Prema sve češćim napisima u svjetskim medijima počela je robotizacija ratovanja i klasični vojnici sve više će ustupati svoje mjesto robotima. Tako robot Phantom MK-1 izgleda kao vojnik s umjetnom inteligencijom. Obložen crnim čelikom s vizirom od zatamnjenog stakla, izaziva strah daleko iznad onoga što bi mogao izazvati vaš tipični humanoidni robot, objavio je Time na svojim internetskim stranicama. Nije riječ o nekom SF romanu ili o proslavljenoj franšizi „Terminator“, već o budućnosti koja je očito počela.

 Phantom MK-1 kao prvi „Terminator“

Robot Phantom MK-1 američke kompanije Foundation se navodno već testiraju u Ukrajini

„Mislimo da postoji moralni imperativ da se ovi roboti stave u rat umjesto vojnika“, kaže Mike LeBlanc, marinski veteran s 14-godišnjim stažem s više misija u Iraku i Afganistanu, koji je suosnivač Foundationa, tvrtke koja proizvodi Phantoma. Kaže da je cilj da robot koristi „bilo koju vrstu oružja koju čovjek može“. Phantom se testira u tvornicama i brodogradilištima od Atlante do Singapura. No, glavna tvrdnja je da će to biti prvi humanoidni robot na svijetu posebno razvijen za obrambene primjene. Ova tvrtka već ima ugovore vrijedne ukupno 24 milijuna dolara s američkom vojskom, mornaricom i zrakoplovstvom, uključujući ono što je poznato kao SBIR faza 3, što je učinkovito čini odobrenim vojnim dobavljačem. Također bi trebalo započeti s testovima “metode ulaska” s pripadnicima Marinskog korpusa, pri čemu se Phantomi obučavaju za postavljanje eksploziva na vrata kako bi pomogli vojnicima da sigurnije probiju lokacije.

 Testovi u Ukrajini

U veljači su dva Phantoma poslana u Ukrajinu – u početku za podršku izviđanju na prvoj crti. No, kompanija Foundation također priprema Phantome za potencijalno raspoređivanje u borbenim scenarijima za Pentagon, koji “nastavlja istraživati ​​razvoj militariziranih humanoidnih prototipova dizajniranih za djelovanje uz vojnike u složenim, visokorizičnim okruženjima”, kaže glasnogovornik. LeBlanc kaže da je tvrtka također u “vrlo bliskom kontaktu” s američkim Ministarstvom domovinske sigurnosti o mogućim zadaćama patroliranja Phantoma duž južne granice SAD-a. U samo nekoliko godina, brzo širenje umjetne inteligencije pretvorilo je ono što je nekoć bila distopijska znanstvena fantastika u stvarnost. LeBlanc tvrdi da su humanoidni vojnici prirodni nastavak postojećih autonomnih sustava poput dronova. U usporedbi s riskiranjem života mladih vojnika, sa svim političkim reakcijama i rizicima ratnih zločina i trauma uzrokovanih stresom, humanoidni roboti-vojnici nude otporniju alternativu, s većom suzdržanošću i preciznošću. Roboti ne pate od umora ili straha i mogu kontinuirano djelovati u ekstremnim uvjetima, a istovremeno su imuni na zračenje, kemikalije ili biološke agense. Štoviše, LeBlanc vjeruje da će divovske vojske humanoidnih robota na kraju poništiti taktičku prednost svake strane u bilo kojem sukobu, slično nuklearnim sredstvima odvraćanja – eksponencijalno smanjujući rizike od eskalacije.

Protuargument je, međutim, zastrašujući: humanoidni vojnici snižavaju političke i etičke barijere za pokretanje sukoba, zamagljuju odgovornost za bilo kakve zlouporabe i dodatno dehumaniziraju ratovanje. Trenutni protokoli Pentagona nalažu da se automatizirani sustavi mogu angažirati samo uz zeleno svjetlo koje će upaliti ljudi, a tvrtka inzistira da je to i njezina namjera za Phantom. Međutim, dronovi s umjetnom inteligencijom u Ukrajini već procjenjuju ciljeve i autonomno pucaju jer rusko ometanje radijskih veza čini daljinsko upravljanje neučinkovitim. Ako protivnik odluči dopustiti autonomno djelovanje vojnika s umjetnom inteligencijom, što će spriječiti SAD i njihove saveznike da uzvrate istom mjerom u magli rata?

„To je sklizak teren“, kaže Jennifer Kavanagh, direktorica vojne analize za think tank Defense Priorities sa sjedištem u Washingtonu: „Privlačnost automatizacije stvari i isključivanja ljudi iz procesa izuzetno je velika. Nedostatak transparentnosti između dviju strana bilo kojeg sukoba stvara dodatne zabrinutosti.“ SAD nisu same u istraživanju humanoidnih vojnika. Autoritarni režimi, uključujući Rusiju i Kinu, razvijaju tehnologiju dvojne namjene, suprotstavljajući se Zapadu u natjecanju za stvaranje sve snažnijih i učinkovitijih strojeva za ubijanje u ljudskom obliku. Utrka u naoružanju humanoidnih vojnika „već se događa“, kaže Sankaet Pathak, suosnivač i izvršni direktor Foundationa, prenosi Time.

I egzoskeleti se testiraju u borbenim uvjetima

Egzoskeleti na ukrajinskim vojnicima kod Pokrovska

U modernom ratovanju, osim robota, pomoć vojnicima mogli bi biti i egzoskeletoni. Naime, ukrajinska vojska objavila je da prvi put testiraju egzoskelete u borbi, koristeći ih u logističkim i borbenim položajima na Pokrovskom frontu, objavio je Bussines Insider.  Tako je 7. zračno-desantni jurišni korpus objavio video svoje 147. zasebne topničke brigade u kojem demonstrira novu tehnologiju. Egzoskeleti su dizajnirani da se kopčaju u struku i na nogama, pri čemu se aparat omotava iza leđa korisnika i pomiče prema prednjem dijelu koljena. Također ima dva aktuatora na kuku koji služe kao šarke. Svaki egzoskelet namijenjen je smanjenju opterećenja mišića nogu za 30%, pomažući vojnicima da se kreću brzinom do 20 km/h na udaljenosti od oko 16 kilometara. Isječci prikazuju dva vojnika kako koriste egzoskelete za nošenje i utovar topničkih granata u francusku samohodnu haubicu CAESAR. Svaki dan topnici podnose teška fizička opterećenja. “Dnevno nose 15 do 30 granata, svaka teška 50 kg“, rekao je pukovnik Vitalii Serdiuk, zamjenik zapovjednika korpusa. Čini se da je egzoskelet sklopiv, a prema informacijama sam uređaj teži oko 2,2 kilograma. Natpisi na videu kažu da su egzoskeleti opremljeni umjetnom inteligencijom koja se u stvarnom vremenu prilagođava opterećenju vojnikovih nogu i kralježnice, omogućujući im funkcioniranje u 10 različitih načina rada. Ovo je prvi put da je neka ukrajinska jedinica isprobala takvu tehnologiju u borbi, a egzoskeleti koje su primili su probni uzorci.

Primjer japanskog egzoskeleta

SAD je također dizajnirao vlastite egzoskelete, poput vojnog SABER-a, mekog, nosivog egzoodijela koje se pričvršćuje na leđa i oko svake noge kako bi se smanjilo naprezanje kralježnice. Drugi primjer je Lockheed Martinov ONYX, egzoskelet za donji dio tijela s aktuatorima za koljena koji se omotava oko nogu, ali nije postao standardna oprema američke vojske.

Tako ćemo, uz revoluciju koji su unijeli dronovi u moderno ratovanje, očito imati i egzoskelete te humanoidne robote. Uz sve veću nazočnost robota u civilnom sektoru (primjer nedavne prezentacije sposobnosti robota kod ZG vatrogasaca), logično je da će napredni roboti preuzeti sve veću ulogu u modernim ratovima.

Nakon što je prošloga tjedna Vlada Republike Hrvatske krenula u postupak likvidacije Brodarskog instituta u Zagrebu, poteza koji barem na prvi pogled više liči na zemljišnu grabež nego na ikakav ozbiljni poslovni potez, o ovoj temi su se oglasili i zaposlenici ove nesretne ustanove. I dok se nadležni ustrajno hvale kako su stabilizirali pandemijom uzdrmano gospodarstvo, zaposlenici Brodarskog u otvorenom su pismu upozorili na brojne probleme vezane uz obrazloženje odluke o pokretanju likvidacije ove strateški bitne, a poslovno iznimno zapuštene institucije, kojoj je država isključivi vlasnik. Kako je 5. studenog ove godine navedeno u pismu:

„Obrazloženje ove Odluke pripremljeno od strane CERP-a i Ministarstva graditeljstva i državne imovine sadrži niz netočnih navoda i što je još gore uopće ne sadrži očitovanje o djelatnosti i poslovnim aktivnostima BI-a koje, unatoč poslovanju u uvjetima blokade, nisu ugašene. Ispitivanja u laboratorijima brodske hidrodinamike se provode te su u tijeku projekti i u bazenu i kavitacijskom tunelu. Neki od recentnih projekata uključuju razvoj azipodnog kontrarotirajućeg propulzora, istraživanje pomorstvenih značajki brze jedinice pri 60 čvorova brzine itd. Institut obavlja složena istraživanja kako za domaće tvrtke tako i za renomirane strane naručitelje, te aktivno sudjeluje u radu ITTC –a i to predsjedajući jednom od četiri radne grupe kao i EU projektu iz ADRION programa. Da su analize provedene od strane Vlasnika uključivale nešto više od puke procjene vrijednosti zemljišta, ovakvi projekti bi zasigurno izazvali pozornost.

Naglašavamo da su laboratoriji BI najveći i najskuplji laboratorijski resursi u RH, da BI ima više od 70 godina tradicije i akumuliranog znanja te da može u vrlo velikoj mjeri doprinositi razvoju znanosti u području tehnike, znanosti, gospodarstva i obrane, što mu u stvari i jest svrha. Posebna vrijednost BI su radnici koji su očuvali laboratorije i koji uspješno obavljaju složena istraživanja“.

I dok je naglasak Vlade RH na otvaranju perspektive za „uspješno upravljanje nekretninama“, koje bi bilo „u neospornom interesu RH“, zaposlenici naglašavaju izostanak interesa za održavanjem djelatnosti, projekata i poslova – kako onih na kojima se trenutno radi, tako i onih planiranih u budućnosti (posebno tu spominjući perspektive EU natječaja i fondova, te nadolazeća područja smanjenja emisija i zaštite okoliša). Naime, oni navode da bi tu interesi RH trebali biti u pozicioniranu Instituta kao jezgre međunarodnog povezivanja znanstvenih ustanova RH u području pomorskih tehnologija te okosnice proširenja proizvodnih i tehnoloških mogućnosti hrvatske industrije u području pomorskih tehnologija te vodnih resursa. Laboratorijski kompleks trebao bi biti obnovljen i osuvremenjen iz fondova EU, a tu bi trebali profunkcionirati i Centar za edukaciju studenata te srednjoškolaca u području tehničke kulture, Centar za stručno-tehničku pomoć u skladu sa Strategijom nacionalne sigurnosti i Dugoročnim planom Oružanih snaga, kao i Centar za programe i planove smanjenja emisija vodenog prometa u RH.

Kako navodi Marta Pedišić Buča, predstavnica radnika u Nadzornom odboru, Brodarski institut godinama je bezuspješno pokušavao ponuditi MORH-u konkretne suradnje, te im je u više navrata održavao opsežne prezentacije sposobnosti svojih laboratorija. Među ostalim, neuspješno se predlagalo i uključivanje u nastavne aktivnosti sustava vojnog obrazovanja, čime bi se kadeti u svom školovanju imali priliku educirati o kavitaciji, pomorstvenosti i slično – izravno na pokusima u laboratorijima. Doduše, Brodarskome su od prošle godine bila otvorena vrata prema NATO STO projektima, koji su u pandemiji do daljnjega završili zaustavljeni, a od sudionika se očekuje da sami financiraju svoj dio istraživanja – što je također bilo prilično cinično državno očekivanje s obzirom na financijsko stanje Instituta, kojeg se usprkos bogatstvu namjenskih nekretnina redovito održavalo slabo likvidnim. Ova je činjenica vidljiva i iz činjenice da se sredstva za vlasnički zajam našlo za potrebe likvidacije, ali ne i za prethodno održanje istraživačkoga rada.

Vojna sfera rada Brodarskog instituta

1990-tih je Brodarski institut svojim aktivnostima bio široko prisutan u Ministarstvu obrane, no od tada je vojna potražnja za njihovim uslugama primjetno oslabila – što je posljedično dovelo i do slabljenja kompetencija vezanih uz ratnu mornaricu te vojsku općenito. Iz Brodarskoga ističu kako je MORH praktički sam rasformirao Odjel za naoružanje, dok u nekim preostalim područjima nikakvih državnih zahtjeva nije bilo preko 20 godina (npr. hidroakustika). Dapače, tu je zamrla čak i kolegijalna razmjena informacija i ideja, dok u pojedinim drugim segmentima nije bilo službenih zamjerki ni kada su pojedini privatni akteri Institutu „krali“ i čitave projektne timove specijalista.

Veliki bazen Brodarskog instituta (Photo: BI)

Svjestan slabe suradnje s MORH-om, Institut je od 2017. godine pokušavao intenzivno prezentirati područja u kojima je i nadalje bio sposoban nuditi aktualne i suvremene projekte. Istraživanja koja su nudili redom su bila iz područja hidrodinamike, koje je čitavo vrijeme aktivno i „u formi“. Primjera radi, predlagali su laboratorijski ispitati premaze za brodove. U velikom bazenu se željelo na primjerima reprezentativnih ploča testirati otpor trenja, i kalkulacijama pratiti učinke ulaganja u konkretne premaze te njihove eventualne uštede. Za prisjetiti se je da su baš takvi premazi postali posebno aktivni za prototip Obalnog ophodnog broda, kada se učinke ovog plovila svim sredstvima nastojalo približiti MORH-ovim zahtjevima za prihvat naručitelja. Posebno se predlagalo i orijentaciju na energetsku učinkovitost brodova, za što Brodarski također ima sva potrebna znanja te kvalifikacije i u ovom trenutku. Naime, iako je jasno da štednja goriva nije prioritet za vojne brodove, mornarice diljem svijeta ipak ulažu u takva istraživanja ne bi li se, ako ništa drugo, stečene spoznaje uporabilo i kod akvizicije budućih brodova.

Kako navode djelatnici Brodarskog instituta, u tom smislu je MORH bio susretljivi organizator sastanaka. No, iako se dobivalo pozitivne povratne informacije po pitanju stručnosti prijedloga, nikakvih naznaka konkretne realizacije nije bilo – iako je većina prijedloga bila (1) kratkog trajanja i (2) u okviru vrijednosti bagatelne nabave. Takvim malim koracima željelo se nanovo ojačati suradnju, te se postupno pripremiti i za kakve ambicioznije projekte. Nažalost, iako je 2016. godine s MORH-om bila ugovorena jedna manja studija, koja je kasnila zbog ljudskog faktora, što je 2017. godine također popravljeno i odrađeno kako treba – takva aktivnija suradnja nije zaživjela. Dapače, na pojedinim državnim fakutetima se krenulo razvijati paralelne eksperimentalne kapacitete, dok se država kao vlasnik ustrajno suzdržavala od pretvorbe Brodarskog instituta natrag u status znanstvene ustanove, ostavljajući ga da tavori kao neuspješno trgovačko društvo s bogatim nekretninama od kojih mnogima naviru sline.

Perspektivna polja rada

Zaposlenici dodatno smatraju kako su područja hidroakustike i podvodnih tehnologija (nevezano za podmornice) ona u kojima je Institut do devedesetih bio izuzetno dobar, te da vrijedi uložiti trud i napor u njihovu revitalizaciju u suradnji s Ministarstvom obrane. Kao prvo, u području hidroakustike su prije 30-tak godina bila odrađena vrhunska istraživanja na svjetskom nivou, zahvaljujući poligonu kod Smokvice. Ovo područje posljednjih godina ima sve veći značaj zbog zaštite okoliša i „zagađenja bukom“, a Hrvatska ima stručnjake koji bi ovaj rad mogli revitalizirati. Tim više što je to područje izravno povezano s kavitacijom, a kavitacijska ispitivanja se i dan danas provode u Institutu, za što postoji aktualna ekspertiza.

Kao drugo, u području podvodnih tehnologija gdje Hrvatska danas ima vrsne stručnjake na FER-u, Brodarski je također bio vrlo aktivan u neka prošla vremena. Zato se predlagalo svojevrsno okupljanje postojećih resursa i znanja u RH (BI, FSB, FER itd.) kao prvi korak u operacionalizaciji šire suradnje. Ciljevi ovakvih aktivnosti mogući su od onih manje ambicioznih, kao što je osposobljavanje za pružanje tehničke pomoći pri nabavi opreme i sredstava, do primjerice razvoja autonomnog sustava za nadzor podmorja. Laboratorijski kapaciteti bi u tom smislu imali važnu ulogu.

Umjesto Brodarskog instituta, kadeti redovito pohode Brodosplit (Photo: Škveranka)

Kao treće, posebna priča je i održavanje praktičnih nastavnih aktivnosti u okviru programa vojnih studija u Brodarskom institutu. Priliku da kadeti uživo vide kavitaciju, pomorstvene značajke brodova, značajke upravljivosti, itd. također su bile smatrane smislenima i poželjnima po obje strane. U okviru Brodarskog instituta djeluje i namjenski laboratorij za šok i vibracije, koji također može ponuditi nastavne sadržaje od interesa za teme povezane s naoružanjem. Naime, nema dvojbe kako je baš eksperimentalni pristup učenju optimalan za povezivanje teorije i prakse. Realizacijom takve suradnje otvorila bi se i mogućnost izrade seminarskih radova u laboratorijima BI-a, a da se ne govori o poticanju razmjene znanja, iskustava i suradnje na rješavanju problema.

Osipanje znanja i resursa

Za kraj, zaposlenici ističu i slučaj obalnog ophodnog broda kao primjer koji oslikava dezintegraciju znanja i resursa unutar RH. Pretprojekt OOB-a rađen je u okviru Brodarskog instituta. Međutim, tim inženjera iz projektnog ureda prešao je 2014. godine  u privatnu firmu uslijed loših radnih uvjeta, te je nastavak projekta rađen u takvom novom okviru. Kako se navodi, dok Brodosplit često ističe da pretprojekt nije bio iskoristiv (iako su se po takvoj dokumentaciji javili na natječaj), neobično je da su ga radili baš isti ljudi koji su iz njega kasnije napravili „iskoristiv“ projekt. Uzevši u obzir činjenicu da je vremenski razmak od zadnjeg projekta ove vrste u RH bio prilično dug, razumno je bilo predvidjeti da će biti određenih problema pri ponovnoj uspostavi „krivulje učenja“.

Modelska ispitivanja za OOB provođena su u Brodarskom institutu tijekom 2015. i 2016. godine. Perfomanse i bazena i kavitacijskog tunela Brodarskog instituta predviđaju i omogućuju ispitivanja upravo ovakvih zahtjevnih projekata (uz ostalo i velike postizive brzine). Tijekom odrade projekta, nažalost trajala je i jedna od većih kriza u Institutu, pa tako radnici 5 mjeseci u nizu nisu dobili plaću. No, uz manji zastoj tijekom ljeta 2015. ispitivanja su nastavljena i privedena kraju dinamikom usklađenom s odvijanjem projekta. Nažalost, zbog teško razumljivih sukoba i optuživanja projekt nije na kraju poslužio tome da svi koji su na njemu sudjelovali budu angažirani i na analizi postignutog – pa da se samim time dobije prilika sljedeći put biti i bolji, te ponuditi bolji proizvod i uslugu. Dok se suradnja Ministarstva obrane i privatnog brodograditelja nastavila, to isto je tragično izostalo između državnog ministarstva i Brodarskog instituta kao trgovačkog društva u državnome vlasništvu, napominju iz ovog gospodarskog subjekta kojeg sada ta ista država gura u likvidaciju.

Marta Pedišić Buča napominje i da bi u jednoj ovako maloj državi ograničenih resursa bilo produktivno da su MORH, Brodarski institut i Brodosplit zajednički analizirali performanse, a ne da se nalaze na sudu, dok se tehnički podaci prikrivaju. To sigurno nije put prema napredovanju i korištenju vlastitih resursa na najbolji način. Pri tome, MORH bi svakako trebao biti autoritet koji inzistira na analizi i suradnji. Naime, bude li RH ikad ponovno gradila ikakve ozbiljnije vojne brodove, hidrodinamičke karakteristike su izuzetno važna sastavnica ovakvih projekata – tako da su tu vlastite nacionalne kompetencije i resursi dragocjeni, ako postoje i ako se iskoriste na pravi način.

Hipersonično strateško raketno naoružanje jedan je od najpopularnijih aktualnih trendova u vojnom hardveru. Takve krstareće rakete koje lete atmosferom više od pet puta brže od zvuka obično se prikazuju kao revolucionarno novo ratno sredstvo: tobože brže, manje uočljivo i teže za presretanje od trenutno operativno raspoređenih balističkih raketa velikog dometa. Glavne vojne sile – Kina, Rusija i Sjedinjene Američke Države – prihvatile su to gledanje, ulažući ogromne iznose novaca u svojevrsnu hipersoničnu utrku u naoružanju. No, postoji očiti problem s ovim gledanjem: mnoge su tvrdnje u vezi s navodnim prednostima hipersoničnog oružja lažne. Te su rakete u stvarnosti stara tehnologija s ogromnom cijenom i malo značajnih prednosti u odnosu na postojeće balističke rakete.

Stara tehnologija

„Silbervogel“ kako su ga zamislili Eugen Sänger i Irene Bredt (Über einen Raketenantrieb für Fernbomber)

Iako se obično naziva „tehnologijom u nastajanju“, ovo je oružje prvi put dizajnirano prije gotovo jednog stoljeća, kasnih 1930-ih, u Njemačkoj. Versajski ugovor, potpisan krajem Prvog svjetskog rata, zabranio je nacističkoj vladi većinu razvoja novog oružja. Ali rupa u tom ugovoru omogućila im je rad na raketama, što je potaknulo intenzivan njemački interes za takve projektile. Iz ovoga je izrastao projekt „Amerikabomber“, čiji je cilj bio razviti oružje koje bi iz Njemačke moglo gađati Sjedinjene Američke Države. U tu su svrhu njemački inženjeri konstruirali „Silbervogel“ (Srebrna ptica), prvu koncepciju raketa s hipersoničnim pogonom. Ipak, Njemačka je odbila nastaviti razvoj takvih dizajna, dijelom i zato što je procijenila kako su troškovi hipersoničnog oružja nerazmjerni prema njihovim oskudnim prednostima. U sljedećim desetljećima balističke rakete postigle su isti cilj brze isporuke bojne glave do udaljenih ciljeva. Leteći prvenstveno kroz vakuum svemira, umjesto kroz relativno gustu atmosferu, balističke su rakete u mnogome smatrane superiornima u odnosu na hipersonični koncept.

Dok se istraživanje takvog hipersoničnog raketnog naoružanju nastavilo tijekom 20. stoljeća, nijedna ih država nije dovela do operativne uporabe, odlučivši se umjesto toga za balističke i krstareće raketne tehnologije. Čak i nakon što su potrošili više od 5 milijardi američkih dolara (u današnjoj vrijednosti) na razvoj hipersonične jedrilice „Dyna-Soar“, Sjedinjene Američke Države napustile su taj dizajn 1963. godine jer nisu mogle utvrditi nijednu jasnu svrhu toga oružja.

Umjetničko viđenje letjelice Boeing X-20 Dyna-Soar

Interes za hipersonično oružje ponovno se pojavio početkom 2000-ih, ali ne temeljem ikakvih prednosti u performansama u odnosu na postojeće rakete. Naime, Sjedinjene Države nastojale su koristiti konvencionalno naoružane rakete za brze napade, uključujući i one protiv nedržavnih ciljeva poput terorističkih skupina. Ali postojala je zabrinutost da bi obližnje države takva lansiranja mogle pogrešno shvatiti kao napade balističkim raketama s nuklearnim bojnim glavama. Za razliku od toga, ovakvi hipersonični projektili lete niskim putanjama koje bi se lako mogle razlikovati od onih balističkih projektila. Kao što ova spomenuta povijest pokazuje, nacije su ustrajno ocjenjivale hipersonično raketno naoružanje kao nepotreban dodatak svojim postojećim arsenalima, koji u najboljem slučaju nudi neke usko specijalizirane sposobnosti. A zašto se danas, nakon desetljeća nezainteresiranosti, prihvatila ideja da hipersonična oružja nadmašuju postojeće rakete? Da li se ranije previdjelo neku jedinstvenu prednost u performansama?

Iako se strateško okruženje razvijalo, fizika hipersoničnog leta – i ograničenja koja ona postavlja na performanse – ostala je nepromijenjena. U nedavno objavljenom članku spominjali smo rezultate računalno modeliranog leta hipersoničnog projektila, pokazujući da se mnoge uobičajene tvrdnje o njihovim sposobnostima kreću od prenapuhanih do jednostavno lažnih.

Ponovna tehnička procjena

Detekcija balističkih i hipersoničnih projektila (Project Ploughshares)

Za početak, razmotrimo tvrdnju da strateško hipersonično oružje može dostići svoje ciljeve brže od postojećih balističkih projektila. Najbrži hipersonični projektili lansiraju se potisnim raketama, poput onih koje lansiraju balističke bojne glave interkontinentalnog dometa. Dakle, obje vrste spomenutih projektila postižu iste početne brzine. No hipersonična oružja lete kroz atmosferu gdje su podvrgnuta znatnim silama otpora. S druge strane, balističke rakete lete visoko u svemir gdje su oslobođene tih efekata otpora. Dakle, dok hipersonični projektili lete izravnije do svojih ciljeva, oni tijekom leta gube velik dio svoje brzine, pa im u konačnici treba više vremena da dostignu svoje ciljeve od usporedivih balističkih projektila.

No, klizanje kroz gustu atmosferu hipersoničnom brzinom ne podvrgava ove projektile samo silama otpora. Dok usporavaju, takvi hipersonični projektili prenose i mnogo energije u okolni zrak, čiji se dio vraća natrag na njih same u obliku toplinske energije. Njihove površine nerijetko dostižu temperature i po nekoliko tisuću stupnjeva Celzijusa. Ovo ekstremno grijanje ograničava performanse na dva načina. Kao prvo, ograničava geometriju tih predmeta, jer značajke poput oštrih noseva i krila možda neće moći izdržati aerotermalno zagrijavanje. Budući da oštri napadni rubovi smanjuju otpor, ta ograničenja pogoršavaju aerodinamiku jedrilice. Kao drugo, ovo zagrijavanje čini hipersonične rakete osjetljivima na otkrivanje pomoću satelitskih senzora koje  Sjedinjene Američke Države i Rusija trenutno imaju, a koje Kina navodno razvija. Vrući predmeti emitiraju i svjetlost proporcionalno svojoj temperaturi. Ovi sateliti paze na svjetlost u infracrvenom frekvencijskom pojasu, ne bi li upozorili na moguće raketne udare. Balističke rakete su im vidljive tijekom lansiranja, kada vrući ispušni plinovi iz raketnih pogona emitiraju mnogo infracrvene svjetlosti, ali postaju teže vidljive nakon obavljenog izgaranja, kada bojna glava lučno leti kroz svemir. Hipersonični projektili, s druge strane, ostaju vrući tijekom većeg dijela svoga klizanja. Naši izračuni pokazuju da nadolazeći takvi projektili ostaju vidljivi postojećim svemirskim senzorima ne samo tijekom lansiranja, već i tijekom gotovo čitavog svog leta.

Ruska hipersonična krstareća raketa 3M22 Cirkon, NATO oznaka SS-N-33 (TASS)

Napokon, često se tvrdi da će hipersonična oružja promijeniti stratešku ravnotežu među suprotstavljenim stranama budući da ona mogu zaobići proturaketne obrane. Stvarnost je tu ponešto složenija. Kao što je već rečeno, učinci atmosferskog otpora i zagrijavanja znače da će hipersonična oružja imati malo prednosti, ako će ih uopće i imati, u odnosu na postojeće rakete, kada je riječ o prestizanju presretača ili izbjegavanju njihova otkrivanja. Ipak, njihov let na malim nadmorskim visinama omogućio bi im i da lete ispod dosega obrambenih sustava dizajniranih za presretanje balističkih projektila na velikim visinama. Njihova mogućnost manevriranja također bi im mogla omogućiti izbjegavanje presretača u atmosferi.

Ipak, uporaba hipersoničnog oružja protiv sustava proturaketne obrane strateški je smislena samo ako nudi neku novu sposobnost (tj. ako to oružje čini nešto što postojeće rakete ne mogu). No, to ovdje nije slučaj. I postojeće rakete dugog dometa mogle bi lako prevladati obrambene sustave prilično jednostavnim sredstvima, poput ispaljivanja više projektila nego što protivnik ima presretača, ili upotrebom protumjera poput mamaca.

Fama o hipersoničnom naoružanju

Ukratko, tehnička analiza performansi ovakvih hipersoničnih raketnih oružja pokazuje da su mnoge tvrdnje o njihovim navodno „revolucionarnim“ performansama pogrešne. Pa zašto se onda formirala utrka u naoružanju oko sredstva koje ne radi kako se reklamira?

Osoblje priprema X-51A WaveRider za let pod krilom B-52H Stratofortress, Edwards AFB, 9. prosinca 2009 godine (US AF)

Razvoj i nabava strateških projektila su složeni, birokratski procesi koji uključuju širok spektar aktera, od vojnih organizacija koje koriste ta oružja do zakonodavaca koji ih financiraju. U tom kontekstu, odluke su obično vođene različitim interesima (financijskim, profesionalnim i drugim) širokih koalicija, a ne samo uskim tehničkim kriterijima. Čak i ako raketa ne funkcionira u skladu sa specifikacijama po kojima se reklamira, zagovornici često žarko žele uvjeriti druge u njezinu „revolucionarnu“ prirodu – osiguravajući time financiranje, prestiž i druge pogodnosti koje prate uspješan razvoj novog oružja.

No, sada nije vrijeme da se dopusti nekontrolirano trošenje na ovakva oružja. Savezni proračun SAD je pod velikim pritiskom, a svaki dolar potrošen na razvoj hipersoničnih raketnih oružja ne ide za druge hitnije potrebe. Osim ovih financijskih briga, otpočinjanje utrke u takvom naoružanju moglo bi i povećati tenzije te vjerojatnost sukoba među državama. Zasigurno, istraživanje hipersoničnog leta vrijedan je znanstveni poduhvat sa širokim primjenama od komercijalnog prijevoza do istraživanja svemira. Ali što se tiče skupih, a neučinkovitih hipersoničnih projektila, njihova tehnička osnova ne opravdava cijenu.

* Ovaj su tekst autori Cameron L. Tracy i David Wright objavili 5. veljače 2021. godine na internetskoj stranici posvećenoj tehnologiji IEEE Spectrum (https://spectrum.ieee.org/). Njegov original pod naslovom „Don’t Believe the Hype About Hypersonic Missiles“ dostupan je na internetskoj adresi: https://spectrum.ieee.org/tech-talk/aerospace/military/hypersonic-missiles-are-being-hyped

Institut Ruđer Bošković nositelj je novog projekta NATO saveza, u sklopu kojeg će biti nadograđen sofisticirani detektor za otkrivanje opasnog tereta i materijala, te će time biti povećana njegova učinkovitost i proširena primjena. Dr. sc. Ivana Capan s Instituta Ruđer Bošković (IRB) zahvaljujući novom projektu u sklopu NATO-ova programa ‘Znanost za mir i sigurnost” (SPS) sljedeće tri godine radit će na nadogradnji nedavno razvijenog detektora opasnog tereta i nuklearnog materijala na bazi silicij karbida. Novi pixel detektor tako će povrh neutronskih pokrivati gama i X-zrake, što će povećati njegovu učinkovitost, brzinu detekcije, te omogućiti njegovu širu primjenu na više vrsta materijala – primjerice, kod skeniranja ručne prtljage na aerodromima. Projekt je vrijedan 356.800 eura, a IRB-u je dodijeljen najveći postotak budžeta od čak 35 posto.

“U sklopu prethodnog projekta NATO-a razvili smo prototip neutronskog detektora na bazi silicij karbida za otkrivanje opasnog nuklearnog tereta u pomorskim lukama. Prototip se pokazao efikasnim prvenstveno za termalne odnosno spore neutrone. U sklopu novog projekta mi startamo s tim rezultatima i nadograđujemo naša istraživanja, te u sljedeće tri godine imamo ambiciozan plan za razvoj novog piksel detektora od silicij karbida koji će biti osjetljiv i na nisko energijske game zrake, alfa zračenja, brze i spore neutrone te X-zrake. Prelaskom na piksel detektore dobivamo dodatnu informaciju o položaju“,

izjavila je dr. sc. Ivana Capan, koordinatorica projekta te voditeljica Laboratorija za poluvodiče na IRB-u.

Ovakva tehnologija uvelike bi nadmašila postojeće mogućnosti probira zahvaljujući sinkronom otkrivanju neutronskih i X-zraka te bi omogućila aktivne i pasivne načine ispitivanja opasnog materijala.

“Novi nadograđeni detektori omogućili bi detektiranja više vrsta materijala, skratili vrijeme detekcije, te imali znatno manji broj lažno pozitivnih rezultata – što bi u konačnici poboljšalo sposobnost i učinkovitost detekcije i ispitivanja opasnog materijala“,

dodaje dr. Capan kojoj je opet pošlo za rukom okupiti ugledan međunarodni tim znanstvenika iz japanskog Nacionalnog instituta za kvantne i radiološke znanosti i tehnologije,  s portugalskog Sveučilišta Aveiro, te slovenskog Instituta Jožef Stefan iz Ljubljane. “Na Ruđeru će na ovom projektu kojeg su nazvali ‘e-Sicure2’ raditi pet znanstvenika, a očekujemo i uključivanje studenata koje možemo stipendirati kroz trajanje projekta, kao što je to bio slučaj i u prethodnom projektu“, zaključuje dr. Capan.

Ovo je drugi projekt u sklopu NATO programa “Znanost za mir i sigurnost” koji je dodijeljen dr. Capan i njezinom timu iz Laboratorija za poluvodiče, i to upravo zahvaljujući sjajnim rezultatima istraživanja ostvarenim u prvom projektu.

*Photo: Institut Ruđer Bošković