Za početak aktualne priče o povratku obveznog služenja vojne obveze u Republici Hrvatskoj treba se vratiti na početak 2024. godine. U to vrijeme, par mjeseci prije parlamentarnih izbora održanih sredinom travnja, regijom je dominirala priča o ponovnom uvođenju obveznog služenja u susjednoj Republici Srbiji – a dobro znamo, što god da se događa u Srbiji, jako je bitno za barem dio desnog političkog spektra i u Hrvatskoj. Pa je tako i u nas opet bila otvorena tema ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka, koji je inače bio formalno zamrznut sve tamo od 1. siječnja 2008. godine. No, dok je u Srbiji ta tema došla i prošla – pa bi tek tijekom 2026. moglo doći do uvođenja neke varijante sustava koji su susjedi ukinuli s 1. siječnjem 2011. godine) – Hrvatska je podbodena „nesigurnijim svijetom“ i „eventualnim sigurnosnim ugrozama“ ipak krenula razmatrati nešto na tu temu.

Dok je čitava 2024. godina zapravo prošla u povremeno puštanju probnih balona u širu javnost, ipak se pokazalo da opsesija susjedima i ne tako bliskim ratom u Ukrajini (kojeg gotovo nitko ne prati detaljno niti doživljava kao stvarno egzistencijalno pitanje u današnjoj Hrvatskoj) postupno daje ploda. Pri tome su izgleda prvenstveno ministri Ivan Anušić i Tomo Medved (resor obrane i branitelja) završili zaduženi osmišljavanjem „nekih kraćih tečajeva gdje bi se širi broj ljudi mogao familijarizirati barem sa nekim osnovnim vještinama koje trenutno sad generacije mladih u biti nemaju“ – dok se u praksi isplaniralo dobar dio organizacijskog tereta rasporediti i na Ministarstvo unutarnjih poslova te tijela lokalne uprave, koje se baš i nije spominjalo u najavama. No, do kraja 2024. godine, tu nije bilo konkretnih pomaka, iako se iz brojnih najava političara moglo steći pogrešan dojam da obvezno služenje samo što nije krenulo.

Ipak, prvi konkretan potez bio je tu povučen kada su do 1. lipnja 2025. završili i zadnji dijelovi ciklusa lokalnih izbora (zadnji u nizu ukupno četiri izborna postupka raspoređena u praktično godinu dana). Naime, 4. lipnja 2025. su u javnu raspravu na ukupno mjesec dana bili pušteni dokumenti „Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani“ i „Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“ – u kojima se između ostaloga reguliralo i problematiku ponovnog uvođenja obveznog služenja vojne obveze. Pri tome, treba napomenuti da se tu nije krenulo u jednostavno odmrzavanje onoga što je RH pod tim imenom poznavala do kraja 2007. godine – već se krenulo potpuno iznova. Ukinuto je sve od prije, uključujući i donedavno postojeći sustav dragovoljnog služenja vojne obveze – ne bi li se od 1. siječnja 2026. krenulo uvoditi novinu nazvanu „Temeljno vojno osposobljavanje – TVO“. Spomenuta javna savjetovanja završila su 4. srpnja 2025. godine, da bi se izvješća o njihovome tijeku izradilo već tri dana kasnije, 7. srpnja 2025. godine. Iako se prvotno spominjalo da bi ta izvješća mogla biti dostupna do 19. srpnja – sve se tu odradilo izuzetno ubrzano.

Ishod javne rasprave

Što se sadržaja spomenutih javnih rasprava tiče – po pitanju „Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u OS RH“, bilo je zaprimljeno ukupno 43 primjedbe, uglavnom od privatnih osoba ali i od udruge Centar za ekonomsko obrazovanje. Teme su se uglavnom ticale konkretnih pitanja iz radnih odnosa djelatnih vojnih osoba (stambeni krediti, interno i eksterno obrazovanje djelatnika, priznavanje kvalifikacija i njegovi financijski efekti), uz isticanje i netržišnih iznosa naknada za buduće služenje TVO. Osim toga, treba napomenuti da se opet pokrenulo pitanje i sindikalnog organiziranja u OS RH, kao i pitanje nesređenih operativnih odnosa Hrvatskog vojnog učilišta i „Sveučilišta obrane i sigurnosti dr. Franjo Tuđman“. Nažalost, Ministarstvo obrane se u svojim odgovorima zadržalo na ustrajnom kopiranju pojedinih fraza, ne ulazeći u raspravu i sadržaju prijedloga (od kojih je 21 „Primljen na znanje“, a 22 „Nisu prihvaćena“.

Situacija je bila ponešto drugačija po pitanju „Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani“ – gdje su zaprimljene ukupno 192 primjedbe. Od ukupnosti predloženih zakonskih izmjena pretežita se većina ovih primjedbi bavila baš pitanjem odredbi o Temeljnom vojnom osposobljavanju, a među predlagateljima se osim fizičkih osoba vidjelo i institucije Pučkog pravobranitelja, Pravobranitelj/ice za ravnopravnost spolova, te Pravobranitelja za djecu, uz niz specijaliziranih udruga građana (već spomenuti Centar za ekonomsko obrazovanje, te Zagrebačko psihološko društvo, Zelena akcija, Centar za mirovne studije, Centar za građanske inicijative Poreč, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek, Mreža mladih Hrvatske te Europska civilna inicijativa Zagreb). Pri tome treba napomenuti kako je riječ o iznimno dugom formularnom izvješću o provedenoj javnoj raspravi, što uvelike treba zahvaliti i činjenici da je barem 40 sudionika ondje kao svoje primjedbe unijelo oveći (te prilično sadržajan) tekst Centra za ekonomsko obrazovanje, što je onda izazvalo i učestalo ponavljanje iznimno formularnih te sadržajno šturih obrazloženja odgovora Ministarstva obrane. Što se samih odgovora na komentare tiče – njih je bilo zabilježeno 174 odbijanja, 13 „Primanja na znanje“ i ukupno 5 prihvaćenih primjedbi. Napomenimo da se od toga u 3 slučaja radilo o primjedbama Pučkog pravobranitelja – (1) koji se zalagao za priznavanje prava na prigovor savjesti ne samo za novake, već i kasnije za ročnike i pričuvnike, (2) koji je problematizirao kako nadležnima „učiniti uvjerljivim“ svoje vjerske ili moralne razloge za prigovor savjesti, (3) koji problematizira i da bi o prigovorima savjesti odlučivalo „tijelo nadležno za civilnu zaštitu“ umjesto neko posebno povjerenstvo, (4) baš kao i odredbu o izostanku davanja prava na žalbu tog tijela, ostavljajući samo iznimno skup te kompliciran put preko Visokog upravnog suda, zatim (5) pitanje priznavanja odgode služenja u slučaju odrađivanja vježbeničkog staža, ali samo na godinu dana iako neki oblici vježbeništva traju i duže, te konačno (6) uvrštanje u razloge za odgodu služenja samo trudnoće bračne supruge, dok pravni poredak RH u svim pravima i obvezama izjednačava bračne te izvanbračne supruge pod određenim uvjetima. Treba napomenuti da je priznat i prigovor Mreže mladih – koji su samostalno ponovili već spomenuti problem vježbeništva koje može trajati duže od godinu dana, pa traži i dužu odgodu, dok je jednoj fizičkoj osobi prihvaćen i prigovor prema kojem je problem za iznositelje prigovora savjesti organizirati rad na „unapređenju prirodnog okoliša, komunalnog gospodarstva i održavanja javnih cesta“ – budući se tu redovito radi o teškom fizičkom poslu na otvorenom, gdje često nije moguće naći radnike ni za ozbiljna primanja, a ovdje se od služitelja civilnog roka prisilno očekuje rad za malo ili nimalo novaca (dakle, gotovo kao teški zatvor ili neki robovlasnički odnos).

No, nažalost, i u slučajevima kada je prigovor bio prihvaćen, u prvi nacrt zakona je ušlo tek pola prigovora Pučkog pravobranitelja (i onaj Mreže mladih), dok je ostatak njegovih prigovora (zajedno s dva usvojena prigovora jedne fizičke osobe) ipak propustio utjecati na formulacije teksta u prijedlogu zakona poslanom na Vladu i onda u Sabor. Naravno, ako već nije samo formularno odgovaranje na prigovore djelovalo demotivirajuće na sudionike u javnoj raspravi – zacijelo se to moglo reći za situacije kada se prigovori prihvate, ali se izmjene ipak ne uvrste u buduće iteracije zakonskoga teksta.

Zakoni u prvom čitanju

Vlada RH je ove zakonske prijedloge već na svojoj 106. sjednici održanoj 10. srpnja usvojila uz prigodnu općenitu prezentaciju, te ih istoga dana i poslala prema Hrvatskome saboru. U Saboru su ti prijedlozi akata odmah stavljeni u proceduru, u dnevni red su uneseni u petak 11. srpnja, da bi se čitav postupak prvog čitanja ovih propisa proveo praktično pa bljeskovito. Odbor za obranu, kao matično saborsko radno tijelo, o ovim se propisima očitovao na svojoj 12. sjednici već istog tog 11. srpnja (jednoglasno, sa 9 glasova „Za“), a onda su o tome još dali mišljenja i Odbor za ravnopravnost spolova (17. sjednica održana 11. srpnja) i Odbor za zakonodavstvo (38. sjednica održana 14. srpnja). Tog istog dana, u ponedjeljak 14. srpnja, su spomenuti nacrti izmjena i dopuna „Zakona o obrani“ i „Zakona o službi u OS RH“ stavljeni i na raspravu – da bi bili i usvojeni samo dan kasnije, u utorak 15. srpnja. Uvidom u saborske zapise, može se vidjeti da je o Zakonu o obrani glasovalo ukupno 117 zastupnika (102 „Za“, 13 „Protiv“ i 2 „Suzdržano“). Što se tiče izmjena i dopuna „Zakona o službi u OS RH“, u prvom je čitanju glasalo ukupno 129 zastupnika (od toga 111 „Za“, 12 „Protiv“ i 6 „Suzdržano“) – a u oba slučaja su „Za“ bili kako zastupnici vladajuće koalicije tako i oporbenog SDP-a (koji se ogradio od dosadašnjeg dragovoljnog služenja kao neuspješnog, uz podržavanje povratka na staro radi navodne bolje popune djelatne vojske).

Rasprava je bila provedena objedinjeno (za dvije izmjene zakona, te prijedloge Strategije obrane i Dugoročnog plana razvoja OS RH od 2025. do 2036. godine), a dokumente je predstavljao ministar obrane Ivan Anušić, iako je već i sam početak rasprave bio obilježen nizom zahtjeva za stankama radi usporavanja ovog iznimno ubrzanog zakonodavnog postupka. Među ostalim, problematiziralo se i povezivanje obveznog služenja vojne obveze sa sasvim sadržajno odvojenim pitanjem kadrovske popune djelatnog sastava OS RH, ali i spominjanje JNA, Domovinskog rata, ZDS i pjevača Thompsona – sve uz vrlo jasnu podjelu Sabora na desni i lijevi dio političke scene. A čulo se da predlagatelji zakona u svojim prijedlozima ne navode točnije ukupne troškove uvođenja Temeljnog vojnog osposobljavanja. Nakon toga je ministar Anušić saborskim zastupnicima iznio obrazloženje predloženih zakona – uvelike usmjereno na temu TVO (tek manje na zakonom predviđene i sadržajno nevezane promjene – kao otvaranje poslova vojnik/mornar za osobe samo sa završenom osnovnom školom – a skoro nimalo na smanjivanje uvida saborskog Odbora za obranu u velike javne nabave obrambenog sustava). U raspravi se problematiziralo tzv. „ankete“ koje je navodno provodilo Ministarstvo obrane u Područnim uredima za obranu – kojima je prema ministru Anušiću bilo ispitano oko 12.000 mladih, od kojih navodno 62 posto odobrava uvođenje TVO, dok se njih oko 67 posto i namjerava pozivu na TVO odazvati – i koje su ostale tajnima baš kao i razne analize koje se u javnoj raspravi o TVO spominjalo iz MORH-a. Problematiziralo se opet i pozivanje na obvezno služenje mladih muškaraca, dok se ženama ta mogućnost ostavlja tek po volji (gdje Vlada i ministar obrane tvrde da nije riječ o diskriminaciji, i bilo bi „previše iritantno“ i „ne bi to javnost podržala“ iako sada između 12 i 15 posto kvote dragovoljnih ročnika čine žene). Iako se spominjalo 5 grupa po 800 ročnika (4.000 ukupno), te veliku motivaciju mladih ustanovljenu anketama,ipak je ispalo da MORH i nema odgovora na potencijalnu situaciju javljanja više od 4.000 zainteresiranih za TVO tijekom 2026. godine kao prve godine primjene novoga sustava (iz ukupne klase od oko 18.875 muških osoba upisanih u vojnu evidenciju u 2024. godini). Jednako tako, nije bilo odgovora ni na konkretni modalitet kojima se misli sa sustavom školovanja uskladiti pozivanje tih 5 grupa novaka tijekom godine – kao ni pitanje pozivanja osoba koje se u to doba nađu u inozemstvu (što je posebno bitno u okolnostima relativno masovnog iseljavanja hrvatskih građana radne i fertilne dobi).

No, moglo se tu zato od ministra Anušića čuti kako je Hrvatska do sada „demokraciju shvatila kao anarhiju“, gdje se građani izbjegavaju „staviti na raspolaganje državi“ – da bi onda Miro Bulj ustanovio i kako su „veleizdajnici“ oni koji su 2007 zamrznuli obvezno služenje vojne obveze (vlada RH predvođena HDZ-om i tadašnjim premijerom Sanaderom, s tadašnjim ministrom obrane Berislavom Rončevićem, što vladajućima nije kasnije propustio napomenuti Arsen Bauk, predsjednik Odbora za obranu). Ipak, na pitanja o niskim iznosima sredstava koja su donedavno kočila privlačenje dodatnih dragovoljnih ročnika, od ministra Anušića se čulo nevjerojatnu teoriju o tome kako su vlasti RH 2008. zadnji puta povećale plaće vojnicima, da ih je onda „jedna Vlada“ 2013. smanjila, te da su one opet povećane „sad, prije nekih godinu dana, i to smo morali dizati 35 do 40 posto, da bi uopće mogli dohvatiti korak s ostalim plaćama“ – što je kompletna znanstvena fantastika koja iz vida izbacuje sve ono čime su se godinama na sav glas hvalili ministri obrane Krstičević i Banožić, oba iz HDZ-a u okviru vlade premijera Plenkovića. Zato bi mjesta služenja TVO trebali biti Knin, Slunj i Požega, dok se po Anušiću može očekivati i neke druge lokacije ako se za to pokaže konkretna potreba. Sve se to u raspravi intenzivno prožimalo s komentarima koncerta M. P. Thompsona, i drugim ideološkim temama. Nakon toga, moglo se čuti i kako je od 2008. do 2025. za pričuvu „izgubljeno“ oko 300.000 građana (što je proizvoljna brojka, čijoj se populaciji ipak ni ovim propisima nije otvorio prostor za dragovoljnu prijavu na novo Temeljno vojno osposobljavanje) – dok nije baš jasno ni kako se to točno planira provesti i certificirati specijalističku obuku osnovne vojne medicine, kojom bi onda polaznici TVO nakon izlaska s obuke bili uvježbani za šire pružanje sanitetske pomoći u kasnijem životu. Konačno, u raspravi Arsena Bauka se čulo i naznake opreza po pitanju sadržajne praznine koju po pitanju civilnog služenja vojne obveze izaziva suzdržanost državnih resora unutarnjih poslova i socijalne skrbi, koji kao da oklijevaju sudjelovati u radu sustava za kojeg ih se također namjerava zadužiti. Konačno, iz kluba stranke „Možemo“ čulo se i kako će kaznene mjere (te minimalna naknada) institut prigovora savjesti pretvoriti u privilegiju za bogatije i uzdržavane mlade osobe (koji mogu preživjeti više mjeseci bez prihoda), dok se u javnoj raspravi moglo čitati i o konkretnim računicama kojima naknada za TVO ne pokriva troškove održanja samostalnog života bez vlastitih nekretnina (gdje treba plaćati rashode i tijekom boravka na TVO) – gdje se i prigovor savjesti po pitanju TVO tretira upravo dijametralno suprotno prigovoru savjesti u medicini i farmaciji (posebno po pitanju provođenja pobačaja u javnim zdravstvenim ustanovama.

Konačni prijedlozi zakona pred Saborom

Usprkos svih otvorenih pitanja, Vlada RH je nakon ljetnog odmora na svojoj 118. sjednici od 3. listopada onda usvojila dokumente „Nacrt konačnog prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani“ i „Nacrt konačnog prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“ – koji su prema Hrvatskom saboru otposlani 6. listopada. Spomenuti dokumenti su 14. listopada onda dodani i na saborski Dnevni red za svoje drugo čitanje – a o njima se na svojoj 14. sjednici još dan ranije, u ponedjeljak 13. listopada, izjasnio i Odbor za obranu, kao matično radno tijelo Hrvatskog sabora, uz prisutnost i Pučke pravobraniteljice. Nakon rasprave te konstatiranja većine da su novele koje donose „temeljno vojno osposobljavanje nužne, posebice u kontekstu geopolitičkih zbivanja“, krenulo se na glasovanja – gdje je najviše prijepora opet bilo oko izmjena Zakona o obrani (7 glasova „Za“, 1 „Protiv“ i 2 „Suzdržana“), dok su izmjene Zakona o službi u OS RH bile manje sporne (9 glasova „Za“ i 1 „Protiv“). O svemu tome se onda izjasnio i Odbor za ravnopravnost spolova (na svojoj na 21. sjednici, održanoj 14. listopada 2025.), pa Odbor za zakonodavstvo (na 44. sjednici održanoj 21. listopada 2025. godine) i Odbor za ljudska prava i nacionalne manjine (na svojoj 16. sjednici, održanoj 21. listopada 2025.). Nakon toga, spomenuta dva Konačna zakonska teksta našla su se na raspravi pred plenarnim zasjedanjem Sabora u srijedu 22. listopada, da bi se o njima glasovalo u petak 24. listopada 2025. godine. Pri tome, na temu „Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani“ glasovalo je ukupno 125 zastupnika (od toga 84 glasa „Za“, 11 „Protiv“ i 30 „Suzdržanih“), dok je na temu „Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“ glasovalo ukupno 122 zastupnika (od toga 110 glasova „Za“, 11 „Protiv“, te 1 „Suzdržan“). I ovoga puta je vladajući blok glasovao za spomenute zakonske prijedloge, lijeva oporba je opet bila „Protiv“, dok je SDP po pitanju Zakona o obrani (i TVO) bio suzdržan, a po pitanju izmjena Zakona o službi u OS RH glasali su zajedno sa HDZ-om i partnerima.

Dok su od srpnja do listopada u zakonskim prijedlozima po pitanju Temeljnog vojnog osposobljavanja napravljene tek manje i više kozmetičke prilagodbe – očigledno je postignut određeni politički sporazum, što je rezultiralo i ponešto kraćom saborskom raspravom. Predlagače je na plenarnoj sjednici ovoga puta predstavljali ministar obrane Ivan Anušić i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, no rasprava je počela žestoko – traženjima stanki od više zastupnika iz oporbe, budući se po njima ništa bitno od primjedbi iz prvog čitanja nije uvrstilo u konačne prijedloge ova dva zakona (s naglaskom na različita trajanja pojedinih vrsta civilnog služenja, uvođenje besplatnog teškog fizičkog posla za dio onih koji izjave prigovor savjesti, te kasnije diskriminiranje građana i građanki koji ne budu imali prednosti pri zapošljavanju temelju TVO). Nakon odrađenih stanki, ministar Anušić je počeo obrazlagati Konačni prijedlog Zakona o obrani, s posebnim naglaskom na opravdavanje različitog tretiranja mladih muškog i ženskog spola s obzirom na pravila o zabrani diskriminacije (koja priznaju izuzetke radi razloga nacionalne sigurnosti) – budući je mogućnost služenja omogućena ženama koje to žele. Osim toga, naglašen je i rad s Ministarstvom unutarnjih poslova, kao instituciji bitnoj za buduće funkcioniranje sustava TVO, posebno po pitanju reguliranja prigovora savjesti i provedbe civilnog služenja vojne obveze. Napomenuto je i da se ovoga puta daju točniji obrisi troškova za budući sustav TVO, s naglaskom na plaće (oko 1.100 eura neto mjesečno), opremu i hranu ročnika tijekom 2026. godine. Zato je ministar Božinović naglasio civilnu službu u slučaju vjerskog ili moralnog prigovora, kao opciju pripreme mladih za odgovore na „širok spektar drugih kriza“ kroz „reagiranje u situacijama elementarnih i tehničkih ugroza, kriza i prijetnji društvu i državi“ – dok se ciljem TVO deklarira jačanje sposobnosti RH za odgovor na „eventualne ratne ugroze“. O pitanjima civilne službe odlučivat će „Povjerenstvo za civilnu službu“ sastavljeno isključivo od osoblja sustava civilne zaštite pri MUP RH, a u tom je ministarstvu navodno bio pripremljen i prijedlog programa osposobljavanja civilnih ročnika (temeljno i specijalističko osposobljavanje, a onda i završno uvježbavanje kroz 33 radna dana) – za kojeg se tada ustvrdilo kako će biti spreman za donošenje odmah nakon stupanja na snagu ovih Zakona, no koji ipak nije i stvarno predstavljen javnosti do kraja mjeseca studenog 2025. godine. Ipak, kao lokacije provedbe ovih aktivnosti u sustavu civilne zaštite Božinović je početno naveo logistički centar Jastrebarsko, Bizovac i Divulje – gdje je navodno sredinom listopada bilo još u tijeku uređivanje za godišnji kapacitet od oko 2.500 civilnih ročnika, uz naknadu od 250 eura neto mjesečno (kao i polaznici Policijske akademije). Osim toga, dio mladih će se upućivati i u jedinice lokalne uprave i samouprave – gdje nije jasno kako se kod takvog razlikovanja tipa službe prešlo od odluka samih podnosilaca prigovora savjesti na izgleda diskrecijsku odluku osoblja civilne zaštite MUP RH (valjda prvenstveno temeljem obrazovanja i tjelesne spreme kandidata). Konačno, uz najave donošenja spomenutog Programa osposobljavanja te barem jedne uredbe i jednog pravilnika, Božinović je najavio potrebe i zakonodavnih promjena Zakona o civilnoj zaštiti, u koji tek treba unijeti obavljanje civilne službe u sustavu civilne zaštite RH. Niti taj posao nije postao javno vidljiv do kraja studenog 2025. godine.

Nakon predstavljanja novog sustava TVO, krenula je rasprava s pedesetak prijavljenih za diskusije, gdje je ministar obrane Anušić vrlo brzo objavio kako očekuje podršku znatno širu od strogo bloka zastupnika vladajućih – što se kasnije nije ostvarilo činjenicom da je SDP u bloku ostao suzdržan po pitanju Zakona o obrani, iako su podržali „Konačni prijedlog Zakona o službi u OS RH“. Među ostalim se spomenulo rad oko 80 novih vojnih instruktora, uz one koji su do sada radili s dragovoljnim ročnicima – gdje se taj sustav planiralo brzo ukinuti i onda nadomjestiti sustavom TVO. No, ujedno je otklonjena mogućnost uvođenja i nekih kasnijih „dragovoljnih“ modula za specijalističku obuku TVO-ročnika – budući se i dalje aktivno želi iz Temeljnog vojnog osposobljavanja pretakati osoblje u djelatni sastav OS RH, koji bi onda bili ti „specijalisti“ s bitno kompleksnijom opremom ali i zahtjevnijom daljnjom obukom. Pri tome je Anušić najavio i uzimanje u obzir raznih modernih tehnologija (pa i FPV-dronova, budući je rat u Ukrajini donio mnogo promjena), upoznavanje s kibernetičkim prijetnjama, te učenje „vojnih detalja“ Domovinskog rata – iako je ostalo kompletno nejasno kako to sve i stvarno izvesti u samo dva mjeseca obuke koje se ustrajno mistificira u službenim najavama. Kada je baš to onda i pitala zastupnica Marijana Puljak, navodeći trajanja pojedinih tipova NATO-obuka, dobila je odgovor kako ni ministar obrane, a ona još manje „može u ovom trenutku soliti pamet Oružanim snagama, i govoriti im što trebaju raditi, što ne trebaju raditi“). Uz sve to, trebalo je ponovo davati i procjene „interesa za služenje TVO“ – kao da je to neko pitanje dragovoljnosti, umjesto obveze s konkretnim kaznama za izostanak odazivanja, bez obzira na konačni modalitet služenja te obveze – čiji bi prvi krug trebao obuhvatiti 3.000 poziva. Pri tome,ostala je i dalje činjenica da TVO ostaje „temeljno osposobljavanje“ (za pješaštvo), dok bi se obuku za mornaricu i zrakoplovstvo nadalje provodilo u okviru djelatnoga sastava – iako time i nadalje ostaje činjenica kako se pričuvu masovno puni takvim TVO-osobljem, dok u praksi HRM i HRZ time ipak ostaju bez svoje šire pričuve. Ipak je ostalo potrebno i izričito javno naglasiti kako osobe na TVO (koje se „stave na raspolaganje državi“) nisu „veći domoljubi“ od onih koji izjave priziv savjesti – iako po mišljenju ministra Anušića imaju pravo na određene beneficije po pitanju prednosti pri zapošljavanju.

Nakon više od 2 sata pitanja za ministra obrane krenula su i pitanja za ministra unutarnjih poslova Božinovića – koji je iskazao povjerenje u veliki interes za TVO (pa time i manji za sustav civilnog služenja), te najavio dodatne sastanke s predstavnicima gradova, općina i županija s kojima se dogovara daljnja postupanja na premijeri formiranja „pričuve civilne zaštite“, kakve do sada nije bilo. No, dok se tu radi o državnoj obvezi za mlade – dio poslova se tu prebacuje na lokalne zajednice, a naknade potencijalnih šteta (u slučaju nesreća ili ozljeda) ipak ostaju na državnoj razini. Nakon još niza pitanja općenitog sadržaja usmjerenih na ministra Božinovića, riječ je ispred Odbora za obranu prilično netipično uzeo njegov predsjednik Arsen Bauk, koji je kao izvjestitelj ponovio detalje sjednice odbora na kojima su bili raspravljen Konačni nacrti obrambenih zakona – da bi onda isto napravio i potpredsjednik Odbora za ravnopravnost spolova Tomislav Josić (naglasivši problematični karakter odredbe da „diskriminacija po slovu ovog zakona nije diskriminacija“). Nakon toga, riječ su dobili i pojedini klubovi stranaka, koji su uglavnom ponovili sve što se čulo prethodnih sati, ili i u raspravi o prvim prijedlozima ovih obrambenih zakona sredinom srpnja ove 2025. godine.

Konačno, treba napomenuti kako se u spomenutim zakonima navodi da oni na snagu stupaju osam dana po objavi u „Narodnim novinama“ – što se dogodilo 5. studenog 2025. godine (NN 136/2025), da bi ti propisi i odredbe o uspostavi sustava Temeljnog vojnog osposobljavanja na snagu stupili u četvrtak 13. studenog 2025. godine. No, do tada već je postalo jasno kako će u nadolazećim mjesecima trebati u hodu izgladiti još dosta nejasnoća, uz potrebu usvajanja i niza podzakonskih akata – bez kojih zapravo neće biti moguće krenuti u provedbu planiranog sustava Temeljnog vojnog osposobljavanja (TVO) po planu, početkom 2026. godine.

* ovaj tekst je dio projekta “Domovini vjeran!” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Iako je saborska rasprava, a onda i glasanje, o izmjenama Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH predviđena tek za sljedeći tjedan, ministar obrane RH Ivan Anušić već je danas, uoči sjednice Odbora za obranu na kojoj su se, među ostalim, raspravljale upravo izmjene spomenutih dokumenata,  najavio konkretne rokove za početak primjene temeljnog vojnog osposobljavanja. Kako je istaknuo Anušić, čim zakoni budu izglasani – počinje njihova primjena i ubrzanje aktivnosti potrebnih za prihvat prvih mladića na TVO.

„Jedanaesti, dvanaesti mjesec krećemo sa svim tim aktivnostima koje su potrebne. Mi očekujemo od 01.01. prve ročnike u vojarnama i početak primjene temeljnog vojnog osposobljavanja,“

najavio je ministar obrane, dodavši kako 01.01. može značiti i tjedan dana kasnije, ali definitivno označava sam početak godine.

„Zakon kada bude bio usvojen već tada se kreće s primjenom temeljnog vojnog osposobljavanja – jer je zakon važeći i po njemu moramo raditi i primjenjivati ga. S time da ono što prethodni ulasku vojnika, ročnika, u vojarnu, znači novačenje, liječnički pregled, njegovo upućivanje i sva ta procedura koju prolazi ima svoje nekakvo vrijeme,  ona će se raditi prije kraja ove godine , tj. krajem ove godine, prije početka iduće godine… I u mjesecu siječnju krećemo“.

Iako se osobno zalagao da TVO traje 3 mjeseca, Anušić danas kaže kako su ga ipak uvjerili da su 2 mjeseca sasvim dovoljna za svladavanje najosnovnijih vještina.

„Od 2008. godine postoji dragovoljno služenje vojnoga roka kod nas, u kojem dragovoljni ročnik dolazi i bude 2 mjeseca i prolazi svu temeljnu obuku i sve vještine koje jedan vojnik strijelac mora imati. Znači, već postoji uhodani model i instruktori koji rade sa tim ljudima 2 mjeseca – njihovo tumačenje i njihov savjet je da je to sasvim dovoljno, da ne treba bit 4 mjeseca“,

kazao je Anušić, ubrzo dodavši: „Ako se pokaže potreba, nije problem to povećati na više“.

„Na temeljno vojno osposobljavanje upućuju se novaci u kalendarskoj godini u kojoj navršavaju 19 godina života. U 2026. to će biti godište 2007.“,

rekao je Anušić. Po primitku poziva, mladići će najprije proći liječnički pregled kojem će osnova biti psihofizičko stanje (ali ne i test na droge!) na temelju kojeg će se ili upućivati na TVO ili pak proglasiti nesposobnima.

Što se tiče Ministarstva obrane, procjena troškova uvođenja temeljnog vojnog osposobljavanja kreće se oko 20 milijuna eura ili kako je svojedobno najavio ministar obrane – oko 4 milijuna eura po jednog generaciji ročnika. Ovim troškovima onda još treba pribrojit i troškove koje snosi MUP za tzv. civilno služenje. Prema neslužbenim procjenama, MUP-ovi troškovi su nešto manji i procjenjuju se na oko 15 milijuna eura.

Čelni ljudi Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova tijekom proteklih mjeseci obilazili su objekte u kojima će se provoditi TVO, odnosno civilno služenje. Tako su ministar obrane Anušić i načelnik GS OS RH general Kundid obišli vojarne u Kninu, Požegi i Slunju, gdje se pripremaju kapaciteti za prihvat do 800 ročnika po naraštaju, odnosno ukupno do 5 naraštaja godišnje.

Božinović i civilno služenje

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović je 1. kolovoza ove godine obišao Regionalni centar civilne zaštite Osijek u Bizovcu kao jednu od tri lokacije na kojoj se planira provoditi obuku u civilnoj zaštiti za  mlade koji ne žele na TVO. Ostale dvije spominjane lokacije su Jastrebarsko i Divulje, pri  čemu Jastrebarsko ima kapacitet za prihvat 120 ročnika po turnusu, dok Bizovac i Divulje mogu smjestiti do 100 ljudi  po turnusu. MUP RH planira na ovaj način prihvatiti i osposobiti do 2.500 ročnika godišnje kroz 8 uputa godišnje. „To će biti dodatna vrijednost za sustav, novi bazen mladih osposobljenih ljudi“, istaknuo je ministar Božinović. Svi detalji – broj obveznika, lokacije i termini bit će poznati  po donošenju Godišnjeg plana civilne zaštite koji bi se trebao donijeti do 15 . prosinca. Ministar Božinović već je ranije rekao kako su program i udžbenici već gotovi, a ulaganja u opremu nastavit će se i kroz novi europski Višegodišnji financijski okvir, u kojem se sredstva za policiju i sustav civilne zaštite višestruko povećavaju. Nakon lokalnih izbora počelo se raditi  i na osposobljavanju čelnika regionalne i lokalne samouprave koji su po načelu supsidijarnosti nadležni za sustav civilne zaštite na svojoj razini – time će se i po županijama, gradovima te općinama obučiti još oko 2.000 ljudi.

Upravo regionalna i lokalna samouprava za sada predstavljaju najveću misteriju, jer do kraja godine trebaju izraditi i objaviti godišnji plan zaprimanja mladih koji ne žele Temeljno vojno osposobljavanje u okviru Ministarstva obrane RH, ili ne uđu u sustav osposobljavanja za civilnu zaštitu pod okriljem MUP RH. Za njih su predviđeni komunalni radovi u tijelima lokalne uprave što bi trebalo biti riješeno već spomenutim godišnjim planom – koji će propisivati broj ročnika, termine prihvata i popis poslova koji će im biti dostupni za služenje obveze.

* ovaj tekst je dio projekta “Domovini vjeran!” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Iako je još u srpnju tvrdio da se zakon mora poštovati, te da načelnik GS OS RH admiral Robert Hranj po sili zakona mora u mirovinu, ministar obrane Mario Banožić jučer je napravio zaokret te tvrdi da je zakon loš i da treba pomaknuti dobnu granicu za izlazak iz sustava. Zato je, tvrdi dalje Banožić, donio odluku o Hranjevom ostanku u službi za još 6 mjeseci, tijekom kojih bi zajedno trebali doći do prijedloga izmjena Zakona o službi u OS RH kako bi se, među ostalim, produžio radni vijek pripadnika OS RH. Sve je to, a i još ponešto, Banožić istresao pred novinare nakon jučerašnje sjednice Vlade. Naime, upitan da pojasni produženje mandata za načelnika Hranja, Banožić je rekao:

„Da definiramo… nije riječ o produžetku mandata nego zadržavanju u službi koje proizlazi iz Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, članak 205 stavak 1, koji jasno propisuje za sve činove u kojoj godini trebaju – temeljem zakona – otići u mirovinu. Naravno da postoji mogućnost, uvijek, određenog zadržavanja u službi koje može biti do 2 godine. I kada se promatra duh toga članka vidimo da uistinu jedan ozbiljan broj ljudi odlazi iz sustava.

S druge strane imate dobar dio ljudi koje smo očekivali u sustavu, i kroz dragovoljno služenje vojnog roka, ali isto tako prijema u službu koje provodimo redovno svake godine. Ova godina je izazovna, pogotovo nakon ove situacije koja je bila … koja se događa u Ukrajini, i na taj način vidimo da postoji jedan određeni nesrazmjer ulaska u sustav Hrvatske vojske, pa tako i izlaska. U razgovoru sa načelnikom Glavnog stožera držimo da ovakav način koji sad imamo u zakonu nije dobar. To je način koji je bio predložen prije 20 i više godina te se kao takav provodio u sustavu Hrvatske vojske kada je Hrvatska vojska brojala više od 60.000 ljudi i kada se jednostavno sustav pokušao zanavljati i rasteretiti određenog broja ljudi koji su vršili službu. Taj model je ostao u primjeni do danas. Dakle, neće… Teško je sada nakon 20 godina reć’: ‘OK, idemo sad u rikverc, idemo unazad, jel’?’ I takav razgovor je bio i sa načelnikom Glavnog stožera – obojica smo se složili da to nije dobro i da bi trebali kroz izmjene zakona i taj dio godina pomaknuti u stranu…. Pomaknuti prema gornjoj granici.

Ono što je sigurno da ćemo to činiti zajedno, dakle tu je zato bila moja odluka na pola godine koja se može nastavno dalje produžavati, da ostane dakle u službi, a mandat je znači stvar koja ne proizlazi iz odluke ministra. Ona je prije svega rezultat zakona koji kaže da je mandat 4 godine, ali imate istu takvu odredbu. Kod samog donošenja odluke o načelniku Glavnog stožera načelnik ima 58 godina, tada se već znalo da će… postoji po sili zakona odlazak iz službe i naravno da sam iza toga morao dati rješenje koje sam dao. Odnosno odluku. Na ovakav način ja sam siguran da ćemo sa Glavnim stožerom, isto tako s ljudima koji ostaju u sustavu, pronaći zakonski okvir da poboljšamo situaciju unutar sustava Hrvatske vojske i ovo je jedini način na koji promatram“.

Dakle, nema što Banožić tu nije nabrojao, pa i to da je za slab interes mladih za pristupanje u vojnu službu kriva i situacija u Ukrajini. No jedino nije pojasnio kakve veze ima priljev ljudi s razrješenjem načelnika GS-a. Upitan popušta li ovom „solomonskom“ odlukom predsjedniku Milanoviću, koji je najavio osvetu u slučaju smjene admirala Hranja, Banožić je odgovorio:

„Moj odgovor je jasan – ne. Ovdje se konkretno bavim sustavom, bavim se sustavom od prvoga dana. Unatoč svemu što mi je izrekao i šta mi sve govori i prijetnje koje mi upućuje ne zanima me njegovo mišljenje, zanima me sustav Hrvatske vojske, zanima me odnos s Glavnim stožerom, odluke koje će se donositi, zakonski okviri koji će se primjenjivati i da jednostavno i ovu situaciju u kojoj smo se našli u ovoj godini konkretno, koja je najizraženija i koja projicira što će se događati u idućim godinama po pitanju upravo odlazaka iz Hrvatske vojske vidimo da je ovo detalj na kojem moramo raditi zajedno“.

Kako smo već pisali na portalu Obris.org, već više od godinu dana Banožić pokušava smijeniti načelnika Glavnog stožer, koji je po svojoj funkciji i glavna spona između Oružanih snaga i Vrhovnog zapovjednika. Najprije je javno zatražio Hranjevu ostavku, potom je zatražio izvanredni nadzor u Kabinetu načelnika (čiji rezultat nije bio Banožiću po volji), a potom je ustanovio da Hranj mora u penziju jer je ove jeseni napunio 60 godina života, a prema Zakonu o službi to je gornja granica za ostanak u redovima OS RH. Pritom se Banožić lažno pozivao na slučajeve Hranjevih prethodnika, iako je samo general Stipetić potpadao pod tadašnju zakonsku odredbu o 65 godina nakon tada najvišoj životnoj dobi za pripadnike OS RH. Jednako tako, Banožić namjerno ignorira Odluku o davanju suglasnosti za zadržaavanje u službi do ISTEKA mandata dužnosti načelnika GS OS RH, koju je donio ministar obrane Damir Krstičević i koju je prihvatila Vlada u trenutku usuglašavanja o kandidatu za načelnika. „Milostivo“ produljenje mandata načelnika na još 6 mjeseci novo je ponižavanje admirala Hranja, no jedini je Banožićev izlaz u situaciji kada je sasvim jasno da niti jedan drugi kandidat neće moći dobiti zeleno svjetlo od predsjednika Milanovića, a vojska ne može i ne smije funkcionirati s tzv. „obnašateljima dužnosti“. Za kraj, spomenimo još i, čisto reda radi, (1) da aktualni sustav pribavljanja ljudstva u Oružane snage Republike Hrvatske nije bio postavljen prije 20 godina, (2) da u trenutku njegova postavljanja više nije u sustavu bilo ni blizu 60.000 pripadnika, te (3) da je podizanje dobnih granica za profesionalnu vojsku novija pojava suštinski suprotna smislu održavanja ikakve efikasne, ekonomične i sposobne vojne snage. Sve te činjenice, i svi ti noviji retrogradni trendovi, nisu novi ni skriveni, ali aktualnom ministru ipak redovito promaknu…

Prvi radni dan u novoj 2023. godini je ponedjeljak, 2. siječnja. Koja će vrata tog ponedjeljka otvoriti admiral Robert Hranj – ona od ureda načelnika GS-a, ili pak ulazna od Zavoda za mirovinsko osiguranje – još se ne zna. Već je mjesecima javna tajna kako se ministar obrane Mario Banožić želi riješiti načelnika Glavnog stožera, pozivajući se pritom na Zakon o službi u OS RH, koji je u svom 205. članku propisuje da „djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje po sili zakona (…) s posljednjim danom kalendarske godine u kojoj – general/admiral, časnik, odnosno dočasnik, ima navršenih 60 godina života“.

Admiral Hranj navršio je 60 godina početkom rujna ove godine, i temeljem spomenutog članka zakona, s posljednjim danom ove godine trebao bi otići u mirovinu. Ali admiral Hranj ima i potvrdu ministra obrane, doduše onog prije Banožića – Damira Krstičevića, prema kojoj se Hranj zadržava u službi „do isteka mandata dužnosti načelnika GS OS RH“, bez obzira na godine starosti. Ova je potvrda bila dovoljna i Vladi RH na čelu s premijerom Plenkovićem da, unatoč svijesti o Hranjevim godinama, imenuje Roberta Hranja na mjesto načelnika GS OS RH. No Krstičevićev nasljednik, Mario Banožić, tu odluku osporava i poziva se jedino i isključivo na Zakon o službi.

Prvi tjedan prosinca već je na izmaku, a iako se prijedlog ministra obrane za umirovljenje načelnika GS –a očekuje već neko vrijeme, ministar Mario Banožić kaže:

„Prerano je još razgovarati o toj temi. Dakle, vi znate da su zakonski propisi jasni što se tiče samih godina – dakle 60. godina je ta koja se ide u mirovinu. Postojala je do sada ponekada praksa produženja godina za godinu… Ono što sada imamo to je da s obzirom na vrijeme koje prolazi od Domovinskog rata i dio ljudi koji su ušli u sustav to je sada jedna veća brojka i ne želim razgovarati o nikakvim paketima ili nečem što je do sada dolazilo od Vrhovnog zapovjednika kao nametanje. Promatrat će se jednostavno način na koji treba, prije svega, ne sačuvati nego razvijati sposobnosti Hrvatske vojske“.

O tom razvoju sposobnosti načelnik Glavnog stožera mora razgovarati i s ministrom obrane i s predsjednikom države, što admiral Hranj, kako tvrdi, i radi:

„Suradnja postoji, suradnja mora postojati. Je li ona najbolja ili ne – to je nebitno. Suradnja postoji i mi vojnici jasno i glasno komuniciramo koje su potrebe obrambenog sustava svake godine kroz vojne prioritete, zatim kroz dugoročne planove opremanja i modernizacije, tako da svi upućeni u sustav brige o Oružanim snagama točno razumiju i znaju koje su potrebe Oružanih snaga. Govorim o helikopterima, govorim o Bradleyima…“.

Što se pak njega samog tiče:

„Ja sam kao načelnik Glavnog stožera glavni vojni savjetnik ministru i predsjedniku Republike Hrvatske. Znači, moja je obaveza da ih izvješćujem u najboljoj mjeri u kojoj to ja mogu njima pružiti“.

Photo: MORH/F. Klen

Neslužbeno se spominje kako Banožić ima plan – jednog od „svojih“ kandidata instalirati na mjesto načelnika GS OS RH kao vršitelja dužnosti do imenovanja novog načelnika. Time bi se pokušao zaobići predsjednik Milanović, koji prema Zakonu o obrani imenuje načelnika GS OS „na prijedlog Vlade RH i nakon pribavljenog mišljenja Odbora za obranu Hrvatskog sabora“. Osim načelnika, predsjednik kao Vrhovni zapovjednik imenuje i razrješuje dužnosti vojne zapovjednika na ustrojbenim mjestima brigadira/kbb i generala/admirala, i to na prijedlog načelnika Glavnog stožera i uz suglasnost ministra obrane. Zbog toga je niz visokih vojnih dužnosti ostao prazan – od Obalne straže, gdje Milanović nije želio prihvatiti od Vlade već imenovanog Milana Blaževića, pa do zapovjednika Hrvatskog vojnog učilišta i hrvatskog predstavnika u NATO savezu. Još jedan manevar koji bi mogao ostaviti sam Glavni stožer bez čelnog čovjeka je opasan i nepotreban – jer bilo koja vojska, pa ni ona Republike Hrvatske, ne smije funkcionirati kao privremena institucija s vršiteljem dužnosti, što ni među hrvatskim saveznicima ne bi bilo dobro prihvaćeno.

Prošloga tjedna nije gorjelo samo na pulskom te šibenskom području, jer ponovno su se rasplamsale i neke stare vatre na relaciji ministar obrane – načelnik Glavnog stožera – vrhovni zapovjednik OS RH. Ovoga puta razlog je probni balon pušten u medije o budućim izmjenama Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH, prema kojima bi se nanovo definiralo zapovijedanje i rukovođenje Oružanim snagama, te bi se specificiralo da je u miru načelnik GS podređen ministru obrane, a ne predsjedniku države. U sklopu tih izmjena, ministar obrane navodno planira smijeniti aktualnog načelnika GS, admirala Roberta Hranja, temeljem dobne granice za službu u OS RH, te postaviti sebi prihvatljivijeg i podložnijeg kandidata.

Zakon o službi u OS RH (kojeg aktualni ministar često naziva „Zakonom o Oružanim snagama“) u svom članaku 205. propisuje da „Djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje po sili zakona: (…) 9. Na temelju rješenja ministra obrane o prestanku službe zbog potreba službe u skladu sa zakonom kojim se uređuju prava iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, s posljednjim danom kalendarske godine u kojoj – general/admiral, časnik, odnosno dočasnik, ima navršenih 60 godina života…“. Admiral Hranj 5. rujna ove godine navršava 60 godina života (rođen je 5. rujna 1962. u Varaždinu) i prema ovoj zakonskoj odredbi sa zadnjim danom ove godine ministar obrane Mario Banožić mogao bi ga poslati u mirovinu. Ali… Predsjednik Milanović je nakon obilaska požarišta na šibenskom području 15. srpnja vrlo oštro poručio da to neće proći: „Dakle razbojnik, uz podršku Plenkovića, pušta signale da planira umiroviti Hranja. On to ne može, ne smije. Međutim, s takvim ljudima kojima zakon i Ustav ne znače ništa, nikad ne znate. Dakle, upozoravam ih da paze što rade!“. Milanović je pritom tražio od premijera Plenkovića da se očituje o tome, pozivajući se na dogovor s premijerom da je imenovanje načelnika GS OS RH dogovoreno na mandat od 4 godine, s izričitim izuzetkom primjene zakonske odredbe o prestanku službe pri navršenih 60 godina života.

Istoga dana, u petak 15. srpnja, pri obilasku ZTC-a, unatoč održavanju protupožarnih aviona i spremnosti za PP sezonu kao glavnim temama, ministar Mario Banožić nije uspio izbjeći i pitanja o planu za umirovljenje načelnika GS i Milanovićevim ranijim izjavama. Nakon lamentacije o beskorisnosti i štetočinskoj poziciji Zorana Milanovića, Banožić je okrenuo na temu umirovljenja načelnika Hranja:

„Isto tako, kada govorimo o načelniku Glavnoga stožera, o umirovljenju, ono se događa voljom Banožićevom… To je temeljem zakona, i niti bi to bio Hranj prvi slučaj, niti će bit, vjerojatno, posljednji u Hrvatskoj vojsci. Mi jednostavno znamo da, recimo, Stipetić jedan, general… iako je imao odluku na 5 godina, nakon dvije godine je umirovljen. Isto tako, imamo Lovrića, generala. Isto tako, imamo Lucića. Isto tako imamo… Šundova. To su sve bili ljudi koji su imali odluku na puno duže. Čak neki od njih nisu niti bili umirovljeni, s obzirom na broj godina koji su imali, dovoljno za odlazak u mirovinu. Dakle, mirovina se događa sa ulaskom u 60-tu godinu, sa mogućnošću produženja“.

Na novinarsku opasku kako se predsjednik države poziva na eksplicitan dogovor s premijerom Plenkovićem i dokument koji je potpisao ministar obrane Damir Krstičević da se na admiral Hranja kao načelnika GS neće odnositi odredba o dobnoj granici, te da će odraditi cijeli mandate, Banožić je rekao:

„Ne može biti to… odluku potpisuje ministar, odnosno, ministar obrane… u tom trenutku Davor… Damir Krstičević… ali, zakon je zakon. Odluka nije iznad zakona. Isto tako, kao što sam spomenio ove slučajeve , ovih generala… Oni su svi imali odluku na puno duži period, od onoga na koji su bili. Ako, po nekadašnjem zakonu, vi ste imali starosnu godinu 65… pet se odnosilo na odluku ministra, da će neko biti, recimo, načelnik Glavnog stožera… a otišao je nakon dvije. I tada čak, u tom trenutku, vam ti pojedini ljudi… recimo, ili, nismo imali niti ovu starosnu od 65. Danas je, po zakonu, starosna 60, a odluka za načelnika se odnosi na 4 godine. To što netko ima odluku na 4 godine, ne znači da je ona iznad zakona, starosno. I, zašto bi to bila nekakva iznimka? Odnosno, ja ni ne tvrdim da će to biti tako, ali isto tako neću komentirati, uopće, izjave Milanovića, koji uporno nekoga naziva lažljivcem, nekoga naziva… a u biti se pokaže da je to sve on“.

Banožić je potom ustvrdio da dokument o kojem priča predsjednik Milanović zaista postoji, jer „Niste mogli drugačije imenovati načelnika Glavnog stožera. Kao što postoji kod svih ovih generala prije“, ali nije želio izričito potvrditi da Hranj definitivno odlazi u mirovinu – izvlačeći se da „daleko je 31.12.2022. godine“.

Ministar obrane u ovih par izjava izrekao je niz netočnosti, koje ćemo pokušati raščlaniti jednu po jednu.

Banožićeva izjava br. 1 – “Stipetić je imao odluku na 5 godina, a umirovljen je nakon 2”

General Petar Stipetić bio je rođen 24. listopada 1937. godine. Načelnikom Glavnog stožera imenovan je 10. ožujka 2000. s nepune 63 godine, i na toj je dužnosti ostao do 16. siječnja 2003. godine, dakle s već navršenih 65 godina života. Tadašnja dobna granica za odlazak u mirovinu bila je upravo 65 godina, no general Stipetić nije umirovljen zbog te zakonske odredbe, već zbog neslaganja s tadašnjim ministrom obrane Jozom Radošem. Političkim dogovorom tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića i premijer Ivice Račana najprije je došlo do preslagivanja vladajuće koalicije, pa sa zadnjim danom srpnja 2002. Radoš odlazi s pozicije ministra obrane, a nasljeđuje ga Željka Antunović, da bi potom u siječnju otišao i general Stipetić, koji je samo formalno umirovljen kao djelatna vojna osoba s navršenih 65 godina života. Stipetiću tako nisu presudile godine života, nego tadašnje političke okolnosti.

Banožićeva izjava br. 2 – “Isto tako, imamo Lovrića, generala. Isto tako, imamo Lucića. Isto tako imamo… Šundova. To su sve bili ljudi koji su imali odluku na puno duže. Čak neki od njih nisu niti bili umirovljeni, s obzirom na broj godina koji su imali, dovoljno za odlazak u mirovinu”

Načelnici Glavnog stožera – Josip Lucić, Drago Lovrić i Mirko Šundov – pripadaju mlađim generacijama časnika od već spomenutog Petra Stipetića. Unatoč tome što misli ministar obrane Mario Banožić, od njih trojice – dvojica spomenutih načelnika svoje su mandate odradili do kraja. No, idemo po redu…

General Josip Lucić rođen je 26. travnja 1957. godine i na mjestu načelnika GS naslijedio je generala Petra Stipetića 16. siječnja 2003. godine kao najmlađi načelnik GS OS RH s nepunih 46 godina života. Po isteku 5-godišnjeg mandata 16. siječnja 2008. godine formalno je razriješen dužnosti načelnika, da bi na to mjesto ponovno bio imenovan 28. veljače 2008. godine. Time je postao jedini načelnik u povijesti Oružanih snaga koji je dobio svoj drugi mandat, no opterećen brojnim aferama u obrambenom sustavu – nije ga konzumirao do kraja. Smijenjen je 1. veljače 2011. godine, zajedničkom odlukom tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor, koja je Lucićevu smjenu pripisala općoj reformi Oružanih snaga RH zbog prilagodbe standardima NATO-a i pomlađivanju vojske. To je, naravno, bio smiješan razlog, budući je general Lucić bio do sada najmlađi načelnik GS OS RH, a smijenjen je s te funkcije u svojoj 54. godini.

Lucićev nasljednik je general Drago Lovrić, rođen 2. prosinca 1961. godine, a imenovan za načelnika GS OS RH 25. veljače 2011. – dakle, s punih 49 godina života. Odluka o imenovanju Drage Lovrića načelnikom GS OS RH stupila je na snagu 1. ožujka te 2011. Tijekom njegovog mandata došlo je do izmjena Zakona o službi u OS RH, s kojima je ukinuta mogućnost produljenja mandata, te je ujedno mandat načelnika GS OS RH ograničen na 4 godine. No Lovrić je svoj mandat, onaj u trajanju od 5 godina, odradio do kraja, te je 1. ožujka 2016. predao dužnost načelnika svom nasljedniku, generalu Mirku Šundovu. Lovriću je tada bilo nepunih 55 godina života, a novom načelniku Šundovu – pune 54 godine života. Mirko Šundov je, naime, rođen 15. siječnja 1962. godine, pa bi se moglo reći da je novu funkciju dobio za rođendan. No, on je ujedno i prvi načelnik GS OS RH koji je u mandat ušao s 2 ograničenja – prvo ograničenje je mogućnost samo jednog mandata, a drugo ograničenje – mandat načelnika umjesto dosadašnjih 5 godina traje samo 4 godine. Zato je nakon punog mandata od 4 godine došlo do promjene na čelu GS – naslijedio ga je aktualni načelnik GS, admiral Robert Hranj, u svojoj 58. godini života.

Dakle, bez obzira što Banožić misli i tvrdi, niti jedan načelnik između Stipetića i Hranja nije svojom starošću potpadao pod dobno ograničenje obavljanja dužnosti u OS RH. Unatoč Banožićevoj tvrdnji kako su „to sve bili ljudi koji su imali odluku na puno duže“, lako provjerljiva činjenica je da su generali Lovrić i Šundov odradili svoje mandate načelnika GS do kraja, te da je general Lucić jedini koji je bio smijenjen usred svog drugog mandata, bez obzira što nije dosegnuo propisanu životnu dob za makar formalni prestanak vojne službe, opet dogovorom Predsjednika Republike i osobe obnašatelja uloge predsjednika Vlade RH.

Banožićeva izjava br. 3 – „Mirovina se događa sa ulaskom u 60-tu godinu, sa mogućnošću produženja”

Tu se, za promjenu, radi o potpuno točnoj izjavi, koja se upravo primijenila prilikom imenovanja admirala Roberta Hranja za načelnika GS OS RH. Naime, Hranjev „protukandidat“ za načelnika GS bio je general Drago Matanović, 2 godine mlađi od Hranja (rođen 13. rujna 1964.) – a kako je u to vrijeme na predsjedničkim izborima umjesto Kolinde Grabar Kitarović izabran Zoran Milanović, došlo je do drastične političke promjene, i novim političkim dogovorom usuglašen je prijedlog o Robertu Hranju kao novom načelniku GS OS RH. Tijekom takvog, političkog usuglašavanja o kandidatu Hranju, politički je vrh bio svjestan činjenice da će Hranj u zadnjih 20 godina biti drugi najstariji šef vojske (dakle, nakon generala Stipetića), koji će navršiti 60 godina života usred 4-godišnjeg mandata. Zato je tu državni vrh odmah predvidio primjenu „mogućnosti produženja“. To je na upit portala Obris.org potvrđeno iz Ureda predsjednika:

„Predsjednik Republike Zoran Milanović imenovao je admirala Roberta Hranja na dužnost načelnika GS OSRH na razdoblje od četiri godine, i to na prijedlog Vlade RH, a nakon prethodno usuglašenog dogovora između predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Kako je već tada, tijekom dogovaranja njegovog imenovanja, bilo jasno da će admiral Hranj tijekom obnašanja dužnosti načelnika GS OSRH navršiti 60 godina života, a na što je ukazao predsjednik Milanović, premijer Plenković se suglasio s predsjednikom Milanovićem kako to nije zapreka da ga Vlada predloži, a Predsjednik Republike imenuje za načelnika GS OSRH na četiri godine.
Iako to nije bilo potrebno – jer su se Predsjednik i premijer već bili dogovorili oko imenovanja admirala Hranja za načelnika GS OSRH na razdoblje od četiri godine – čak je i tadašnjem ministru obrane Damiru Krstičeviću bilo jasno da će se admirala Hranja imenovati na četiri godine te da će on ostati u službi do isteka mandata načelnika GS OSRH, o čemu svjedoči i njegova Odluka o davanju suglasnosti za zadržavanje u službi, koju vam dostavljam. Na prijedlog Vlade RH od 20. veljače 2020., Odluku o imenovanju admirala Hranja za načelnika GS OSRH predsjednik Milanović donio je 21. veljače 2020., čime je počeo njegov četverogodišnji mandat na čelu GS OSRH“.

Banožićeva izjava br. 4 – “Ne može biti to… odluku potpisuje ministar, odnosno, ministar obrane… u tom trenutku Davor… Damir Krstičević… ali, zakon je zakon. Odluka nije iznad zakona.”

Odluku koju spominje Zoran Milanović, a negira Mario Banožić, prihvatila je Vlada RH i premijer Andrej Plenković 20. veljače 2020. godine. Tri dana ranije tu je „Odluku o davanju suglasnoti za zadržavanje u službi“ donio tadašnji potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, pozvavši se na članak 13. stavak 5 Zakona o obrani, te na članak 205. stavak 1 točku 9. i stavak 5. Zakona o službi u OS RH, i ona glasi: „Viceadmiralu Robertu Hranju, koji se predlaže na dužnost načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske s danom 1. ožujka 2020., dajem suglasnost da se zadrži u službi do isteka mandata načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, iako budu ispunjeni uvjeti iz članka 205. stavka 1. točke 9. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“. Krstičević je, dakle, svojom odlukom omogućio Robertu Hranju da konzumira puni 4-godišnji mandat načelnika GS unatoč tome što će tijekom mandata napuniti 60 godina života. I tu su odluku kao pravno važeću jednako prihvatili i premijer i predsjednik RH, Andrej Plenković i Zoran Milanović, inače obojica pravnici po struci, dok je aktualni ministar obrane Banožić po struci ekonomist.

Banožićeva izjava br. 5 – „To što netko ima odluku na 4 godine, ne znači da je ona iznad zakona, starosno. I zašto bi to bila nekakva iznimka?”

Napomenimo da je, usprkos aktualnom odbijanju. baš takvoj iznimci nedavno pribjegao i sam ministar Mario Banožić, kada mu je to odgovaralo. Naime, admiral Hranj trenutno je, prema javno dostupnim podacima, najstariji aktivni general/admiral u hrvatskim Oružanim snagama. Ali… Donedavno to nije bio on, nego brigadni general Željko Živanović. General Živanović rođen je 4. listopada 1960. godine, dakle 2 godine je stariji od admiral Hranja. On je u siječnju 2017. godine, s nepunih 57 godina, imenovan na dužnost načelnika Obavještajne uprave Glavnog stožera OS RH na mandat od 4 godine. General Živanović napunio je 60 godina života u listopadu 2020. godine, i do kraja te godine je, prema Zakonu od službi u OS RH, trebao otići u penziju. Tim više što mu je 4-godišnji mandate završavao u siječnju 2021. godine. No on je cijelu 2021. godinu i nadalje bio na dužnosti načelnika Obavještajne uprave GS OS RH, te se u tom svojstvu – unatoč svojim godinama i kraju mandata – pojavljivao i na javnim događanjima, što je uredno zabilježeno i na web-stranici Ministarstva obrane, kao i u Hrvatskom vojniku. Kako je moguće da je general Živanović ostao u vojnoj službi? Jednostavno, ministar Banožić pozvao se na zakonsku iznimku i produžio mu status djelatne vojne osobe, što nam je potvrđeno i u Uredu predsjednika: „General Željko Živanović imenovan je na dužnost načelnika Obavještajne uprave GS OSRH na razdoblje od četiri godine. I nakon što je navršio 60 godina života četverogodišnji mandat mu još nije bio istekao, te mu je ministar obrane produljio status djelatne vojne osobe kako bi general Živanović četverogodišnji mandat odradio do kraja“.

U studenom 2021. godine predsjednik Milanović izvanredno je promaknuo djelatne vojne osobe, branitelje Vukovara, među kojima i Željka Živanovića. „Zbog osobitih zasluga u Domovinskom ratu i obrani Republike Hrvatske u čin general-bojnika vojno-obavještajnog roda izvanredno je promaknut brigadni general Željko Živanović“, pisalo je u priopćenju Ureda predsjednika od 16. studenog 2021. To je trebala biti kruna karijere general Živanovića, prije umirovljenja krajem godine. No umjesto penzije, čekala ga je nova dužnost – s 1. siječnja 2022. godine imenovan je za glavnog savjetnika ministra obrane. Vukovarsko-vinkovačka veza tu je, izgleda, odradila svoje, no čini se kao da se Živanović teško privikava na svoju civilnu funkciju, pa se i nadalje na javnim događajima pojavljuje malo u civilnoj, a malo u vojnoj odjeći. No bez obzira na te i takve detalje, njegov primjer jasno pokazuje kako su iznimke moguće, ako to ministar obrane želi.

Epilog – Banožićevi snovi i politička realnost

Iako se na počecima svog ministarskog mandata Banožić javno zahvaljivao načelniku Hranju na pomoći i susretljivosti koju mu je ukazivao kao mladom i obrani nevještom ministru, produbljivanjem sukoba s predsjednikom Zoranom Milanovićem raslo je i Banožićevo nezadovoljstvo načelnikom GS-a. Zakonom o obrani propisuje se jasan odnos između predsjednika, odnosno Vrhovnog zapovjednika i načelnika GS, odnosno vojnog savjetnika PRH, u kojem nema ministra obrane, pa je već neko vrijeme načelnik Hranj jedina relevantna veza Zorana Milanovića prema vojno-obrambenom resoru. Banožić se najprije Hranja mislio riješiti tvrdnjama o mogućem kršenju zakona i naloženoj izvanrednoj inspekciji Kabineta načelnika GS, no kako tu Inspektorat obrane nije našao osnove za Banožićeve optužbe, ministar obrane stao se okretati prema rješenjima na koje ima utjecaja – izmjenama osnovnih zakonskih dokumenata kojima bi ojačao poziciju ministra obrane te ujedno umanjio pozicije načelnika GS i predsjednika države, odnosno Vrhovnog zapovjednika. Dok je realno očekivati da Banožić ima podršku premijera Plenkovića za zakonske promjene, upitno je ima li podršku i za smjenu, odnosno umirovljenje načelnika GS-a. Jer konsenzusa između predsjednika i premijera o nekom novom kandidatu za načelnika neće biti u neko skorije vrijeme, pogotovo dok ministar obrane aktivno podriva općeniti autoritet same funkcije načelnika Glavnog stožera. Tim više što u rujnu ove godine 60 godin puni i aktualni direktor GS-a, general Ivica Olujić, pa će i on na samom kraju godine morati u mirovinu. Ni rješenje o imenovanju vršitelja dužnosti načelnika i direktora GS OS RH nije dugoročno rješenje jer vojska nije „privremena“ – za razliku od raznih dužnosnika čija sila traje od izbora do izbora, ili dok se ne promijene silnice nečije političke volje.

Nije nikakva tajna da aktualna postava u Ministarstvu obrane RH posljednje vrijeme ima prilično specifičan naglasak u svom komuniciranju s javnošću u Hrvatskoj. Dok modernizacija stoji bez plana, a obrambeni proračun pada, često se javno reklamira hodnje – na ravnom, po planinama ili prema moru – a učestalo se nadijevaju i imena bilo čemu. Bilo je tu imenovanja raznih sala po ministarstvu, pojedinih sektora na dvorištima vojnih prostora, te ceremonija u vojarnama, bilo starim ili novim. Sve to, iako čudno, zapravo nije problem.

Ono što stvarno predstavlja problem su promjene usmjerene na osnove službene terminologije u obrani, trend kojeg konkretno predvodi nastojanje za postupnom izmjenom službenoga naziva Oružanih snaga Republike Hrvatske, koji je kao takav definiran u Ustavu te većini glavnih propisa hrvatskog obrambenog sektora. Naznake ove teme pojavile su se po prvi put javno u siječnju 2018. godine, kada je ovu svoju inicijativu ministar Damira Krstičević opisao kao povratak na nešto što je „bliže hrvatskom narodu“, odnosno „bliže pripadnicama i pripadnicima Hrvatske vojske, jer to je naša povijest, to je naš izvor“ – što se onda pokušalo i legalizirati u promjenama Zakona o obrani krajem ožujka 2018. godine (NN 30/18 od 30. ožujka 2018. godine).

Tom je prilikom, kroz prvi članak Izmjena i dopuna, progurano da u dosadašnjem 3. stavku 3. članka Zakona o obrani uz dosadašnju rečenicu „Oružane snage su snage organizirane za obranu Republike Hrvatske i saveznika vojnim sredstvima te za druge oblike uporabe i korištenja u skladu sa zakonom i međunarodnim pravom“ stoji još i „Za Oružane snage Republike Hrvatske koristi se i naziv Hrvatska vojska“, baš u skladu s natpisom kojeg je nekoliko mjeseci ranije na sportsku opremu za OS RH dao staviti nadležni ministar. Pri tome nimalo pažnje nije bilo posvećeno činjenici kako nazivi „Hrvatska vojska“ i „Oružane snage Republike Hrvatske“ zapravo nisu sinonimi, kao ni činjenici da je samo jedan od ova dva naziva ujedno i ustavni pojam – naziv kojeg poznaje najviši propis pravnoga sustava Republike Hrvatske. Iako Ustav u svojim člancima 7, 47, 60, 61, 81 i 100 prepoznaje samo „Oružane snage Republike Hrvatske“, ipak pojam „Hrvatska vojska“ tijekom proteklih godinu i nešto dana počinje kompletno prevladavati u svim objavama za javnost Ministarstva obrane RH. A kad je to postignuto, ove jeseni došlo je vrijeme da se krene i dalje.

„Hrvatska vojska“ u terminološkoj navali

Za razliku od Izmjena i dopuna Zakona o obrani, koje su ovoga ljeta protrčale kroz Hrvatski sabor, i koje su još sadržavale samo pojam „Oružane snage Republike Hrvatske“ u svoja oba čitanja – u prvom koje je izglasano 14. lipnja, i u drugom koje je izglasano 12. srpnja ove godine – već su jesenske Izmjene i dopune Zakona o službi u Oružanim snagama tu donijele promjenu. Naime, teško je u izmjenama i dopunama ovog propisa koje je Vlada RH sa svoje 187. sjednice 31. listopada u prvome čitanju poslala u Sabor – previdjeti simboličku promjenu, kojom dosadašnji „Dan Oružanih snaga“ postaje „Dan Hrvatske vojske“. Ovim se zahvatom predlažu izmjene 8. članka ovog zakona, kao i naslova iznad tog članka, dajući dodatnu zakonsku težinu nazivu koji nema ni ustavno ni sadržajno uporište, ali se izgleda sviđa nadležnima – što je u sjeni proračunskih rasprava unutar jednog te istog dana (6. studenog 2019. godine) bljeskovito prošlo saborske odbore za zakonodavstvo i obranu, te raspravu na plenarnoj sjednici Sabora, a onda i glasovanje, održano u četvrtak 14. studenog ove godine (80 glasova „za“, 29 „suzdržanih“).

Zanimljivo je zamijetiti kako je upravo ovaj terminološki zahvat bio predmetom i jedne od zabilježenih primjedbi u javnoj raspravi prije prvog saborskog čitanja „Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“, gdje je bilo istaknuto da:

„Službeni naziv organiziranih snaga koje vojnim sredstvima brane Republiku Hrvatsku prema Ustavu RH su ‘Oružane snage RH’. U Zakonu o obrani također je naziv ‘Oružane snage’, a u pojmovniku istog Zakona navodi se da se može koristiti i naziv ‘Hrvatska vojska’. U prijedlogu izmjena Zakona o službi stipulacija članka 8. i naslova iznad članka 8. nije konzinstentna jer se istovremeno u stavku 2. i 3. navodi naziv ‘Oružane snage’, pa je moguća zbrka s nazivom grane Hrvatske kopnene vojske s alternativnim nazivom Oružanih snaga. Nije jasno da su ‘Hrvatska vojska’ i ‘Oružane snage’ sinonimi, pa izgleda kao da su Oružane snage bez svoga dana“.

Prijedlog da se takva promjena ne izvodi MORH je odbio, tvrdeći: „Predložena odredba je jasna iz razloga što je navedena materija uređena Zakonom o obrani (Narodne novine, br. 73/13, 75/15, 27/16, 110/17 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 30/18 i 70/19)“, očigledno aludirajući na već spomenuto unošenje „Hrvatske vojske“ u tekst tog zakona u ožujku 2018. godine. No, ni ovaj razvoj stvari izglasan prošloga tjedna u prvome čitanju nije bio kraj ofenzive u kojoj se aktualno nalazi pojam „Hrvatska vojska“.

Naime, posljednjih dana u parlamentarni postupak ponovo ulazi i prijedlog novog Zakona o obalnoj straži – akta kojeg je Vlada RH u prvo čitanje put Hrvatskog sabora otposlala 26. rujna ove godine, na svojoj 180. sjednici. U prvom čitanju je ovaj propis na plenarnu raspravu stigao 9. listopada i bio izglasan 18. listopada 2019. godine. U četvrtak 14. studenog Vlada RH je onda sa svoje 190. sjednice put Sabora otposlala „Nacrt konačnog prijedloga zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske“ – akt kojeg Hrvatski sabor u trenutku pisanja ovog teksta još nije uvrstio u dnevni red, ni uputio na raspravu u nadležne odbore. Upravo ovaj Konačni prijedlog zakona tu donosi veliku terminološku promjenu – kompletnu dominaciju pojma „Hrvatska vojska“ nad službeno i sadržajno nadređenim pojmom „Oružane snage Republike Hrvatske“. Tako se u novom čl. 2 predlaže da „Obalna straža je tijelo ustrojeno u okviru Hrvatske vojske nadležno za provedbu nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru“, da bi se u čl. 6 moglo „(…) po potrebi angažirati i druge ljudske i materijalne potencijale Hrvatske vojske za izvršenje zadaća Obalne straže“, dok članak 8 definira kako „Ministar odlukom određuje zrakoplove, helikoptere, sustave bespilotnih zrakoplova i druga sredstva Hrvatske vojske iz stavka 1. ovoga članka koja se mogu koristiti za obavljanje poslova Obalne straže“, a članak 9 navodi kako „Pripadnici Obalne straže su časnici, dočasnici, mornari, vojni specijalisti i državni službenici i namještenici Hrvatske vojske raspoređeni na dužnost u Obalnu stražu“. Iako ovo nisu svi slučajevi spomena „Hrvatske vojske“ u tom dokumentu, zanimljivo je kako se „Oružane snage RH“ u istom dokumentu spominju isključivo u okviru sintagme „načelnik Stožera Oružanih snaga RH“ – koja za sada očigledno još nije na repertoaru za promjenu.

A ustavnopravni aspekti ove promjene?

O ovom zabrinjavajućem trendu postupne političke izmjene ustavnog vojnog nazivlja upitali smo i Branka Smerdela, profesora ustavnog prava, predstojnika Katedre za Ustavno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te od 1990. do 2015. i vanjskog člana Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora. Za početak, upitali smo da li je, pravno gledano, dobro tako razdvajati terminologiju u sektorskim propisima od one sadržane u Ustavu Republike Hrvatske?

„Naravno da nije dobro, a nije niti dopušteno, ali je već uobičajeno jer pisci zakona i drugih propisa ne čitaju Ustav. Na primjer, hrvatski Ustav, pisan u vrijeme čišćenja hrvatskog jezika, govori o REDARSTVU i REDARSTVENIM VLASTIMA (čl.34.). Ovaj lijepi arhaični izraz potpuno se ignorira i koristi naziv policija, čak u medijima i kao ‘Ministar policije’ – što nitko ne ispravlja. Članak 7. Ustava dosljedno koristi termin oružane snage, kao i članak 101. U članku 61. Ustava zajedno se spominju redarstvo i oružane snage, što pokazuje kako je smisao pojmova iznevjeren: ‘oružane snage‘ imaju mnogo više komponenti nego što je Hrvatska vojska. Kao što ‘policija‘ čini samo dio onoga što Ustav naziva redarstvom“.   

Da li je uobičajeno na takav način faktično izbjegavati pojmove spominjane u Ustavu?

„U Hrvatskoj je to uobičajeno, od samog početka. Primjerice, u članak 3. Ustava namjerno je među temeljne vrijednosti svrstana ‘vladavina prava’, dok već Trgovački zakon 1993. koristi njemačku sintagmu ‘pravna država’. Povijesno to nikako nije isto, a učinjeno je namjerno, jer vladavina prava kao pojam podrazumjeva niz pravnih jamstava, a ne samo hijerarhiju propisa kao što je to (u povijesti) bio slučaj. No, drugi je razlog bio važniji: izbjeći sve asocijacije na termin ‘socijalistička pravna država’ iz terminologije Starog režima“.  

Stvara li takva zakonska praksa ujedno i ustavni problem?

„Budući da takva nemarnost pri pisanju teksova nije uobičajena kod vodećih hrvatskih saveznika u NATO-u i vodećim državama EU, gdje se sada ponovno inzistira na izgradnji zajedničke obrane, mislim da bi moglo doći do ozbiljnih problema i nesporazuma, jer partneri nemaju običaj na takav način zaobilaziti Ustav. Mene osobno je to jako iznenadilo, jer je jedan od važnih prigovora, još u starom režimu, kada je Ustav SFRJ dozvolio korištenje drugih jezika u JNA, kao ‘oružanoj sili’, bio što je hrvatska vojna terminologija potisnuta – bez razloga. Međutim, ne očekujem da bi se preopterećeni Ustavni sud odlučio prihvatiti prijedloga za ocjenu ustavnosti“.

Dakle, dok se ovakvim političko-terminološkim nepodopštinama Ustavni sud vjerojatno ne bi bavio, ali prvenstveno zbog preopterećenosti, tek ostaje za vidjeti hoće li ova tema biti potegnuta u Hrvatskome saboru – prvo tijekom predstojeće rasprave o Konačnom prijedlogu zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske, a onda i po pitanju Konačnog prijedloga izmjena i dopuna Zakona o službi u OS RH, koje Vlada RH tek treba otposlati u saborsku proceduru.

Prije (ne)zaslužene dvotjedne pauze, Hrvatski sabor je danas glasao o do sada raspravljenim točkama dnevnoga reda, između ostalog i o izmjenama i dopunama Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH.

Izmjene i dopune Zakona o obrani izglasane su sa 107 glasova “za”, 5 “protiv“, 3 “suzdržana”.

Izmjene i dopune Zakona o službi u OS RH izglasane su sa 105 glasova “za”, 3 “protiv“, 6 “suzdržanih”.

Sljedeći korak je objava ovih propisa u Narodnim novinama, nakon čega bi oni trebali stupiti na snagu osmog dana od objave, ne bi li se potom krenulo i s njihovom primjenom u praksi. Kako smo već pisali, po novome će se za naziv “OS RH” moći koristiti i naziv “Hrvatska vojska”, dok “HRZ” gubi onaj dodatak “PZO”. Izmjenama Zakona o službi predviđen je postepeni povratak naknada za pojedine dužnosti, ali i promjene u sustavu vojničkih ugovora – po novome, prvi ugovor traje 2 godine, a drugi – do 45 godine života vojnika.

Promjena ima još, a o njima ćemo pisati u narednim danima.

Sabor je jučer, u utorak 20. ožujka, kroz punu proceduru (osim još i glasanja) propustio konačne prijedloge izmjena i dopuna dva temeljna obrambena zakona – Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH. Ta puna procedura uključivala je dva odbora – onaj za zakonodavstvo i onaj za obranu, te raspravu na plenarnoj sjednici, i ukupno je trajala nepuna 4 sata. Razlog ovakvoj hitnoj te skraćenoj proceduri nije samo u kroničnoj nezainteresiranosti i neupućenosti uvaženih saborskih zastupnika u pitanja obrane i oružanih snaga, već i u namjeri da se što je moguće više saborskih tema riješi do kraja ovoga tjedna, budući su zastupnici sljedećeg tjedna na preduskrsnom odmoru. Teško da gorak okus u ustima može isprati činjenica da je rasprava na Odboru za obranu trajala čak oko pola sata duže nego na plenarnoj sjednici Sabora, budući su obje rasprave bile jednako niske kvalitete.

Izmjene Zakona o obrani

Odbor za obranu jednoglasno je (8 prisutnih od ukupno 13 članova) prihvatio izmjene i dopune Zakona o obrani, te je s jednim glasom manje (odnosno 7, budući je jedan od članova u međuvremenu napustio sjednicu) prihvatio i izmjene i dopune Zakona o službi u OS RH. Izmjene su ispred predlagatelja branili ministar obrane Damir Krstičević, i tajnik Ministarstva Petar Barać, koji nisu propustili napomenuti da je od siječnja, kada su zakoni ušli u prvo čitanje, pa do današnje konačne varijante prijeđen široki krug rasprava i brojnih sugestija, na temelju čega su se svi dobri i korisni prijedlozi ugradili u konačne prijedloge dokumenata. Kao neke od ključnih izmjena konačnog prijedloga Zakona o obrani (u odnosu na verziju iz siječnja), ministar Krstičević izdvojio je promjene naziva – kako je već ranije najavljeno, službeni naziv i dalje ostaje „Oružane snage RH“, no zakonom se dopušta upotreba i skraćenog naziva „Hrvatska vojska“. Ministar je tu promjenu obrazložio time da je naziv „Hrvatska vojska“ jednostavno bliži i hrvatskom narodu i „pripadnicima pobjedničke Hrvatske vojske“, te da njemu osobno naziv „OS RH“ nit’ smrdi nit’ miriše. Druga promjena odnosi se na HRZ, koje će s donošenjem izmijenjenog Zakona o obrani izgubiti onaj dio o „Protuzračnoj obrani“: „PZO-a ima u sve 3 grane, i u Kopnenoj vojsci i u Mornarici. Sada s ovim dajemo naziv HRZ jer je to ustaljeno u zapadnim zemljama,“ rekao je Krstičević.

Od ostalih izmjena, spomenuta je mobilizacija Oružanih snaga, koja se do sada mogla izvoditi u ratnom stanju i stanju neposredne ugroženosti, a po novom i u slučaju katastrofa i velikih nesreća. Za predsjednika Odbora Igora Dragovana to je dobra izmjena, no ne bi trebala značiti da se time isključuje uloga civilne zaštite koja bi se, smatra Dragovan, trebala pojačano razvijati i uključivati kad god je potrebno. Na temelju iskustva iz prakse, uvodi se i da načelnik GS OS RH zbog povećanja operativnosti u zadaćama potpore civilnim institucijama ili zadaćama zaštite i spašavanja može zapovijediti i privremeno stavljanje u pripravnost dijela postrojbe ili čak cijelih OS RH. Po novom će Vlada jednom godišnje donositi odluku o prelasku državne granice radi pružanja humanitarne pomoći – time se, drži ministar Krstičević, skraćuje komplicirana procedura donošenja odluke o npr. protupožarnoj intervenciji u situacijama kada je svaka minuta dragocjena – što se uglavnom obavljalo pripremom i održavanjem telefonskih sjednica Vlade RH.

Rasprave o izmjenama Zakona o obrani ne bi ni bilo da nije bilo vanjskog člana Odbora za obranu, bivšeg ministra obrane Ante Kotromanovića. Kroz niz pitanja koja su se ticala jednako izmjena Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH, Kotromanović je upozorio da se treba jako paziti s uvođenjem termina „Hrvatska vojska“ i njegovom upotrebom u službene svrhe, budući da Ustav RH prepoznaje i propisuje samo naziv „Oružane snage RH“, a zanimala ga je i terminologija za nerazvrstanu pričuvu. No najbitnija stvar na koju je Kotromanović pokušao upozoriti nalazi se u članku 8 stavku 9 budućeg izmijenjenog Zakona o obrani. U spomenutom stavku piše: „Uz dragovoljno vojno osposobljavanje mogu se provoditi i drugi programi i aktivnosti osposobljavanja kojima se razvija sigurnosna kultura te jača svijest kako je sudjelovanje u obrani pravo i obveza svakoga državljanina“ – pa je bivšeg ministra obrane zanimalo što je to „sigurnosna kultura“ (osposobljavanje za poplave, požare ili za punjenje vreća, pitao je Kotromanović), što znači da se mogu „provoditi i druge aktivnosti“, tko će i na koji način provoditi vojnu obvezu koja se po novome širi izvan konteksta Ministarstva obrane? „Pozivamo se na standarde NATO-a, al’ ovo je nestandardno“, zaključio je Kotromanović.

Pojam „sigurnosna kultura“ uveden je već i u Strategiji nacionalne sigurnosti, a i Ustav RH govori o tome da je vojna obveza i obrana RH dužnost svakog sposobnog državljanina, odgovorio je tajnik MORH-a Petar Barać, dodajući kako će se sva ta pitanja riješiti novim pravilnikom. Ante Kotromanović se u salvi pitanja odmah prebacio i na izmjene Zakona o službi u OS RH, pozdravljajući sve dobre namjere i prijedloge, no ostao je bez odgovora na dva vrlo konkretna pitanja – prvo ga je zanimalo u kolikoj su se mjeri smanjile tužbe protiv MORH-a nakon što je u njegovom mandatu došlo do ukidanja plaćanja prekovremenog rada, dežurstva i straža, a drugo – koliko će koštati ponovno plaćanje svih ovih naknada, budući da se u obrazloženju zakonskih zahvata kaže tek da su „financijska sredstva za provedbu zakona osigurana u državnom proračunu na razdjelu Ministarstva obrane“. To je formulacija koja je tijekom posljednjih godinu dana bila često u upotrebi, bez obzira radilo se o povećanju naknada za dragovoljne ročnike, o pojedinim vježbama, ili o novim misijama u Poljskoj i Litvi u sklopu NATO ojačane Prednje prisutnosti, a kojom se u praksi izbjegava navesti barem okviran iznos novaca za pojedinu aktivnost.

Izmjene Zakona o službi u OS RH

„Ovo su promjene iz baze, ovo nisu administrativne promjene, ove promjene se direktno tiču čovjeka. Čovjek je najvrijedniji dio sustava, on je taj koji radi razliku i vjerujte mi, itekako sam promišljao i vodio sam računa da je čovjek u tim promjenama“,

započeo je ministar obrane Damir Krstičević obrazlaganje izmjena Zakona o službi u OS RH. Izmjene se prije svega odnose na postupno vraćanje materijalnih prava („Trebamo plaćati rad, umjesto isključivog plaćanja dužnosti. To je taj moderan koncept moderne vojske“, rekao je Krstičević) i sigurnost vojnog poziva. To se prije svega odnosi na promjene ugovora – po novome, prvi ugovor će trajati 2 godine, a drugi – do 45 godine života vojnika. Postojeći sustav od 3 ugovora u trajanju od 4, 5 i 6 godina nije dovoljan, smatra Krstičević, za situiranje mladoga vojnika, jer vremensko ograničenje ugovora od npr. 4 godine nije dovoljno jamstvo kod banke za dobivanje kredita (ne spominjući ujedno ikakvu mogućnost državnih garancija za vojne kredite).

„Imamo ugovor sada jedan na 2 godine – to je dovoljno vrijeme da mi vidimo da li je netko za nas, s druge strane da čovjek vidi da li je on za vojsku, da li je njemu vojska prihvatljiva. I onda ugovor do 45. – pa nije do 45. stara vojska! To je da čovjek može ostati do 45. godine – uz tjelesnu spremnost, uz fizičku spremnost, ja vjerujem da je to mlada vojska“,

uvjeren je ministar obrane.

Za tjelesnu spremnost vojske pobrinut će se i vrhunski sportaši, koji po novome nemaju više dobnih granica za prijam u OS RH na neodređeno vrijeme, a trenutno su od velike važnosti kao instruktori i savjetnici, kako smatra ministar Krstičević. Trenutno u OS RH ima 31 sportaš u statusu ugovornog pričuvnika, a nedavno je na proslavi Dana sporta u OS RH načelnik GS OS RH general Mirko Šundov najavio da će se taj broj i povećati. Uz to, posebno će se stimulirati zapošljavanje doktora medicine kao deficitarnog zanimanja u OS RH, a izmjenama Zakona o službi ubrzava se i njihovo napredovanje u sustavu. „Želimo ljude približiti obitelji“, obrazložio je ministar Damir Krstičević novi operativni razmještaj OS RH, najavivši da će se ove godine vojska vratiti u Varaždin i Ploče:

„113 autobusnih linija smo imali. Nama se dnevno prevozi skoro 5-6 tisuća vojnika. To je skoro 50-ak milijuna kuna. Mi smo ove godine smanjili, zato što smo vojsku prebacili u Sinj – pokazalo se jako dobro, bili smo pravovremeni kad je trebalo pomagati oko Splita, Sinja, Drniša, itd. Stavili smo vojsku u Vukovar – velika stvar svih nas, u funkciji je sigurnosti i u funkciji pomoći lokalnom stanovništvu. I na osnovu toga smanjili smo već broj linija sa 113 na 100“.

Izmjene Zakona o službi propisuju rotaciju na dužnosti svake 4 godine samo za zapovjednike, voditelje i prve dočasnike – priznajući da po tom pitanju dosadašnji sustav nije bio provediv u praksi – a dob za prijam ljudstva produžena je na 30 godina života čime je ujednačena dob za sve, od vojnika i dragovoljnih ročnika do časnika. Tim je potezom ujedno, doduše na vrlo kratko, obrambenom sustavu nanovo otvoren i pristup ljudstvu koje je jednom davno ročno odslužilo vojnu obvezu, a sad bi možda poželjelo i radno mjesto u redovima OS RH.

Nakon što je svih 7 prisutnih članova Odbora za obranu prihvatilo izmjene Zakona o službi, oba obrambena zakona našla su se na dnevnom redu plenarne sjednice. Obrazlagatelj je ovoga puta bio državni tajnik Zdravko Jakop, koji je već na početku objasnio da se izmjene i dopune odnose na 92 od ukupno 252 članka Zakona o službi u OS RH. Pojasnio je da Zakon omogućava da se bilo kada tijekom trajanja drugog ugovora vojnik može premjestiti na rad u državno tijelo ili javnu službu, budući da postoji interes i potreba da vojnici nakon završene vojničke karijere nastave raditi u statusu ili namještenika. Predloženim izmjenama omogućuje se i novčana potpora za stanovanje DVO raspoređenog izvan mjesta prebivališta (u odnosu na dosadašnje obračunavanje naknade po premještaju iz jednog mjesta službe u drugo, čime su najviše bili zakinuti najmlađi pripadnici u prvom rasporedu).

Jakop je posebno izdvojio odredbu oko koje su se prilično lomila koplja – dodjela počasnih činova i prevođenje stožernih brigadira.

„Predloženim zakonom propisuje se da Predsjednik, to jest Predsjednica Republike Hrvatske može dodijeliti počasni čin časnika i generala Oružanih snaga hrvatskim državljanima i državljanima stranih država, za osobite zasluge stečene u Domovinskom ratu. Počasni čin daje pravo na oznake i odgovarajuće vojne počasti, bez prava na zapovijedanje i vođenje, te nema nikakve financijske učinke. Predloženim zakonom ispravlja se nepravda vezana uz status stožernih brigadira, i pravna praznina koja je učinjena u Zakonu o službi u OS RH koji je donesen 2002. godine. Tu se radi o tada aktivnim djelatnim vojnim osobama osobnog čina stožernog brigadira, a ne o pričuvnim stožernim brigadirima i onima koji su imali počasni čin. Tih tridesetak osoba ima čin stožernog brigadira koji formalno-pravno ne egzistira, te je tu problematiku potrebno urediti na način koji se predlaže. Ovo rješenje ne stvara nikakve financijske obaveze“,

ustvrdio je državni tajnik Jakop pred malobrojnom saborskom publikom.

Sabor će o konačnim izmjenama Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH glasati u petak, 23. ožujka, a u MORH-u očekuju jednoglasnu podršku ovim promjenama.

Prema istraživanjima javnoga mnijenja, Hrvatski sabor ne kotira dobro. Istraživanje CroDemoscopa tako njihovu ocjenu posljednje vrijeme ustrajno drži ispod 2 (dovoljan), a teško da će tu i biti nekog poboljšanja u kratkome roku. Iako se prije oko mjesec dana moglo čuti kako je parlament Republike Hrvatske u svoje aktualne promjene poslovnika krenuo baš ne bi li popravio te loše ocjene u očima javnosti – dosta je i malih stvari koje doprinose padu ugleda Sabora. Neke od takvih okolnosti dobro su bile vidljive i tijekom proteklih dana – načelno vezano uz smrt generala Petra Stipetića, heroja Domovinskog rata, te kasnije i višegodišnjeg samozatajnog vanjskog člana Odbora za obranu Hrvatskoga sabora.

Prvo je prijepor nastao oko održavanja minute šutnje za preminulog velikana. Naime, već na sam dan njegove smrti, u srijedu 14. ožujka 2018. godine, obitelji su telegrame sućuti uputili predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, premijer Andrej Plenković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković, te ministar obrane Damir Krstičević. Ujedno, u Hrvatskom saboru je održana i minuta šutnje na prijepodnevnoj zajedničkoj sjednici Odbora za obranu i Odbora za vanjsku politiku, ali ne i na plenarnoj sjednici parlamenta. I upravo je tu nastao prijepor, budući se dio zastupnika i javnosti itekako sjećao 30. studenog prošle godine kada je minutu šutnje na plenarnoj sjednici Sabora dobio Slobodan Praljak, netom pokojni osuđeni ratni zločinac i samoubojica. Tada su od tzv. ‘minute šutnje za sve žrtve’ u Sabornici izostali zastupnici GLAS-a, SDSS-a i SDP-a (osim Domagoja Hajdukovića).

Zahtjevi za minutom šutnje u počast preminulog Petra Stipetića, čija je karijera neokaljana i dosezi neprijeporni, počeli su praktično istoga dana. Prvo je minutu šutnje još u srijedu 14. ožujka zatražio HSS-ov Krešo Beljak, no tada je predsjednik Sabora Jandroković samo s mjesta predsjedavajućeg izrazio sućut Stipetićevoj obitelji. Zahtjevi su podcrtani i obrazlaganjem stanke koju je idućeg dana na tu temu zatražio Predrag Matić, bivši ministar branitelja te svojedobno visoki stožerni časnik pod zapovjedništvom pokojnog Stipetića. Konačno, u petak 16. ožujka uoči glasovanja, Gordan Jandroković je ipak pozvao zastupnike da održe minutu šutnje, a u Saboru je izvješena i osmrtnica za pokojnika. Sukladno najavama, organizaciju službene komemoracije i državnog sprovoda preuzelo je Ministarstvo obrane – koje je danas o tome objavilo i pojedinosti. Naime, spomenuta komemoracija i posljednji ispraćaj preminulog stožernog generala Petra Stipetića održat će se u utorak, 20. ožujka 2018. godine – komemoracija u prostorima MORH s početkom u 11 sati, a onda i sahrana na Mirogoju u 14 sati (uz smjene počasne straže od 13 sati). Tom je prilikom u Ministarstvu obrane otvorena i knjiga žalosti, u koju se moglo upisati u petak 16. ožujka, danas, 19. ožujka do 16 sati, i sutra, u utorak 20. ožujka, od 9 do 16 sati. I to sve je zapravo potpuno normalno i očekivano.

Ono što u ovoj situaciji nije normalno i očekivano je ponašanje saborskog Odbora za obranu, kojim u ime Socijaldemokratske partije Hrvatske predsjeda Igor Dragovan. Naime, ovo radno tijelo Hrvatskoga sabora je za sutra, 20. ožujka, u 9 sati zakazalo radnu sjednicu posvećenu raspravi konačnih prijedloga izmjena i dopuna Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH. Riječ je o dva velika i bitna zakona čije su izmjene već neko vrijeme u tijeku, nakon javne rasprave u studenom 2017. godine i prvog čitanja početkom ove godine – njihovi su tekstovi u drugo čitanje iz Vlade RH prema Hrvatskome saboru upućeni prošloga tjedna. Samo tjedan dana nakon slanja u Sabor, ovi su zakonski tekstovi osvanuli na dnevnome redu Odbora za obranu, matičnog radnog tijela za pitanja obrane i sigurnosti, što bi samo po sebi bilo pohvalno. Nažalost, bitno je manje pohvalna činjenica kako rasprava o spomenutim zakonima počinje sutra u 9 ujutro, da bi već dva sata kasnije započela i komemoracija pokojnom generalu Stipetiću – događanje na kojem se itekako očekuje sve članove Odbora za obranu i predstavnike MORH koji bi o spomenutim zakonima trebali raspravljati samo malo ranije.

Ako uzmemo da od Gornjega grada do Ministarstva obrane na Krešimircu treba minimalno 15 minuta transporta, za raspravu o bitnim obrambenim zakonima zapravo je na raspolaganju tek oko sat i pol vremena, što bi u svim normalnim okolnostima bilo temeljito nedovoljno. Time je trajanje rasprave o ova dva temeljna obrambena zakona ujedno i vremenski limitirano u okviru radnoga tijela Sabora, a baš bi to trebala biti ona dubinska rasprava, bitno ozbiljnija od plenarne (na općoj sjednici Sabora) koja također predstoji uskoro. Nažalost, ovo je primjer upravo takve prakse koja Hrvatski sabor uporno drži zakucanim pri dnu ljestvice percepcije rada i važnosti javnih institucija u Republici Hrvatskoj – i to nije nešto čemu se može doskočiti promjenama poslovnika ili ikakvim kozmetičkim mjerama. Naime, nema tog PR napora koji može samo tako poništiti površan pristup poslu i nebrigu za razvoj pojedinih sektora države koje parlament svojim radom regulira.

Vlada je novu 2018. godinu započela sa 74. sjednicom i čak 22 točke dnevnoga reda na otvorenom i 3 točke dnevnoga reda na zatvorenom dijelu sjednice. Nakon što su u drugoj polovici studenog kroz javnu raspravu prošle izmjene i dopune postojećeg Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH, Vlada je jutros jednoglasno usvojila konačne prijedloge izmjena i dopuna ova dva temeljna zakona s područja obrane. Obrazlagatelj obje ove točke dnevnog reda bio je potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević.

Ključne izmjene Zakona o obrani

Izmjene i dopune Zakona o obrani bile su kao 4. točka pri samom vrhu današnje radne sjednice hrvatske Vlade. Krstičević je uvodno svoje kolege ministre obavijestio da se ovim izmjenama i dopunama Zakona o obrani uređuje „zakonska osnova za operativnije i učinkovitije djelovanje obrambenog resora, kako bi u potpunosti preuzeo jednu od uloga u sustavu domovinske sigurnosti, sukladno zahtjevima Strategije nacionalne sigurnosti i Zakona o sustavu domovinske sigurnosti.“ Ključne promjene Zakona, nabrojio je potom ministar obrane, uključuju:

(1) jasnije utvrđivanje prava i obaveza pričuvnog sastava. „Odredbe Zakona o obrani, u odnosu na obaveze i prava pričuvnika, nisu detaljno uređene. Predlaže se jasnije definiranje svih kategorija vojnih obaveznika, ročnika, razvrstanih i nerazvrstanih pričuvnika, kao i preciznije utvrđivanje njihovih prava i obaveza. Ovim promjenama omogućit će se proširenje personalne baze za popunu profesionalnog i pričuvnog sastava OS, i time omogućiti veća operativnost u provedbi zadaće. Ove 2017. godine mi se bavimo sustavom sigurnosti, i ove godine smo ustrojili veći dio pričuvnih pješačkih pukovnija – točno šest. 2018. nam ostaje još ustrojavanje manjeg dijela postrojbi, i ono što je najbitnije – odaziv je bio ogroman, preko 85 posto“.

(2) mogućnost pokretanja dodatnih sadržaja dragovoljnog vojnog osposobljavanja za potrebe obrane i nacionalne sigurnosti. „S obzirom na zahtjeve proizašle iz Strategije nacionalne sigurnosti predlaže se uvesti mogućnost pokretanja novih programa osposobljavanja za pripadnike pričuvnog sastava, mlađih naraštaja putem kojih će se razvijati sigurnosna kultura, te jačati svijest kako su sigurnost i sudjelovanje u obrani prava i obaveza svakog državljana. Pokrenut ćemo i programe edukacije za pričuvne časnike i dočasnike“.

(3) unapređivanje obrazovanja i znanstvene djelatnosti za potrebe obrane. „Predlaže se nove odredbe zakona kojima se omogućuje osnivanje ustanove za provedbu obrazovne i znanstvene djelatnosti za potrebe obrane. Predloženim zakonom regulira se mogućnost transformacije sadašnjeg HVU „Dr. Franjo Tuđman“ u Sveučilište za obranu i sigurnost „Dr. Franjo Tuđman“ kao dio sveučilišne zajednice“.

I konačno, (4) uporaba i korištenje OS. „Predloženim zakonom će se regulirati donošenjem odluka u dijelu koji se odnosi na uporabu i korištenje OS na temelju iskustva iz prakse u potpori civilnim institucijama u zadaćama zaštite i spašavanja. Predlaže se ovim zakonom ovlastiti načelnika GS OS da zbog povećanja operativnosti postupanja može zapovjediti privremeno stavljanje u pripravnost dijela postrojbi OS“.

Financijska sredstva za provedbu ovog Zakona osigurana su u državnom proračunu na razdjelu Ministarstva obrane, dovršio je obrazloženje Damir Krstičević.

Ključne izmjene Zakona o službi u OS RH

Nakon što su ministri uobičajeno nezainteresirano podigli ruke za usvajanje izmjena i dopuna Zakona o obrani, odmah se tu nadovezala i 5. točka dnevnoga reda – izmjene i dopune Zakona o službi u OS RH. Opet je riječ preuzeo ministar obrane, obrazlažući kako je glavni i temeljni cilj ovih izmjena – „podizanje standarda i uvjeta života i rada vojnika, dočasnika i časnika, zatim omogućiti im bolji profesionalni razvoj, veći interes za pristup u OS, te pridonijeti povećanju sigurnosti i zaštite RH i njezinih građana promicanjem vojnog poziva i vrijednosti Domovinskog rata.“ Završavajući uvodni dio izjavom kako je „čovjek gravitacijsko središte razvoja i nadogradnje pobjedničke Hrvatske vojske“, Krstičević je nabrojio ključne promjene Zakona o službi u OS RH. Prema njemu, to su:

(1) „Pravičniji sustav plaća i postupno vraćanje materijalnih naknada ljudima kojima su bila oduzeta, vraćanje plaćanja rada umjesto isključivog plaćanja dužnosti koji se pokazao nepravičnim i neučinkovitim. Predlaže se uvođenje posebnih naknada za stražu, dežurstvo i rad na terenu djelatnim vojnim osobama“.

(2) „Sigurnost vojnog poziva. Predlaže se uvođenje prvog ugovora na određeno vrijeme, na 2 godine, i drugog ugovora na neodređeno vrijeme u trajanju službe najdulje do 45 godina života vojnika. Time se zamjenjuje postojeća 3 ugovora na određeno vrijeme – na 4, 5 i 6 godina. Predloženim rješenjem postiže se sigurnost zaposlenja i mogućnost životnog planiranja, uz sva prava koja rad na neodređeno vrijeme nosi“.

(3) „Poboljšanje sustava profesionalnog razvoja. Cilj je olakšati višegodišnje planiranje i protočnost sustava upravljanja osobljem, te istodobno pružiti jasan pogled na karijeru djelatnim vojnim osobama. Posebno ističem da se predlaže da najviša dob za prijem bude 30 godina, postojeća granica za vojnike – 27, za dragovoljne ročnike 29, za dočasnike 29, a za časnike 30 godina, s ciljem povećanja broja kandidata. Predlaže se rotacija zapovjednih i voditeljskih dužnosti i dužnosti prvih dočasnika svake 4 godine, s obzirom na to da rotacija svih dužnosti po sada važećem zakonu nisu provediva. I kasni prijem za vrhunske sportaše i doktore medicine s obzirom na trajanje školovanja, odnosno sportsku karijeru“.

(4) „Poboljšanje potpore za stanovanje. Predlaže se promjena prema kojima je za novčanu potporu za stanovanje djelatne vojne osobe ključan raspored izvan mjesta prebivališta. Time se ispravlja sadašnje stanje u kojem je naknada bila moguća po premještaju iz jednog mjesta službe u drugo, čime su osobito bili zakinuti najmlađi pripadnici koji nisu mogli ostvariti nikakvu naknadu pri prvom rasporedu. Znači za ove naše mlade časnike – oni će imati na to pravo“.

I kao (5) – podizanje spremnosti. „Djelatna vojna osoba dužna je održavati zahtijevanu razinu tjelesne spremnosti, te se prvi put u svrhu promicanja zdravog i kvalitetnog života i rada ovo područje normativno uređuje, te se predlaže da se pravilnikom ministra obrane propišu kriteriji i postupak provjere tjelesne spremnosti“.

Pripadnici OS RH na maratonu borbene skupine u Poljskoj (Photo: US Army/Gary Loten-Beckford)

Krstičević je već ranije ovu godinu proglasio „godinom spremnosti“, da bi kao uvod u nju prilikom nedavnog posjeta pripadnicima OS RH razmještenima u Poljskoj i Litvi u sklopu NATO-ojačane prednje prisutnosti podijelio sportsku opremu.

I za provedbu izmijenjenog Zakona o službi u OS RH osigurana su financijska sredstva u državnom proračunu na razdjelu Ministarstva obrane. Ni tu ostali ministri nisu imali ništa za dodati, pa su nakon još jedne jednoglasne potpore oba prijedloga izmjena i dopuna Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH pripuštena na prvo čitanje u Hrvatski sabor.