Iako živimo u eri u kojoj su informacije lako dostupne i još lakše se šire, nevjerojatno zvuči činjenica da šira javnost ne zna praktički ništa o hrabrim hrvatskim pilotima iz Zadra, koji su u tom području 1991. godine među prvima poletjeli u obranu Hrvatske od velikosrpske agresije. Dok su rani počeci stvaranja suvremenog Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ) solidno dokumentirani i publicirani, kako riječju, tako i slikom i videom, zapanjujućim se čini podatak da skupina letača koju ovdje ekskluzivno opisujemo nije našla mjesto u službenim povjesnicama HRZ-a.

Padobranci kao izviđači

Iz službenih publikacija Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH) i HRZ-a tako danas znamo da je 17. listopada 1990. godine sa sportskim avionima Aerokluba Split u Sinju osnovano Samostalno zrakoplovno odjeljenje Split (SZO Split); 10. studenog 1990. godine od sportske i poljoprivredne avijacije Samostalni zrakoplovni vod u Slavonskome Brodu; između 28. lipnja i 2. srpnja 1991. godine Zrakoplovna grupa u Čakovcu, te 15. listopada 1991. godine na aerodromu u Đakovu i čuveni Samostalni zrakoplovni vod Osijek (SZV Osijek), koji se junačkim otporom epskih razmjera istaknuo u obrani Vukovara.

No, izvan okvira povremenog prisjećanja i prigodnih biltena Aerokluba Zadar, u širu javnost nikako da se probije podatak kako je s aerodroma Zemunik kod Zadra već od 29. lipnja 1991. godine izviđačke letove za potrebe obrane Hrvatske u tom području izvela skupina pilota i padobranaca ovog aerokluba, sportskim avionom Utva-75, civilne registarske oznake YU-DHJ. Prvi let tog su datuma izveli padobranci Aerokluba Zadar Velid Jakupović-Gricko i Željko Torbarina-Torba, danas stožerni narednik u mirovini, koji su tih dana tek bili stekli dozvolu pilota sportskog aviona. U pokušaju da to ispravimo, ovdje donosimo njihovu ekskluzivnu priču koju su nam ispričali u Zadru, gradu letača, kolijevci vojnih pilota cijele regije.

Tri mjeseca nakon prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj, u kolovozu 1990. godine izbija oružana velikosrpska pobuna osamostaljenju Republike Hrvatske, a u travnju 1991. godine oformljuje se Zbor narodne garde (ZNG), prvo u okvirima MUP-a Republike Hrvatske. Nakon što se tadašnja JNA otvoreno stavila na stranu velikosrpske pobune, 5. srpnja 1991. godine JNA izdaje proglas kojim dopušta bezuvjetan odlazak iz vojne službe svima koji se na to odluče.

Jakupović i Torbarina sjećaju se trenutaka kada su postali svjesni velikosrpske agresije i nužde da se dragovoljno pridruže organiziranoj obrani zemlje. Krajem 1990. godine prijavljuju se nenaoružanim odborima za obranu i stražama po mjesnim zajednicama, nakon što su se u studenom 1990. godine vraćali s međunarodnog padobranskog natjecanja u Austriji, kada ih je srpska paravojska zaustavila na barikadi na Predzidu.

Pripadnici Aerokluba Zadar, u odorama pričuvnog sastava MUP-a RH. (Fotografija iz biltena „Aeroklub Zadar 1947-2017“)

U analima Aerokluba Zadar ostaje zapisano kako je 5. travnja 1991. godine, održan konspirativni sastanak većeg broja padobranaca i pilota kluba, na čelu s tadašnjim direktorom Aerokluba Ladislavom Radulićem i padobranskim instruktorom Velidom Jakupovićem, uz prisutnost padobranaca Željka Torbarine, Darija Ćurkovića, Dinka Denona i Saše Ivoša, te pilota Tomislava Šobe, Milomira Bratića i Ante Rapana. Odlučeno je da se tim kadrom oformi posebna zrakoplovna postrojba pri Policijskoj upravi Zadar MUP-a RH. „Dobili smo odore od MUP-a RH, naoružani lakim slovenskim strojnicama MGV, koje je kupio Aeroklub“, sjeća se Torbarina, i nastavlja:

„Automatsku pušku i snajpersku pušku smo dobili od tadašnjeg Gradskog bataljuna u osnivanju, koji će kasnije prerasti u 112. brigadu ZNG-a, a svatko je na svoju vojnu padobransku beretku, koju smo imali doma od odsluženja vojnog roka u 63. padobranskoj brigadi JNA u Nišu, stavio hrvatske oznake. Formalno-pravno, od 16. travnja 1991. godine smo kao takvi bili u pričuvnom sastavu policije MUP-a RH“.

U međuvremenu su Jakupović i Torbarina stekli dozvolu sportskog pilota, letačkom obukom koju je provodio nastavnik, sada pokojni, Milomir Bratić. Budući ih je financirao Sabor RH kroz proračun za protupožarno izviđanje, Uprava Aerokluba je donijela odluku da Jakupović, Torbarina i kolege provode letove za potrebe protupožarnog izviđanja jadranske obale. Redoviti kontakti za potrebe obrane Hrvatske održavani su s hrvatskim zapovjednicima generalom Ivom Jelićem, Tomislavom Stanićem i Ivanom Brzojom, a zagrebačka je veza bio Tomislav Magić, koji je aktivno radio na okupljanju kadrova budućeg Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Nad Hrvatskom na snagu stupa zabrana letenja. Izdan je službeni NOTAM, obavijest zrakoplovcima, prema kojoj je formalno-pravno zabranjeno letenje svima osim Hitnoj pomoći i letovima za protupožarno izviđanje. Na aerodromu Zemunik još uvijek je bilo Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana (RV i PVO) Jugoslavije, koje je obavljalo borbene letove prema Sloveniji. Na Zemuniku je još uvijek bila stacionirana i Akrogrupa Zrakoplovne vojne akademije (VVA) RV i PVO „Leteće zvezde“. Aerodrom je već zauzela ekipa 63. padobranske brigade JNA iz Niša, na čelu s potpukovnikom Stevanom Tkačom.

Prvi let

Velid Jakupović-Gricko ((Arhiv Živka Gospića)

„U Aeroklubu Zadar bilo je tada puno vojnih lica te je klub lako dobio odobrenje za protupožarno izviđanje“, napominje Velid Jakupović.

Na 15. lipnja je počela sezona protupožarnog izviđanja (PPI), a Jakupović je dobio nalog da za potrebe 4. hrvatske brigade iz Splita, na čelu s generalom Ivom Jelićem, pri tome iz aviona obavi aerofoto izviđanje položaja JNA i srpske paravojske u ovom području. Dobio je i profesionalnu opremu za fotografiranje, s velikim objektivima, po direktnoj usmenoj zapovjedi Milan Mačeka, koji je zvao iz Zagreba. „Ja to do tada nisam nikad vidio u životu“, sjeća se Torbarina:

„Oprema je bila namijenjena fotografiranju iz ruku izviđača. Zadaća je bila da snimimo neprijateljske položaje, a to znači pozicije 9. korpusa JNA iznad Masleničkog mosta, što je bilo izvan naše rute. I trebalo je planirati da snimimo sve oko aerodroma Zemunik, jer su oni iskopali fortifikacijske točke oko aerodroma. Ja sam već pri jednom od dolazaka na civilni aerodrom, u vožnji motorom, izbrojao da su samo na tom potezu imali iskopana 92 položaja“.

U publikacijama Aerokluba Zadar ostaje zapisano da su Velid Jakupović i Željko Torbarina taj prvi let s aerofoto izviđanjem položaja JNA izveli 29. lipnja 1991. godine.

„Gricko i ja smo se dogovorili da idemo nas dva na prvi let, jer se on kuži u to snimanje. Isplanirali smo let na visini od 600 metara, koja je normalna visina za protupožarno izviđanje. Aviomehaničar nam je bio Aleksandar Anđelković-Aco, koji je tada već bio umirovljeni zastavnik prve klase. Napravili smo pretpoletni pregled, a Aco je unio u avion torbu s opremom i automatskom puškom. Valjda smo se uz tu pušku osjećali sigurnije. Gricko je na desnom sjedalu bio s opremom, a ja na lijevom pilotskom te smo poletjeli na zadaću“,

priča Torbarina.

Željko Torbarina-Torba (Arhiv Živka Gospića)

„Nakon polijetanja, ruta nam je bila prvo ka otoku Pagu. Putem se javljamo i lokalnoj vatrogasnoj postaji. Usput smo snimili položaje JNA kod uzletišta Šepurine. Potom pravimo lijevi zaokret i letimo ka Salima na Dugom Otoku. Spuštamo se niz Dugi Otok. Potom ponovno pravimo lijevi zaokret na Kakmu, gdje je radio-far. Nakon par minuta, skrenemo s odobrene rute, umjesto da idemo u pravac za slijetanje, napravili smo krug oko Masleničkog ždrila i poslikali položaje i tenkove JNA prema Obrovcu, sve ono gdje je tada, uspostavilo se kasnije, zapovijedao na međunarodnom sudu u Hagu osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić“,

veli Torbarina.

„Kad smo to snimili, vratili smo se nazad u kurs za slijetanje na pistu 04. No u namjeri daljnjeg snimanja položaja oko aerodroma, napravili smo prelet preko vojnog tornja i krug, što je Gricko dobro iskoristio da rafalno poslika iskopane rovove. U tom trenutku vidimo da na čistinu izlaze dva borbena oklopna vozila (BOV) s trocijevnim protuavionskim topovima usmjerenim ka nama, a u slušalicama čujemo: ‘Govori… Tkač. Ukloni avion za dva minuta, inače te obaram!’“.

„Odmah sam izveo svaljivanje na krilo, prema moru. Ušao u lijevi zaokret i sletio na pistu 04. Taksiramo na civilnu pistu 02. Dovezemo se na našu poziciju za parkiranje aviona, gdje smo imali i naš smještajni kontejner. Uzmemo stvari i – crta!“,

prisjeća se Torbarina.

Jugoslavenski sportski avion Utva-75, civilne registarske oznake YU-DHJ, kojim su članovi Aerokluba Zadar izviđali položaje JNA i velikosrpske paravojske. (Arhiv Živka Gospića)

Jakupović se sjeća da je poslije razvio te fotografije i predao ih gdje je trebalo 4. brigadi ZNG-a. Fotografije su išle i generalu Anti Rosi u Zagreb, u Split te vojnom zapovjedniku u Zadru Marku Čulini. Kasnije je 4. brigada ZNG-a došla na taj teren, gdje je do tada s hrvatske strane bila zadarska specijalna policija, koja je nakon ovog leta kod Masleničkog mosta imala i prvi okršaj s tenkovima 9. korpusa JNA.

Aeroklub Zadar je s protupožarnim izviđanjem normalno nastavio u narednom razdoblju, a u danima nakon 5. srpnja, Jakupović je obavio još tri ovakva leta s aerofoto izviđanjem. Torbarina je bio na drugome poslu, pa je Jakupović za pilota dobio Milomira Bratića, koji je inače bio kontrolor letenja, a obojici je na letačkoj obuci bio jedan od instruktora i dobar prijatelj. Na trećem letu pilotirao je Josip Njari, dotadašnji član Akrogrupe „Leteće zvezde“.

„Na letu na kojem je pilot bio Njari, sa zemlje smo također dobili upozorenje da ćemo biti oboreni. No Njari je u zraku u radio komunikaciji to okrenuo na šalu. I Bratić i Njari su nam, kao vojna lica, dobro došla za ovo letenje, jer je kontrola JNA prepoznavala njihov glas na vezi te su imali manje nepovjerenja prema njima“,

sjeća se Jakupović.

Članovi Aerokluba Zadar u obrani Hrvatske, snimljeni nešto kasnije 1991. godine. (Fotografija iz biltena „Aeroklub Zadar 1947-2017“)

Poslije je obavljen još jedan ovakav let, gdje je Jakupović za pilota imao Željka Drevenšeka, nekadašnjeg zapovjednika bivše 240. lovačko-bombarderske avijacijske eskadrile JRV i PVO. Svi letovi su bili tajni, ali službeni i po zapovjedi, u obrani Hrvatske od agresije. Svi su obavljeni jugoslavenskom sportskom Utvom-75, registracije YU-DHJ. Poslije su svi letovi obustavljeni i nije se smjelo nikako uzlijetati. „Netko se konačno dosjetio – kakvo protupožarno izviđanje kad je ratno stanje“, veli Jakupović.

Kasnije, konspirativna grupa Aerokluba Zadar, pri pričuvnoj policiji MUP-a RH, ostala je zajedno do studenog 1991. godine, kada se razdvojila. Torbarina i Jakupović su prešli u specijalnu policiju, a ostali u vojne vode 112. brigade ZNG-a.

Epilog

U burnim ratnim događanjima, Torbarina je 30. prosinca 1991. godine ranjen u minskome polju. Demobilizirao se 1992. godine te u tvornici Bagat s dr. Stipom Belakom radio na razvoju domaćeg streljačkog naoružanja. Jakupović i Torbarina kao padobranci Aerokluba Zadar povremeno tih godina sudjeluju i u promotivnim padobranskim skokovima na javnim priredbama. Jedne prigode s neba su donijeli lopte nogometnoj školi NK Zadra i skupini malih nogometaša, među kojima je bio i mladi Luka Modrić, danas svjetska nogometna zvijezda.

Sjećanje na njihov prvi izviđački let od 29. lipnja 1991. godine im je još uvijek živo, a smatraju da su učinili ono što je normalno u obrani svoje domovine. Danas su svojim domoljubljem, hrabrošću i entuzijazmom sigurno zavrijedili da se događaj upiše u povijesne knjige Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, Zračne Luke Zadar, Zrakoplovne baze Zemunik i današnjeg 93. krila HRZ-a!

Gost autor: Antonio PRLENDA, vojni komentator

U tišini, gotovo poput kakvog neželjenog djeteta, u MORH-ovoj galeriji „Zvonimir“ odvija se izložba „Vojska pobjednika“. Izložba je postavljena povodom 25. obljetnice formiranja OS RH, postavio ju je Vojni muzej MORH-a u suradnji s udrugom „Trolist“, a otvorena je još 27. svibnja ove godine. No svečana akademija i druge proslave Dana OS RH u potpunosti su zasjenile izložbu koju se ni sam MORH nije potrudio posebno reklamirati, pa čak niti dostojno otvoriti.

Izložba „Vojska pobjednika“ posjetitelja-namjernika vraća na same početke formiranja OS RH, odnosno policije RH i Zbora narodne garde, prikazom prvih ratnih odora i vojnog znakovlja. Na zidovima i u vitrinama mogu se razgledati prve oznake tadašnjih jedinica, mobilizacijski plakati, razni motivacijski i propagandni materijali, kao i razna prilagođena oprema i naoružanje korišteno u prvim danima Domovinskoga rata. Posjetitelji će se tako s nostalgijom prisjetiti albuma sa sličicama i bojanke „CRO ARMY“ ili plakata „Hrvatska vas zove“.

Određenu nostalgiju svakako će izazvati i prikazano vatreno naoružanje, koje pokazuje kako je Hrvatska u početku agresije bila prilično nepripremljena za ono što joj je tek slijedilo, pa se branila s onime što je u tom trenutku imala – uglavnom s naslijeđenom opremom bivše JNA, ili s ponešto naoružanja prikupljenog s raznih strana. Tako se među izloženim vatrenim naoružanjem može vidjeti i vjerojatno najzanimljiviji izložak – kratka strojnica „Šokac“ 9×19 mm, u „prilagođenom“ zelenom izdanju i natpisom „Jedan je Bog“ na latinici i arapskom pismu. Odmah uz bok „Šokca“ stoji i kontroverzna strojnica „Zagi“, koju je proizvela tvrtka „Likaweld“ na zagrebačkoj Martinovki.

Među izlošcima zanimljivo je vidjeti i rijetku, bijelu sanitetsku kacigu bivše JNA, za koju su organizatori izložbe utvrdili da je korištena od vozača Hitne pomoći grada Zagreba na sisačkoj bojišnici. Ima tu još i razne dodatne opreme, priručnog materijala, te običnih, svakodnevnih potrepština korištenih u rano ratno doba mlade Hrvatske.

Osim vatrenog, izloženo je i ponešto hladnog oružja, uglavnom raznih noževa i bajoneta, čemu je bitno pripomogla Hrvatska udruga kolekcionara bajoneta „Trolist“, posegnuvši u privatne zbirke svojih članova. No „Trolist“ je ostao i neugodno zatečen intervencijama u izložbu iz kabineta ministra, kako u postav tako i u opremu popratnog materijala, pa su na svojoj web-stranici objavili prvobitni i originalni sastav ljudi koji je postavio i uvelike pripomogao u prikupljanju, sortiranju i postavljanju ove izložbe. Umjesto da razvija suradnju sa ovakvim tipom udruga i zainteresiranih pojedinaca, MORH je ponovno pokazao kako ga malo zanima život van vlastita četiri zida.

Za sve koje zanima vidjeti čime se HUKB „Trolist“ bavi, napominjemo da će se ove subote, 11. lipnja, u zagrebačkom Kulturnom centru Dubrava održati 6. međunarodni susret kolekcionara militarije, kojem je ova udruga organizator.

U međuvremenu, u MORH-ovoj galeriji „Zvonimir“ možete pogledati izložbu „Vojska pobjednika“, svakog radnog dana od 10 do 18 sati, sve do petka, 24. lipnja. Izložba je omanja, pa ne zahtijeva višesatni angažman, a i uz odmak od četvrt stoljeća ipak je lijepo prisjetiti se kako je sve počelo.

————————

————————

Na današnji dan prije 25 godina, 28. svibnja 1991., na stadionu NK Zagreb u zagrebačkoj Kranjčevićevoj ulici održano je prvo javno postrojavanje Zbora narodne garde. Tadašnji ministar obrane Martin Špegelj (ministar obrane RH 24.08.1990.-15.06.1991., potom zapovjednik Zbora narodne garde od 15.06. do 07.08.1991.) u svojim memoarima „Sjećanja vojnika“ opisao je neke okolnosti tog postrojavanja.

Povodom današnje 25. obljetnice postojanja Oružanih snaga RH, prenosimo dijelove Špegeljevih sjećanja na postrojavanje 28. svibnja 1991.

„Zbor narodne garde nastajao je postupno, pošto smo procijenili da pored jedinica za mobilizaciju trebamo imati i snažnije grupacije gotovih snaga okupljenih u najvažnijim centrima u Hrvatskoj. Pripremali smo 6 brigada koje smo imali namjeru ustrojiti kao gotove elitne formacije u miru. Početna ideja bila je da se te jedinice zovu Civilnom gardom, po uzoru na SAD, onda smo ih radno vodili kao Narodnu gardu, dok potkraj travnja predsjednik Tuđman nije zapovjedio da se prozovu Zborom narodne garde (ZNG), te da se ustroje 4 brigade, a ostale dvije predvide kao razvojne (u pričuvi).

Formalnu Odluku o ustrojstvu i broju pripadnika Zbora narodne garde, koja nije javno objavljena, predsjednik je donio 05. svibnja 1991. Prema njoj, ZNG se ‘formira za potrebe obrane ustavnog poretka, cjelovitosti i teritorijalnog integriteta RH’ i ‘djelovat će na cjelokupnom teritoriju RH’, dok se pri Ministarstvu obrane osniva njegovo zapovjedništvo, ali zapovjednik još nije imenovan (četrdesetak dana kasnije to ću i formalno postati ja)“,

prisjetio se general Špegelj u knjizi „Sjećanja vojnika“. Nakon što je spomenuta Odluka stupila na snagu, počele su intenzivne pripreme za formiranje te 4 brigade. Zapelo je već na prvom koraku – na pribavljanju odjeće za pripadnika ZNG:

„Radili smo i na usvajanju materijala za izradu odjeće, samo što rješenja domaćih tvrtki nisu bila dovoljno kvalitetna, a odjeću nismo htjeli uvoziti. Prikupili smo stoga nekoliko stotina kompleta tzv. SMB-uniformi, dali izraditi kape sa šiltom, te znakovlje, zastave, … Nemalo sam se začudio kada sam kasnije vidio da neke brigade imaju i crne zastave, dok su izvorno nosile službenu državnu zastavu (trobojku) s lentom i imenom brigade.“

Potom se krenulo na prikupljanje ljudstva:

„Prave i veće gotove snage u miru je vrlo teško održavati. Stoga smo odlučili da se prvi sastavi tih jedinica regrutiraju na isti način kao policija, dakle da se s njihovim pripadnicima sklapaju ugovori o stalnom zaposlenju koji uključuju mjesečnu plaću, radno mjesto i vrijeme, obavezne odmore, stambeno zbrinjavanje, itd. S obzirom na to da se u policiju dotad bilo javilo više od 16.000 zainteresiranih, i da je s oko 12.000 sklopljen ugovor o zaposlenju, MUP je mogao izdvojiti najviše oko 2.000 za potrebe ZNG.“

MORH je u to doba, pamti Martin Špegelj, imao oko 30.000 ljudi u samostalnim bojnama i satnijama, no oni su se okupljali tek na izričit poziv, doduše s oružjem, ali u civilnoj odjeći. Ministarstvo nije imao novaca, niti je on u proračunu bio predviđen, za regrutiranje snaga za ZNG po posebnim ugovorima. Najviši državni vrh, prvenstveno predsjednik Tuđman, nije želio ni čuti da se upravo za takvu svrhu odvoji dio novaca, te je insistirao na regrutiranju po MUP-ovom modelu, i to ukupno 10.000 ljudi. No na temelju te odluke, ipak su formirane 4 brigade ZNG, dok je još oko 2.000 ljudi ostalo kao jezgra za gardijske i druge formacije širom Hrvatske, prisjećao se general Špegelj:

„Internim dogovorom dvaju ministarstava, oko 2.000 policajaca prešlo je u Gardu, najviše u Zagrebu za potrebe 1. i 2. brigade, te nešto manji broj za potrebe 3. (osječke) i 4. (splitske); 5. i 6. brigada nisu imale gotovo nikakvih snaga nego su bile predviđene za aktiviranje mobilizacijom kao posebne elitne jedinice. Zbog toga su im dodijeljene zastave iako nisu imale predstavnike na svečanom postrojavanju 28. svibnja 1991. na igralištu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu.“

Špegelj oštro opovrgava kasnije navode o tome kako se u Kranjčevićevoj „zveckalo praznim puškama“ i izigravalo „manekene“:

„Što se tiče ‘praznih pušaka’, činjenice govore da smo tada imali pod suvremenim oružjem oko 60.000 vojnika ili vojnih obveznika i 30.000 policajaca (na smotri su pak prikazane formacije od oko 800 vojnika s najmodernijim oružjem oružjem, 10-ak protuzrakoplovnih sustava, nekoliko oklopnih transportera i nekoliko oklopnih automobila. Točno je i da se radilo o ‘manekenima’, taman onoliko koliko takvu formu ima – i po samoj naravi stvari mora imati – svaka svečana smotra, zbor ili parada svake vojske na svijetu. Točno je i to da su u postrojenim jedinicama bili i oni koji su za tu priliku pozvani vojnim pozivom; u izravnom televizijskom prijenosu vidjelo se da su dva ešalona imala sivomaslinaste uniforme, ali kape sa šiltom i novim hrvatskim oznakama. A odziv pozvanih bio je stopostotan! Točno je i to da je dio postrojenih potom otpušten kući.“

Fotografija s postrojavanja ZNG, izložba “Vojska pobjednika” u galeriji “Zvonimir”

No cjelovita istina o postrojavanju, napisao je Špegelj, ipak je nešto posve drugo od naklapanja iz neznanja, površnosti ili zlobe. Riječ je o taktici u već prilično ratnim uvjetima:

„Nijedan razuman vojnik ne bi gotove jedinice povlačio s njihovih borbenih ili pripremnih zadataka na paradu, pa makar ona bila i tako važna za ohrabrenje hrvatske javnosti kako je to bio naš svibanjski zbor. Pogotovo to ne bi činio usred grada u kojem još postoji opasnost od JNA, i u zemlji u kojoj već devet i pol mjeseci traje i intenzivira se oružana pobuna. Bilo bi krajnje neodgovorno povlačiti u Zagreb, npr. pripadnike 3. brigade ZNG, koji su u Osijeku i okolini držali osiguranja oko svih glavnih vojarni i skladišta JNA i pripremali sredstva za zaprečavanje, ili 4. brigade iz Splita, koji su protiv sebe imali vrlo agresivne zapovjednike 9. (kninskog) korpusa, ili čak dovoditi na stadion onih više od 700 gardista koji su u samome Zagrebu čuvali državne institucije i patrolirali, te osiguravali i naš zbor.“

Nije bilo nimalo sumnje oko toga treba li održati ovakvo postrojavanje ili ne:

„Već smo dosta znali o prijetnjama Sloveniji, moglo se utemeljeno pretpostaviti da se slično sprema i Hrvatskoj, pa smo htjeli neprijatelju pokazati da nismo bespomoćni. To se moglo učiniti samo simboličnim svečanim postrojavanjem, jer bi postrojavanje cijelih brigada moglo ugroziti našu ukupnu borbenu spremnost. Mi, uostalom, nismo pokazivali da smo spremni napadati nego da smo se spremni braniti budemo li napadnuti. To je ujedno bila poruka i svjetskoj javnosti, a ocijenili smo da se i domaća javnost pomalo uspavala, da ima ravnodušnosti, apatije, ponegdje i defetizma, pa da je i nju nužno nečim pozitivnim zainteresirati i ohrabriti.“

Reakcije nakon postrojavanja bile su više nego dobre, a poruka koju je hrvatski državni vrh želio poslati neprijateljskoj strani pala je na plodno tlo:

„U svemu smo u cijelosti uspjeli: javnost nam je čestitala, strani predstavnici javljali su svojim centrima da je riječ o ozbiljnim ustrojima odlično uvježbanih i naoružanih vojnika profesionalna držanja, a neprijatelj je bio zatečen. Prema obavijesti koju smo dobili, u Beogradu su procijenili kako, ako Hrvatska ima mogućnost brze i kvalitetne mobilizacije (dok su znali da oružja imamo dovoljno), probleme neće biti moguće rješavati samo djelomičnim angažiranjem JNA nego ‘ukupnim i radikalnim mjerama’.“

Svečanim zborom Zbora narodne garde formalno je zaokružen obrambeni sustav Republike Hrvatske, smatrao je Špegelj, i taj se dan danas obilježava kao Dan Oružanih snaga RH.

———————————–

———————————–

* U tekstu su korišteni ulomci, kao i preslika fotografije s postrojavanja ZNG, iz knjige Martina Špegelja „Sjećanja vojnika“, u izdanju Znanja, Zagreb 2001. godine.

Trotomna knjiga „U ime države“ slovenskih novinara Mateja Šurca i Blaža Zgage obiman je istraživački rad o slovenskoj prodaji i preprodaji oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u jeku ratnih sukoba početkom ’90-ih. Nizom dokumenata i osobnih svjedočanstava novinarski dvojac prati veze ondašnjeg slovenskog državnog vrha i bogaćenje pojedinaca koji su, na ime državnih poslova, zgrtali osobno bogatstvo. Prva knjiga trilogije, pod nazivom „Prodaja“, prevedena je na hrvatski jezik i večeras će biti svečano predstavljena u Zagrebu. Mateja Šurca, jednog od autora knjige, zamolili smo da nam predstavi knjigu „U ime države“ i njene glavne aktere.

Radi se o trilogiji, tri knjige – prva je „Prodaja“, koja se bavi tzv. „oslobodilačkim trgovcima“. Ja bih jednostavno rekao da su to zapravo bili razni profiteri, iako se tu radilo o državi – o visokim državnim činovnicima, ministrima, šefovima obavještajnih službi. Oni su stvorili jedan svoj zakon, prema kojem će se točno znati tko je zadužen za kupovinu, tko je zadužen za licence, za tranzit, odnosno za prodaju hrvatskoj strani. Pravni stručnjaci sada kažu da je to bilo potpuno van zakona, da to nije bilo u skladu s tadašnjim zakonima. Drugi dio trilogije više je međunarodni, zove se „Preprodaja“, i događa se nakon što su skladišta oružja u Sloveniji ispražnjena. Ti slovenski činovnici uvidjeli su da se to dobro prodaje, pa su rekli: „Zašto mi ne bi prvo kupovali, pa onda preprodavali?“, jer još je bio rat u Hrvatskoj, a buknuo je i rat u Bosni. Tu zapravo predstavljamo otkuda je naoružanje došlo, jer se nije radilo samo o tranzitu, već bi ga istovarili u luci Koper, onda bi ga prebacili na zatvoreno područje Kočevske Reke, pa bi ga iz Kočevske Reke prebacivali uglavnom noću kamionima u Hrvatsku. Treći dio je knjiga o zataškavanju – raznoraznim sredstvima pokušano je zaustavljanje istraga, da se zaustave istrage koje su bile pokrenute od strane parlamenta – bile su ustanovljene čak 3 komisije, ali kada je u pitanju politika, nikad se ne dođe do kraja. Imali smo dosta dokumenata, dosta je prikupljeno i zahvaljujući povjerenici za informiranje, što se ispostavilo vrlo korisnim, i zahvaljujući tome smo zapravo dobili toliko dokumenata da smo najprije odlučili da to bude knjiga. Onda kada smo napisali prvu rekli smo da treba biti i druga, a onda je ostalo toliko materijala (a čak smo dobili i dodatnih nekoliko tisuća dokumenata između pisanja druge i treće) pa smo još i treću napravili. Tome je doprinijela Patria, koja isto tako u Hrvatskoj radi prema sličnom principu. Patria je pokušavala trgovati utjecajem, da bi našla prave ljude koji će odobriti posao za Patriu. Kako je kod nas bio Janša, tako i kod vas ima nekih imena – Mesić je spomenut, Gregurić je spomenut, čak i Zagorec se susreo s tim Riedlom (koji je bio lobist za Patriu) – i onda kada su se Riedl i Zagorec našli, onda je bio sklopljen posao i s Hrvatskom. Evo, zapravo u tim knjigama uglavnom u svakom poglavlju spominje se Hrvatska. 

Danas zvuči pomalo nevjerojatno da su Hrvatska i Slovenija 1990. i ’91. bile u iznimno dobrim odnosima.

Hrvatska je bila ona prva zemlja koja je tražila da naoružanje kupuje u Sloveniji. Bilo bi zanimljivo saznati koliki udio naoružanja, svekolikog naoružanja koje je Hrvatska nabavila u to vrijeme rata – koliki je udio bio slovenski!? Možda ipak nije toliko velik, možda je manji, možda je radije došao preko Argentine, Rumunjske i drugih zemalja. Ali princip je tu vrlo zanimljiv, jer se nije radilo o središnjoj kupovini naoružanja, recimo bar u početku nije tražilo Ministarstvo obrane RH, već su pojedine županije tražile kod nas u Ministarstvu obrane. Bilo je bitno da ima neku ceduljicu gdje piše da je ovlaštenik kriznog štaba te i te općine, i to je bilo dovoljno. „Samo vi kažite što vam treba, mi ćemo vam prodati naoružanje, naravno“! Išli su u susret nekima koji su, recimo, tražili protutenkovsko naoružanje, naši ga nisu imali, pa su podmetnuli neko drugo. Zapravo, mnogi su tražili bilo što, mine, municiju ili bilo što drugo, samo da nešto bude. Naravno, kada je tako velika potražnja i cijene rastu do neba – cijene su bile stravično visoke. Mi smo ustanovili, dokazali, da su cijene bile 3, 4 ili čak i 5 puta veće nego obično, naročito za ono naoružanje koje se najviše tražilo – protutenkovsko, pješadijsko…

Da li je Hrvatska preko Slovenije nabavljala samo oružje iz trećih zemalja, ili je Slovenija Hrvatskoj prodavala i oružje od bivše JNA koje je ostalo u Sloveniji nakon povlačenja?

Zapravo oboje. Prvo su ispraznili skladišta naoružanja koje je tu ostavila Jugoslavenska armija. Ima podataka da je bilo oko 10 tisuća tona naoružanja u tim skladištima, ali najmanje 3 800 tona ostalo je u Sloveniji – to je prema podacima Jugoslavenske armije, da li u zapisniku pregovarača iz slovenskog Ministarstva obrane i Andrije Rašete, glavnog pregovarača kada je Armija napuštala Sloveniju. 

Znači, 6 200 su odnijeli?

Teritorijalna obrana Slovenije 1991.

Pa, tako… Prema podacima Jugoslavenske armije otprilike trećina je ostala tu. Ako se radi o tonama – znate što to znači, koliko je tenk težak… Uzeli su najviše teško naoružanje, tenkove, protutenkovske granate… Detalji su ovakvi – kad su znali da će odvesti iz Slovenije, informirali su slovenske vojnike, Ministarstvo, onda su časnici informirali hrvatske kolege: „Vidite, sad se odvozi protutenkovsko, odnosno topovi protutenkovski, takvog i takvog kalibra. Ajde vi pokušajte nešto napraviti“. Onda su Hrvati dobili informaciju u kojoj željezničkoj kompoziciji se odvozi, i to su zaplijenili. „Dobro, sad imate topove. A dal’ vam treba možda slučajno municija za te topove? Toliko i toliko ona košta“! To je priča od Vladimira Miloševića, koji je bio povjerenik, odnosno zapovjednik istočnoslovenske Teritorijalne obrane pokrajinskog štaba. On je dosta o tome znao, i to je sve ustanovljeno na osnovu dokumenata – da je točno da su prodavali sve što je Hrvatima trebalo i po veoma visokim cijenama. Bilo je 5 ili 6 tih velikih skladišta. Kad su to ispraznili, onda su rekli: „Rat još traje, ajde da mi to naoružanje kupujemo, pa onda prodajemo Hrvatskoj, pa i Bosni“. To je bila ideja Andreja Lovšina (direktora Vojno-obavještajne službe Ministarstva obrane Slovenije, op.a.), jedan njegov suradnik u nekoj internoj istrazi je rekao – Lovšin je to rekao, a onda se i realiziralo. 

Imate li nekakav okvirni broj – koliko je Hrvatska dala novaca Sloveniji u tu svrhu?

Zapravo ne. To koliko je novaca, ukupan broj, to zapravo ne postoji, jer je sve bilo decentralizirano. Ali je bilo rečeno od strane načelnika Generalštaba slovenske Teritorijalne obrane Janeza Slapara da je Slovenija prodala oružja za najmanje… sigurno više od 100 milijuna njemačkih maraka. Onda su na osnovi popisa, materijalnog popisa iz tih skladišta, ustanovili koliko je zapravo bilo izdano tog naoružanja. Jer, čovjek koji je bio zadužen za pozadinu, za ta skladišta, on je predao dokumente – ali samo količinu. O cijeni on kaže: „Nemam veze! Nemam pojma! Ja nisam odlučivao o cijeni, ali količina – vidite, iz tog skladišta toliko, toliko i toliko, iz tog – toliko i toliko.“ U čemu je stvar – kad je došao hrvatski kupac… već je uplatio, na račun, ili dao pare iz kofera… i dobio je neku priznanicu, tako da može ići u skladište. Taj skladištar, u tom skladištu oružja – on je prvo trebao imati neki papir na osnovu kojeg bi izdao naoružanje, a drugo – treba mu popis, da vidi što je on izdao. Znate, kad je skladištar izgubio jednu pušku, bila je to stravična stvar, bude osuđen i tako to, ali ako je nestalo pola skladišta – to nema veze. Zbog toga su ovi skladištari bili veoma precizni, i sastavljali su o svemu na papir.

Janez Janša i Igor Bavčar

Na osnovu te količine, koju je sastavila ta Služba za pozadinu Ministarstva obrane RS… na osnovu tih cijena, službenih, koje je Janez Janša u svom izvještaju iznio, oni su ustanovili da je tu bilo prodano Hrvatima oružja za 140 milijuna njemačkih maraka. Međutim, te su cijene samo teoretske – to je i Janša rekao. On je ipak rekao: „I gotovinom smo prodavali!“ – pa kad se ustanovilo da se tu napravilo grešku, da je on napravio grešku, on se povukao natrag i porekao. I kaže da se s Hrvatskom radila prodaja oružja samo na osnovi tzv. kompenzacija: vi dobijete oružje, a mi dobijemo naftu od INA-e za uzvrat. Tako je bilo dogovoreno s tadašnjim ministrom, premijerom Gregurićem, mislim da je bio predsjednik vlade, i našim Lojzetom Peterleom, i to uz službeni potpis. I to je sve u redu i čisto – ali problem je, budući su one interne komisije ustanovile da je bilo to samo 20 posto cjelokupne trgovine, da se tu radilo o 27 – 28 milijuna njemačkih maraka. Ako… 24 za Hrvatsku, 4 i malo, vrlo malo, za Bosnu – a sve ostalo, ono do 140, koliko su rekli – to je bilo sve plaćeno gotovinom. 

To je samo za ovaj dio robe iz bivše Jugoslavije? To nije ovo poslije?

Da, da. A kako se ono prodavalo – to je još tajna, to nitko ne zna. Mi smo samo izbrojili te pošiljke brodovima – to su bile stravične tone i deseci tisuća toga naoružanja. Prije sam spomenuo pet tih službenih pošiljki, preko Kopra, iz istočne Europe… Znate, Slovenija je to naručila u vrijeme prije rata. Prva pošiljka došla je 21. lipnja 1991. godine, i kad je došla prva pošiljka iz Bugarske – e, kažu, „sad imamo mi naoružanje, došli su kalašnjikovi, protuzračne rakete… sad mi možemo ići u rat, da proglasimo osamostaljenje, jednostrano, da očekujemo napad Armije, i mi smo spremni za to“. A vidite, poslije deset dana gotovo – potpis onog memoranduma… moratorija na Brijunima, i onda dogovor o povlačenju vojske, i nema ništa.“Pa dobro, a što ćemo s one četiri isporuke, koje su na putu i koje trebaju doći, za koje su Nijemci dali tolike kredite?“ Malo ja ovako dramatiziram, ali sve je to na temelju dokumenata. „Pa nema problema, prodat ćemo dalje“. Zna se da je to bilo „ovako“ prodano, ispod ruke. Lijepo, prvo Hrvatskoj, onda Bosni. Drugo su – samo tranziti. Naročito iz Rumunjske, krajem 1992. manje-više za Bosnu su išle stravične sume, odnosno tovari naoružanja – pješačkog – samo u tranzitu. Ide za Hrvatsku, Bosnu, ne može drugačije nego preko Kopra. Nema problema, ali nema ni jedne informacije da li su dobili za to neku proviziju. Stručnjaci kažu: „Pa, naravno da su dobili!“. Možda se sjećate primjera Tomulića… jedan mali, dosta nebitan trgovac oružjem, businessman, živi u Francuskoj. Baš kad smo mi pisali prvu knjigu… on je izjavio u jednoj knjizi, objavio ju je neki austrijski novinar: „Pa mi smo dali Janši i Bavčaru!  Došla je pošiljka s naoružanjem… s gotovim novcem smo morali platiti svaku pošiljku posebno“. Digla se buka, svi su to poricali, Tomulić nije imao dokaze. Ali zanimljivo… bio je predsjednik Vlade Hrvatske u to doba – Manolić, Josip Manolić – on je potvrdio, kaže: „Da, da, istina je“. Slijedećeg dana, digla se bura, svi novinari su pitali – to je bilo veljača, ožujak 2011. – i onda taj isti hrvatski dužnosnik kaže: „Ne, ne, ne… to nije točno. Nije to… Ništa nije od toga…“. I Janša kaže „Pa neki lažu. Nikad nisam čuo za njega!“. Riječ protiv riječi! Možeš ti pričati svašta, ako nemaš dokaza, ako nemaš dokumenata – ništa. Tako da ja ne znam da se davalo neke provizije samo za taj tranzit.

Kako je počeo (i završio) rat u Deželi

Imate li dojam koliko je tog tranzita – ovog ne-jugoslavenskog, ne-JNA oružja, bilo? O kojoj tu ukupnoj masi govorimo?

Ima tu stravično velikih suma. Evo – Rumunjska – oružje u tranzitu Hrvatskoj – od početka listopada 1991. do, dakle, siječnja 1992. – jedanaest pošiljki naoružanja. Brodovi… ime broda, od kuda je došlo i koliko je… Ukupno oko 4340 tona… U luci ima jedna zona gdje nema nitko pristupa – gdje samo ta Sigurnosno-informativna služba (“Varnosno-informativna služba”), dakle, samo slovenska civilna obavještajna služba, samo oni imaju pristup do toga gdje se nešto rastovaruje. Policajci su virili tamo i gledali, onda su radili izvještaj. Pa kažu: „Vidite, došlo je preko noći, količina takva i takva… količina kontejnera… prebačena je na kamione i odvezena u nepoznatom smjeru. Kako mi kažu oni specijalci, policajci, da je to išlo tamo prema Kočevskoj Reci, pa to možemo zamisliti. Ima dokument (cargo manifest), recimo, o brodu… da je došao tovar, taj i taj datum, sve zapisano. Onda imamo, recimo, dokument od te špediterske firme u Kopru, gdje je, evo – toliko kontejnera prebačeno na kamione… I onda, kad smo ispisivali… ubacivali podatke u Excel, ubacili smo i registracijski broj, za svaki slučaj… Onda smo ustanovili da su te depeše, koje je Sigurnosno-informativna služba slala na granicu, da se otvori granica… vidjeli smo da su to isti registarski brojevi kamiona, koji su bili natovareni u Kopru. Evo, idu preko granice, prema Hrvatskoj, to su ti – išli su od Kopra! 

Dok ste radili na knjizi – kakva je bila i jeste li uopće uspjeli uspostaviti suradnju s hrvatskim državnim institucijama? Ili su većinom u pitanju privatni izvori i osobe koje su posredno ili neposredno sudjelovale u tim poslovima?

S državom Hrvatskom ništa! Nismo ni pokušali uspostaviti neke linije da bi došli do informacija iz jednostavnog razloga jer – to je ono čega smo se naviše bojali – da mi šaljemo neki službeni zahtjev Ministarstvu za obranu u Hrvatskoj mogu li nam dati dokumente koji se odnose na trgovinu s oružjem u Sloveniji… Ne samo da ne bi dali, oni bi obavijestili slovenske kolege: „Slovenci nešto tu švrljaju pa dajte ih zaustavite, radi se o nacionalnom interesu u tim stvarima…“ Tako da službenih izvora zapravo nije bilo. Ja sam se oslonio na pomoć kolege, hrvatskog freelance novinara Saše Lekovića. I Drago Hedl mi je isto pomogao. Zaboravio sam sve ono da dobijem službeno, od službenih hrvatskih institucija, nego sam išao direktno prema pojedincima, odnosno u tim općinama i županijama gdje su najviše stradavali… U Osijeku mi nisu baš ništa rekli. Rekli su mi samo da je bio umiješan Šeks, Vladimir Šeks – on je imao ruke u svemu, i da znaju da je bio veoma blizak s Janšom, te mu je Janša direktno poslao… Onda nisam dobio informaciju od vašeg Karla Gorinšeka – imao sam neke sitne kontakte, a onda sam saznao da je njemu bilo poslano naoružanje sa slovenske strane s popustom od 20 posto, budući je on mnogo dobroga napravio za slovensku stranu dok je bio… On je bio zapravo na akademiji veoma visoki časnik, general, i on je snabdijevao nekim obavještajnim informacijama slovensku stranu oko tih planova Armije kako da okupiraju, što da naprave u slučaju slovenskog osamostaljenja… I zbog toga, budući je bio zapovjednik operativne zone Osijek i istočnog dijela – preko Josipa Vukine (suradnik Zagorca i Čermaka u MORH-u, op.a.) – sam Vukina je to ispričao – za njega je bio popust. 

To je svojevrsna kompenzacija…

Da, da, da. Ljudi koji su se operativno bavili time, i koji su sami brojili novac tamo na Ministarstvu, zapravo u Vojnoj obavještajnoj službi – oni su mi mnogo toga ispričali. Kažu, Andrej Lovšin je imao neke ormariće, neke blagajne – prvo je imao dvije velike čelične blagajne, tamo je stavljao novac koji je dolazio iz Hrvatske, onda su neki drveni ormar postavili. Jednom je čovjek bio dežurni usred noći, kad čuje: buuuuum! Onda ujutro pogledaju, a zbog težine novca taj ormar se slomio, sav novac je pao i sve to. Mnogo je bilo tih priča koje su mi u tom internom istraživanju ljudi ispričali. 

Kako tumačite činjenicu da su se u Sloveniji ipak vodile nekakve istrage, na nekoliko razina, bez obzira što su njihovi rezultati izostali. No u Hrvatskoj nije bilo istrage, nitko se čak nije ni zapitao je li tu netko, i po kojoj osnovi, na temelju čije naredbe kršio zakon. Da li je to isključivo posljedica stava da Hrvatska kao žrtva agresije, i njeni dužnosnici u to vrijeme, ne može napraviti nikakvo kazneno djelo?

Matej Šurc

To je dobro pitanje, i ja bih se složio s time. Iako, ipak je drukčija situacija. Ako uzmemo u obzir Sloveniju – Slovenija je tada bila slobodna, Armija je otišla, nije bilo više rata, bilo je puno naoružanja koje su pojedinci zloupotrijebili da se omaste brkovi i da dobiju politički utjecaj s novcem. S druge je strane Hrvatska, napadnuta zemlja, branitelji su tražili naoružanje… Ja sam se to često pitao, ali nisam ulazio u detalje, naročito s hrvatske strane, mene je zanimao taj slovenski dio trgovine s naoružanjem – ja sam to radio zbog neke vlastite želje da saznam da li je točno da je Janša takav švercer, ratni profiter kakvim ga neki pokušavaju prikazati. Onda sam bio zgranut kada sam se vlastitim očima, dokumentima, uvjerio da je to više od onoga što sam ikada znao, kada su neki pisali o tome i kada su parlamentarne komisije ustanovile. Što se Hrvatske tiče, tu je jedan zanimljiv detalj gdje jedan od ljudi koji su kupovali, jedan član Kriznog štaba neke općine (ne sjećam se točno) – kaže ljudima u našoj Vojno-obavještajnoj: „Pa dobro ljudi, molim vas nešto – ako ste mi vi prodali neku pušku za 200 maraka, molim vas napišite da je koštala 210 maraka, inače ode mi glava“. To je ovako dosta jednostavno rečeno da je 10 maraka za svaku pušku on stavio u svoj džep. Kako su oni to radili, i kome će odgovarati? Sjećam se jedne rečenice Hasana Čengića – kako su ga Slovenci stvarno stravično zeznuli, jer on je nabavljao oružje za Armiju BiH, službeno priznatu državu, onda mu Janša zaplijeni to oružje i službeno ga optuži da je švercer naoružanjem. Kaže Čengić: „Ja ću za to naoružanje odgovarati pred svojim narodom!“ 

To je jedna od jednostavnijih varijanti….

Mislim da je ta priča oko naoružanja de facto zaključena, da ljudi, mic po mic, mijenjaju mišljenje pa kažu: „Dobro, to je mrlja da se radilo o ratnom profiterstvu, da smo mi Hrvatsku i BiH zeznuli, da zbog toga imamo poteškoće s Piranskim zaljevom“. Evo jedan detalj, vrlo zanimljiv – kad su se u studenom ’91. u Otočcu ob Krki sreli hrvatski i slovenski dužnosnici, ministri obrane i ministri za unutrašnje poslove, predsjednici vlada, časnici – čak je bio i Tuđman – da se dogovore oko naoružanja, Hrvati su rekli:“ Dajte nam pomoć u naoružanju. Dajte vi nama naoružanje, pa ćemo vrlo lako riješiti ono pitanje Piranskog zaljeva – to će biti vaše, normalno da nećemo se time baviti, granica nije bitna, nama treba naoružanje“. Svi su onako stali, zakočeni, a Janša kaže: „Ne, nećemo ovako na lijepe oči ga davati. Mi ćemo ga prodavati“. I to nije moja rečenica, to su mi rekli ljudi koji su bili tamo, koji su bili svjedoci – član Predsjedništva u tadašnje vrijeme je bio tamo, pa kaže: „Evo, mi smo ovako prokockali Piranski zaljev, i sad se rješava arbitražom“. To su činjenice, kako su i Janša i Bavčar htjeli time zaraditi i staviti i u vlastiti džep, a nacionalni je interes bio da Piranski zaljev bude slovenski. Sjetite se što se događalo, kako su bili naručeni ti okršaji u Piranskom zaljevu između Janše i Sanadera. Samo nam je još trebalo da se slovenski i hrvatski narod zavade. Bili smo vrlo blizu, i Sanader i Janša su se trudili gotovo da narod zarati, ali ipak ima tih povijesnih veza, tih prijateljskih odnosa, i nismo nasjeli. 

Tko u Hrvatskoj treba strepiti od izlaska vaše knjige?

Gojko Šušak je bio onaj spiritus agens, ja mislim, jer je bio povezan s imigracijom, on je dobio dosta novca (koliko su mi rekli) za naoružanje. Bilo je onih nekih veza s Argentinom – Dinko Šakić – on je bio neki agent-posrednik, od hrvatske Vlade, za Hrvatsku da se nabavi naoružanje, i čak Carlos Menem je bio… čak i osuđen. Josip Vukina – Vukina je onaj koji je možda ključni faktor za Sloveniju. Ne znam koliko je on važna ličnost za Hrvatsku u cjelokupnom obimu naoružanja koji je on dobio, ali prema neslužbenim, off the record pričama, on se obogatio na račun kupovine.

————————————–

*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union. Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*

Autobiografska knjiga generala Marina Špegelja “Sjećanja vojnika” bavi se temama koje su i dan-danas kontroverzne. Zapravo, povrh čiste autobiografije, ovo djelo ima veliku analitičku vrijednost. No ujedno je i obračun s neistomišljenicima: od blagog pristupa prema Stjepanu Sulimancu koji je autoru bio uspješnijim protukandidatom na izborima 1990. godine, do oštrog šibanja predsjednika dr. Franje Tuđmana – koje graniči s optužbama za veleizdaju.

Posve prirodno, knjiga teče kronološki, počevši od Relativno sažetih sjećanja na djetinjstvo i Drugi svjetski rat, odnosno službu u nekadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) do 1982. godine. Ovo razdoblje prate razne egzistencijalne teškoće, kao i karijera koja je tekla skoro isključivo na zapovjednim i nastavnim dužnostima, uključujući i kratko zapovijedanje Artiljerijskim školskim centrom u Zadru. Cijelo vrijeme Špegelj je bio na rubu “podobnosti”, uključujući tu i postupak pred vojnim sudom. S druge strane, bila mu je povjerena dužnost načelnika Štaba pogreba Josipa Broza Tita – svi vodeći ljudi na pogrebu bili su Hrvati, da se bilo kakva eventualna greška ne bi protumačila zlom namjerom!

Slijedi zapovijedanje Teritorijalnom obranom (TO) SR Hrvatske u razdoblju od rujna 1982. do rujna 1985. godine. U ovom je periodu general Špegelj ovu republičku oružanu formaciju donekle preustrojio, ali je poglavito preusmjerio novac na njezino opremanje. Špegelj je TO često opremao mimo Saveznog Sekretarijata za narodnu obranu (SSNO), čak i u inozemstvu, što je bilo dopustivo i izvedivo temeljem onodobnih zakona. Praktički odmah zatim postaje zapovjednikom Sjeverozapadnog vojišta, i dalje sa sjedištem u Zagrebu, a nakon čega ide u mirovinu.

Razmatrajući razdoblje zapovijedanja TO-om, odnosno Sjeverozapadnim vojištem (neke vrsti horizontalnom rotacijom, samo ovaj put uz pasku iz Beograda), Špegelj analizira pomak težišta obrane tadašnje SFRJ prema zapadu i u tom kontekstu je čak blizak nekim drugim (također kontroverznim) autorima koji zaključuju kako je preustroj JNA krajem osamdesetih zapravo stvarao operativnu osnovicu za kasniju agresiju na Hrvatsku. Ovdje general Špegelj analizira i pomake u nadležnostima zapovijedanja na najvišoj razini jugoslavenskih oružanih snaga, argumentirajući kako su Glavni štab oružanih snaga – a donekle i SSNO – zapravo preuzimali čiste zapovjedne ovlasti mimo Predsjedništva SFRJ i njegovog predsjedavajućeg kao vrhovnog zapovjednika. Preustroj kojim su ukinute armije i uspostavljena tzv. “vojišta”, kao i pomaci na najvišoj razini, imali su dovesti do posvemašnjeg ukidanja nadležnosti republika nad njihovim pripadajućim teritorijalnim obranama, argumentira Špegelj. Sve ove analize i argumentacije vrlo su legalističke, a ovu odliku imaju i daljnje analize u knjizi.

Nakon kratkog uživanja u mirovini, te neuspjelog izleta u politiku kao kandidat SDP-a na izborima za prvi višestranački Sabor, general Martin Špegelj vrlo brzo je reaktiviran. Prvo kao ministar obrane Republike Hrvatske (drugi po redu, u razdoblju od 24. kolovoza 1991. do 15. lipnja 1991. godine), a zatim i kao prvi zapovjednik Zbora narodne garde (ZNG). Ovaj period njegove karijere možda je i najkontroverzniji.

Ponajprije, general Špegelj odmah se suočio s potrebom preustroja Ministarstva obrane Republike Hrvatske i nabave oružja za (u međuvremenu nezakonito razoružanu) hrvatsku TO; u ovome autor ne vidi ništa sporno, već argumentira da je to bio produžetak prakse iz dana kad je bio zapovjednikom republičkog TO-a. Hitni zadatak bile su i operativne pripreme, osobito izrada planova za uklanjanje pobune u Kninu: od čak tri uzastopna plana, republički vrh nije prihvatio ni jedan. Ovdje nije bio kraj problemima s planiranjem: sam predsjednik dr. Franjo Tuđman osobno je zabranio izradu plana obrane Republike Hrvatske. Pri tome se predsjednik oglušio čak i na ultimativni Špegeljev argument: izrada plana obrane dužnost je i obveza svake republike u tada još uvijek funkcionalnoj Jugoslaviji!

Stožernu kontroverzu zacijelo predstavlja tajno snimanje i emitiranje (pseudo)dokumentarnog filma “Šta je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj”. Jasno, Špegelj žustro odriče istinitost većini filma, a osobito dijelovima u kojima je on sam prikazan kako osobi od povjerenja, tadašnjem kapetanu JNA Vladimiru Jagaru, govori o potrebi da se u Hrvatskoj primijene i krajnje nasilne metode. Nakon neuspješnog pokušaja hapšenja Martina Špegelja, napetost u državi privremeno se smirila, ali bilo je očito da su kontraobavještajni organi JNA “provalili” barem dio Špegeljeve mreže.

———————–

———————–

Ujedno, iz mjeseca u mjesec rasla su neslaganja s državnim vrhom, osobito samim predsjednikom. Imenovanje zapovjednikom ZNG-a bila je kratka dužnost – u kolovozu 1991. podnio je ostavku, nakon osobito teške sjednice Vrhovnog državnog vijeća. Tom se prilikom Špegelj definitivno razišao s državnim vrhom po pitanju Sporazuma o neometanom odlasku (kojim se dogovorio prestanak blokade vojarni te odlazak JNA s prostora Hrvatske, zajedno sa svim naoružanjem, vojnom opremom i tehnikom remontnih zavoda). Nakon toga on se povukao takoreći u ilegalu, ne vjerujući praktički više nikome od ljudi pri vrhu Republike Hrvatske.

Govoreći o razdoblju obnašanja ministarske dužnosti i zapovijedanja ZNG-om, Špegelj osobito žestoko šiba netransparentno prikupljanje novaca i kupovanje oružja, pojavu nekontroliranog ekstremizma i prvih inozemnih elemenata u obrani Hrvatske – ove potonje će napadati i kasnije kroz knjigu. Najveću pojedinačnu zamjerku iznosi glede propuštanja koordinirane akcije s TO-om Slovenije u događajima nakon što su i Slovenija i Hrvatska donijele odluke o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika.

Ni ovaj period ilegale po Sloveniji i Njemačkoj nije bio dug: već koncem rujna 1991. godine general Špegelj postaje glavni inspektor obrane. Iako su mu ovlasti krajnje skučene, ustrojava Glavnu inspekciju Hrvatske vojske i živahno putuje po bojištima. Pokrivajući ovo razdoblje, autor ne navodi niz nepravilnosti s kojima se susreo, kao i do danas nejasnih događaja, osobito naprasno zaustavljeni prodor u Baranju u travnju 1992. godine, odnosno kaotičnu evakuaciju Bosanske Posavine praktički odmah zatim. Posebice navodi i susrete s osobama čiju profesionalnost dovodi u pitanje, poput generala Nijaza Batlaka, iako je s njim na kraju uspostavio vrlo korektne odnose. U ovom dijelu knjige ponovno se osvrće i pridošlice iz inozemstva, dajući im skupnu negativnu ocjenu, uz znakovitu iznimku generala Ante Gotovine, čije ratne zasluge ističe. Knjiga završava finalnim umirovljenjem generala Martina Špegelja.

Djelo “Sjećanja vojnika” pitko je napisano, s obiljem brojčanih podataka i datuma, odnosno tablica, shema i zemljovida. Unatoč čestoj oštrini tona, mnoge su opaske jako lucidne i iznesene s duhom. No, bilo kako bilo, radi se prozi osobe koja je bila ključnim sudionikom – dapače, ključnim kreatorom – obrambenih priprema Republike Hrvatske. Stoga ćemo sud o samim zbivanjima opisanima u knjizi prepustiti povjesničarima, ali “Sjećanja vojnika” preporučujemo kao obveznu lektiru svima koje zanima Domovinski rat.

Podaci o knjizi:

Sjećanja vojnika, Martin Špegelj, ilustrirano, 430 stranica s indeksom, dodaci: 23 stranice fotografija i 12 zemljovida, izdanje Znanje, Zagreb 2001. godine