Srijeda, 8. srpnja, ne samo da predstavlja 131. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, već je i ukupno 92. dan primirja, koje je 15. lipnja bilo dodatno kodificirano „Memorandumom o razumijevanju“ između Sjedinjenih Država i Irana. No, kako smo to razložili već u prvim danima po objavi sklapanja ovog (zapravo pravno neobvezujućeg) dokumenta, dosadašnjih 24 dana njegova važenja samo su dodatno istaknula probleme koji su obilježili već i njegovo samo sklapanje.

Trumpova potraga za iluzornom pobjedom

Kao prvo, sasvim je jasno da je Donald Trump trebao bilo koju vrstu pobjede u Iranu, makar ona bila i potpuno iluzorna. Ako ništa drugo, to se moglo čuti i iz njegovih usta na konferenciji za tisak održanoj na kraju G7 summita u francuskom mjestu Évian-les-Bains nedaleko od švicarske granice i Ženeve, u srijedu 17. lipnja. Trump je tada rekao da se u dogovor s Iranom krenulo „radije nego u veliku depresiju, radije nego da vaš omiljeni predsjednik bude Herbert Hoover, što nikad nisam želio biti“. Herbert Hoover je, naime, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih svijet uveo u Veliku krizu, prvenstveno — prema Trumpu — „dizanjem poreza i kamata“ (uz uvođenje i niza dodatnih carina). Umjesto da se „samo nastavilo bombardirati ih, dođavola!“, ovaj početak dogovaranja otvorio je — prema Trumpu — put za obnovu dnevnog pomorskog prometa vrijednog „petsto, šesto ili sedamsto milijuna dolara“.

Uz to, kako je po pitanju nafte naglasio Donald Trump: „Mi ostajemo bez zaliha za oko četiri tjedna. Ima tih rezervi širom svijeta, i nama bi one stvarno istekle. I došlo bi vrijeme kada ih se ne bi moglo dobiti, a onda biste vidjeli rusvaj“. Time je zapravo javno postavio rok otprilike do 20. srpnja, što odgovara i brojnim tvrdnjama stručnjaka iz naftne industrije. Navodno je to saznanje za Trumpa bilo jedan od rezultata posebnog briefinga o ekonomiji kojeg je imao na rođendan, u nedjelju 14. lipnja, no ipak je njegova iskrenost u javnom izričaju bila neočekivana.

Usprkos činjenici da do formalnog ukidanja američke vanjske blokade prometa kroz Hormuz nije došlo sve do 19. lipnja, već se od objave usuglašavanja „Memoranduma o razumijevanju“ 15. lipnja mogao bilježiti pojačani brodski promet kroz Hormuz — usprkos razmjeni borbenih djelovanja 16. i 17. lipnja. Taj je trend dodatno pojačan od 21. lipnja, kada su SAD objavile privremeno ukidanje naftnih sankcija prema Iranu — što je onda nebu pod oblake vinulo iranski pomorski izvoz. Dok se do utorka, 7. srpnja, procjenjivalo da je Iran tako nanovo otvorenim pomorskim putem uspio izvesti ukupno oko 60 milijuna barela sirove nafte, jučer su spomenute sankcije ponovno uvele Sjedinjene Države, i to putem Ureda za kontrolu strane imovine (OFAC). Iran je to odmah protumačio kao novo i posebno teško kršenje „Memoranduma o razumijevanju“, konkretno njegova članka 10. U njemu se kaže da SAD po potpisivanju Memoranduma na sebe preuzimaju obvezu da (do konačnog ukidanja sankcija) putem Ministarstva financija izdaju privremene dozvole za izvoz iranske nafte, derivata i proizvoda, kao i svih pripadajućih usluga (uključujući bankarske, osiguranje, transport) — što je onda i bilo ostvareno od 21. lipnja pa sve do jučer.

Pregovori na milost i nemilost

Kao drugo, čitav je ovaj dokument — a onda i stanje rata, primirja ili mira između SAD-a i Irana — zapravo neprekidno stavljen na milost promjenjive volje Donalda Trumpa. To se vidjelo već u vrijeme njegova zaključenja, koje je u Washingtonu na početku valjda izgledalo kao manje bitan tehnički korak. Za njega nije bio problem da se objavi krajem nedjelje, 14. lipnja (na Trumpov 80. rođendan), ali da bude potpisan u petak, 19. lipnja, od strane potpredsjednika J. D.-a Vancea — kojemu je u zaslugu stavljeno i njegovo usuglašavanje s Irancima. Ipak, kako su već i prve reakcije na ovu objavu bile spektakularne, Trump je očigledno ocijenio da takvu priliku za samohvalu ne treba prepustiti potpredsjedniku. Nakon nekoliko vijesti o digitalnim potpisima, i sam je fizički potpisao dokument 17. lipnja u Parizu — nakon G7 summita u Évian-les-Bainsu, tijekom večere s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom u palači Versailles. Naravno, time je onda otpalo već najavljeno potpisivanje 19. lipnja u Ženevi, a onda i tamošnji brzi nastavak razgovora SAD-a i Irana.

Dvor iranskog šaha Abbasa II sredinom 17. stoljeća

Usprkos kasnijem nastavku pregovora (prvo 21. i 22. lipnja između J. D.-a Vancea te iranskog predsjednika parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa, uz katarsko i pakistansko posredovanje u Švicarskoj, te onda još 30. lipnja i 1. srpnja u Dohi, na razini Steven Witkoff/Jared Kushner za SAD i zamjenik ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi za Iran), čitava se tematika pregovora s Iranom zadnjih tjedana svela na pitanje protočnosti Hormuškog tjesnaca. Podsjetimo, Trump je Iran pritom opisao kao „u jednom pogledu primitivnu kulturu, ali i genijalnu primitivnu kulturu“. Pritom je sasvim u pozadini ostalo provođenje razgovora o ostalim temama (s posebnim naglaskom na iranski nuklearni program), koje bi trebale biti usuglašene tijekom ukupno 60 dana daljnjih pregovora. Taj rok ističe 15. kolovoza, a onda može biti produžen za mjesec dana — iako je Trump u više navrata javno govorio da, ako se dogovor ne postigne u 60 dana, „to je sasvim OK i mi ćemo se vratiti na bombardiranje“, što Trump navodno „ne bi želio napraviti, jer nije dobro, ali bi moglo biti nužno“. Ipak, iz katarskih se izvora moglo čuti da se nastavak razgovora očekuje iza 10. srpnja, kada završe protokoli pogreba pokojnog iranskog vrhovnog vođe Alija Khameneija, koji su započeli u petak, 3. srpnja, i traju do četvrtka, 9. srpnja.

Američkim paralelizmom do promjene ugovorenih sadržaja

Tekst “Memoranduma o razumijevanju” potpisanog od SAD i Irana

Uz svu tu proizvoljnost, jednako je tako i primjena ovog sadržajno kratkog dokumenta ostala visjeti u zraku, budući da se njegov ne previše precizan tekst — kojeg su iranski izvori objavili već 15. lipnja, a američki mediji tek 18. lipnja — zapravo nastavio primjenjivati izuzetno jednostrano, odnosno kako komu odgovara u pojedinom trenutku. Posebna je tu neugodnost proizlazila iz činjenice da su Sjedinjene Države sklopljeni Memorandum zapravo uzele više kao neobvezujući okvir za postupno ostvarenje svojih prvotnih ratnih interesa. S druge strane, Iran se do danas njegovih pojedinih riječi (koje su u tekst uspjeli ubaciti uz privolu američke strane) drži doslovno, pa i uz dodatna široka sadržajna tumačenja u svoju korist. Američka „neobaveznost“ se tu naglašeno vidi u postupnom faktičnom modificiranju sadržaja mimo teksta dokumenta, kroz uspostavu najmanje dvaju sustava — faktično paralelnih, a sadržajno suprotnih slovu članaka „Memoranduma o razumijevanju“.

Alternativni koridori

Prvi primjer ovakvog američkog paralelizma predstavlja legaliziranje (a onda i otvoreno promoviranje) tranzitnog koridora kroz Hormuz mimo onog sjevernog, pod „iranskom upravom“. Nakon što je Ratna mornarica SAD-a navodno i dulje pojedine brodove provodila kroz put uz same obale Omana u Hormuzu, taj je put 23. lipnja ozakonila Međunarodna pomorska organizacija (IMO) pod okriljem UN-a, u okviru neuspjelog pokušaja masovne evakuacije tada oko 11.000 pomoraca mjesecima zarobljenih na brodovima blokiranim u Perzijskom zaljevu. Korištenje ove prometne rute kroz Hormuz u Iranu se smatra izričitim kršenjem članka 5 „Memoranduma o razumijevanju“. Brodovi na toj ruti do sada su barem u dva navrata bili izloženi iranskim napadima, što je onda bilo praćeno nastavkom američkog doživljaja pojma primirja na Bliskom istoku, odnosno s Iranom, kao situacije da se „puca, ali u ponešto umjerenijoj količini“ (prema Trumpovu opisu od 3. lipnja). Taj se „aktivni“ pristup vojnim djelovanjima u vrijeme primirja dobro vidio u nekoliko navrata tijekom zadnjih tjedana.

Prvi je put to bilo u petak, 26. lipnja, na što su SAD odgovorile rano u subotu, 27. lipnja, udarima po izvidničkoj opremi na južnim obalama Irana — da bi onda iranski odgovor po ciljevima u Kuvajtu i Bahreinu doveo do dodatnih američkih borbenih djelovanja u nedjelju, 28. lipnja. Naravno, kao i više puta ranije, kriza je okončana u kasnim večernjim satima te nedjelje, prije otvaranja američkih burzi — što do novih porasta cijena nafte nije dovelo odmah, nego tek iza četvrtka, 2. srpnja, kada je postalo jasno da se otežu i te nedjelje najavljeni dodatni pregovori SAD-a i Irana. Slična situacija opet se bilježila i u utorak, 7. srpnja, kada se čulo za iranske napade na barem tri broda: prvo LNG-tanker „Al Rekayyat“ iz Katara, a onda još dva tankera, „Wedyan“ iz Saudijske Arabije i „Cyprus Prosperity“ iz UAE, uz sumnje na još dva dodatna neimenovana broda. To je odmah dovelo do promjene smjera kretanja niza drugih plovila iz ove „omanske“ rute prema onoj „iranskoj“.

Na ovaj iranski potez su krajem utorka, 7. srpnja, Sjedinjene Države odgovorile udarima po Bandar Abbasu, Siriku i otoku Qeshm — s naglaskom da je taj odgovor bio nekoliko puta jači od onog krajem lipnja („kažnjavajući udari, a ne proporcionalni“), iako se opet spominjao sličan opseg meta (protuzračni sustavi i rakete zrak-zemlja, oprema za obalno osmatranje, protubrodske krstareće rakete i lanseri bespilotnih letjelica). Dok su SAD — prema CENTCOM-u — gađale preko 80 pojedinačnih ciljeva (među njima i ponešto na iranskom otoku Harg, u luci Deyr i širom provincije Bushehr te otoka Qeshm), iranski je uzvrat navodno obuhvatio 85 ciljeva u Kuvajtu i Bahreinu. To bi moglo potaknuti dodatnu rundu američkih borbenih djelovanja po Iranu tijekom ovog i nadolazećih dana, a prema Trumpovim riječima iz Ankare — možda i općeniti prekid primirja te ponovnu uspostavu američke vanjske blokade Hormuza.

Libanonski čvor i trilateralni okvir

Drugi primjer uspostave spomenutog američkog paralelizma predstavlja pitanje primirja u Libanonu — koje bi na prvi pogled trebalo biti obuhvaćeno člankom 1 „Memoranduma o razumijevanju“, iako taj dokument u svom stvaranju nije obuhvatio Izrael koji u Libanonu aktivno ratuje. Dok se prvih dana djelovanja Memoranduma još raspravljalo o njegovu utjecaju na Izrael (što su izrijekom odbijali brojni izraelski dužnosnici) — stvar se bitno zakomplicirala u petak, 26. lipnja, kada je u Washingtonu bio sklopljen „Trilateralni okvir“ između Izraela i Libanona, uz američko posredovanje. Njegovih 14 točaka tretira pitanje Libanona odvojeno od dotadašnjih sporazuma SAD-a i Irana, što u Teheranu također smatraju izričitim kršenjem članka 1 „Memoranduma o razumijevanju“. Taj članak, naime, govori o „trenutnoj i trajnoj obustavi vojnih operacija na svim frontama, uključujući u Libanonu“, te o osiguranju „teritorijalnog integriteta i suvereniteta Libanona“ — da bi se onda mir u Libanonu fiksirao i unutar okvira konačnog mirovnog sporazuma SAD-a i Irana, kojeg tek treba postići.

Brodski promet kroz Hormuz

Ukupno gledano, od 18. lipnja pa do sredine ovoga tjedna moglo se govoriti o prolazu kroz Hormuz oko 15 tankera dnevno (u oba pravca), što iznosi oko 29 posto predratnoga prometa. U svjetlu takvih podataka dosta neuvjerljivo zvuče i opravdanja iz Sjedinjenih Država s kraja lipnja da je brodski promet kroz Hormuz stvarno prilično opao, ali da većinu izostanaka ne čine tankeri već druge vrste teretnih plovila. Ipak, tu bitnu tematiku treba pogledati detaljnije.

Prolazi početkom primjene “Memoranduma o razumijevanju”

Konkretno, nakon iznimno malo prolazaka kroz Hormuz 14. lipnja (ispod 10 prolaza u oba smjera), već se 15. bilježilo 12 prolaza (6 ulaza i 6 izlaza), da bi 16. lipnja došlo do ozbiljnog porasta (8 izlaza, posebno prema Kini, i 16 ulaza, gdje se posebno hvalio strateški bitan rast ulaza brodova, iako izgleda pretežito prema Iranu). U srijedu, 17. lipnja, spominjalo se ukupno 26 prolaza (13 ulaza i 13 izlaza), pretežito „iranskom rutom“, uz naznake iranskog doziranja ukupnih prolaza. Uz slične prolazne rezultate se u četvrtak, 18. lipnja, čulo za pad ulazaka (ukupno 7, nasuprot 19 izlazaka), da bi sa službenim ukidanjem američke vanjske blokade Hormuza promet 19. lipnja bilježio 23 prolaza (11 izlazaka i 12 ulazaka). Dana 20. lipnja zabilježena su još 32 prolaza (17 ulazaka i 15 izlazaka, od toga ukupno 11 tankera — 6 ulazaka i 5 izlazaka). Privremeno iransko zatvaranje Hormuza radi izraelskih djelovanja u Libanonu utjecalo je na prolaz uglavnom plovila povezanih s Iranom, pa je 21. lipnja brojalo ukupno 20 prolazaka (10 ulazaka i 10 izlazaka, od toga 4 tankera, 2 u ulasku i 2 u izlasku). Nakon okončanja problema, 22. lipnja je bilježio ozbiljniji rast prometa — 20 ulazaka i 16 izlazaka, od čega oko trećinu s isključenim AIS sustavom, te dvije trećine s omogućenom identifikacijom brodova.

Drugi tjedan djelovanja „Memoranduma o razumijevanju“ donio je 23. lipnja ukupno 25 prolaza (12 ulazaka, od toga 4 tankera, i još 13 izlazaka), da bi 24. lipnja bila zabilježena čak 62 prolaza (21 ulazak i 41 izlazak). Pritom je od desetak tankera na ulazu većina išla „iranskom rutom“, a tek poneki uz obale Omana, gdje se bilježio bitno aktivniji izlaz iz Zaljeva — što je onda i potaknulo Iran na vojno suzbijanje takvoga prometa. Zato se u četvrtak, 25. lipnja, još bilježilo ukupno 54 prolaza (9 tankera na ulazu, i to 6 „iranskom rutom“ i 3 uz obale Omana), da bi početak vojnih djelovanja u petak, 26. lipnja, uz ukupno 40 prolaza (28 izlaza i 12 ulaza) ipak bitno oslabio promet „omanskom rutom“ — zabilježen je bio i prolaz tek 7 tankera (4 „iranskom rutom“ i 3 pod američkom mornaričkom pratnjom na „omanskoj ruti“) te brojna okretanja u plovidbi. Subota, 27. lipnja, bilježila je ukupno 39 prolaza — od toga 17 izlaza i 22 ulaza, pri čemu je bilo 11 tankera (6 „omanskom rutom“ i još 5 „iranskom rutom“, koju zbog sankcija Iranu ne mogu koristiti europska plovila) — te ponovna američka mornarička eskortiranja „omanskom rutom“ i u nedjelju, 28. lipnja (ukupno 44 prolaza, od toga 20 izlaza i 24 ulaza u Zaljev, od toga ukupno 8 tankera, podjednako rutama uz obale Irana i Omana).

U ponedjeljak, 29. lipnja, zabilježeno je ukupno 39 prolaza (23 izlaza te 16 ulaza, od toga 3 VLCC tankera „omanskom rutom“). Utorak, 30. lipnja, donio je 34 prolaza (15 izlaza i 19 ulaza, od toga 10 raznih tankera, 6 „iranskom rutom“ te još 3 uz obale Omana) — iako se od američkog potpredsjednika J. D.-a Vancea 1. srpnja moglo čuti kako je svrha čitavog Memoranduma i s njime vezanog jačanja prometa kroz Hormuz tek „ponovna popuna svjetske naftne ekonomije, nadopuna ponešto zaliha — da bi se onda vidjelo gdje smo i kako stojimo“, dakle — sve privremeno. Mjesec srpanj je započeo prolazom ukupno 43 plovila (19 izlaza i 24 ulaska u Zaljev, od toga 13 tankera, i to 5 „iranskom rutom“ i čak 8 uz obale Omana, od toga 5 VLCC tankera pod američkom pratnjom) — da bi se u četvrtak, 2. srpnja, bilježio ulazak 11 tankera: 6 „iranskom rutom“ i 5 uz obale Omana (od toga 4 VLCC pod američkom vojnom pratnjom). Petak, 3. srpnja, opet je donio jačanje tankerskog prometa (14 tankera je ulazilo u Zaljev, od toga njih 8 „iranskom rutom“ i 6 uz obale Omana, od toga 3 VLCC pod pratnjom američke Ratne mornarice), a kako izgleda — iranski državni sprovod pokojnog vrhovnog vođe trebao je biti iskorišten za novo jačanje prometa „omanskom rutom“ kroz Hormuz. To je dovelo i do pojačane prisutnosti flotila iranskih vojnih brodica, pa dok se tijekom 4. i 5. srpnja moglo čuti za ukupno 78 prolaza (32 izlaza i 46 ulaza), od toga je 4. srpnja bilo spomena ulaza tek 6 tankera (sve „iranskom rutom“), a onda 5. srpnja i ulazak još 9 tankera (2 „iranskom rutom“, a još 7 uz obale Omana, od toga 3 VLCC uz američku pratnju).

Iako su već do tada opet započela borbena djelovanja u zoni Hormuza, u ponedjeljak, 6. srpnja, spominjalo se ukupno 45 prolaza (27 izlaza i 18 ulaza kroz Hormuz, od toga 7 tankera, i to 5 „iranskom rutom“ i 2 uz obale Omana, od čega jedan pod američkom pratnjom). Budući da se do 7. srpnja čulo i o organiziranju pojedinih izlaznih konvoja kroz Hormuz „omanskom rutom“, ne čudi da je to onda dovelo i do ponovljenih iranskih vojnih djelovanja protiv takvih plovila — te onda i do brojnih okretanja u plovidbi temeljem procjena konkretnog bitnije povećanog rizika, uz ukupno 41 prolaz kroz Hormuz, od toga ulazak barem 4 tankera u Zaljev (po 2 „iranskom“ i „omanskom“ rutom).

Utjecaj aktualne faze primirja na naftna pitanja

Što se tiče konkretnih učinaka spomenutog „Memoranduma o razumijevanju“, oni su bili faktično impresivni, iako je zapravo ostalo visjeti u zraku ikakvo pravo primirje temeljem njegova sadržaja. Kako se zadnjih tjedana višestruko hvalio američki predsjednik Donald Trump, WTI nafta je prvo cjenovno pala oko 5 posto (s 84,3 na oko 80 USD za barel), a Brent nafta oko 4,5 posto (s 86,7 na ispod 82,9 USD za barel), da bi se onda taj pad nastavio do četvrtka, 2. srpnja — kada je WTI nafta dostigla 67,15 USD, a Brent nafta 70,28 USD za barel. No, od tada se bilježi ponovno polagano poskupljivanje, dodatno pojačano i novim incidentima u Hormuzu u utorak, 7. srpnja, te onda i već spomenutim vezanim američkim ukidanjem 21. lipnja uvedenih suspenzija na ograničenja „proizvodnje, isporuke i prodaje“ sirove nafte te naftnih proizvoda iranskog podrijetla. Konkretno, do srijede, 8. srpnja, WTI nafta je ponovno dosegla 72,48 USD za barel, dok je Brent nafta bilježila 76,2 USD za barel — uz nejasnu perspektivu daljnjeg kretanja tih cijena.

Usprkos spomenutom padu cijena nafte na terminskim tržištima, cijena goriva u Sjedinjenim Američkim Državama nije ispunila očekivanja Donalda Trumpa i strmoglavila se istim ili sličnim ritmom. Dok se prosječna cijena benzina u SAD-u prije otpočinjanja intervencije u Iranu bilježila na 2,98 USD po galonu, maksimum cijena je bio registriran krajem svibnja s oko 4,55 USD po galonu. Ta je cijena krenula padati da bi se, po objavi sklapanja „Memoranduma o razumijevanju“, spustila ispod psihološke granice od 4 USD za galon. Iako se već 15. lipnja bilježilo prosječno 3,997 USD za galon, do 7. srpnja su te cijene pale tek do 3,79 USD za galon — dakle, niti približno kao cijene nafte. To je zadnjih tjedana u više navrata potaklo i samog Donalda Trumpa da naftne kompanije i vlasnike benzinskih crpki optuži za manipuliranje tim cijenama, koje se u SAD-u općenito drže posebno bitnima u predizborna vremena (kao što su nadolazeći mjeseci pred kongresne izbore zakazane za 3. studenoga). No, prema upućenim stručnjacima, osnovni razlog zadržavanja visokih cijena su pitanja raspoloživosti rafinerijskih kapaciteta — koja posljednje vrijeme prioritet stavljaju na tržišno isplativu proizvodnju dizelskog i avionskog goriva, uz manje kapaciteta za benzin, maziva i druge frakcije derivata. Dakle, tu će do bitnijih promjena doći ne kada to Trump poželi, već kad se glavnina tržišta ozbiljnije stabilizira.

Pražnjenje strateških rezervi SAD-a

Još je možda i veći problem što se zadnjih tjedana, mimo kretanja cijena nafte na terminskim tržištima, nastavilo bilježiti i ozbiljna povlačenja nafte iz američkih zaliha, kako onih državnih, tako i komercijalnih. Ukupno se u američkim državnim strateškim zalihama bilježi 14 tjedana njihova uzastopnog opadanja. U tjednu prije sklapanja Memoranduma: bilježilo se američko otpuštanje 15,4 milijuna barela (8,9 milijuna iz državnih strateških zaliha te još 6,44 milijuna iz komercijalnih zaliha). U tjednu zaključenja Memoranduma (15. – 21. lipnja): bilježio se pad ukupnih američkih zaliha nafte za ukupno 11,74 milijuna barela, od čega je 9,1 otpadalo na državne strateške zalihe i još 2,64 milijuna na otpuštanja iz komercijalnih zaliha. U tjednu od 22. do 28. lipnja: bilježilo se otpuštanje 5,5 milijuna barela iz državnih zaliha te 8,32 milijuna barela iz komercijalnih zaliha (ukupno 13,82 milijuna barela).

Od 29. lipnja do 5. srpnja: bilježilo se otpuštanje još oko 6,2 milijuna barela iz državnih strateških rezervi — u kojima je ostalo još oko 319,5 milijuna barela, što je njihova najniža razina od 1983. godine. Prema pojedinim procjenama, ova razina otpuštanja nafte iz američkih državnih strateških rezervi može se održati otprilike do razine od 300 milijuna barela — što bi značilo još koji tjedan, odnosno načelno do kraja srpnja. Ako se do tada ne stabilizira promet kroz Hormuz, navodno treba očekivati bitnije promjene cijena i tržišne nestabilnosti s tek smanjenim razinama njihova ublažavanja kroz američke komercijalne i državne strateške zalihe, o čemu je govorio i sam Donald Trump u Francuskoj 17. lipnja, kako smo već ranije citirali. Uz to, treba napomenuti i da su američka povlačenja iz strateških zaliha formulirana kao pozajmice te će ih s vremenom trebati vratiti — što bi opet moglo postupno loše utjecati na buduću opću raspoloživost nafte na svjetskim tržištima.

Što dalje?

Dok se vojna djelovanja opet intenziviraju u zadnjih 48 sati, treba napomenuti i današnje izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa u Ankari na godišnjem sastanku NATO saveza. U okviru njegovih izjava za medije s glavnim tajnikom Markom Rutteom postalo je jasno da Iran najednom zauzima većinu vremena i koncentracije američkog vođe, namjesto teme rata u Ukrajini koji je posebno na srcu većine ostalih država članica Saveza. No, dok je donedavno hvalio iransko vodstvo, Trump danas te iste ljude opisuje kao „ništarije“, „rak kojeg treba rano izrezati“, ali i „glupe“ te „nerazumne“, kazujući ujedno da on sam smatra „Memorandum o razumijevanju“ potpisan između 15. i 17. lipnja propalim. No, kao i do sada, vojne opcije oko Irana i dalje ostaju praktično ograničene — tako da i sam Donald Trump tu zapravo ostavlja prostor za dodatno pregovaranje u nadolazećim danima (sve u uvjetima nanovo prekinutog prometa kroz Hormuz te opet rastućih cijena nafte na svjetskim tržištima). Doduše, kako su već mnogi komentirali, tek je sredina tjedna i time ima vremena za dodatne vojne akcije prije nadolazeće nedjelje i pretpostavljenog smirivanja stanja pred novi tjedan burzovnog trgovanja.

Za kraj, napomenimo da, iako se od Donalda Trumpa još 17. lipnja moglo čuti kako sve zemlje izričito žele slati svoje vojne snage prema području Perzijskog zaljeva (a SAD ih ne treba, nakon okončanja „pravih“ vojnih djelovanja), niti do danas nema traga ikakvim saveznicima koji bi se stvarno ondje masovnije pridružili Sjedinjenim Državama i Izraelu u obračunu s Iranom. To i nije čudno ako se prisjetimo da se prije započinjanja intervencije Trump nije koordinirao ni s kim od uobičajenih saveznika. Nažalost, stanje priprema dobro je ilustrirala i činjenica američkog napada na iransku školu u mjestu Mindab na prvi dan rata, u subotu, 28. veljače ove godine. Još prije koji tjedan sam je Trump na pitanja novinara tvrdio kako o tome još traje istraga i ne može se govoriti o odgovornim osobama za smrt 156 civila (od toga 120 školaraca), prebacujući odgovornost na sektor obrane i ministra Petea Hegsetha. Dok službenih informacija o istrazi nema, američki CNN otkrio je da se u Pentagonu itekako znalo da su podaci o toj potencijalnoj meti stari te podobni za novu provjeru. Ipak, navodno se, radi ubrzavanja postupka izbora ciljeva za napade (u čemu se ponosno isticala i uloga sustava umjetne inteligencije), odustalo od takvih dodatnih provjera — što i ne čudi, s obzirom na to da je Hegseth ionako smanjio broj ljudi zaduženih za taj posao. Napad je na kraju ipak izveden i pogođen je bivši vojni objekt koji je posljednjih desetak godina služio kao škola. Nažalost, ova situacija dobro ilustrira i ukupnu razinu te kvalitetu priprema SAD-a kako za ovogodišnje vojno djelovanje u Iranu, tako i za njegove razne posljedice po države u regiji, ali i bitno šire.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 8. srpnja 2026. pod nazivom “Rat opet eskalira, veliki problemi sa zalihama nafte, jedan napad otkrio pravo stanje u američkoj vojsci!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/kriza-hormuz-povratak-sankcija-iran-trump-nafta-rast-cijena-15726100

U Zračnu luku Franjo Tuđman u Zagrebu danas je sletjela šesta po redu skupina ranjenika iz Ukrajine upućenih na liječenje i rehabilitaciju u Republiku Hrvatsku – ukupno 21 ranjenik i tri osobe u pratnji. Ranjenike je na zračnoj luci, u ime Ministarstva hrvatskih branitelja, dočekala izaslanica potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, ravnateljica Uprave za savjetodavnu, psihosocijalnu i zdravstvenu pomoć Anita Milas-Anzić, a u ime Ministarstva zdravstva dočekao izaslanik ministrice Irene Hrstić, državni tajnik Renato Mittermayer, te vojni izaslanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj, brigadir Dmytro Malik. Za prijevoz ranjenika do zdravstvenih ustanova u kojima će biti zbrinuti radi daljnjeg liječenja i rehabilitacije osigurana su sanitetska vozila, a u prihvatu su, uz zdravstveno osoblje, sudjelovali i prevoditelji koji ranjenicima pružaju pomoć u prvim danima boravka u Hrvatskoj.

„Republika Hrvatska dosljedno i kontinuirano pruža pomoć i podršku ukrajinskom narodu, i to na političkom, diplomatskom, ali svakako i na humanitarnom planu. Jedan od tih programa je i ovaj prijem ranjenika, koji se provodi od 2023. godine, odlukom Vlade Republike Hrvatske. Posebno treba istaknuti da međuresorna radna skupina kontinuirano organizira prijem skupina ranjenika, a riječ je o rezultatu vrlo dobre i uske suradnje Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, Ministarstva zdravstva Ukrajine, norveškog Medevac tima te svih zdravstvenih ustanova u koje će ove ranjene osobe biti smještene. Ovu ćemo aktivnost nastaviti i dalje predano provoditi jer je riječ o suradnji koja se pokazala uspješnom i potrebnom“,

izjavila je Anita Milas-Anzić, ravnateljica u Ministarstvu hrvatskih branitelja i nacionalna koordinatorica za prijem, liječenje i rehabilitaciju ranjenih osoba iz Ukrajine.

“Ovdje smo na dočeku naših ukrajinskih prijatelja. Od 2023. godine imamo međuresornu suradnju između dva ministarstva, a Vlada je osigurala sredstva kako bismo mogli pomoći ranjenicima. Do sada je u njihovo liječenje uloženo preko milijun i dvjesto tisuća eura. Ranjenike raspoređujemo u medicinske centre u kojima im se može pružiti adekvatna zdravstvena pomoć, a transport sanitetskim vozilima u potpunosti je besplatan. Hrvatska je jedna od rijetkih država Europske unije koja ovim osobama osigurava zdravstvenu zaštitu jednaku onoj koju imaju građani Republike Hrvatske. Ostat će kod nas dok ne budu spremni za potpuni oporavak i povratak u svoju državu. Ovime Republika Hrvatska šalje jasnu poruku prijateljstva ljudima pogođenima teškim. Želimo im da što prije žive normalno i da se što prije postigne mir“,

rekao je državni tajnik Renato Mittermayer, dok je brigadir Dmytro Malik zahvalio hrvatskom narodu i Republici Hrvatskoj na pruženoj pomoći:

“Vaša podrška puno znači ukrajinskom narodu. Hrvati su narod koji zna što znači izboriti se za slobodu, stoga vjerujem da iz tog razloga najbolje razumijete kroz što danas prolaze Ukrajinci”.

U pet skupina koje su do sada stigle u Hrvatsku na liječenje i rehabilitaciju primljen je ukupno 91 ukrajinski ranjenik, od kojih je njih 13 i dalje na rehabilitaciji u Hrvatskoj. Uključivanjem današnje, šeste skupine, Hrvatska je od početka provedbe ove aktivnosti na liječenje i rehabilitaciju primila ukupno 112 ranjenika iz Ukrajine. Svi oni ostvaruju status osoba pod privremenom zaštitom u Republici Hrvatskoj, kao i sva prava koja po toj osnovi pripadaju raseljenim osobama sukladno važećim propisima. Zračni prijevoz iz Poljske organizira Europska unija, putem usluge Medevac tima i medicinskog zrakoplova, s polaskom iz međunarodne zračne luke Rzeszów-Jasionka, smještene u blizini ukrajinske granice.

Po dolasku u Hrvatsku, na temelju prethodno zaprimljene medicinske dokumentacije i trijaže koju provodi konzilij hrvatskih medicinskih stručnjaka, ranjenici se raspoređuju u nekoliko bolničkih zdravstvenih ustanova radi daljnje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije. Sukladno individualnom planu liječenja osigurava im se multidisciplinarna zdravstvena skrb, nakon čega se velik dio ranjenika upućuje na rehabilitaciju u veteranske centre, prije povratka u Ukrajinu.

*Photo: Ministarstvo branitelja

Nakon dva mjeseca i tjedan dana te, valjda, ukupno Trumpovih četrdesetak najava „mirovnog sporazuma“ Sjedinjenih Država i Irana – izgleda da je na pomolu sklapanje nekakvog „memoranduma o razumijevanju“ između ove dvije države. Dakle, što god da je bilo usuglašeno – to nije nikakav „mirovni sporazum“, već tek plan za daljnje pregovaranje koje, valjda, treba započeti za koji dan (kada se krene ispunjavati i navodne geste dobre volje s obje strane). Dok se već mjesecima spominjalo da je riječ o dokumentu od jedne stranice teksta, izgleda da je dogovoreno da se njegov konkretni tekst ne objavljuje sve do iza potpisivanja – pri čemu se uvid u njegov sadržaj navodno nije dao ni Johnu Thuneu (vođi republikanske većine u Senatu SAD), ali ni Izraelu, na izričiti zahtjev iz Tel Aviva. Otvoreno je pitanje hoće li to tako i ostati sve do potpisivanja koje su pakistanski posrednici zakazali za petak, 19. lipnja, u Ženevi – da bi onda sve (izgleda) ipak bilo digitalno potpisano u ponedjeljak, 15. lipnja, ali s učincima tek od ceremonije zakazane za petak, 19. lipnja. No, dok o konkretnom sadržaju samog tog dokumenta zapravo znamo malo ili gotovo ništa, a s obje strane je u tijeku intenzivni propagandni rat – ne bi li se oblikovalo javno mnijenje i prije petka postavio narativ o pobjedama i porazima u Iranu i regiji Perzijskog zaljeva. Ipak, mnogo je tu stvari zapravo bilo i ostalo problematično.

Objava sporazuma i prve posljedice

Kao prvo, treba napomenuti da je spomenuto sklapanje „memoranduma o razumijevanju“ između SAD-a i Irana bilo najavljeno od Donalda Trumpa već u subotu, 13. lipnja, uz fiksiranje događaja na nedjelju, 14. lipnja – koja je sasvim slučajno bila i njegov 80. rođendan, obilježen UFC borbama u kavezu postavljenom na Južnom travnjaku kod Bijele kuće. Međutim, kao i kod više stvari zadnjih tjedana, i tu su se vlasti Irana nastojale poigravati s američkim planovima – tako da su odgodile svoj pristanak na spomenuti „memorandum o razumijevanju“ – te je Trump njegovo usuglašavanje objavio tek u 23:29 po američkom istočnom vremenu, što je u Iranu već bilo oko 7 ujutro u ponedjeljak, 15. lipnja. Naravno, kao i u slučaju glavnine dosadašnjih najava mira koje Donald Trump već mjesecima ispaljuje gotovo redovito u nedjelju, po mogućnosti kasno poslijepodne te prije otvaranja raznih terminskih tržišta (ne bi li time utjecao na njihove procjene rizika, a time i cijena, prvenstveno energenata) – i do ponedjeljka, 15. lipnja, bilježile su se burne burzovne promjene. Kao prvo, WTI nafta je cjenovno pala 5 posto (na oko 80 USD za barel), a Brent nafta oko 4,5 posto (ispod 83,4 USD za barel), dok su tržišni indeksi skočili (tako i S&P 500 za 0,8 posto, NASDAQ 100 za 1,3 posto, Dow Jones za 0,6 posto, Nikkei za 5,5 posto te KOSPI za 5,7 posto). Ipak, razlike u doživljaju ovih događanja dobro su ilustrirala i zbivanja na nacionalnim tržištima, gdje se u Iranu bilježio rast vrijednosti gotovo svih udjela, a u Izraelu pad glavnine dionica (predvođen obrambenom kompanijom Elbit Systems koja je pala 7,56 posto) – što su mnogi dešifrirali kao uvjerenje Irana da je ovim sporazumom dobio, dok Izrael tek treba izići na kraj sa sporazumom u kojem nije sudjelovao, ali koji bi ga, izgleda, ipak mogao obvezivati. Ipak, po tom kriteriju bi se i SAD smatrale pobjednicima, jednako kao i Iran, iako takva obostranost nije moguća (a ni vjerojatna) s obzirom na stanje stvari na terenu.

Sporna priroda samog dokumenta

Općenito gledano, iznimno je upitno i koliko taj „memorandum o razumijevanju“ uopće ikoga na išta obvezuje. Naime, već u samoj definiciji dokumenata tog tipa ustrajno se naglašava kako takvi dokumenti predstavljaju tek suglasje volja stranaka u pregovorima po pitanju određenih spornih pitanja – s izričitim naglaskom da takvi akti nemaju pravno obvezujuću snagu. Dakle, riječ je tu načelno o izrazu dogovora tek malo formalnijem od čistog verbalnog slaganja (tzv. „džentlemenskog sporazuma“) – za čije kršenje nema izravnih sankcija ili instanci za traženje pravne pomoći. Kako izgleda, ovaj bi sporazum tek trebao postaviti grubi okvir za buduće nizove pregovora od kojih se onda u budućnosti očekuje i postizanje ozbiljnijih te tehnički više razrađenih sporazuma – za što je navodno zadan rok od 60 dana, s mogućnošću produženja ako to okolnosti budu tražile (već se spominje i potencijalnih 90 dana, tj. 30 dana dopune). Dakle, u praksi je riječ tek o dodatnom produženju primirja između SAD-a i Irana, koje s raznim incidentima traje već od 7. travnja ove godine. Doduše, dok se tijekom dosadašnjih 70 dana trajanja primirja ipak nastavilo primjenjivati američku pomorsku blokadu Irana (izvan Hormuza, koja će navodno potrajati do 19. lipnja, zapravo već 73. dana primirja) – ovaj nastavak (sada pregovaračkog) oblika primirja trebao bi biti praćen obostranim otvaranjem tjesnaca za međunarodni promet (navodno uz uvođenje određenih iranskih i omanskih naknada za prolaz, ali tek nakon isteka 30 ili 60 dana njegova trajanja).

Dakle, ne samo da tu nije riječ o „mirovnom sporazumu“, već nije riječ ni o nekom posebnom „novom primirju“, budući da se ovim memorandumu samo na vrlo grubi i okvirni način otvara prostor za pregovore o već odranije detektiranim problematičnim točkama odnosa SAD-a i Irana – što zapravo samo predstavlja povratak na stanje odnosa kakvo je bilo u lipnju 2025. (prije tadašnjih udara na iransku nuklearnu infrastrukturu) ili na 26. veljače (u doba pregovora pod omanskim posredovanjem). Naravno, riječ je o povratku na stanje „quo ante“ u kojem je Iran ipak odolio američkom vojnom udaru, a zatvaranje Hormuškog tjesnaca se od teorijske obrambene opcije pretvorilo u pravo monumentalno sredstvo iranskog pritiska na globalnu ekonomiju (a time onda posredno i na same SAD). Uz sve to, treba napomenuti kako su SAD već dvaput pokrenule vojni napad na Iran usred tekućih pregovora, tako da više nema ni naznaka povjerenja među stranama – pa se, navodno, i aktivnosti iz usuglašenog „memoranduma o razumijevanju“ trebaju izvoditi u čvrstom poretku, gdje obostrano nema naprednijih koraka bez da se prethodno vidljivo i dokazano ispune.

Prijepori o sadržaju

Usprkos američkom odbijanju da se objavi sadržaj „memoranduma o razumijevanju“ (iako se navelike maše njegovim navodnim odredbama) – još je tijekom jutra u ponedjeljak, 15. lipnja, iz iranskih državnih medija osvanula jedna verzija sadržaja spomenutog dokumenta. Ovdje se govori o 14 točaka, i to: (1) trajno i trenutačno prekidanje rata na svim frontama, uključujući Libanon, (2) obveza SAD-a da se neće miješati u unutarnje poslove Irana i poštivanje suvereniteta Islamske Republike Iran, (3) potpuno ukidanje američke pomorske blokade u 30 dana, (4) obveza SAD-a da povuče sve svoje snage iz okolice Irana, (5) otvaranje tjesnaca Hormuz unutar 30 dana pod iranskim aranžmanom, (6) ukidanje sankcija na prodaju nafte, naftnih proizvoda i derivata te puni pristup Irana njegovim financijskim resursima, (7) obveza da SAD i njihovi saveznici predstave plan obnove Irana vrijedan barem 300 milijardi USD, (8) 60 dana pregovora za postizanje konačnog dogovora o nuklearnim pitanjima te potpuno ukidanje primarnih i sekundarnih sankcija SAD-a, Vijeća sigurnosti UN-a i rezolucija Vijeća guvernera IAEA-e, (9) potvrđivanje iranske privrženosti obvezama iz NPT sporazuma da se neće proizvoditi nuklearno oružje, (10) tijekom razdoblja pregovora SAD su se obvezale da neće dodavati snage u regiju ni uvoditi nove sankcije, (11) oslobađanje 24 milijarde USD blokiranih iranskih sredstava tijekom 60-dnevnog razdoblja konačnih pregovora. Pola tog iznosa mora biti stavljeno na raspolaganje Iranu prije početka pregovora. (12) Formiranje nadzornog mehanizma za provedbu dogovora. (13) Konačni dogovor bit će odobren rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. (14) Konačni pregovori neće započeti prije oslobađanja polovice iranskih blokiranih sredstava, suspenzije sankcija na iransku naftu i okončanja pomorske blokade, a konačni sporazum pokrivat će samo sudbinu obogaćenih materijala i obogaćivanja, podizanje sankcija i plan ekonomske obnove Irana. Rasprave o iranskom raketnom programu i njihovoj podršci raznim pokretima otpora navodno su definitivno skinute s dnevnoga reda.

Dakle, ne samo da već i samo pristajanje SAD-a na sustav pregovora od dva koraka predstavlja svojevrsnu diplomatsku pobjedu Irana, već postoji i određena vjerojatnost da se započinjanje drugog koraka pregovora uvjetuje nizom dodatnih koristi za Iran (oslobađanje oko 12 milijardi USD, ukidanje sankcija i pomorske blokade) – što je dodatna pobjeda za Iran. Naravno, sve je to još i pod uvjetom da se stvarno razgovara bez spomena (1) iranskog raketnog programa i (2) podrške Irana oružanim skupinama u Libanonu i Jemenu – što su ograničenja koja su spadala u osnovne ratne ciljeve SAD-a i Izraela u veljači ove godine. No, uz odustajanje od ta dva početna ratna cilja, ovako formulirane točke bi do daljnjega ostavile otvorenim i pitanje iranskog nuklearnog programa (dugo proklamirani osnovni američki ratni cilj). Nije tu od velike utjehe ni iransko ponavljanje teze kako ne dolazi u obzir izrada (ali ni kupnja ili drugačije pribavljanje) nuklearnog oružja – budući da je to često ponavljani stav vezan uz iranski potpis NPT sporazuma još iz 1970. godine, što ujedno predstavlja i temelj iranskog inzistiranja na pravu vlastitog obogaćivanja uranija za civilni nuklearni program (koji će prilično sigurno toj državi ostati dostupan i nakon svih aktualnih pregovora).

Totalni poraz SAD-a i Izraela?

Uz to je prilično jasno da su u praksi tek djelomično postignuta i preostala dva američka vojna cilja proklamirana krajem veljače – (1) uništenje iranske vojne industrije i (2) Ratne mornarice – čija će obnova biti moguća relativno brzo, ako se Iranu stvarno otvore izvori novčanih sredstava u stotinama milijardi USD (kroz program obnove, oslobađanje dugo sankcioniranih novaca te prihode od „iranskih aranžmana“ u Hormuzu). Što se tiče izvora novca za spomenuti program obnove Irana, tu treba citirati potpredsjednika SAD-a, JD-a Vancea, koji je za medije 15. lipnja objasnio: „To je ta stvar, do koje bi oni mogli imati pristupa, financirano od koalicije sa Zaljevske obale, tako dugo dok oni poštuju svoj dio obveza“. I dok u samim Sjedinjenim Državama pojedini komentatori ovakvu obnovu Irana uspoređuju s Marshallovim planom za Njemačku, koji bi se provodio „dok su još nacisti na vlasti“, naravno da se do sada nije čulo nikoga ni od prozvanih zaljevskih država o njihovoj spremnosti stvarnog prikupljanja takvih velikih novčanih sredstava za državu koja ih je još prije nekoliko dana gađala raketama i dronovima.

Jednako tako, nije bilo ni riječi o odlasku SAD-a iz desetaka vojnih baza u državama oko Irana, kao ni o otvaranju Hormuza „pod iranskim aranžmanom“ – što je u ponedjeljak, 15. lipnja, na konferenciji za medije dodatno pojasnio iranski glasnogovornik tamošnjeg Ministarstva vanjskih poslova Esmail Baghaei riječima: „Uvijek smo tvrdili da ne nastojimo prikupljati putarinu, ali ćemo osmisliti i prikupljati potrebne naknade za usluge koje ćemo pružati – navigacijske usluge, ekološku zaštitu, možda i brodsko osiguranje i druge usluge koje će pružati Iran i Oman“, osnažujući time i dosadašnje glasine o tehničkim razgovorima koje su se na tu temu vodile između vlasti Teherana i Muskata. Zadnjih dana spominjali su se i tihi pregovori Irana te Katara – susjedne države koja je navodno oslobodila više milijardi USD davnim sankcijama zamrznutih iranskih novaca, što je, s jedne strane, omogućilo započinjanje druge faze pregovora, a ujedno je moglo i „podmazati“ prolazak brodova pod katarskom zastavom/vlasništvom kroz iransku blokadu unutrašnjosti Hormuza. Jednako tako, do danas su se mogla registrirati i prva isplovljavanja iranskih tankera kroz Hormuz, čime je očigledno otvoren i njihov prolaz kroz američku blokadu, valjda temeljem digitalnog potpisa memoranduma, prije njegove formalne potpisne ceremonije zakazane za kraj tjedna. Ipak, sve je to samo kap u moru, budući da se od 10. do 14. lipnja kod specijaliziranih promatrača registrirao prolazak Hormuzom tek 29 brodova (23 izlaska i 6 ulazaka, koncentrirano na četvrtak i petak, 11. i 12. lipnja), da bi od 15. do danas tome bilo dodano još 5 ozbiljnijih brodova različite svrhe.

Sve u svemu, ako ova lista potencijalnih točaka usuglašenog „memoranduma o razumijevanju“ zaista odgovara stvarnom stanju – već se i prije započinjanja ikakvih pregovora iz tzv. „konačne faze“ može govoriti o totalnom porazu SAD-a i Izraela (koji uopće nije stranka pregovaranja, iako se nalazi obvezan nizom odredbi). Naravno, u sličnom podređenom odnosu kao i Izrael tu se onda faktično nalaze i Vijeće sigurnosti UN-a te Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), od kojih se očekuje da po nalogu donose odluke i skidaju iranske sankcije, s tek „umjerenim“ konzultiranjem njihovih preostalih država članica.

Izrael nije u igri

Iako je intervencija u Iranu bila zajednički vojni poduhvat Izraela i SAD-a (gdje je otprilike izvedeno i podjednako napada, uz naizgled i izraelsko ciljanje bolnijih meta u Iranu) – sam se Izrael nije našao na primarnoj meti iranske osvete – ta je čast pripala Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ipak, u sjeni stanja u Iranu, vlasti u Tel Avivu krenule su i u veći vojni obračun sa snagama stranke Hezbollah u Libanonu – što se također pokazalo ponešto težim od očekivanja. Ne samo da Izrael ondje nije jednostavno okupirao čitav jug zemlje do rijeke Litani, već su i zračni napadi na uporišta Hezbollaha postupno postali točka ometanja ukupnog mirovnog procesa SAD-a i Irana. Dok su se vlasti u Teheranu postavile kao branitelji Libanona (posebno tamošnjeg šijitskog, ali i palestinskog stanovništva), tamošnje borbene operacije posljednjih su tjedana postale i točka razdora između Washingtona i Tel Aviva, odnosno Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua. Takvo je stanje prvo dovelo do sve žešće interne komunikacije, da bi se onda u nedjelju, 14. lipnja, pretvorilo i u interventno američko davanje dodatnih pregovaračkih ustupaka Iranu – ne bi li se spriječila nova runda već objavljenih iranskih raketnih uzvrata po Izraelu. Kako se moglo čuti iz iranskih izvora, bila je tu riječ o (1) američkom navodu hitnog povlačenja izraelske vojske iz južnog Libanona (što su izraelski izvori kao opciju brzo demantirali) te (2) pristanku na brzo ukidanje američke pomorske blokade iranske obale i luka (do čega je, izgleda, i stvarno došlo još i prije formalnog potpisivanja usuglašenog memoranduma).

Među prvim izraelskim reakcijama na američko sklapanje „memoranduma o razumijevanju“ spada i tijekom jutra u ponedjeljak, 15. lipnja, dana objava Itamara Ben-Gvira, izraelskog ministra unutarnjih poslova, o tome kako sporazum SAD-a, koji ne osigurava izraelsku sigurnost, ne obvezuje Izrael – koji je „neovisna i suverena nacija“. Dapače: „Naglašavamo: mi volimo SAD i zahvalni smo predsjedniku Trumpu. Ali ipak, Država Izrael nije banana-republika“ – tako da će svako lansiranje dronova ili raketa prema Izraelu iz Libanona voditi novim udarima po četvrti Dahiya na jugu Beiruta (posebno prominentnom uporištu Hezbollaha). Slično se tome moglo čuti i od izraelskog ministra obrane, Israela Katza, koji je dodao: „Mi nastavljamo provoditi jasnu politiku: Izraelske obrambene snage (IDF) će ostati u sigurnosnim zonama ne bi li štitile granicu i izraelske naseljenike od džihadističkih elemenata“. Kao svojevrsno podcrtavanje takvih izjava, tijekom jutra 15. lipnja došle su i vijesti o nastavku izraelskih vojnih djelovanja oko libanonskih mjesta Nabatiyeh i Kfar Roummane na jugu države. Ipak, temeljno razočaranje Izraela aktualnim potezima politike Sjedinjenih Država bilo je teško sakriti, tako da se tijekom ponedjeljka, 15. lipnja, iz neimenovanih visokih krugova Izraela mogao čuti čak i stav: „Da smo znali da će rat završiti ovako, po pitanju njegovih političkih ishoda, nije sigurno da ga je uopće vrijedilo započinjati“. No, sad je i Izrael tu gdje jest, i tek treba vidjeti kako će se situacija s Iranom nastaviti odražavati i na Hezbollah (koji je i službeno pozdravio sporazum Irana i SAD-a), na Libanon i njegova granična područja te tamošnje ratovanje (gdje SAD i dalje nastavlja odobravati izraelsku samoobranu u slučaju nastavka napada Hezbollaha).

Što dalje?

Imajući u vidu sve navedeno, ispada posebno zanimljivo da Sjedinjene Države već treći dan po objavi usuglašavanja „memoranduma o razumijevanju“ (i drugi dan od njegova navodnog digitalnog potpisivanja) još nisu objavile njegov tekst – već time Iranu prepuštaju danas itekako važno borbeno poprište međunarodne javnosti, medija i društvenih mreža. Osim toga, usprkos brzim reakcijama međunarodnih burzi, tek treba vidjeti pravi oporavak prometa kroz Hormuz, a onda i predstojeće rješavanje brojnih otvorenih pitanja – gdje će pregovori (ako ih stvarno bude) biti polagani i komplicirani. Za to vrijeme, Izrael i nadalje ostaje u prilici svojim ratobornim aktivnostima potopiti sve što je do sada usuglašeno, dok ostaje potpuno nejasno kako Sjedinjene Države misle u regiji oko Irana još mjesecima držati do sada okupljene velike vojne snage – ne bi li, po želji Donalda Trumpa, za mjesec, dva ili tri obnovile borbena djelovanja po Iranu ako se pregovori iz bilo kojeg razloga raspadnu. Sve je to još i posebno otežano činjenicom da je za Trumpa pitanje Irana i tjesnaca Hormuz postalo vidljivo dosadno i tjeskobno – dok tom „lovcu na Nobela za mir“ najednom opet izgleda atraktivno pitanje vođenja mirovnih pregovora između Rusije i Ukrajine ili unutar Libanona – sve jedna situacija teža od druge, posebno ako i to sve bude oslonjeno isključivo na diplomatske napore standardnih Trumpovih posrednika, Jareda Kushnera i Stevea Witkoffa.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 16. lipnja 2026. pod nazivom “Ako je ova lista točna, riječ je o totalnom porazu SAD-a i Izraela” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sad-iran-tajni-memorandum-trump-burze-hormuz-izrael-15718890

Za početak treba naglasiti kako nema sumnje da je Ukrajina posljednjih mjeseci vidljivo popunila prazninu u svom arsenalu vođenih zračnih oružja te tako, uz donedavno prominentne sustave tzv. „dubokih udara“ u Rusiju te brojna taktička sredstva (prvenstveno razne bespilotne letjelice kratkog dometa), sada raspolaže i ozbiljnim fondom oružja za udare tzv. „srednjeg dometa“. Pritom pojam „srednjeg dometa“ nije onaj iz vokabulara međunarodne raketne tehnologije – gdje se kod kontrole naoružanja na polju balističkih raketa „srednjim dometom“ tradicionalno definirao raketni doseg od oko 300 do 1.000 kilometara – da bi danas ta tehnologija bila uklopljena u raketni domet „balističkih raketa namijenjenih korištenju na razini pojedinog bojišta“ (Theatre Ballistic Missiles) s dometom od 50 do 3.000 kilometara, koji odgovaraju skupu nekadašnjih definicija raketa kratkog i srednjeg dometa.

Taktički ili kratki domet u Ukrajini

Za razliku od toga, na bojištima širom Ukrajine dometi se definiraju „kratkima“ ili taktičkima prvenstveno kada obuhvaćaju praktični domet teškog pješačkog te klasičnog cijevnog topništva – dakle, otprilike 40 km od oružja. U ovaj pojas treba računati i određeno zaleđe za položaje branitelja, pa onda liniju bojišta (koliko je tako nešto moguće povlačiti u doba intenzivnih infiltracija i prožimanja položaja u zonama borbi) i potom prostor u taktičko zaleđe protivnika. Dok obje strane već neko vrijeme do bojišnice često mogu redovito doći tek besposadnim sredstvima (bilo za opskrbu ili evakuaciju ranjenih), a tek ponekad i motornim vozilima ili pješice – upravo se prijelaz prema toj posljednje spomenutoj zoni u zaleđu neprijatelja učestalo definira kao tzv. „zona smrti“. Riječ je o području intenzivnog djelovanja brojnih besposadnih sustava za izviđanje i izvođenje zračnih udara (bilo bacanjem bombi, zapaljivih sredstava, postavljanjem mina ili izvođenjem kamikaza-udara).

Besposadne letjelice koje se za to koriste, bilo teretne ili kamikaza-dronovi, najčešće su vođene radijskim signalima ili optičkim vlaknima. One kojima se upravlja putem radijskih signala načelno su osjetljive na ometanje, signal im slabi s povećanjem udaljenosti, a na upravljivost utječu i prirodne prepreke raznih vrsta – na što se odgovara postavljanjem radijskih repetitora ili instaliranjem satelitskih sustava komunikacije (što je pogodno samo za veće i teže letjelice). S druge strane, letjelice vođene optičkim vlaknom uglavnom nisu osjetljive na sredstva elektroničkog ratovanja, no osim baterije i bojne glave moraju nositi još i namotaj optičkog vlakna kojim se upravljaju – a takvi namotaji mogu biti duljine od desetak pa do maksimalno oko 60 km, što lako može biti ozbiljan dodatni teret, a time opet i svojevrsno ograničenje dometa te raspoloživog ubojnog sredstva.

Dugi/strateški i srednji dometi u Ukrajini

Ukrajinski napad dronovima na rusku kemijsku tvornicu Nevinomiskij Azot u Stavropoljskom kraju

Nasuprot tome, kada se u kontekstu rata Ruske Federacije i Ukrajine govori o strateškom ili „dugom dometu“ – u pravilu je riječ o udarima daleko u rusko zaleđe. Dakle, iz pogranične zone, pa preko međunarodnih granica Ukrajine, i onda u unutrašnjost ruskih oblasti. Pritom se tako uporabljivi zračni sustavi lansiraju s nekoliko desetaka kilometara unutar Ukrajine, obično iz unutrašnjosti države ili iz pograničnih regija Černihiv, Sumi ili Harkiv, a ciljevi su obično udaljeni od nekoliko stotina kilometara pa sve do oko 2.100 km (kao višestruki napadi izvedeni na rusku rafineriju Antipinsky u sibirskom gradu Tjumenu, ponovljeni i 6. lipnja ove godine). Uz pojedine komplekse energetske infrastrukture u europskom dijelu Rusije, na Uralu i neposredno iza njega – na ukrajinskoj meti su često i velika vojna skladišta, kompleksi ruske vojne industrije te pojedine ključne transportne točke. Dakle, tu se koriste posebno građena oružja (nekad i prerađeni mali avioni, danas uglavnom dronovi i rakete dugog dometa), a ciljevi napada u pravilu imaju vojnu ili gospodarsku svrhu strateški bitne razine.

Ono što ostaje između ove dvije opisane kategorije predstavlja tzv. „srednje domete“ na bojištima rata u Ukrajini, ugrubo udaljene od 40 do 300 km od mjesta lansiranja pojedinih oružja. Napomenimo da je u toj zoni od početka rata Ukrajina imala ponešto raspoloživih borbenih sredstava, prvenstveno u kategoriji raketnog topništva (posebno većih kalibara, kao stari BM-30 Smerč) i balističkih raketa kratkog dometa (sustav OTR-21 Točka, s NATO oznakom SS-21 Scarab), no ta oružja nisu bila precizna te su se koristila za gađanje bilo prostorno većih ciljeva ili se nastojalo točkastu metu pogoditi saturacijom s više oružja (kao kod napada na luku u Berdjansku 24. ožujka 2022., kada se nizom raketa Točka gađalo skupinu ruskih vojnih brodova, amfibijskih transportera).

Načelnik GS OS Ukrajine general Sirski i zapovjednik Snaga bespilotnih sustava Brovdy

Kasnije se dio ovih dometa moglo pokriti i bitno preciznije gađanjem iz američkih modernih višecijevnih lansera (bilo M270 MLRS ili M142 HIMARS) – gdje se od kraja lipnja 2022. prvo bilježilo brojne napade po ruskim terenskim skladištima ubojnih sredstava u neposrednom zaleđu fronte, izvan preciznog dometa topništva (uz tzv. „HIMARS Time“, svake večeri iza 21 sat, što je uskoro dovelo do strukturnog preslagivanja i odmicanja čitave ruske terenske logistike u Ukrajini). To se nadogradilo tijekom svibnja 2023. dolaskom u Ukrajinu modernih krstarećih raketa koje se lansiraju iz borbenih zrakoplova, bilo iz Velike Britanije (Storm Shadow) ili Francuske (SCALP ER) – s dometom maksimalno do 550 km, uz činjenicu da se tek od 2024. njima smjelo gađati i ciljeve u Rusiji (od svibnja te godine za rakete iz Francuske te od srpnja za one iz Velike Britanije). Zatim, od listopada 2023., takav je arsenal proširen i američkim balističkim raketama ATACMS, za lansiranje iz već spomenutih višecijevnih lansera M270 MLRS ili M142 HIMARS – kasnije s dometom maksimalno i do 300 km (uz dozvolu za gađanje i ciljeva u Rusiji od studenoga 2024.). Uz to, Ukrajina je postupno dobila pristup i do nekoliko tipova tzv. „jedrećih“ ili „planirajućih bombi“, prvenstveno američkih dogradnih kompleta JDAM-ER (dostupnih Ukrajini od siječnja 2023., prvo u verziji za bombe od 250 kg, pa onda od veljače 2025. i za bombe od 500 kg) i francuskih AASM Hammer (od siječnja 2024.) – sve to iskoristivo u dometima otprilike do 70 km od točke zračnog ispuštanja (ovisno i o visini lansiranja). Iako se već i tim naoružanjem itekako ponekad gađalo ciljeve u dubokom zaleđu fronte, na okupiranim prostorima Ukrajine do ruske granice – spomenimo napade raketama Storm Shadow na industriju u Lugansku sredinom svibnja 2023. ili po strateški bitnom mostu kod Čongara (na spojnici Krima i okupiranog dijela Hersonske oblasti) u lipnju 2023., odnosno gađanja raketama ATACMS željezničkog čvorišta Džankoj na Krimu (veljača 2024.) ili ciljeva u Sevastopolju (lipanj 2024.) – sva su takva oružja (1) bila i ostala malobrojna, i time iskoristiva tek za povremene napade strateške važnosti. Osim toga, sva su ona bila i (2) vrlo skupa – što ih je činilo neracionalnima za gađanje brojnih jeftinijih ruskih meta – te su (3) ipak bila i bez neposrednog vođenja, pa time strukturno nepogodna za gađanje ruskih pokretnih ciljeva.

Novo doba sviće početkom 2026.

Ruske upute – kako prepoznati ukrajinske dronove?

Sve ove tri karakteristike ukrajinskog naoružanja srednjeg dometa počele su se mijenjati tijekom 2025. godine, da bi se „novo normalno“ počelo odražavati i u javnosti početkom 2026. godine. Naime, Ukrajina je tijekom 2025. učila lekcije ruskog Centra „Rubikon“ (specijalne postrojbe osnovane u kolovozu 2024.) o važnosti koncentriranih napada u pozadinu bojišta, kojima se prekida neprijateljska logistika i time otvara put vlastitim ofenzivnim akcijama. Za potrebe takvih djelovanja prvo je bilo pojačano i ukrajinsko korištenje kamikaza-dronova upravljanih dugim optičkim vlaknima, da bi se onda krenulo koristiti i više novih vrsta ukrajinskih bespilotnih letjelica – bilo onih s fiksnim krilima ili dotadašnjih FPV-dronova nadograđenih prstenovima ili krilima za pojačani uzgon (time i produljen domet). Ujedno se, uz korištenje izravnog vođenja ukrajinskih pilota dronova, počelo čuti i za automatizirano vođenje letjelica u terminalnoj fazi, čime se samo izvođenje napada učinilo otpornijim na raznolike neprijateljske mjere elektroničkog ratovanja.

Sva takva sredstva prvo su bila masovnije korištena na jugu Ukrajine, gdje od Rusa okupirani prostor ima dubinu do 130 km od bojišnice uz obale Azovskog mora, a logistika agresora uvelike je bila kanalizirana na tek nekoliko glavnih prometnih pruga i cestovnih pravaca. Zato i ne čudi da su ukrajinski udari prvo bili koncentrirani na napade po ruskim vojnim vlakovima s opskrbom za postrojbe, da bi se onda postupno počelo gađati i pojedinačne kamione ili vojna vozila na izloženim cestovnim pravcima u pozadini ruske okupacije tih dijelova Ukrajine. No treba napomenuti da se tim prometnim koridorima ne snabdijevaju samo ruska okupirana područja Donjecke, Zaporiške i Hersonske oblasti zauzeta od veljače 2022., već učestalo i vojno-civilni sustav na Krimu – poluotoku koji je Rusija okupirala u veljači 2014., a potom anektirala 18. ožujka 2014. Naime, Krim se uvelike opskrbljivao putem cestovnog i željezničkog pravca preko Krimskog mosta (da bi tamošnja eksplozija i onda požar izazvan ukrajinskim napadom 8. listopada 2022. uvelike smanjili propusnost njegova željezničkog segmenta) – ali i putem željezničkih trajekata u tjesnacu Kerč, koje je Ukrajina višekratno napadala, a onda ove godine u proljeće i zadnje onesposobila. Svim ovim napadima i glavnina vojne opskrbe Krima također se našla prebačena na sjevernije pružne trase, preko okupiranih dijelova Ukrajine. Zato i ne čudi da se početak vala preciznih ukrajinskih napada od polovice 2025. naovamo prvo koncentrirao baš na željeznicu – pa se samo od početka ožujka do kraja svibnja ove godine bilježilo 35 uspješnih ukrajinskih napada na vlakove i lokomotive (5 u graničnim ruskim regijama Brijansk i Kursk, 11 u okupiranoj oblasti Lugansk, 6 u okupiranoj Donjeckoj regiji, 5 u zauzetom dijelu Zaporižja i 8 na okupiranom Krimu). Sve to je do ponedjeljka, 8. lipnja, opet tako eskaliralo da se čulo i o općoj redukciji željezničkog prometa na okupiranom Krimu.

Od početka lipnja na snazi je zabrana putničkog prometa na autocestama R-150 (Belgorod – Starobilsk – Luhansk -Donetsk – Mariupol) i R-280 (Rostov-on-Don -Mariupol – Melitopol – Simferopol)

Iduće su se na ukrajinskoj meti našli i cestovni pravci koji idu sličnim rutama – posebno autoceste R-150 (od Belgoroda u Rusiji, preko okupiranih gradova Starobilska, Luganska i Donjecka do okupiranog Mariupolja na obali Azovskog mora) te nedavno sagrađena R-280 (od Rostova na Donu, preko okupiranih Mariupolja, Melitopolja i Čongara do Simferopolja na Krimu). Ovdje treba napomenuti da su sve učestaliji ukrajinski zračni napadi na promet po spomenutim rutama na jugu Ukrajine već 21. svibnja doveli do ruske zabrane cjelokupnog civilnog prometa cestom R-280 kroz okupirane dijelove Hersonske oblasti prema Krimu, a samo dan kasnije nastupila su i napadima uzrokovana ograničenja prodaje benzina i dizela za stanovnike Krima. No, napadi su itekako bili nastavljeni, tako da se u utorak, 9. lipnja, čulo kako je, radi tamošnjih gubitaka, 7. lipnja proglašena i potpuna zabrana ruskog vojnog prometa rutama R-280 „Novorossija“ (od Mariupolja do Krima) i A-291 „Tavrida“ (od Krimskog mosta do Sevastopolja), na kojima je tijekom prethodna dva tjedna ionako bilježen pad prometa od oko 71 posto (s ranijih oko 11.000 vozila na dan, od toga oko 3.800 kamiona, na oko 6.500 vozila na dan, od toga oko 1.100 kamiona, početkom lipnja) – koje sada vojna vozila moraju izbjegavati na račun priručnih ruta te zaobilaznih cesta.

Uz to, posljednjih dana napadi ukrajinskih dronova zaustavili su i cestovni promet preko već spomenutog mosta kod mjesta Čongar (prvo u noći na 7. lipnja oštećen korištenjem dronova tipa Behemot i FP, a onda ponovljeno u ranim satima 9. lipnja, što je navodno dovelo do njegova trajnijeg zatvaranja) – čime su i svi cestovni tereti između Krima i okupiranih dijelova Hersonske oblasti bili preusmjereni dalje na zapad, prema Armjansku i Perekopu (time ujedno i bliže ukrajinskim prostorima). Sve to učinilo je nužnim i novo operativno prestrojavanje ruske logistike, koju se sada (gdje je to moguće) prebacuje više od 100 km iza bojišnice – ne samo na južnom bojištu nego sve više i na istoku te sjeveroistoku (gdje je ukrajinski doseg 31. svibnja dobro ilustrirala scena leta kamikaza-dronova 3. korpusa Kopnene vojske Ukrajine iznad okupiranog grada Luganska, sada barem 110 km iza bojišnice).

Koje se tu bespilotne letjelice koriste?

Milijarder Eric Schmidt u posjetu Ukrajini u rujnu 2022.

Kao prvo, tu se posebno od kraja 2025. godine spominju letjelice nazvane „Stršljen“/„Hornet“, koje u suradnji s Ukrajincima proizvodi američko poduzeće Swift Beat LLC, u vlasništvu bivšeg direktora Eric(a) Schmidta iz Googlea. Ova suradnja, javno započeta u srpnju 2025., počela je već prije nekoliko mjeseci davati obilne plodove – masovnom pojavom letjelica koje bez problema napadaju ruske ciljeve 50–90 km iza ruskih linija. Riječ je o dronovima od oko 15 kg mase, raspona krila od oko 2,2 metra, koji krstare brzinom od 100 do 120 km/h uz maksimalni domet do 200 kilometara. One u nosu imaju dvije kamere, pokretane su strujom (lete vrlo tiho), a nose bojni teret do 5 kg – no posebno je važno njihovo prilično autonomno uočavanje ciljeva, kao i vizualna navigacija koja ih čini neovisnima o klasičnim satelitskim sustavima (što je još jedna dodatna točka otpornosti na mjere elektroničkog ratovanja) – dok se za vođenje do zone ciljeva koristi bilo radijska veza bilo ugrađeni Starlink terminal. Napomenimo da je od početka veljače ove godine na snagu stupila općenita velika prednost za Ukrajinu, kada je Elon Musk poslušao apele iz Kijeva te zatvorio sustav Starlink za ruske agresore na prostoru Ukrajine, čime su branitelji došli u iznimnu situaciju da sami koriste ovaj iznimno kvalitetan sustav komunikacije s postrojbama i oružjima u svojoj pozadini, na bojišnici te iza bojišnice na okupiranim dijelovima Ukrajine. Sve to zajedno omogućilo je letjelicama „Stršljen“ da budu vrlo efikasni lovci na ruske pokretne ciljeve na okupiranim dijelovima Ukrajine, uz činjenicu da je riječ o relativno jeftinim oružjima kojih se pojavilo dovoljno da prvo budu uočena kao poseban problem za Ruse, a potom ih je postupno u zraku bilo toliko mnogo da pojedine letjelice prije vlastitog napada mogu u bazu slati snimke neposredno prethodnih napada drugih takvih dronova, uz učestalu praksu i istodobnih udara na nizove ruskih vozila u vojnim konvojima.

Osim toga, kao drugo, moglo se tu čuti i za već spominjane ukrajinske bespilotne letjelice sustava FP-2, koje je tamošnje poduzeće Fire Point javnosti predstavilo u rujnu 2025. godine. Ovdje se radilo o prilagodbi njihove letjelice FP-1 (namijenjene za udare dugog dometa) – kojoj je domet smanjen s oko 1.400 na otprilike 200 km, dok je istodobno povećana nosivost (bojna glava od 105 kg, a neki spominju i avionske bombe od 120 kg, s oko 44 kg eksploziva). Ove letjelice, raspona krila od 6 m, uglavnom krstare brzinom od 140 do 180 km/h, a do sada su više puta bile poboljšavane i nadograđivane – posljednji put krajem svibnja, kada se dizajner Denis Štilerman hvalio promjenom konstrukcije krila, što je navodno omogućilo povećanje mase bojne glave do 200 kg i dosega do 370 km.

Ukrajinski dron Behemot – donekle sličan ruskom Shahedu (Photo: UNIAN)

Kao treće, posljednjih se dana tu govori i o novim ukrajinskim letjelicama tipa „Nilski konj“/„Behemot“, koje zajednički proizvode ukrajinska poduzeća GLEFA i Culver Aerospace. Ovi dronovi srednjeg dometa (navodno do 300 km) javnosti su predstavljeni 21. svibnja ove godine, a spomenuti napadi na cestovni most kod Čongara bili su im jedno od prvih operativnih djelovanja. Prema objavljenim podacima, riječ je o letjelicama grubo inspiriranima ruskim Shaheedima, raspona krila od 2,28 m, dugima oko 2,2 metra, koje u prednjem dijelu tijela navodno nose tandemsku bojnu glavu – s fragmentacijskim dijelom od 40 kg i termobaričkim dijelom od 35 kg. Kako se navodi, njih, osim jačine udara, karakterizira i iznimno niska standardna visina leta te mogućnosti automatiziranog, poluautomatiziranog ili izravnog FPV-vođenja (navodno uz korištenje komunikacije sustavom Starlink). Sve to im daje popriličnu preciznost, koja bi uskoro trebala biti i poboljšana operativnom suradnjom njihovih ukrajinskih proizvođača s njemačkom tvrtkom za bespilotne sustave Helsing (koja je u Europi na glasu po svojim AI rješenjima).

Dakle, sva ova nova sredstva predstavljaju proizvod ukrajinskog učenja ratnih lekcija, kojih se dohvatila tamošnja vojna industrija, inače u velikom zamahu zahvaljujući domaćoj inventivnosti, ali i europskoj podršci. No, treba još jednom istaknuti kako se nove modele bespilotnih letjelica tu razvija u samo nekoliko mjeseci, da bi se onda, po masovnoj proizvodnji i učestalom borbenom korištenju, praktično u hodu prionulo i njihovu daljnjem unapređivanju. Upravo sve te okolnosti čine ukrajinske Oružane snage i njihovu vojnu industriju tako bitnim uzorom u kojeg bi se i Europa trebala ugledati.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 10. lipnja 2026. pod nazivom “Ruse uništavaju ‘nilski konji‘ i ‘stršljenovi‘, logistika je u kaosu, pogledajte samo brojke” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ukrajinski-dronovi-srednjeg-dometa-blokiraju-krim-i-rezu-rusku-logistiku-15716782

Petak, 5. lipnja je 98. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu – operacije koja je, usprkos planu da završi u nekoliko dana, ipak bila na pragu ući u svoj 15. tjedan trajanja. Treba napomenuti kako su aktivna vojna djelovanja neprekidno trajala do američkog proglašenja primirja 7. travnja, dok je od 13. travnja na snazi i američka vanjska blokada Hormuza – kao odgovor na od početka intervencije održanu iransku blokadu unutrašnjosti tog istog tjesnaca. Usprkos navodnim pregovorima (koje američka strana redovito iznova reklamira i time pod kontrolom drži svjetska terminska tržišta energenata), sam je tjesnac ipak ostao uvelike zatvoren i njime tek povremeno prolaze pojedinačna plovila. Time je i glavnina svakovrsnog izvoza iz područja Perzijskog zaljeva zapravo blokirana već preko tri mjeseca, što se odražava na svjetske cijene ne samo nafte i njezinih derivata, nego i umjetnih gnojiva (što je već vidljivo smanjilo poljoprivredu u Australiji i Tajlandu), te aluminija, sumpora i niza drugih roba ovisnih o proizvodnim kapacitetima zemalja Zaljeva.

Na svemu tome nije ništa promijenio ni još jedan u nizu manevara američkog predsjednika Donalda Trumpa, odigran poslijepodne u subotu, 23. svibnja – kada se on pozvao na čelnike Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara, Pakistana, Turske, Egipta, Jordana i Bahreina – objavljujući kako je svojevrsni memorandum o razumijevanju SAD-a i Irana gotovo pa zaključen (uz obavljene i razgovore s čelnikom Izraela Benjaminom Netanyahuom). Kao i već nekoliko puta prije toga, i tada su se mnogi ponadali da je spomenuta intervencija pri kraju i tjesnac Hormuz pred otvaranjem, no takve nade su se krenule urušavati već idućega dana, u nedjelju, 24. svibnja. Naime, tada je Trump izašao sa svojim dopunama viđenja čitave ove krize, naglašavajući da je njegov sporazum s Iranom „izričito suprotan“ onome Baraka Obame iz sredine srpnja 2015. godine, odnosno „najbolji“ ikad, bez obzira na to što dogovora još nema. Samo dan kasnije, u ponedjeljak, 25. svibnja, Trump je svoj prijedlog jačanja odnosa s Izraelom pokušao pretvoriti u obvezu – „nakon svog posla koji su odradile SAD u pokušaju sređivanja ove kompleksne slagalice, trebalo bi biti obvezno da sve te države, kao minimum, simultano, potpisima pristupe Abrahamskim sporazumima“ (uz priznanje da bi možda „jedna ili dvije imale razloga da to ne naprave, i to će biti prihvaćeno, ali većina bi trebale biti spremne, voljne i sposobne da time ovaj sporazum s Iranom učine bitno više povijesnim događajem nego bi on to inače bio“). Jedino što je postigao tom porukom bilo je produbljenje problema s krugom saveznika SAD-a na Bliskom istoku, kojima ne dolazi u obzir Iranu prepustiti ukupnu ulogu jedinog izričitog zagovornika Palestinaca i Libanonaca u široj regiji.

Poslijepodne istoga dana situacija s Iranom progredirala je do otvorenih prijetnji, gdje se od te države tražilo da obogaćeni uranij (kojeg Trump iz nepoznatog razloga zove „nuklearnom prašinom“, iako se radi o plinovitom spoju u tankovima za čuvanje) preda SAD-u ili pristane „uništiti“ kod sebe ili negdje drugdje – sve pod kontrolom neke „Komisije za atomsku energiju“ (AEC), što je možda Trumpov doživljaj „Međunarodne agencije za atomsku energiju“ (IAEA), iako zbunjuje da je tijelo pod točno navedenim nazivom od 1946. do 1974. godine postojalo u samim Sjedinjenim Državama. Ipak, ovakve objave Donalda Trumpa gotovo su trenutačno, baš kao i u nekoliko ranijih navrata, krenule djelovati na međunarodna terminska tržišta nafte – gdje su se cijene strmoglavile oko 7 posto u očekivanju mira koji samo što nije. Tako su cijene nafte WTI pale s 96,65 USD po barelu u petak, 22. svibnja, na 91,3 USD u predvečerje ponedjeljka, 25. svibnja, dok su cijene nafte Brent pale sa 104,36 USD po barelu na 95,98 USD u večernjim satima ponedjeljka, 25. svibnja. Usprkos višestrukim iznenađenjima i incidentima, ovakav se trend pada cijena nastavio čitavog radnog tjedna, da bi spomenuta cijena nafte WTI do petka, 29. svibnja, završila na 86,54 USD po barelu, a nafte Brent na 90,49 USD po barelu – sve bez ikakvih stvarnih promjena na terenu, čisto na riječ američkog predsjednika, uz nadu u opći mir i brzo otvaranje Hormuza.

Neslaganja oko sporazuma i navodni pregovori

Dok je Trump krajem svibnja najavljivao sporazum kao nešto neposredno i uvelike utanačeno, iz Irana se već u ponedjeljak, 25. svibnja, moglo čuti da (1) „ne potpisujemo nikakav sporazum sa SAD-om“, zatim da (2) „nismo blizu postizanja sporazuma“, te (3) da je Tehran zapravo bliže prekidanju svih pregovora. Dan kasnije te su naznake bile pojačane prvim izričitim povezivanjem mira s Iranom i prekida izraelskog ratovanja u Libanonu, da bi se tijekom utorka, 26. svibnja, moglo čuti kako Hutiji u Jemenu dopremaju dodatno raketno naoružanje prema tjesnacu Bab al-Mandeb. Opcija kompletnog zatvaranja tog pristupa Crvenom moru i Sueskom kanalu postala je izričito sredstvo iranske prijetnje za slučaj izraelske vojne eskalacije samo koji dan kasnije, u ponedjeljak, 1. lipnja ove godine. Ipak, paralelno s incidentima nastavili su u javnost curiti i pojedini detalji mogućih razgovora i inicijalnog sporazuma (memoranduma o razumijevanju) od 14 točaka. Među ostalim, na američko spominjanje da bi se prvo sklapao mirovni sporazum koji bi otvorio Hormuz, a onda možda u 30 ili 60 dana riješilo nuklearno pitanje – s iranske se strane odgovorilo inzistiranjem da bi odmah trebalo odblokirati barem dio iranskog novca zamrznutih sankcijama, dok bi do otvaranja Hormuza došlo tek 30 dana po sklapanju sporazuma (s potpuno nejasnom perspektivom razgovora o nuklearnim pitanjima i iranskom raketnom programu). Za oko 24 milijarde USD blokiranog iranskog novca (dok pojedini izvori tu spominju i znatno veće iznose), spominjalo se razgovore s Katarom o brzom deblokiranju 12 milijardi, što je već 26. svibnja bilo i javno demantirano. Ipak, zanimljivo je tu uočiti da bi odblokiranje negdje izvan SAD-a za Donalda Trumpa zapravo bilo povoljno – jer bi to ipak predstavljalo gestu prema Iranu, ali bi se ujedno izbjeglo izravno slanje gotovog novca iz SAD-a u Iran, za kakvo se Trump već godinama ruga Baraku Obami. Riječ je tu bila o isporuci oko 1,7 milijardi USD tijekom 2016. godine, gdje je oko 400 milijuna bilo vraćeno temeljem neuspjele kupovine oružja iz 1970-ih, dok je preostalih oko 1,3 milijarde USD predstavljalo kamate za tu već spomenutu glavnicu. U svemu tome ipak je ostalo nejasno je li i sada Katar ujedno i glavni američki posrednik (kojeg je 26. svibnja posjetila i velika iranska delegacija), ili ta uloga i nadalje pripada Pakistanu.

Do četvrtka, 28. svibnja, iz Irana se opet moglo čuti kako dogovora još nema, iako se navodilo (1) produljenje primirja za dodatnih 60 dana, (2) mir u Iranu, Libanonu i Jemenu, (3) iransko otvaranje Hormuza i uklanjanje mina u roku od 30 dana, (4) američko dizanje pomorske blokade Irana, (5) slobodan prolaz Hormuzom tijekom 60 dana uz potencijalne iranske „servisne takse“, (6) okvir za vođenje razgovora o nuklearnim temama, (7) iransku potvrdu kako se „neće kretati prema nuklearnom oružju“ i (8) obustavu obogaćivanja uranija tijekom trajanja sporazuma i najavljenih razgovora o nuklearnim temama. Navodno je ostalo otvoreno pitanje (1) iranskih taksi na promet Hormuzom nakon roka od 60 dana, (2) pitanje uklanjanja visoko obogaćenog uranija iz Irana (uz spomen Rusije ili Kine), (3) pitanje odmrzavanja sankcijama blokiranog iranskog novca (navodno pola odmah i pola na kraju perioda iz sporazuma) i (4) postupka postupnog ukidanja američkih sankcija prema Iranu, ovisno o ispunjavanju ostatka sporazuma. Dok je ostalo potpuno otvoreno (5) pitanje investicija SAD-a u obnovu Irana (oko 300 milijardi USD koje bi Trump trebao i osobno promovirati) – iz Tehrana se čulo da vlasti itekako imaju problema s američkim prijedlozima. Posebno se to odnosi na traženo izručenje obogaćenog uranija u inozemstvo te predloženo produženje primirja (podložno učestalim incidentima) za dodatnih 60 dana – sve začinjeno i iranskim najavama čvrstih vojnih odgovora na sva strana vojna djelovanja i „provokacije“. Stanje tu ne olakšava ni iransko gledište da je svako američko pregovaranje zapravo izvor dodatnih rizika budući da Trump najviše voli napasti dok razgovori aktivno traju. Na sve to je Donald Trump do petka, 29. svibnja, reagirao novim pooštrenjem dotadašnjih američkih zahtjeva, za koje se iranski odgovor očekivao za tri dana – dakle, u ponedjeljak, 1. lipnja. Da u međuvremenu ne bude dosadno, 29. svibnja iz američkog Ministarstva financija paralelno su objavili i dodatne sankcije vezane uz Iran – ovoga puta prema osam dodatnih brodova iranske tzv. „sive flote“ te još 15 trgovačkih i energetskih poduzeća u UAE (Dubaiju) i širom Kine, među kojima su neka pomagala vlastima u Tehranu da operativno nadoknade manjkove benzina za iransko stanovništvo (gdje lokalne rafinerije već neko vrijeme jedva proizvode oko 114 milijuna litara na dan, a potrošnja je oko 143 milijuna litara dnevno) – dok je Pentagon istoga dana najavio i potencijalni početak neke operacije širom Hormuza (možda barem djelomično samostalno razminiranje), uz upozorenja Irancima da bi se mogli naći pod napadom ako se budu miješali.

Novi tjedan opet je započeo vijestima kako su SAD i Trump nadomak „vrlo dobrog“ sporazuma s Iranom, što ovoga puta, u svjetlu oružanih incidenata, više nije dovelo do ikakvog ozbiljnijeg pada cijena na tržištima nafte. Dapače, poskupljenja su i nastavljena kada je 1. lipnja Iran objavio kako, radi nastavka izraelskih napada u Libanonu, do daljnjega obustavlja svu komunikaciju (pa i mirovne pregovore) sa Sjedinjenim Državama putem Pakistana – što je Trump za američke medije komentirao riječima: „Ne zanima me ako su gotovi, iskreno. Stvarno mi nije stalo. Ne može mi biti manje stalo. Ako su gotovi, gotovi su. Ako nisu gotovi, znate, mislim da su uzeli previše vremena. Iskreno, mislim da su počeli biti jako dosadni“. Ipak, dok su cijene nafte skočile preko 6 posto gotovo momentalno, još istog dana se onda čulo o žestokom telefonskom razgovoru Trumpa i Netanyahua, punom uvreda i vrištanja, kojim je brzo bio obuzdan izraelski vojni avanturizam u Libanonu. To posebno stoji kad se ima u vidu objavu Donalda Trumpa od 2. lipnja kako svi mirovni pregovori i dalje nesmetano traju (optuživši medije da šire laži o zastojima i problemima), da bi se onda čulo i o kontaktima SAD-a s predstavnicima Hezbollaha – što je u četvrtak, 4. lipnja, postavilo osnove za produženo primirje ako ta organizacija prestane napadati Izrael i povuče svoje borce iz zone južno od rijeke Litani.

Dodatni konkretni problem za Sjedinjene Države predstavljaju i tihi razgovori Irana te Omana, kao obalnih država u Hormuškom tjesnacu, o mogućoj zajedničkoj kontroli tjesnaca i naplatama nekakvih davanja za prolaz (pod kojim već nazivom ili opravdanjem). Po saznavanju za ove razgovore u srijedu, 27. svibnja, Donald Trump je i javno zaprijetio „dizanjem u zrak“ Omana, što je posebno loše odjeknulo u svjetlu činjenice kako su vlasti u Muscatu tradicionalno čvrsti zapadni saveznik (početkom ovog rata i pod iranskom paljbom radi opskrbe američkih ratnih brodova u tamošnjoj luci Duqm) – koje se u veljači ove godine koristilo i kao posrednike za pregovore s Iranom, bez da su bili obaviješteni o planiranom početku američkih ratnih operacija usred pregovora koje su pomagali. Pitanje je hoće li slično proći i vlasti Katara, koje su objavile da im je podnošljivo privremeno plaćanje taksi za prolaz Hormuzom, posebno ako bi ti novci bili korišteni za razminiranje tjesnaca.

Reakcije i incidenti

Tjedan od ponedjeljka, 25., do petka, 29. svibnja, bio je obilježen nizom incidenata. Tako se u noći na utorak, 26. svibnja, bilježilo američko potapanje dviju iranskih brzih brodica (za koje je američko Središnje zapovjedništvo tvrdilo da postavljaju dodatne mine u Hormuzu) – na što su Iranci onda, izgleda, otvorili vatru na brodove SAD-a u Omanskom zaljevu, što je izravno dovelo do američkog „defenzivnog“ bombardiranja ciljeva oko iranskih luka Bandar Abbas, Sirik i Jask te na otocima Qeshm i Larak kao navodnim izvorištima napada. Tijekom idućih sati, u utorak, 26. svibnja, vidjeli su se i požari na iranskom otoku Harg (ali ne i na tamošnjoj naftnoj infrastrukturi), a čulo se i o iranskim djelovanjima oko Hormuza – o rušenju barem dviju američkih bespilotnih letjelica MQ-9 Reaper, te navodnom gađanju letjelice RQ-4 Global Hawk i borbenog aviona F-35. Slični su incidenti bili bilježeni i u srijedu, 27. svibnja, kada se čulo za oštećenje tankera „Olimpic Life“ u Omanskom zaljevu, te onda i tri eksplozije istočno od Bandar Abbasa (moguća smrt zapovjednika mornarice iranske Revolucionarne garde, brigadnog generala Alija Azmaeija). Dok se iz Irana tvrdilo kako se tu radi o otvaranju vatre na više brodova ugašenih sustava za identifikaciju koji su pokušavali proći Hormuzom mimo iranske rute, američki izvori su spominjali rušenje barem četiri drona koji su napadali civilno te američko vojno plovilo, uz uzvratne udare po izvorima napada. Ipak, do jutra u četvrtak, 28. svibnja, čulo se i o daljnjem koraku međusobnih uzvrata u okviru drugog težeg incidenta u tjedan dana – o iranskom noćnom napadu balističkim raketama na bazu Ali Al Salem u Kuvajtu, kao osvetu za raniji američki napad na lansere bespilotnih letjelica kod Bandar Abbasa.

Pojedini izvori sličnu su situaciju spominjali i u večernjim satima četvrtka, 28. svibnja – s iranskim ispaljivanjem raketa iz baze Chamran u provinciji Bušehr prema četiri broda u tihom prolazu Hormuzom, ali ovoga puta bez američkog uzvrata (eksplozije kod luke Bandar Kangan na središnjem dijelu iranske obale u Perzijskom zaljevu navodno su bile izazvane zatajenjem vlastitih raketa). Zato se u petak, 29. svibnja, navodilo američke napade od večeri ranije, navodno na zapovjedno mjesto mornarice iranske Revolucionarne garde na jugoistoku Tehrana – da bi onda u javnost dospjele i vijesti o američkom onesposobljavanju teretnog broda „Lian Star“ pod zastavom Gambije, koji je pokušao probiti blokadu prema iranskoj luci, da bi onda ostao bez pogona pod raketnim napadom borbenog helikoptera AH-64E Apache. Zauzvrat, Iranci su opet raketama gađali američku bazu Ali Al Salem u Kuvajtu – gdje se navodno bilježilo ranjavanje više vojnika i šteta na još dvama dronovima tipa MQ-9 Reaper. Jednako tako se u nedjelju, 31. svibnja, opet čulo i o navodnom rušenju još jednog američkog drona nad iranskim vodama Zaljeva, a do ponedjeljka, 1. lipnja, osveta za američko gađanje broda „Lian Star“ pretvorila se i u pogodak vjerojatno pomorskog kamikaza-drona u teretnjak „MSC Sariska V“ pod panamskom zastavom, ali u vlasništvu Donaldu Trumpu bliske američke obitelji Aponte – navodno oko 40 milja jugoistočno od obala Iraka u Perzijskom zaljevu – da bi se pod iranskim balističkim raketama onda opet našla i već spominjana baza SAD-a u Kuvajtu.

Do večeri u utorak, 2. lipnja, bilježilo se američko onesposobljavanje tankera „Lexie“ pod zastavom Bocvane, kojem je raketom oštećen pogon na putu prema iranskom otoku Harg – nakon čega su se bilježile i eksplozije kod iranskog otoka Qeshm u Hormuzu (posebno gađan jedan telekomunikacijski toranj). Do srijede, 3. lipnja, onda se čulo i o uzvratnim napadima Irana prema Kuvajtu – po bazi Ali Al Salem i kompleksu „Camp Arifjan“, ali i zračnoj bazi Mubarak uz tamošnji civilni međunarodni aerodrom – u zapovjedništvo američke 5. flote u Bahreinu, američke baze u UAE (presretanje 15 raketa i četiri drona), te ciljeve kod Erbila u kurdskom dijelu Iraka. Dok su iz američkog CENTCOM-a tvrdili da je pet balističkih raketa iz baze Chamran u provinciji Bušehr bilo uspješno presretnuto (dvije iznad Kuvajta i tri nad Bahreinom), ipak su se na terenu vidjeli pogoci – posebno udar kamikaza-drona u krov Terminala 1 međunarodnog aerodroma u Kuvajtu (jedan mrtav i preko 60 ranjenih civila), te pogodak kontejnerskog broda „MSC Panaya“ pod liberijskom zastavom u Bahreinu (opet vlasništvo obitelji Aponte). Kao dio primirja koje je za Donalda Trumpa tek faza u kojoj se „nešto umjerenije puca“, tijekom 3. lipnja slijedili su američki uzvrati u Tehranu, Karaju, Bojnourdu, Robat Karimu i Urmiji. Četvrtak, 4. lipnja, zato je donio američku kontrolu broda „MT Davina“ u Indijskom oceanu, iransku vatru po američkim razaračima u Hormuzu, te onda i napade na naftnu infrastrukturu UAE-a i Omana (tamošnji glavni terminal Mina al Fahal još i jutros pod napadom dronova).

Izraelski udari po Tiru, 28. svibnja 2026. godine

Prostorno odvojeno, ali sadržajno povezano bilo je i preko 70 raznih izraelskih napada u Libanonu tijekom ponedjeljka, 25. svibnja, uz najave iz Tel Aviva i daljnjih akcija, posebno protiv ciljeva u bejrutskom južnom predgrađu Dahieh. Takva je borbena djelovanja Izrael nastavio i 27. svibnja, uz vijesti o širenju kopnenih operacija prema zoni rijeke Litani na jugu Libanona. U četvrtak, 28. svibnja, bilježili su se izraelski zračni napadi u Bejrutu, navodno na Alija al-Husaynija, zapovjednika Hezbollahove postrojbe Divizija Imama Huseina. Sjedinjene Države do početka lipnja ipak su uspjele održati još jedan krug pregovora Izraela i Libanona – ne bi li obuzdale tamošnje ratovanje koje je od ponedjeljka, 1. lipnja, izričito postalo problemom u pregovorima SAD-a s Iranom, uz konkretne najave i moguće obnove iranskih napada na Izrael ako se nastave bombardiranja Bejruta.

Promet kroz Hormuz

Iza iranske i američke blokade Hormuza zaustavljeno je barem 60 milijuna barela iranske nafte, vrijedne preko 6 milijardi USD, a najmanje četiri velika iranska tankera s oko sedam milijuna barela sirove nafte neuspješno su pokušala izaći iz Hormuza krajem svibnja, da bi tek 4. lipnja uspjeli krenuti prema Kini. Za razliku od toga, 30. svibnja iz zapadnih se medija moglo saznati kako je od oko 109 neiranskih većih tankera (preko 700.000 barela) zarobljenih u Zaljevu, izaći uspjelo njih 29, odnosno oko četvrtina te flote – dok je u Zaljevu na brodovima ostalo zarobljeno oko 99 milijuna barela neiranske sirove nafte te još oko 37 milijuna barela destilata. Ipak, za razliku od ranijih vremena, kada su sustave automatskog lociranja gasili uglavnom brodovi natovareni sankcioniranim teretima, od kraja svibnja postalo je jasno da postupno glavnina svih plovila u regiji Hormuza tako nastoji izbjeći lociranje (pri ulascima u pojedine luke, a možda i tijekom tihog prikradanja kroz tjesnac).

Sjedinjene Države 23. svibnja objavile su kako je njihova blokada zaustavila jubilarno 100. iransko plovilo, da bi ta brojka do 28. svibnja dostigla 111 brodova, a do 4. lipnja ukupno 127 komercijalnih plovila (uz ukupno još šest onesposobljenih radi pokušaja proboja i 36 propuštenih iz humanitarnih razloga). Ujedno, prema američkim medijima, u zadnja tri tjedna svibnja SAD su uspjele kroz Hormuz u oba smjera mimo Irana tiho prepratiti oko 70 raznih komercijalnih plovila s ugašenim sustavima za identifikaciju – što je doprinijelo nizu uočenih incidenata i okršaja tijekom klimavog primirja. Do 2. lipnja čulo se kako je kroz američku blokadu, izgleda, ukupno prošlo 261 plovilo (132 tankera i 129 teretnjaka), što je u najboljem slučaju bilo oko 37 plovila dnevno ili tek četvrtina dnevnog prometa prije rata – od čega u proteklom tjednu njih 56 (ulazno 27 te izlazno 29 brodova, od toga 18 tankera). Naravno, sve su te brojke itekako nepouzdane i podložne čestim korekcijama. Nasuprot tome, i Iran je krajem svibnja uporno spominjao dnevne prolaske više desetaka plovila kroz Hormuz, iako je tu bilo prilično jasno da se broje i razna mala plovila ne bi li se ostavio dojam širokog intenziviranja prometa pod nacionalnim nadzorom. Od 25. do 26. svibnja tako se spominjao prolaz kroz Hormuz za 25 raznih plovila uz iransku dozvolu (među ostalim i jedan LPG-tanker, te grčki suezmax tanker „Minerva Evropi“ s iračkom naftom za Francusku – prvo takvo plovilo za Europu od početka rata), dok je utorak, 26. svibnja, bilježio i prolaz još dvaju velikih tankera (oko četiri milijuna barela nafte iz Saudijske Arabije i UAE-a).

Iako je američko Ministarstvo financija baš 26. svibnja sankcioniranjem iranske „Uprave za Perzijski zaljev“ znatno otežalo posao (i plaćanja taksi) svima koji bi se o prolazu kroz Hormuz dogovarali s Iranom, ipak se u srijedu, 27. svibnja, prvo čulo za prolazak osam brodova kroz Hormuz (četiri iranskom rutom, među njima i jedan tanker, te još četiri teretnjaka rutom uz omansku obalu, pretpostavljeno uz američku pomoć) – a onda još i za nesmetani izlazak kineskog tankera „Hua Lin Wan“. Do jutra u nedjelju, 31. svibnja, s iranske strane čulo se o prolazu 28 plovila kroz Hormuz u razdoblju od 24 sata (neovisni izvori kažu „desetak“) – odnosno njih ukupno 363 od proglašenja primirja početkom travnja, što je za Iran navodno uprihodilo oko 1,5 milijardi USD na ime putnih pristojbi (do 56 milijuna USD dnevno), koje od 31. svibnja u Hormuzu izravno prikupljaju i namjenska plovila iz Irana. U utorak, 2. lipnja, Iran je spominjao prolaz 24 broda u 24 sata.

No, kad se jednom Hormuz potpuno otvori, to nipošto neće značiti i brzi povratak na predratnu proizvodnju nafte, budući da bi dio produkcije mogao ostati trajnom žrtvom prisilnih zatvaranja proizvodnih izvora (procjene idu od manjka oko 6 posto, oko 700.000 barela na dan, pa sve do 2 milijuna barela na dan). Za sve to, naravno, trebat će vremena, baš kao i za ponovno pokretanje prerade i transporta nafte i derivata širom svijeta. No i taj element pokretanja svekolikog pomorskog izvoza iz zone Perzijskog zaljeva mogao bi biti otežan još jednim prirodnim elementom. Naime, stotine i tisuće raznih brodova već mjesecima više ili manje nepokretno stoji u toplim vodama Perzijskog zaljeva (oko 30 stupnjeva Celzija, a i više u Omanskom moru), čekajući bilo kraj rata ili barem otvaranje Hormuza. Tijekom takvog čekanja bilježi se pojačani obraštaj brodskih trupova vitičarima (specifičnim morskim rakovima), što će u najboljem slučaju usporiti obnovljenu plovidbu i tražiti dodatno održavanje u nju uključenih plovila, ako iznimno intenzivni obraštaj ne zaustavi i funkcioniranje pojedinih vitalnih brodskih sustava – kada bi interventna čišćenja mogla postati preduvjetom bilo kakvog ponovnog pokretanja tamošnje mase nagomilanih brodova.

Faktori dosadašnjeg obuzdavanja rasta cijene nafte

Praktično od početka rata u Iranu periodično se čuje o zaobilaznim naftovodima kojima Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati dio svoje proizvodnje izvoze mimo Hormuza. Nažalost, ta se infrastruktura pokazala nedovoljnom i relativno nepouzdanom – gdje saudijski izvoz iz luke Janbu na Crvenom moru umjesto teorijskih i do sedam milijuna barela nafte dnevno izgleda da varira oko 3,5 milijuna (od maksimalnih oko 4,5 milijuna barela dnevno do minimuma od oko 2,75 milijuna barela na dan). Ipak, uz već spomenuta propagandna nastojanja Donalda Trumpa, navodno su još dva bitna faktora znatno utjecala na za sada neuobičajeno suzdržano ponašanje naftnih tržišta u okolnostima rata s Iranom i zatvaranja Hormuza.

Kao prvo, riječ je o ponašanju Kine, koja je u zadnje vrijeme zapravo ozbiljno smanjila svoje kupovine nafte na svjetskom tržištu (barem za 5–6 milijuna barela dnevno), čime je barem donekle smanjila porast potražnje, a onda utjecala i na sporije kretanje cijena. Kako u isto vrijeme nema naznaka da se u Kini ozbiljno štedi energente, izgleda da se kupovine iz inozemstva nadomještaju iz zadnjih godina skupljanih domaćih strateških rezervi (što ujedno lagano smanjuje i tenzije oko Tajvana, budući da se duže nagađalo da je smisao tih rezervi upravo izdržavanje blokade po kineskoj agresiji na Tajvan, a sada one imaju i drugu korisnu svrhu). Kako izgleda, uz normalnu potrošnju njihove bi zalihe mogle izdržati do sredine rujna uz dnevni ritam crpljenja od tehnički maksimalnih 1–1,5 milijuna barela na dan, dok stručnjaci procjenjuju bitno kraće rokove za dostizanje opasno niskih razina strateških rezervi SAD-a i Japana – po nekima tek još 2 do 3 tjedna u lipnju, nakon čega bi prosječne cijene goriva u SAD-u mogle skočiti i prema 6,5 USD za galon (za potrošače teško podnošljivih oko 1,48 eura za litru).

To je bitno, kao drugo, budući da se ustrajno nastavlja i međunarodno otpuštanje nafte i derivata iz raznih nacionalnih strateških rezervi, pod okriljem Međunarodne agencije za energiju (IEA) i dogovora postignutog još 11. ožujka, u drugom tjednu intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Ovdje se spominje oko 2,5 milijuna barela dnevno, od čega jedan ozbiljan dio otpada na strateške zalihe SAD-a, koje navodno iz tehničkih razloga mogu iz skladišta otpuštati oko 1,3 milijuna barela na dan. Konkretno, nakon rekordnog američkog otpuštanja oko 17,8 milijuna barela iz državnih i komercijalnih zaliha do 17. svibnja, u tjednu do 25. svibnja opet se bilježilo gotovo rekordnih 17,4 milijuna barela (12,4 milijuna barela nafte, 9,1 iz strateških i još 3,3 iz komercijalnih rezervi, a onda još 2,6 milijuna barela benzina i 2,1 milijun barela dizela) – da bi se do 1. lipnja spominjalo kako su SAD u tjednu do 29. svibnja otpustile ukupno 16 milijuna barela sirove nafte (8 milijuna iz strateških zaliha te još 8 iz komercijalnih zaliha), nastavljajući tu povijesno radikalnu i teško održivu praksu koja bi strateške zalihe SAD-a do kolovoza mogla spustiti na operativni minimum. Uz to, u Sjedinjenim Državama se od sredine travnja te tijekom svibnja bilježilo i znatno koncentriranje komercijalnih rafinerija na proizvodnju avionskog goriva i dizela – temeljem inozemnih manjkova, povećane cijene te veće zarade – što bi u dogledno vrijeme moglo otvoriti istodobni domaći manjak proizvodnje benzina, te posebno i manje atraktivnih derivata (ulja, maziva, brodskog goriva). Do tada, već se 3. lipnja bilježilo padanje nacionalnih zaliha destilata ispod 100 milijuna barela, po prvi put u 30 godina.

Perspektiva širih vojnih djelovanja

USS Boxer, pogled na naplavni dok

Treba naglasiti da se zadnjih dana gotovo napadno sve manje ozbiljno spominje mogućnost neke nove velike eskalacije rata u Iranu. Ne samo da je Iran 26. svibnja krenuo postupno obnavljati svoj civilni pristup internetu, već je mirno proteklo i ovogodišnje muslimansko hodočašće u Saudijsku Arabiju od nedjelje, 24., do subote, 30. svibnja. Kao idući faktor protiv ponovnog šireg ratovanja spominje se još i američko domaćinstvo Svjetskog nogometnog prvenstva od 11. lipnja do 19. srpnja ove godine, te proslava 250. godišnjice neovisnosti SAD-a (kako u vrijeme rođendana Donalda Trumpa, 14. lipnja, tako i na samu godišnjicu, 4. srpnja). Uz to, treba napomenuti i praktično smanjivanje američkog resursa za kopnene operacije, budući da je desantni nosač USS Boxer (LHD-4) 30. svibnja prošao istočno od Singapura – što je posebno bitno u svjetlu činjenice da to plovilo ima veliki naplavni dok vrlo koristan pri izvođenju operacija desanta, dok sličan američki brod USS Tripoli (LHA-7) zaostao kod Irana takav naplavni dok nema (na račun proširenog hangara za F-35 Lightning II i pripadajuće opskrbe).

Ujedno se moglo čuti i da je britansko specijalizirano plovilo RFA Lyme Bay, izričito namijenjeno baziranju dronova za razminiranje, 25. svibnja napustilo Gibraltar i onda stalo u francuskoj luci Toulon radi ukrcaja dodatne opreme i ljudstva – ne bi li u nedjelju, 31. svibnja, nastavilo plovidbu u smjeru Sueza. Priključivanjem tog plovila flotnom sastavu oko francuskog nosača zrakoplova Charles de Gaulle (R91) u vodama Omana u praksu bi se krenula prelijevati zamisao o britansko-francuskom vođenju koalicije barem 15 država za potencijalno razminiranje Hormuza i pratnju kroz tjesnac – ali tek nakon okončanja tamošnjih ratnih operacija. Dakle, približavanje ovih europskih resursa prostoru Hormuza također polagano ukazuje na mogućnost mirnog rješenja ove ratne situacije koja trenutačno bukti kroz brojne incidente, dok nadalje traju i blokade prometa kroz taj prolaz strateški bitan za razne aspekte međunarodnog gospodarstva.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 5. lipnja 2026. pod nazivom “Kina bi mogla izdržati do sredine rujna, a SAD je nadomak opasne razine. Ovo nije viđeno 30 godina” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-trumpove-najave-cijene-nafte-sukobi-pregovori-15715499

Prijetnja zračnom prostoru koja je u ponedjeljak 8. lipnja, ujutro proglašena u Latviji završila je oko 10:30 sati, izjavile su za latvijske medije Nacionalne oružane snage (NBS). Dron koji je ušao u latvijski zračni prostor oborili su NATO-ovi zrakoplovi, točnije francuski Rafalei . Od travnja, četiri francuska borbena zrakoplova Rafale nalaze se u zračnoj bazi Šiauliai u Litvi u sklopu NATO-ove misije Baltičkog zračnog nadzora. Dron je opisan kao “strana bespilotna letjelica koja je uletjela u Latviju kao rezultat ruskog elektromagnetskog ratovanja”. Ovaj incident malo je prošao „ispod radara“, a naročito nakon razmjene vatre između Irana i Izraela te krhkog primirja u Perzijskom zaljevu.

Govoreći na konferenciji za novinare, latvijski ministar obrane Raivis Melnis pohvalio je ulogu Oružanih snaga i NATO partnera u brzom informiranju javnosti o prijetnji i suočavanju s njom. Potraga za fragmentima drona kako bi se on i njegove sposobnosti detaljnije identificirale je u tijeku. Na pitanje koliko je koštalo podizanje NATO-ovih zrakoplova i obaranje drona, Melnis je odgovorio: “Ne bismo trebali brojati novac o tome koliko košta svaki hitac kada govorimo o našoj sigurnosti”, dodavši da trenutno nema naznaka o ozljedama ili šteti uzrokovanoj incidentom. Drugo upozorenje o dronu ostalo je na snazi ​​čak i dok se održavala konferencija za novinare. Nacionalne oružane snage izdale su oko 9:20 upozorenje koje pokriva općine Ludza, Balvi i Alūksne u vezi s potencijalnom prijetnjom zračnom prostoru.

Rezultat ruskog elektroničkog ratovanja

Brigadni general Kaspars Zdanovskis, zamjenik zapovjednika Latvijskih nacionalnih oružanih snaga, održao je zajedničku konferenciju za novinare s ministrom obrane Raivisom Melnisom o jutrošnjem upadu drona. Senzori su pokazali da je upad uzrokovan ruskim elektroničkim ratovanjem, rekao je Zdanovskis, ali nije potvrdio je li riječ o ruskom ili ukrajinskom dronu kojeg su oborili francuski NATO borbeni zrakoplovi malo iza 10 sati po lokalnom vremenu. Ministar obrane Latvije je rekao da dron nije uzrokovao žrtve ili štetu te dodao da NATO zrakoplovi još uvijek patroliraju graničnim zračnim prostorom.

Ukrajina je optužila Rusiju da stoji iza nekoliko drugih incidenata ulaska dronova u zračni prostor njezinih saveznika zbog elektroničkog ometanja. Nakon današnjeg upada dronovau Latviju, sastao se državni vrh, uključujući i predsjednika Latvije, kako bi analizirao još jednu sigurnosnu prijetnju i donio zaključke o jačanju obrambenih kapaciteta.

Samo nastavak udara

Podsjetimo, latvijska premijerka Evika Silina dala je ostavku prošlog mjeseca nakon političke krize koju su izazvala dva zalutala ukrajinska drona, kao i ministar obrane, o čemu smo u svibnju pisali na portalu Obris.org. Tadašnji  ministar obrane Andris Sprūds (Stranka Progresivci) objavio je ostavku u nedjelju navečer, 10. svibnja, nakon što su dva drona pala na latvijski teritorij u četvrtak te pogodila naftne instalacije. Riječ je bila o ukrajinskim dronovima koji su, prema riječima ukrajinskog ministra vanjskih poslova Andrija Sibihe, pali u Latviju zbog “ruskog elektroničkog ratovanja koje je namjerno preusmjerilo ukrajinske dronove s njihovih ciljeva u Rusiji“.

Ukrajinski napad na Sankt Peterburg

I na portalu Obris. org više puta smo pisali da su baltičke zemlje na meti ruskih hibridnih napada, kao i da su brojni dronovi viđeni na tom području, a neki su i pali na području baltičkih država i Poljske. Ovaj posljednji incident dogodio se nakon što su ukrajinski dronovi tijekom prošlotjednog Ekonomskog foruma na kojem je sudjelovao i ruski predsjednik Vladimir Putin napali Sankt Peterburg. Ruski mediji navode kako su snage protuzračne obrane tada oborile 86 ukrajinskih dronova u regiji oko Sankt Peterburga, grada domaćina velikog investicijskog foruma i Putinovog rodnog grada. “Osamdeset šest dronova srušeno je iznad Lenjingradske regije. Borbene operacije se nastavljaju“, napisao je guverner Aleksandar Drozdenko na Telegramu. Agencije su objavile kako je Ukrajina pogodila terminal za izvoz nafte u Sankt Peterburgu nekoliko sati prije početka godišnjeg ekonomskog foruma predsjednika Vladimira Putina u pokušaju da nanese štetu njegovu ugledu i pokaže koliko su ranjivi veliki ruski gradovi.

Rusija očekuje da će ove godine premašiti proračun za rat u Ukrajini za najmanje 28 milijardi dolara, jer napredak na bojištu usporava, a Kijev dobiva na zamahu udarima preko granice,  posebice na rafinerije nafte, objavio je nedavno britanski Independent. Tako je u pismu ruskog ministra financija Antona Siluanova iz veljače ove godine vlada pozvana da zamrzne oko 2,9 bilijuna ruskih rubalja (40,8 milijardi dolara) planirane potrošnje koja nije povezana s ratom ove godine, upozoravajući da bi prekoračenje od 2 bilijuna rubalja moglo porasti na čak 4 bilijuna rubalja u “negativnom scenariju”, prema Financial Timesu. Siluanov je također predvidio da će Rusija prekoračiti potrošnju za rat za dodatnih 4 bilijuna rubalja u 2027. i 2028. godini. Naime, još u 17. stoljeću austrijski vojskovođa talijanskog porijekla Raimondo Montecuccoli je ocijenio da su za vođenje rata potrebne tri stvari: novac, novac i opet novac. Za rusku „Specijalnu vojnu operaciju“ koja je trebala trajati između 3 i tjedan dana već godinama je potrebno izdvajati ogromna sredstva.

Iako izvori bliski Vladimiru Putinu kažu da predsjednik još uvijek vjeruje da njegove snage mogu zauzeti cijeli Donjeck i Lugansk do jeseni, teška financijska situacija pokazuje poteškoće s kojima se Rusija suočava nakon više od četiri godine gorkog sukoba s ohrabrenom Ukrajinom. Podsjetimo, Ukrajini je nedavno EU odobrila veliki zajam od 90 milijardi eura, o čemu smo i pisali na stranicama ovog portala. Rusija je na početku rata bila 11. najveće gospodarstvo na svijetu, ali se prošle godine popela na deveto mjesto unatoč sankcijama i ratnim troškovima, potaknuta širenjem obrane, industrije i nabave.

Čime financirati ruski rat u Ukrajini?

Dok su napuhane cijene nafte povezane s iranskim ratom pomogle Rusiji da se održi na površini nakon upozorenja ministra Siluanova u veljači, ratno gospodarstvo pokazuje znakove naprezanja jer se javne usluge i radna snaga smanjuju. Putin je početkom svibnja rekao vladinim dužnosnicima da mjere poduzete za poticanje gospodarstva počinju davati rezultate nakon što je Moskva bila prisiljena smanjiti svoju prognozu gospodarskog rasta za ovu godinu. Rekao je da su ekonomski podaci za ožujak pozitivni, s porastom BDP-a od 1,8 posto. No,  Siluanov je za ruski list Kommersant rekao da Ministarstvo financija revidira proračun kako bi uzelo u obzir „promjene u makroekonomskim uvjetima te potrebu za koncentriranjem dodatnih sredstava na važna prioritetna područja“. „Naravno, postoje apsolutno prioritetne stavke potrošnje: ispunjavanje društvenih obveza i osiguravanje obrane i sigurnosti zemlje“, rekao je Siluanov, dodavši: „Inače, svaku stavku analiziramo s obzirom na ekonomski povrat, postizanje rezultata i, u konačnici, njezin utjecaj na dobrobit ljudi.“

Rusko tržište podijelilo se na vrlo nestabilnu “dvojnu ekonomiju” jer su golemi državni izdaci za održavanje invazije na Ukrajinu izazvali duboku stagnaciju u nevojnim komercijalnim sektorima. Početni val gospodarskog rasta, potaknut grozničavom ratnom proizvodnjom, uglavnom se iscrpio, razotkrivajući ozbiljne strukturne neravnoteže. Kako bi spriječio da rastući proračunski deficit izmakne kontroli, Kremlj je drastično povećao poreze i proširio unutarnje zaduživanje, čime guši i paralizira civilno poduzetništvo, analizirao je i AP.

Crne prognoze ekonomskog rasta u Rusiji

Nakon godinu i pol, ruska ofenziva se konačno ispuhala

Prognoze ruskog Ministarstva gospodarstva ranije u svibnju snizile su procjene rasta BDP-a u 2026. na 0,4 posto s 1,3 posto i smanjile procijenjeni rast u 2027. na 1,4 posto s 2,8 posto. Očekivalo se da će rast dosegnuti 2,4 posto u 2029.

U međuvremenu, napredovanje Rusije u Ukrajini značajno se usporilo u 2026. u usporedbi s prošlom godinom, a prema zadnjim izvješćima Ukrajinci su oslobodili dio teritorija. Institut za proučavanje rata, američki think tank, procjenjuje da su ruske snage zauzele 104 četvorna kilometra u Ukrajini između početka godine i 26. svibnja, u usporedbi s 1619 četvornih kilometara zauzetih u istom razdoblju 2025. godine.

Šutnja ruskog Ministarstva obrane

Rafinerija u Saratovu – redovita meta ukrajinskih “dalekometnih sankcija”

I drugi zapadni mediji naglašavaju, usred sve snažnijih ruskih dalekometnih napada na ukrajinske gradove, da su visoki ruski dužnosnici upozorili predsjednika Vladimira Putina na neodrživost rata u Ukrajini, ​​otkrivajući rastuće podjele unutar vodstva oko toga kako upravljati rastućim ekonomskim pritiscima dok ruska invazija u punom opsegu ulazi u svoju petu godinu. Dužnosnici ruskog Ministarstva financija i središnje banke predložili su smanjenje obrambenih izdataka, savjetujući Kremlj da trenutna razina projiciranih izdataka riskira opasno širenje vladinog proračunskog deficita, izvijestio je Bloomberg. Međutim, visoki dužnosnici Ministarstva obrane i pojedinci u Kremlju, koji su odlučni slijediti Putinove ratne ciljeve, inzistiraju na zaštiti vojnih izdataka. Ministarstvo obrane tvrdi da bi njihovo smanjenje teško oštetilo gospodarstvo jer se toliko tvrtki sada oslanja na ugovore vezane uz vojsku te da je umjesto toga potrebno dodatno financiranje za rješavanje manjka koji ove godine iznosi čak tri bilijuna rubalja (36 milijardi dolara).

Troškovi rata sigurno se i povećavaju i zbog štete koju ruskom gospodarstvu, posebice naftnom sektoru, nanose ukrajinski udari. Podsjetimo, sredinom svibnja ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski objavio je videosnimak na kojem su prikazani, kako navodi, razorni rezultati ukrajinskih udara na ruske vojne i industrijske ciljeve, poručivši da se radi o “dalekometnim sankcijama” koje Kijev nameće Moskvi. Ukrajinske dalekometne sankcije nastavljaju se svake noći, nanoseći nemjerljive gubitke ruskom gospodarstvu.

Subota, 23. svibnja, ujedno je 85. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu – operacije koja je trebala trajati maksimalno 4 do 6 tjedana, a sada je došla do kraja svojeg 12. tjedna trajanja. Pri tome treba naglasiti da su intenzivne zrakoplovne operacije trajale do 7. travnja, da bi onda od 13. travnja američki predsjednik Donald Trump tijekom „primirja“ započeo i američku pomorsku blokadu Irana koja traje sve do danas. Budući da se pomorske blokade itekako broje u mornarička borbena djelovanja, time se zapravo ne može ni pričati o pravom primirju SAD-a i Izraela s Iranom, već je tu na djelu tek manje zatišje u itekako tekućem vojnom i ekonomskom sučeljavanju ovih država (gdje je 15. svibnja i Izrael na još 45 dana produžio svoje iznimno krhko primirje u Libanonu). Sve ove nesigurnosti postaju još i više vidljive kad uzmemo u obzir da je barem od početka mjeseca ožujka za međunarodni promet praktično zatvoren strateški važan pomorski tjesnac Hormuz – čime se iz dana u dan pojačava pritisak na globalnu opskrbu energentima (sirova nafta, razni naftni derivati, plin), ali, uz ostalo, i umjetnim gnojivima, aluminijem, sumporom te helijem.

Bilježi se niz medijsko-burzovnih intervencija Donalda Trumpa

Činjenica ovog zastoja iz dana u dan otežava život i poslovanje brojnim državama i gospodarstvima širom svijeta – što treba neprekidno držati u vidu dok iz dana u dan i iz tjedna u tjedan slušamo o sve novim i novijim političkim ili diplomatskim prepucavanjima SAD-a i Irana, uz najave kako rat samo što nije gotov. U svemu tome nije nipošto slučajno da većina prijetnji Iranu redovito dolazi krajem tjedna ili za vikend, dok onda početkom radnog tjedna (kad se otvore burze) Trump redovito smiruje stvari najavama pregovora ili mirovnih sporazuma. Fascinantno je jedino kako terminska tržišta energenata iz tjedna u tjedan dalje „pasu“ te priče američkog predsjednika, dok se istodobno začuđujuće malo pažnje posvećuje stanju na fizičkim tržištima tih istih proizvoda (na kojima cijene itekako divljaju). Ujedno, treba napomenuti i vidljivi porast utjecaja Kine na ova, ali i druga vanjskopolitička pitanja – gdje se moglo vidjeti da je Peking prvo ugostio iranskog ministra vanjskih poslova početkom svibnja, pa Donalda Trumpa 14. i 15. svibnja, onda i Vladimira Putina na temu Ukrajine te izvoza energenata (ali i Irana) 19. i 20. svibnja, da bi od 23. do 25. svibnja ondje bio dočekan i pakistanski premijer Sharif – sve to uz vrlo malo otkrivanja stvarnih kineskih karata ili ikakvih ozbiljnih popuštanja partnerima.

Kroz Hormuz brodovi „na kapaljku“

Razni bordovi i dalje nagomilani s obje strane Hormuza

Na spomenuta kretanja cijena po spot-tržištima ima velik utjecaj i stvarni promet brodova kroz Hormuški tjesnac – međunarodni plovni put koji je s jedne strane zatvoren iranskom blokadom (koja zaustavlja brodove SAD-a i Izraela, ali i plovila iz Europe te država sa zapadne obale Perzijskog zaljeva), a s druge (vanjske) strane još i američkom blokadom koja nastoji zaustavljati brodove koji su imali veze s iranskim lukama, te plovila u povratku prema Iranu. Iako obje ove blokade više ili manje rade, također nije dvojbeno da obje na trenutke izgledaju porozno, a očigledno su povremeno i politički uvjetovane. Time se u javnoj sferi redovito operira različitim brojevima o prolazu brodova – gdje treba razlikovati službene navode (američke i iranske), ali i navode o povremenim prolazima brodova mimo kontrola, uz ugašene identifikacijske sustave – što je možda i olakšano visokim razinama tamošnjih ometanja satelitske navigacije i svih drugih elektroničkih komunikacija. Tako se do 18. svibnja čulo o dolasku natrag u Iran barem triju manjih praznih tankera (ukupno 1,9 milijuna barela prostora), koji su se odmah pridružili većem broju takvih plovila spremnih za skladištenje nafte do otvaranja bilo kakve mogućnosti izvoza. Prema svježim procjenama, kod iranskog otoka Harg je na vezu barem 27 tankera (od toga 18 VLCC), dok kod iranske luke Chabahar stoji njih 12 (od toga 5 VLCC). Dobar dio toga su plovila u službi plovećih skladišta koja produžavaju sposobnost Irana da odolijeva pomorskoj blokadi izvoza, dok je još barem 80 tankera u pokušaju tranzita kroz iranske vode i luke, što SAD pokušavaju aktivno suzbijati. Navodno je to oko dvije trećine ukupnih iranskih plovila tog tipa, dok preostala trećina stoji nadomak Kine i čeka iskrcaj energenata kad to vlasti u Pekingu požele.

Sjedinjene Američke Države su do četvrtka, 21. svibnja, u okviru svojeg Zapovjedništva Centar navodno zaustavile 94 komercijalna plovila (od toga 22 u zadnjih tjedan dana), te onesposobile 4 broda koji su se oglušivali o pozive na zaokret i pokušavali probiti blokadu. Osim toga, 19. svibnja bilježilo se američko zauzimanje tankera „Skywave“ u Indijskom oceanu, plovila koje se nakon 11. ožujka iskralo iz Zaljeva, negdje u vodama Malezije prekrcalo teret i sad bilo na povratku u Iran. Zadnje helikoptersko iskrcavanje marinaca bilo je odrađeno u srijedu, 20. svibnja, na mali tanker „Celestial Sea“. Pri tome, treba napomenuti da se od sredine travnja do sredine svibnja čulo o gotovo potpunom prestanku iranskog izvoza nafte (uz samo manje uspjehe u izvozu derivata tankerima koji još nisu sankcionirani), što se donekle promijenilo u zadnjih desetak dana. Naime, nakon posjeta iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija Kini 6. svibnja, uoči dolaska u Kinu i američkog predsjednika Trumpa Iran je objavio namjeru propuštanja niza kineskih plovila kroz svoju blokadu Hormuza – da bi ih onda, izgleda, i Sjedinjene Države pustile izaći kroz njihovu vanjsku blokadu. Tako se u srijedu, 13. svibnja, bilježilo barem šest kineskih brodova (pet tankera, jedan LPG-brod i jedan brod za prijevoz vozila), što ipak nije pomoglo Donaldu Trumpu u postizanju bilo kojeg od najavljivanih većih diplomatskih ciljeva u Pekingu 14. i 15. svibnja.

U nedjelju, 10. svibnja, bilježilo se prolaz velikog grčkog tankera pod malteškom zastavom (iračka nafta, dogovor s Iranom), da bi 13. svibnja tri tankera s iračkom naftom prošla iransku, ali ne i američku blokadu (jer se, navodno, plaćanje prolaza Irancima ponekad tretira kao podrška režimu u Teheranu), a jedan kineski tanker je, navodno, izašao iz Hormuza. Zato se u četvrtak, 14. svibnja, iz iranskih izvora govorilo o 30 brodova u prolazu iranskim koridorom uz plaćanje, dok su zapadni izvori naglašavali jedan japanski tanker koji je izašao kroz obje blokade s kuvajtskom i emiratskom naftom. Ipak, tijekom utorka, 19., i srijede, 20. svibnja, registriran je prolaz barem 16 raznih brodova, četiri u utorak i desetak u srijedu (dok iranski izvori navode 28 u utorak, 31 u srijedu i 35 u četvrtak, 21. svibnja) – među njima, bilježilo se 21. svibnja izlaz iz Zaljeva za još tri velika tankera (tri kineska i jedan južnokorejski, koji su nosili iračku i kuvajtsku naftu uz iransku dozvolu prolaza) i jedno tursko plovilo, dok je u Zaljev ušao brod pod indijskom zastavom. Za sada se tijekom jutra u petak, 22. svibnja, čulo samo za jedan brod koji je ušao u Zaljev. Sve je to itekako daleko od predratnih do 140 brodskih prolaza dnevno.

Pregovori u sjeni diplomacije i prijetnji

Trump opet prijeti Iranu – “sat otkucava”

Proteklih desetak dana američke politike prema Iranu bilo je posebno kaotično, te obilježeno danima kada bi Donald Trump na temu tekuće krize samo više puta dnevno objavljivao razne slike kreirane umjetnom inteligencijom. Nakon odbijanja dotadašnjih iranskih mirovnih prijedloga u nedjelju, 10. svibnja („totalno neprihvatljivi“), i kritika iranske politike Baracka Obame, sva pažnja američkog predsjednika svrnula se nakon utorka, 12. svibnja, prema Kini. Dok se uoči posjeta Donalda Trumpa Kini od 14. do 15. svibnja u Hormuzu propuštalo kineske brodove, istodobno se iz SAD-a u medije puštalo vijesti kako bi neka nova vojna operacija protiv Irana mogla biti nazvana „Operacija malj“, što je privremeno diglo i cijene nafte na terminskim tržištima. Iako u Kini nije dobio podršku za dodatne pritiske prema Iranu, Trumpu je po povratku trebalo do nedjelje, 17. svibnja, za hvatanje daha. Dok se u subotu, 16. svibnja, moglo čitati da je „ovo bila tišina prije oluje“, samo dan kasnije su nanovo krenule prijetnje, prvo prema američkim medijima čije izvještavanje o Iranu Donald Trump počinje izjednačavati s kaznenim djelom izdaje, a onda i prema samom Iranu („Za Iran, sat otkucava, i bolje da se pokrenu, BRZO, ili od njih neće ništa ostati. VRIJEME JE BITNO!“).

Trump opet odgodio vojna djelovanja (sada na zahtjev SA i UAE), 18. svibnja 2026. godine

Iako su već i te naznake bile dovoljne da Iran krene dodatno uvježbavati obranu Teherana, od svega toga opet nije bilo ništa. Naravno, napetosti su opet potrajale do ponedjeljka, 18. svibnja, i otvaranja burzi, kada se tijekom popodneva Trump našao potaknutim da potencijalnu vojnu operaciju (neslužbeno najavljivanu za utorak) opet odgodi u zadnji tren, ovoga puta na navodni poticaj čelnika Katara, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pri tome, iako se Trump čitav nadolazeći tjedan uglavnom uspijevao suzdržati od poruka Iranu na svojoj društvenoj mreži Truth Social, nije trebalo čekati dugo da za američke medije potvrdi kako bi do nastavka napada možda moglo doći „u petak, u subotu ili nedjelju“, iako je pad terminskih cijena nafte ukazivao da tržišta zapravo ne vjeruju takvim pričama. Dapače, u utorak, 19. svibnja, se na burzama opet bilježilo i velike kupovine uvjetovane ostankom Brent nafte na cijenama oko 90 USD, s rokom izvršenja do utorka, 26. svibnja. Naravno, ovo bi mogla biti samo slučajna poslovna odluka nepoznatog kupca vrijedna zarade od oko 130 milijuna USD, ali je možda i još jedna u nizu nedavnih akvizicija s jasnom sumnjom u pristup povlaštenim informacijama iz američkih političkih krugova. Ipak, treba konstatirati kako do nastavka zračnog ratovanja nad Iranom za sada ipak nije došlo (barem do dovršetka pisanja ovog teksta), a možda do toga neće ni doći. Posebno to stoji ako su istiniti navodi kako su u srijedu, 20. svibnja, iz Saudijske Arabije apelirali na SAD da napada ne bude do kraja ovogodišnjih hodočašća Hadž, koja padaju od nedjelje, 24., do petka, 29. svibnja.

Razna nagađanja bila su dodatno potaknuta i jučerašnjom objavom Donalda Trumpa na društvenoj mreži Truth Social, kako ne može sinu na svadbu, jer je „za njega bitno da ostane u Washingtonu, DC, u Bijeloj kući tijekom ovog važnog vremenskog perioda“ – dok je sam Iran objavom NOTAM-a do ponedjeljka, 25. svibnja, zatvorio glavninu svojeg zapadnog zračnog prostora uz vidljiva prestrojavanja preostalog ratnog zrakoplovstva. U takvom svjetlu napomenimo i da se u američkim medijima tu spominjalo dodatne podjele – ne samo ranije spominjane između ratobornih Izraela i UAE nasuprot većine pregovorima sklonih zemalja zapadne obale Perzijskog zaljeva, Turske, Egipta i Pakistana – već sada i unutar samog tima Donalda Trumpa, gdje su JD Vance, Witkoff i Kushner navodno za pregovore, dok se ministra obrane Hegsetha i ministra vanjskih poslova Rubia spominjalo kao zagovaratelje nastavka vojne intervencije. Sva ta nagađanja i dalje je gotovo nemoguće potvrditi izvana, baš kao ni ustrajne priče o neslaganjima (čak i sukobima) u vrhu vlasti Irana na drugoj strani.

Nakon američkog odbijanja iranskih pregovaračkih stajališta 10. svibnja (spominjalo se posebnih pet točaka: (1) kraj rata na svim frontama, (2) ukidanje svih sankcija, (3) odmrzavanje sankcijama blokiranog novca, (4) kompenzacija za ratne štete i (5) priznanje iranskog suvereniteta nad Hormuzom) – opet su na red došli i novi američki zahtjevi. Njih se u nedjelju, 17. svibnja, čulo iz iranskih izvora, također u pet točaka: (1) SAD neće plaćati kompenzacije za ratne štete, (2) obogaćeni uranij treba prebaciti u SAD, (3) u Iranu može ostati samo jedno aktivno nuklearno postrojenje, (4) manje od četvrtine sankcijama blokiranih sredstava bi bilo odmrznuto i (5) prestanak rata na svim frontama je preduvjet za pregovore.

Naravno, između ovih suprotstavljenih popisa želja ni idućih dana nije bilo vidljivoga kompromisa, iako su pojedini mediji tijekom četvrtka, 21. svibnja, spominjali donekle usuglašen mirovni sporazum. Dok se iz SAD-a čulo kako je na stolu svojevrsno „pismo namjere“ kojim bi se formalno okončao rat i započeo 30 dana dug period podrobnijih pregovora, iz arapskih je izvora u javnost procurilo devet glavnih točaka mogućeg sporazuma: (1) trenutačno, opće i bezuvjetno primirje na svim frontama, (2) obostrano obvezivanje da se ne gađa vojna, civilna i energetska infrastruktura, (3) prestanak vojnih djelovanja i medijskog ratovanja, (4) poštivanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nemiješanja u unutarnje odnose, (5) garantiranje slobodne plovidbe Zaljevom, Hormuzom i Omanskim morem, (6) uspostava zajedničkog mehanizma za nadzor i rješavanje sporova, (7) početak pregovora o otvorenim pitanjima za sedam dana, (8) postupno ukidanje sankcija SAD-a u zamjenu za iransko pridržavanje dogovorenoga te (9) potvrda pridržavanja međunarodnog prava i Povelje UN-a. Usprkos boravku pakistanskog ministra unutarnjih poslova Mohsina Naqvija u Teheranu 20. svibnja, problematičan tijek mirovnih razgovora krenuo se naslućivati temeljem najavljenog, a onda tijekom popodneva u četvrtak, 21. svibnja, na jedan dan i odgođenog posredničkog posjeta Teheranu pakistanskog načelnika Glavnog stožera Asima Munira (dok je premijer Pakistana Shehbaz Sharif danas, u subotu, 23. svibnja, krenuo u vezani trodnevni posjet Kini). Ujedno, u Teheranu su bili i Katarci, a onda ipak naglo otišli u petak, 22. svibnja, iako se prvotno planiralo da ostanu do nedjelje, 24. svibnja – tako da na kraju uopće nije jasno teku li ipak ti pregovori ili su opet zaglavili (što bi otvorilo prostora i za dodatne vojne opcije).

Dodatno proširenje iranske “sigurnosne zone” u Hormuzu

Pri tome, zastoj u pregovaranju ne bi ni bio čudo, ako znamo da SAD ustrajno žele postići praktičnu predaju Irana, dok vlasti u Teheranu kupuju vrijeme i čekaju da posljedice nastavka blokade Hormuza naprave svoje u SAD-u i po globalnoj privredi. Do danas se moglo čuti kako su osnovna neslaganja ipak (1) oko pitanja iranskog nuklearnog programa, na čemu inzistira Donald Trump, te (2) na pitanju iranske kontrole Hormuza (što su odbili i Bahrein, Katar, Kuvajt, Saudijska Arabija te UAE). Dok se po pitanju obogaćenog uranija razlikuju kategorije, glavnina problema je koncentrirana oko 440,9 kg materijala obogaćenog do 60 posto i oko 184,1 kg uranija obogaćenog do 20 posto – što bi SAD željele da se preda njima, a Iranci bi možda pristali na izvoz u neku prijateljsku državu. Ponešto je manji problem oko 6.024,4 kg materijala obogaćenog između 2 i 5 posto te još 2.391,1 kg materijala do 2 posto obogaćenja. S druge strane, po pitanju faktične i formalne kontrole Hormuza uopće nema sklada oko naplate ikakvih putarina ili prolaznih taksi. Tu su Iranci 16. svibnja izašli s nekakvim prijedlogom pravila za prolaz (opet pet točaka: (1) sustav je „unutar mehanizma njihova nacionalnog suvereniteta“, (2) plovila se usmjeravaju na određenu rutu, (3) sustav koriste samo komercijalna plovila država koje surađuju s Iranom, (4) bit će taksa za siguran promet i (5) tjesnac ostaje zatvoren za pokretače „Projekta Sloboda“), da bi onda 20. svibnja objavili i dodatne karte neke svoje „sigurnosne zone“ u Hormuzu. To je područje ponešto šire od onog definiranog kartama od 4. svibnja, te opet obuhvaća i teritorijalne prostore Ujedinjenih Arapskih Emirata i Omana (koji, navodno, s Iranom pregovara o novom režimu kontrole prometa u tjesnacu), što će zasigurno dodatno zaoštriti ionako napete odnose među susjedima. Za kraj, napomenimo da u svemu ovome još nema spomena ni uvjetovanju ikakvih ograničenja za iranski raketni program, što je već dugo bitan izraelski uvjet prema Iranu – no kako tu temu zadnjih dana praktično nitko više ni ne spominje, nema ni ikakvih naznaka da je ozbiljno u pregovorima.

Troškovi rata u raznim oblicima

Za početak napomenimo da se američki nosač zrakoplova USS Gerald R. Ford (CVN-78) u subotu, 16. svibnja, konačno vratio u svoju matičnu luku na istoku SAD-a, nakon gotovo godinu dana u operativnoj službi, po sudjelovanju u dva rata i jednako toliko kratkih posjeta Hrvatskoj. Zato se u srijedu, 20. svibnja, čulo i da je francuski nuklearni nosač zrakoplova Charles de Gaulle (R91) bio uočen kod južnih obala Omana, nakon prolaska kroz Crveno more i tjesnac Bab al-Mandeb, da bi do petka, 22. svibnja, u njegovo šire europsko društvo pristigao i britanski razarač HMS Dragon kao bitno protuzračno pojačanje. Dok se već neko vrijeme iz dana u dan bilježilo regionalno manevriranje velikog broja američkih i izraelskih ratnih aviona – možda i u svrhu podizanja tenzija i diplomatskog pritiska na Iran – ovaj kombinirani europski mornarički potez ipak je teži za odgonetanje u današnje vrijeme ni rata ni mira oko Irana.

Ipak, dok se u srijedu, 29. travnja, iz američkih vojnih izvora još moglo čuti da je rat u Iranu SAD koštao 25 milijardi USD (što se uskoro pokazalo ograničenim praktično samo na utrošeno streljivo), i ta je procjena do utorka, 12. svibnja, porasla na 29 milijardi dolara. U tu računicu očigledno nisu bili uračunati gubici i oštećenja raznih zrakoplova – kojih je Pentagon pred Kongresom do 13. svibnja nabrojao 42 komada (četiri borbena aviona F-15E, jedan borbeni zrakoplov F-35A, jedan jurišni avion A-10, sedam letećih tankera KC-135, jedan leteći radar E-3 AWACS, dva specijalizirana aviona specijalnih snaga MC-130J, jedan helikopter za traganje i spašavanje HH-60W, 24 drona MQ-9 i jedan strateški dron MQ-4C Triton), kao ni brojne štete nanesene američkim radarima, bazama i drugim vojnim resursima širom regije oko Irana.

Uz to, u ovu računicu tek naknadno treba ubrojiti i razne posredne štete koje su trpjeli građani SAD-a, od kojih su na američkom sveučilištu Brown samo dodatne troškove goriva izazvane ratom u Iranu do 22. svibnja procijenili na 44,48 milijardi USD, odnosno oko 339,58 USD po kućanstvu. Dok se neposredno prije početka ratnih operacija u Iranu unutar SAD-a bilježila prosječna nacionalna cijena benzina od 2,98 USD za galon (oko 0,68 eura za litru), u četvrtak, 21. svibnja, navodila se prosječna nacionalna cijena galona goriva od 4,56 USD (kad se sve preračuna, još uvijek samo 1,038 eura za litru) – što je do sada poskupljenje za više od 53 posto. Ovdje treba dodatno uzeti u obzir i činjenicu kako cijene benzina po pojedinim američkim saveznim državama jako variraju, tako da se ovih dana u Kaliforniji brojilo oko 6,14 USD za galon (oko 1,397 eura za litru), dok je najjeftinije bilo u saveznoj državi Mississippi sa 4,02 USD za galon (oko 0,914 eura za litru). Ipak, ova je tematika bitna u kontekstu činjenice da se u ponedjeljak, 25. svibnja, u SAD-u obilježava blagdan „Memorial Day“, čiji produženi vikend u SAD-u ujedno označava i postupni početak tradicionalne ljetne sezone intenzivnih putovanja i pojačanog sezonskog trošenja goriva – gdje će se onda visoke cijene dodatno odraziti na planove širokih slojeva američkih građana/birača. Naravno, u američkoj gospodarskoj i političkoj sferi takvi se pritisci obično preliju i na popularnost vladajućih stranaka i čelnika – gdje onda tek treba promatrati utjecaj tako iz dana u dan (i tjedna u tjedan) rastućih faktičnih cijena goriva na predstojeće izbore, čiji je veliki ciklus zakazan za 3. studenoga ove godine. Tada će u igri biti svih 435 mjesta u Zastupničkom domu te 35 mjesta u Senatu američkog Kongresa, 39 guvernerskih pozicija, kao i velik broj raznih nižih funkcija – tako da nije čudo da će se do tada itekako gledati i kretanja cijena koje na dnevnoj bazi muče američke građane.

Sitni pokušaji saniranja štete

Imajući u vidu činjenicu kako, među ostalim, i cijene goriva u SAD-u te širom svijeta ustrajno rastu svakim danom nastavka blokade Hormuza – ne čudi da se razne vlasti itekako trude pojedinim mjerama usporiti ove trendove, barem do postizanja kakvog dogovora i rješavanja ratne krize oko Irana. Dok se do kraja prošlog tjedna tu bilježio izniman tjedni pad američkih strateških naftnih rezervi od 17,8 milijuna barela (najveći takav pad od 1982., otkad postoje javni podaci), čime SAD aktivno ublažuju variranja cijena – zanimljivo je uočiti da su objavi ovog podatka u srijedu, 20. svibnja, neposredno prethodile objave o neposredno predstojećem (za sada nepostojećem) mirovnom sporazumu s Iranom, čime se, valjda, nastojalo ublažiti efekt ove neugodne novosti.

Nažalost, na globalnoj razini nije mnogo pomogla ni još jedna tiše provedena novina – dodatna promjena politike SAD-a prema ruskoj nafti na svjetskom tržištu. Naime, još 12. ožujka administracija Donalda Trumpa proglasila je 30-dnevno ukidanje sankcija na promet ruskom naftom koja je u tom trenutku već bila ukrcana na tankere, da bi onda te mjere nakon mjesec dana pustili da isteknu – pa ih opet produžili 17. travnja na još mjesec dana. Naravno, kad je i to produženje isteklo u subotu, 16. svibnja, situacija je opet bila otvorena do popodnevnih sati ponedjeljka, 18. svibnja, kada je američki ministar financija Scott Bessent na društvenoj mreži X objavio rad SAD-a na dodatnom takvom produženju, izuzimanju ruske nafte od sankcija na još 30 dana. Pri tome treba napomenuti kako Ruska Federacija zapravo u zadnja dva mjeseca i nije uspjela u potpunosti iskoristiti ove američke popuste (uvelike radi vala ukrajinskih napada na infrastrukturu za transport, preradu i izvoz nafte i derivata), pa time nije ni bitno utjecala na globalnu opskrbnu situaciju. Ipak, učinak ovih mjera na rusku zaradu od izvoza energenata procjenjivao se na oko 150 milijuna USD dnevno, odnosno na više od 4 milijarde USD samo u prvom mjesecu američkog popusta. Napomenimo da je bitno manji, ali ipak uočljiv doprinos Rusiji u srijedu, 20. svibnja, dala i britanska odgoda primjene lani ugovorenih sankcija na uvoz avionskog goriva i dizela dobivenog rafiniranjem ruske nafte, kao i uvoza ruskog LNG-a – sve, navodno, „na kraće vrijeme“, čime se, uz saniranje domaćih manjkova energenata, ipak vlastima u Moskvi faktički pomoglo u produženju njihovih žestokih ratnih operacija po Ukrajini.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. svibnja 2026. pod nazivom “Pogledajte što je zabilježeno na burzama prošlog utorka. Dan kasnije, Trumpu je stigao zahtjev iz Saudijske Arabije?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-kriza-cijene-energenta-kina-trump-tankeri-15711277

Geopolitičke napetosti, politički pritisak i krize financiranja dovode u opasnost održivost multilateralnih mirovnih operacija, prema novoj analizi razvoja i trendova u multilateralnim mirovnim operacijama koju je u ponedjeljak, 25 svibnja, objavio Međunarodni institut za istraživanje mira u Stockholmu (SIPRI) uoči Međunarodnog dana mirovnih snaga Ujedinjenih naroda 29. svibnja. Broj osoblja u mirovnim operacijama krajem 2025. pao je na najnižu razinu u najmanje 25 godina, naglasio je taj ugledni i često citirani Institut. Zaključno s 31. prosinca 2025., u mirovne operacije bilo je raspoređeno 78.633 međunarodnih djelatnika, što je 49 posto manje nego 2016. i najniža razina barem od 2000. godine. Iako su brojke padale tijekom cijelog desetljeća, 2025. je zabilježila najoštriji međugodišnji pad u tom razdoblju – za 17 posto.

„Ako se stvari nastave na ovaj način, mogli bismo vidjeti dramatično slabljenje multilateralnog upravljanja sukobima i gotovo potpuno marginaliziranje institucija poput Ujedinjenih naroda, zbog savršene oluje financiranja, političkih i geopolitičkih čimbenika“,

rekao je dr. Jaïr van der Lijn, direktor SIPRI-jevog programa za mirovne operacije i upravljanje sukobima, dodavši: „Rezultat će vjerojatno biti više sukoba, a ti sukobi vjerojatno će imati još teže posljedice na civile jer države napuštaju davno uspostavljene norme.“

Ukupno 58 multilateralnih mirovnih operacija bilo je aktivno u 34 zemlje ili teritorija diljem svijeta tijekom 2025. To su tri operacije manje nego u 2024. Subsaharska Afrika i Europa bile su domaćini 18 misija, Bliski istok i Sjeverna Afrika (MENA) 14, Amerika 5, a Azija i Oceanija 3. Gotovo tri četvrtine (73 posto) osoblja raspoređeno je u samo pet misija, od kojih su četiri u subsaharskoj Africi.

Kriza financiranja

Došlo je do krize u financiranju mirovnih operacija UN-a jer glavni donatori nisu na vrijeme ili u cijelosti platili svoje obveze. U srpnju 2025. mirovne operacije UN-a suočile su se s manjkom od 2 milijarde američkih dolara – više od 35 posto ukupnog proračuna od 5,6 milijardi dolara za 2024.-2025. – te su neke bile prisiljene značajno smanjiti broj osoblja kao rezultat toga. U Vijeću sigurnosti UN-a tvrdokorni zahtjevi i prijetnje vetom stalnih članica komplicirali su odluke o obnavljanju mandata operacija. Na primjer, unatoč čestim kršenjima sporazuma o prekidu vatre između Izraela i Libanona iz 2024., Sjedinjene Države su tijekom pregovora o obnovi mandata u kolovozu 2025. zatražile prekid misije Privremenih snaga UN-a u Libanonu (UNIFIL). U kompromisnom potezu, Vijeće sigurnosti glasalo je za obnovu misije posljednji put do prosinca 2026. VS odobrilo je raspoređivanje proširenih sigurnosnih snaga s ad hoc koalicijom, Snagama za suzbijanje bandi, na Haitiju, uz stvaranje Ureda za potporu UN-a za pružanje logističke i operativne potpore. To se dogodilo nakon što je inicijativa koju su 2024. godine podržale SAD za transformaciju Multinacionalne misije sigurnosne potpore na Haitiju (MSS) u mirovnu operaciju koju vode i financiraju UN zaustavljena uglavnom zbog protivljenja Kine i Rusije u Vijeću sigurnosti UN-a.

Nema održivih alternativa upravljanju sukobima pod vodstvom UN-a

Iako od 2014. nijedna nova mirovna operacija pod vodstvom UN-a nije odobrena, par njiih je pokrenulo nekoliko regionalnih organizacija. Međutim, događaji u 2025. godini naglasili su ograničenja regionalno vođenih misija.

Poput UN-a, regionalne organizacije poput Afričke unije, Gospodarske zajednice zapadnoafričkih država (ECOWAS) i Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) također su se borile s nedovoljnim financiranjem i zastojem u donošenju odluka o mirovnim operacijama – na primjer u Sudanu i Ukrajini – zbog geopolitičkih rivalstava.

„Regionalnim organizacijama nedostaju ključne sposobnosti kada je u pitanju uspješna, integrirana izgradnja mira, a istovremeno ih muči nedostatak financiranja i nemogućnost postizanja dogovora poput UN-a“,

rekla je dr. Claudia Pfeifer Cruz, viša istraživačica u SIPRI-jevom programu za mirovne operacije i upravljanje sukobima: „Kako se upravljanje sukobima pod vodstvom UN-a smanjuje, ono ostavlja sve veću prazninu koju alternativni modeli ne mogu popuniti.“

Ove godine navršava se 78 godina od dolaska UN-ovih mirovnih snaga na Bliski istok

Unatoč poteškoćama, postoje dokazi da podrška multilateralnom upravljanju sukobima u načelu ostaje široka i snažna. Na primjer, više od 130 država članica UN-a raspravljalo je o tome kako osigurati budućnost mirovnih operacija UN-a na Ministarskom sastanku za očuvanje mira u Berlinu u svibnju 2025. Također, novi mirovni sporazumi i sporazumi o prekidu vatre često uključuju planove za raspoređivanje multilateralne mirovne operacije, uključujući mirovni sporazum za Gazu iz listopada 2025. Međutim, u Vijeću sigurnosti UN-a i regionalnim tijelima, prijedlozi za nove ili rekonfigurirane operacije često su propadali zbog političkih podjela, otpora države domaćina i problema oko financiranja.

U tom kontekstu, odgovori na međunarodne krize sve više izlaze izvan utvrđenih institucionalnih okvira multilateralnih mirovnih operacija, umjesto toga poprimajući oblik jednostranih, bilateralnih i ad hoc aranžmana koji su često militariziraniji i izravnije pod utjecajem vlastitih interesa uključenih država. „Slom multilateralnog upravljanja sukobima nije neizbježan. Očito postoji široka podrška mirovnim operacijama UN-a u načelu“, rekla je Claudia Pfeifer Cruz.

„Međutim, kako bi se održalo multilateralno upravljanje sukobima, države će morati ići dalje od izraza podrške – morat će osigurati predvidljivo financiranje i stvoriti dovoljno političkog prostora kako bi se omogućili učinkoviti multilateralni odgovori.“

Ostali mirovne misije

Nova misija GSF (Gang Suppression Force) na Haitiju

Svih 10 najvećih doprinositelja vojnog osoblja multilateralnim mirovnim operacijama bilo je na globalnom jugu, objavio je SIPRI. Uganda je postala najveći doprinositelj vojnog osoblja, a slijede je Nepal, Bangladeš i Indija. Preostalih 10 najvećih doprinositelja nalazilo se u subsaharskoj Africi (Ruanda, Etiopija, Burundi i Kenija) ili Aziji i Oceaniji (Pakistan i Indonezija). Broj raspoređenog osoblja povećao se u Americi i Europi, ali se smanjio u svim ostalim regijama.

Dvije nove mirovne operacije osnovane su 2025. godine: Misija Afričke unije za podršku i stabilizaciju u Somaliji (AUSSOM) i Snage za suzbijanje bandi (GSF) na Haitiju. Obje su zamijenile postojeće misije. Četiri mirovne operacije zatvorene su 2025. godine, u Demokratskoj Republici Kongo, na Haitiju, u Iraku i u regiji Nagorno-Karabah u Azerbajdžanu.

Talijanska premijerka Giorgia Meloni pozvala je Europsku komisiju da ublaži fiskalna pravila za kućanstva i industrije koje se bore s rastućim troškovima energije, tvrdeći da bi energetsku sigurnost trebalo tretirati s istom hitnošću kao i obrambene izdatke. U pismu poslanom u ponedjeljak, 18. svibnja, predsjednici Komisije Ursuli von der Leyen, Meloni poručuje da bi EU trebala pokazati istu „političku hrabrost“ u pogledu energetike kao što je pokazala u pogledu obrane. Ovaj apel dolazi nakon što najave da se Giorgia Meloni u iznenadnom posjetu državama Perzijskog zaljeva želi uvjeriti u sigurnost opskrbe energentima unatoč ratu u Iranu i blokadi Hormuza.

Europski energetski strahovi

„Ako s pravom smatramo da je obrana takav strateški prioritet da opravdava aktiviranje klauzule o nacionalnom izuzeću, onda moramo imati političke hrabrosti prepoznati da je danas energetska sigurnost također europski strateški prioritet“, navodi se u tom pismu.

Naime, u Europi nacionalne vlade i dalje su oprezne zbog mogućnosti ponavljanja energetske krize koja je uslijedila nakon ruske invazije na Ukrajinu, a koja je izazvala zatvaranje tvornica, vrtoglavu inflaciju i izvanredne državne subvencije. Također, cijene goriva su porasle diljem Europe, pa i kod nas u Hrvatskoj. Meloni je stava da EU ne može tražiti od građana da podrže povećane obrambene izdatke, a istovremeno se činiti ravnodušnim prema financijskom pritisku s kojim se suočavaju kućanstva i poduzeća. Prema talijanskoj premijerki, sigurnost se ne bi trebala mjeriti isključivo u vojnom smislu, već i prema tome mogu li tvornice nastaviti s radom, mogu li obitelji priuštiti račune za energiju i mogu li vlade održati ekonomsku stabilnost.

Italija traži veću fiskalnu fleksibilnost

U središtu talijanskog zahtjeva jest Nacionalna klauzula o izuzeću EU, usvojena 8. srpnja prošle godine, koja državama članicama omogućuje privremenu fiskalnu fleksibilnost za povećanje obrambenih izdataka u iznimnim okolnostima. Meloni tvrdi da je Bruxelles već pokazao spremnost ublažiti proračunska pravila kao odgovor na ruski rat u Ukrajini i rastuću zabrinutost zbog vojne spremnosti Europe. Italija sada traži sličnu fleksibilnost za izvanredne energetske mjere. Njena  stranka „Braća Italije“ predvodi vladajuću koaliciju, i također se suočava s neravnomjernom javnom podrškom za veće obrambene izdatke u vrijeme kada mnogi birači ostaju usredotočeni na troškove života. „Ne možemo opravdati u očima naših građana da EU dopušta financijsku fleksibilnost za sigurnost i obranu strogo shvaćenu, a ne za obranu obitelji, radnika i poduzeća od nove energetske krize koja riskira teško pogoditi realno gospodarstvo“, navodi se u pismu. Ona također sugerira da bi nedostatak veće fleksibilnosti u pogledu troškova energije mogao zakomplicirati talijansku podršku programu EU-a Sigurnosna akcija za Europu (SAFE), zajedničkom europskom mehanizmu zaduživanja vrijednom 150 milijardi eura usmjerenom na jačanje obrambenih sposobnosti.

Inače, Italija ima drugi najveći omjer duga i BDP-a u EU nakon Grčke, što ograničava prostor Rima za velike subvencije prema postojećim fiskalnim pravilima, ocjenjuju stručnjaci.