Bojan B. Dimitrijević je u Ministarstvu obrane Srbije bio u vrijeme općeg političkog poleta

Iako se u posljednje vrijeme dr. Bojana B. Dimitrijevića i iz Hrvatske vidi kao jednog od rijetkih specijaliziranih vojnih povjesničara mlađe generacije na ovim širim prostorima, manje je poznato da je on svojedobno bio savjetnik za obranu sada već bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, kao i to da je u dva mandata obavljao dužnost pomoćnika ministra obrane Srbije. U tim je svojstvima dr. Dimitrijević bio jedan od autora glavnih obrambenih strateških dokumenata Republike Srbije – od Bijele knjige do strategija obrane i nacionalne sigurnosti. Kao jedan od čelnih ljudi tamošnjeg sektora obrane, zamislio je i počeo provoditi reformu obrambenog sustava, kao i usmjerenje Srbije prema članstvu u NATO-savezu. Dimitrijević je Ministarstvo obrane RS napustio krajem 2008. godine, kada i general Zdravko Ponoš čelno mjesto u Generalštabu Vojske Srbije – obojica zbog neslaganja s tada novim ministrom obrane Draganom Šutanovcem i njegovim viđenjem reformi u tamošnjem obrambenom sektoru. Sve je to dobar povod za razgovor, u kojem dr. Dimitrijević, osim svog nekadašnjeg rada u Ministarstvu obrane Srbije, analizira i neke aktualne teme u nama susjednoj državi.

Posljednjih godina obrambeni sustav Republike Srbije prilično se mijenjao, barem je takav dojam izvana. Koje su to bile glavne promjene?

Obrambeni sustav RS je negdje tijekom ovog proteklog desetljeća, znači poslije demokratskih promjena, imao nekoliko faza. Prva faza bila je odmah poslije tih demokratskih promjena, kada je to Miloševićevo nasljeđe ostalo u vojsci –  i to se tek počelo mijenjati sa stvaranjem državne zajednice Srbije i Crne Gore, odnosno nekako baš poslije ubojstva premijera Zorana Đinđića. Tada je došlo do formiranja nove Vlade na nivou Srbije i CG, i tada je ministar obrane postao Boris Tadić. Mi smo u tom razdoblju krenuli s nekakvim sistemskim reformskim potezima jednostavno zato da Vojsku Srbije i CG (kako se ona tada zvala) na neki način redefiniramo, da je približimo suvremenim europskim vojskama, da trasiramo jasnu politiku obrane – koja je bila u tom trenutku određenje prema približavanju Partnerstvu za mir i članstvu u NATO-u, da (koliko je god moguće), pratimo i kontroliramo, ali i da smirimo eventualne tenzije na jugu Srbije, te da s našim susjedima u regiji razvijemo normalne susjedske odnose. I naravno, jedan od ciljeva bio je smanjenje vojske, odnosno Ministarstva obrane, njegovo restrukturiranje, ali to je tek došlo u fazi kada je ministar obrane bio Stanković i kada je načelnik Generalštaba posao general Ponoš. To je u periodu između 2006. i 2007. godine pod utjecajem generala Ponoša i predsjednika Tadića – koji je tada bio vrlo zainteresiran za pitanja obrane – došlo je do reorganizacije vojske i do drastičnog smanjenja.

Tijekom 2004. i 2005. godine smanjeno je Ministarstvo obrane, ali je, po meni ključna reforma – smanjenje oružanih efektiva Vojske Srbije – izvedena 2006-2007. godine, te se nekako slučajno poklopila s odlaskom Crne Gore iz državne zajednice. To je dodatno pomoglo jer je onda proračun jasno definiran za potrebe Vojske samo na teritoriju Srbije. Poslije te reorganizacije Vojska Srbije zadržala ovu strukturu koju ima i danas. To je smanjena struktura u odnosu na onu koju je vojska imala tijekom ’90-tih godina, koja je u stvari bila ostatak od JNA. Čini mi se da je zapravo odlazak generala Ponoša dosta utjecao na promjenu smjera, prije svega u vojsci, zato što je sljedeća faza koja je trebala uslijediti (u periodu od 2009. do 2010/2011. godine) – trebala biti faza obuke, uigravanje tih novih cjelina i novih postrojbi, odnosno jedinica koje smo napravili i, čini mi se, definicija da li Srbija ide prema NATO-u ili ne. Tu je poseban negativan impuls dalo  proglašenje, odnosno priznanje nezavisnosti Republike Kosovo od strane mnogih europskih država, što je onda dovelo do radikalizacije nekih odnosa prema NATO-u u srpskom javnom kontekstu i čini mi se da je tada taj put prema NATO-u, koji smo mi trasirali od 2003. godine, sklonjen u neku drugu stranu i danas to više nitko ne spominje. S druge strane, ekonomska kriza utjecala je da se fiksiranih 2,4 posto državnog proračuna ili BDP-a, koja smo mi 2006. dogovorili s Vladom, u 2009. godini izmijeni – da se promijeni struktura proračuna i da ponovno prevladaju troškovi za plaće, mirovine, osobna i socijalna davanja, zdravstvo, itd. – a da se za istraživanje, planiranje i opremanje odvoje daleko manja sredstva.

U tom razdoblju unutar vojnog proračuna bile su i mirovine umirovljenih vojnih lica, kao i vojno zdravstvo. Recimo, to u Hrvatskoj nije slučaj. Je li to zaostatak iz prošlog režima, ili se to mijenjalo?

Kada je ministar bio predsjednik Tadić, odnosno tada ministar obrane Tadić, mi smo u proračunu imali otprilike oko 70 posto sredstava za socijalna davanja – znači za plaće, mirovine i zdravstvo. Mirovinski fond je ostao u okviru vojnog proračuna do nedavno. Dok sam bio pomoćnik ministra za obranu, imao sam u sastavu svog sektora Fond za socijalno osiguranje umirovljenih vojnih lica (Fond SOVO, op. a.) – to je negdje oko 49,5 tisuća ljudi, plus još oko 2 tisuće ljudi u Republici Srpskoj. Ne znam po kojoj je to bilo osnovi, više se ne sjećam, ali to znači oko 51 tisuća ljudi koje ste morali zbrinjavati mirovinski itd., plus aktivan sastav negdje oko 35 tisuća ljudi – to je jedna mala armija socijalnih davanja koja je jednostavno opterećivala proračun. Međutim, u razdoblju između 2004. i 2008. godine došlo je do sistemskog smanjivanja tog dijela u odnosu na ovaj dio proračuna koji se počeo orijentirati na razvoj efektiva, istraživanje itd., kao i za neke druge troškove koje vojska ima (za letenje, za gorivo, itd.). Čini mi se da je opet negdje od 2009. godine, s dolaskom tzv. svjetske krize, došlo do promjene tog konteksta i, naročito, da je profesionalizacija vojske utjecala da se sad taj veliki broj profesionalaca opet stavlja na proračun i da su to opet ta socijalna davanja, a ne davanja usmjerena za modernizaciju vojske. To je kao jedna amplituda koja ide gore-dolje. U ovom trenutku, mirovinski fond je van proračuna, ali su ta sredstva, koja su odvojena za potrebe vojske i Ministarstva obrane, opet takva da socijalna davanja prevladavaju.

Shvatih da je Jugoslavija to mirovinsko  budžetiranje držala temeljito odvojeno od civilnog ostatka države. Zašto je uklanjanje te podjele toliko dugo trajalo?

"Šutanovac ga nije volio" - Bojan B. Dimitrijević

To je sistem koji smo mi naslijedili iz stare vojske i, otprilike, nitko se to nije usuđivao razdvojiti zato što se pretpostavljalo da ta velika vojska umirovljenika predstavlja značajno glasačko tijelo, i da će taj tko to napravi izgubiti 50 do 100 tisuća glasača. Ključni problem je bio da su se vojni umirovljenici žalili zato što su vojne penzije usklađivane s plaćama u vojsci, i onda su to bile jednostavno adekvatnije mirovine nego u civilstvu. Sada su oni, dakle, prepušteni brizi civilnog ministarstva i one se usklađuju prema civilnim propisima. To je ono što vojni umirovljenici nisu željeli, a s obzirom da u tom korpusu vojnih umirovljenika imate… Mi smo imali oko 700 generala, veliki broj ovih ili onih istaknutih pojedinaca, i svi su koristili svoj utjecaj da to na ovaj ili onaj način blokiraju.

Primijetio sam u jednoj od biografija da se spominje da ste radili nacrt strategije sigurnosti RS…

Ja, kao tadašnji pomoćnik ministra Tadića 2003. godine dobio sam zadatak od ministra da rukovodim timom koji je izradio prvu strategiju obrane Srbije i CG, i u tom timu smo imali relevantne ljude iz Ministarstva obrane, vojske (Generalštaba), ali smo pozvali i ljude iz MUP-a, državne sigurnosti, crnogorskog MUP-a, nevladinih organizacija. Ja sam rukovodio nekakvim timom, koji je bio otprilike oko 15-ak ljudi, i mi smo 2004. godine napravili taj dokument “Strategija odbrane državne zajednice Srbija i Crna Gora“. Što se tiče strategije nacionalne sigurnosti, mi nikada sa Crnogorcima nismo uspjeli dogovoriti modalitete i zajedničke sigurnosne interese, i onda je to jednostavno ostalo nedefinirano. Onog trenutka kada se Crna Gora odvojila od Srbije – odnosno, 4 dana poslije – ja sam od tadašnjeg predsjednika Tadića dobio zadatak da, na bazi svojih iskustava iz tog rada i na bazi činjenica da sam završio nekakav visoki tečaj u Velikoj Britaniji, napravim nešto što bi se zvalo Strategija nacionalne sigurnosti, temeljem čega bi se pokrenula javna rasprava. Ja sam to napravio – trebalo mi je, sjećam se, tjedan dana – 7 dana za taj rad.

S druge strane, tada je to također bila jedna od mjera gdje smo mi NATO-u i međunarodnoj zajednici pokazivali da Srbija prepoznaje alate modernog sustava sigurnosti – znači: Bijela knjiga, Strategija obrane, Strateški pregled obrane, itd. Sve smo to tada napravili upravo da bi naši sugovornici iz NATO-a vidjeli da mi korespondiramo s onime što su rješenja i u Hrvatskoj, i u Sloveniji, Slovačkoj, Bugarskoj, itd. No, s ove vremenske točke moje je iskustvo da su mnoga od tih opredjeljenja u tim doktrinarnim dokumentima u stvari bila samo opredjeljenja, zato što je splet dnevnih političkih događaja utjecao da se mnoge od tih orijentacija promijene, da danas zbog tih odluka iz 2008. i 2009. godine više nitko ne spominje članstvo u NATO-u, da su sigurnosni izazovi skoro nepredvidljivi. Mi smo npr. predviđali određeni kontekst izazova za Republiku Srbiju. Onda imate situaciju da se u Beogradu događaju navijački nemiri, da navijačke grupe uđu u američko veleposlanstvo, spale ga i izazovu problem u odnosima Srbije i Sjedinjenih država. Dnevni događaji koji su uslijedili u protekle 4 godine pokazali su da su često ta opredjeljenja u stvari samo slovo na papiru, a da životni kontekst događaja i tokovi zapravo utječu da se taj okvir, bar na ovom prostoru, daleko drastičnije mijenja.

Vratio bih se na ovaj dio oko generala Ponoša – sve se zapravo dogodilo jako brzo. Je li to problem koji se dulje skupljao, i u čemu je zapravo bio problem?

Šutanovac i Ponoš su se razišli relativno brzo ali iznimno temeljito

Problem koji je tu trajao skoro godinu i pol dana je ta jedna orijentacija ministrova (Dragana Šutanovca, op. a.) da politiku vodi na jedan način, a da je on sam došao u sistem koji je već bio kreiran da ide na jednu drugu stranu – i onda je to, uz osobno nesnalaženje svih nas, eskaliralo do sukoba. Najranije nesuglasice počele su oko Zakona o obrani, definiranja što radi ministar, što predsjednik, što tko već u tom sistemu sigurnosti, pa do pitanja koja je postavio general Ponoš: pitanje vojnih nekretnina, pitanje odnosa na nivou Ministarstva obrane i Generalštaba, itd. To je onda ekscesno eskaliralo u prosincu 2008. godine – Predsjednik (Boris Tadić, op.a.) je jednostavno odlučio da generala (i mene) ukloni s tih mjesta. Ali ono što je general Ponoš izgovorio pred skupštinskim Odborom za sigurnost do dan danas nitko nije porekao, niti je itko odgovorio na ta pitanja. Znači, ta pitanja koja je on spomenuo (ja ih se više niti ne sjećam) – to su pitanja ključna za funkcioniranje sustava sigurnosti – od financija, infrastrukture, tehnologije, odnosa između Ministarstva i Generalštaba, i ona su jednostavno ostala neodgovorena.

Prije nešto više od mjesec dana jedan beogradski medij uspio je temeljem Zakona o pravu na .pristup informacija dobiti rezultat te istrage. Pokazalo se praktički crno na bijelo da stvari idu na ovo što je general Ponoš tada pričao….

Upravo tako. Znam da je ta komisija, ili kako god se zvalo to državno revizorsko tijelo, došla u Ministarstvo obrane negdje u proljeće 2009. godine, ali ti rezultati nikada nisu izašli na svjetlo javnosti do sada, kada je došlo do promjene Vlade. Očekivao sam da rezultati budu takvi kakvi jesu, ali i to na neki način potvrđuje da je general bio u pravu. Međutim, ja imam jedan osobni odnos prema svemu tome, zato što je između 2003. godine i početka 2009. godine reforma obrambenog sustava u Srbiji bila u usponu. No ta je amplituda uključivala jasno političko određenje – u kojem će Srbija dobiti i jasnu definiciju proračuna, jasnu politiku vođenja ljudskih resursa, jasnu politiku vođenja materijalnih resursa, pitanje obuke, i pitanje opće orijentacije Srbije u današnjem međunarodnom kontekstu. Mi smo se, naime, vodili motom koji je definirao predsjednik Tadić – da su vojska i sustav obrane resurs vanjske politike Srbije, upravo kao i u zemljama u okruženju RS – kao što je to u Hrvatskoj, Rumunjskoj, itd. Nakon toga, čini mi se da se i dan-danas vojska i Ministarstvo obrane u principu promatraju kao dio Vlade gdje vi raspoređujete vaše ljude, i koristite resurse obrane da bi jednostavno napredovali u političkom životu, a ne koriste se za promociju države, za jačanje položaja države, kao što je to napravljeno u nekim drugim sistemima u regiji. Mislim da u ovom trenutku država Srbija nema jasnu strategiju čemu služi vojska. Ako smo išli na profesionalizaciju vojske, što će taj profesionalni vojnik raditi!? Da li on čuva vojarnu koja je prazna i služi na granici prema Kosovu? Pa to je onda mogla raditi i ona vojska koja je bila do 2010. godine. Znači, ova je vojska samo skuplja, jer kad imate čovjeka koji je profesionalac morate stostruko više brinuti o njemu, a radi isti posao koji je radio i onaj regrut s puškom. Tako da, čini mi se, definicija tog problema – gdje se nalaze vojska i sustav obrane u ukupnom političkom životu Srbije – još uvijek čeka odgovor.

Mislite li da je članstvo u NATO-u za Srbiju definitivno stavljeno ad acta?

Mislim da je, i to dok god je na čelu ova Vlada, a možda i neke sljedeće.

A istraživanja javnoga mnijenja?

Mi smo istraživali to javno mnijenje poslije ubojstva premijera Đinđića, dok je Boris Tadić još imao tu energiju, taj zamah od Đinđića… Tada smo imali čak 40 % javnog mnijenja da Srbija bude u NATO-u, što je bilo fenomenalno. Međutim, to je onda počelo padati. Razlog, prije svega, treba tražiti u tome da se predsjednik Tadić počeo okruživati ljudima koji su bili na čelu medijskih agencija – njegovi prijatelji su ustvari samo u medijima – i oni su počeli preobličavati njegove želje, ukazujući mu da nije dobro otvarati nove teme, jer time gubi javnu podršku. Onda je on prestao otvarati nove teme, u smislu NATO-a i nekakvih drugih pitanja, upravo zato da ne bi izgubio popularnost u javnome mnijenju. U taj prostor je onda, nakon formiranja Koštuničine Vlade, ušao taj neki negativni, anti-NATO sentiment, što me najviše čudi. Dakle, s jedne strane, Srbija i NATO su bili u ratu ’99. godine, a vi ste već 2000. (promjenom vlasti), imali odjednom normalan kontekst u kojem vojska radi s tim istim NATO-om na jugu Srbije, ne znam što sve se tamo ne radi – od zajedničkih patrola, preuzimanja dijelova ove ili one teritorije… To se pozitivno opredjeljenje javilo upravo zato što je s vrha države kanalizirana politika da trebamo ići prema NATO-u, odnosno u sljedeći korak – prema EU. Ali onog trenutka kada se pojavila Koštuničina Vlada s tim mrzovoljnim stavom i anti-NATO propagandom, tada je i Predsjednikova želja za tim počela kopniti, upravo na bazi dnevnih procjena javnoga mnijenja. Ta “ziheraška” politika počela je zapravo urušavati svaku Tadićevu želju za reformom, što je na kraju dovelo do njegovog pada s vlasti. Moj prijatelj (mi smo valjda ostali prijatelji i sada) Boris Tadić je u stvari uvijek imao tu želju da se svima dopada. A to je nemoguće. Čak i ako to misli, izborni rezultati pokazuju drugačije: „Čovječe, makar 50 posto ljudi ne dijeli tvoja stajališta.“ On je žrtvovao tu jednu odlučnost koju je Đinđić nosio sa sobom, što je Zoran definirao kao – „ja nisam tu da me ljudi vole, nego da odradimo posao za državu“. Međutim, Tadić je to radio drugačije, u smislu „ajmo polako“, „daj da vidimo“, „trebamo što širi front“, itd. Na kraju je bilo previše novih iskušenja, na koja on nije imao valjan odgovor. Rasplinuo se i ostavljao je rješenja za kasnije.

Nakon gubitka vlasti, Demokratska stranka podijelila se barem na dva tabora (na slici: Boris Tadić i Dragan Šutanovac na nedavnoj sjednici Glavnog odbora DS)

Koliko Srbiji može biti dobro ovo povezivanje s Rusijom? Moj je dojam da se aktualna vlast povezuje više, ili barem deklarativno više nego što je to radila bivša vlast, ne samo što se tiče vojne suradnje, nego i na području zaštite i spašavanja, i još nekih civilnih stvari.

Čini mi se da je energetska situacija utjecala na gledanje da je, uz tradicionalne ruske sentimente koje dio srpske politike ima, Rusija jedan od bitnijih partnera Srbije. S druge strane, te izvanredne situacije utjecale su na to da se i Srbija počne okretati prema ruskim sredstvima za reagiranjem u kriznim situacijama, s obzirom da ih Srbija nema (od aviona za gašenje požara pa nadalje). Čini mi se da određena doza tih odnosa zaista treba postojati, s obzirom na sveukupne odnose u Europi. Međutim, u srpskom javnom mnijenju ili dijelu tog mnijenja taj ruski sentiment je često toliko jak da prevazilazi normalne odnose Srbije i Rusije kao dva partnera, ili države koje trebaju surađivati, i skreće u svojevrsnu mitologiju, što je nekakav korak do zablude. Ja s vrlo velikim oprezom, pa i sa zebnjom, gledam narastanje tog sentimenta u Srbiji kao na nešto što, čini mi se, može u budućnosti ugroziti neka od jasnih proeuropskih opredjeljenja koja su ranije Vlade i raniji političari na našoj sceni proklamirali kao opredjeljenje države Srbije.

1. Pritisak javnosti

Kao prvo, zanimljivo je primjetiti kako se ove godine u Srbiji preklopilo nekoliko međusobno nevezanih stvari. Formira se nova vlada, pa se time nakon više od pet godina sprema i smjena Dragana Šutanovca, ministra obrane RS od 15. svibnja 2007. godine (kojeg je nakon izbora, 7. srpnja 2008. godine, na tom mjestu potvrdila i tada novoizabrana Narodna skupština). Ujedno, po svim je pravilima već polagano trebalo započeti i lagano pripremanje izrade državnoga proračuna za iduću, 2013. godinu – dok možda Srbija uskoro ugleda i Izvješće o izvršenju budžeta od prošle 2011. godine.

Ovi proračunski koraci i u politički mirnije doba hoće potaknuti komentare o financiranju pojedinih državnih resora. Prošle smo godine tako, upravo u ovo doba, mogli po pitanju obrane od kolumnista “Politike” Miroslava Lazanskog saznati da je srpski obrambeni proračun “između tenkova i plugova“. Ujedno, pročitali smo i da je srpskih “više od 210 tenkova i 80 zrakoplova apsolutno donja tehnička granica” tamošnjega sustava, ispod koje bi bilo neozbiljno ići. Sve je to taman rubno dostatno za sučeljavanje s “hrvatskih 260 tenkova, 32 helikoptera i 12 borbenih zrakoplova” (koje fantastične brojke!) – inače samo jednom od vojnih velesila što navodno okružuju Srbiju.

U donekle sličnome stilu prošloga je tjedna nastavila i beogradska medijska kuća B92 navodeći: “Budžet od  oko 50 miliona evra, koliko izdvajamo za vojsku, Srbiju svrstava među  najsiromašnije u regionu“. Nakon toga, oni nastavljaju malo ozbiljnije, citirajući Bojana Dimitrijevića, vojnog analitičara i bivšeg pomoćnika ministra obrane RS, koji kaže:

“Dosta je učinjeno na  planu profesionalizacije, ugledu vojske, uključivanju VMA u zdravstveni sistem  Srbije. Sistemske nabavke naoružanja, međutim, nije bilo od 1991. godine.  Potrebno je što pre ponoviti se većim brojem aviona, terenskim vozilima,  sistemima veze, kao i ovladati remontom tenkova i borbenih vozila. Ukoliko želimo da budemo vojni faktor za respekt, neophodno je  povećanje broja naših vojnika u mirovnim misijama u svetu“.

Dok pomalo intrigira spomenuta brojka od 50 milijuna eura (posebno uspoređena sa službenim podacima, kasnije u ovome tekstu), ipak treba konstatirati da sve to i nije neuobičajeno. Ovakve vijesti spadaju u normalno, cikličko i površno medijsko praćenje sektora. U isto vrijeme, po pitanju finaciranja obrane za vlasti u Beogradu bitno neugodnijima pokazala su se otkrića do kojih su posljednjih dana stigli neki beogradski mediji – zahvaljujući korištenju zahtjeva po pravu na pristup informacijama. Riječ je o priči koja započinje 2008. godine, spaja političare na čelu srpskog sustava obrane i jednog sada bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Srbije, a onda nakon duže pauze privremeno završava ovih dana.

2. Otkriveni problemi

Šutanovac i Ponoš razišli su se relativno brzo te iznimno temeljito

Krajem prosinca 2008. godine, u Srbiji su jasno izašla na vidjelo duboka neslaganja Ministarstva obrane i djelatne vojske. Za javnost je sve počelo 19. prosinca 2008. godine, kada su generali organizirano bojkotirali ministra obrane Dragana Šutanovca na tradicionalnom godišnjem primanju. Sukob se onda maksimalno zaoštrio istupom generala Zdravka Ponoša, tadašnjeg načelnika Generalštaba OS Republike Srbije, u dnevnim novinama “Politika”. On je u intervjuu danom 24. prosinca iznio niz teških optužbi na račun tamošnjeg Ministarstva obrane – o lošem i nenamjenskom trošenju novaca, o izostanku održavanja i modernizacije vojne tehnike, kao i o izostanku stvarnog planiranja obrane – u kojoj, po njemu, stvari idu po inerciji dok ministar Šutanovac tjera agresivni marketinški pristup stvarima, navodno lišen ozbiljnoga sadržaja. Ponoš je tada rekao i:

“Znao sam od početka da sistem u kome sam se našao ne pravi nego troši pare i da mora da ih potroši pametno. U toj sferi su moje najveće zamerke Ministarstvu, što zbog lošeg poslovanja 2008, kada smo imali pare, sada već trošimo pare iz 2009. koje nemamo. Zbog loše politike odbrane i ekstenzivnog razumevanja odnosa prema budžetu, za operativni život vojske u 2009. ostaće nam samo pet odsto sredstava. A to znači da naš artiljerac neće biti u mogućnosti da ispali svoj projektil. Finansijska održivost sistema je krajnje sporna. Imali smo 867 miliona evra, nismo ih potrošili i za tu verziju ekstremno lošeg razumevanja finansiranja sistema odgovorno je Ministarstvo. Samo na olakom ignorisanju kursnih razlika izgubili smo 400 miliona dinara“.

No, njegovi su prigovori išli i dalje: “Politika odbrane ovde funkcioniše samo simbolično. Reklo bi se da ne postoji. Mi se dovijamo u okolnostima kad u državi nema strategiju nacionalne bezbednosti, pa u skladu s tim ni strategije odbrane“. Sve to su jako poznate priče i u Hrvatskoj, koja se u to isto vrijeme našla pod udarom zapanjujuće sličnog pristupa upravljanju obranom – nesreće od koje ćemo se još dugo oporavljati. No, vratimo se na Srbiju.

Nakon tako teških optužbi usmjerenih prema vrhu obrambenog sektora, odgovor civilnih tijela bio je dvojak. Kao prvo, ministar obrane Šutanovac zatražio je 26. prosinca izvanrednu reviziju financijskog poslovanja Ministarstva u periodu od 17. listopada 2007. do 31. prosinca 2008. godine (na temelju već provedene slične revizije – svojevrsnog “Clean-start poteza” – koja je provedena za period od siječnja 2006. do 16. listopada 2007. godine, kada nisu utvrđene nepravilnosti). Taj je zahtjev otposlan predsjedniku Vlade Mirku Cvetkoviću i ministrici financija Diani Dragutinović, a sama je revizija izgleda bila obavljena do sredine lipnja 2009. godine. Izvođač tog posla bilo je Ministarstvo financija, Sektor za budžetsku inspekciju i reviziju.

Kao drugo, predsjednik RS Boris Tadić sazvao je “Savet za nacionalnu bezbednost”, najviše koordinativno tijelo ukupnog sigurnosnog sektora Srbije. Ovo je tijelo formirano uredbom Vlade Srbije od 31. svibnja 2007. godine, njegove sjednice saziva Predsjednik Republike – koji s premijerom utvrđuje dnevni red skupa i predsjedava sjednicama, kao i ovoj održanoj 29. prosinca 2008. godine. Na tom je zasjedanju sukob faktično riješen, iako je formalno rješenje izdano tek dan kasnije. General Ponoš razriješen je svih dužnosti i onda poslan u penziju. Na položaju ga je zamijenio njegov dotadašnji zamjenik, general potpukovnik Miloje Miletić, a državni je vrh osjetio potrebu u javnost izaći s uvjeravanjima kako je obrambeni sustav RS ostao stabilan. Sam Zdravko Ponoš kasnije je politički zbrinut na položaju pomoćnika ministra vanjskih poslova, no to je već jedna druga priča.

Bitno je da je spomenuta izvanredna revizija zaista i provedena tijekom 2009. godine, da bi po dovršetku postupka njeni rezultati bili iz krugova Ministarstva obrane klasificirani oznakom “službena  tajna-poverljivo”. Nakon 34 mjeseca tajnosti i niza pravnih peripetija, novinari portala Pištaljka.rs krajem lipnja ove godine konačno su uspjeli dobiti u ruke ovaj dokument, nakon postupka temeljenog na pravu na pristup informacijama. Tim je povodom Povjerenik za informacije doduše proveo brisanje 14 redova teksta, koji su ocjenjeni zaista tajnima, dok je ostatak objavljen temeljem poziva na interes javnosti. I, što se saznalo?

Pa, saznalo se manje ili više u detalj o čitavome nizu neodgovornih poteza službenika, koji su za rezultat imali novčane gubitke sustava (na tečajnim razlikama). Saznalo se i o problematičnim kupovinama naoružanja i vojne tehnike (rakete zrak-zrak R-27R, komunikacijska oprema), u kojima se naziru jasni tragovi pogodovanja pojedinim tajkunima (Jugohemija a.d. Miroslava Miškovića) i nabavnim lobijima (JP Jugoimport SDPR). Kupovani su luksuzni automobili (audi A6 i audi A8), a i stanovi – dobrim dijelom pod okriljem tajnosti i bez postupaka javne nabave. Sve to, što je u javnosti završilo tijekom prošloga tjedna, manje ili više detaljno potvrđuje navode generala Zdravka Ponoša. Ostaje za vidjeti hoće li prošlotjedni napisi u medijima, demantiji Ministarstva koji su slijedili i onda još detaljniji medijski napisi novinara s inkriminirajućim dokumentom u rukama, imati ikakvih konkretnih posljedica za planske i financijske kreativce iz Ministarstva obrane Republike Srbije.

3. Službeno proračunsko stanje

Dok na temu obrambenih finacija traju ovakva, relativno detaljna prepucavanja u medijima, službeni i javno dostupni podaci o obrani u proračunu Republike Srbije vrlo su šturi. Zakon o budžetu Republike Srbije, kako se ondje titulira državni proračun za pojedinu godinu, zapravo se svodi na četiri niza podataka, zvanih glave –  na Vojnu obranu, Inspektorat obrane i dvije sigurnosno obavještajne agencije (“Vojnobezbedonosnu agenciju”, VBA, nekad “Vojnu službu bezbednosti” i “Vojnoobaveštajnu agenciju”, VOA, nekad “Vojno-obaveštajnu službu”), iz kojih se onda izvodi i peti godišnji podatak, ukupni planirani proračun za  obranu RS. Iako svaka od tih tih glava obuhvaća ponešto nižih stavki, sve su one toliko generične da teško mogu išta otkriti promatraču koji sve to gleda izvana. No, ipak je tu vidljivo ponešto čudnih stvari.

Narodna skupstina Republike Srbije iznimno je slab i podijeljen parlament

Kao prvo, treba spomenuti da iako Srbija redovito donosi državni proračun (za razliku od Bosne i Hercegovine), ta država nije ni izbliza tako ažurna u donošenju ikakvih Izvješća o izvršenju proračuna. U periodu 2002. do 2006. godine, ti dokumenti jednostavno nisu osvanuli, iako je njihova dostava parlamentu i zakonska obveza Vlade. Naime, Zakonom o budžetskom sistemu jasno je određeno da „predlog Zakona o  završnom računu budžeta Republike Srbije utvrđuje Vlada“, a propisan je i obavezujući godišnji rok do 15. srpnja tekuće godine, do kada Vlada mora prijedlog spomenutog zakona za prošlu godinu dostaviti Narodnoj skupštini – što se jednostavno nije događalo. Onda su se s 2008. stvari promijenile, ali tek donekle.

Naime, Zakoni o završnom računu budžeta RS ponovo su od 2008. godine počeli stizati u parlament (Narodnu skupštinu). Dok su od te godine oni počeli prolaziti i prethodnu revizijsku kontrolu Državne revizorske institucije (DRI), stvar je stala u parlamentu – gdje su ti dokumenti završavali tek pred nadležnim Odborom za financije, ali ne i na raspravi pred punim poslaničkim tijelom. Time je proračunsko izvještavanje parlamenta za 2007., 2008., 2009. i 2010. godinu izvedeno tek djelomično. Navodno se tu radilo o općenitome otporu političara i stranaka vladajuće većine pred ikakvom ozbiljnijom kontrolom državnoga trošenja. Pri tome, jako se i kasnilo.

Izvješće o izvršenju državnoga proračuna za 2009. godinu dostavljeno je Skupštini tek u prosincu 2010. godine, da bi početkom lipnja 2011. godine bilo pred Odborom za financije raspravljeno zajedno s onim za 2008. godinu. Krajem lipnja 2011. navodno je bila započeta revizija Izvješća za 2010. godinu, koje je onda pred parlamentom RS osvanulo s gotovo godinu dana zakašnjenja – umjesto 15 srpnja 2011. godine, tek u svibnju ove, 2012. godine. U takvome svjetlu i ne čudi da još nema Izvješća za 2011. godinu – dokumenta za koji se posljednje čulo da je početkom ožujka 2012. godine osvanuo u Državnoj revizorskoj instituciji, koja ga je navodno tada počela detaljno razgledavati. Bilo bi stvarno nezgodno da se sad još i to, ma kako šturo, financijsko poslovanje resora obrane nađe u javnosti tik oko izbora i u doba promjene vlada. No, ostavivši na miru dokumente koji nedostaju, pogledajmo dostupne državne proračune RS i pripadajuća im Izvješća o njihovu izvršavanju!

Već i iz ovako nepotpunih i šturih podataka vidi se problem. Naime, dok je prema službenim podacima (koliko god oni pouzdani ili nepouzdani bili) do početka gospodarske krize deklarirano trošenje u obrani Republike Srbije pratilo resoru dodijeljena sredstva – bez stvaranja nekavih internih deficita – to se promijenilo 2010. godine. Tada je, na prvotno planiranih 69.966.000.000 dinara (725.911.200,5 USD po tečaju 96,38 RSD za USD, ili 599.055.258,88 EUR, po tečaju 116.79 RSD za EUR) u obrani do kraja godine potrošeno 72.187.754.269 dinara (748.962.344,04 USD, po tečaju 96,38 RSD za USD, ili 618.078.121,11 EUR, po tečaju 116.79 RSD za EUR). Dok bi u normalnim situacijama to mogao biti rezultat odluke o jačanju obrane, o modernizaciji ili revitalizaciji – izgleda da to ovdje nije bio slučaj.

Ostaje otvoreno za špekulaciju je li to bio učinak prvoga udara krize – gdje se uz slabljenje domaće valute, odlučilo čuvati prvotnu vrijednost ulaganja u obranu, pa i po cijenu probijanja prvotnih nominalnih proračunskih planova – ali ostaje činjenica da problem nije praktično prepoznat u proračunskome planiranju za iduću, 2011. godinu. Prema hrvatskome iskustvu, gdje su pojedini ministri ustrajavali da krize u RH nema i neće biti, itekako je zamislivo da osoblje s “roza naočalama” jednostavno nastavi po starome i za 2011. opet uplanira optimističnih 73.335.470.000 dinara obrambenog proračuna (760.870.123,59 USD, po tečaju 96,38 RSD za USD, ili 627.904.967,64 EUR, po tečaju 116.79 RSD za EUR). Takav bi scenarij onda jednostavno objasnio i izostanak javne pojave Izvješća o izvršenju proračuna za tu 2011. – gdje bi postignuti financijski rezultati lako mogli biti tako loši da se jednostavno odluči pregled ostaviti tajnim do daljnjega.

U korist ove varijante govori i krajem 2011. usvojen državni proračun za tekuću 2012. godinu. On izvodi zaokret, i relativno radikalno ruši planirana odvajanja za obranu, na 53.247.830.000 dinara (552.456.853,32 USD, po tečaju 96,38 RSD za USD, ili 455.912.765,99 EUR, po tečaju 116.79 RSD za EUR). To je smanjenje planiranih sredstva od punih 27,39 posto – što je sad i stvarno šokantno oštra promjena.