U Hrvatskoj je tema radikalnog islamizma, te s njim povezanog terora, u fokus javnosti i medija dospjela tek nedavno, povodom otmice i vjerojatnog brutalnog ubojstva topografa Tomislava Salopeka u Egiptu. Tek u tom kontekstu posljednjih se dana krenulo gledati i ogranke takvih političko-nasilnih skupina u regiji i na samom kućnome pragu – što je dobro i potrebno, ali zapravo ne i dovoljno. Sve ono što nam u tom promatranju nedostaje lijepo ilustrira studija objavljena 11. lipnja ove godine u Sarajevu, pod naslovom “Zov rata u Siriji i bosanskohercegovački kontingent stranih boraca“. Riječ je o istraživačkome projektu provedenom u okviru sarajevske neprofitne udruge Atlantska inicijativa, a obavljenom pod autorskom palicom dvojca Vlado Azinović (Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Sarajevu) i Muhamed Jusić (islamski teolog te publicist). Riječ je tu o zanimljivom nevladinom projektu, na kojem su se našli ujedinjeni akademski pristup i vjersko iskustvo, a sve to (kako je to u ovim krajevima poprilično često) financirano novcem pribavljenim putem Veleposlanstva Kraljevine Norveške u BiH. No, pogledamo ovo djelo i ponešto detaljnije.

Studija “Zov rata” dostupna je javnosti u dvije forme – onoj digitalnoj (Adobe pdf format), te papirnatoj, koja je nažalost otisnuta u samo 300 primjeraka. Sam rad ima ukupno 51 stranicu teksta, tri aneksa (24 stranice), te još sedam stranica popisa literature. Nažalost, prikupljeni numerički i statistički podaci nisu ujedno i grafički prikazani, iako bi to dodatno podiglo vrijednost ovog ionako iznimno zanimljivog stručnog uratka. Napomenimo dodatno kako su spomenuti aneksi poprilično korisni i praktično zanimljivi – uz prijevod rezolucije Vijeća sigurnosti UN broj 2178 iz 2014. godine (kojom je UN pokušao na noge postaviti međunarodnu borbu protiv pojave odlaska građana u strane sukobe, doduše s naglaskom na ISIS te organizaciju al-Qaeda), dodan je ovdje i niz zakonskih novela kojima je ovo nastojanje Ujedinjenih naroda pretočeno u praksu unutar kaznenih sustava Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Srbije. Da podsjetimo – riječ je o istim onim zakonskim rješenjima koje se u Hrvatskoj spominjalo prije nekoliko mjeseci, doduše u kontekstu ograničavanja odlazaka hrvatskih državljana na bojišta Ukrajine, što je bio povod i u Srbiji kombinirano s problemom islamističkih boraca sa Sandžaka i Preševa).

Znanstveno o popularnome

Vlado Azinović, stručnjak iz Sarajeva

Uz ostalo, glavni je doprinos djela “Zov rata” što tematici koja već duže vrijeme odzvanja medijima u regiji na primjeru Bosne i Hercegovine daje jedan racionalan te znanstveno odrađen okvir. Nakon općeg prikaza fenomena odlaska pojedinaca u razne strane sukobe, bilo iz ideoloških ili vjerskih razloga, Azinović i Jusić su se pozabavili konkretnim slučajem bosanskohercegovačkih građana te ratišta Sirije i Iraka. Uzimajući glasine o borcima iz te zemlje na spomenutim ratištima, oni su odradili velik posao sređivanja popisa spominjanih osoba (došavši do poimenične liste 156 muškaraca, 36 žena i 25 djece, za razdoblje od početka 2012. godine, pa sve do kraja 2014. godine). Iako je pri ovom poslu ustanovljeno kako mnoge stvari ostaju nepoznate, većinom zbog objektivnih ograničenja, ipak je time postavljena osnova za svojevrsnu statističku analizu tako prikupljenih i sređenih biografskih podataka. Time je dobiven čitav niz dodatnih saznanja, od kojih su neka bila očekivana, a neka baš i nisu.

Emrah Fojnica dignuo se u zrak sred Bagdada 7. kolovoza 2014. godine

Naime, ustanovljena je prosječna dob takvih migranata (32 godine za muškarce i 27 za žene) i njihovo podrijetlo (pretežito iz 4 BiH kantona: Zeničko-dobojski, Tuzlanski, Sarajevski i Unsko-sanski), te postotak takvih migranata koji su prije svog napuštanja BiH tu imali problema s državnim pravosuđem (44 muškarca od njih 156 uočenih). Osim toga, postalo je moguće sortirati i njihove motivacije za odlazak (vjerske, socijalne i ekonomske), ritam takvih odlazaka tijekom proteklih godina, ali i dinamiku njihova povratka u Bosnu i Hercegovinu – gdje se do početka 2015. godine vratilo ukupno 48 muškaraca i 3 žene. To je posebno bitno u promatranju mogućih ugroza koje bi takve osobe mogle predstavljati za svoju okolinu, van bojišta na kojima djeluje organizacija Islamska država.

Prema tipu odlazaka i dužini zadržavanja na stranim bojištima registrirane su tri odvojene faze promatranog fenomena – gdje u prvoj pretežito odlaze pojedinci (koji u inozemstvu borave kao humanitarni radnici i instruktori), da bi se onda intenzivirao odlazak i čitavih obitelji, i to za trajnije. Pri tome, promatrane su rute koje su ljudi koristili za odlazak, uz provjeru prosječnih cijena puta, kao i preduvjeti koje se u pravilu mora ispuniti da bi taj put zaista doveo do uključivanja putnika u redove islamističkih snaga (preporuke). Uz osobe koje odlaze iz čisto vjerskih razloga, detektirana je i skupina mladih ljudi bez stalnih izvora prihoda, koji se “bave prodajom plastičnih predmeta, sitnih kućanskih potrepština, preprodajom cigareta i švercom deviza“. Dok se prije nekog vremena takve pojedince često hvatalo putem iz BiH prema vojnoj službi u francuskoj Legiji stranaca, danas izgleda kako su im odredišta mnogo češće islamistička bojišta Sirije i Iraka. Ondje je registrirano ukupno i 26 smrtnih slučajeva osoba iz BiH, što je neočekivano visok broj u koji su uključeni i pojedinci što su na drugi svijet otišli kao islamistički bombaši samoubojice u Iraku (ukupno dva zabilježena slučaja, od kojih u oči upada Emrah Fojnica, osoba koju se procesuiralo i onda oslobodilo u vezi s napadom Mevlida Jašarevića na veleposlanstvo SAD u Sarajevu).

“Istjerivanje džina” po nekima liječi i PTSP

Temeljem svih tih saznanja promotreni su i sigurnosni rizici koje bi za Bosnu i Hercegovinu mogao predstavljati povratak ove specifične skupine, što je zorno potkrijepljeno i primjerima iz prakse. Naime, nije tajna da – dok svi takvi povratnici i nisu skloni uključivanju u borbu protiv svoje nove, mirnodopske sredine – ipak je poprilična vjerojatnost da su na njih viđene strahote i ratni metež ostavili psiholoških ožiljaka koje je teško na prvi pogled razaznati, a još teže uspješno liječiti. Pri tome, zanimljivi su registrirani slučajevi kojima se nakon dužeg boravka na ratištu i povratka u BiH, simptome slične PTSP-u tretiralo u “kućnoj radinosti” – postupkom “istjerivanja džina” iz pojedinca, prije njegova ubrzanog vraćanja na ratište u Siriju. Konačno, prikazan je i napor na rješavanju ovoga problema putem zakonskih sredstava – gdje je ilustrirano stanje stvari u nizu zemalja, s posebnim naglaskom na države u neposrednom susjedstvu BiH. Tu su detaljnije razmatrana zakonska rješenja donesena tijekom posljednjih godina, ne bi li se na kraju i zaključilo kako ipak sama kriminalizacija ovakvih “izleta” nikako ne može biti zamjena prevenciji i sustavnome radu na društvenome zdravlju i redu u zajednici.

Zaključno…

Muhamed Jusić, teolog iz Bugojna

Ukratko – “Zov rata” jedno je prilično kratko, dobro napisano i pitko djelo, kojem obilje prikupljenih podataka te očigledna stručnost akademskog pristupa praktično pa garantira status referentne literature na temu koja se obrađuje. Što se mogućih prigovora tiče, jedan je zasigurno već spomenuti manjak grafičke obrade prikupljenih statističkih podataka. Osim toga, zamjetan je i jak oslonac na aktualnu literaturu na engleskom jeziku, kombiniranu s korištenjem izvještaja medija iz šireg kruga “međunarodne anti-ISIS koalicije”. To daje jedan prilično jednostran pogled na razvoj stanja u Siriji od 2011. do 2014. godine, posebice zanemarujući uzajamnost “rada” većine strana sirijske političke scene na eskalaciji tamošnjeg građanskog rata, te učestalost zvjerstava kod praktično svih strana u sukobu. No, to i nije kritičan problem ovoga rada, budući da je njegov fokus na Bosni i Hercegovini, koja je tu obrađivana ozbiljno i iskreno. Kako stvari stoje, riječ je o temi kojoj u BiH, ali i čitavoj regiji, još neko vrijeme neće biti kraj (što registriraju i sami autori koji su, doduše izvan analitičkog opsega ove studije, tijekom prvih mjeseci 2015. godine registrirali još oko 20 putnika iz BiH u Siriju te Irak).

Podaci o knjizi:

Zov rata u Siriji i bosanskohercegovački kontingent stranih boraca, Vlado Azinović i Muhamed Jusić, 91 stranica s tri aneksa te popisom literature, izdanje Atlantska inicijativa, BiH, Sarajevo 2015. godine

Iako formatom malena, knjiga “The British officer: Leading the army from 1660 to the present” predstavlja djelo iznimnog uvida u tematiku – karijerno formiranje, život i profesionalne izazove s kojima su se susretale generacije britanskih časnika kopnenih snaga tijekom praktički 345 godina promatranja. Da bi se takvu veliku temu uspjelo ozbiljno ubaciti na ukupno samo 335 stranica manje ili više džepnog formata (307 stranica samoga djela, još 18 stranica dodataka, te 10 stranica pojmovnog indeksa), potrebno je opsežno iskustvo. Zato i ne čudi da autor Anthony Clayton već dugo pliva u vodama vojne povijesti i publicistike.

Anthony Clayton rođen je 1928. godine. U britanskoj Teritorijalnoj vojsci stigao je do čina pukovnika, te je do 1973. godine bio aktivan i u kolonijalnim vlastima Kenije. Od 1965. do 1994. godine Clayton je na Kraljevskoj vojnoj akademiji Sandhurst predavao vojnu povijest. Tijekom tih 29 godina čistog akademskoga rada, profilirao se kao ekspert za pitanja francuske vojne povijesti (gdje je za svoj poseban stručni doprinos 1988. nagrađen i titulom Chevalier dans l’Ordre des Palmes Academiques), te za britansku vojnu povijest, s posebnim naglaskom i na brojna kolonijalna iskustva Velike Britanije. Nakon toga, on je nastavio surađivati sa sveučilištem u pokrajini Surrey.

Clayton početkom 2014. godine, s predstavljanja njegove nove knjige “Battlefield rations”

U njegovih preko 30 objavljenih knjiga posebno treba spomenuti njegove svježe knjige – spomenutu knjigu “Britanski časnik”, objavljenu u mekom uvezu 2007. godine, zajedno s njegovom knjigom “Battlefield Rations” iz 2013. – o britanskoj vojnoj prehrani od 1900. do danas. One su dobar primjer autorovih sintetskih radova, koji predstavljaju pregled teme prožet ponekad i osobnim iskustvima dugogodišnjeg promatrača (na koja se Clayton ponekad i izričito poziva).

Samo djelo “Britanski časnik” možemo svrstati negdje između klasične vojne povijesti i socijalne povijesti profesionalnog časničkoga staleža (prikazane kroz niz crtica iz pukovnijskih kronika i pojedinih biografija). Usprkos nedvojbenoj kvaliteti ove knjige, treba napomenuti kako se tu radi o djelu koje je poprilično teško za čitanje. Naime, skučen prostor male knjige natjerao je autora na razna kraćenja – ne bi li prilično zaokruženo prikazao svoju opsežnu temu promatranja. U okviru teme se tako ne ulazi u opću vojnu povijest pojedinih perioda, tek se naznačuju bitnija događanja te operacije, kao što se u pravilu ne troši prostor ni na promatranje dijelova britanske kopnene vojske koji nisu izričita tema (ljudstvo općenito, dočasnici, civili u vojnoj službi), ili područja odvojenih i manjih vojnih djelovanja – osim onda kada je to baš nužno, jer se nedvojbeno tiče teme.

Časnik 15. (ili Kraljeve) pukovnije (lakih) draguna, oko 1768. godine

Upravo ova kratkoća predstavlja i glavni problem pri uživanju u ukupno 16 poglavlja knjige “Britanski časnik”. Pri tome, riječ je o uvodu, praćenom s 13 kronološki poslaganih poglavlja, i još dva segmenta posvećena časnicima u imperijalnim trupama po kolonijama, te časničkome osoblju svekolikih službi potpore. Uz to, knjiga sadrži i tri odvojena slikovna umetka, opremljena s ukupno 36 slika i fotografija u boji. Iako svako od poglavlja ima svoje odvojene popise literature, napomenimo i da bi čitateljima podrijetlom izvan britanskog kulturnog kruga za bolje upoznavanje s pojedinim periodima i detaljnim aspektima spominjane britanske vojne povijesti dobro došao još i jedan zaseban popis preporučene literature.

Prvih gotovo 140 godina promatranog perioda, od restauracije monarhije 1660. pa do 1793. godine obrađeno je prilično sumarno, u tri poglavlja na prvih 50 stranica teksta – što predstavlja možda i najslabiji dio knjige. U tom periodu disciplina se prvenstveno utjerivala mjerama fizičkog kažnjavanja, u Velikoj Britaniji nije bilo organiziranog školovanja za časnike, a pojedinci su svoje činove kupovali (za skupe novce, kojih se dio mogao vratiti prodajom čina na kraju karijere – kao svojevrsnom obliku vojne mirovine). Ujedno, časnička je služba u pravilu koštala bitno više od redovitih prihoda koje je donosila, tako da je status časnika u praksi bio rezerviran za osobno bogate ljude prvenstveno plemićkoga podrijetla. Uostalom, to se konkretno podrijetlo dugo preferiralo i radi pretpostavljenog “gospodskoga duha” – elementa kojeg se dugo smatralo bitnim elementom u vođenju ljudi i uspješnome ratovanju.

Royal Military Academy Sandhurst

Dio ovih elemenata tek se polagano mijenja do doba napoleonskih ratova (poglavlje o dobu Wellingtona, i onda poglavlje o periodu od Waterlooa do Krimskoga rata), i onda u doba Krimskoga rata i Indijske pobune (6. i 7. poglavlje) – kada postupno dolazi do svijesti da izostanak redovite obuke, školovanja, ali i sređenog smještaja vojske u zasebnim vojarnama itekako šteti efikasnosti takvih vojnih snaga u borbi (gdje se za svaki pojedini rat iznova uče neke osnovne lekcije). Temeljem tih iskustava, prvo je 1741. bila osnovana kadetska škola Kraljevskog topništva i Kraljevske inženjerije u Woolwichu (koja je potrajala sve do 1939. godine), da bi onda 1800. bila osnovana i štožerna škola u Camberleyu, te 1802. i zaseban odjel za mlade kadete u Sandhurstu – što je i danas jedan od temelja britanskog vojnog školovanja. Uz to, postupno je ograničeno i kupovanje činova – praksa koja je 1871. i potpuno napuštena uz veliki trošak za državu.

Upravo periodom od 1858. do 1914. bave se iduća dva poglavlja, koja definiraju britanske časnike viktorijanskog i edvardijanskog perioda. Reforme Edwarda Cardwella okončale su grubo fizičko kažnjavanje u vojsci, uvele sustav pukovnija s po dvije bojne – regionalno vezanih i baziranih u odvojene namjenske vojne komplekse – te ojačale obuku i školovanje, uz istodobno suzbijanje sistemske korupcije. Novo naoružanje i oprema je tada i praktično isprobavano u nizu kolonijalnih sukoba (Indija, Afganistan, Burma, Malaja, Kina, Jamajka, Barbados, Britaski Honduras, Kanada, Novi Zeland, Južna Afrika, te Zapadna Afrika, Sudan, Etiopija i Egipat) – da bi krajem 19. stoljeća i dotada šarene uniforme bile zamijenjene jednobojnima, khaki. Pa ipak, sve do 1908. izostanak postojanja zasebnog Glavnog stožera aktivno je kočio efikasnost britanskih vojnih snaga – iako se kasnije baš vrijeme između 1902 i 1914. smatralo svojevrsnom ‘La Belle Époque‘ u popularnome doživljaju života časnika britanskih kopnenih snaga.

Časnici britanskog topništva u Prvom svjetskome ratu

Tri odjeljka, od 10. do 12. poglavlja knjige, na 58 stranica teksta obrađuju period od 1914. do 1945. godine. U Prvome svjetskome ratu Velika Britanija je po prvi put imala masovnu mobilizaciju, a žrtve koje su tada podnijele profesionalna Redovita vojska, Teritorijalne snage i Kitchenerova “Nova vojska” obilježile su zemlju za nadolazeća desetljeća. Uz opise pribavljanja velikog broja novih časnika, naglasak je i na pritoku ljudstva iz raznih društvenih slojeva u časničke redove – što temeljito mijenja dotadašnje uobičajene klasno-stereotipne situacije. U to se doba osniva i niz novih rodova – vojno-obavještajni, oklopništvo, zrakoplovstvo i mornaričko zrakoplovstvo – dok se mnogi postojeći iz temelja mijenjaju (posebice inženjerija, veza, sanitet i logistika). Nakon rata, sustav se opet radikalno smanjuje, vraćajući se u predratne okvire i zadaće “imperijalne žandarmerije”. Ovo koncentriranje na asimetrične situacije u inozemstvu, zajedno s rapidnim tehnološkim napretkom na nizu vojno značajnih područja, doveo je do situacije radikalne nepripremljenosti za Drugi svjetski rat i kopneno ratovanje koje se u njemu tražilo.

Gušenje pokreta Mau Mau rezultiralo je i brojnim optužbama za zlostavljanje građana Kenije

Iduće 42 stranice obrađuju drugu polovicu 20 stoljeća, podijeljenu u dva segmenta – jedan, od kraja Drugog svjetskog rata do povlačenja Velike Britanije do Sueza, te drugi, od napuštanja Adena do operacija po Sjevernoj Irskoj i zaključno djelovanja u Iraku (područje Basre), od 2003. nadalje. Nakon 1945. britanska vojska bavi se s dvije osnovne zadaće: (1) okupacijom Njemačke, koja ubrzo prerasta u ključni dio blokovske vojne konfrontacije (uz manja djelovanja oko Trsta, u Grčkoj i Austriji), te (2) opet asimetričnim sukobima vezanim uz postupno smanjivanje negdašnje imperije (Indija i Pakistan, pa Palestina i Malaja, ustanak Mau Mau u Keniji, Cipar). Uz to, treba napomenuti i djelovanje u Korejskome ratu, sličnije iskustvima Italije 1943. ili Zapadnoga bojišta nakon toga. U to je doba većina vojske sastavljena od ročnih vojnika, vođenih profesionalnim časnicima ili časnicima iz okvira dvogodišnje National Service, dok se nakon 1949. bolje regulira i učešće žena u časničkome kadru (Women’s Royal Army Corps). Postupno kreće i smanjivanje broja postrojbi, njihova amalgamacija, dok od početka 1950-tih kreće i intenzivnije opremanje novim naoružanjem (među ostalim i pod utjecajem problema uočenih u Koreji, koji su izazvali i veća pozivanja rezervista). Tijekom 1947. ponovo se otvara i Sandhurst, gdje školovanje postaje ozbiljnije od onog prije 1939. – uz slabljenje klasnih koncepata, veći je naglasak i na akademskome uspjehu (studij vođenja, upravljanja resursima, vojne povijesti i politike), sve to od 1959. godine raspoređeno na dvije godine nastave.

Margaret Thatcher s pobjednicima na Falklandima

Period od 1962. do iza 2002. obilježavaju velike promjene – dok moderno ratovanje traži sve bolje obrazovane časnike (visoka pripravnost u hladnoratovskoj Njemačkoj, sofisticirani terorizam u Sjevernoj Irskoj, operacije potpore miru u Jugoslaviji), njihov sada potpuno profesionalni status u nekim elementima pojedinačnog osobnog života ipak jako podsjeća na odvojen život ove specifične društvene skupine u 18. i 19. stoljeću. Nakon operacija u Adenu i Indoneziji tijekom 1960-tih, kreću nemiri u Sjevernoj Irskoj, a onda i ekspedicijski rat za Falklandsko otočje 1982. godine (koji je ipak uvelike odgovarao “školskim” modelima operacija). Za razliku od svega toga, Irak 1991. i 2003. predstavljao je velike kombinirane operacije, gdje je u Iraku tek nastavak nakon 2004. ponovo došao na tip manjih i asimetričnih djelovanja s kojima se Velika Britanija do tada učestalo susretala (pa i u Afganistanu od 2001. godine).

Pri tome, nakon Hladnog rata došlo je do novog velikog vala spajanja postrojbi, kojima je i formu uvelike određivalo novo naoružanje, potreba za operativnom fleksibilnošću, te teškoće u privlačenju ljudstva. Plaće se kreće isplaćivati putem banaka (a ne da ih dijeli nadređeni časnik), a njihovi iznosi se usklađuju za žene i muškarce. Klasne podjele se smanjuju, zatvara se velik dio časničkih klubova, opada toleriranje alkohola na poslu i oko njega, kao i pritisak za iskazivanjem redovite praktične religioznosti na poslu. Postupno je rastao postotak akademski obrazovanih časnika, kao i potreba da se vojsci objasni smisao i značaj traženih aktivnosti – što opet traži i šire obrazovane časnike, sposobne temeljem karaktera i znanja steći profesionalni ugled, kako kod šireg ljudstva, tako i pred dočasnicima (koji su također sve obrazovaniji). Velik je broj žena časnika, razvedenih osoba, a prihvaćaju se i istospolne veze (kad ne ometaju posao), uz registriranje manjka časnika manjinskog etničkog podrijetla – čime se britanska kopnena vojska općenito, a i njen časnički kadar posebice, pokušava prilagoditi realnostima današnjeg svakodnevnog života u Velikoj Britaniji. Usprkos brojnim strahovima, time je ova organizacija uspjela zadržati svoj javni ugled, čak ostavivši dojam da baš na njena pleća pada rješavanje nereda koji su u Iraku i Afganistanu ostavili neodgovorni političari.

Britanski pukovnik i visoki dočasnik Kraljevske škotske pukovnije, Lashkar Gah, Helmand, 16. srpnja 2011.

Preostala dva poglavlja, pozicionirana na sam kraj knjige, više nisu posvećena pojedinim vremenskim odjeljcima – već ujedinjeno gledaju uklapanja u redoviti profesionalni časnički kor dviju odvojenih skupina – koje počinju zasebno, da bi se onda postupno integrirale u stalež britanskih armijskih časnika. Riječ je tu o Imperijalnim časnicima, koji su služili u kolonijalnim trupama (Podkraljevstvo Indija i drugdje), te vodećem osoblju raznih potpornih službi – koje i same postupno postaju dijelovi britanskih Oružanih snaga, da bi onda i njihovo vodeće osoblje dobivalo status redovitih časnika (prvenstveno logistika, a onda i medicinske službe).

Ukratko, iako je tu riječ o knjizi relativno malog opsega i izuzetno široke lepeze tema – za koje se jednostavno predmnijeva da ih čitatelj detaljnije poznaje – “Britanski časnik” iznimno je zanimljivo djelo, kako za osobe zainteresirane za pojam časnika u Velikoj Britaniji (njihove životne i profesionalne okolnosti kroz pojedine periode, pregleda tipičnih troškova i prihoda, izazova i načina na koje se njima tipično odgovaralo), tako i za sve one koji žele detaljniji uvid u razvojne faze modernih oružanih snaga, te razvoj njihova sustava profesionalnog obrazovanja časnika.

Podaci o knjizi:

The British Officer: Leading the Army from 1660 to the Present, Anthony Clayton, 335 stranica s indeksom, izdanje Pearson Education Limited, UK, Harlow, 2007. godine

Ove subote, 4. listopada, nakon 18 mjeseci rada, IPA projekt pod nazivom “Javni interes – nije na prodaju” (“Public interest – not saleable” – PINS), i službeno je okončan. Riječ je tu o projektu financiranom od Europske unije iz okvira IPA 2010, kojom se uspješno spojilo temu nadzora korupcije na lokalnoj razini s temom obrane i sigurnosti u Hrvatskoj. Po tom je spoju ovaj IPA projekt do sada bio gotovo jedinstven u Europskoj uniji, zajednici koja, iako je posljednjih godina u svoj opseg tema usvojila i obrambenu tematiku, još nije počela financirati ikakve aktivnosti na ovom području.

Sam projekt IPA PINS je za nositelja imao Centar za mirovne studije iz Zagreba, uz kojeg je tu aktivno djelovala i čitava mreža domaćih te međunarodnih partnera (Transparency International Mađarska, te specijalizirana Transparency International jedinica “Defence and Security Program” iz Velike Britanije). Uz Sveučilište u Zagrebu (Filozofski fakultet), tu je bilo aktivno i više lokalnih udruga (među ostalima i Zelena Istra, Eko-Zadar, Cenzura), dok je Udruga OBRIS – Obrana i sigurnost djelovala kao zasebnim natječajem izabran izvođač provedbe četiri specijalizirane studije slučaja.

Sam projekt PINS, o kojem smo već više puta pisali na portalu Obris.org, sastojao se od dva strukturna dijela. U prvome od njih promatralo se tematiku javnih nabava u obrani, te rizike korupcije koje takve aktivnosti sa sobom nose. Uz niz javnih aktivnosti koje su po tom pitanju bile odrađene tijekom posljednjih godinu i pol dana, treba posebno spomenuti konferenciju održanu 18. srpnja ove godine u prostorima Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu, te tematsku publikaciju koju je tim povodom objavio Centar za mirovne studije (CMS). Druga grana ovoga projekta bavila se proučavanjem procesa konverzije vojnih nekretnina, dosadašnjim tijekom ovoga procesa u Hrvatskoj, te izvlačenjem određenih pouka iz svega toga, a za ubuduće bolje baratanje ovom problematikom. Uz niz javnih skupova na ovu temu – u Zagrebu, Zadru, u Puli  i na Visu – u sklopu ove grane projekta IPA PINS izrađene su i četiri studije slučaja pojedinih odabranih primjera konverzije vojnih nekretnina u Hrvatskoj.

Za potrebe ovog istraživanja bili su odabrani kompleksi Muzil u Puli, vojarne “Samogor” na Visu i “Stjepan Radić” (bivši Artiljerijski školski centar) u Zadru, te stara Vojna bolnica u Vlaškoj, nedaleko užeg centra Zagreba. Ovi objekti zadovoljavaju čitav niz uvjeta – neki su blizu ili u sklopu većih gradova, neki su na moru i gotovo u turističkoj zoni, za neke su u tijeku veliki projekti prenamjene, dok za druge teško da je itko i čuo tijekom posljednjih godina. Iz ove raznolikosti istraživanjem su opisani razvoji stanja (faktičnog na terenu, ali i pravnog) iz kojeg se vidi kakvu su namjenu ti kompleksi zgrada i okolnog zemljišta imali u svojim vojnim danima, kako su postali nepotrebni za uporabu u oružanim snagama, te što je s njima bilo kasnije. Nažalost, upravo u ovoj kasnijoj sudbini često je i najveći problem, budući da većina takvih vojnih nekretnina odmah po izlasku iz vojnih ruku počinje nezaustavljivo propadati. Pri tome, zanimljivim se pokazala i činjenica da – što je monumentalniji projekt kojim civilni sektor Hrvatske krene obuhvaćati pojedinu tranziciju, to su žešći i otpori lokalnih zajednica, jednako kao što je i niža efikasnost samoga procesa konverzije.

Knjiga o konverziji

Rezultati ovih istraživanja procesa konverzije u Hrvatskoj, koje se provelo u sklopu projekta IPA PINS – objavljeni su u obliku zasebne knjige naslovljene “Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj”. Izdavači ovoga djela su Centar za mirovne studije te Zavod za sociologiju Filozofski fakulteta u Zagrebu, a urednici su sociolog Kruno Kardov i Igor Tabak, predsjednik Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost (udruge koja je na javnome natječaju početkom prosinca prošle godine i dobila posao organiziranja i provođenja izrade studija slučaja, koje su i glavni dio ove knjige). Napomenimo i da je čitavo ovo djelo pisano u skladu s normama znanstvenoga rada, te je i recenzirano od strane dva stručna recenzenta – prof. dr. sc. Ozrena Žuneca, i dr. sc. Mirka Bilandžića, obojice s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz ukupno 214 stranica teksta, knjiga je opremljena i sa 6 karata, te 19 slika u crno-bijeloj tehnici, kao i opsežnim popisom korištene literature.

Na početku, iznesen je pojam vojne prisutnosti u lokalnim zajednicama, kao i iskustva s postupkom konverzije dijela takvih nekretnina u međunarodnome kontekstu. Zatim je definirana problematika prenamjene vojnih nekretnina u Hrvatskoj – čime je postavljen uvod i u već spomenute četiri konkretne studije slučaja, na kojima se promatralo pojedine specifičnosti ovoga postupka u RH. Konkretno, prvo je promatrana bivša vojna bolnica u Vlaškoj (autor: Lidija Knežević), kompleks nedaleko samog centra grada Zagreba u kojem se devastaciji našao izložen prostor koji je iz državnih ruku prešao Gradu Zagrebu, ne bi li se tu onda pojavio i jedan ponešto sporni privatni investitor. Kao drugo je na red došao kompleks na poluotoku Muzil u Puli (autor: Kruno Kardov) – prostor koji je od segmenta negdašnje vojne luke Pula postao i središte za obuku ročnika Hrvatske vojske, prije nego li su o njemu krenule raditi planove tamošnje lokalne vlasti (doduše u sklopu pretjeranog i megalomanskog državnog projekta “Brijuni rivijera”) – uz veliko te aktivno negodovanje lokalnoga stanovništva. Za razliku od toga, treća se studija slučaja bavila kompleksom bivšeg JNA Artiljerijskog školskog centra u Zadru (kasnije vojarna Stjepan Radić; autor: Nives Rogoznica)), u kojem su pojedine zgrade zasebno privođene svrsi – na komad, često uz suradnju lokalnih institucija, te uz relativno malo devastacije. Za kraj, kao četvrta studija slučaja promatran je kompleks Samogor nedaleko grada Visa na istoimenome otoku (autor: Kruno Kardov). Ondje je negdašnja središnja vojarna na otoku prošla put od postupne predaje na korištenje svakome tko je to tražio, preko raznih zloporaba i devastacija, pa sve do korištenja u kulturne svrhe. Pri tome, ova je nekretnina tek polagano prelazila u ruke lokalnih vlasti – da bi tek nedavno barem dijelom počela dobivati i neke nove svrhe, nakon gotovo dvadeset godina zapuštenosti i uništavanja. Zaključno, iz ovih su konkretnih istraživanja izvučene i određene pouke – ne bi li se pomoglo da ubuduće ovakve postupke prati i barem malo manja razina sveprisutno ustanovljenog uništavanja opreme i građevina na pojedinim bivšim vojnim lokacijama.

Komandna ploča sustava 9K37 Buk

Povodom tragičnoga pada malezijskog zrakoplova Boeing 777 iznad istočne Ukrajine, 17. srpnja ove godine, posljednjih se dana mediji, ali i čitav niz drugih izvora, aktivno nadbijaju raznim bizarnostima po pitanju više ili manje modernih ruskih raketnih protuzračnih sustava – kakve ima gotovo pa svaka država koja je svojedobno izašla iz SSSR-a. Pri tome, čuju se i tvrdnje o nedokučivosti savladavanja vještine rukovanja ovakvim oružjima – zaboravljajući pri tome na činjenicu da su ruski protuzračni sustavi, kao uostalom i većina oružja bivšeg SSSR, namjerno rađena da budu rudimentarna, savladiva i ročnicima te ljudima nižih stupnjeva početne naobrazbe – ne bi li se time pomoglo funkcioniranju velike, narodne vojske, kakva je u mnogome bila Crvena armija.

Sustav 2K11 Krug

Dakle, riječ je o oružnim sustavima koji definitivno predstavljaju ozbiljno sredstvo za zaštitu pojedinog zračnoga prostora. Ujedno, to su oružja čije je upravljanje savladivo temeljem neke stare tehničke literature, a možda i temeljem neke davne vojne obuke. Ako vam to sve nije pri ruci – na raspolaganju vam ipak ostaje računalni simulator, komad specijaliziranog koda razvijenog svojedobno u Mađarskoj, u krugovima zaljubljenika u staru i egzotičnu vojnu opremu. Riječ je o programu koji je ujedno opremljen i detaljnim slikama komandnih ploha spomenutih oružnih sustava, animiranim na podnošljiv način – što, uz dodavanje određene razine dodatne realističnosti, ovome uratku zapravo diže i uporabljivost za potencijalne stvarne namjene.

Raketni sustav S-200VE Vega – posada zapovjednog vozila K-9 pri poslu.

Igrajući se, ali ujedno i učeći o korištenju velikog broja sovjetskih protuzračnih sustava (SA-75M Dvina, S-75M3 Volhov, S-125M1 Neva, 2K11-M1 KRUG-M1, S-200VE Vega-E, 9K33M2 OSA-AK, te ZSU-23-4V1 Šilka), ipak treba držati na umu da ni 19 otmičara američkih putničkih zrakoplova 11. rujna 2001. godine tijekom svoje pilotske obuke nisu posebnu pažnju posvećivali vježbanju slijetanja, već samo letenja – tako da je i nišanjenje te ispaljivanje ovakvih sustava sasvim dovoljna vještina, bez zamaranja svim ostalim što bi prava posada ovakvoga oružnog sustava morala i trebala znati. Upravo zbog aktualnosti i zanimljivosti ove teme – odlučili smo na portalu Obris.org prenijeti tekst pod nazivom “Mislite da ruski pobunjenici nisu mogli naučiti koristiti simulator protuzračne raketne obrane? Isprobajte onda ovaj simulator“, objavljen 20. srpnja ove godine od autora Roberta Beckhusena na internetskoj stranici “War is boring. We go so you don’t have to”.

Simulator za raketnu PZO

Evo morbidnog eksperimenta. Pogledajte – znate li i možete li ispaliti sovjetski protuzračni projektil!?

Kako ispada, to baš i nije tako jednostavno. Ali, to nije i potpuno nemoguće za “ne-specijaliste”, uz ponešto iskustva i vježbe. U SAD smatraju da su pro-ruski pobunjenici za ovo bili obučavani od ruskih savjetnika, ne bi li naučili upravljati raketnim sustavom 9K37 Buk, oružjem kojim je 17. srpnja uništen avion na letu 17 kompanije Malaysia Airlines.

Kako ispada, ljudi se i sami obučavaju u upravljanju sofisticiranim raketnim sustavima zemlja-zrak.

Nakon kolapsa Varšavskoga saveza, ljudi iz mađarske zajednice amatera po pitanjima projektila zemlja-zrak – da, i za tako nešto postoji organizirana zajednica – dokopali su se detaljne dokumentacije o tome kako se koriste razni rashodovani raketni protuzračni sustavi sovjetske proizvodnje, kojih je zaostalo u toj zemlji. Ti ljubitelji su onda stupili u kontakt i s nekima od nezaposlenih operatera ovakvih sustava, ne bi li se dovoljno približili samoj takvoj opremi da mogu fotografirati njihove ploče s instrumentima.

Kad to sve sastavite zajedno, rezultat je jedan slobodan, besplatan simulator – poznat kao SAM Simulator – koji zapravo prilično dobro aproksimira pravu stvar. Pri tome, u njemu nema i sustava Buk. Ali, dostupan je 2K11 Krug. A oni oba, i Buk i Krug, koriste polu-aktivno radarsko navođenje projektila.

Također, sovjetski protuzračni sustavi međusobno su više slični nego što su različiti. Sovjetske oružane snage nastojale su duplicirati svoje sustave kroz slijed generacije njihova razvoja, koliko su god mogli. To oružja čini jednostavnima za proizvodnju, te lakima za korištenje od ročnika.

Ta oružja nisu banalna i “otporna na idiote”, kao što su to usporedivi protuzračni sustavi za ispaljivanje s ramena (MANPADS). Njihova su uputstva kompleksnija, a prolaženje kroz slijedove koraka ostavlja pomalo neugodan osjećaj, posebno kada se zna za što su oni sposobni.

Kao što je pokazano prošloga tjedna – na strašan i kriminalan način – od Rusije pomagani pobunjenici na istoku Ukrajine znali su dovoljno za nišanjenje i ispaljivanje ovakvoga sustava, ali se ujedno nisu potrudili ili nisu bili u stanju korektno identificirati svoj cilj kao civilni putnički zrakoplov. Život je izgubilo 298 ljudi.

Grafika na simulatoru je rudimentarna, tek animirane fotografije stvarnih zaslona radara te komandnih ploča sustava. Sve je tu puno dugmadi, prekidača i brojčanika, raspoređenih oko ružnih ali funkcionalnih katodnih ekrana.

Paljenje plinske turbine vozila s radarom raketnoga sustava udaljeno je tek jedno prebacivanje prekidača. Kad ta turbina jednom dostigne dovoljnu brzinu, vidjet će se crveno svjetlo, što znači da je vrijeme za prebacivanje još jednog prekidača, ne bi li se aktiviralo ciljnički radar. Iduće, nekoliko poteza usklađuje antenu, s daljnjim uputama kako rotirati antenu, ne bi li se započelo tražiti ciljeve.

Najkompliciraniji dio čitavog procesa je naučiti kako pratiti i obilježavati ciljeve. I tu ćemo tek zaključiti: najbolje je pročitati upute.

Ono čega tu nema je zapravo sve ostalo. Pravi operateri protuzračnih raketnih sustava moraju znati i kako da održavaju i bazično popravljaju svoje oružje. Ondje su i upute kako resetirati sistem traženja na oružnome sustavu Krug, ali  nema uputa o operativnoj doktrini i načinima raspoređivanja ovakvih oružja – u simulatoru je to ostavljeno računalu, i njegovima raznim pred-programiranim scenarijima događanja.

Isto to vrijedi i za ispravno identificiranje meta. Zureći u monokromatske zaslone, operater nije u stanju razlikovati signal transpondera iz pojedinog zrakoplova. Kao što su istaknuli u MIT Technology Review, raketni lanseri sustava Buk ne mogu ih razlikovati ako sustav nije uvezan u lokalnu civilnu kontrolu leta. Bez toga, operater samo vidi udaljenost, brzinu i visinu cilja.

Ukratko, mogli biste biti neuvježbani, a da i dalje dokučite kako uspješno ispaliti jednu od tih stvari – ali, u isto vrijeme, i  vidljivo nedovoljno uvježbani da bi zapravo znali što se tu stvarno događa. Ako se takav sustav onda da u ruke gomile debelih, supijanih pobunjenika, nije teško vidjeti zašto bi to bila jedna katastrofalno neodgovorna ideja.

—————————-

2K11-M1 KRUG-M1 (SAM Simulator) vs. B-52 Stratofortress

—————————-

Ovaj je tekst objavljen 20. srpnja 2014. godine pod naslovom “Don’t Think Russian Rebels Can Learn How to Fire an Anti-Air Missile? Try This Simulator”, na internetskome portalu War is Boring. Njegov je autor Robert Beckhusen, a tekst je u originalu dostupan na adresi: https://medium.com/war-is-boring/dont-think-russian-rebels-can-learn-how-to-fire-an-anti-air-missile-try-this-simulator-8dd9e323ed12

U anglo-saskoj vojnoj terminologiji, Dan-D označava dan kad se planira započinjanje borbi, ili započinjanje pojedine operacije – koju se planira, ali čiji početak ili još nije nedvojbeno utvrđen, ili se tajnost tog točnog datuma želi dodatno zaštititi. Najpoznatiji primjer ovakvoga označavanja zasigurno je operacija amfibijskog iskrcavanja na plažama Normandije – započeta na današnji dan prije 70 godina, 6. lipnja 1944. godine. Ta operacija, kodno označavana i “Operacija Neptun”, predstavlja prvi dio šireg djelovanja – savezničkog otvaranja novog europskog bojišta u Francuskoj, poznatog kao operacija “Overlord” ili “Vrhovni gospodar”.

Pri tome, od ukupno oko 5000 plovila okupljenih za provođenje iskrcavanja na francuske plaže tog 6. lipnja 1944. godine, pripremnu paljbu za ovu operaciju prva je otvorila britanska laka krstarica “HMS Belfast”. Upravo je to plovilo, nakon svoje dugogodišnje vojne službe, završilo usidreno na rijeci Temzi u centru Londona – gdje je taj brod od srpnja 1971. otvoren za posjetitelje. Organizacijski gledano, “HMS Belfast” je 1978. godine organizacijski pridodan britanskom Imperijalnom vojnom muzeju u Londonu, u čijem je sastavu i danas.

Borbena služba HMS Belfast (C35)

Na službi pratnje konvoja prema sjevernim lukama Rusije

“HMS Belfast” deveto je po redu plovilo iz britanske klase “Grad” (Town), građeno u gradu Belfastu po kojem je i dobilo ime, u tamošnjem brodogradilištu Harland and Wolff. Riječ je o lakim krstaricama čiji je dizajn bio spregnut Londonskim ugovorom o nadzoru naoružanja (iz 1930. godine). Unutar ove klase brodova, “HMS Belfast” tu spada u treću i posljednju podskupinu, nazvanu klasa Edinburgh. Njegova je gradnja išla munjevito – nakon polaganja kobilice 10. prosinca 1936. godine, “HMS Belfast” je porinut 17. ožujka 1938. – na Dan sv. Patrika – a u službu primljen 5. kolovoza 1939. godine. Stavljena u službu na sjeveru Velike Britanije, krstarica “HMS Belfast” je samo tri mjeseca kasnije naišla na magnetnu minu pri isplovljavanju iz zaljeva Firth of Forth- brod je bio teško oštećen, a to je onda značilo i dugotrajne popravke, dovršene tek 3. studenog 1942. godine.

HMS Belfast’s bombardira njemačke položaje na Normandiji

Pri tome se dobrom pokazala činjenica kako je “HMS Belfast” uz popravak bila podvrgnuta i modernizaciji – njene oklopne zaštite, njenog primarnog, sekundarnog i tercijarnog naoružanja, instaliranih sustava upravljanja vatrom (instaliranje radarskog upravljanja naoružanjem), kao i radari za upozoravanje na opasnosti iz zraka. Time je “HMS Belfast” postao tehnički najnaprednija laka krstarica u britanskoj službi. Kao takva je pratila Arktičke konvoje s pomoći za SSSR, tijekom 1943. godine, da bi onda sredinom 1944. otvorila i iskrcavanje na Normandiji. Od lipnja 1945. “HMS” je bio raspoređen na Daleki istok, u sastav Britanske pacifičke flote – gdje je ovo plovilo djelovalo i u okviru Korejskoga rata (1950.-1952.). Prvo kao dio američkog flotnog sastava “Task Force 77”, a onda smostalno – “HMS Belfast” je bombardiranjima podržavao kopnene operacije, pri tome ispalivši oko 8000 granata, dok je u patrolama pređeno više od 130 tisuća kilometara. Nakon tog djelovanja, “HMS Belfast” je 4. studenog 1952. godine prebačen u rezervu – što zbog skupoće operativnog održavanja ovog tipa plovila, što zbog promišljanja nove modernizacije ovoga broda. O toj ponovnoj modernizaciji konačno je odlučeno u ožujku 1955. godine, da bi konkretni poslovi napokon i započeli 6. siječnja 1956. godine.
———————
HMS Belfast i kraj Drugog svjetskog rata u koloru

———————

HMS Belfast napušta luku Singapur, ožujak 1962.

Do 12. svibnja 1959. godine, unaprijeđeno je glavno naoružanje, a čitavo je plovilo prilagođeno za potrebe nuklearnog, biološkog i kemijskog ratovanja. Dodatno je zatvoren i zapovjedni most broda, poboljšan je smještaj za posadu, a izmijenjeni su i jarboli te paluba (gdje je većim dijelom umjesto drveta stavljen metal). U istom je navratu uklonjeno torpedno naoružanje, a dodan je i niz novih radara – za navođenje topničke vatre, te za izviđanje i uzbunjivanje. Sve je to obavljeno do sredine prosinca 1959. – kada je “HMS Belfast” opet na sjeveru Pacifika, u sklopu vježbovnih aktivnosti koje su prethodile ponovnom stavljanju ovoga broda u punu i aktivnu službu britanske Ratne mornarice, 31. siječnja 1961. godine. Tijekom iduće dvije godine, “HMS Belfast” je više puta stavljan i ponovo povlačen u rezervu, tijekom čega se plovilo po Dalekom istoku, prostoru oko Adenskoga zaljeva i po Mediteranu, sve do konačnog povratka u Veliku Britaniju 24. kolovoza 1963. godine.

Od 1966. pa sve do 1970. godine ovo plovilo služi za dodatan smještaj osoblja u sklopu ratne luke Portsmouth. Tijekom tog perioda se za pojedine elemente ovoga plovila zainteresirao i britanski Imperijalni vojni muzej (prvenstveno za njene topovske kupole kalibra 6 palaca), da bi se onda postupno krenulo razmišljati i o očuvanju ovoga broda u cijelosti. Iako je posebno međuresorno tijelo u lipnju 1968. zaključilo kako to ne bi bilo loše – mornarička se logistika tom očuvanju protivila, tako da je “HMS Belfast” 4. svibnja 1971. raspoređen u red za rezanje.

Od borbene jedinice do muzeja

Duboko nezadovoljstvo ovom vojnom odlukom dovelo je do formiranja zasebne građanske inicijative za očuvanje ovoga broda – koja je, uz članstvo velikog broja umirovljenih mornaričara, ubrzo prikupila i značajnu političku podršku svojim nastojanjima. Na tom je temelju pokrenuta i službena inicijativa za preuzimanje ovoga broda, te njegovo očuvanje – koja je u srpnju 1971. dovela i do službene predaje lake krstarice “HMS Belfast” u ruke za opstanak ovoga broda zainteresiranih građana. Tijekom kolovoza iste godine, brod je dotegljen u London, da bi za posjetioce bio po prvi put otvoren na dan britanske proslave bitke kod Trafalgara – 21. listopada 1971. godine. Dok je javnost od početka dobro prihvatila novu vojno-izložbenu senzaciju u gradu, tijekom idućih godina se postupno sređuje i za posjetitelje otvara sve veći broj segmenata ovoga plovila (1974. su otvorene strojarnice, a onda i operacijska soba, te pojedine kupole s naoružanjem, da bi 1976 bila uređena i brodska soba za radijsku komunikaciju). Samo u prve četiri godine svog muzejskog postojanja “HMS Belfast” posjetilo je preko 1,5 milijuna turista.

Nakon financijskih teškoća spomenute građanske inicijative, u održavanje “HMS Belfast” uključila se i država – time da je od 1. ožujka 1978. čitava ta inicijativa i samo plovilo integrirano u okvire Imperijalnog vojnog muzeja. Time je ova laka krstarica postala treći odjel ovoga muzeja, koji je 1976. obuhvatio i zrakoplovnu zbirku okupljenu na mjestu povijesne zrakolpovne baze u Duxfordu. U sklopu svog djelovanja u ovome okviru – 1998. godine osnovana je i zasebna “Udruga HMS Belfast”, a sustavno su prikupljena i svjedočanstva brojnog osoblja koje je tijekom vremena služilo na ovome plovilu . Od svog ulaska u muzejske vode, “HMS Belfast” je dva puta podvrgnut održavanju u suhom doku, prvi put 1982. i onda ponovo 1999. godine, čime je riješeno pitanje održavanja barem do 2020. godine. Pri posljednjoj turi održavanja brod je i obojan u maskirnu shemu Admiralty Disruptive Camouflage Type 25, koju je nosila tijekom Drugog svjetskoga rata, od studenog 1942. do srpnja 1944. godine – što nije prošlo bez prigovora, budući da time maskirna shema poprilično odudara od same opreme broda. koja je rezultat velikih modernizacija krajem 1950-tih godina.

HMS Belfast danas

Nakon što je 9. svibnja 2010. godine na palubi “HMS Belfasta” održana i proslava 65. godišnjice kraja Drugog svjetskog rata u Europi, pristupilo se posebnoj obnovi korozijom poprilično nagriženih jarbola. Novi su jarboli instalirani do 19. listopada 2010. godine – kada je i ta činjenica svečano obilježena. Na brodu, koji je s kopnom spojen zasebnim pristupnim mostom, od 2011. godine javnosti je dostupno ukupno 9 paluba. One su razdijeljene u tri glavna segmenta: (1) život na brodu, (2) unutarnje funkcioniranje plovila, i (3) borbene stanice. Od toga, sadržaj posljednja dva od ovih segmenata je reinterpretiran 2011. godine. Osim što je još od 2002. godine moguć ostanak školskih grupa na HMS Belfast i preko noći, iz njenog se operativnog topničkog naoružanja ponekad ispaljuju vježbovni plotuni u prigodnim situacijama.

Zaključno, spomenimo i da je u studenome 2011. godine, uslijed loše provođenih radova na održavanju, došlo do trganja pristupnoga mosta na brod. Iako se incident srećom dogodio van radnoga vremena muzeja, morala se provesti evakuaciju učenika koji su se tu zatekli na noćenju. Potom je privremeno bio i zatvoren pristup turista na HMS Belfast – što je okončano 18. svibnja 2012. godine, od kada je ovaj ploveći muzej ponovo u punoj funkciji!
———————

———————

Nedugo nakon povratka iz Drugog burskoga rata (koji je trajao od 9. listopada 1899. do 31. svibnja 1902. godine), britanski je satnik Ernest Dunlop Swinton svoja borbena iskustva sažeo u formu knjige. To kratko, ali vrlo zanimljivo djelce objavljeno je 1904. godine pod nazivom “The Defence of Duffer’s Drift” te je, usprkos svojoj formi fantastične novele, ubrzo postalo priznatim vojno-teorijskim klasikom. Zbog svojih praktičnih pouka zasnovanih na zdravom razumu, ova knjiga o taktici malih postrojbi kasnijih je desetljeća nastavila biti proučavana kako u Ujedinjenome Kraljevstvu, tako i u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Rusiji. Kroz njena didaktički jasna i čitljiva poglavlja generacije mladih dočasnika i časnika  stjecale su dodatni uvid u osnove obrambene taktike – gdje se negdašnji okvir kolonijalnog ratovanja današnjim čitateljima začuđujuće dobro uklopi u vizuru mirovnih misija, provođenih po usporedivo zabačenim krajevima svijeta.

Ernest D. Swinton

Sir Ernest (Dunlop) Swinton,1917. godine

Njen autor, u doba izdavanja ove knjige još satnik, na kraju je svoje vojne karijere dotjerao do čina general bojnika, rođen je u Bangaloreu, u Indiji, 1868. godine. Nakon školovanja je s dvadeset godina započeo časničku karijeru u inženjeriji (Corps of Royal Engineers), da bi tijekom službe u Indiji 1891. postao natporučnikom. Iako se kao satnik pretežito bavio gradnjom željezničkih pruga, za svoje sudjelovanje u Drugom burskom ratu je i odlikovan krajem rujna 1901. primanjem u Red uvažene službe (Distinguished Service Order – DSO, britansko vojno odličje pretežito za borbene zasluge). Na tom temelju osobnih interesa (taktika, fortifikacije, učinkovitost novih oružja – posebice zrakoplova, mina i psiholoških sredstava), imao je izlete i u spisateljske vode – gdje je 1904. na stranicama “British United Service Magazine”, a pod pseudonimom “poručnik N. Backsight Forethought (kraće “BF”), objavio i kratko djelo “The Defence of Duffers Drift” koje ovdje predstavljamo.

Traktor Holt Caterpillar 120, oko 1914. godine

Dok je Ernest Dunlop Swinton u godinama pred 1914. radio kao stožerni časnik, te službeni povjesničar tada aktualnog Rusko-Japanskog rata, mnogima je više zapeo za oko svojim djelovanjem tijekom Prvog svjetskoga rata. On je u Francusku stigao kao službeni vojni dopisnik za zapadno ratište, da bi mu temeljem ondje viđenog onda negdje oko 19. listopada 1914. na pamet pala revolucionarna ideja. Naime, primivši od prijatelja pismo o zanimljivom radnome stroju na gusjenicama (američki traktor tipa Holt Caterpillar) – Swintonu se učinilo da ovaj stroj pruža i šire vojne mogućnosti od čistoga transporta opreme po teškim uvjetima bojišta ( što je navodno i na svoje oči vidio). Temeljem tog promišljanja, a po povratku na stožernu službu u Velikoj Britaniji, sada već pukovnik E. D. Swinton je Sir Mauriceu Hankeyu, tada sekretaru Odbora za imperijalnu obranu (Committee of Imperial Defence – tijelo zaduženo za istraživanje i vojnu strategiju), predložio da se na njegovu temelju izradi oklopno gusjenično vozilo za uništavanje neprijateljskih strojničnih položaja. Među ostalim, upravo se njemu pripisuje i smišljanje naziva “tank”, kao dodatne mjere prikrivanja takvog novoga oružja.

Temeljem spomenute intervencije, ali i rada na višim stožernim funkcijama, Ernest Dunlop Swinton je sredinom ožujka 1916. unaprijeđen u čin brigadira. Povjereno mu je bilo uvježbavanje prvih britanskih tenkovskih postrojbi, za koje je izradio i prve taktičke upute za oklopno ratovanje. Swinton je iz aktivne vojne službe izašao 1919. godine u činu general bojnika, da bi kraće nastavio raditi u pojedinim civilnim ministarstvima, a od 1922. i kao jedan od direktora u poduzeću Citroën (što ne čudi, budući je od sredine travnja 1916. on bio i nositeljem ordena Croix de Chevalier, početnog razreda francuske Legije časti). Od 1925. do 1939. je na Sveučilištu u Oxfordu bio načelnik katedre vojne povijesti (Chichele Professor of Military History – što je mjesto kojeg danas drži profesor Hew Strachan), a od 1934. do 1938. djelovao je i kao počasni pukovnik Kraljevskih oklopnih snaga (Royal Tank Corps). U starosnoj se mirovini Swinton konačno našao 1938. godine, da bi nakon plodne karijere (među ostalim i istaknutog proučavatelja raznih bojišta Prvog svjetskog rata) Ernest Dunlop Swinton umro 15. siječnja 1951. u Oxfordu.

“Obrana Glupanovog gaza”

Knjiga o kojoj govorimo postavlja hipotetsku situaciju, koju u prvome licu priča poručnik “Backsight Forethought” (naknadno-promišljeni), ili kraće “BF” – što je ujedno i pseudonim kojim je Ernest Dunlop Swinton i potpisao svoje u početku anonimno djelo. Uz opis riječnoga gaza kojeg spomenuti poručnik mora braniti, zajedno sa svojih oko 50 ljudi, knjiga se sastoji od šest odvojenih dijelova – opisanih kao pojedini “snovi”. Svaki od tih snova započinje isto, s istim zadacima i snagama, ali i s upamćenim poukama iz prošlih pokušaja izvršenja zadatka – čuvanja riječnoga gaza i zaustavljanja prolaska iznenada naišle postrojbe Bura, koja višestruko nadjačava prisutne britanske snage.

Nakon svakog od prvih pet pokušaja obrane zadanog riječnoga prijelaza – koji redom završavaju loše – glavni lik knjige ostaje s praktičnim poukama (njih ukupno 22 u knjizi). Dok prve četiri obrambene varijante završavaju i zarobljavanjem pripovjedača, te velikim brojem mrtvih i ranjenih britanskih vojnika – u petoj varijanti dostignuta razina vojne vještine već je takva da Britanci ostanu slobodni, iako ne uspiju ispuniti konačni zadatak radi kojega su raspoređeni na konkretan teren. Tek šesti pokušaj, ovoga puta uz uvažavanje čitavoga seta prikupljenih praktičnih pouka, na kraju dovede i do ispunjavanja čitave zadane zadaće, uz prihvatljive gubitke i pobjedu nad neprijateljem.

Treba priznati kako bi doslovna primjena jednoga dijela spomenutih praktičnih pouka u današnje doba bila problematična – posebice kad je riječ o postupanju s civilima na bojištu. Naime, da podsjetimo, Drugi burski rat je upravo onaj sukob u kojem su Britanci smislili pojam “koncentracijskih logora”, u kojima se prisilno skupljalo lokalno stanovništvo, ne bi li ga se odvojilo od gerilskih postrojbi koje su operirale prostranstvima Južne Afrike (a koje se onda podvrglo taktici “spržene zemlje”). Upravo takvo postupanje – prikupljanje i držanje svog lokalnog življa, makar i u priručnim uvjetima, te njegovo intenzivno korištenje kao izvora radne snage u fortificiranju vlastitih položaja – i Swinton savjetuje kao neke od neophodnih koraka, kako za lišavanje protivnika dobrog izvora obavještajnih podataka, tako i za ubrzano ukopavanje te utvrđivanje položaja vlastitih snaga. Jednako tako, u mnogim je izdanjima ove knjige lagano ublažen i određeni crno-bijeli rasizam, koji se provlači kroz izričaj pojedinih odlomaka i pouka – prvenstveno kroz način na koji autor opisuje bijele Bure i crne urođenike na terenu.

Ipak, istini za volju, takvih je problema u ovoj knjizi malo. Većina pouka koje Swinton dijeli svojim likovima i čitateljima i danas itekako drži vodu, posebice u situacijama “malih ratova”, borbe s pobunjenicima i gerilom uopće. Upravo zato, “The Defence of Duffers Drift” je jedna kratka, ali iznimno zanimljiva knjiga, koju ni danas nije teško preporučiti. Posebna je pogodnost za potencijalne čitatelje i činjenica da je riječ o starom književnome uradku, kojem su odavno istekla autorska prava – tako da je “The Defence of Duffers Drift” dostupan na internetu, kako u sklopu “Projekta Gutenberg”, tako i u izdanjima američkog Marinskoga kora.

Iako se na portalu Obris.org načelno ne bavimo vojnom tehnikom samostalno, a posebice ne stvarno starom vojnom tehnikom, nekoliko novinarskih pitanja tijekom proteklih dana ponukalo nas je predstaviti knjigu “Von alten Handfeuerwaffen: Entwicklung, Technik, Leistung“. Riječ je tu o stvarno iznimnome djelcu, koje je u svibnju 1989. godine osvanulo pri Pokrajinskome muzeju Joanneum iz Graza u Austriji – točnije, u izdanju njegove radne jedinice “Landeszeughaus Graz”. Riječ je o proširenome katalogu izvanredne izložbe koja se u ovoj zanimljivoj vojno-povijesnoj ustanovi održavala između svibnja i listopada 1989. godine – a čija je tema bila prikazivanje javnosti vojno-povijesno-tehničkog istraživanja provedenog tijekom godinu dana prije same izložbe. O čemu je tu zapravo riječi?

Dok Landeszeughaus Graz raspolaže impresivnom zbirkom oružja i oklopa iz sredine 17. stoljeća, tijekom godina se osoblju ove ustanove nametnulo pitanje – navodno proizašlo i od brojnih posjetitelja ove jedinstvene zbirke: “Koliko su zaista efikasni i opasni komadi starog naoružanja koje se tu izlaže”? Budući je riječ o starome oružju, koje u pravilu nije ni na koji način korišteno odavna, kustosi su se tu nalazili pred svojevrsnom zagonetkom – na koju su odlučili dobiti odgovor. Dok su estetski te konstrukcijski aspekti starog vatrenog oružja u pravilu dobro obrađeni, njegova je učinkovitost, balističke karakteristike, te time i taktička primjenjivost, jedno bitno lošije obrađeno područje. Da bi se ovaj nedostatak ispravilo, odlučeno je iz zbirke u Grazu odabrati niz eksponata vatrenog oružja, i onda iz njih pucati pod ozbiljnim laboratorijskim uvjetima. Time se željelo dobiti širok spektar rezultata, koji bi u potpunosti opisali balističke karakteristike i efikasnost pojedinih komada oružja iz muzejske zbirke.

Iako teško, to je bilo moguće – budući da Landeszeughaus Graz, za razliku od praktično svih naših muzeja, među svojim osobljem ima čitav niz izučenih oružara, puškara i drugih u starim obrtima vještih stručnjaka. Time je ova ustanova u stanju i hladno te vatreno oružje koje posjeduje održavati u potpunosti (kao uporabni predmet, kojeg se ne promatra samo estetski, izvana), ali je bila u mogućnosti svoj posao nadograditi praktičnim pokusom nad svojim eksponatima. Dok privatni vlasnici od ovakvih praktičnih pokusa zaziru (zbog skupoće svojih eksponata i rizičnosti takvih opaljenja), Landeszeughaus Graz je iz svoje opsežne zbirke (krajem 1980-tih 3815 pušaka i 4032 pistola) izdvojio 16 tipičnih komada dugog i kratkog oružja (16. do 18. stoljeće). Ti su komadi onda prevezeni u koruški Ferlach (dugo vremena grad puškara i kolijevku regionalne proizvodnje vatrenog oružja), gdje su ih ocijenili tamošnji stručnjaci – na 2 komada su pronađeni materijalni nedostaci koji bi opaljenje činili posebno nesigurnim, dok je 14 komada vatrenog oružja odobreno za kasniji eksperiment opaljenja.

Gađanja odabranim primjercima vatrenog oružja bila su izvedena u suradnji s Oružanim snagama Republike Austrije, na prostoru njihove vojne Ustanove za testiranje naoružanja i streljiva (PVWM), smještene u Felixdorfu u Gornjoj Austriji. Ondje se između sredine prosinca 1988. i sredine siječnja 1989. godine iz ukupno 13 muzejskih eksponata ispucalo 325 hitaca, te još 60 hitaca iz modernog oružja za usporedbu – austrijskih jurišnih pušaka u kalibrima 7,62*51 NATO (FN FAL/StG 58) i 5,56*45 NATO (Steyr AUG/StG 77), kao i službenih pištolja u kalibrima 9*19 mm Parabellum (Glock 17/Pistole 80) i 11,43*23 mm/.45 ACP (M1911/Pistole 11). Program gađanja proveden je u streljačkome tunelu ukupne dužine 500 metara, s oružjima učvršćenima u stabilni blok u kojem su nakon svakog opaljenja ponovo centrirana, ne bi li se isključio utjecaj strijelca na rasipanje hitaca. Mjeren je povratni trzaj oružja, tlak potisnih plinova, brzina olovnih projektila (koje se za tu prigodu lijevalo originalnim alatima iz fundusa muzeja), ali je promatrano i rasipanje te učinak tako ispaljenih projektila na meti – za što su korištene ploče od drveta smreke, njemački prsni oklopi iz fundusa muzeja (Augsburg, oko 1570. godine), te blokovi sapuna i balističkoga gela. Svi su ti rezultati pažljivo prikupljeni, obrađeni u više od mjesec dana statističke obrade, te predstavljeni u zasebnoj muzejskoj izložbi, te tematskoj knjižici koju ovdje predstavljamo.

Uz rezultate spomenutog istraživanja (P. Kalaus), koji čine glavninu ove male knjige, predstavljene detaljnim numeričkim i grafičkim podacima – knjigu čini i niz manjih popratnih tekstova koji dodatno opisuju povijest i tehnologiju starog oružja koje se testiralo. Osim općenitog preglednog prikaza ranog razvoja vatrenog oružja (R. Dittrich), detaljno se opisuje proizvodnja puščanoga praha u Štajerskoj (L. Toifl), postupci te primjeri negdašnjih postupaka testiranja i provjeravanja vatrenog oružja na prostorima šire Štajerske (L. Toifl), ali i detalje povijesti postupka obrazovanja majstora oružara na prostoru Graza i Štajerske između 15. i 17. stoljeća (A. Ruhri) – od kojih je onda dobar dio radio te živio i na prostorima današnje sjeverozapadne Hrvatske).

Sve u svemu, “Von alten Handfeuerwaffen: Entwicklung, Technik, Leistung” je jedna iznimna mala knjiga, koju se i nakon gotovo 30 godina od izdanja još uvijek može kupiti u muzejskoj trgovini izdavača, ustanove Landeszeughaus Graz, po sada smiješnoj cijeni od 1 euro za primjerak (čak 14 puta jeftinije nego ako se istu nabavlja putem interneta, s dostavom). Riječ je tu o djelu od ukupno 150 stranica, mekoga uveza, ilustriranog s ukupno 35 crteža, 46 crno-bijelih slika, 23 tablice i 15 iscrpnih grafova s pripadajućim podacima.

Knjiga koju je autor Timothy Edmunds 2007. godine nazvao “Security sector reform in transforming societies: Croatia, Serbia and Montenegro” predstavlja kompleksan poduhvat predstavljanja tijeka reformi sigurnosnog sektora u ove dvije, tada susjedne države. Njihove su strukture sigurnosnih sustava predstavljene u povijesnoj perspektivi, a onda su prikazane i reforme provođene do trenutka pisanja djela, kao i problemi na koje su reformatori tijekom svoga rada naišli. Iako je od izlaska ove knjige prošlo ponešto godina, ova je knjiga na aktualnosti izgubila manje nego što bi se to na prvi pogled reklo.

Dok države pod nazivom “Srbija i Crna Gora” nema još od ljeta 2006. (3. lipnja 2006. Crna Gora je proglasila svoju neovisnost, 5. lipnja to je učinila i Srbija, da bi one onda lipnja 2006. i bile priznate kao neovisne države), problemi njenog nekad jedinstvenog sigurnosnog sustava razdijelili su se na dva segmenta, ostali su isti po svojoj srži, i rješavani su djelomično i nepotpuno. Stanje po pitanju Hrvatske tu je mnogo stabilnije. Iako je Hrvatska u međuvremenu ušla i u NATO i u Europsku uniju, reforme sigurnosnog sektora koje su nam predstojale 2007. godine uvelike su i do danas ostale neobavljene. Dok je donekle sređen sustav razmatranja vojnih pitanja u parlamentu (početkom 2008. ustanovljen je zaseban Odbor za obranu, gdje je ustanovljen i institut javnim natječajem biranih vanjskih članova), u brojnim drugim segmentima sigurnosnoga sektora reforme su stale. To se posljednje vrijeme jasno odražava i kroz probleme koje RH ima po pitanju civilnog nadzora sve neovisnijeg i snažnijeg sektora unutarnjih poslova, kao i po pitanju zbrke koju se vidi na području obavještajnih službi (gdje ni posljednje izmjene vodećih kadrova nisu dovele do ikakvog značajnijeg pomaka).

Knjiga “Security sector reform in transforming societies” daje čvrst i jasan okvir upravo za sustavno razumijevanje čitave ove tematike. Ona u svome uvodnom dijelu prvo postavlja i objašnjava osnovne pojmove te vezu sigurnosnih sustava (u najširem smislu ovog stručnog pojma) s društvima koje se promatra. Tu se definira i civilno-vojne odnose, prevagu civilnoga utjecaja u sektoru sigurnosti, te pojam depolitizacije, ali i djelovanje širokog kruga civilnih aktera na ovome polju (uz akademsku zajednicu i medije, i udruge građana) – kao zasebne i povezane elemente u ukupnim reformskim procesima. Kao drugo, slijedi definiranje metodologije kojom će se promatrana tematika razlagati – definira se pojam reformi sigurnosnog sektora i postavlja kostur usporednog promatranja dviju država uzetih za primjer. Kao treće, a na temelju odabrane metodologije, u tri se velika segmenta knjige čitavo pitanje reformi sigurnosnog sektora dijeli po aspektima – na političku razinu reformi, na organizacijsku razinu i na međunarodnu razinu reformskoga procesa. Kroz ova tri aspekta gledaju se promjene u sigurnosnim sektorima države Hrvatske, te države Srbije i Crne Gore od 2000. godine (uz poštovanje raznih utjecaja iz 1990-tih) pa sve do trenutka pisanja knjige. Time se dolazi u situaciju jako fino razlučiti pojedine dijelove ukupnih problema, njihove pojedinačne povijesne korijene – ali i različite utjecaje te motivacije, koji na pojedinim od tih razina oblikuju tijek stvari. Konačno, knjiga završava zaključnim poglavljem koje, na temelju usklađenog promatranja tri aspekta sigurnosnih reformi u Hrvatskoj i državi Srbiji i Crnoj Gori, donosi određene zajedničke zaključke i prijedloge za daljnji reformski rad.

Uz to, treba istaknuti da se na onoj osnovnoj, unutarnjoj razini reformi – koju autori zovu “politička razina” – kod svih zabilježenih ili planiranih promjena konzistentno razlikuju njihove dvije generacije. Prva generacija reformi kod svakog od reformskih zahvata obuhvaća njegov grubi začetak, zahvat kojim su one izvedene, kojim su izmjenjene pojedine strukture, ili postavljeni traženi mehanizmi – konkretno, to je formalno uspostavljanje osnovnog civilnog nadzora na svim razinama sigurnosnoga sektora. To je razina koja je u obje promatrane države više ili manje provođena, prilagođavajući čitav promatrani tematski horizont željenom budućem stanju stvari. Ono gdje su reforme išle bitno sporije i lošije – je druga generacija istih tih reformi. Ta druga generacija reformi zasniva se na promjenama koje su u pojedinim sigurnosnim sektorima izvedene u sklopu reformi prve generacije, no ovoga puta tu se ide za suštinskim konsolidiranjem reformi, a onda i za daljnjom demokratizacijom. Tu se pretpostavlja određeno unapređivanje dostignutih odnosa, njihovo razrađivanje, te zaokruživanje i u pojedinim detaljima, da kažemo “na fino” – a temeljem iskustava i uočenih problema iz faze promjena prve generacije. Upravo je to faza koja danas uopće ne stoji dobro ni u Hrvatskoj, a ni u zemljama sljednicama skupne “Srbije i Crne Gore”.

Dok se u Hrvatskoj već godinama vidi izostanak dovršetka početnih reformi sigurnosnoga sektora (po pitanju makar i elementarne uspostave građanskoga nadzora nad sustavom unutarnjih poslova) u prvoj generaciji, još je jasniji izostanak zaokružene druge generacije promjena – recimo po pitanju i stvarno efikasnoga građanskog nadzora nad obavještajnim službama, te ustaljivanju prakse planskog pristupanja sigurnosti (uz donošenje novih strateških dokumenata, gdje aktualna Strategija nacionalne sigurnosti RH ne bi u svome tekstu i danas spominjala državu Srbiju i Crnu Goru). Usporediva je situacija vidljiva i u Srbiji te Crnoj Gori, danas odvojenim državama. Dok Srbija muku muči s transparentnošću i političkim koncentriranjem ovlasti na samome vrhu države, Crna je Gora izdvojen mikroskopski sustav izložen inozemnim utjecajima i korupcijskim rizicima velikih razmjera, gdje su na mnogo mjesta i danas u tijeku spomenute normativno-političke promjene prve generacije. Sagledavanjem svega ovoga, potpuno je jasno zašto knjiga Timothya Edmundsa i toliko godina po svojoj objavi ipak nije izgubila svoju zanimljivost i relevantnost.

Predstavljano djelo nastalo je temeljem niza povezanih stipendija (IISS iz Londona, DCAF iz Ženeve, British Academy Small Research Grant, te University of Bristol Research Fellowship), te uz svesrdnu pomoć Miroslava Hadžića iz Beograda i Ozrena Žuneca iz Zagreba. Rezultat je to rada koji se dostojno uklapa u opus i inače vrlo aktivne skupine modernih vojno-sigurnosnih autora iz Velike Britanije. Jedini ozbiljan nedostatak promatrane knjige, koju smo pribavili u tvrdome uvezu, zapravo je njena cijena. Iako to ima tek donekle veze sa samim djelom, riječ je o knjizi koja je u 6 godina od svog izlaska u javnost s oko 90 USD (u Zagrebu oko 700 kuna) pala tek malo, na današnjih oko 70 USD. To je iznos koji će tek poneki pasionirani promatrač sigurnosnih tema u regiji izdvojiti za ovaj korisni i kvalitetno zgotovljen stručni uradak.

Podaci o knjizi:

Security sector reform in transforming societies: Croatia, Serbia and Montenegro, Timothy Edmunds, 267 stranica s indeksom, izdanje Manchester University Press, UK, Manchester, 2007. godine

Iako knjiga “Hitler’s bandit hunters: The SS and the Nazi Occupation of Europe” već zbog svoje šire tematike itekako dotiče većinu popularnih tema vezanih uz njemačke snage u Drugom svjetskome ratu, postrojbe Oscara Dirlewangera ili Bronislava Vladislavovića Kaminskog nisu tema ovoga djela. Ono čime se Philip W. Blood bavi mnogo je šire i obuhvaća širu strukturu kojom se Hitlerova Njemačka obračunavala s pozadinskim otporom na Istoku, u Francuskoj, Italiji ili na Balkanu, kao i idejne zasade principa “Bandenbekämpfung” – njegova povijesnog nastanka, razvoja i operativnih implikacija. Sve to obuhvaćeno je kroz 306 stranica teksta, 34 crno-bijelih fotografija i niz shema, tablica te grafikona – ali, nažalost, praktično bez zemljopisnih karata, čija bi prisutnost u mnogo navrata olakšala praćenje kompleksne i detaljne materije.

Na pobunu naroda Herero odgovoreno je istrebljenjem

U svome djelu Philip Blood zaključuje da pojam “Bandenbekämpfung” u Njemačkoj nije izmišljotina iz doba Drugog svjetskog rata. On podrijetlo ovog operativnog principa nalazi u kaosu Njemačke u doba Tridesetogodišnjeg rata, njegovu primjenu u njemačkim kolonijama s kraja 19. stoljeća te iz kolonijalnog perioda prije Prvog svjetskog rata (“Deutsch-Südwestafrika“, pobuna naroda Herero između 1904. i 1907. godine), te ustanovljava prijenos tih kolonijalnih praksi u Europu tijekom, te nakon Prvog svjetskoga rata. Nadalje, poslijeratnim raspadom sustava etapa (pozadinskog logističkog ustroja tipičnog za Njemačku do kraja Prvog svjetskog rata) on opisuje kako su principi okrutnog obračunavanja s pobunjenicima, stranim infiltratorima i partizanima u praksi Drugog svjetskoga rata postupno izjednačeni s formom “Bandenbekämpfung” pristupa – za provođenje kojeg se širom pozadinskih linija svih bojišta Drugog svjetskog rata našla odgovorna ujedinjena struktura SS i njemačke policije (Ordnungspolizei), potpomognuta svim raspoloživim naoružanim strukturama svekolikih okupacijskih vlasti (njemačkih vojnih i civilnih, kao i lokalnih vlasti, raznih saveznika, satelita i okupacijskih tvorevina).

Pri tome, Philip Blood jasno povlači razliku između pojma “Bandenbekämpfung” – za razliku od pojma “Partisanenbekämpfung“, principa koji je od 1942. pa do kraja rata bio i formalno napušten. Dok se njemački autori (posebice bivši zapovjednici i dužnosnici, recimo, u sklopu programa Foreign Military Studies (provođenog od US Army Historical Division) i nakon rata upiru tvrditi da je u Njemačkoj čitavo vrijeme rata bila riječ o “suzbijanju partizana”, kao pristupu koji načelno razlikuje uniformiranu vojsku, partizane, pobunjenike, bandite i civile (gdje su onda pokolji kategorija ljudi zaštićenih međunarodnim humanitarnim ili ratnim pravom ekscesi pojedinaca) – činjenice jasno govore u prilog namjernog zamagljivanja stanja, prikrivanja punih razmjera uporabe principa “suzbijanja bandi”, te ispuštanja iz vida razmjera u kojima su, uz njemačku policiju, te razne postrojbe SS, i pripadnici njemačke vojske surađivali u provođenju principa “Bandenbekämpfung” – okrutnom razračunavanju okupacijskih vlasti sa svima koji bi se bunili ili jednostavno bili pripadnici nekih od grupa, naroda ili vjera s “liste problematičnih”.

Postrojba Dirlewanger ulazi u pobunjenu Varšavu

Time se “Bandenbekämpfung” stavlja na mjesto jednog od tri osnovna modela represivnoga odnosa prema stanovništvu nenjemačkih i okupiranih područja (uz genocid nad pojedinim skupinama, te masovno prikupljanje radne snage za robovski rad u okvirima Reicha), gdje se na temelju periodički obnavljanih procjena sigurnosne ugroženosti pojedinih područja, stvaraju karte ugroženosti, a pojedina područja proglašavaju za “Bandenkampfgebiet” – kategorija podijeljena u tri klase: (1) relativno čist (“bandenfreies Gebiet“), (2) lošiji (“bandenverdächtiges Gebiet“) i (3) najlošiji (“bandenverseuchtes Gebiet“), na kojem su provođene i u pravilu krvoločne akcije čišćenja (“Säuberungsaktionen”). Pri tome se na djelu vidi čitava lepeza organizacijskih struktura njemačkog sigurnosnog sustava – ujedinjeno obuhvaćena u okviru sustava SS, na čelu s osobom Heinricha Himmlera (“Reichfürer-SS“) i njegovim pripadajućim stožerom, kao i nižim strukturama – teritorijalnim (mreža ustanova “Hohere SS- und Polizeifürung” – HSSPF), te funkcionalnim (Erich von dem Bach-Zelewski kao “Chef der Bandenkampfverbände” i njegovi operativni stožeri te postrojbe). Na ovu se operativnu strukturu vezao i zaseban kontinentalni sustav veza (začudo, bežičnih i pogodnih za masovno britansko prisluškivanje), koji je koordinirao aktivnosti “suzbijanja bandi” na terenu provođenih kombinacijom svih dostupnih njemačkih snaga.

Erwin Rösener, Obergruppenführer SS, suđen i obješen u Jugosalviji 1946.

Djelovanje čitavog ovog sustava opisano je i primjerično – prvenstveno na temelju djelovanja na Istoku, u pozadini borbenih linija, gdje se opsežnije govori o politici naseljavanja životnog prostora (“Lebensraum“) putem mreže kolonističkih naselja (“Wehrdörfer“), ali i o obuci snaga za “suzbijanje bandi” u okvirima obučno-logističkog centra “SS-Waldlager Bobruisk” u današnjoj centralnoj Bjelorusiji. Uz to, detaljnije se razrađuje primjer djelovanja na prostoru Poljske (pokolj Židova u Lembergu, u Varšavi i Lublinu; obrana Kovela u siječnju 1944. i gušenje ustanka u Varšavi u kolovozu 1944. godine), te na zapadu Europe – na Balkanu i u Italiji (HSSPF Alpenland u Salzburgu i njegov “Bandenstab Rösener” u Ljubljani, HSSPF Kroatien u Zagrebu, HSSPF Adriatisches Küstenland u Trstu) i Francuskoj. U svemu tome, riječ je tu o nizu sigurnosnih operacija, od kojih su neke poznate više (Weiss, Schwartz, Rösselsprung s naših prostora), a neke manje (Cottbus, Nasses Dreieck, Frühlingsfest, Osterglocke, Braunschweig, Avanti, Koblentz i druge).

Erich von dem Bach-Zelewski, Obergruppenführer SS

Na kraju, Philip Blood opisuje i raspad sustava “suzbijanja bandi”, smrt i uhićenja njegovih protagonista, kao i suđenja koja su nekim od njih uslijedila. Pri tome, opet je posebno istaknut Erich von dem Bach-Zelewski, koji je ne samo uspio izbjeći vlastiti postupak pred sudištem u Nürnbergu – već se postupno premetnuo u glavnog ekspertnog svjedoka optužbe u nizu suđenja bivšim kolegama. Pri tome, Blood tvrdi kako je njegovo djelovanje, jednako kao i djelovanje generala Franza Haldera (te drugih bivših njemačkih časnika okupljenih pod okriljem već spomenute američke instucije US Army Historical Division) – postupno potisnulo pojam “Bandenbekämpfung“, te ga u prijevodima na engleski zamijenilo pojmom “Partisanenbekämpfung“, jednako kao što je zamaglilo postojanje čitavog složenog sustava obračunavanja s “bandama”, a odgovornost za pokolje i zločine prebacilo na pokojnike – Himmlera i niz visokih operativnih zapovjednika Općeg SS-a.

Autor knjige “Hitler’s bandit hunters: The SS and the Nazi Occupation of Europe” svoje djelo izričito ograničava na studiju povijesti, ne ulazeći u recepciju njemačkih iskustava oko provođenja sigurnosnih operacija nakon kraja Drugog svjetskoga rata. Svojim opisivanjem sustavnog praćenja i kartografiranja sigurnosne situacije na područjima sukoba, opisima ustrojavanja više ili manje zasebnih lovačkih postrojbi (od velikih, kao SS-Sondereinheit Dirlewanger, pa do raznolikih malih i lokalnih Jagdkommando postrojbi), te opisima nepovoljnih posljedica koje je njemačka izuzetna grubost imala na sigurnosno stanje u područjima na kojima se “Bandenbekämpfung” prakticirao – ova studija itekako budi asocijacije na razvoje stanja na aktualnim bojištima tijekom posljednjih godina. Ipak, detaljnije proučavanje ovog fenomena ostaje za temu nekih drugih istraživačkih poduhvata, kojima je Philip W. Blood postavio tek dobre temelje.

Podaci o knjizi:

Hitler’s bandit hunters: The SS and the Nazi Occupation of Europe, Philip W. Blood, ilustrirano, 401 stranica s dodacima i indeksom, izdanje Potomac Books, Inc. SAD, Dulles, Virginia, 2006.

Dvosveščana knjiga „Goli život: Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj“ autora Ozrena Žuneca iznimno je znanstveno djelo, neophodno svakom ozbiljnom proučavatelju Domovinskog rata i nedavne hrvatsko-srpske povijesti. Autor, iako i sam dobrovoljac Domovinskog rata, uspješno je odolio tome da mu vlastito iskustvo diktira način i razloge pisanja ovakve knjige, već je na ozbiljan, istraživački i nepristran način ispitivao uzroke, razloge i posljedice srpske pobune u Hrvatskoj. Pritom je analizirao doslovno desetke tisuća raznih izvora, od povijesnih knjiga do dokumenata iz proučavanog razdoblja, pa ne treba čuditi da knjiga ima 2 sveska, s impresivnih 978 stranica ukupno.

Sama znanstvena studija o pobuni Srba u Hrvatskoj nastala je u okviru rada na projektu „Socijalni korelati Domovinskog rata“, koji se od 2002. godine uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa izvodio na Odsjeku za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Žunecu je to matični fakultet, na kojem 1996. pokreće kolegij Sociologija vojske, koji je potom prerastao u Katedru za vojnu sociologiju, danas sa Žunecom kao predstojnikom. No, s vojskom i obranom zbližio se nešto ranije, najprije krajem ’80-ih kao autor antimilitarističkih tekstova u popularnom magazinu „Start“, a onda kao jedan od osnivača (zajedno s kolegama s Filozofskog fakulteta Miroslavom Tuđmanom i Miomirom Žužulom) službe IPD na razini grada Zagreba. Pokrenuo je projekt „Carmen“, tj. osnivanje ekskluzivne srpske brigade u okviru Hrvatske vojske, koja se trebala zvati „Nikola Tesla“, no to ipak nikada nije realizirano.

Ozren Žunec, od znanstvenika do obavještajca i natrag

Žunec u Hrvatsku vojsku ulazi kao dobrovoljac, ranjen je na pokupskom bojištu, i demobiliziran 1993. godine, nakon čega se vraća znanstvenom radu. Godinu dana prije „Oluje“, u časopisu „Erasmus“ (čiji je bio suosnivač uz Slavka Goldsteina i Vesnu Pusić), piše o operaciji „Pinocchio“ – simulaciji vojne akcije oslobađanja okupiranih hrvatskih područja. Ozren Žunec široj javnosti postaje poznat tek s početka 2000. godine, kada je u vrijeme mandata Vlade Ivice Račana postao šef HIS-a (Hrvatska izvještajna služba), i na tom se mjestu održao nepuna 3 mjeseca. Kao neformalni razlozi ovog spektakularno kratkog mandata navodili su se sukobi s Tomislavom Karamarkom, tada friško postavljenim ravnateljem UNS-a (Ured za nacionalnu sigurnost), ali i brojne zacementirane interesne skupine koje su na sve moguće načine opstruirale pokušaje nove vlasti da provede reforme u hrvatskom obavještajnom sustavu. Nakon ovog neuspjelog političkog izleta, Žunec se u potpunosti povukao iz hrvatskog javnog i političkog života.

Žunecova knjiga „Goli život: Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj“ donosi kronologiju pobune i definiranje svih sudionika, razloge koji su do nje doveli, te kratkoročne i dugoročne posljedice (kratkoročne su one koje su se počele javljati već tijekom samog trajanja pobune, a dugoročne nakon njenog okončanja). Prvi svezak sastoji se od 2 dijela: (1) temeljne definicije, u kojima kroz detektiranje ideje i karaktera srpskog i hrvatskog nacionalizma, preko generalnih definicija oružanih sukoba i same agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku, dolazi do zaključka o naravi rata (pobuna koja prerasta u etnički rat) i (2) tijek pobune i njena društvena konstrukcija, gdje pobunu Srba u Hrvatskoj Žunec dijeli na 8 faza, od mitinga i nastanka stranaka, u razdoblju od 1988. do 16. kolovoza 1990. – pa sve do sporazuma o Podunavlju i kraja pobune, od kolovoza ’95. do 15. siječnja 1998. godine.

Okupirani dijelovi Hrvatske ili tzv. Republika Srpska Krajina (načelno u crvenom)

Drugi svezak također se sastoji od dva dijela, koje autor smatra prirodnim nastavkom prvog dijela knjige, u tolikoj mjeri da one dijele jedinstvenu numeraciju stranica te zajednički sadržaj ukupnoga djela. Dva dijela druge knjige su (3) usporedne okolnosti i korelati pobune – dio u kojem od teorijskih razmatranja raznih svjetskih borbi za samoodređenje autor dolazi do osnovnih faktora etničkih ratova i rezultata srpske politike etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj, i (4) slom i posljedice pobune, gdje se posebno bavi značenjem i ocjenama operacije Oluja, uključujući i kvalifikacije te akcije u optužnicama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, kretanjima srpskog stanovništva prije, tijekom i nakon Oluje, kao i optužbama protiv hrvatske strane o etničkom čišćenju. U Završnim napomenama Žunec oslikava situaciju u Hrvatskoj 10 godina nakon pobune, te propituje može li se i hoće li se ovakva pobuna ponoviti. Obje knjige sadrže obiman popis literature, te su ilustrirane brojnim tablicama, slikama i grafikonima.

Milošević na Gazimestanu – obilježavanje 600. godišnjice Kosovske bitke

Iako je „Goli život“ puno više politička nego vojna povijest, zanimljiv je način na koji autor iz raznih socioloških i politoloških teorija izvodi vrlo konkretne slike i prilike, o kojima je šira javnost ne tako davno i stvarno mogla čitati u novinama ili gledati na televiziji. Oslikavanje uzroka i posljedica srpske pobune hrvatsku stranu drži pomalo na margini događaja, ali ipak dovoljno involviranu za sagledavanje ukupne situacije. Osnovni je zaključak da do pobune Srba, i kasnije rata, nije došlo zbog višedesetljetne i višestoljetne etničke mržnje između ova dva naroda, već su „ključni moment u pokretanju pobune imali mitski motivi koji nisu korespondirali s realnim stanjem“, te su bili „temelj razumijevanja situacije i operacionalizacije političke akcije“. Posežući dalje u povijest, autor obrazlaže da je „srpska mitska svijest proizašla iz traumatskih događaja poraza i stradanja (primjerice Kosovska bitka i NDH), oko kojih su se pleli motivi osvete i preokreta povijesti“. Žunec tu upozorava i na mogućnost da mitski motivi određuju i buduće odnose Hrvata i Srba, budući su već stvorene pretpostavke za nastavak novoga mita o pobuni Srba u Hrvatskoj. Jedna od osnovnih pretpostavki je, baš kao i u mitu o Jasenovcu, preuveličavanje broja žrtava: od podataka organizacije „Veritas“ iz 2000. godine, prema kojima je tijekom i nakon Oluje poginulo 1806 osoba srpske nacionalnosti (od čega 1033 civila), pa do izjava bivših predsjednika Srbije Borisa Tadića i Vojislava Koštunice iz 2005. godine o „između 2000 i 2500 ubijenih i nestalih Srba“, ili čak o „nekoliko hiljada Srba ubijenih i nestalih u zločinačkom bombardovanju nenaoružanih kolona civila“ – što su plasirali Srpski pokret obnove Vuka Draškovića i Socijalistička partija Srbije Ivice Dačića.

Brojem poginulih, ranjenih i izbjeglih Srba aktivno se manipulira nakon Oluje

Slična variranja pojavljuju se i u broju izbjeglih Srba, gdje se spominju brojke od 200 tisuća, više od 300 tisuća, pa do više od 500 tisuća. Stvaranju mita o pobuni Srba u Hrvatskoj doprinose i prikazi operacije Oluja kao „najvećeg zločina počinjenog u svim ratovima na području bivše Jugoslavije od 1991. do 1999. godine“, ili kao „najstrašnijeg zlodjela nakon 1945. i jednog od najužasnijih u cijeloj ljudskoj povijesti“, a slom pobune tumači se kao isključiva posljedica kriminalne politike hrvatske vlasti. Nastavi li se ovakav srpski narativ o srpskom sudjelovanju u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, pa slijedom toga i o događajima u Hrvatskoj, te preraste li on u mit kao dominantan oblik povijesnoga sjećanja, „vjerojatnost ponavljanja pobune, odnosno novog sukoba Srba i Hrvata, bit će višestruko uvećana“, zaključuje Žunec.

Ukratko, knjigu „Goli život: Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj“ preporučujemo svima koje ozbiljno zanimaju sami korijeni srpskog tumačenja vlastite, ali i tuđe povijesti, kao i novije posljedice takvih viđenja. No to je ujedno možda i najveća mana ove knjige – ona zbog svog znanstvenog karaktera i kompleksnosti nikada neće biti popularna kod šire publike, željne dokumentaristike s ponekim romantičnim detaljem. Druge mana ove knjige njena je teška dostupnost – riječ je o prilično limitiranom izdanju male izdavačke kuće iz Zagreba, praktički nenabavivom u ijednoj većoj knjižari.

PODACI O KNJIZI:

„Goli život I i II: Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj“, Ozren Žunec, bogato opremljeno tablicama, grafikonima, slikama, ukupno 978 stranica, izdavač: Demetra, Zagreb, 2007. godine