Šefovi diplomacija Hrvatske i Italije, Gordan Grlić Radman i Luigi Di Maio, razgovarali su u ponedjeljak, 30. studenog 2020. u Zagrebu o proglašenju Isključivih gospodarskih pojaseva (IGP) s obje strane Jadrana, potvrdivši usklađenost djelovanja te spremnost da “pristupe razgovorima o razgraničenju“, priopćeno je iz MVEP-a. Tijekom bilateralnog sastanka Grlića Radmana i Di Maia posebna je pozornost posvećena zaštiti Jadranskog mora te su oba ministra, u europskom duhu, svjesni potrebe njegove zaštite i održivog gospodarenja njime, razgovarali o proglašenju isključivih gospodarskih pojaseva s obje strane Jadrana, priopćeno je. U razgovoru su ministri potvrdili usklađenost djelovanja kao i spremnost pristupiti razgovorima o razgraničenju IGP-ova. Odmah sutradan, u utorak 1. prosinca 2020., saborski Klub zastupnika HDZ-a najavio je da će Sabor do kraja jesenjeg zasjedanja proglasiti IGP Hrvatske u Jadranskom moru. „Do kraja ovog zasjedanja Hrvatski sabor će donijeti odluku o proglašenju IGP Republike Hrvatske u Jadranskom moru”, najavio je na konferenciji za novinare predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić, koji je pritom podsjetio da su Vlada i Klub zastupnika HDZ-a u više navrata tijekom rasprava o gospodarskim pojasevima u Jadranu i temama vezanim za ekološku zaštitu i ribarstvenu politiku naglašavali da će država pristupiti proglašenju IGP u europskom duhu, vodeći računa o dobrosusjedskim odnosima s Italijom.

Drago mi je što se to konačno dogodilo, tj. da su se Grlić Radman i Di Maio brzo sporazumjeli o potrebi proglašenja dva IGP i o razgraničenju. To doista nije prostor za politizaciju nego za konsenzus svih u Saboru i jednoglasno proglašenje IGP. To konačno trebamo učiniti, pa ako treba i zajedno s Talijanima, kad već svih ovih 19 godina drukčije nije išlo. Tako da dvije susjedne države zajedno preuzmu odgovornost za Jadran. Lijepo molim da se u Saboru glasuje jednoglasno, proglasimo IGP i nakon 19 godina skinimo tu temu sa dnevnog reda!

Gomila je razloga za taj potez. U zadnjih 20 godina je očito da godišnje dolazi do izljeva nafte s tankera u Jadranu, do naftnih mrlja vidjivih iz EU satelita, većih i od svih kvarnerskih otoka zajedno. To je u prosjeku 250 slučajeva ispuštanja nafte na godinu, uz površinu naftnih mrlja od 1.230 četvornih kilometara! Zato je Hrvatska trebala već odavno u punu i bezuvjetnu primjenu staviti ekološku komponentu ZERP-a. Uz to očekuje se trostruko povećanje pomorskog prometa u Jadranu do 2030. radi povećane gospodarske suradnje EU i Dalekog istoka. Sve to govori da je nužna veća kontrola pomorskog prometa u ekološkom smislu, a za to je baš IGP idealan sustav. Zemlja koja ima IGP može naložiti pravila plovidbe, kontrolu broda koji se ponaša mimo pravila i može naplatiti štetu!

Osim toga, u zadnjih 50 godina riblji fond u Jadranu je prepolovljen i treba poraditi na zajedničkoj kotroli ribolova izvan teritorijalnih voda. Na tome inzistira i EU. Ujedno hrvatski IGP postaje ribolovno more EU. To se ne odnosi na hrvatsko teritorijalno more! To znači da Hrvatska definira ekološki maksimum izlova u svom IGP do crte sredine, a Italija opet sa svoje strane čini isto. To pak znači da nema više neograničenog ribolova nasred Jadrana kao nasred Atlantika. Eventualni višak ulova (ako ga ima) Hrvatska i Italija, kao članice EU, prepuštaju Europskoj komisiji da ga rasporedi na ostale zemlje članice. Ali mi kažemo koji je to višak i da li ga uopće ima!

Što se dogodilo da sad to odjednom možemo učiniti?

Ipak, nužno je zapitati se što se to sada dogodilo? Kako je sad odjednom moguće proglašenje hrvatskog IGP u Jadranu nakon što su brojne vlade, lijeve i desne, tvrdile da je to nemoguće? Ovu promjenu odnosa prema IGP očito nije inicirao HDZ sam od sebe, jer su to sami mogli učiniti i ranije. Štoviše, u emisiji HTV-a „Otvoreno“ 27. listopada 2016. čvrsto se tvrdilo od strane Vlade RH da se to ne može učiniti i da se to neće dogoditi.

To nije inicirao nijedan koalicijski partner HDZ od 2015. do danas: ni MOST, ni Suverenisti, ni SDSS, ni HNS, ni HSS, ni Domovinski pokret. Nije to inicirao ni SDP niti netko s ljevice – ni IDS i nitko od zeleno-lijeve-centar-žute oporbe Možemo, RF, Orah, SSIP, itd. Nikome IGP i odnos prema Jadranu nisu pri vrhu prioriteta. Dogodilo se to ovaj put zato jer je Republika Hrvatska, kao suverena država, članica EU i NATO, dobila suvereni mig iz Italije da to sada može učiniti, jer je i Italiji konačno u interesu da se to učini.

Usput, u ovih 19 godina naslušao sam se nevjerojatnih budalaština od tzv. „ozbiljnih ljudi“ koji su tvrdili da se IGP ne može proglasiti u Jadranu jer je kao previše plitak i previše uzak, i da je zatvoreno more. Kako je onda bilo moguće proglasiti IGP-ove na uskom i plitkom Baltiku ili plitkom Sjevernom moru ili u zatvorenom Crnom moru?? Još je luđa teza da se to nesmije učiniti „jednostrano“, jer „jednostranost“ i „isključivost“ nisu u europskom duhu?! No IGP se mora proglasiti jednostano, jer je tako predviđeno u UNCLOS konvenciji, budući se pretpostavlja da ga proglašavaju suverene i neovisne države (možda to Hrvatska nije, ali nas dosad nitko nije o tome obavijestio). Ujedno čitav niz članica EU je to učinio jednostrano (više o tome kasnije). Kako sam proročanski najavio prije 19 godina prilikom prve rasprave o tome u Saboru u srpnju 2001.: „Talijani će proglasiti svoj IGP kad shvate da je Jadran do te mjere ugrožen da će poželjeti zaštititi svoju polovicu. Sve do tada će nas blokirati kako god znaju. No proglašenje IGP se uvijek radi jednostrano i ne moramo čekati Italiju“.

U međuvremenu su Albanci nabavili veliki broj velikih ribarskih brodova, te koriste činjenicu da Italija nema proglašene IGP uz svoje obale i zato tamo mirno ribare. Italija naime nije proglašavala svoj IGP jer bi time potakla sve susjede da učine isto. Sve do sada je njihova ribarska flota bila dominantna u odnosu na sve susjedne zemlje, pa su koristili more pred obalama svojih susjeda koliko su god mogli. No sada se stanje na Mediteranu naglo promijenilo. Francuzi imaju od 2009. IGP (dotad su imali samo Ekološku zonu), Španjolci imaju ribolovni pojas kao i Malta (ribolovni dio IGP). Svoje IGP imaju svi ostali na jugu i istoku Mediterana, osim Grčke, koja je počela o tome razmišljati nakon poteza Turske. Prostor za slobodno ribarenje Talijanima se zato jako sužava, a sad su tu i Albanci sa svojom ribarskom flotom. Što drugo učiniti nego proglasiti IGP i spasiti što se može.

Kako je sve počelo 2001. ili kronika odgađanja IGP

Profesor Vladimir Đuro Degan

Prijedlog Odluke o proglašenju IGP u Jadranu dao sam u saborsku proceduru još davnog 30. ožujka 2001. godine! Potpisali su ga zajedno samnom i ostala tri zastupnika HSP: Boris Kandare, Vlado Jukić i Anto Đapić. Prijedlog odluke napisao je Prof. Dr. sc Vladimir Đuro Degan, direktor Jadranskog instituta HAZU, koji je bio presretan kad smo to od njega zatražili Kandare i ja, jer je čitavo dsetljeće čekao da se netko pojavi s tim zahtjevom. Nijedna druga stranka u tadašnjoj Račanovoj vladajućoj koaliciji, niti u oporbi nije se potrudila učiniti ništa slično. IGP nije proglasila SFRJ iako je to mogla nakon ratifikacije Konvencije UN o pravu mora (UNCLOS) 1982. IGP nije proglašen ni u prvih 10 godina hrvatske samostalnosti.

Treba definirati nekoliko ključnih pojmova koji se odnose na naše „morske“ probleme. Ukratko, teritorijalno more obuhvaća morsko područje – morsku vodu, morsko dno i podzemlje te zračni prostor iznad mora do 12 milja od polaznih crta (tj. najisturenijih točaka obale i otoka koji za plime ostaju iznad morske površine). Ne treba ga proglašavati, nego ga država posjeduje od trenutka svog osamostaljenja (kad postane međunarodno priznata), a pri razgraničenju u zaljevima primjenjuje se ili crta sredine, ili povijesna prava, ili pak zatečene posebne okolnosti na moru. Epikontinentalni pojas obuhvaća morsko dno i podzemlje do 200 milja od polaznih crta. Ne treba ga proglašavati, nego ga država naprosto posjeduje ako su ispred njezinoga teritorijalnog mora međunarodne vode. Država u tom području ima suverena prava iskorištavanja svih živih i neživih bogatstava morskog dna i podzemlja – riblje vrste na dnu, nafta i plin. Hrvatska i Italija tako imaju svoje epikontinentalne pojaseve u Jadranu i iskorištavaju plin iz njih, na užas Slovenaca koji to ne mogu. U Jadranu je crta sredine, kao granica epikontinentalnih pojasa Italije i Hrvatske, određena (naslijeđenim) ugovorom Italije i SFRJ iz 1968., a potvrđena razmjenom nota Vlada Hrvatske i Italije 4. kolovoza 2005. godine.

Podjela ribolovnog mora RH prema Pravilniku o granicama u ribolovnom moru RH iz 2005. godine

Gospodarski pojas pak obuhvaća morsku vodu, ali i morsko dno i podzemlje do 200 milja od polaznih crta. U njemu država ima neka isključiva prava – zaštite morskog okoliša i određivanja pravila ribarenja, ali nema sva prava kao u teritorijalnom moru – npr. nema pravo zabrane tuđih vojnih vježbi (zato se i zove „isključivi gospodarski pojas“). Za razliku od teritorijalnog mora i epikontinetnalnog pojasa, njega se uvijek jednostrano proglašava i time preuzima odgovornost (ekološku, ribolovnu, nadzornu…) za taj dio mora. U pravilu, odmah nakon proglašenja počinje primjena ekološkog dijela i s tim povezane kontrole zagađenja s brodova, dok se o ribolovnom dijelu vode pregovori sa susjedima kojima se sporazumno prepušta eventualni višak izlova prema člancima 60. i 62. Konvencije UN-a o pravu mora – najčešće putem plaćene koncesije za ribolov. Slovenija i BiH zbog svoga zemljopisnog položaja ne mogu imati ni gospodarski, a niti epikontinentalni pojas. Saborska rasprava o mom prijedlogu od 30. ožujka 2001. provedena je 9. srpnja 2001., ali unatoč suglasnosti svih da treba proglasiti gospodarski pojas, prevladalo je mišljenje da će to narušiti naše odnose s Italijom i s EU. Glasovanja o tom prijedlogu uopće nije bilo!

ZERP na Jadranu se od 2008. primjenjuje i na članice EU (Izvor: MMPI)

O IGP je Hrvatski sabor raspravljao i u listopadu 2003. godine, ali je umjesto gospodarskog pojasa tada proglašen tzv. Zaštićeni ekološko ribolovni pojas (ZERP) i odmah odgođen na godinu dana. Zašto? Zato da Talijani ne bi shvatili kako proglašavamo gospodarski pojas – nego njegovu imitaciju s istim ciljevima!? S time da na Međunarodnom sudu pravde moramo dokazivati da je to isto što i gospodarski pojas kako bismo ostvarili ista prava. ZERP ima sadržaje gospodarskog pojasa, ali prema odluci Sabora obuhvaća samo morsku vodu, a ne i morsko dno i podzemlje (kao gospodarski pojas!), tj. ne preklapa se s epikontinentalnim pojasom, pa je radi tog propusta moguće da razgraničenje ZERP-a možda neće slijediti crtu sredine. Baš tome su ciljale dvije note Italije upućene Glavnom tajniku UN, kao depozitaru UNCLOS 2005. i 2008., objavljene u UN-ovom „Bulletin Law of the Sea“. U prvoj noti Italija napominje da „nikada neće dopistiti uskratu prava svojih ribara na ribarenje istočno od sredine Jadrana“. U drugoj noti Italija upozorava da neće pristati na granicu ZERP-a po crti sredine. Ni na jednu od njih nitku iz Hrvatske nije reagirao, štoviše siguran sam da MVEP nitko nije nikada čuo za njih. Ili možda ipak jesu čuli za njih jer je primjena ZERP-a odgođena na članice EU, pa tako i na Italiju odmah pri proglašenju 2003. Primjena ZERP-a na Italiju i ostale članice EU odgađana je zatim i pri svim kasnijim raspravama tj. 2004., pa 2006. i opet 2008. godine.

Treba na kraju spomenuti glasoviti „Usuglašeni Zapisnik“ („Agreed Minutes“) sastanka državnog tajnika Hide Biščevića sa svojim kolegama iz Italije i Slovenije od 4. lipnja 2004. Taj papir je potpisani usuglašeni zapisnik trojnog sastanka, kojeg EU uporno naziva u svim dokumentima „Trilateralni sporazum“. Njime se Hrvatska obvezala da na članice EU neće primjenjivati ZERP. Mada taj papir nema karakter međunarodnog ugovora s odgovarajućim međunarodno-pravnim obvezama za Hrvatsku, on je predstavljao političku obvezu, tj. obećanje Hrvatske dano EU da ZERP-a neće biti, a pogotovo IGP! Nijedna Vlada RH nije od 2004. do danas poduzela ništa da ospori taj „Zapisnik“ ili ga proglasi ništavnim. Doduše, UNCLOS konvencija u članku 311. dopušta sklapanje sličnih sporazuma u kojima se jedna članica Konvencije odriče svojih prava primjene Konvencije na druge države. No da bi takvi sporazumi bili međunarodno pravno valjani, zemlje potpisnice trebaju o postignutom sporazumu izvijestiti glavnog tajnika UN, što ovdje nisu učinile! Nakon toga su Slovenija i Italija izmijenile kontekst sporazuma, jednostrano proglasivši Zaštitne ekološke zone, Italija 31. siječnja 2006., a Slovenija 4. listopada 2005. i to protupravno, preko hrvatskog ZERP-a!

Stanje duha nacije i odnos medija prema IGP

Mala crtica o stanju duha nacije u to doba: kad smo Prijedlog odluke o proglašenju IGP dali u saborsku proceduru i održali tiskovnu konferenciju o tome novinari su bili u čudu. Pazite, to je vrijeme kad je bio aktivan Mirko Čondić (sjeća li ga se itko?), Mirko Norac je u bijegu, po zemlji djeluju braniteljski Stožeri, a mi se bavimo s IGP?!

Kad su o našem prijedlogu proglašenja IGP u srpnju 2001. raspravljali na zajedničkoj sjednici dva saborska odbora – Odbor za Pomorstvo, promet i veze i Odbor za vanjsku politiku, uz nas predlagatelje i predstavnike svih nadležnih ministarstava u toj saborskoj dvorani nije bio nijedan novinar! Svi saborski novinari stajali su na hodniku ispred susjedne sobe, u kojoj su u konklavi vijećali članovi Odbora za nacionalnu sigurnost na čelu s Đurđom Adlešić na temu „tko je zviždao Mesiću u vojarni Dračevac u Splitu“. IGP jednostavno nije bio dovoljno jaka tema ni za novinare, niti za njihove urednike – ni onda, ni kroz svih 19 godina, pa ni danas. Usput rečeno, kad god su o IGP vođene saborske rasprave uvijek je ključna tema u medijima bila hoće li aktualni premijer (Račan, Sanader, tko već) nadjačati oporbu, a ne koliko Hrvatska gubi time što nema svoj IGP.

Je li IGP usklađen s Acquisom EU?

Kad se govori o EU uvijek treba imati u vidu da EU ne čine samo Europska Komisija i Euro-parlament, nego i sve države članice. Pri tome Europska Komisija (EK) uvijek nastupa u prilog stajališta zemlje članice – recimo Italije, a protiv zemlje koja nije član – recimo Hrvatske do 2013. Stajališta EU nisu „Sveto Pismo za Hrvatsku“ kako je govorio Mladen Staničić, bivši direktor IRMO, to nisu nepromjenjivi prorodni zakoni poput „sila jednako masa puta akceleracije“. Naprotiv, stajališta EU odraz su trenutnih stajališta zemalja članica EU. No budući su u Hrvatskoj svi doživljavali EK kao nepogrešivo vrhonaravno biće, koje treba bespogovorno slušati, svako stajalište iz Brisela smatralo se nepromjenjivim zakonpm kojeg nitko ne smije dovesti u pitanje.

Kad se tako u Saboru 2004. pojavio član Europske Komisije Olli Rehn, inače bivši finski nogometni sudac – dakle finsko „Oko sokolovo“, a ne nikakav ekspert za pravo mora – i kad je pred Vladom i Saborom prozborio da Hrvatska ne smije jednostrano proglasiti i aktivirati ZERP, svi su protrnuli od svetoga straha. Finska je međutim (bez konzultacija s EU i sa susjedima!) jednostrano proglasila u veljači 2005. ekološki dio svoga gospodarskog pojasa. Italija je učinila isto jednostrano u siječnju 2006. Čak je i Slovenija proglasila jednostrano svoju „Zaštitnu ekološku zonu“ u listopadu 2005. i to preko ZERP-a uz zapadnu obalu Istre!!. Pri čemu se nijedna nije prije toga konzultirala s Hrvatskom, niti s EU, odnosno sa Rehnom!

Problem nije bio Olli, niti Hrvatska, niti UNCLOS. Problem su bili Talijani koji su oblikovali stajališta EK prema svojim interesima. Talijani su nas kočili svih ovih 19 godina radi pohlepe svojih ribara. Tih 800 vlasnika velikih talijanskih ribarskih brodova pritiskalo je vladu u Rimu da ne dopusti Hrvatskoj proglašenje i aktiviranje IGP ili ZERP-a kao njegove imitacije. Vlada u Rimu pritiskala je Brisel, a Brisel je pritiskao nas. Europska Komisija protivila se, na poticaj Italije, od 2008. i našem Zakonu o Obalnoj straži, koji također nazivaju „jednostranim potezom“, dok talijanska Guardia Costiera mirno i jednostrano nadzire svoju polovicu Jadrana?!

Domaćoj javnosti je takvo stajalište EU bilo predočeno kao „protivljenje EU proglašenju IGP jer je takvo što protivno europskoj praksi“?! Sjećam se kad me u jednoj emisiji HTV Mislav Bago mrtav ozbiljan pitao „Jeste li vi za IGP ili za EU?“, našto sam mu pokušavao objasniti (ali uzalud) da IGP znači primjenu europskih normi zaštite mora, tj. da baš IGP znači EU. Uzalud su takvim površnim likovima bila objašnjenja da doslovno sve „morske“ članice EU osim Italije i Grčke, te Hrvatske i Slovenije, imaju proglašene IGP ili njihove ribarske komponente. Neke su ih proglasile jednostrano kao članice EU nakon usvajanja Konvencije UN o pravu mora (UNCLOS) 1982., budući da UNCLOS nije dio Acquisa! Neke su pristupile EU sa svojim IGP ili njegovim komponentama: Malta, Poljska, Bugarska, Rumunjska, Litva, Estonija, Latvija, Finska i Švedska. Slovenija to ne može učiniti radi svog zemljopisnog položaja. Pa ipak je 2005. proglasila svoju „Zaščitno ekološko cono“ do polovice zapadne obale Istre. Malta je ušla u EU sa svojim ribolovnim pojasom (ribolovnom komponentom malteškog IGP), a u pregovorima je izborila da se „radi izbjegavanja diskriminacije malteških ribara“ u malteškom ribolovnom pojasu ne smije nalaziti više stranih brodova nego malteških.

Poljski gospodarski pojas (Izvor: European MSP Platform)

Da smo proglasili i aktivirali IGP ili barem ZERP prije ulaska u EU, makar primjenom ekološkog dijela IGP na članice EU, on je mogao postati za njih činjenica i tijekom pregovora s EU o ribolovnom dijelu u Poglavlju 13. „Ribarstvo“! Također, države koje su ušle u pregovore s EU s gospodarskim ili ribolovnim pojasima tretirale su to u pregovorima kao svoje stečeno pravo. EU uvijek nastoji raznim kompenzacijama nadoknaditi državi članici to što se usteže od primjene takvoga stečenog prava. Poljska i Malta su za kompenzaciju ishodile visoka sredstva iz fondova EU! No sve su se te odgode mogle protumačiti kao „realpolitik“, odnosno kao žrtva figure radi dobivanja partije šaha, kao odustajanje od IGP ili ZERP-a kao moguće zapreke ulasku Hrvatske u EU, iako su mnoge države pristupile EU sa svojim IGP. Nažalost, Pavlovljev refleks nakon pustih packi iz EU očito je dobro usađen u MVEP, pa se i nakon ulaska u EU ništa nije poduzelo.

Kako je moguće da se Hrvatska kao članica EU oglušila na poziv Europske komisije od 13. srpnja 2013. kojim je pozvala sve članice EU na Mediteranu da odmah proglase i aktiviraju svoje IGP, koji su za Komisiju idealni alat za zaštitu mora uz obale EU?!? Hrvatska ipak nije proglasila svoj IGP sve do danas. Po svemu sudeći nakon tog poziva EU našli su se u čudu svi pravni stručnjaci u MVEP koji su nalazili sumanute kvari-pravne razloge zašto Hrvatska ne smije proglasiti i aktivirati svoj IGP na sve članice EU, ili barem ZERP kao njegovu imitaciju, dok to može ostalih 16 „morskih“ članica EU. Reći da je sad to ipak moguće, i da nije protivno normama EU, značilo bi skočiti sam sebi u usta.

Rašomon političko-pravne misli u Hrvata o Acquisu EU i međunarodnom pravu mora

Branko Bačić (HDZ): “Do kraja jesenskog zasjedanja proglasit ćemo IGP Hrvatske u Jadranskom moru”

Treba, međutim, razlikovati dvije ključne komponente gospodarskog pojasa ili ZERP-a. Ekološka komponenta gospodarskog pojasa ili ZERP-a ne spada u acquis, tj. pravnu stečevinu EU, pa ga Hrvatska može proglasiti i aktivirati neovisno o EU. Ekološki dio, dakle, nije niti može biti predmet pregovora s EU, pa je stoga posve nejasno zašto su razne hrvatske vlade uopće pristale na ponižavanje u vezi s potrebom pregovora sa susjedima na tu temu. Stoga je danas kao i onda „majka svih pitanja“ sljedeće pitanje: smije li Hrvatska kao članica EU učiniti na svoju ruku iliti jednostrano nešto što nije dio europske pravne stečevine tj. Acquisa?

Zanimljivo je navesti argumente Račanove vlade iz 2001. protiv proglašenja IGP, koje je po svoj prilici pisao Tonino Picula, tadašnji ministar vanjskih poslova:

„Jednostrano proglašenje gospodarskog pojasa moglo bi narušiti percepciju RH kao pouzdanog partnera međunarodne zajednice i čimbenika stabilnosti u ovom dijelu Europe“;

odnosno da „Treba pažljivo analizirati potrebu hrvatske odluke s cjelinom hrvatskih interesa u svjetlu odnosa s EU i Italijom“. Dakle, kada Hrvatska postupa kao suverena država i primjenjuje standarde EU u zaštiti mora, odnosno UNCLOS konvenciju onda je „nepouzdan partner“ i „čimbenik nestabilnosti“. Sanaderova Vlada i sve kasnije Vlade RH preuzele su istu argumentaciju. Odbijanjem aktiviranja ZERP-a ili IGP sve do danas Hrvatska je dala jasno do znanja svim članicama UN i Glavnom tajniku UN da nas ne zanima preuzimanje odgovornosti za zaštitu mora na našoj polovici Jadrana. Ujedno smo dali do znanja svima u EU da smo spremni pregovarati i popuštati na svemu što nije dio Aacuisa EU.

Prkosni talijanski ribari uhvaćeni u teritorijalnom moru kod Lastova

Zanimljivo, primjena ZERP-a odmah je nakon proglašenja 3. listopada 2003. odgođena u cijelosti na godinu dana! Nakon toga je Sabor 3. lipnja 2004. ponovno odgodio primjenu ZERP-a za članice EU. Ipak je primjena ZERP-a počela 3. lipnja 2004. kako za Hrvatsku, tako i za sve ostale članice UN – osim onih koje su u EU! Takva diskriminacija, protivna UNCLOS konvenciji zacijelo jest narušila međunarodni ugled Hrvatske, ali je dovela i do niza ludosti u primjeni ZERP-a. Naime, naši ribari u ZERP-u su pod posebnom prismotrom jer više ne love na otvorenome moru, nego u posebnom dijelu našega ribolovnog mora. Nasuprot tome, za Talijane i Slovence je sve ostalo po starom, tj. naša Obalna straža ih ne zaustavlja!

Sve je još bizarnije kad se zna da zoniranje ZERP-a na ribolovne zone i upisivanje tih zona u ribolovne povlastice nije učinjeno prije sredine 2005., a da nitko ne zna zašto. Pa su u međuvremenu naši ribari u ZERP-u de facto ribarili u ilegali, a neki su stoga imali i susrete s našom Obalnom stražom (i plaćali globe!), koja istodobno ničim nije ometala Talijane u ZERP-u!

Pitanja bez odgovora za kraj

• Zašto od 2004. do danas nije bio aktiviran ekološki dio ZERP-a, koji ne spada u Acquis?
• Zašto već 2004. nije donesen Zakon o Obalnoj straži i plan njenog opremanja?
• Zašto od 2004. do 2008. nije sagrađena barem polovica planirane ribarske flote i veletržnica ribom?
• Koliki je ekološki održivi maksimum izlova ribe u našem ZERP-u ili u IGP?
• Koje su vrste od dna, koje u IGP smiju loviti samo hrvatski ribari?
• Zašto glavni tajnik UN nije na vrijeme upozoren na neutemeljene pritiske iz EU?
• Zašto nitko iz MVEP nije nikada reagirao prema UN i EU na talijanske note Glavnom tajniku UN iz 2005. i 2008.?
• Zašto nitko nije reagirao prema UN i EU, te na nelegalno slovensko proglašenje Zaštitne ekološke zone?
• Spada li slovenska Zaštitno ekološka zona u ribolovno more Slovenije prema pravilima EU?
• Zašto nije pronađeno trajno rješenje o morskom razgraničenju sa Crnom Gorom, u vezi teritorijanog mora i IGP-a, odnosno epikontinentalnog pojasa?

* gost autor: dr.sc. Tonči Tadić, pokretač i zagovornik proglašenja gospodarskog pojasa

Ovih dana po tko zna koji put svjedočimo imperijalnim ambicijama prema hrvatskom moru i hrvatskim obalama. Nakon Tajanija i drugih, evo nam upozorenje šalje i Andrea Delmastro, talijanski zastupnik u nacionalnom parlamentu iz stranke Fratelli d’Italia, koji  misli kako bi Italija trebali slobodno ribariti našim teritorijalnim morem a ako se ipak tamo neki „Slavi“ usude suprotstaviti ili bar prigovoriti (kaže) pa za Boga miloga mi smo sedma gospodarska sila na svijetu, a imamo i mornaricu koja može izići na hrvatsku obalu. Svakako, nije on iznimka samo je glasnogovornik – ako ne tihe većine a ono pouzdano većeg broja zastupnika.

Da talijanska strana zaoštrava situaciju oko jednog na zakonu utemeljenog postupka svjedoči i član talijanskog Odbora za vanjsku politiku Eudomno Cirelli koji je poslao dopis svojem ministru vanjskih poslova, sljedećeg sadržaja:

Talijanska ribarica “Furora” uzapćena kod Visa (Photo: MUP RH)

„Apeliram na ministra Di Maia da odmah pozove hrvatskog veleposlanika za pojašnjenja. Zapljena ribarskog broda ‘Furore’, na kojem su bila četiri Talijana, od strane hrvatskih patrolnih brodica je neprihvatljiva i podsjeća na najgore razdoblje ‘Hladnog rata’, kad je Hrvatska bila dio komunističke diktature. Sramotno je da se takvi incidenti događaju između dva saveznička naroda koja između ostalog pripadaju Europskoj Uniji. Nadam se da će Vlada odmah aktivirati sve diplomatske kontakte da se naši sunarodnjaci odmah vrate kući“,

konstatira Cirelli dodajući da se Vlada kojom predsjeda Andrej Plenković mora ispričati Italiji za ono što se dogodilo, piše Morski.hr.

Iako je cijeli dopis napisan nediplomatski, s pozicije moći i s duhom iredentističkih pretenzija, oči posebno bode rečenica koja se poziva na savezništvo dvaju naroda. Očito nemamo isto shvaćanje savezništva. Znamo dobro kako se stvaraju i kako razvrgavaju savezništva i prijateljstva. Ovdje se podrazumijeva savezništvo s dominantnim odnosom „gazde i sluge“, a ovaj narod to nikad nije i, nadam se, nikad neće prihvatiti. Naravno, svakom ljudskom biću s inteligencijom većom od „broja cipela“ je jasno što to znači. Našim susjedima koji se ponose baštinom Rimskog carstva, svojom europskom i kršćanskom civilizacijom, nije dosta što nam se pod njihovim ucjenama službena politika odrekla Isključivog gospodarskog pojasa (IGP) i eto proglasila nešto nedefinirano pod nazivom Zaštićeni ekološko-ribolovni  pojasa (ZERP) kako bi zamazala oči vlastitom narodu. Njima nije problem što je ribarica ušla u naše teritorijalno more, problem predstavlja što je naša pomorska policija postupila po zakonu. Nakon smiješnog pozivanja na savezništvo, oni pozivaju Vladu na čijem je čelu Plenković na ispriku ili pak traženje oprosta. Nisu spremni ni Vladu hrvatskom nazvati.

Dalje taj revni hrvatski saveznik Delmastro kaže: „Italija će jasno postaviti pitanje o jednostrano određenom zaštićenom ribolovnom području od strane Hrvata, koje je u suprotnosti sa stavom EU. Ukratko, Hrvatska prvo oduzima more, zatim oduzima ribarski brod, i na kraju procesuira i osuđuje mornare. Stoga bi Italija, sedma svjetska gospodarska sila, trebala odmah postaviti pitanje, zatražiti reviziju hrvatskog zaštićenog ribolovnog područja i nadgledati njihovo ekskluzivno morsko područje radi zaštite nacionalnih interesa“. I ovdje polazi s pozicije dominacije, jer bi – pored traženja revizije hrvatskog ZERP-a (imaju Međunarodni sud o pravu mora, pa neka traže) – nadgledali njihovo (hrvatsko) ekskluzivno područje radi zaštite nacionalnih interesa. Podrazumijeva li se pod tim „ekskluzivno“ i naše teritorijalno more? Moguće!

———————–

———————–
Pa eto, već slavni „mirotvorac i hrvatski saveznik“ Delmestro nastavlja:

„Hrvati rade suprotno od odluka EU. Proširili su svoju zaštićenu zonu za ribarenje. Vjerujem da bi talijanska Vlada trebala verificirati granicu i s milimetarskom preciznošću se uvjeriti u svoje granice. Hitno se mora napraviti revizija i na taj način braniti nacionalne interese. Dosta nam je i previše takvog hrvatskog stava. Bilo bi dobro, ako je moguće, kad bi i naša ratna mornarica postupila isto prema hrvatskim ribarima, jer je s Hrvatima očito jedini način da razumiju stvari, da ih uvjerimo kako i mi možemo napraviti isto. Mi koji imamo tehnologiju da dođemo do njihove obale, da mi njih uzaptimo, procesuiramo i kaznimo, jer je nedopustivo da se talijanski ribari kažnjavaju zbog ulaska 236 metara. Želim da Vlada do sutra ujutro postavi pitanje prema EU o jednostrano proglašenoj zoni, čemu se cijeli svijet smije. Da bi se precizno naznačile naše granice i da bi pljačkaši shvatili da i mi znamo braniti naše morske granice“.

Ovdje ima jako puno neprijateljstva i imperijalizma. Kakvu bi to reviziju granica htio „mudri“ parlamentarac? Pa gospodine, ovog hrvatskog Predsjednika, Vladu i Sabor nije na vlast doveo Duče i za „učinjeno dobro djelo“ dobio hrvatsku obalu.

Stoljetne aspiracije na hrvatski nacionalni prostor – od Mletaka, preko Mussolinija sve do danas

Kako shvatiti prijetnju – „Mi koji imamo tehnologiju da dođemo do njihove obale…“, nego kao prijetnju, a vidi se iz ostalog dijela „znamenitog izlaganja“ kako bi njihova mornarica trebali uzapćivati naše brodove. Suglasan sam i dajem mu apsolutnu potporu – neka talijanska mornarica, talijanska Obalna straža ili bilo tko drugi, ako treba i nosačem zrakoplova, uzapte naše ribarice u njihovom teritorijalnom moru i strogo kazne hrvatske „pljačkaše“ njihovog mora. Nazvati jednu „savezničku državu“ i prijateljski narod pljačkašima prelazi svaku granicu dobrog ukusa. To je istovremeno izrugivanje s baštinom dragog nam talijanskog naroda koja je svijetu dao i daje snažni pečat u svim životnim područjima. Iako se skoro u svemu grozim izlaganja slavnog parlamentarca, u jednom svakako ima pravo – u onome kada kaže: „(…) o jednostrano proglašenoj zoni, čemu se cijeli svijet smije“. Naravno, trebali smo i trebamo proglasiti i Vanjski pojas i Isključivi gospodarski pojas. Ipak Zakon o ZERP nije puno „smješniji“ od talijanskog Zakona o zaštitnoj-ekološkoj zoni u Jadranskom moru. Međutim, iz samog imena kod Talijana se vidi veća zrelost pa se taj pojas/zona naziva i zaštitnim, a to znači kako će i tamo štititi svoj suvereni prostor. Također su jasno kazali da će talijanska država u tom prostoru provoditi jurisdikciju. Naravno, ne dirajući u ribolov jer nemaju što štititi, a Branzino dell’Adriatico je iz hrvatskog dijela Jadrana. On i njemu slični – a nisu u malom broju – žele i naše more i našu obalu, jer što će im more bez obale, a i nama obala bez mora. Koliko je ZERP isprazan pojam nabolje se vidi iz usporedbe koja bi prava trebali ostvarivati u IGP temeljem Konvencije UN o pravu mora, a što u konačnici imamo od ZERP-a.

IGP vs. ZERP

Prema članku 55. Konvencija UN o pravu mora ( dio V.), Isključivi gospodarski pojas je područje koje se nalazi izvan teritorijalnog mora i uz njega, podvrgnuto posebnom pravnom režimu ustanovljenom u ovome dijelu, na temelju kojega su prava i jurisdikcija obalne države i prava i slobode drugih država uređeni relevantnim odredbama Konvencije. Članak 56. iste Konvencije regulira prava, jurisdikciju i dužnosti obalne države u isključivom gospodarskom pojasu, kako slijedi:

1. U isključivom gospodarskom pojasu obalna država ima:

(a) suverena prava radi istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima voda nad morskim dnom i onih morskog dna i njegova podzemlja, te glede drugih djelatnosti radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja pojasa, kao što je proizvodnja energije korištenjem vode, struja i vjetrova;

(b) jurisdikciju, u skladu s relevantnim odredbama Konvencije, glede:

(i) podizanja i upotrebe umjetnih otoka, uređaja i naprava;

(ii) znanstvenog istraživanja mora;

(iii) zaštite i očuvanja morskog okoliša;

(c) druga prava i dužnosti predviđene u ovoj Konvenciji.

2. U ostvarivanju svojih prava i ispunjavanju svojih dužnosti u isključivom gospodarskom pojasu na temelju Konvencije, obalna država dolično poštuje prava i dužnosti drugih država i postupa na način koji je u skladu s odredbama Konvencije.
3. Prava koja su izložena u ovom članku, a odnose se na morsko dno i podzemlje, ostvaruju se u skladu s dijelom VI. (Epikontinentalni pojas).

Odrekli smo se na sadašnjem stupnju razvoja i tehnoloških sposobnosti jedinog pravog i dostupnog materijalnog prava – prava na ribu i prihvatili „zajedničku europsku politiku“ koja je prema slabije razvijenim državama nepravedna i samim time nepoštena u odnosu na norme Konvencije UN o pravu mora. Ipak nije jasno zašto smo se odrekli prava nadzora i jurisdikcije nad tim ribolovom. Bez jurisdikcije nad ZERP-om, a posebno glede ribolova, nema potrebe za obalnom stražom. Razmislimo dobro što je to Republici Hrvatskoj u ZERP-u ostalo od prava koja ima obalna država u IGP.

Također, prema članku 86. Konvencije UN o pravu mora, odredbe otvorenog mora (VII. dio) primjenjuju se na sve dijelove mora koji nisu uključeni u isključivi gospodarski pojas, teritorijalno more ili unutarnje vode neke države, ili u arhipelaške vode neke arhipelaške države. Postavlja se pitanje je li ZERP ili pak talijanski „zaštitno-ekološki pojas“ dio otvorenog mora, ili je međunarodno-pravno istoznačnica s IGP? Ako pažljivo pročitamo i shvatimo što piše, jasno je da ZERP nije naveden kao dio mora isključen iz otvorenog more, pa logički – ako nije istoznačnica s IGP, ne sprječava širenje odredaba otvorenog mora do vanjske granice, vanjskog pojasa ili teritorijalnog mora ili pak arhipelaških voda arhipelaških država. Ako su ZERP i IGP istoznačnice, zašto mudrujemo (ili da svi razumiju – filozofiramo)?

Nije logično – a nije ni za državu dobro – ne proglasiti vanjski pojas ako za to postoje uvjeti. Teritorijalno more i vanjski pojas u Konvenciji se tretiraju kao bliske cjeline i obrađuju se pod jedinstvenim drugim dijelom Konvencije. Od četiri odsjeka, vanjski pojas je obrađen u četvrtom i to samo s jednim članka (čl. 33.) i dva stavka.

1. U pojasu mora koji se nalazi uz njezino teritorijalno more, nazvanom vanjski pojas, obalna država može vršiti nadzor potreban da bi:

(a) spriječila kršenje svojih carinskih, fiskalnih, useljeničkih ili zdravstvenih zakona i drugih propisa na svom području ili u svom teritorijalnom moru;

(b) kaznila kršenje tih zakona i drugih propisa počinjeno na svom području ili u svom teritorijalnom moru.

2. Vanjski pojas ne može se prostirati preko 24 morskih milja od polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora.

Na prvu je posve jasno da je potrebno proglasiti vanjski pojas i na taj način proširiti djelovanje pravne države za još 12 morskih milja, te spriječiti kršenje naših carinskih, fiskalnih, useljeničkih ili zdravstvenih zakona i drugih propisa na našem području i/ili u našem teritorijalnom moru.

ZERP nužno treba oplemeniti!

Svakako ovaj izljev bijesa u talijanskom parlamentu, pametnog i skeptičnog susjeda tjera na pomno razmišljanje o svom položaju i mogućim posljedicama po vlastiti suverenitet, pa i opstanak države. Znamo i svjedoci smo kako se u danim povijesnim uvjetima država i narod brzo radikaliziraju, pa su i ratom spremni pokoriti druge i njihove teritorije pripojiti sebi. Promjene koje se dešavaju na globalnoj i regionalnim „šahovskim pločama“ upućuju na maksimalni oprez do mjere da nikad i nikome ne prepustimo sudbinu opstanka svoga naroda i države. Koliko su savezništva krhka, a samo interesi trajni, jasno nam govori i trenutni cirkus u istočnom Sredozemlju.

Republika Hrvatska – ako je već kasno za proglašenje IGP (da li je?) – treba obvezno oplemeniti ZERP na način preuzimanja jurisdikcije (jurisdikcija je zbir ovlaštenja obalne države, a u užem smislu – ovlaštenje države da njezini organi ureduju u određenoj stvari) glede ribolova, ne dirajući u pravo država EU. Održivo ribarenje znači očuvanje ribljeg fonda i za naraštaje koji dolaze jer će samo tako opstati i jadranski brancin. Naravno, primjena zakona ne smije biti selektivna i nepravedna. Također je jasna nužda za proglašenjem vanjskog pojasa jer bi na taj način povećali efikasnost pravne države na moru i što je posebno značajno – obranu i nacionalnu sigurnost. Najveći izazovi se pojavljuju na području obrane i izgradnje snaga za obranu hrvatskog Jadrana i naše jadranske obale. Jasno je kako se iredentistički zemljovid Italije sve češće pojavljuje u javnosti. Znamo kako je to bilo prije Viškog boja te u 1. i 2. Svjetskom ratu, a u najmanju ruku čudnih stavova te postupanja bilo je i u novijoj povijesti. Glavna snaga za obranu na jadranskom pomorskom bojištu je svakako ratna mornarica, odnosno njene dvije glavne sastavnice, flota i obalna obrana. Na žalost, glede potrebnih borbenih sposobnosti, flote skoro da i nemamo, a stanje s obalnom obranom je još i gore.

Nekadašnja Atomska komanda Vis (ARK Vis)

Flota bi trebala imati cjelovite sposobnosti pomorskog ratovanja na površini, ispod površine, u zračnom prostoru i protiv kopna. Obalnu obranu smo rasformirali. Nema više kvalitetno pripremljenih otoka za obranu u slučaju potrebe. Upravo primjerena obalna obrana najveća je prednost istočne obale Jadranskog mora. Fortifikacijski objekti su ili uništeni ili devastirani. Dovoljno je gledati neke čudne likove koji snimaju reportaže o zločestoj bivšoj državi, iživljavajući se na raznim podzemnim objektima jer sve treba uništiti, što i u najsitnijim detaljima podsjeća na neka prošla vremena. Ti veliki znalci kojima televizija daje prostor pojma nemaju tko je fortifikacijski najviše i najbolje uredio našu obalu. Nije im jasno da su upravo viške utvrde u Viškom boju oslabile talijansku flotu i omogućile austrijskoj, tada i našoj, da ih razbije na moru oko Visa.

U floti nam trebaju brodovi i podmornice, a u obalnoj obrani obalne rakete i topovi. Treba nam PZ/PRO te zrakoplovstvo i kopnena vojska koji će biti u stanju podržati mornaricu. Znam da je kriza, ali upravo zbog toga nezavidno stanje snaga za obranu Jadranskog mora i hrvatske jadranske obale predstavlja pravi izazov nad izazovima, znanstveno-stručni i domoljubni. Ako netko ne vjeruje neka pogleda zemljovid i zamisli Hrvatsku bez mora.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Nedavno je nakon prvog čitanja te nekoliko nesuvislih prijedloga, ili pak primjedbi i još nesuvislijih odgovora, u Sabor upućen i konačni prijedlog Zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske. Svatko tko ima osnovna znanja iz međunarodnog pomorskog prava, tko je barem jednom pročitao prvih stotinjak i možda nešto više članaka Konvencije UN o pravu mora (UNCLOS), tko je barem jednom pažljivo pročitao Ustav Republike Hrvatske i ima osnovna znanja o svrsi ustrojavanja te načinu funkcioniranja obalnih straža u svijetu – mora biti zgrožen dotičnim prijedlogom.

Moramo se zapitati tko su ti što dadoše „doprinos“, imaju li bar malo profesionalnog i stručnog dostojanstva ili je glavni cilj – pogoditi želje nadređenih, ne znajući da je ulagivanje hranitelj mana (Adulatiom vitiorum alitrix). Dotični Zakon nije u suglasnosti s Ustavom RH, Konvencijom UN o pravu mora, ne poštuje i u gruboj je suprotnosti s dobrom svjetskom praksom glede mjesta, uloge i organizacije  obalnih straža u sustavu zaštite prava i interesa obalne države na moru.

Na ovom portalu je već dosta napisano o obalnim stražama općenito. Također  su iznijeta promišljanja kakva bi trebala biti Obalna straža Republike Hrvatske. Jesu li se odgovorni i od naroda izabrani ili narodu nametnuti političari zapitali zašto EU na moru vidi obalnu, a na kopnu graničnu stražu? U najmanju ruku trebalo bi im biti jasno kako su poslovi na moru puno kompleksniji, zasnovani na potki Konvencije UN o pravu mora i međunarodnom pravu, a države koje imaju more su blagoslovljene jer imaju vezu s cijelim svijetom.

Na moru državnu granicu i granicu  EU treba čuvati i nadzirati obalna straža i na taj način štiti nepovredivost obalne države odnosno EU. Ovdje se radi o snazi, svrsishodnome skupu ljudi i tehnike koji mogu biti stavljeni pod raznolike oblike upravne nadležnosti, a ne tek o upravnome tijelu koje premiještamo ili preslagujemo. To je valjda teže shvatiti nego prosječno inteligentnom čovjeku zakone kvantne fizike. U našoj bahatosti i primitivizmu najvažnije je pokazati vlastitu osobnu moć i naći odgovor na pitanje: gdje sam ja u svemu tome – jer ja sam tu kako bih vladao, a ne služio. Ipak, ovdje nemam namjeru ponovo dokazivati što je to obalna straža i zašto je uopće imaju najrazvijenije pomorske države svijeta.

Nastojat ću argumentirati tvrdnje s početka teksta:

(1)  (Ne)Suglasnost s Ustavom

• Ustav Republike Hrvatske za oružanu silu RH poznaje naziv Oružane snage i niti u kojem svom dijelu za nju ne rabi naziv Hrvatska vojska. Ne rabi ga ni u povijesnom ili nekom tradicionalnom smislu. Iako svaki zakon, pa tako i Zakon o obalnoj straži RH, mora biti u suglasnosti s ustavom  u smislenom i normativnom smislu, to se u ovom konačnom prijedlogu Zakona o Obalnoj straži RH ne poštuje.
• Konačni prijedlog Zakona Obalnoj straži daje zadaću djelovanja u otvorenom moru i iznad epikontinentalnog pojasa, iako je jasno kako Ustav ne dopušta Oružanim snagama (pa ni obalnoj straži ako je njihov dio) napuštanje teritorija RH bez posebnog dopuštenja Sabora. U ovom djelu zatajili su i tvorci Ustava. Vjerojatno su se vodili načelom neke susjedne države bez mora. Ovakva odredba bi u tom slučaju imala smisla jer bi napuštanje vlastitog suverenog prostora značilo povredu tuđeg suvereniteta i integriteta.
• Predlagatelj je propustio ispraviti nedorečenost Zakona na snazi i eksplicitno kazati tko zapovijeda Obalnom stražom RH, jer kao što piše u Ustavu – zapovijedanje je uređeno Ustavom i zakonom, a ne kao sad – Pravilnikom o unutarnjem redu Obalne straže.

(2)  (Ne)Suglasnost s Konvencijom UN o pravu mora

• Na otvorenom moru subjekti su brodovi, a ne ovlaštene osobe. Brod u prekršaju zaustavlja ovlašteni brod. U prvom redu to je ratni brod, a po načelu mutatis mutandis i brod u vladinoj službi (kod nas, javni brod). Po istom načelu nije predviđeno to pravo prenijeti na ovlaštenu osobu. To bi trebalo biti jasno svakom pomorskom časniku i svakom pravniku, ali eto – to se iz prijedloga ovog Zakona ne vidi.
• Slično je i s pravom progona – Konvencija UN o pravu mora, čl. 111. stavak 5 : „Pravo progona mogu vršiti samo ratni brodovi ili vojni zrakoplovi ili drugi brodovi ili zrakoplovi koji nose vanjske znakove prema kojima se jasno raspoznaju da su u vladinoj službi i koji su ovlašteni u tu svrhu“.
• Prijedlogom Zakona, javnom brodu Obalne straže na otvorenom moru daju se ovlasti ratnog broda. Za tim nema potrebe jer je to uređeno Konvencijom UN o pravu mora. To pravo koristi po načela mutadis mutandis, a ne iz svog Zakona. U suprotnom, javni brod se na neprimjeren način „pretvara“ u ratni brod što nije u duhu Konvencije. Postoji zakonski uređena procedura kako se bilo koji brod, pa i javni, prevodi u ratni. S druge strane, obalna država ima pravo svome ratnom brodu dati redarstvene ovlasti. Naime, iako je status ratnog i javnog broda (vladinog broda koji se koristi u nekomercijalne svrhe) u mnogočemu izjednačen, on ipak nije identičan. Kako navodi Đuro Degan: „U moru u kojem obalna država ima suverenost, suverena prava ili jurisdikciju (unutarnje vode, arhipelaške vode, teritorijalno more, vanjski pojas, gospodarski pojas i epikontinentalni pojas), ona može ratnom brodu svoje zastave stavljati u zadatak redarstvena ovlaštenja  u provođenju svojih zakona i propisa koje je nadležna vršiti prema režimu za svaki od tih dijelova. Ta ovlaštenja stavljaju se i vojnim zrakoplovima te drugim brodovima u vladinoj službi, koji nemaju položaj ratnog broda (v. infra, §80)“. (V. Đ. Degan, Međunarodno pravo mora u miru i u oružanim sukobima, 165. stranica, dio „Ratni brod“).
• U svjetskoj praksi nije poznato da je operativno u vrijeme mira obalna straža podređena ratnoj mornarici ili da je javni brod u oružanim snagama. U oružanim snagama su ratni brodovi (u hrvatskom jeziku „ratnom brodu“ nije sinonim – „vojni brod“). Kada bi obalna straža bila u svemu dio mornarice u ratu i miru, onda za njom nema nikakve potrebe. Bilo bi nerazumno usložnjavati sustav. To je također riješeno u dobroj svjetskoj praksi.

(3)  Dobra svjetska praksa

Ovo što predlagač Zakona pokušava prodati kao naš model ne postoji nigdje u svijetu. Naš bi model trebala biti obalna straža s javnim brodovima koji imaju ovlasti ratnog broda i viju zastavu ratnog broda u Hrvatskoj vojsci (?). Svakako ga treba patentirati i uz naplatu ponuditi svijetu, inače će ga gotovo svi prigrabiti, a mi ostati bez naknade za intelektualno vlasništvo. Istina, bit će izazov uvjeriti svijet da na svoje jezike ne prevedu „Hrvatsku vojsku“ kao „Hrvatske kopnene snage“.

U svijetu su poznata tri glavna modela zaštite prava i interesa obalne države na moru za vrijeme mira. Odnosi između mornarica i obalnih straža sustavno su obrađeni na primjeru 100 obalnih država u studiji pod naslovom „The Navy-Coast Guard Relationship“, autora Davida Morsea (objavljeno u „Canadian Naval Review“, Dalhousie University, Centre for Foreign Policy Studies). 

• • Prvi (najrasprostranjeniji) model – Prava i interese štite mornarica i obalna straža

Ovaj model je najčešći i od 100 obalnih država je u 63. Naravno, oružane snage su uvijek vojnog (od „military“ kao „armed forces“ – „oružane snage“,  a ne od „vojske“ kao „trupe“ ili „kopnene snage“; „kopnene vojske“) karaktera, a obalne straže su civilnog u dva, paravojnog u 52 i vojnog karaktera u devet slučajeva. Ovaj model također je najzastupljeniji u NATO, Europi, EU i na Mediteranu

• • Drugi model – Prava i interese štiti ratna mornarica

Od ovih 100 obalnih država ratnim mornaricama je njih 28 dalo zadaću zaštite prava i interesa na moru, a samim tim – ratnim brodovima redarstvene ovlasti.

• • Treći model – Prava i interese štiti obalna straža

Obalne straže štite interese na moru u ukupno devet  država. Od toga ih je šest paravojnih i tri vojne.

Mornarice i obalne straže u zaštiti državnih interesa na moru u miru

Republika Hrvatska svrstana je u spomenutoj kanadskoj studiji „The Navy-Coast Guard Relationship“ među zemlje koje nemaju obalnu stražu, što je „de facto“ istina, iako „de jure“ imamo Zakon o obalnoj straži. To je rezultat naših nedosljednosti, različitih kuhinja, začinjenih nejasnim interesima, ali pouzdano ne željom za izgradnjom logičnog, međunarodno kompatibilnog i za društvo korisnog sustava nadzora i zaštite prava te interesa RH na moru. Ovakva percepcija obalne straže nas onemogućava u povlačenju sredstava iz EU za izgradnju primjerene flote, iako je naša pomorska granica skoro u cijelosti (osim manjeg dijela sa Slovenijom) i granica Europske unije. Valjda nama bogatašima taj novac nije potreban pa bolje da ga uzmu Rumunjska, Bugarska, Poljska, Malta, Grčka i posebno siromašna Italija, ili još siromašnija Švedska.

Sumarni prikaz zaštite državnih interesa na moru – države EU, Mediterana, Europe i NATO saveza

Na svijetu nema obalne straže koja ne provodi jurisdikciju svoje države od obale pa do crte punog suvereniteta (vanjske granice teritorijalnog mora), to rade i u isključivom gospodarskom pojasu, a neke u skladu s Konvencijom te međunarodnim pravom djeluju i na otvorenom moru, kao i iznad Zone. Čak i one koje ne djeluju u otvorenom moru i iznad Zone, to pravo sebi ne uskraćuju. No, konačni prijedlog Zakona većim dijelom ograničava rad obalne straže na ZERP-u, prema Konvenciji nedefiniranom morskom prostoru. Postavlja se pitanje je li to neka inačica gospodarskog pojasa i bi li mi na međunarodnom sudu mogli obraniti pravo jurisdikcije nad tamošnjim znanstvenim istraživanjima i nad zaštitom te očuvanjem tog morskog okoliša. Trećeg, ili prema Konvenciji prvog jurisdikcijskog prava (glede podizanja i uporabe umjetnih otoka, uređaja i naprava) smo se odrekli. Također naš ZERP ne uključuje suverena prava. Sva sreća imamo neka prava zahvaljujući epikontinentalnom pojasu.

Suverenost, suverena i jurisdikcijska prava RH na Jadranskom moru

U teritorijalnom moru i unutarnjim morskim vodama Obalna straža pomaže drugim tijelima. Umjesto da bude stožerna organizacija, ona je – i sve više postaje – nepoželjni priljepak. Kako bi ipak nešto pisalo, u Zakonu se bez ikakve potrebe javnom brodu daju zadaće ratnog broda (ne sve), koje on već ima prema Konvenciji i već nekoliko puta spomenutom načelu mutatis mutandis. Spominje se i zrakoplov obalne straže, a da ne znamo što je to (definicija je u prijedlogu izbačena). Uglavnom, opet tražimo neke svoje „specifičnosti“ jer tako je najlakše opravdati nepoznavanje dobre svjetske prakse. Naime, u svijetu su iskristalizirane  zadaće obalnih straža u miru i ratu:

• • • • • • • U miru:
              • Traganje i spašavanje:
              • Provođenje (nametanje) zakona;
              • Sigurnost brodova;
              • Održavanje oznaka za plovidbu (plovnih putova):
              • Nadzor granice.
            • U ratu (pored mirnodopskih) još su:
              • Obrana i sigurnost luka, pristaništa i sidrišta;
              • Provođenje i poduzimanje protuobavještajnih mjera;
              • Obalne patrole (ophodnje) s ciljem njene zaštite i obrane.

Obalna straža SAD je najrespektabilnija, i mnogima – ako ne i svima – predstavlja nedostižni uzor, iako je peta (a nakon uvođenja svemirskih snaga kao grane bit će vjerojatno šesta) grana Oružanih snaga SAD, nije u vrijeme mira pod „čizmom“ oružanih snaga već je izdvojena u Ministarstvo domovinske sigurnosti (nakon Ministarstva transporta ili još prije Ministarstva financija/trezora). SAD mornaricu i obalnu stražu drži dvjema sestrinskim pomorskim službama. Zašto je to tako lako je zaključiti svakome tko pogleda i bar donekle razumije poslove i zadaće Obalne straže Sjedinjenih Američkih Država.

Spektar poslova i zadaća Obalne straže SAD

Na kraju, nadam se da će ovaj vapaj biti shvaćen bar kod onih kojima je more i pomorska orijentacija Hrvatske, te opći interesi drage nam Domovine na pravom mjestu. Nažalost, nemam nikakvu nadu da će nešto poduzeti nadležni saborski odbori ili Sabor kao zakonodavna vlast. Ovo sam morao napisati kako ne bih bio u svađi sam sa sobom, svjestan kako to u našem društvu nije od koristi, jer je uzaludno raspravljati o „gotovoj“ stvari (Actam rem agere).

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Kako bismo uopće mogli raspravljati o hrvatskim mornaričkim prioritetima, preduvjet je promjena svijesti političke „elite“, objektivno vrednovanje Jadranskog mora, strateško opredjeljenje za pomorsku orijentaciju RH, njeno vrednovanje kao mediteranske države i prije svega shvaćanje gdje je hrvatski teritorij najosjetljiviji, a samim time i najugroženiji. Kada dobro razjasnimo što mi to želimo, HRM više neće biti „siroče“,  dobit će zasluženo mjesto u obrambenom sustavu Republike Hrvatske i tek tad je moguće odrediti viziju njenog razvoja s jasnim prioritetima.

Ono što sigurno pripada mornarici je flota i prateći kapaciteti bez kojih ista nema smisla i ne može postojati, a to su: (1) pomorske baze, (2) logistički kapaciteti unutar mornarice, (3) remontni i brodograđevni kapaciteti u društvu, (4) sustav školovanja i (5) sustav obuke. Obzirom na konfiguraciju naše obale, broj otoka i veliku površinu unutarnjih morskih voda, logično je da se unutar HRM izgrađuje i obalna obrana, bez aluzija ne nekadašnju VPO ili još gore na Šumonjinu 4. armiju. Flota je svakako opredjeljujuća i neizostavna sastavnica svake mornarice, neovisno da li je mornarica klasična i pretežito vezana za more (a kopno joj služi za razvoj pomorskih baza, kapitalnih logističkih kapaciteta, sustava školovanja i obuke), ili pak u velikom dijelu njenu snagu čini obalna obrana. Ovdje će biti govora isključivo o floti, kako napraviti prvi korak i konačno krenuti s mrtve točke.

Flota i HRM

Flota HRM u većem je dijelu nastala od brodova JRM koje smo uspjeli preuzeti u remontu i dvije nedovršene novogradnje u Kraljevici, RTOP-11 i Splitu, DBM-81. Još su dva broda izgrađena po istim projektima, RTOP-12, nikad do kraja opremljen, i DBM-82. Nakon duge gradnje izgrađen je i MLM-51 (mali lovac mina), gdje se nismo proslavili, te nedavno obalni ophodni brod, OOB-31 „Omiš“.

U brodogradilištu specijalnih objekata u Splitu zatečena je jedna mala podmornica klase P-911, ugrađen je dizel motor što joj je trebalo povećati autonomiju. Predana je HRM kao P-01 „Velebit“. Nikad nije nabavljen sonar pa se argumentirano može tvrditi kako nikad nije ni postala podmornica u pravom smislu. Kad je po prvi put trebalo zamijeniti baterije to nije učinjeno, i sad je ona tamo gdje ne bi trebala biti. Brodovi su prema namjenskim sličnostima najprije organizirani u dva namjenska divizijuna, nakon toga u Pomorske snage HRM, zatim u Flotu HRM i na kraju u Flotilu HRM i Obalnu stražu Republike Hrvatske. Toj šarolikosti pridružene su i dvije RTOP iz Finske, spašene ispod preše u „uspješnom poslu“ kao neki usputni aranžman uz oklopne transportere. Tako je mornarima bačena prašina u oči, a hrvatskoj ratnoj brodogradnji klipovi u kotač razvoja. Razum pita je li baš tako moralo biti?

Obzirom na razvoj mornaričke misli, kao i veliki utjecaj novih tehnologija i tehničkih rješenja na gradnju te uporabu površinskih brodova i podmornica, teško je naznačiti neki od postojećih brodova za kojega bi trebalo graditi nasljednika. Tek bi se, možda, mogle izdvojiti RTOP-11 i RTOP-12 – koje bi uz temeljitu modernizaciju mogle smanjiti tehnološki i vremenski jaz, te „olakšati“ čekanje dolaska novog broda. Flotu HRM svakako definiraju:

• Geografski položaj i konfiguracija hrvatske obale s nizom otoka;
• Važnost Jadranskog mora za prosperitet i opstojnost države i naroda;
• Državne financijske i druge društvene sposobnosti;
• Geostrateška i geopolitička pozicije RH kao članice NATO i EU, te manje ili više tajne ili javne pretenzije susjeda na našu obalu i naše more;
• Preslagivanje ove relativno male ali značajne „šahovske ploče JI Europe i Balkana“, ali i područja Crnog mora te južnih obala Mediterana od Bospora do Maroka, pa i Afrike u cjelini.

Flota se ne gradi preko noći. Nužno je osmisliti minimalno 30-godišnji plana razvoja flote i s puno pažnje, entuzijazma, ljubavi i upornosti slagati je poput stoljetnog dalmatinskog suhozida. Oni kojima život podari tu čast i obvezu moraju shvatiti da je njihova zadaća što kvalitetnije „istrčati“ svoju dionicu u skladnoj štafeti. Moramo znati i nikad ne smijemo smetnuti s uma kako je ključ kontrole Jadranskog mora otočki niz – Vis,  Korčula i Mljet. Geografski položaj i razvedenost obale s mnoštvom otoka nameće rješenje u kojem treba maksimalno vrednovati tu prirodnu prednost i kao sastavnicu Hrvatske ratne mornarice izgraditi odgovarajuću obalnu obranu. Kvalitetno uređena obala i otoci za baziranje brodova, te odgovarajuće snage obalne obrane snažan su multiplikator flotne snage. Drugim riječima, uz snažnu obalnu obranu i (značajno) slabija flota može uspješno te kvalitetno obraniti obalu i otoke – uspostaviti vlastitu ili pak neprijatelju osporavati kontrolu mora, držeći ga na dovoljno velikoj udaljenosti. Također, dobro izbalansirana i s jasnom namjerom opremljena flota može biti presudna potpora za jug Hrvatske, a posebice za prostor od Neretve do rta Oštro. Upravo su to najosjetljiviji i u mogućim okolnostima najugroženiji dijelovi hrvatske obali i Republike Hrvatske u cjelini.

Protubrodske rakete

Razvoj tehnike i tehnologija, poglavito na području raketnog oružja, elektroničkog i kibernetičkog ratovanja, te sve masovnija primjena bespilotnih letjelica za izviđanje, vezu, ali i borbene zadaće nameće potrebu sveobuhvatnog promišljanja i donošenja primjerenih i na duže vrijeme održivih rješenja. Svakako treba prihvatiti da se temeljne paradigme taktike pomorskog ratovanja mijenjaju. Površinske flote sve više postaju „mirnodopske snage“, snage za obračun sa značajno inferiornijim protivnikom, te snage drugog udara u ratu između iole ravnopravnih protivnika. Naime, netko im mora omogućiti siguran prilaz obali na doseg njihovih borbenih sustava – neovisno radi li se o nosaču zrakoplova ili bilo kojem drugom brodu. To im mogu omogućiti udari s podmornica, prekomorski udari s kopna i udari iz svemira. Čini se kako je u vječnom nadmetanju mora i kopna, kopno u nikad boljoj poziciji, iako je i dalje samo umočeno u more. Naime, snage s kopna dobile su dugačku ruku s kojom na sigurnom rastojanju mogu držati i najmoćnije površinske flote. Tu ruku predstavljaju raznovrsne rakete od krilatih, krstarećih, balističkih do para-balističkih s velikim sposobnostima manevra i velikim rasponom brzina – od podzvučnih, do nadzvučnih, pa i većih od 10-20 Maha.

Naše more – naši uvjeti

Konstantin VII Porfirogenet

Mi nemamo problem agresivnog prilaza tuđoj obali. Trebamo biti ponosni i slijediti riječi bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta (912-915) koji je napisao: „Ni sagine ni kondure Hrvata ne polaze u rat bilo protiv koga, osim ako netko njih napadne, nego s ovakvim lađama idu hrvatski trgovci u luke, ploveći od mjesta do mjesta po neretljanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije (…) Krštena Hrvatska može dignuti šezdeset tisuća konjanika, stotinu tisuća pješaka osamdeset sagina i stotinu kondura…“ (Grga Novak, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, prvi dio). Iz ovih riječi vidi se kako je u to vrijeme moćni Bizant Jadransko more držao Dalmatinskim zaljevom. Međutim, mogla bi se pojaviti potreba napada s brodova po ciljevima u dubini teritorija agresora braneći vlastitu obalu.

“Arsenal ship”, ideja US Navy od prije dvadesetak godina

Pri definiranju i dizajniranju površinskih ratnih brodova i podmornica treba voditi računa kako je Jadransko more usko, dosta prozirno i u većem dijelu plitko, posebice na sjeveru, s jakim vjetrovima, visokim valovima i u nekim dijelovima značajnim strujama. Sudeći prema onome što se ubrzano dešava na velikoj pozornici, ratna pomorska moć seli se u morske dubine, a podmornice postaju glavne snaga za prvi udar po najvažnijim ciljevima. Istovremeno, one su i važno sredstvo čija je zadaća baš to onemogućiti. Pored podmornica s balističkim raketama s nuklearnim bojnim glavama, u budućnosti je za očekivati velike specijalizirane podmornice s velikim brojem raketa za djelovanje po kopnu konvencionalnim raketama, s mogućnošću nanošenja taktičkih nuklearnih udara. To će kod „velikih igrača“ biti svojevrsna zamjena za nikad realizirani projekt pod nazivom „Arsenal ship“. Treći tip podmornica, nama interesantan, biti će svakako malošumne podmornice, što znači da pri optimalnoj brzini, sveukupni šum takve podmornice treba biti niži od prirodnog šuma mora. Ostali „potpisi“ takvog sustava bit će također minimizirani, jer podmornica je opasna dok nije otkrivena. Naoružane će biti isključivo torpedima – naime, svako lansiranje rakete istovremeno otkriva poziciju podmornice i od toga trenutka ona postaje progonjena „zvijer“.

Brodski PZ/PR sustavi i rakete

Svjedoci smo velikih iskoraka u razvoju torpeda po glavnim odlikama – dosegu, brzini, dubini, preciznosti. Možda je ovo vrijeme rada na novom oružju koje bi uvjetno mogli nazvati „torpedo-raketa“. Takva kombinacija omogućila bi podmornici lansiranje rakete koja bi se kao torpedo dovoljno udaljila i tek onda izišla na površinu daleko od stvarne pozicije podmornice. S velikom vjerojatnosti treba očekivati dodatne napore u razvoju potrebnih tehnologija i ubrzanom dizajniranju „pravih“ nasljednika podmornica „Sea Wulf“ i Akula (Project 971 Щука-Б) kod najmoćnijih podmorničkih sila, ali i razvoj podmornica na nenuklearni pogon od malih obalnih do velikih oceanskih (s novim baterijama i energetskim sustavima čiji je rad neovisan o zraku). Neke, nazovimo ih uvjetno „srednje mornarice“, iskazuju ambicije gradnje podmornica na nuklearni pogon s konvencionalnim naoružanjem.

Hrvatska pomorska flota mora odgovoriti na sljedeće zadaće – što se mora uvažiti i pri dizajniranju brodova te podmornica:

• Obrana obale i otoka od napada s mora;
• Obrana obale od napada s kopna;
• Kontrola našeg dijela Jadranskog mora i/ili osporavanje prevlasti protivnika.

MEKO A-100, korvete i MEKO A-200, fregate

Navedene zadaće provodit će se u neposrednoj i stalnoj suradnji sa snagama obalne obrane, uz potporu ratnog zrakoplovstva i su-djelovanje kopnene vojske. Kakva bi to flota bila? Činjenica je kako trenutno malo od tu potrebnih segmenata imamo. Možda je to i olakšavajuća okolnost, ili pak veći izazov. Svakako bilo bi lakše nešto dopunjavati, nego od samog početka osmisliti. Za izvršenje zadaća HRM potrebni su brodovi, podmornice i mornarički helikopteri (koji mogu biti ukrcani na brod ili bazirati na otocima i u priobalju). Također je neophodno da i HRZ prepozna svoju ulogu u potpori HRM. U ovom članku, ambicija je potaknuti odgovorne na hitno promišljanje, osmišljavanje i izgradnju flote za borbene namjene – a to su podmornice i brodovi za površinska, protupodmornička, PZ/PR, protu-minska i minska djelovanja. Najpotrebniji površinski ratni brod je višenamjenski brod (VNB) klase korveta, korveta/fregata – deplasmana od oko 1.500 do 4.000 tona, duljine od oko 90 do oko 125 metara. Kada se kaže višenamjenski brod, podrazumijeva se plovilo koje ima sposobnosti za vođenje površinskih (more, kopno), protupodmorničkih i protuzrakoplovnih/proturaketnih borbenih djelovanja. Na jednom brodu bile bi objedinjene sposobnosti vođenja tri važna i nužna sadržaja ratovanja na moru u svim uvjetima. Oko tog stožernog broda slagali bi se ostali brodovi te podmornice, i ostvarivala bi se vizija stvaranja flote prema stvarnim potrebama Republike Hrvatske. Za tu veliku i nadasve važnu zadaću potrebno je objediniti sve stručne i znanstvene potencijale i poduzeti sve mjere opreza kako bi se izbjegla pogreška, bilo koje vrste.

Strani uzori i domaća pamet

GOWIND 2500

Razvijena brodogradnja ovakvih brodova, koji bi zadovoljili hrvatske potrebe, postoji u zemljama EU, i to u Njemačkoj, Nizozemskoj i Francuskoj, te u Italiji, a u zadnje vrijeme i u Španjolskoj. Zreli projekti, gdje je rizik promašaja nizak, u prvom redu su njemački projekt „MEKO A-100/200“ i nizozemski „SIGMA“. Na dobrom je putu Francuska s brodom u kategoriji K/F „GOWIND-2500“. Španjolska i Italija imaju narudžbe sličnih brodova iz Saudijske Arabije i Bahreina. No, jedino Njemačka svoj projekt ima i u vlastitoj floti, što mu daje dodatnu težinu. Sve su to kvalitetni projekti, koji bi uz pametno ulaganje i dobro osmišljene partnerske odnose mogli hrvatskoj brodogradnji priskrbiti suvremene tehnologije, poništiti zaostatak od nekoliko desetljeća, vratiti zamah i prepoznatljivost, te uključiti je u širu europsku mornaričku obrambenu industriju.

SIGMA korvete i fregate

Ako tek površno analiziramo projekte MEKO A-100/200, SIGMA i GOWIND-2500, možemo uočiti sličnosti koje su postale standardne za brodove tih veličina i namjena. Pogon kod A-100, SIGMA korveta/fregata te kod Gowind-2500 je dizelski CODAD. Jedino je kod A-200 pogon u kombinaciji dizel motora i PT i to dosta specifične izvedbe, CODAG WARP. Svi imaju protubrodske i PZ/PR raketne sustave, te suvremene motriteljsko-upravljačke sustave. Također, svi osim MEKO A-100 za njemačku mornaricu imaju i torpedne aparate za PPd torpeda – što je predviđeno i za izraelsku korvetu SAAR-6 iz projekta MEKO A-100. Top glavnog kalibra je načelno 76 mm, s tim da je MEKO A-200 isporučen i s topom kalibra 127 mm, dok se Gowind-2500 za Maleziju isporučuje s topom 57 mm. O orijentacionim cijenama brodova pisano je na ovom portalu ranije – iako su tu cijene više kategorijalni produkt, i svakako sadrže ekonomski, politički, geopolitički i geostrateški element.

Brodski topovi

Višenamjenska korveta zasnovana na VPBR-33

Jeftinije, skromnije, s manje očekivanja i više samostalnosti bilo bi oslanjanje na hrvatsko intelektualno i brodograđevno vlasništvo – gdje bi se moglo, u prvoj fazi, na bazi VPBR-33, dizajnirati VNB klase korveta. Projekt na bazi VPBR-33 mogao bi se, uz osigurano financiranje, realizirati u kraćem vremenskom razdoblju. U tom slučaju, vrijeme gradnje zavisilo bi u prvom redu o nabavi opreme s dugim rokovima isporuke kao što su propulzija, naoružanje, borbeni upravljački i drugi senzorski uređaji. Na brzinu gradnje utjecala bi i produktivnost odabranog brodogradilišta, a svi brodovi bili bi građeni u zemlji što bi dio troškova ipak vratilo u državni financijski sustav. Na žalost, industrija nam je takva da malo toga možemo napraviti sami. U nekim branšama postoje potencijali. VPBR-33 imao je CODAG propulziju. Svaki pogonski stroj pogonio je vlastiti propeler. Takva konfiguracija danas se praktički više ne koristi. Bilo je tu i problema s „poslušnošću“ broda pri plovidbi krmom, što je u nekim situacijama usložnjavalo manevar pristajanja i isplovljenja. Jedan od uzroka za to su bile i smetnje koje je stvarao veliki propeler PT. Izvedba s dva propelera, što je inače postao standard, vjerojatno bi taj problem riješila.

CODAG + WARP pogon

Za brod deplasmana oko 1.500 tona nije potrebna CODAG propulzija. U bivšem SSSR, VPBR-31 (fregata „KONI“ – Средний сторожевой корабль) kao i niz sličnih brodova imao je taj pogon jer nisu imali kvalitetne dizel motore potrebne snage. Istovremeno su imali jako dobre turbine građene u Ukrajini. Kao što je poznato, Rusija i sad ima velike probleme u izgradnji svoje flote jer nemaju kvalitetne brodske motore, a plinske turbine zasad nemaju uopće. Ulažu velike napore, rješenje je na vidiku, ali još nije „na dohvat ruke“. VPBR-33 ima mnoge „gene“ upravo toga broda, što nije loše.

CODAD, CODAG i CODLAG pogoni

Potrebnu brzinu uz povećan akcioni radijus, ali i veću ekonomičnost, moguće je postići s CODAD propulzijskom konfiguracijom. U velikom broju su na raspolaganju protubrodski, PZ/PR raketni sustavi renomiranih proizvođača. Svakako bi pri nabavi PZ/PR sustava trebalo biti ambiciozan i nabaviti sustav koji bi mogao učinkovito štititi brod na kojem je instaliran ali i pružiti zaštitu ostalim brodovima u sastavu, i po potrebi kakvom važnom objektu na obali i otocima. Veliki je izbor senzora, a o izboru u najvećem broju slučajeva odlučuju financijske mogućnosti. Istina, nešto posebno moglo bi nam i pored novca biti nedostupno. Topova malog kalibra od recimo 20 (25) pa 40 mm ima dosta kod različitih proizvođača, i cijene u prvom redu ovise o upravljačkim sustavima. Kao top glavnog kalibra nameće se 76 mm, no ni top 127 mm ne treba isključiti, poglavito ako se ima u vidu najosjetljiviji dio na jugu Hrvatske. Kao što je vidljivo iz tablice, on ima manju masu od topa AK-726 mm koji je bio ugrađen na VPBR-33, a VPBR-31 imao ih je dva. Držim kako top kalibra 57 mm ne bi trebao biti izbor za takav brod. Težina topa je često odlučujuća pri izboru, a tu su i ostale protežnosti – volumen i duljina cijevi, te snaga trzaja – reakcija na potisnu silu projektila može biti i odlučujuća.

Mogući topovi i kalibri za korvetu na bazi VPBR-33

Istovremeno s nabavom ovakvog broda bez odlaganja treba pristupiti projektiranju podmornice, izboru načina protuminskih djelovanja, te zamjeni sadašnjih raketnih topovnjača relativno jeftinim brodovima naoružanim raketama za površinsko borbeno djelovanje. Prva faza navedenog opremanja u mjeri – tri korvete, tri obalne podmornice, te niz malih raketnih brodova po mjeri otpisa sadašnjih topovnjača u narednom razdoblju od 20 godina. U tom razdoblju potrebno je izgraditi i protuminske sposobnosti. Problem mornaričkih zrakoplovstva, u prvom redu helikoptera i bespilotnih letjelica, potrebno je rješavati u neposrednoj suradnji s Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom. Također treba stalno raditi na poboljšanju brodograđevno-remontnih i mornaričkih logističkih kapaciteta.

Ovo nije 5 do 12…

Protuzrakoplovna i proturaketna obrana broda

Organizacijski je nužno riješiti odnose HRM i Obalne straže Republike Hrvatske, jer sadašnja je situacija nakaradna. Mornarica ne smije sputavati Obalnu stražu, a Obalna straža ne smije se koristiti kao alibi za postupno uništenje sposobnosti borbene flote. Jednostavno – ili imamo, ili nemamo obalnu stražu. Ako je imamo, ona u vrijeme mira mora biti samostalna. Ako je nemamo – HRM, odnosno ratni brodovi, pored prava svojstvenih ratnom brodu, moraju dobiti i policijske ovlasti te obavljati i poslove obalne straže u svim morskim prostorima – težišno u ZERP-u i na otvorenom moru. Držim kako bi bila velika pogreška graditi, a još veća nabaviti, stari klasični izvanobalni ophodni brod (IOOB) za zadaće obalne straže, jer za to nakon što je OOB narastao na preko 43 metra nema potrebe. Za zadaće obalne straže potrebno je graditi višenamjenski brod zasnovan sa sasvim drugom shemom. Audit, svojedobno izrađen za potrebe HRM od francuske strane, preferira upravo takve brodove. U ovome trenutku najsličniji im je brod „Faust Vrančić“, za kojeg je utvrđeno da ima malu duljinu i zbog toga nedovoljno dobro ponašanje pri većim valovima po krmi. S druge strane, ako ostaje Obalna straža – treba postupiti sukladno Zakonu o financiranju Obalne straže, a ne uzimati od ionako bezobrazno malog dijela predviđenog za HRM.

Najfunkcionalniji brodovi obalnih straža

Sve ovo vrijedi ako Republika Hrvatska želi imati mornaricu koja će štititi i braniti državne interese u teritorijalnom moru i gospodarskom pojasu, te braniti obalu i otoke od ugroze s mora i kopna. Pod obranom mora neizostavno se misli i na podmorje, i zračni prostor iznad mora, suglasno međunarodnom pravu u miru i ratu. Vjerujmo da u nama ima još ponosa i poštovanja prema ispravi (darovnici) Kralja Petra Krešimira IV u kojoj Jadransko more naziva „naše more“ (MARE NOSTRUM). Što se tiče vremena, ovo nije  pet do 12,  jer 12 je ovdje odavno prošlo.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Hrvatska Obalna straža postala je tema većine britanskih medija, kao i onih specijaliziranih za temu pomorstva i plovidbe svjetskim morima. Sve zahvaljujući ranojutrošnjem uspješnom spašavanju 46-godišnje Engleskinje E. L. koja je u subotu, 18. kolovoza, malo prije ponoći (pretpostavlja se oko 23:45 sati) pala u more s kruzera „Norwegian Star“.

Položaj kruzera u trenutku pada putnice u more (Izvor: Marine Traffic)

Prema priopćenju Nacionalne središnjice ta usklađivanje traganja i spašavanja na moru (MRCC Rijeka), „dramatična pomorska, kopnena i zračna potraga za nestalom K. L. (rođena 1972. godine), državljankom Velike Britanije, pokrenuta je noćas, 19. kolovoza u 02.17h, slijedom dojave o čovjeku u moru od zapovjednika putničkoga broda ‘Norwegian Star’, zastave Zajednice država Bahami, a sa kojega su registrirali pad putnice u more tijekom plovidbe iz Pule prema Veneciji, na poziciji 25 nautičkih milja jugozapadno od Maloga Lošinja, odnosno, 45 nautičkih milja jugoistočno od Pule. Odmah po zaprimanju dojave službenici MRCC Rijeka pokrenuli su koordiniranu potražno – spasilačku akciju sa službenicima Lučke kapetanije Rijeka, a u potragu je angažirana i Obalna straža sa dva ophodna plovila i potražnim zrakoplovom, koji se u zračnu potragu uključio jutros odmah po razdanjivanju“.

U potragu su se uključila i dva civilna putnička broda – „Zadar“ i „Celebrity Constellation“, dok je kruzer „Norwegian Star“ aktivno sudjelovao tijekom cijelog trajanja akcije. „U daljnjoj komunikaciji sa zapovjednikom putničkog broda utvrđeno je kako su članovi posade naknadnim pregledavanjem video-snimki nadzornih kamera ustanovili točno vrijeme pada putnice  u more, sinoć, 18. kolovoza u 23.45h te je s obzirom na taj podatak, jutros u 05.20h korigiran i perimetar potražno-spasilačke akcije“, kaže se dalje u priopćenju MRCC, te nastavlja: „Kako su kolege iz Talijanskog MRCC Roma povratno javili da nemaju raspoloživi zrakoplov, u MRCC Rijeka je proslijeđeno sukladno prethodno usvojenome Planu akcije te je nastavljeno sa pripremom angažmana potražnog zrakoplova Obalne straže RH tipa ‘Pilatus’, koji je u zračnu potragu poletio jutros u 06.42h“.

Noćašnja putanja broda “Norwegian Star” – od skretanja i povratka prema mjestu pada putnice, preko potrage, do konačnog pronalaska (Izvor: Marine Traffic)

OB “Cavtat” uspješan u potrazi za nestalom putnicom kruzera /Photo: Obalna straža/Lučka kapetanija Rijeka)

U priopćenju Ministarstva obrane stoji da su snage Obalne straže RH – ophodni brod OB-03 „Cavtat“ i zrakoplov PC-9 – u potragu za nestalom osobom krenuli u svitanje, oko 6:30 sati, na zahtjev Nacionalne središnjice za usklađivanje traganja i spašavanja na moru Rijeka (Maritime Rescue Coordination Centre – MRCC). U potragu je bilo uključeno i plovilo Lučke kapetanije Rijeka, kao i još 3 civilna broda. Na temelju dobivenih podataka o stanju vjetra i mora u trenutku nesreće, kao i preciznog izračuna o mogućoj poziciji nestale osobe u trenutku dolaska broda Obalne straže u područje traganja, oko 9:40 sati u Malološinjskom akvatoriju uočena je osoba u moru, te je brzom akcijom plivača spasioca, u 9:45 sati žena spašena i ukrcana na brod Obalne straže RH. Kako se kasnije ispostavilo, ophodni brod OB-03 „Cavtat“ pronašao ju je na oko 1.300 metara od mjesta pada u more. Gotovo 10-satno preživljavanje u moru ne bi bilo moguće da su vremenske prilike bile imalo drugačije – osim što je more zaista toplo, tijekom noći nije bilo ni posebnih vremenskih neprilika ili olujnoga mora.

Dio posade OB “Cavtat” sa spašenom putnicom (Photo: Obalna straža)

Zapovjednik broda, poručnik fregate Lovro Orešković o samoj akciji je rekao: „Spasili smo jedan ljudski život. Taj osjećaj ne može se mjeriti ni sa čime. U svim segmentima ove zaista dramatične situacije pokazali smo da smo dobro obučeni i  uvježbani. Ponosan sam na cijelu posadu broda, a posebno na kolegu, poručnika korvete Marina Delića, plivača spasioca, koji je gospođu, vidno onemoćalu dugotrajnim boravkom u moru, iznio iz mora na palubu broda“.

„Sjedila sam na stražnjem dijelu palube kada sam pala u more. Ovi divni momci su me spasili. Jako sam sretna što sam živa“, izjavila je spašena žena nakon što se OB-03 „Cavtat“ vratio u Pulu, gdje je ona potom odvedena u bolnicu u kojoj je zaključeno da je iscrpljena, ali ipak u stabilnom stanju.

Kruzer „Norwegian Star“ bio je proteklih tjedan dana na proputovanju po grčkim otocima, i prije povratka u Veneciju zastao je u Dubrovniku. Glasnogovornik kompanije „Norwegian Cruise Line“ potvrdio je pad jedne njihove gošće s broda „Norwegian Star“ tijekom plovidbe prema Veneciji. „Jako smo sretni da je osoba, koja je državljanin UK, sada sigurna i da će se uskoro pridružiti svojim prijateljima i obitelji. Mi aktivno radimo na pružanju pomoći putnicima čiji su putni planovi ometeni kašnjenjem proizašlim iz operacije traganja i spašavanja“, stoji u priopćenju poduzeća „Norwegian Cruise Line“. Nakon uspješne potrage i spašavanja gošće, kruzer „Norwegian Star“ nastavio je plovidbu prema Veneciji, kamo je stigao s gotovo 7 sati zakašnjenja – umjesto u nedjelju oko 8:00 sati ujutro, brod je stigao tek oko 15:00 sati poslijepodne. Za kompaniju „Norwegian Cruise Line“ ovo je drugi slučaj pada s broda u zadnja 2 mjeseca – prije samo 6 tjedana, član posade NCL-ovog broda „Norwegian Getaway“ skočio je u more sjeverno od Kube. Obalna straža SAD-a spasila ga je tek oko 22 sata kasnije.

Okolnosti noćašnjeg incidenta još se utvrđuju, a o svemu je obaviješteno Veleposlanstvo UK u Hrvatskoj, kao i britanski Foreign Office, koji je o ovom slučaju također izdao kratko priopćenje.

Republika Hrvatska donijela je Zakon o Obalnoj straži Republike Hrvatske 2007. godine s ciljem da ista nadzire i štiti prava i interese Republike Hrvatske na moru. Na moru, bez izuzetaka! Da je to upravo tako, jasno i nedvosmisleno je napisano u 1. stavku 1. članka Zakona: „Ovim se Zakonom osniva Obalna straža Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Obalna straža) radi učinkovitog nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru u skladu s međunarodnim pravom i propisima Republike Hrvatske, utvrđuje se njezina organizacija i djelokrug rada te ovlasti, poslovi i zadaci Obalne straže“.

Ova odrednica je temelj cijelog Zakona, a sve ostalo trebalo je poslužiti za daljnja pojašnjenja istog, te reguliranje odnosa u cjelovitom sustavu nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru. Zbog toga je u daljnjoj razradi trebalo prije svega urediti i nedvosmisleno objasniti:

• Koja su to prava i interesi RH na moru;
• Kako će ih Obalna straža učinkovito nadzirati i štititi ;
• Koji su to propisi RH, pored ovog Zakona, koji se primjenjuju;
• Precizno i u skladu s interesima RH i dobrom međunarodnom praksom utvrditi organizaciju i mjesto Obalne straže u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti u miru, neposrednoj ratnoj opasnosti i ratu;
• Utvrditi i precizirati djelokrug rada, ovlasti, poslove i zadaće Obalne straže;
• Status djelatnika;
• Ostalo (operativni raspored, financiranje, zastavu i druga obilježja, itd.)

Kako se razvodnilo sadržaj?

Poradi neukosti i zaljubljenosti u vlastiti lik i djelo, a u nekim slučajevima i zlonamjernosti odgovornih osoba, navedena odrednica iz članka 1. stavka 1. koja je na vrh piramide nadzora i zaštite prava i interesa RH na moru postavila upravo Obalnu stražu je „razvodnjena“, a Obalna straža učinjena neefikasnom i u sadašnjem obliku nepotrebnom. Zbog nerazumijevanja Zakona, nepoznavanja nominiranih poslova i zadaća, loše razrade Zakona, preko velikog boja apsolutno nepotrebnih, dogovornih pravilnika i izbjegavanja odgovornosti, druge institucije su se nametnule iako nemaju potrebne sposobnosti, i Obalnu stražu učinile besadržajnom. Upravo kao što je rekao jedan dužnosnik iz Ministarstva mora kada smo se izborili za Obalnu stražu, administrativno u Ministarstva obrane: „Dobili ste Obalnu stražu po imenu, ali nećete dobiti sadržaje“.

Za to je poslužio treći stavak članka 1. „U teritorijalnom moru i unutarnjim morskim vodama Republike Hrvatske Obalna straža pruža potporu drugim nadležnim tijelima državne uprave u provođenju zakona i drugih propisa iz njihove nadležnosti u skladu s odredbama ovoga Zakona“. Neki su to „shvatili“ tako da Obalna straža nema samostalno što raditi u teritorijalnom moru i unutarnjim morskim vodama, i u tim je prostorima sveli s glavnog aktera na „vodonošu“. Stavak treći ni u čemu ne derogira stavak prvi, već pojašnjava neovisno o stavku prvom da će Obalna straža u skladu s ovim zakonom (Zakonom o Obalnoj straži) pružiti potporu drugim tijelima državne uprave kada u teritorijalnom moru i unutarnjim morskom vodama provode zakone i druge propise iz njihove nadležnosti. Naravno, pružila bi potporu i u ZERP-u kada bi ta tijela mogla izići izvan suverenog prostora Republike Hrvatske.

Zašto plovila Obalne straže RH viju zastavu Ratnog broda RH?

Članak 4, stavak 2. Zakona, glasi: „Obalna straža ima zastavu i službeni znak koji se ističu na svim plovilima, zrakoplovima, vozilima i drugim objektima Obalne straže“. Kao što se vidi, Zakon je nedvosmislen i izrijekom definira postojanje zastave Obalne straže i obvezu vijanje te iste zastave na brodovima u sastavu Obalne straže (javni brodovi Republike Hrvatske). Ipak, do današnjeg dana (a prošlo je 10 godina od donošenja Zakona) to nije provedeno. Brodovi Obalne straže i dalje viju zastavu ratnog broda. Na taj su način kao subjekti na moru dovedeni u nedefiniranu poziciju ni javnog ni ratnog broda.

Izuzetno je važna i odredba Zakona definirana u njegovom 47. članku: „U roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona nadležna državna tijela uskladit će propise koji se odnose na provedbu nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru s odredbama ovoga Zakona“, ali to nije učinjeno. Neprovođenje vlastitih zakona najviše govori upravo o onima koji ih ne provode. To je pogodno za stvaranje klime nerada, nekompetentnosti te svakako neodgovornosti i pojedinaca i sustava. Kad se nešto dogodi, dobro ili loše, ne zna se tko je zaslužan ili tko je kriv.

Djelokrug rada Obalne straže

O neodrživosti vremenom prihvaćenog stava kako Obalna straža nema što raditi u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru, osim biti vodonoša, najbolje govori svjetska praksa. Naime, i sam naziv obalna straža sve govori kroz te dvije riječi – obalna i straža. Sve obalne straže su djelovale i djeluju od obalnog ruba prema otvorenom moru, te na plovnim rijekama koje se ulijevaju u dotično more, a većina ih djeluje i izvan 12 milja, osim takozvanih policijskih obalnih straža. S druge strane, neki misle kako Obalna straža RH nema što tražiti izvan 12 milja. To su oni (a među njima ima i mornaričkim časnika s jako visokim činovima) što ostadoše u prošlosti, u vremenu prije uvođenja u međunarodno pravo ekskluzivne ekonomske zone (isključivog gospodarskog pojasa) i Konvencije UN o pravu mora iz 1982. godine.

Drugi izravni argument koji daje pravo i obvezu Obalnoj straži da djeluje u svim morskim prostorima, pored već spominjanog 1. stavka 1. članka Zakona je i 1. stavak 23. članka: „Ovlaštene osobe Obalne straže imaju ovlasti za poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji u zaštiti suverenosti, suverenih prava i jurisdikcije Republike Hrvatske iz ovoga Zakona u skladu s pravima koje Republika Hrvatska ima u pojedinim dijelovima mora“. Nadam se da je većini građana RH, a posebice odgovornim dužnosnicima, admiralima i generalima, jasno kako je suverenost Republike Hrvatske, jednako kao i kod svih pomorskih država svijeta na kopnu, na i u teritorijalnom moru i unutarnjim morskim vodama, pripadajućem morskom dnu i morskom podzemlju, te zračnom prostoru iznad kopna i tog dijela mora. Bio bi red da „mudraci“ koji misle drugačije to i argumentiraju. Nije dobro kada svoje neznanje ugrade u govore najvišim državnim dužnosnicima, a savjetnici nisu u stanju te iste dužnosnike zaštititi od blamaže, pa javno izreknu neistinu kako je Hrvatska po površini veća na moru nego na kopnu. Valjda misleći da je i ZERP suvereni prostor Republike Hrvatske, a ne tek prostor s nekim suverenim i jurisdikcijskim pravima.

Područja nadležnosti

Neprikosnovena nadležnost, pravo i obveza djelovanja Obalne straže Republike Hrvatske vidljiva je i iz nabrojenih područja djelovanja u Zakonu, kako slijedi:

III. Zaštita suverenosti, suverenih prava i jurisdikcije Republike Hrvatske;
IV. Suzbijanje i sprječavanje terorizma, organiziranog međunarodnog kriminala i širenja oružja za masovno uništenje;
V. Suzbijanje piratstva i drugih oblika korištenja otvorenog mora u ne miroljubive svrhe;
VI. Sigurnost plovidbe;
VII. Traganje i spašavanje;
VIII. Zaštita morskog okoliša, prirode i kulturne baštine;
IX. Nadzor morskog ribarstva.

Slovenski prolaz kroz teritorijalno more RH?

U glavi III. Zakon jasno se govori o zaštiti SUVERENOSTI, a prostor suverenosti je jako dobro definiran i jasno je na koje se morske prostore odnosi.

Držim potrebnim istaknuti i glavu V. jer mnogima nisu shvatljive promjene koje nastaju glede otvorenog mora kada obalna država proglasi isključivi gospodarski pojas. Treba se zapitati gdje je sad otvoreno more u Jadranskom, pa i na Sredozemnom moru, kako bi se shvatili nerazumni zahtjevi nekih susjeda za pomorskim koridorima do otvorenog mora. Otvoreno more su svi dijelovi mora koji nisu uključeni u isključivi gospodarski pojas, teritorijalno more ili unutarnje vode neke države, ili u arhipelaške vode neke arhipelaške države. Puno bi jasnije bilo zahtijevati koridor kroz naše teritorijalno more. Ipak, to je teže izreći jer bi to bila teritorijalna pretenzija uz narušavanje suvereniteta i integriteta druge države. Upravo je to u nezakonitoj presudi učinio Arbitražni sud u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu – kršeći hrvatski suverenitet „slovenskim kontaktom“ preko hrvatskog teritorijalnog mora s hrvatskim ZERP-om. Nema niti jedne mjere koja se pokušava svesti pod dobrosusjedske odnose, nije dobrosusjedska ako je nametnuta od bilo koga, a pravičnost je relativna i ovisi kako tko na konkretni slučaj gleda.

Odredba o otvorenom moru u kombinaciji s glavom V. (Suzbijanje piratstva i drugih oblika korištenja otvorenog mora u ne miroljubive svrhe) daje Obalnoj straži Republike Hrvatske pravo uredovanja na najudaljenijim oceanskim prostorima otvorenog mora sukladno međunarodnim i hrvatskim propisima. To je svjesno ugrađeno u Zakon jer smo smatrali da Republika Hrvatska kao pomorska zemlja i članica međunarodne zajednice ima pravo te ga treba i konzumirati, u skladu sa sposobnostima na otvorenom moru i Zoni. U svjetskim okvirima obalne straže su institucije s najširim područjima djelovanja. One su, jednostavno rečeno, ako ne država na moru, onda pouzdano predstavnik države na moru.

Teške konceptualne odluke

Istina, ovaj naš Zakon ima jako puno manjkavosti i treba ga žurno doraditi. Glavu I., II. i X. moguće je doraditi sukladno odluci, glave od III. do IX treba u potpunosti redefinirati i uskladiti s naslovom ili naslov izmijeniti prema u svijetu utvrđenim zadaćama, a glavu XI. u većem dijelu brisati i Zakon maksimalno osloboditi kojekakvih pravilnika. Svakako prije dorade treba donijeti i političku odluku kako ćemo štititi nacionalne interese na moru i kakvu obalnu stražu želimo, ako ju uopće želimo.

Ovdje nema puno mudrovanja jer je već izmišljena topla voda. U svijetu su poznata tri funkcionalna modela zaštite prava interesa pomorske države na moru: (1) obalna straža štiti državne interese na moru; (2) mornarica i obalna straža štite državne interese na moru; (3) mornarica štiti državne interese na moru. Od obrađenih 100 pomorskih država, obalna straža su u devet, mornarica i obalna straža u 63 i mornarica u 28 država nositeljice nadzora, zaštite i obrane državnih interesa na moru, o čemu je pisano na ovom portalu. Mi smo svrstani među zemlje bez obalne straže što je istina jer nije ustrojena po Zakonu kojeg smo samostalno donijeli u Hrvatskom Saboru.

Taj Zakon ne  provodimo, a da stanje bude potpuni i nekontrolirani kaos, javni brodovi u Obalnoj straži viju zastavu ratnog broda. Logički, ako je obalna straža u operativnom smislu mornarica i u provođenju ovlasti iz svog posebnog (lex specialis) zakona odgovara vojnoj strukturi – nema potrebe „to“ zvati obalnom stražom jer ona to u stvarnosti i nije. Zašto se iscrpljivati s nevažnim stvarima te nasilno i protupravno, Zakonom o obrani i Zakonom o službi u OS „nadjačavati“ Zakon o Obalnoj straži ne poštujući važno, a moglo bi se reći i jedno od temeljnih načela pravne znanosti. Naime, lex specialis poseban je zakon koji odstupa i potire (nadjačava) opći zakon – lex specialis derogat legi generali. U tom slučaju treba mornaricu definirati s dvojnom ulogom (zadaće obrane i zadaće obalne straže), a ratnom brodu dati policijske ovlasti sukladno međunarodnom pravu.

Ako je odluka – mornaricom i obalnom stražom, treba odlučiti želimo li vojnu, paravojnu ili civilnu obalnu stražu. Vidljivo je kako je od 100 država obalna straža zastupljena u njih 72. Po svom karakteru (sposobnost, organizacija, personal, itd.) obalna straža može biti civilna, paravojna i vojna. Od navedene 72 obalne straže, dvije su civilne (Kanada i Velika Britanija), paravojnih je 58 i vojnih 12. U EU civilna obalna straža je jedna (Velike Britanije), paravojnih je 13 i niti jedna vojna, a u NATO – civilne su dvije, paravojnih je 13 i dvije su vojne (SAD i Norveška). Nužno je donijeti političku odluku, želimo li štititi naše interese s: mornaricom i obalnom stražom, mornaricom ili obalnom stražom.

U Kanadi kao jednoj od dvije države s civilnom obalnom stražom traju rasprave o budućnosti obalne straže. Postoje realni izgledi da je urede po uzoru na SAD ili Norvešku. Novi izazovi u području Arktika daju dodatni vjetar u leđa takvoj zamisli. Značajna je razlika u moći između Kanadske obalne straže koja ima civilni karakter i američke koja ima vojni karakter s policijskim ovlastima, ali je značajna i razlika u cijeni koštanja po jednom pripadniku. Jedan pripadnik Kanadske obalne straže košta 62.000$, a američke – 180.000$ po godini službe. Po pripadniku obalne straže norveški trošak značajno premašuje 200.000$. Cijena koštanja pripadnika obalne straže po „paravojnoj opremljenosti“ načelno je znatno niža od opremljenosti po mornaričkom (vojnom) standardu. Usporedba s civilnim obalnim stražama ne bi bila od koristi jer su samo dvije, a obje su u bogatim državama.

Doraditi zakon?

Iako je Zakon o Obalnoj straži često nedorečen, nejasan, pa i kontradiktoran, on pruža snažnu mogućnost za angažiranje Obalne straže u nadzoru i zaštiti prava i interesa RH u svim morskim prostorima, od obale do uključeno otvorenog mora, te od morskog dna i morskog podzemlja od same obale pa do uključeno Zone. Naravno, do donošenja izmjena postojećeg ili donošenja novog zakona, nužno je poštivati Zakon na snazi, a što znači i uspostaviti međunarodno-pravni subjektivitet javnog broda iz sastava Obalne straže RH. Na moru su brodovi (ratni, vladini, trgovački i ribarski) subjekti međunarodnog prava.

Upisom brodova Obalne straže u listu vladinih (javnih) brodova i vijanje propisane zastave javnog broda Republike Hrvatske nema nikakve zapreke da se isti koriste za namjenske zadaće, naravno i u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu, a možda će uskoro trebati i u nekom drugom prostoru. Jasan status javnog broda RH izbit će drugoj strani argumente za moguću klevetu kako su „zločesti“ Hrvati prebazirali ratne brodove, te ih koristi suprotno dobrim običajima i protivno vlastitim zakonima s kojima su ušli u Europsku Uniju. Brod „Faust Vrančić“ (i ne samo on) može poslužiti i kao logistički oslonac brodovima drugih tijela u nadzoru i zaštiti prava i interesa Republike Hrvatske na moru.

Kolika je zamišljena važnost i samostalnost Obalne straže RH dobro se vidi iz članka 12. Zakona o obalnoj straži, koji glasi:

„(1) U provedbi ovoga Zakona Obalna straža neposredno surađuje s drugim zainteresiranim organizacijama, trgovačkim društvima, ustanovama, zajednicama i udrugama.

(2) Obalna straža putem nadležnih ministarstava surađuje s tijelima međunarodnih organizacija koja se bave suzbijanjem, smanjivanjem i nadziranjem onečišćenja mora i morskog okoliša, traganjem i spašavanjem na moru, osiguranjem povoljnog režima plovidbe, nadziranjem morskog ribarstva, zaštitom osjetljivih ekosustava, postojbina vrsta i drugih ugroženih oblika života u moru, zaštitom podmorskih kulturnih dobara, sprječavanjem širenja oružja za masovno uništavanje te borbom protiv terorizma“.

Na kraju, logično se zapitati koji su to važni interesi za sputavanje Obalne straže, odricanje od važne poluge pomorske moći i udaljavanje Republike Hrvatske od njenog prirodnog geostrateškog položaja i statusa pomorske države? Ne drži vodu mišljenje kako bi operativna samostalnost Obalne straže u miru bila suprotna interesima HRM i Oružanih snaga RH. Državnim institucijama, pa samim tim i Obalnoj straži RH, HRM i OS RH interes prvog reda je interes Republike Hrvatske, a ne neki izmišljeni partikularni interesi. Zar nisu zbog toga i organizirane!?

Svima glavni i jedini interes mora biti što bolje ispuniti vlastitu zadaću u interesu Republike Hrvatske, njenih građanki i građana, te društva u cjelini. Na kraju, dobro se prisjetiti riječi što ih izreče poznati Englez, Walter Raleigh (1552.-1618.): „For whosoever commands the sea commands the trade; whosoever commands the trade of the world commands the riches of the world, and consequently the world itself“ („Tko vlada morem vlada i trgovinom; tko vlada svjetskom trgovinom vlada i bogatstvima svijeta, a time i samim svijetom“).

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Usvojen je obrambeni proračun za 2017. godinu. U programu „Opremanje, modernizacija i izgradnja“ (stavka 2504) za modernizaciju radarskog sustava Enhanced Peregrine planirano je 380.000,00 kn (stavka K545047, strateški projekt „Modernizacija radarskog sustava Enhanced Peregrine“). Ta i takva odluka očito ukazuje da se epopeja o radarima namijenjenih motrenju dalekog hrvatskog mora, koja je počela 1998. godine, nastavlja i u 2017. godini.

Prije 18 godina kupljena su četiri radara Enhanced Peregrine, uz prethodno znane indikacije o vjerojatno „pokvarenoj“ robi. To je tada nabavljeno na otvorenom tržištu, na kojemu su se nudili „svježi“ i kvalitetniji radari po sličnim cijenama. Na Visu 2004. godine već prvi instalirani radar Enhanced Peregrine zaudara na „kvarljivu“ robu – nepouzdanu i nefunkcionalnu, što se ponavljalo i na preostalim radarima na Lastovu, Mljetu i Dugom Otoku. Sve do 2009. godine kupac (MORH) pokušavao je reklamirati neispravnu robu kod proizvođača radara, tvrtke Metric Systems Corporation, no bezuspješno.

U razdoblju nakon 2009. godine ti radari postaju sve kvarljiviji, ostavljeni uz obalu u vlazi i morskom aerosolu. Redaju se pokušaji popravka, slijede zamisli o otpisu tih radara u otpad, te se na kraju rađa ideja o njihovoj modernizaciji. MORH je raspisao pozivni natječaj dvjema tvrtkama – poznatim proizvođačima radara, no opet bezuspješno. Moćni proizvođači nisu odgovorili na te pozive, pa onda nije ni čudilo da je 2015. u tu svrhu ukupno potrošeno tek smiješnih 750 kuna, da bi tijekom 2016. prvo bilo planirano 2 milijuna i 60 tisuća kuna – što je rebalansom s kraja studenog 2016. svedeno na opet smiješnih 2.080 proračunskih kuna. Pri kraju Peregrinove epopeje, slijede posljednji trzaji kupca, uvrštavajući u Obrambeni proračun RH za 2017. godinu „veliki novac“ u iznosu od 380.000 kn za modernizaciju radara Enhanced Peregrine !?

Kako bi tijek te žalosne priče bio jasniji, nužno je detaljnije ispričati i život radara Falcon, „starije braće“ Enhanced Peregrina, te shvatiti težinu propusta učinjenog njihovom nabavom 1998. godine.

Trnoviti putevi obalnih radara FALCON

Razvoj obalnog motrilačkog 2D radara Falcon počeo je prije tredesetpet godina. U poduzeću „ITT Gilfillan – California“ ponikla je zamisao o razvoju obalnog radarskog sustava za motrenje zračnih ciljeva u volumenu prostora iznad same morske površine (Gap Filler), koji ne pokrivaju moćni radarski sustavi (radari FPS-117) za otkrivanje zračnih ciljeva na velikim visinama i enormnim udaljenostima. Ta tvrtka je odlučila 1981. godine razviti takav radar posebno za izvoz, i to na temelju njihovih dugogodišnjih iskustava stečenih razvojem i proizvodnjom mnogih radarskih i drugih elektroničkih sustava za američke Oružane snage. U taj radar su ugrađene, tada, suvremene radarske tehnologije i tehnike. Njihov marketing je predviđao veliku potražnju za takvim razmjerno efikasnim radarima obalnog motrenja, koji bi bili posebice prihvatljivi manjim primorskim zemljama zbog relativno niske cijene.

Tijekom 1982. godine napravljen je prototip radarskog sustava Falcon, koji je potom podvrgnut laboratorijskim ispitivanjima i dotjerivanjima, te funkcionalnim provjerama na kalifornijskoj obali. Već tada je počela i marketinška obrada svjetskog tržišta s reprezentativnim prikazima tehničkih značajki i operativnih svojstava radarskog sustava Falcon, te uspješno sklapanje kupoprodajnih ugovora u više zemalja diljem svijeta, od Dalekog istoka preko sredozemnih zemalja do Srednje Amerike, nakon čega je počela serijska proizvodnja Falcona. S obzirom da se nije planiralo radarima Falcon opremati i američku vojsku, nisu provedena dugotrajna operativna ispitivanja u stvarnim uvjetima prirodnog okoliša i elektromagnetskih interferencija (nenamjernih i namjernih). Preskočivši to razdoblje operativnih ispitivanja, prvi serijski proizvedeni Falconi mogli su biti isporučeni kupcima već tijekom 1986. godine.

Bivša JRM kupila obalne radare upitne kvalitete

Bivša JRM kupila je tada tri radara Falcon, s namjerom instaliranja na Visu, Lastovu i Dugom Otoku. Tvornička ispitivanja (Factory Acceptance Test – FAT) prvog Falcona najavljena su kupcu za prosinac 1986. godine. Stručnjaci iz Hrvatske obavljali su ta ispitivanja. Taj prvi Falcon JRM-a, koji je bio pripremljen za primopredajna FAT ispitivanja u tvornici ITT Gilfillan, doživio je fijasko. Već nakon prvog dana FAT-a, odgovorne osobe tvrtke ITT-a odustale su od daljnjih provjera te tražile odgodu za nekoliko mjeseci. Tek nakon pola godine obavljena su uspješno FAT ispitivanja na sva tri radara.

Takvo nesigurno i nepouzdano funkcioniranje Falcona tijekom FAT-a potaklo je stručnjake „Mornaričkog elektronskog zavoda – Split“ (MEZ) da isporučene radare, prije ugradnje na vozila, provizorno instaliraju u halama Zavoda te da ih aktiviraju s najtežim radnim režimom, dan-noć više mjeseci tijekom garantnog roka 1988. godine. Rezultati takvih ispitivanja bili su porazni, događao se kvar za kvarom. Ugovorom deklarirano srednje vrijeme između kvarova (MTBF) od 750 sati spalo je na svega oko 70 sati.

Slično se događalo i nakon ugradnje prve skupine isporučenih radara na položajima u zemljama drugih kupaca. Oduševljenja sa specificiranim značajkama radarskog sustava Falcon počela su se „hladiti“, jer se i tamo pouzdanost smanjila s deklariranih 750 sati na svega stotinjak sati. Očito su ti radari bili prerano predani u operativnu uporabu, što dokazuje ne samo učestalost kvarova već i vrste nekih kvarova, pa i neke bitne funkcionalne neispravnosti.

To je dokazano i tijekom prvog  ispitivanja (Site Acceptance Test – SAT, svibanj 1989.) JRM-ovog Falcona, ugrađenog u vozila, na poziciji Vidova Gora – Brač. Rezultati su i tu također bili porazni: a) MIG-21 u letu na visini 50-100 m iznad morske površine detektiran je tek na daljini 50 km umjesto deklariranih 100 km, b) MIG-21 prelijeće otok Vis, a radar Peregrine, u MTI režimu (brisanje odraza od nepokretnih objekata), briše odraz Visa, no istodobno nestaje i odraz MIG-a. I ovaj put stručnjaci proizvođača radara vraćaju se kući neobavljena posla, tražeći odgodu SAT-a za 6 mjeseci. Drugi SAT (listopad 1989.) prošao je zadovoljavajuće, no ostao je duboki trag nepovjerenja u pouzdanost tih radara. Bitno je napomenuti da su u timovima za FAT i SAT proizvođača ITT Gilfillan-a zastupali inženjeri hardveristi i softveristi koji su radili na razvoju i konstrukciji radara Falcon!

„Karijera“ radarskih sustava Falcon u rukama JRM završila je 1991. godine, kada su ti sustavi odvezeni u Crnu Goru, gdje je onaj instaliran u vozilima postavljen na poluotoku Luštica, vrh Obosnik (582 m), a preostala dva vjerojatno još uvijek u sanducima leže po nekim skladištima. Prema objavljenim podacima u otvorenoj literaturi, do 1988. godine je poduzeće ITT Gilfillan proizvelo i isporučilo kupcima u pet zemalja oko 50 radara Falcon, te je potom i zatvorilo proizvodnu traku za tu opremu (Norman Friedman „World Naval Weapons Systems 1991/92“).

Metric System Corporation nudi MORH-u radare Peregrine

Nešto kasnije, tvrtka Metric Systems Corporation s Floride pojavljuje se 1993. godine na tržištu s promidžbenim prospektom za obalni motrilački radar Falcon II, u kojemu se najavljuje da će oni proizvoditi taj radar na temelju odobrene licence od poduzeća ITT Gilfillan. Deklarirana tehnička specifikacija parametara i funkcionalna svojstva radara Falcon II identična su izvornom Falcon-u. To je bilo iznenađenje na tržištu, nakon što je zatvorena proizvodna linija radara Falcon zbog ekonomskih i tehničkih neuspjeha.

Sljedeće, još veće, iznenađenje događa se u svibnju 1998. godine, kada su u posjet MORH-u došli predstavnici tvrtke Metric Systems Corporation s ponudom za prodaju četiri radara a’la Falcon II, ali pod imenom Peregrine. U prosincu 1998. godine odlučeno je da MORH nabavi 4 radara Enhanced Peregrine (ukinut je embargo, vraćena frekvencijska agilnost i dodana nazivu riječ Enhanced).

Autor ovog teksta bio je frapiran takvim tijekom neshvatljivih događanja, budući je priličan broj zaposlenika u MORH-u i HRM-u bio upoznat s problemima JRM-ovih radara Falcon. Na temelju loših iskustava s ta tri Falcona, trebao je slijediti logičan zaključak da radari Enhanced Peregrine neće biti ništa bolji od „starije braće“, budući će se proizvoditi po istoj tehničkoj dokumentaciji te uz tek priučeni proizvodni kadar, bez sudjelovanja hardverskih i softverskih autora i konstruktora radara Falcon!?

Ostvarenje tmurnih prognoza o kvarljivim Peregrinima

Realizacija takvih tmurnih prognoza započela je već nakon prve ugradnje radara Enhanced Peregrine na Visu 2004. godine, a potom i preostala tri radara na Lastovu, Mljetu i Dugom Otoku. Peregrini su naslijedili osobine „starije braće“, doživljavajući fijasko na novim lokacijama. Kvarovi se redaju jedan za drugim, radari su nepouzdani i nefunkcionalni. Za te radarske sustave počelo je razdoblje životarenja i obmanjivanja. Sve do 2009. godine MORH je pokušavao udobrovoljiti proizvođače radara, odnosno njihove nove vlasnike, Finmeccanica Group – Selex S.I., kako bi riješili probleme i doveli radare u funkcionalno ispravno stanje u skladu s ugovorenim specifikacijama.

Stručnjaci tvrtke Selex S.I. obavili su 20. svibnja 2009. godine pregled radara Enhanced Peregrine na Visu, nakon čega su MORH-u dostavili slijedeće priopćenje: „Tvrtka Selex S.I. je, nakon duge i pomne analize stanja, procijenila vlastitu tehničku nespremnost za obavljanje servisiranja postojećih radarskih sustava (Peregrine), kao i ekonomsku neisplativost takve intervencije“.

Nakon tako decidirane ocjene, glasnogovornici MORH-a i dalje u službenim izjavama sugeriraju kako ti radari ipak mogu nešto vidjeti, prvo 60%, pa onda 20 d0 30 posto. To su bile površne i neodgovorne izjave, jer je upitno o kojem se deklariranom parametru radi, odnosno na koju se referentnu vrijednost odnose ti postoci. Slijedi petogodišnje razdoblje nečinjenja, tijekom kojega radari Enhanced Peregrine nastavljaju sunovrat u veću nepouzdanost i postaju sve neupotrebljivija roba.

Generali očitali lekcije promašenom projektu

Napokon, 01. listopada 2014. na sjednici saborskog Odbora za obranu otvaraju se „karte“ i temeljitije se analizira Peregrinova epopeja. Tema sjednice je bila odluka MORH-a da se kreće u osposobljavanje i modernizaciju radara Enhanced Peregrine

Zamjenica ministra obrane Višnja Tafra podsjetila je na tijek procesa nabave i pokušaja uvođenja u operativnu uporabu četiri radara Enhanced Peregrine. Problemi u njihovoj uporabi pojavljuju se od samog početka, a do 2007. godine uspjelo se osposobiti i staviti u punu uporabu u OS RH samo radar na Visu. Ostala 3 radara neprestano imaju problema u funkcioniranju, pa danas radar na Lastovu uopće više ne radi, dok ostala tri (uključujući i onaj na Visu) funkcioniraju vrlo ograničeno. Na temelju razgovora sa zapovjednikom HRM-a, Tafra je pred članove Odbora za obranu iznijela podatak da su, ovisno od dana do dana, radari funkcionirali na oko 60% svoje iskoristivosti, s čestim kvarovima. Na temelju pronađenih dokumenata u Ministarstvu obrane, zaključak je da je u cijeli projekt hrvatska strana ušla potpuno nepripremljeno, kao i to da nije imala definirane taktičko-tehničke zahtjeve koje sam radar mora zadovoljiti u trenutku kada se uvodi u uporabu.

Na toj sjednici, član Saborskog odbora za obranu, bivši načelnik Glavnog stožera OS RH, general Petar Stipetić, s jedne strane je pozdravio MORH-ovu odluku o modernizaciji radara, ali se nije složio s popravkom postojećih, već zagovara nabavu novih, te je nastavio:

„Tko je mogao u ovoj državi baciti 170 milijuna kuna u vjetar i da zato ne odgovara? Zašto se proizvođaču platila kompletna cijena ako nije završio posao? Zašto se to pitanje ne postavi? (…) Podržat ću svaku odluku da se odabere kvalitetan radarski sustav, da ga se plati – ako treba – ponovno od nule pa do kraja, ali da on bude funkcionalan. A igre s kojekakvim mešetarima mi se ne sviđaju. I drugo – dobrim dijelom i mi smo sami pridonijeli tome da ovi radari nisu na vrijeme stavljeni u funkciju. Koliko se otezalo s deminiranjem prostora zato što je vojsci bilo zabranjeno da razminira dio prostora gdje su bili bivši radari i štićeni minama? Koliko se vremena utrošilo da se izgrade prilazni putovi da bi se instalacije mogle dovesti na određene punktove koji su bili odabrani? To su sve problemi i normalno – kad se to oteglo 5-6 godina ili 10 godina da onda je i propala firma koja je to radila i došli smo u ovakvu situaciju. Podržat ću odluku da se sustav kupi, ali nek se kupi novi sustav, a da se ne krpe stari otpadi“.

Nedugo nakon te sjednice saborskog Odbora za obranu, održana je u MORH-u 10. prosinca 2014. godine prezentacija javnih nabava u obrani tijekom 2014. i 2015. godine, na kojoj se među ostalim opet raspravljalo i o radarima Enhanced Peregrine, uz nazočnost tadašnjeg ministra obrane Ane Kotromanovića i načelnika Glavnog stožera OS RH generala Drage Lovrića. Tijekom tog dijela prezentacije i rasprave o radarima, general Drago Lovrić je naglasio da su sustavi Enhanced Peregrini akvizicijski radari te je ujedno prisutne i upozorio:

„Ni jedan radar civilni ne može navoditi avione, ni jedan radar civilni ne može navoditi brodove, ni jedan radar civilni ne može navoditi rakete na određene ciljeve na moru. Nama su potrebni akvizicijski radari. Ti akvizicijski radari (Enhanced Peregine, op.a.), koji su tada kupljeni i plaćeni unaprijed, nikada nisu proradili, nikada nisu stavljeni u funkciju“.

Stroge izjave generala ne utječu na MORH-ova stajališta

Unatoč takvim jasnim i strogim izjavama eminentnih generala Oružanih snaga RH, epopeja se nastavlja. Ministarstvo obrane objavilo je 16. prosinca 2014. godine natječaj za iznalaženje pružatelja usluga osposobljavanja i modernizacije radarskog sustava Enhanced Peregrine. Uvjeti modernizacije priloženi u tender dokumentaciji vrlo su zahtjevni i neobično ambiciozni. Takvi prohtjevi bili bi prikladni pri projektiranju novih radarskih sustava na temelju suvremenih radarskih tehnologija, no ne za stare radare proizvedene prije 15 godina i razvijene prije 35 godina. U pregovaračkom postupku s elementima objave, MORH je pozvao tvrtke EXELIS Inc. iz Sjedinjenih Američkih Država i SELEX S.p.A. iz Italije da dostave inicijalnu ponudu s cijenom. No obje ove tvrtke nisu dostavile svoje ponude sve do isteka roka. Godinu dana nakon raspisivanja tog natječaja, 01. prosinca 2015. godine MORH donosi je odluku o poništenju natječaja.

Opet promašaj, no MORH ipak ne odustaje od pokušaja osposobljavanja radara na Mljetu, Lastovu, Visu i Dugom otoku, te najavljuje 2016. godine pokretanje novog natječaja za modernizaciju radara. Očito slijede nastavci Peregrinove epopeje koja će vjerojatno imati tragičan završetak namučenih Enhanced Peregrina.

Trakavica „Peregrini“ kontraproduktivna za nacionalnu sigurnost

Takvo razvlačenje trakavice s Peregrinima postaje kontraproduktivno za nacionalnu sigurnost na hrvatskom moru. U lipnju 2011. godine talijanski borbeni zrakoplov F-16 doletio je iz nepoznatog smjera, nenajavljen, do hrvatske obale, te je bio prvi put detektiran i identificiran tek na visini 500 m iznad Dugog Otoka. Dakle, već više od pet godina srednji dio ZERP-a očito nije nadziran, i to od površine mora do visine oko 100 m, jer radari Enhanced Peregrine – Gap Filleri od tada do danas nisu bili operativni, a ostali civilni, obalni radari nemaju adekvatne sposobnosti detekcije i praćenja malih, dalekih i brzih zračnih objekata.

Analizirajući mogućnosti prilaza malih zrakoplova od talijanske do hrvatske obale, skrivenih od „pogleda“ radara FPS-117 na Učki i Pelješcu, ustanovljeno je da se kružnice radarskih obzora s tih položaja ne dodiruju, već da su udaljene najmanje oko 100 km na površini mora, a na visini 100 m oko 35 km uz hrvatsku obalu. Tako otkriven „tunel“ širi se prema talijanskoj obali, pa je na vanjskoj granici ZERP-a već širok oko 250 km na morskoj površini i 120 km na visini 100 m.

S obzirom da nije na vidiku oporavak i izlječenje radarske mreže „More“, a s druge strane, s obzirom na rastući trend ratnih zbivanja na Bliskom istoku te brzinu širenja strahota masovnih ubijanja, rušenja i egzodusa tisuća izbjeglica te porast terorističkih aktivnosti diljem Europe, neophodno je poduzimanje urgentnih aktivnosti nadzora i zaštite sigurnosti na hrvatskom moru, od obale do vanjske granice ZERP-a. Prioritetno je obnoviti radarsku mrežu „More“ novim akvizicijskim radarima vojne namjene, prvo na Visu kojim bi se „srušio tunel“ na srednjem dijelu Jadrana. Potom bi trebalo i na ostalim položajima ugraditi postupno još 3-5 novih radara.

Aktiviranjem moćne mreže „More“ uspostavio bi se potpuni nadzor morske površine do vanjske granice ZERP-a i niskog zračnog prostora do zapadnih obala Jadranskog mora. S nekoliko desetaka milijuna eura (a ne stotina milijuna) znatno čvršće bi se zatvorila „vrata” ZERP-a“. Takav umreženi sustav kontinuiranog nadzora treba što ranije i što dalje od obale otkriti nedobronamjerne uljeze, te onemogućiti njihova kriminalna djelovanja i/ili asimetrične napade na plovne i obalne objekte. Izgradnjom nove mreže „More“ s novim i suvremenijim radarima završila bi Peregrinova epopeja, te bi onemoćali Enhanced Peregrine napokon mogli u zasluženo umirovljenje.

* Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Konvencija UN o pravu mora rečeno o vanjskom pojasu sažela je u jednom članku, dva stavka, dva podstavka, 81 riječ i 442 znaka. Ipak, s tako malo riječi puno je kazano, dajući vanjskom pomorskom pojasu veliku važnost za obalnu državu. Također je izuzetno važna činjenica da je vanjski pojas obrađen u dijelu s teritorijalnim morem, a teritorijalno more je suvereni prostor obalne države.

Definicija vanjskog pojasa

1. Gdje je mjesto vanjskog pojasa obalne države?

Članak 33., stavak 1, definira mjesto vanjskog pojasa na moru u odnosu na teritorijalno more obalne države:

U pojasu mora koji se nalazi uz njezino teritorijalno more, nazvanom vanjski pojas, obalna država može vršiti nadzor potreban da bi:

(a) Spriječila kršenje svojih carinskih, fiskalnih, useljeničkih ili zdravstvenih zakona i drugih propisa na svom području ili u svom teritorijalnom moru;

Podjela morskih prostora prema Konvenciji UN-a o pravu mora

Već na prvi pogled je jasno kako je sve nabrojeno izuzetno važno, te da proglašenjem i uspostavom režima vanjskog pojasa obalna država na posredan način u značajnoj mjeri proširuje jurisdikciju na dio mora izvan svog suvereniteta, poboljšavajući pomorsku i nacionalnu sigurnost te u slučaju potrebe i obranu vlastitog teritorija.

Režim vanjskog pojasa omogućava sprečavanje kršenja i zaštitu vlastitih carinskih, fiskalnih, useljeničkih ili zdravstvenih i drugih propisa na svom području i svom teritorijalnom moru.

Važnost nabrojenog razumljiva je samo po sebi. Uvijek treba imati na umu kako je Republika  Hrvatska sudbinski vezana za more, s razvijenim turizmom, primjerenim ribolovom, važnim lukama, značajnim i perspektivnim pomorskim prometnim koridorima preko Jadranskog mora i dalje kopnenim pravcima prema središnjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi te obrnuto preko Mediterana s cijelim svijetom.

Prikaz podjele morskih prostora i prostora morskog dna

Ipak, imajući u vidu aktualna događanja u bližem i daljem okruženju – kao što su pojačane migracije u Europu, pokazane slabosti EU na području obrane i sigurnosti, slabe procjene i „uspavljivanje“ većeg broja europskih članica NATO, prebacivanje obrambeno-sigurnosnog težišta vodeće članice NATO izvan europskog geostrateškog područja, te nakana i otvorenih pokušaja nekih velikih igrača da na posljedicama novonastalog stanja zauzmu bolje geostrateške i geopolitičke pozicije u Europi – proglašenje i uspostava vanjskog pojasa ima imperativan i krucijalan značaj za Republiku Hrvatsku, EU i NATO.

1.1. Vanjski pojas i nadzor migracija preko Jadranskog mora

Pogled s viškoga Huma na akvatorij ispred Komiže

Proglašenjem i uspostavom vanjskog pojasa obalna država može nadzirati i pravovremeno poduzimati i potrebne mjere glede protuzakonitog useljavanja. U našem slučaju to se odnosi i na EU. U ovom trenutku puno su atraktivnije rute iz Afrike prema Italiji. No, u slučaju aktiviranja balkanske kopnene rute preko Grčke, Hrvatska se može naći u velikim problemima, posebno ako bi veći broj imigranata ostao u njoj i susjednim zemljama jer bi se na taj način poremetili  sadašnji društveni, prije svega religijski odnosi u ionako turbulentnom području Balkana i jugoistočne Europe. Veliki priljev imigranata može otvoriti i nove rute, uključujući tu i onu preko mora. Za očekivati je da će imigrantima biti interesantna i Hrvatska kada shvate da ne mogu izravno u razvijene europske zemlje. Ako se nasele u Hrvatsku u skoroj budućnosti kada postanu njeni građani i ako im se tu ne dopada krenuti će dalje. Znači, ako ne mogu u jednom koraku ostvariti svoje želje pokušati će ih ostvariti u dva koraka.

Svakako ulazak u RH biti će još poželjniji kada postanemo članica Šengenskoga prostora. Treba znati da se u određenim uvjetima na vanjski pojas, iako je to u stvarnosti dio otvorenog mora, primjenjuju propisi koji vrijede u prostoru punog suvereniteta obalne države.

Međutim, samo proglašenje ne vrijedi puno – čak je kompromitirajuće ako se ne može i stvarno provesti. Za to su potrebne odgovarajuće snage i primjerena organizacija jer se djeluje u prostoru s često složenim uvjetima, na daljinama od 12 do 24 NM od polazne crte.

Potrebne su pomorske i zračne snage za nadgledanje stanja, provjeru prostora, postupanje i vrlo često spašavanje u složenim vremenskim prilikama i nepovoljnom stanju mora, kada vrijeme može biti odlučujući čimbenik uspjeha ili neuspjeha.

BŠ-72 “Andrija Mohorovičić” na svom redovnom obilasku Jadrana

Za snage bi se na razini države vjerojatno lako složili, ali je organizacija nešto sasvim drugo, posebice kada se postavi pitanje kome će tko odgovarati, ili još važnije – tko će biti šef. Opet dolazimo do poznate uzrečice iz jednog našeg kraja: „ A gdje sam ja tute?“.

Ozbiljna i nepristrana analiza pokazala bi kako je u vrijeme mira za to najpovoljnija poluvojna i paravojna organizacija, odgovorna Vladi. Takva organizacija (u svijetu se najčešće zove obalna straža) mogla bi objedinite sva prava postupanja u provođenju zakona, neovisno kojem resoru izvorno „pripadaju“. Dio zakonskih ovlasti obalna straža provodi kao svoje temeljne zadaće, a dio kao prenesenu ovlast državnih tijela (slučaj Norveške obalne straže i mnogih drugih obalnih straža).

Centralizirana obalna straža

Nadzirana migracija u vanjskom pojasu obalnoj državi daje mogućnost upravljanja krizom, a ne tek bavljenje posljedicom. Postoji mogućnost planskog prihvata i smještaja migranata na za to predviđena mjesta, ili u slučaju opravdanog razloga sprečavanje njihovog ulaska u suvereni prostor.

Izgradnji sustava treba pristupiti na valu odluka iz EU o formiranju Europske granične i obalne straže, uz povlačenje financijskih sredstava za izgradnju hrvatskog segmenta. Obalna straža će biti i u budućnosti trajna obveza, neovisno o ulasku ostalih zemalja ovog prostoru u EU i šengenski prostor. Nije za očekivati da jednog dana Jadransko more u cijelosti postane suvereni prostor EU (trebalo bi graničiti, na primjer, hrvatsko i talijansko teritorijalno more), dok će se granice EU (ako opstane) na kopnu uspostaviti dalje od RH.

Umrežena obalna straža

1.2. Vanjski pojas i sprečavanje kršenja drugih propisa na svom području ili u svom teritorijalnom moru

Ova formulacija je jako široka, pomalo neprecizna i s pomanjkanjem logike, te podrazumijeva kako je u vanjskome pojasu moguće procesuirati za sva kršenja propisa na vlastitom teritoriju i u teritorijalnim vodama (UMV i TM). Svakako, ako je kazneno djelo već učinjeno onda se može procesuirati i u vanjskome pojasu. Dvojbena je tvrdnja koja govori  o sprečavanju kršenja propisa koji vrijede u suverenom prostoru. Naime, ako je kršenje već počinjeno – može se sprečavati daljnja šteta, ali nešto što je učinjeno – učinjeno je! Ako je učinjeno, to više nije moguće spriječiti. No, moglo bi se govoriti o sprečavanju kršenja propisa na temelju uvijek upitne sumnje ili osnovane sumnje, posebno ako bi se poduzimale mjere u vanjskom pojasu kada potencijalni počinitelj još nije niti ušao u teritorijalno more i nije se ogriješio o propise koji vladaju u gospodarskom pojasu ili na otvorenom moru.

2. Izricanje kazni za kršenje zakona i drugih propisa počinjenih na svom području ili u svom teritorijalnom moru

Kako kontrolirati plovila u vanjskom pojasu?

Ovo su važne mogućnosti. Na ovaj se način „proširuje“ prostor suvereniteta i na vanjski pojas. Progon broda koji je prekršio zakone obalne države mora početi unutar teritorijalnog mora s mogućnošću nastavka sve do ulaska prekršitelja u teritorijalno more svoje ili neke druge države. Uspostavom režima vanjskog pojasa prema Konvenciji UN o pravu mora prekršitelja se može progoniti i kazniti u vanjskom pojasu ako je počinio prekršaj u teritorijalnom moru ili bilo gdje u suverenom prostoru obalne države, iako u tom prostoru (teritorijalnom moru) nije počeo progon. Izrijekom se nigdje ne naglašava da i u tom slučaju postupak progona mora početi u teritorijalnim vodama.

Kako bi naglasili važnost vanjskog pojasa potrebno je eksplicite istaknuti ciljeve koje postiže obalna država da bi:

• spriječila kršenje svojih carinskih zakona,
• spriječila kršenje svojih fiskalnih zakona,
• spriječila kršenje svojih useljeničkih ili zdravstvenih zakona i
• spriječila kršenje svojih drugih propisa na svom području ili u svom teritorijalnom moru.

3. Vanjski pojas ne može se prostirati preko 24 morskih milja od polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora

Savudrijska vala – predmet spora RH i Slovenije

U našem slučaju sve je jasno. Republika Hrvatska ima utvrđenu širinu teritorijalnog mora od 12 NM, a vanjski pojas se može proširiti do 24 NM,  tamo gdje nema drugih zapreka (kao u slučaju Sjevernog Jadrana prema granici s Italijom, te prostora oko Palagruže).

Nedvojbeno, proglašenje vanjskog pojasa i izgradnja primjerene infrastrukture za stvarnu i sveobuhvatnu  uspostavu režima vanjskog pojasa učinilo bi Republiku Hrvatsku sigurnijom i više pomorskom zemljom.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Ratni brod na suvremenom pomorskom bojištu izložen je napadima i pogotcima ubojitim oružjima velikog dometa, te trpljenju kritičnih oštećenja borbenih sustava i strukture broda. Sposobnost broda da odoli takvim prijetnjama na bojištu definirana je kao preživljavanje broda. Preživljavanje ovisi o kombinaciji triju elemenata: (1) osjetljivosti broda – sposobnosti da izbjegne pogodak, (2) ranjivosti broda – razini oštećenja nakon pogotka, i (3) oporavku broda – sposobnosti otklanjanja tih oštećenja.

(1) Osjetljivost je sposobnost broda da izbjegne detekciju, da zavede nadolazeću prijetnju od ranjivih područja broda, ili da uništenjem prijetnje izbjegne pogodak. Takve sposobnosti ugrađuju se u ratni brod već tijekom projektiranja, težeći da se strukturom, opremom i borbenim sustavima smanji osjetljivost broda na vrlo nisku razinu.

Prihvatljiv pristup smanjenju osjetljivosti ratnog broda provodi se analizom raznih operativnih scenarija na pomorskom bojištu. Primjerice, napad na ratni brod može se očekivati nakon otkrivanja i identifikacije broda dalekim detektorima neprijatelja. Da bi se smanjila vjerojatnost uspješnosti takvog scenarija, nužno je poznavati i analizirati signale koje generira vlastiti ratni brod, te raspolagati podacima o mogućnosti otkrivanja i identifikacije tih signala detektorima napadača. Važan segment tih analiza odnosi se na svojstva i djelotvornosti svojih raspoloživih sustava obrane, obmanjivanja i ometanja kojima će se ratni brod suprotstaviti prijetećim oružjima neprijatelja.

Analiza osjetljivosti broda po segmentima

Razinu osjetljivosti ratnog broda dominantno određuju: 1. operativni uvjeti na bojištu, 2. razina i intenzitet prijetnji, te 3. karakteristike samog broda. Zamjetljivost broda, korištenje “mekih” i “tvrdih” protumjera, te performanse i sposobnosti samozaštitnih oružja važni su čimbenici karakteristika broda.

(2) Ranjivost je sposobnost konstrukcije broda, njegovih sustava i njegove posade da destruktivni učinci pogotka broda budu što manji. Ranjivost je mjera mogućeg učinka pogotka broda, ili bolje rečeno, procjena borbene i plovne sposobnosti broda nakon pogotka. Elementi smanjenja ranjivosti ratnog broda moraju se, također, predvidjeti već u fazi projektiranja plovila.

(3) Oporavak je sposobnost brzog popravka pogotkom oštećenih kritičnih brodskih funkcija, kako bi se održala plovnost i, po mogućnosti, borbena sposobnost.

Manja razina osjetljivosti broda = veća vjerojatnost preživljavanja

U regionalnim sukobima posljednjih desetljeća dokazana je djelotvornost takozvanih pametnih-vođenih raketa, a također i njima suprotstavljenih tehnologija za smanjenje zamjetljivosti pomorskih i zračnih ciljeva. Vođene i samonavođene rakete pronalaze ciljeve pomoću radarskih, laserskih, infracrvenih ili televizijskih senzora u njihovu sustavu navođenja. Ti senzori u raketi otkrivaju cilj na temelju njegove zamjetljivosti u odnosu na okolinu cilja (morska površina, površina zemljišta s prirodnim ili izgrađenim objektima i slično). Smanjivanje radarske, infracrvene ili vizualne zamjetljivosti cilja na razinu usporedivu sa zamjetljivošću okoline cilja, otežava se senzorima rakete pronalaženje i praćenje toga cilja. Očito je vjerojatnost pogotka brodova vođenim raketama izravno razmjerna razini njihove zamjetljivosti. Tijekom ratnih djelovanja zamjetljivost se pokušava smanjiti “utapanjem” u neposredni okoliš, maskirajući ratne brodove na različite načine, čime se povećava vjerojatnost njihova preživljavanja.

U doba uključivanja intenzivne komponente elektroničkog ratovanja na pomorsko ratište, niska zamjetljivost postala je najvažniji čimbenik preživljavanja broda. Naime, niska zamjetljivost, s jedne strane, smanjuje vjerojatnost otkrivanja broda pomoću senzora velikog dometa, a s druge, pomaže uspješnijem djelovanju “meke” obrane broda u suprotstavljanju napadima vođenih protubrodskih raketa.

Izvori zračenja na ratnome brodu

Ratni brod na otvorenoj morskoj pučini zastrašujuće je ranjiv, čemu značajno doprinose i njegova optička, radarska, akustička, toplinska i magnetska zamjetljivost. Tu zamjetljivost čine zapravo elektromagnetska, magnetska i akustička polja – koja zrače izvori na brodu (primarna polja), ili koja se, zračena iz nekih vanjskih izvora, reflektiraju od nadvodne i podvodne brodske strukture (sekundarna polja), te se prostiru od broda, sukladno zakonima fizike, slobodnim volumenom prostora oko broda ili se šire u morskim dubinama. Polja koja zrači brod mogu se detektirati pomoću odgovarajućih senzora (ljudska osjetila ili različiti elektronički prijamnici), koji tako zamjećuju taj brod, a u većini slučajeva određuju i njegovoj položaj.

Većina ratnih brodova, koji su još i danas u opremi ratnih mornarica diljem svijeta, izgrađena je temeljem tradicionalnih metoda 20. stoljeća. Oni su na otvorenom moru vrlo zamjetljivi ciljevi za samonavođene protubrodske rakete, granate i torpeda, koji se s lakoćom navode na njihove goleme radarske površine (Radar Cross Section – RCS), ili na visoku razinu podvodnih zvučnih signala koje proizvode razni izvori u brodu, ili na intenzivna infracrvena zračenja iz toplinskih izvora na brodu.

Manja razina zamjetljivosti broda = manja vjerojatnost pogotka

Zračena i reflektirana polja broda

Sve do prve pojave radarski samonavođenih protubrodskih raketa, zamjetljivost broda nije predstavljala bitan čimbenik u sveukupnoj operativnoj djelotvornosti ratnog broda. Tek povijesno potapanje izraelskog razarača Eliat 1967. godine s 4 protubrodske rakete Styx (P-15) potaklo je izraelske vojne stručnjake i projektante brodova na analizu slabih točaka izraelske flote, koje su bile presudne za tako točno pogađanje tim novim oružjem iznenađenja. Izraelski stručnjaci su brzo shvatili da je velika zamjetljivost njihovih brodova bila najslabija točka flote, pa su u skladu s prvim zaključkom te analize uklonjeni svi veliki brodovi razmjerno male brzine i slabih manevarskih sposobnosti. Te promjene dale su, uz primjenu novih taktika, spektakularne rezultate u skoroj budućnosti. Naime, brodovi izraelske flote nisu bili pogođeni niti jednom od 50 Styx protubrodskih raketa koje su bile na njih lansirane u kasnijem izraelsko-arapskom sukobu 1973. godine.

To je postignuto zahvaljujući širokoj uporabi detektora prijetećih radarskih signala, s pomoću kojih su rano otkrivali prisustvo i položaje neprijateljskih brodova na velikim udaljenostima, zatim primjenom taktike usmjeravanja pramca brodova prema otkrivenim radarima (najmanja radarska površina), te uz masovno i programirano izbacivanje chaffova (oblaci radarskih mamaca). Takvom izraelskom uspjehu najviše je doprinjela znatno smanjena radarska zamjetljivost brodova, jer su među tim manjim brodovima lažni ciljevi-chaffovi bili znatno uočljiviji i zavodljiviji radarima neprijateljskih protubrodskih projektila. Osim toga, brodove male radarske površine neprijateljski motrilački radari više nisu mogli otkrivati s udaljenosti 50 km, već su im se morali približavati na manje daljine, izlažući se tako vjerojatnijem otkrivanju i pogodcima izraelskih protubrodskih raketa tipa Gabrijel I, dometa oko 30 km. No, uspješan izraelski poduhvat smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova primjenom odgovarajućih tehnologija nije se rasplamsao u ratnim mornaricama svijeta, usprkos nove i naglo rastuće opasnosti od radarski samonavođenih protubrodskih raketa.

Početkom osamdesetih godina, nakon uspješnih smanjenja zamjetljivosti u aeronautici, počelo se ozbiljnije razmatrati problematiku smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova. Tome je doprinio i strah od novih naraštaja pametnih oružja za borbu protiv svih tipova pomorskih i zračnih platformi, s kojima su se u tom razdoblju intenzivno opremale ratne mornarice i zrakoplovstva diljem svijeta. Uz razvoj i proizvodnju sustava elektroničkog ratovanja i oružja za blisku obranu broda, namijenjenih suprotstavljanju većini tih novih protubrodskih prijetnji, prišlo se i preispitivanju temeljnih kontrukcijskih načela izgradnje ratnih brodova, posebice sa stanovišta zamjetljivosti, brzine i manevarbilnosti broda kao dodatnih komponenti zaštite broda. Površinski borbeni brodovi 21. stoljeća trebali su biti “nepobjedivi ili nevidljivi”. “Nepobjedivi” ne znači obvezatno i veliki brod, već taj pojam u ovom kontekstu predstavlja čvrsto integriranu borbenu skupinu vrlo sposobnih manjih brodova. Primjena tehnologija niske zamjetljivosti, mala veličina, i velika brzina tih brodova pomaže im da postanu “nevidljivi”. To će biti platforme s najvećim brzinama od 60 do 80 čvorova, brzinama krstarenja 50-60 čvorova i brzinom zaokreta 6-8 0/s. Velika brzina zaokreta stvarat će probleme neprijateljskim sustavima za upravljanje paljbom, te će akcije izbjegavanja protiv nadolazećih protubrodskih raketa postati djelotvornije.

Optimalno nezamjetljiv brod – ne i nevidljiv brod

Smanjivanje zamjetljivosti nove klase brodova značajno povećava cijenu projekta. Budući da su proračuni mnogih zemalja pod stalnim pritiskom, to se pokušava mjeru smanjenja zamjetljivosti uravnotežiti s drugim traženim sposobnostima broda, kao što su primjerice njegova manevrabilnost i opremljenost. Naime, trebalo bi odrediti potrebnu operativnu razinu zamjetljivosti broda, koju je nužno analizirati u različitim fazama borbenog sukoba i ocijeniti kada je njena dobrobit najveća i koja je najniža razina zamjetljivosti neophodna. Smanjivati zamjetljivost broda na najnižu moguću razinu, s jedne strane, značajno povećava cijenu gradnje, a s druge arhitektonska izvedba smanjuje i ograničava broj i veličinu brodskih oružja i senzora.

Zamjetljivost nije jedina komponenta preživljavanja broda, odnosno njegove sposobnosti da izbjegne pogodak, već tome doprinose još dvije komponente:

– elektromagnetska diskrecija kojom se brod treba zaštititi od detekcije njegovih vlastitih emisija,

– sposobnost odgovora elektroničkim protumjerama (Electronic Counter Measures – ECM) uz pomoć kojih se dodatno otklanja opasnost pogađanja broda, onemogućujući optimalna djelovanja senzora u samonavođenim raketama, ometanjem i obmanjivanjem istih.

Zbog gore navedenog, prihvatljivije je rabiti termin “upravljanje zamjetljivošću” (signature control) umjesto mnogo raširenijeg termina “nevidljivost” (stealthiness), jer govoreći o ratnom brodu stvarna nevidljivost je utopija.

Visoka vjerojatnost preživljavanja malih – niska vjerojatnost preživljavanja velikih

Smanjenje, odnosno upravljanje radarskom zamjetljivošću, jako ovisi o namjeni i veličini broda. Za brodove veličine korvete, fregate i razarača osnovni razlog upravljanja RCS-om je smanjenje osjetljivosti na radare samonavođenih protubrodskih raketa. No i uz primjenu raspoloživih tehnologija niske zamjetljivosti – nije moguće smanjiti radarsku zamjetljivost takvih brodova na razinu nižu od sposobnosti detekcije projektilovim radarom.

Zamjetljivost manjih korveta i brzih napadajnih brodova smanjuje se u svrhu smanjenja vjerojatnosti njihova otkrivanja motrilačkim radarima velikih dometa. Njihova radarska površina nije svedena na ništicu, već na nisku razinu koja je ispod praga detekcije motrilačkih radara na većim udaljenostima. Za razliku od tih najmanjih platformi, nemoguće je izbjeći radarsko otkrivanje najvećih brodova, kao što su primjerice nosači zrakoplova, krstarice, razarači i slično, makar na njih bile ugrađene sve poznate tehnologije i mjere niske zamjetljivosti. Na takvim pomorskim gigantima pokušava se ugradnjom tehnologija niske zamjetljivosti bar otkloniti pogodak protubrodske rakete od najvitalnijih dijelova broda.

No, stealth nije samo sadržan u konstrukciji broda i primjenjenim tehnologijama, već treba poduzeti još i niz dodatnih mjera za postizanje njegove pune učinkovitosti. Da bi ugrađena niska zamjetljivost broda bila i operativno djelotvorna, ona mora biti kombinirana s prikladnim taktikama, zapovjednim i upravljačkim softverom, radarskim i IC mamcima, te elektroničkim protumjerama. Niska zamjetljivost u kombinaciji s elektroničkim protumjerama smanjuje osjetljivost, odnosno povećava vjerojatnost preživljavanja broda. Stoga se, u početnoj fazi razvoja operativnih djelovanja, intenzivno motri elektromagnetno okruženje s ESM (Electronic Support Measures) radarskim detektorima, te se na temelju prikupljenih podataka procjenjuje trenutna i stvarna opasnost tog okruženja. Kada se eventualno otkriju prijeteći i opasni signali, donosi se odluka o poduzimanju protuelektroničkih djelovanja.

Pri tome, velike ratne mornarice ne mogu više malim zemljama prilaziti očekujući samo “plemenski” sukob niske razine sofisticiranosti. Na otvorenom tržištu oružja, posebice onom istočnom, teško je nadzirati i pratiti tko što kupuje, te više nijedna obavještajna agencija ne može sa sigurnošću ustvrditi sa čime raspolažu pojedine zemlje, odnosno kakva ih iznenađenja mogu očekivati u pojedinim operacijama.

Antena brodskog ometača

Svaka zemlja koja brani svoju obalu treba očekivati intenzivne “meke” napadaje, osobito u pripremnoj fazi operacija za invaziju, sa SOJ (Stand-Off Noise Jamming) ometačima kojima će napadač pokrivati svoje pomorske i zračne snage od “očiju i ušiju” obalnih i brodskih senzora obrambenih snaga. Naime, ometanje sa cilja predstavlja samozaštitno ometanje (Self-Screening Noise Jamming – SSJ). No ukoliko se, pak, sa platforme u pozadini pokrivaju SOJ zaštitnim ometanjem vlastiti objekti na moru i u zraku koji su bliže neprijateljskom radaru-žrtvi, taj radar neće moći otkriti njihovo prisustvo – jer su oni elektromagnetno “tihi” i dovoljno mali radarski ciljevi koji se uspješno pokrivaju šumom. Platforma sa SOJ ometačem najčešće djeluje s ruba sigurnog područja koje ne mogu dohvatiti oružni sustavi neprijatelja, a SOJ ometači tu odašilju goleme snage šuma, kojima mogu ući u prijamnike dalekih radara-žrtvi.

Radari bez ECCM – “mrtvi” su radari

Obalne mreže motrilačkih radara velikog dometa bit će prve na udaru. Iluzorno je očekivati kako će u ”mekoj” borbi preživjeti bilo koji radar bez protu-protu elektroničkih svojstava ECCM (Electronic Counter Counter Measures). To znači, u najmanju ruku, da bi odašiljači tih radara trebali biti frekventno agilni od impulsa do impulsa, da je njihov odaslani impuls kodno moduliran i da frekvencija ponavljanja impulsa može biti promjenljiva (jitter). Svi drugi radari bez elektroničke protu-protu zaštite i bez dostatne pričuve efektivne zračene snage postat će nefunkcionalni pod napadima i najjednostavnijih ometača prvog naraštaja. To je scenariji kojega iole ozbiljniji vojni planeri predviđaju i razmatraju u slučaju budućih pomorskih sukoba i “mekih” gužvi u priobalju.

U elektroničkom ratu razvedena obala pogoduje braniteljima

Vođenje elektroničkog rata u priobalju razvedene obale s mnogo otoka znatno je složenije nego na otvorenim prostranstvima oceana. Branitelj obale bit će u prednosti pred neprijateljem koji napada s otvorenog mora, jer on raspolaže s elementima obrane koje je mogao razmjestiti ili koje planira razmjestiti na obali i priobalju na optimalan način koji rezultira iz prethodnih studija i provjera kroz vježbe u živo. Među ostalim, i šumni ometači s takve obale mogu zadati dodatne glavobolje i snažnijim mornaricama koje bi joj pokušale neovlašteno prići.

Upravo hrvatski otočni arhipelag i lanac dužobalnih planina pružaju široke mogućnosti “mekog” i “tvrdog” suprotstavljanja agresivnim pokušajima prilaza obali, i to od ranog otkrivanja uljeza na velikim udaljenostima do bliskih djelovanja protubrodskim, nadvodnim i podvodnim oružjima. S položaja na najvišim točkama dužobalnih planina pruža se radarski horizont preko cijele širine Jadranskog mora, s kojih se pasivnim motrenjem mogu otkriti zračenja radara s raznih platforma, dobronamjernih i agresivnih.

Mali igraju kolo naokolo – veliki cupkaju usred kola

Posljednjih desetljeća u nizu pomorskih operacija savezničkih mornarica Zapada pokazalo se njihovo povremeno nesnalaženje u novim i neočekivanim situacijama plitkih mora, okruženja preopterećenog brojnim objektima na moru i zraku, te u širokom spektru tonova elektromagnetskih “orkestara” s različitih točaka na obali, na moru, nad morem, i pod morem.

Hormuški tjesnac je izazov za globalne igrače

Ulaskom u tijesna mora, moćne pomorske snage s otvorenih oceana ulaze u stupicu uskog mora, gdje ne vide neprijatelja “licem u lice”. On je svugdje naokolo, uzduž obale, u unutrašnjosti kopna ili na dužobalnim planinama, pod morem ili negdje u zraku. U takvim okolnostima veliki, moćni i vrlo skupi brodovi postaju “ustrašeni malci” koji očekuju svakog trenutka neki smrtonosni ubod od malih i slabih domaćih “pčelica”. Uspješna djelovanja obrambenih snaga manjih država u srazu s nadmoćnim pomorskim snagama koje su tamo “štitile” svoje interese, dokazana su tijekom posljednih desetljeća u uskim morima Bliskog istoka, a i drugdje.

Primjerice, prije nekoliko godina tijekom kriznog razdoblja u odnosima Irana i SAD-a, moderni i moćni američki ratni brodovi, opremljeni višestrukim obrambenim sustavima, uplovljavali su u Perzijski zaljev kroz uski Hormuški tjesnac. Iran je tada reagirao brzim prilagođavanjem, pripremama i organizacijom obrambenih sposobnosti za neutraliziranje tehnoloških prednosti tih moćnih snaga u njegovom “dvorištu”, prvenstveno taktikom napada na velike brodove iz više smjerova istodobno. Povećali su arsenal sofisticiranih protubrodskih raketa i skrivenih mobilnih lansera na obali, te opremili flotu brzim napadajnim brodovima. Stotine malih, brzih, raketama naoružanih i vrlo pokretnih brodova, nove mini-podmornice i helikopteri postali su okosnica strategije Irana za obranu zaljeva protiv mnogo jačeg neprijatelja. Oni su mogli vrlo brzo postaviti minska polja ili masovno u skupinama napadati velike ratne brodove iz različitih smjerova odjednom. Takav model obrane priobalne države u uskom moru postao je “noćna mora” velikim i moćnim hladnoratovskim “šetačima” diljem svjetskih oceana.

Iranski brzi napadajni brod Zolfaghar

Porast “vrućih” točaka u priobaljima i u uskim morima, te dokazane učinkovitosti suprotstavljanja nemoćnijih naspram snaga moćnijih, bivaju prihvaćene i definirane kao novi način ratovanja – označen kao A2/AD strategija suprotstavljanja agresoru koji pokušava s otvorenog mora prići branjenoj obali, te uspostaviti dominaciju i potpuni nadzor nad teritorijalnim morem neke manje i vojno inferiornije zemlje. Strategija A2/AD (Anti-Access/Area-Denial) nadzora i zaštite morskog i obalnog teritorija priobalnih država sadrži dvije komponente: prvu, A2 – odvraćanje agresora od pokušaja prilaženja nacionalnim vodama, prvenstveno uz pomoć sustava motrenja i nadzora, te drugu, AD – sprječavanje i uskrata preuzimanja dominacije nad nacionalnim morskim prostranstvima, prijeteći i djelujući prema pomorskim snagama agresora oružjima velikog dometa. A2/AD sposobnosti i metode neke obalne države, koje bi trebale biti javno obznanjene, prisiljavaju potencijalnog agresora da već u fazi pripremanja akcija razmišlja o neprihvatljivim gubitcima vlastitih snaga, te da možda i odustane od osvajačkih operacija.

Ubojite AD prijetnje rastu približavanjem agresora nacionalnim granicama branitelja. Ulaženjem agresora u neizvjesno područje, gdje se i vođenje združenih operacija komplicira, raste i ranjivost njegovih nadmorskih i podmorskih snaga. Te nevidljive AD prijetnje, koje obično djeluju s kopna, frustriraju agresora u nastojanjima postizanja brze strateške i operativne realizacije njegovih namjera.

Brzi napadajni brod Zolfaghar lansira raketu

A2/AD asimetričan pristup pruža razmjerno jeftin način suprotstavljanja superiornim platformama agresora, koji prilazeći tako štićenim obalama mora prihvatiti rizik gubitka suvremenih i skupih površinskih brodova i podmornica. Kombinacija klasičnog i asimetričnog ratovanja označava se i kao “hibridno” ratovanje. Primjerice, iako je hibridni “mozaik obrane” Irana izrazito nekonvencionalan, on je dio koherentne i prilično skupe strategije. To je kombinacija balističkih i krstarećih raketa, nekonvencionalnih pomorskih snaga i hibridne obrane s kopna, koja je prilagođena tijesnoj zemljopisnoj konfiguraciji Perzijskog zaljeva.

Znanje + kreativnost + razvedenost + A2/AD = uspješna zaštita hrvatskog priobalja

Male zemlje, čak i one bogatije, imaju sve više problema s ljudskim resursima. Nastaje sve veća neravnoteža između raspoloživih kadrova i sve složenijih vojnih sustava. Nabavka vojnih sustava može se u povoljnim okolnostima realizirati u relativno kratkom vremenu, no osposobljavanje kadrova za njihov prihvat i operativnu uporabu, te logističku potporu sofisticiranim sustavima, trajat će znatno duže – jer je taj proces ograničen i biološkim mogućnostima čovjeka. Trajanje izobrazbe potrebnih kadrova ovisi među ostalim i o ustroju te razini vojnih obrazovnih institucija, kao i o motiviranosti mladih ljudi za izbor vojnog zanimanja. I njihovo prethodno obrazovanje utjecat će na brži ili sporiji tempo nadograđivanja novih vojnotehničkih znanja. Znanje i kreativnost novih, visokoobrazovanih kadrova trebaju biti temelji izgradnje i ustroja pomorskih snaga Republike Hrvatske. Prihvaćanjem i uvođenjem suvremenih vojnih tehnologija, ti kreativni stručnjaci će stvarati originalna rješenja obrane hrvatskog priobalja koje je jedinstveno u Europi, prvenstveno po ljepoti, ali isto tako i po raskoši bizarnih mogućnosti zaštite našega mora.

Kineske probe projektila DF-21 (NATO oznaka CSS-5) na metama veličine nosača zrakoplova

Koristeći neka dosadašnja iskustva primjene A2/AD strategije, obrana hrvatske obale i priobalja bi trebala prvenstveno biti usmjerena ka izbjegavanju oružanih sukoba na moru aktiviranjem svih mogućih načina odvraćanja agresora i drugih uljeza od namjeravanih destruktivnih planova. Republika Hrvatska to može realizirati bez velikih i skupih ratnih brodova niske vjerojatnosti preživljavanja. Na pomorskom bojištu, oni mogu biti pogođeni već pri prvom isplovljavanju na teritorijalno more, a pogotovo na pučinu gospodarskog pojasa. Uz ovakvu razvedenost obale, s visokim dužobalnim planinama, i uz vrlo ograničene mogućnosti državnog proračuna, očito, takva nam megalomanija ne treba

Mali i vrlo brzi napadajni brodovi s parom protubrodskih raketa, koji se izlažu vrlo kratko vrijeme izvan zaklona da bi lansirali rakete prema naznačenom cilju, trebaju biti glavne udarne pomorske snage HRM-a. Niska zamjetljivost, velika brzina, znatne manevarske sposobnosti i kratko vrijeme izlaganja “pogledima” agresora jamče visoku razinu preživljavanja tih razmjerno jeftinih ali ipak moćnih brodova. Uz njih, na kopnu, od razine mora do najviših vrhova dužobalnih i otočnih planina, trebalo bi rasporediti sve ostale obrambene segmente: protubrodska, protupodmornička i protuzračna oružja, te sustave elektroničkog ratovanja i logističku potporu.

* Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Obalna straža je ustrojena za nadzor i zaštitu prava i interesa Republike Hrvatske na moru u skladu s međunarodnim pravom i propisima Republike Hrvatske. Bez obzira kako će biti organizirana, izrečene uvjete mora zadovoljavati. Obalna straža djeluje po Zakonu o Obalnoj straži Republike Hrvatske, primjenjujući i ostale međunarodne i nacionalne propise koji reguliraju postupanje u provedbi zadaća Obalne straže. Za učinkovito djelovanje mora imati kvalitetnu upravnu strukturu, djelatne pomorske i zrakoplovne snage, dragovoljačku i pričuvnu sastavnicu. Na područnoj razini, radi učinkovitijeg djelovanja, potrebno je uspostaviti blisku suradnju između djelatnih i dragovoljačkih pomorskih snage.

Čelnik Obalne straže RH po funkciji treba biti ravnatelj svih državnih službi za nadzor i zaštiti prava i interesa RH na moru. Kako bi u svojoj funkciji imao veću snagu treba izravno odgovarati predsjedniku Vlade ili potpredsjedniku Vlade odgovornom za nacionalnu sigurnost. U svakom slučaju, u vrijeme mira to mora biti civilni autoritet. Zapovjedništvo (ravnateljstvo, ili… ) treba ustrojiti kao moderni korporacijski menadžment za uspješno i što jednostavnije obavljanje zakonskih zadaća. Kao sastavni dio zapovjedništva nužno je Operativno središte za upravljanje pomorskim situacijama (u daljnjem tekstu Središte) koje je u stalnom dežurstvu po načelu 24/365.

Personal Obalne straže treba se sastoji se od vojnih i civilnih osoba obalne straže. Status, prava, obveze, te međusobni odnosi djelatnika Obalne straže treba urediti posebnim propisom. Časnici Obalne straže moraju imati završen odgovarajući diplomski studij, dočasnici odgovarajući dodiplomski studij i mornari odgovarajuću srednjoškolsku izobrazbu. Poznat je i pristup u kojem obalna straža u sastavu nema dočasnike.

Temeljna zvanja i dužnosti u Obalnoj straži stječu se na brodovima i zrakoplovima a iz kojih se kroz sustavno vođenje i napredovanje stvara rukovodeći kadar za zapovjedništvo i središte za obuku. Pored djelatnih osoba, Obalna straža treba imati i osobe u dragovoljačkom te pričuvnom dijelu. Dragovoljci i pričuvnici prolaze redovitu edukaciju i uvijek su spremni priskočiti kao pomoć djelatnom sastavu Obalne straže. Temeljna aktivnost dragovoljaca je u traganju i spašavanju na moru.

Materijalna osnova Obalne straže

Polaganje kobilice prvog Obalnog ophodnog broda za Obalnu stražu RH, 17. rujna 2015. godine

Uz ljudski, izuzetnu važnost ima i materijalni čimbenik. Glavna sredstva svake obalne straže su plovila i zrakoplovi, te infrastruktura na kopnu. Sredstva nužno, po svojoj veličini i brojnosti, trebaju odgovarati zadaćama Obalne straže na cjelovitom morskom prostoru Republike Hrvatske, na plovnom dijelu rijeka Jadranskog sliva. Brodovi i zrakoplovi Obalne straže projektiraju se i nabavljaju primarno za zadaće obalne straže.

Neki brodovi mogu imati sekundarnu zadaću ratnog broda, te u ratno vrijeme postati ratni brodovi sa sposobnošću vođenja nekih tradicionalnih mornaričkih djelovanja. Po svojoj konstrukciji i uvjetima gradnje su identični ili vrlo slični ratnom brodu. Naoružanje i borbeni sustavi su u vrijeme mira reducirani na potrebe obalne straže. Njihova elektronska oprema, kao i snaga pogonskih strojeva, može biti reducirana. To ih čini skupljim i, zavisno o pripremljenosti za borbena djelovanja, udaljuje ih od cijene namjenskog broda za obalne straže i primiče cijeni ratnog broda.

Kako bi Obalna straža bila maksimalno učinkovita i temeljem različitih kriterija optimalno raspoređena potrebno je izgraditi odgovarajuću infrastrukturu – koja uključuje i kvalitetno stambeno zbrinjavanje pripadnika obalne straže. Na ovaj način obalna straža bi bila i u funkciji oživljavanja otoka i povećanje broja stanovnika.

Pomorsku sastavnicu činili bi brodovi i brodice razmješteni na obali, unutarnjim i vanjskim otocima. Veći brodovi načelno bi imali luke operativnog razvoja na granici između unutarnjih morskih voda i teritorijalnog mora. Brodovi bi bili spremni djelovati na cijelom morskom prostoru i plovnim dijelovima rijeka. Sastojala bi se od namjenskih, prema zadaćama organiziranih sastava brodova i brodice, čvrsto povezanih s brodovima dragovoljačke sastavnice u prostoru. Grupa mora biti sposobna, u očekivanim prilikama, samostalno obavljati većinu zadaća obalne straže. Pored navedenih brodova i brodica s posadama, dio pomorske sastavnice činili bi i ronioci osposobljeni za spašavanje stradalnika na moru te podvodne radove.

Zrakoplovnu komponentu trebali bi činiti patrolni zrakoplova akcionog radijusa ne manjeg od 2000 kilometara te helikopteri za izviđanje, progon, traganje i spašavanje. S kvalitetno definiranom pomorskom i zrakoplovnom sastavnicom Obalna straža bi, zajedno s Hrvatskom gorskom službom spašavanja i hitnom medicinskom pomoći, mogla preuzeti traganje i spašavanje te pružanje medicinske pomoći na otocima, obali i kopnu do Kapele. Djelatne zrakoplovne snage Obalne straže bile bi izravno povezane s dragovoljačkom zrakoplovnom komponentom.

Kao što pokazuje iskustvo razvijenih zemalja s bogatom pomorskom tradicijom, dragovoljačka komponenta ima nezamjenjivu ulogu u nadzoru i zaštiti državnih interesa na moru. Uloga dragovoljačke sastavnice ima stalnu važnost i do punog izražaja dolazi kod većih katastrofa, u aktivnostima traganja i spašavanja te u stalnom nadzoru mora i obale. U vrijeme rata iz dragovoljačke sastavnice može se formirati pričuva, poglavito kao zamjena za brodove Obalne straže koji imaju sekundarnu zadaću ratnog broda.

Dragovoljačka sastavnica ima pomorski i zrakoplovni dio. Pomorski dio je težišno sastavljen od ribarskih brodova, brodova pomorskih poduzeća i sportskih društava, dok se zrakoplovni dio težišno organizira od letjelica zrakoplovnih klubova. Dragovoljačke pomorske snage mogu biti organizirane u osmišljene cjeline na razini jedne ili više županija. Bez te dragovoljačke komponente obalne straže, nema cjelovite zaštite i nadzora interesa obalne države na moru.

Obalna straža Republike Hrvatske državna je institucija za nadzor i zaštitu prava te interese RH na moru i plovnim dijelovima rijeka koja djeluje u skladu s međunarodnim pravom i propisima RH. U izvršavanju zadaća je samostalna, a za svoj rad odgovara Vladi te Predsjedniku države u dijelu pripreme za zadaće obrane. Djeluje na cijelom prostoru surađujući s državnim tijelima, regionalnom i lokalnom upravom i samoupravom, te u miru predstavlja stožernu državnu organizaciju za upravljanje kriznim situacijama na moru. Tu je poučan primjer djelovanje Obalne straže SAD (US CG) prilikom ekološke katastrofe u Meksičkom zaljevu.

Vlada uz suglasnost Predsjednika imenuje Vijeće obalne straže (u daljnjem tekstu Vijeće). Vijeće je savjetodavno tijelo za Obalnu stražu i jednom godišnje raspravlja o Obalnoj straži, daje mišljenje i prijedloge koje dostavlja Vladi, Saboru i Predsjedniku države. Administrativni nadzor nad Obalnom stražom ima odgovarajuće ministarstvo. Obalna straža RH djeluje na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Cilj je da u što skorije vrijeme u dogovoru sa susjedima, Obalna straža Republike Hrvatske zauzme mjesto stožerne obalne straže za cjelovitu zaštitu Jadranskog mora u okviru Europske Unije (EU). Također, Obalna straža Republike Hrvatske treba biti spremna postati dio jedinstvene Obalne straže EU, na čemu Unija intenzivno radi, a u prilog tome idu i sve veće ovlasti Europske agencije za pomorsku sigurnost (EMSA) i najnovija inicijativa o osnivanju Granične i obalne straže EU.

Poradi specifičnih zadaća u kojima vrijeme kao trajanje može imati presudnu ulogu, raspored snaga ima velik i često presudan značaj. Grupe brodova Obalne straže raspoređene na prostoru Umaga, Pule, Lošinja, Dugog otoka, Visa, Lastova, Mljeta i Molunta bile bi poveznica i komponenta u budućoj Obalnoj straži EU. U unutarnjim morskim vodama su pomorska policija i lučke kapetanije, integrirane u Obalnu stražu kao državnu agenciju mrežne organizacije i mrežnog načina rada. Središnjica za traganje i spašavanje trebala bi biti sastavni dio Središta za upravljanje pomorskim situacijama.

Ovakav, čini se optimalni raspored sigurno je poželjan i prihvatljiv imajući u vidu zadaće Obalne straže u ZERP-u, teritorijalnom moru (TM) i velikim kanalima unutarnjih morskih voda (UMV). Nema niti jedne obalne straže, koja na razne načine ne primiče svoje resurse području djelovanja i na taj način, uz povećanje učinkovitosti, smanjuje operativne troškove i povećava pravovremenost djelovanja. Naši susjedi Talijani rasporedili su svoju obalnu stražu u 112 luka, Šveđani u 24, Norvežani su odredili morske prostore u kojima su brodovi s manjim doticanjem kopna stalno nazočni.

Središte za upravljanje pomorskim situacijama

Jedan od osam raznih centara koji danas u RH paralelno pokrivaju djelatnosti na moru

Središte za upravljanje pomorskim situacijama je nezamjenjivo i bez njega je nezamisliv učinkovit rad u nadzoru i zaštiti prava i interesa RH na moru. To je mozak operativnog rada, spreman za djelovanje 24 sata svakog dana u godini bez obzira je li dan ili noć, ružno ili lijepo vrijeme. U Središtu u svakom trenutku trebaju biti predstavnici svih tijela koja imaju snage za zaštitu državnih interesa na moru. Također, središta treba raspolagati potrebnim informacijama bez obzir tko im je izvor.

Prikupljanje i razmjena informacija je od krucijalne važnosti za učinkovito planiranje, organiziranje i provedbu nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru. Informacija mora biti pravovremena i, osim informacija iz nadležnosti sigurnosno-obavještajnih agencija, u izvornom obliku. To se prvenstveno odnosi na radarske, AIS, podatke izviđačkih zrakoplova i satelita. Središte treba biti ekipirano za kvalitetnu obradu podataka, brzo identificiranje važnih informacija, odbacivanje nepotrebnih podataka, smanjivanje neizvjesnosti, te pravovremeno poduzimanje optimalnih mjera, uključujući temeljem dogovorenih procedura i uporabu optimalno raspoloživih snaga u vremenu i prostoru.

Procjena rizika pri djelovanju Obalne straže od iznimne je važnosti. Naime, Obalna straža ima vrlo širok spektar zadaća na moru, a za neka kršenja zakona zapriječene su vrlo velike kazne. Procjena rizika vrši se i na razini obavještajno-sigurnosnog sustava temeljem prikupljenih i razmjenom dobivenih informacija. U slučaju da postoji rizik za živote pripadnika tima za pregled iz Obalne straže, prije njihovog prekrcaja na brod, specijalne snage uspostavljaju nadzor nad brodom koji se pregledava. Specijalne snage mogu biti: specijalne policijske snage, ali i specijalne snaga vojne policije ili druge postrojbe za specijalna djelovanja. Obalna straža mora biti pravovremeno upoznata s rizikom, a ako na razini države nije određeno posebno tijelo za procjenu rizika onda Središte mora biti ekipirano, osposobljeno, te ovlašteno i za taj posao.

Upravljanje sustavom obavlja se iz Središta za upravljanje pomorskim situacijama. Iz Središta se također vrši koordinacija među tijelima za nadzor i zaštitu prava i interesa RH na moru. Zapovijedanje kao čin volje za to ovlaštene osobe ovisno o dogovorenim procedurama može se vršiti iz Središta kao zajedničkog tijela preko ovlaštenih osoba dotičnih tijela. Svi subjekti moraju poduzimati radnje kako bi postupci bili maksimalno učinkoviti. Stalno treba voditi računa o izboru najpovoljnijih snaga, ekonomičnosti snaga i što manjim troškovima.

Svako tijelo izvršno zapovijeda svojim snagama. Glavno operativno i koordinacijsko tijelo je Središte koje odgovara zapovjedništvu/ravnateljstvu Obalne straže koje predstavlja sustav za nadzor i zaštitu prava i interesa RH na moru. Iz središta se upravlja situacijama na moru, a svako tijelo koje ima snage u središtu ima svog predstavnika 24 sata, 365(6) dana godišnje.

Plan i organizacija

Temeljem smjernica Vlade, Obalna straža izrađuje Plan za nadzor i zaštitu prava i interesa RH na moru. Plan odobrava za to ovlaštena institucija. Ocjena rada Obalne straže je prihvaćanje ili neprihvaćanje godišnjeg izviješća o provođenju državne politike glede nadzora i zaštite prava i interesa RH na moru.

I kontrola onečišćenja trebala bi biti obuhvaćena u Obalnoj straži RH

Jasno je da Obalna straža organizirana i na najširoj osnovici ne može obuhvatiti sve čimbenika čiji je interes more, pa se nameće nužnost uspostave kvalitetne suradnje. Poslovi se planiraju, dogovaraju i provode u duhu međusobnog uvažavanja i suradnje. Obalna straža pruža potporu svim državnim, regionalnim i lokalnim tijelima u obavljanju njihovih poslova na moru, pruža potporu znanstvenim, ekološkim i gospodarskim institucijama. Međutim, prije svega Obalna straža je državni servis na moru i obavlja poslove iz svoje nadležnosti. Obalna straža je ta koja prva stupa u kontakt s onima koji u Republiku Hrvatsku dolaze s mora u dobroj vjeri, ali je i prva brana onima koji ne dolaze u dobroj vjeri. U tu svrhu Obalna straža uspostavlja i odnose s međunarodnim institucijama koje se bave suzbijanjem, smanjivanjem i nadziranjem onečišćenja mora i morskog okoliša, traganjem i spašavanjem na moru, osiguranjem povoljnog režima plovidbe, nadziranjem morskog ribarstva, zaštitom osjetljivih ekosustava, postojbina vrsta i drugih ugroženih oblika života u moru, zaštitom podmorskih kulturnih dobara, sprječavanjem širenja oružja za masovno uništavanje, borbom protiv terorizma te drugim nedopuštenim aktivnostima. Zbog karaktera rada i nužnim susretima sa stranim pravnim i fizičkim osobama obalna straža je u stalnoj suradnji s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova.

Organizacija sustava zaštite obale, odnosno obalne straže i ostalih institucija te tijela ovlaštenih za provedbu zadaća obalne straže (“coast guard function”), stvar je obalne države. Važno pitanje je hoće li, kako i na koji način u provedbi zadaća Obalne straže sudjelovati Hrvatska ratna mornarica te, neovisno o njenom sudjelovanju, kakvi će odnosi biti uspostavljeni između snaga sigurnosti na moru i snaga obrane. Mogućnost zaštite interesa RH na moru u miru i u ratu izravno govori o pomorskoj moći, pomorskoj strategiji, ali i o pomorskoj politici. Rješenje je moguće naći u nekom od slijedećih modela:

(1) Obalna straža i Mornarica su dva relativno samostalna podsustava, sustava obrane i nacionalne sigurnosti.

Poslove nadzora i zaštite prava i interesa na moru u vrijeme mira obavlja obalna straža. Mornarica se priprema za tradicionalne zadaće i sudjeluje u preuzetim međunarodnim obvezama. Prema potrebi, u vrijeme mira sukladno Ustavu i Zakonu, ratna mornarica može pomoći obalnoj straži u provedbi zadaća obalne straže. U vrijeme rata, sukladno odluci Sabora, Obalna straža RH u dijelu ili cijelosti čini dio Oružanih snaga Republike Hrvatske u sastavu Hrvatske ratne mornarice.

(2) U dijelu zadaća Obalne straže HRM čini dio jedinstvenog sustava

Ovo je jako osjetljiva organizacija i podrazumijeva snažno uvjerenja o važnosti mora kao važnog čimbenika za kvalitetan život naroda i blagostanja u hrvatskom društvu. Obzirom na mentalitet i svakako pomanjkanja znanja i spremnosti odricanja od sitnih pojedinačnih interesa i pozicija za svekoliko i opće dobro, mnogi će teško shvatiti „kako to mornarica čini dio obalne straže“. To između ostalog, iako na prvi pogled možda izgleda uopće nije istina, jer mornarica ne čini dio obalne straže već na zakonu uređen način obavlja i zadaća obalne straže te je u tom dijelu odgovorna Vladi kroz zakonski uređen sustav i uspostavljenu organizaciju. Ovakvo rješenje ima uporište i u međunarodnom pravu jer obalna država može svom ratnom brodu dati redarstvene ovlasti (primjer: Republika Francuska). S pravom obavljanja zadaća obalne straže može biti cijela mornarica ili pak njen dio. U slučaju da obalna država dade redarstvene ovlasti svom ratnom brodu nema potrebe iste prevoditi u javne brodove.

(3) Dio (ratne) mornarice je ustrojen i kao cjelina stavljen pod nadležnost tijela nadležnog za obalnu stražu

Ovo je poznat i čest slučaj, a na Mediteranu slično rješenje imaju (Talijanska Republika, Grčka, Turska). Obalna straža u vrijeme mira djeluje pod nadzorom i upravljanjem drugog državnog tijela nadležnog za poslove sigurnosti na moru. U Italiji je to Ministarstvo transporta, u Grčkoj Ministarstvo trgovačke mornarice, a u Turskoj Ministarstvo unutarnjih poslova. U Turskoj je obalna straža ujedno i grana Oružanih snaga te u ratu čini dio pomorskih snaga, a u Italiji je dio mornarice. U Grčkoj obalna straža u vrijeme rata pruža potporu mornarici. U ovakvim rješenjima postoje i druge snage koje štite interese obalne države na moru.

(4) Obalna straža je administrativno u sastavu Ratne mornarice, ali radi po Zakonu o obalnoj straži

Ovo su također poznati slučajevi. Ovakva obalna straža najčešće težišno djeluje dalje od obale. Te poslove bi mogla raditi i mornarica, međutim drži se primjerenijim da policijske poslove radi obalna straža. Bliže obali radi obalna straža i ostale institucije kao što su: carina, pomorske vlasti, policija, itd. Obalna straža radi prema Zakonu o obalnoj straži u kojem su regulirane izvorne i prenesene ovlasti drugih tijela. Načelno, kada radi poslove drugog tijela ima dužnosti i ovlasti toga tijela. Ovakav model je jako dobro razrađen u Norveškoj. Obalna straža je administrativno u mornarici, upravljana od Ministarstva obrane – kojem je i strukturno subordinirana.

Centralizirana nasuprot mrežne organizacije

Obalna straža može biti organizirana (1) centralizirano (linijski) ili (2) mrežno, kao agencija umreženih tijela iz različitih dijelova državne uprave i društva, s zajedničkim ciljem nadzora i zaštite prava te interesa obalne države na moru. Svaki od ova dva načina ima prednosti i nedostatke. Iz dosadašnjeg iskustva je jasno kako je u stvarnim uvjetima, i širokom spektru zadaća, teško stvoriti cjelovitu, centraliziranu obalnu stražu. Često, u centralizirani sustav nije moguće ukomponirati različite institucije pa su takve obalne straže sa suženim rasponom djelovanja.

U centraliziranim obalnim stražama i dalje živi sustav vojne subordinacije, a koordinacija i dogovaranje ustupa mjesto zapovijedanju. Zbog širine poslova i raznolikosti zadaća, nedovoljno je kvalitetne suradnje, slobodne razmjena mišljenja, znanja i iskustva. Moguće su pogreške zbog nesagledavanja cjelovitosti problema, a ovlaštena osoba za zapovijedanje često se krije iza funkcije po načelu „ja sam zapovijedio“, ne vodeći računa da prije izdavanja zapovijedi mora biti sigurna da je zapovijed provodljiva i svrsishodna. Istina, prednost ovakve organizacije je brzina odgovora.

Zbog navedenih nedostataka i nemogućnosti zadovoljavajućeg korištenja ljudskih potencijala bilo bi dobro graditi Obalnu stražu kao sustav, po decentraliziranom modelu. U dosadašnjem razvoju hrvatskog društva, na moru je snažno pozicionirano više ministarstava – sa snagama je za sada prisutno minimalno pet ministarstva i to: obrane, unutarnjih poslova, mora i prometa, financija (carina) i poljoprivrede (ribarstvo). Treba graditi sustav gdje se nitko neće osjetiti zakinutim, već će dobiti na važnosti, kroz osjećaj korisnosti svoga rada za opće dobro.

Decentralizirani, odnosno mrežni ustroj omogućava prijem u svoj sastav svih snaga koje djeluju na moru. Može se slobodno reći da takva obalna straža može biti „država na moru“. Važna je i sposobnost daljnje dogradnje, ustrojavanje specifičnih snaga, ovladavanje novim sposobnostima za nove zadaće koje će se sigurno javljati u budućnosti na planu sigurnosti, zaštite prirodnih resursa i odnosa u međunarodnoj zajednici. Na shemi 6 ističe se (zapovjedno) operativno središte kao središnje tijelo u operativnom radu obalne straže. Središte je dio zapovjedništva (ravnateljstva) obalne straže kao sustava za nadzor i zaštitu prava i interesa obalne države (RH), točka kontakta i suradnje sa susjedima, te u okvirima EU i svjetskog sustava sigurnosti na moru.

Temeljne funkcije zapovjedno-operativnog središta su: komuniciranje, informiranje, koordinacija i potpora. U praksi je za njegov kvalitetan rad nužan cjeloviti pristup koji obuhvaća: definiciju zadaća, definiciju potreba (zahtjeva, funkcija), analizu prikupljenih podataka, definiciju podataka o platformi, mrežno povezivanje i dostupnost podataka, te definiranje korištenja tako obrađenih podataka. Davanjem ovlasti zapovjedno-operativnom središtu za centralizirano postupanje, sukladno dogovorenim standardnim operativnim postupcima (SOP), osigurala bi se i brzina djelovanja na razini centraliziranih sustava, poglavito u aktivnostima gdje je vrijeme presudan čimbenik uspjeha. Mrežna organizacija omogućava stalnu vezu između tijela izravno i putem Središta. Ako postoje i središta unutar pojedinih tijela uz kvalitetnu organizaciju i informacijsko povezivanje, povećava se otpornost sustava u cjelini.

A Hrvatska?

Jadransko more je najveći gospodarski resurs Republike Hrvatske i u mnogim područjima daje joj komparativne prednosti u odnosu na uže i šire okruženje, jača njen geostrateški položaj i povećava geopolitički značaj. Zbog tako velike važnosti za ukupni društveni razvoj zaslužuje posebnu brigu, zaštitu i održivo gospodarenje njegovim resursima.

U suvremenom svijetu sukladno međunarodnom pravu, Republika Hrvatska ima suvereno pravo urediti nadzor i zaštitu vlastitih prava i interesa na moru. Međunarodna zajednica uredila je okvire postupanja u dijelu mora gdje su vlast UN, što znači na otvorenom moru i Zoni. U dijelovima mora na koje se protežu suverenitet, suverena i jurisdikcijska prava (unutarnje morske vode, teritorijalno more, vanjski pojas, gospodarski pojas i arhipelaške vode) obalne države – ona (ne ugrožavajući, prije svega, pravo slobode plovidbe) odlučuje kako će zaštititi svoja prava i interese.

Teško je naći dva apsolutno ista modela, ali isto tako nedvojbeno je moguće tvrditi kako su ciljevi napora isti ili jako slični. Kako i koliko će biti efikasna obalna država na moru zavisi o pomorskoj politici dovedenoj u vezu s pomorskom moći i pomorskom strategijom. Pomorska moć se izražava kroz: diplomatsku, vojnu i socio-ekonomsku ulogu države na moru. Dovoljno je prisjetiti se mornaričke diplomacije još od davnih vremena do danas. Iz pomorske moći proizlazi, ali i pomorsku moć stvara pomorska strategija koja se očituje kroz: odvraćanje, nadzor mora i sigurnost. Sve ovo nije moguće bez kvalitetne pomorske politike koja čini razliku između primorske i pomorske države.

Obalna straža Republike Hrvatske treba biti sastavnica nacionalnih pomorskih snaga, čimbenik pomorske moći, element pomorske strategije i alat u rukama državne pomorske politike. Ona mora biti dio sustava obrane i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske.

Nakon početnih ulaganja, Obalna straža Republike Hrvatske treba na primjeren način, sukladno njegovoj vrijednosti, štititi hrvatsko more i biti podupirateljica na mnogim poljima razvoja Republike Hrvatske. Drugim riječima, mora se pretvoriti u najbolju investiciju Republike Hrvatske, koja će posredno i neposredno doprinositi njenom boljitku. To mora biti tako prepoznatljivo da je narod shvati kao prvorazrednu investiciju i ulaganje u budućnost – a ne kao tek nepotreban trošak.

Neopravdano je strahovanje kako bi samostalna, primjereno organizirana i opremljena obalna straža ugrozila opstanak HRM. Upravo stanje u kojem se mornarica bavi svakodnevnim policijskim poslovima obalne straže istu odmiče od temeljne zadaće. Poznato je kako u danom trenutku mogu nastupiti nesagledive posljedice ako se netko revno bavi nečim drugim a ne svojim poslovima. Držim da bi i cijena bila manja jer se za zadaće obalne straže koriste puno jeftiniji brodovi i zrakoplovi u odnosu na ratne brodove i borbeno zrakoplovstvo. Pored toga, brodovi i zrakoplovstvo, prije svega helikopteri obalne straže, mogu se koristiti bez zakonskih zapreka i u medicinskom prevoženju, a jeftiniji su i u traganju te spašavanju, na moru i kopnu. Kao što je napisano i u Zakonu o Obalnoj straži – to je posebna stavka državnog proračuna i ne bi trebala opterećivati obrambeni proračun.

Proglasiti “vanjski pojas”!

Uvažavajući aktualna događanja i velike migracije koje mogu zahvatiti i more – bilo bi mudro proglasiti vanjski pojas od 12 milja.

U vanjskom pojasu obalna država može vršiti nadzor potreban da bi: spriječila kršenje svojih carinskih, fiskalnih, useljeničkih ili zdravstvenih zakona i drugih propisa na svom području ili u svom teritorijalnom moru. Također, obalna država u vanjskom pojasu može kazniti počinitelja za kršenje tih zakona i drugih propisa počinjenih na svom području ili u svom teritorijalnom moru. Kako će biti organiziran sustav, po kojem modelu, manje je važno. Bitno je da bude učinkovit. Moramo vjerovati u sebe, kako možemo izgraditi Obalnu stražu ravnu najboljim obalnim stražama svijeta, koja će biti prepoznatljiva te u budućnosti biti uzor i težnja drugima. Obzirom na hrvatsku pomorsku tradiciju, ljubav prema moru i stručnost hrvatskih pomoraca, nema nikakve sumnje u uspjeh, samo treba donijeti čvrstu odluku – „dati dite materi“ , odreći se sebičnosti, cijeniti one koji su bili prije nas, očuvati kontinuitet i složno krenuti u realizaciju.

Na kraju, o važnosti mora za Hrvate zorno svjedoče dvorske listine Kralja Zvonimira, zapisi Cara Porfinogeneta, savez s Normanima, Viški boj, borba protiv fašista u Drugom svjetskom ratu i činjenica iz Domovinskog rata u kojem je HRM, tehnički inferiorna i stručno superiorna, brzo uspostavila nadzor nad našim dijelom Jadranskog mora. Glede listina Kralja Zvonimira značajna je činjenica da je odmah iza Kralja na njima bio Admiral (zapovjednik) Hrvatske flote (mornarice). Važno je znati da je ta časna dužnost ujedno bila i župan mora.

* Gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini