela u ponedjeljak 2. ožujka (da bi se idućih dana pokazalo koliko je to teško provedivo uz zastoj tamošnjeg zračnog prometa) – dok se istodobno pokrenula i hitna evakuacija niza američkih diplomatskih predstavništava u regiji. Naime, dok su jedino veleposlanstva u Izraelu i Libanonu na vrijeme provela smanjivanje nekritično bitnog osoblja, iz država Perzijskog zaljeva to se krenulo raditi kasnije, pod vatrom iranskih raketa i kamikaza-dronova. Točnije, te su aktivnosti pokrenute nakon pogodaka u američko veleposlanstvo u Kuvajtu i Rijadu u Saudijskoj Arabiji, te onda i na konzulat u Dubaiju, sve 3. ožujka, dok su se u petak 13. ožujka bilježile i štete u okviru američkog veleposlanstva u Bagdadu (raketa u heliport, pogodak u radom na krovu).

Nije bitno drugačije bilo ni po pitanju pripreme za intervenciju zaliha raznog specijaliziranog streljiva – gdje je administracija predsjednika Trumpa tek u petak 6. ožujka pod hitno organizirala sastanak sa sedam glavnih igrača američke vojne industrije (RTX, Lockheed Martin, Boeing, Northrop Grumman, BAE Systems, L3Harris Missile Solutions i Honeywell Aerospace) – ne bi li se ugovorilo „učetverostručenje proizvodnje ‘ekstremno posebne klase‘ naoružanja, u kojoj želimo postići, što je brže moguće, najviše razine kvantitete“. Naravno, da bi se ti planovi ostvarili, tek bi trebalo u Kongresu, za vojni proračun, donijeti i dodatnu odluku o izdvajanju barem 50 milijardi USD – za što će u aktualnoj političkoj situaciji biti itekako teško prikupiti potrebnu većinu glasova. Jednako tako, prije operacije se o točnijim planovima aktivnosti nije obavijestilo ni većinu saveznika – barem ne detaljno. Tako su zemlje Perzijskog zaljeva ostale pod dojmom da će im SAD pomoći u obrani od potencijalnih iranskih odmazdi (koje već duže od dva tjedna uvelike odbijaju vlastitim skupim protuzračnim kapacitetima), dok je Velika Britanija početno pomagala SAD-u u koncentriranju snaga za intervenciju (RAF Lakenheath i RAF Mildenhall, te zračna luka Prestwick u Škotskoj) – da bi onda prije početka same intervencije ipak početno uskratila korištenje svojih pojedinih baza za napad. Nakon prvih iranskih protuudara širom država zapadne strane Zaljeva, UK se 1. ožujka predomislio i ipak odobrio Sjedinjenim Državama korištenje RAF-a Fairford u UK (jedina europska baza za američke teške bombardere) i otočja Diego Garcia u Indijskom oceanu – ali samo za „defanzivne aktivnosti“.

Mogući protuotrovi za blokadu Hormuza

Nakon što je jednom Hormuz završio uvelike blokiran, postupno se moglo uočiti da posljedice tog poteza ipak dolaze do svijesti i vodstvu SAD-a, s posebnim naglaskom na predsjednika Donalda Trumpa. Od njega se na društvenoj mreži Truth Social do sredine ovog tjedna prvenstveno moglo čuti razne pohvale „totalnom uništenju terorističkog režima u Iranu, vojnog, ekonomskog i drugog“ koje, po njemu, mediji nisu priznavali. Ipak, do kraja petka 13. ožujka i ondje je zavladala opsjednutost Hormuzom – prvo kroz kasnovečernju objavu da su SAD „totalno zbrisale svaki vojni cilj na iranskom krunskom dijamantu, otoku Harg“ (najvećem od ukupno šest iranskih terminala, s 55 tankova i pripadajućom infrastrukturom, koja je i nakon udara krcala dva tankera), gdje se poštedu od uništenja tamošnjih naftnih kompleksa uvjetovalo iranskim otvaranjem tjesnaca Hormuz. No, nakon što Iran nije pokazao ni najmanju volju da popusti, u subotu 14. ožujka uslijedio je prvo niz Trumpovih objava o „totalnoj pobjedi nad Iranom, koji bi pregovarao“ (što je opovrgnuto), a onda i „smrti Irana i njihovih planova“ – sve uz prigovore izvještavanju raznih američkih medija – da bi tijekom subote 14. ožujka u javnost izronila i nova američka ideja.

Prema Trumpu, u Hormuz bi svoje brodove trebale poslati brojne države pogođene zatvaranjem ovog tjesnaca (s posebnim spomenom Kine, Francuske, Japana, Južne Koreje, UK-a i drugih), dok bi im u tome pomogle SAD, koje su ionako „uništile 100 posto iranskih vojnih sposobnosti, iako im je i dalje lako poslati dron ili dva, postaviti minu, ili ispaliti raketu kratkog dometa kraj ili unutar ovog plovnog puta“. Dakle, kao i za sve drugo, posao je kompletno obavljen, ali se traži netko drugi da ipak dođe i sve dovrši – baš kako se prvih dana očekivala pobuna iranskog stanovništva, a onda nagađalo o kopnenoj intervenciji bilo iračkih Kurda, Azerbajdžanaca ili naroda Balučija koji žive na granici s Pakistanom. Naravno, sve je to još teoretski moguće, pa zato Izrael zadnjih dana i pojačano iz zraka gađa objekte iranske policije, Revolucionarne garde i milicije Basidži – no znakovito je da se samo četiri sata po prvoj objavi ova ideja premetnula u Trumpov poziv da se „zemlje svijeta koje primaju naftu iz Hormuškog tjesnaca – moraju pobrinuti za ovaj prolaz“, uz „VELIKU“ američku pomoć. Po Donaldu Trumpu, na 15. dan rata u Iranu, SAD bi se koordinirale s tim stranim državama, napominjući da „ovo je oduvijek trebao biti timski napor, a sada će i biti – njime ćemo zajedno privesti Svijet skladu, sigurnosti i vječnome miru“. Osim što se tu zaboravlja da međunarodni morski promet uvelike ovisi o percepciji rizika i s time vezanim premijama osiguranja (a ne o broju brodova ili konkretnim vojnim naporima), tu nažalost izgleda i da opet nije bilo ozbiljnih konzultacija sa saveznicima. Zato ne čude ni današnje izjave iz Francuske da će njihov sastav oko nosača Charles de Gaulle, koji je u Mediteran ušao 6. ožujka te do Krete stigao 9. ožujka, navodno ipak ostati na istočnom Sredozemlju – dok izgleda kako i Velika Britanija svog razarača sa specijaliziranim protuzračnim oružjima HMS Dragon (D35) misli nadalje zadržati kod Cipra.

Dok Sjedinjene Države prema području Perzijskog zaljeva navodno šalju barem jednu borbenu skupinu američkih marinaca (desantni nosač USS Tripoli (LHA-7), USS San Diego (LPD-22) i USS New Orleans (LPD-18) kao borbenu cjelinu), a možda i ponešto dodatnih padobranaca ili marinaca – treba se posebno osvrnuti na postupno aktiviranje i nekoliko naftovoda koji naftu iz Zaljeva vode prema svijetu mimo Hormuza. Prvo i osnovno, tu se spominje saudijski „Naftovod istok–zapad“ ili „Petroline“, dovršen 1982. godine, koji do 7 milijuna barela nafte može prebaciti od naftnih polja Abqaiq nedaleko od Bahreina i Katara, zapadno do terminala Yanbu na Crvenom moru. Dok takva trasa doduše zaobilazi Hormuz, da bi do nje došli „vrlo veliki tankeri“ (VLCC) i „ultra-veliki tankeri“ (ULCC) oni moraju dva puta (prvo prazni, a onda i puni) proći pokraj obala Jemena, gdje su tamošnji Hutisti već objavili da se pridružuju Iranu u njegovoj obrani i ratu. Dakle, iako takvo aktiviranje prijenosnog pravca pomaže u nestašici nafte, tek treba vidjeti hoće li se ondje moći koristiti spomenuti veliki tankeri ili će stvar ostati ograničena na manje brodove (Suez-max) i prijevoz prema sjeveru i Mediteranu.

Kao drugo, slična je situacija i s „Abu Dhabi naftovodom za sirovu naftu“ (ADCOP), poznatim i kao naftovod „Habshan–Fujairah“, dugim 380 kilometara, kojim se do 1,8 milijuna barela dnevno može prebaciti iz naftnih polja Ujedinjenih Arapskih Emirata u Perzijskom zaljevu prema kompleksu luke Fujairah u Omanskom zaljevu, oko 150 km južno od Hormuza. Pri tome, sama luka u kojoj ova trasa završava ima skladišne kapacitete od oko 18 milijuna kubičnih metara, gdje uz naftu sprema i njezine rafinirane proizvode (najveća komercijalna skladišta na Bliskom istoku te ujedno i najveća regionalna luka za opskrbu brodova gorivom – sa 7,4 milijuna kubika brodskih goriva prodanih u 2025. godini, četvrta takva luka na svijetu). Imajući sve to u vidu, nije nejasno zašto su se baš ondje bilježili napadi iranskih dronova u ranim satima subote 14. ožujka, što je onda dovelo i do prekida rada ovog globalno bitnog infrastrukturnog kompleksa. Konačno, kao treće, među naftnim opskrbnim pravcima koji zaobilaze Hormuz treba spomenuti i naftovod koji sa sjevera Iraka ide u Tursku – naftovod „Kirkuk–Ceyhan“ ili „Iraq–Turkey“ (ITP), dug oko 970 kilometara. Iako je ovaj transportni sustav nominalnog kapaciteta oko 1,6 milijuna barela dnevno, zbog lošeg stanja i manjka održavanja navodi se praktični kapacitet od tek oko 300.000 barela dnevno. Naravno, to bi se možda i moglo popraviti kada bi bilo sloge između Turske, iračkih Kurda i središnjih iračkih vlasti u Bagdadu – ali do sada to nije bio slučaj i stanje se teško da će promijeniti u kratkom roku.

Dakle, ukupno se na temu naftovoda koji zaobilaze Hormuz spominje velika linija kroz Saudijsku Arabiju, koja bi se lako mogla naći pod napadom Iranu sklonih Hutista iz Jemena, zatim naftovod kroz Ujedinjene Arapske Emirate koji je već danas osvanuo pod napadom samog Irana, te naftovod kroz sjever Iraka koji nikako da nadraste lokalna neprijateljstva. Sve to skoro pa jamči da će pitanje sudbine Hormuškog tjesnaca, te njegova otvaranja za promet bilo kojim sredstvima, i nadalje ostati glavnom temom po pitanju rata u Iranu – svidjelo se to Donaldu Trumpu ili ne (na opću žalost širokog kruga korisnika tamošnje nafte, plina, sumpora ili raznih drugih globalno važnih izvoznih proizvoda).

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 15. ožujka 2026. pod nazivom “Otkriveni brojni strateški propusti SAD-a, Trump ima novu ideju: Naravno, traži pomoć drugih država” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-nafta-poskupljuje-slabosti-americkog-planiranja-15689103