Danas je Jutarnji list izašao s naslovnicom na kojoj središnje mjesto zauzima priča o Elvisu Turčinoviću, pripadniku SWAT (Special Weapons and Tactics) tima policije američkog grada Chicaga. Turčinović je rodom iz BiH, tijekom rata je s obitelji otišao u Njemačku, a od 2000. godine živi u SAD. Od 2006. godine radi u čikaškoj policiji, a „slavu“ je zaslužio nakon prošlogodišnje intervencije u bolnici Mercy u Chicagu. Naime, u studenom prošle godine došlo je do masivne pucnjave u spomenutoj bolnici, tijekom koje je bilo ubijeno troje ljudi, uključujući i jednog policijskog službenika. Na dojavu o pucnjavi u bolnici, reagirala su 3 pripadnika SWAT tima, među kojima je bio i Turčinović. Upravo Turčinović je kao jedini od njih uspio pucati, ukupno 5 puta, od kojih je jednom napadača u bolnici pogodio u trbuh, i to s udaljenosti od čak 67 metara, nakon čega se napadač, Juan Lopez, sam ubio hicem u glavu. COPA (Civilian Office of Police Accountability) istraživala je ovaj incident, kao i opravdanost policijske paljbe u bolnici, te je li Turčinović slijedio sve propisane procedure. U ožujku ove godine, policajci Jacob Alderden, Bernardo Quijano i Elvis Turčinović odlikovani su za hrabrost koju su pokazali pri intervenciji u bolnici Mercy, spriječivši još veći pokolj.

Tri nagrađena policajca – Elvis Turčinović je prvi s desna (Photo: Mitch Dudek/Chicago Sun Times)

U današnjem tekstu u Jutarnjem listu Elvis Turčinović ukratko je prepričao događaj iz studenog 2018. godine, otprilike ponovivši sve ono što je već rekao nizu američkih medija, počevši od lokalnih iz Chicaga do globalno prepoznatljivog CNN-a. Osim toga, progovorio je ponešto i o sebi, kao i o poslu koji već 13 godina svakodnevno radi u čikaškoj policiji. No ova, inače odlična PR-priča, odmah je upalila lampicu kod hrvatskih čitatelja zabrinutih za bližu i daljnju sigurnost. „Jesu li novinari pretjerali s detaljima?“, „Je li prikladno ovakvim detaljima izlagati SWAT-ovca dodatnim rizicima?“, „Nije li i on svojom pričom ugrozio kolege?“, samo su neka od pitanja koja se moglo čuti od objave teksta u Jutarnjem listu. Međutim, čim se malo iskoristi blagodati servisa Google, može se lako otkriti radikalne razlike u nacionalnom pristupu ovoj temi i svim njenim pojedinačnim aspektima – čime ponovo na vidjelo dolazi činjenica kako Sjedinjene Američke Države (srećom) nisu Hrvatska, te da tamo (za razliku od Hrvatske) pojam „transparentnost“ nije samo forma, nego itekako i sadržaj.

Javno dostupni osobni podaci policajca

O spomenutom pripadniku SWAT-tima u Chicagu može se naći niz informacija – dostupnih kroz niz odvojenih baza javnih podataka koje zainteresiranoj javnosti omogućavaju uvid u rad ovog javnog službenika, financiranog javnim novcem. Kao prvo, treba spomenuti  CPDP – „Citizens Police Data Project“, razvijen u suradnji s University of Chicago, točnije sa sveučilišnom Law School’s Mandel Legal Aid Clinic, a opisan kao „alat koji policiju čini odgovornom prema javnosti kojoj služe“. U toj bazi se vidljivo nalaze osnovni podaci pojedinog policajca, od broja njegove značke, osnovne profesionalne biografije, pa sve do detaljnih podataka o pritužbama i pohvalama na njegov rad (od početka rada u sustavu, pa nadalje, sve s priloženim usporedbama prema prosjeku njegovih kolega). Kao drugo, tu je baza podataka „Illinois Public Salaries Database“, u kojoj se može naći iznos godišnje plaće pojedinog policajca te njenu usporedbu s rasponima plaća ostalih javnih zaposlenika u usporedivom resoru za grad Chicago. Kao treće, treba spomenuti još i bazu podataka „Block Shopper“, u kojoj se vidi nedavne kupoprodaje nekretnina u pojedinim gradovima i okruzima savezne države Ilinois (i šire), kao i naplaćene poreze na vlasništvo. Ondje se za policajca Elvisa Turčinovića može naći kućna adresa, pojedinosti o nekretnini kojoj je vlasnik (od koga je istu stekao, po kojoj cijeni, kao i iznos poreza koji je za to određen, zajedno s visinom rata otplate tog poreza).

Pogledamo li hrvatski primjer, razlike u javnoj dostupnosti istih takvih podataka o osobama u sustavu Ministarstva unutarnjih poslova ne mogu biti veće. Naime, u Hrvatskoj ništa od svega toga nije javno. Štoviše, dok se iz europskih usporednih statistika može nazrijeti da Republika Hrvatska ima gotovo pa najveći omjer policajaca na 100.000 stanovnika u čitavoj Europskoj uniji, i ovi su podaci vidljivo zastarjeli. Iako objavljeni u veljači 2019. podaci za Hrvatsku su iz 2015. godine, tako da ne obuhvaćaju demografski pad RH tijekom zadnjih godina, kao ni nova brojčana stanja zaposlenih u hrvatskim državnim te javnim službama.

Za to vrijeme u samoj Hrvatskoj nije javan čak ni točan broj policijskih službenika, a kamoli detalji njegove brojčane strukture i raspodjele. Zato se u javnosti onda i može dogoditi da se čak i premijer RH Andrej Plenković te visoki dužnosnici hrvatske policije ponekad javno razilaze po pitanju načelnog broja policajaca angažiranih u pojedinim glavnim granama ove javne djelatnosti. U Hrvatskoj su profesionalne biografije na službenim internetskim stranicama dostupne samo za pojedine glavne dužnosnike sustava, a čak i tada su manje detaljne nego ona dostupna za američkog specijalnog policajca Turčinovića. A kad je tako, ne trebaju čuditi ni situacije u kojima o pojedinim osobama iz resora unutarnjih poslova (čiji su podaci redovitim putem nevidljivi) na dugo i široko pišu mediji – ali u kontekstu političkih borbi za pozicije ili kakvih drugih preslagivanja ovog državnog sustava.

Jednako tako ne postoji ni Povjerenstvo za pritužbe na policiju, odnosno MUP, koje je bilo osmišljeno kroz Zakon o policiji iz 2011. godine. To tijelo civilnog nadzora praktički je nestalo nakon izmjena i dopuna istog tog zakona 2015. godine. No i dok je postojalo – njegov rad nije bio javan, baš kao što to nisu ni sjednice saborskog Odbora za predstavke i pritužbe, kojem se fizičke i pravne osobe također mogu požaliti na postupanje policije. Naime, rad ovog saborskog Odbora je javan, osim kada na dnevni red dođu pritužbe na račun MUP-a, kada taj dio njegova posla redovno završi zatvoren za javnost. Pri tome, da ne bude zabune – ovakvi su podaci u osnovi tajni i u Sjedinjenim Državama. Pa ipak, iz dostupnih se izvora (npr. baza podataka CPDP) jasno vidi kako je do sada u svojoj karijeri SWAT policajac Turčinović imao 13 prijavaka o korištenju sile (Use of Force Reports) uz još 6 pritužbi (Complaint/Allegations), od kojih ni jedna nije bila utvrđena kao opravdana. Tu je priložen i alat koji posebno zainteresirane javne promatrače vodi k podnošenju zahtjeva po pravu na pristup informacijama za detalje tih izvida, naravno uz navođenje opravdanog razloga za takav interes. Ujedno, javno su navedene i razne pohvale te nagrade za svakog pojedinog policajca – kojih je Turčinović u Chicagu skupio ukupno 14 (među ostalim svojim sudjelovanjem u osiguravanju procesa predsjedničkih izbora 2008., kao i djelovanjem za tamošnjeg NATO summita u svibnju 2012. godine).

Tjedan dana nakon što je Vlada RH skresala beneficirani radni staž djelatnim vojnim osobama, na današnjoj je 48. sjednici i finiširala ovu odluku izmjenama Uredbe o utvrđivanju dužnosti djelatnih vojnih osoba na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem i načinu računanja toga staža. Ovaj dokument kobasičastog naziva donesen je još u ožujku 2003. godine (NN 042/2003), a današnje izmjene tiču se najvećim dijelom njegova članka 4. Tako je, po novom, precizirano da će se 12 mjeseci rada računati kao 15 mjeseci staža za sljedeće dužnosti: (1) rukovatelja inženjerijskih strojeva i strojeva za pretovar, (2) mehaničara za održavanje, (3) člana posade HRM i Obalne straže RH, (4) u postajama obalnog motrenja i radarskim postajama, (5) počasno-ceremonijalnih postupaka i poslovima osiguranja u Počasno-zaštitnoj bojni, (6) zrakoplovnih tehničara, zrakoplovnih mehaničara i poslužitelja u zrakoplovnim bazama.

Vlada se danas bavila i radnim stažem i pripadajućim beneficijama za djelatnike Vojne sigurnosno-obavještajne agencije i Zaključkom u vezi s analizom radnih mjesta u sigurnosno-obavještajnim agencijama na kojima se staž računa u povećanom trajanju, no zaključak i odluka ostali su s one strane vrata s natpisom „vrlo tajno“. Jedino što je sigurno je to da ni za svekolike obavještajce ne vrijedi ni prošloga tjedna izmijenjeni Zakon o pravima iz mirovinskog osiguranja DVO, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, ni danas prilagođena Uredba o dužnostima, za koje taj Zakon vrijedi. Ta je problematika, pojašnjava Vlada, riješena Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu RH (bez obzira što je pri tome famozna VSOA ostala u funkcionalnome sklopu MORH, na njegovu proračunu i pod generalnom ingerencijom Zakona o obrani i Zakona o službi u oružanim snagama), što je isto obrazloženje koje vrijedi i za policijske službenike – za njih je „ta problematika“ regulirana Zakonom o policiji. Kad je tome već tako, onda bi bilo najlogičnije i da se beneficirani radni staž te mirovinsko osiguranje djelatnih vojnih osoba reguliraju nekakvim novim Zakonom o Oružanim snagama, pa da se „Zakon o pravima iz mirovinskog osiguranja DVO, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba“, propis koji vrijedi za samo jednu od tri kategorije osoba u svome nazivu, jednostavno – ukine.

Dok djelatne vojne osobe nemaju nikog tko bi se založio za obranu njihovih prava, policijski službenici mogu birati između brojnih sindikata i pripadajućih akata

Kad smo već kod policije, spomenimo i to da su jučer u MUP-u nastavljeni pregovori između čelnih ljudi Ministarstva i predstavnicima policijskih sindikata i Sindikata državnih i lokalnih službenika o izmjenama Zakona o policiji. Pregovori, prekinuti zbog ljetnih praznika, tiču se i izmjena u beneficiranom radnom stažu policijskih službenika, Uredbe o plaćama policijskih službenika i Uredbe o uvjetima za stjecanje policijskih zvanja, oznakama policijskih zvanja, funkcionalnim oznakama radnih mjesta, promaknuću i napredovanju kroz policijska zvanja.

Sindikat policije Hrvatske ostao je pri svom čvrstom stavu da se beneficije za policijske službenike ne smiju dirati, pogotovo s obzirom na nedavni dogovor Vladinog pregovaračkog tima i sindikata državnih službi da se, u slučaju potpisivanja Kolektivnog ugovora za državne službenika i namještenike, plaće, radna mjesta i ostala prava zaposlenika u državnim službama neće više dirati za ovu i narednu godinu. Također, u slučaju poboljšanja gospodarskog stanja u državi, sva prava iz prethodnog Kolektivnog ugovora trebala bi se vratiti na snagu. To je, izgleda, jedino čemu se državni službenici ne trebaju nadati!

Vlado Dominić, netom imenovani ravnatelj policije, prilično je nepoznat u javnosti

Sedam mjeseci nakon smjene tadašnjeg ravnatelja policije Olivera Grbića, hrvatska je policija odlukom Vlade od 27. lipnja dobila novog ravnatelja – Vladu Dominića. To imenovanje i nije neko veliko iznenađenje, budući da mediji već mjesecima spekuliraju kako ministar Ostojić na tom mjestu želi osobu od svog osobitog povjerenja. A u koga će imati više povjerenja nego u svog šefa kabineta!? Dok je pitanje povjerenja ipak jedna vrlo ozbiljna stvar, čak i u bitno manjim stvarima od vođenja pojedinih državnih segmenata, ovo drugo – šefovanje uredom ministra – cijeli postupak imenovanja glavnog ravnatelja pretvara u nepotrebnu i dugotrajnu lakrdiju.

Novi ravnatelj policije, Vlado Dominić, od početka ove godine radio je kao šef kabineta ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića. I to mu nikako nije bio prvi dodir s Ostojićem – u vrijeme kada je upravo Ostojić bio ravnatelj policije (kao prvi na tek uvedenoj funkciji), Dominić je u Uredu ravnatelja radio na dužnosti policijskog službenika za nadzor rada. Istu tu funkciju obnašao je od 2008. do 2011., u mandatima ravnatelja Vladimira Fabera i Olivera Grbića. Višegodišnja uska suradnja s Ostojićem (a navodno i višegodišnja bliskost sa SDP-om) Dominiću je sasvim sigurno donijela prednost u odnosu na druge kandidate za ravnatelja – em je on dobro poznavao ministra, em je ministar dobro poznavao njega. Obojica su dobro upoznata s međusobnim stavovima i pogledima na policijski sustav, planovima za budućnost, radnim navikama – svim karakteristikama važnima kada ministar odlučuje o najpogodnijem kandidatu za jednog od najbližih suradnika. Sigurno je da u istoj poziciji nije bio, recimo, načelnik Policijske postaje Krk, koji je također prošao među 10 kandidata za ravnatelja policije. Kuloarske priče, koje su kolale i prije raspisivanja javnog natječaja za izbor ravnatelja, o tome kako bi Ostojić najradije volio vidjeti Dominića na toj funkciji, idu u prilog tezi da se izboru nije baš u potpunosti pristupilo – kako se to lijepo kaže – „otvorenog uma i otvorenog srca“. Burzovnim rječnikom rečenom, u Dominićevom su slučaju u opticaju bile povlaštene, insajderske informacije!

O tome kako je za procjenu stručnosti ministru Ostojiću bilo dovoljno 20 minuta razgovora s kandidatom – već smo pisali, a mediji su naknadno doznali i da se nisu u potpunosti poštivala sva pravila iz natječaja. Prekršeno je, doduše, ono najbanalnije – nije bilo provjere fizičke spreme (što je u natječaju navedeno kao jedan od posebnih uvjeta). MUP je poluslužbeno objasnio da fizička sprema zapravo i nije najneophodnija za budućeg ravnatelja – a, osim toga, ionako su svi kandidati već zaposleni u MUP-u, pa se računa da ispunjavaju kriterij zdravstvene i fizičke sposobnosti.

Hoće li nasljednik Olivera Grbića uspjeti generirati manje skandala od svog prethodnika?

Puno je veći problem – ispunjavanje jednog drugog kriterija iz natječaja – onog prema kojem kandidat mora imati „položeno ili stečeno osobno policijsko zvanje glavni policijski savjetnik“.  Preveliki broj glavnih policijskih savjetnika, od kojih su neki to postali zbog podobnosti a ne stručnosti, jedna je od osnovnih Ostojićevih zamjerki prethodniku mu Karamarku. No, upravo je Ostojić osobno promaknuo svog šefa kabineta Vladu Dominića u glavnog policijskog savjetnika, i time mu direktno „namaknuo“ funkciju koja ga kvalificira za ravnatelja policije. Ostojić je to pojasnio kao svoje diskrecijsko pravo – mogućnost koja proizlazi iz Zakona o policiji: „Dominić je do promaknuća bio policijski savjetnik, a novo je zvanje dobio nakon 28 godina u službi. Ministar može dodijeliti jednu stepenicu više“. Možda je Dominić zaista i zaslužio više zvanje, ali u situaciji kada je to presudno za obavljanje visoke dužnosti, poput ove glavnog ravnatelja policije – premalo je ljudi koji će povjerovati u opravdanost promaknuća u glavnog policijskog savjetnika.

I na kraju – ne manje važno – nema medija koji nije u naslovu ili podnaslovu zabilježio da je novi glavni ravnatelj zapravo ministrov šef kabineta. I tako je Dominić ušao u prekobrojni krug kumova, susjeda, školskih prijatelja i tajnica koji su svih dosadašnjih godina imenovani u razne nadzorne odbore, upravna vijeća, ili na funkcije (ponekad čak i samo za njih izmišljene) u kojekakvim državnim institucijama. Da, i to se pravdalo stručnošću ili poznavanjem situacije. Ali prije svega je godinama prokazivano kao nakaradna, neetična i po vjerodostojnost vlasti štetna praksa. Sada je na Dominiću da se pojačanim naporima dokaže kao zasluženi ravnatelj policije, ili da ostane tek jedna od raznih ministarskih „osoba od povjerenja“.

Ranko Ostojić - Europska komisija: 0 - 1

Ono što se već danima šuškalo po Zagrebu, u četvrtak, 10. svibnja, potvrdio je sam ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić – da, Europska komisija protivi se njegovom prijedlogu Zakona o policiji! Zbog toga on odustaje od najavljenih izmjena, i počinje provoditi postojeći. Već sljedeći dan, u petak 11. svibnja, objavljen je javni natječaj „za imenovanje državnog dužnosnika/dužnosnice u Ministarstvu unutarnjih poslova, Ravnateljstvu policije – Glavni/a ravnatelj/ica policije“.

Nepotrebnim insistiranjem na, kako se to obično kaže, „još boljem, kvalitetnijem i od politike neovisnijem Zakonu o policiji“ Ostojić je izgubio dragocjeno vrijeme – gotovo 4 i pol mjeseca. Zbog rada na prijedlogu novog Zakona o policiji i iščekivanja očitovanja Europske komisije, u Ministarstvu unutarnjih poslova sve nekako stoji, a odrađuju se tek osnovni poslovi važni za funkcioniranje sustava. Čim se malo pažljivije pogleda web stranica MUP-a, jasno je o čemu govorimo.

U samom Ministarstvu najprije su riješene osnovne pozicije – imenovani su zamjenik i pomoćnici ministra, te tajnik kabineta ministra. U Odjelu za odnose s javnošću posao glasnogovornice privremeno je obavljala glasnogovornica premještena iz Policijske uprave zagrebačke. Ona je poslužila kao prijelazno rješenje, budući je u međuvremenu Vlada RH izmijenila Zakon o državnim dužnosnicima, pa su glasnogovornici postali „službenici koji dolaze i odlaze s ministrima“. Od 15. svibnja tu dužnost u MUP-u obavlja dugogodišnji novinar, veteran novinskih crnih kronika, Dušan Miljuš. Ravnateljstvom policije, kao operativnim tijelom, od smjene glavnog ravnatelja Olivera Grbića već mjesecima upravlja njegov zamjenik, Dražen Vitez. Iz pregleda MUP-ovih stranica (koje su inače redovito ažurirane) ne može se jasno zaključiti imaju li neki važni dijelovi – poput Odjela za unutarnju kontrolu, Samostalnog odjela za unutarnju reviziju ili čak Specijalne policije – imenovane načelnike, ili na tim mjestima sjede „naslijeđeni“ načelnici i ravnatelji koji čekaju da im sudbinu razriješi novi/stari Zakon o policiji. Iz MUP-a, pa i od samog ministra, čuju se najave da će interni natječaji za imenovanje policijskih rukovoditelja biti raspisani nakon imenovanja glavnog ravnatelja, pa nije ništa čudno da u ovakvoj neizvjesnosti postojeći rukovoditelji odrađuju samo one nužne poslove.

Čemu novi Zakon o policiji?!

Javna rasprava o novom Zakonu o policiji, 21. veljače u Kući ljudskih prava

S ovakvim statusom quo, sve se češće postavljalo pitanje – zbog čega se uopće pristupilo izradi novog Zakona o policiji. Naime, i sam „stari“ Zakon donekle je nov – donijet je početkom prošle godine (11. ožujka 2011.), i bio je pripremljen u suradnji s predstavnicima Europske komisije, kao jedan od temeljnih uvjeta za zatvaranje Poglavlja 23 u hrvatskim pregovorima za ulazak u EU. Nedvojbeno je i da je trenutno važeći Zakon prihvaćen i od strane samih policajaca, dakle onih koji po njemu trebaju raditi, kao i Sindikata policije, dok su udruge, po dobrom starom HDZ-ovom običaju, bile preskočene u davanju mišljenja. Postavlja se, međutim, pitanje – što se s tim Zakonom dogodilo u zadnjih godinu dana, budući se u netom prispjelom mišljenju stručnjaka Europske komisije kaže da „provedba važećeg Zakona o policiji još nije u potpunosti započela“?!?

Ostojićevo obrazloženje da se s novim prijedlogom Zakonom o policiji htjelo riješiti kadrova koje je, navodno, bivši ministar Karamarko starim Zakonom „zabetonirao“ na određenim pozicijama nije baš smisleno. Ako je to stvarno tako, onda se moglo pristupiti ili izmjenama i dopunama Zakona, ili izmjenama i dopunama „Uredbe o uvjetima za stjecanje policijskih zvanja, oznakama policijskih zvanja, funkcionalnim oznakama radnih mjesta, promaknućima i napredovanju kroz policijska zvanja“. Naime, određeni broj „zabetoniranih“ djelomično se pojavio zahvaljujući određenim odredbama spomenute Uredbe o prevođenju policijskih službenika u zvanja viša od stečenih osobnih policijskih zvanja.  Jedan od osnovnih problema koje Ostojić neizostavno spominje u istupima je taj da se, prema toj Uredbi, broj glavnih policijskih savjetnika sa 212 popeo na čak 643.

Naime, prema toj je Uredbi npr. policijski službenik koji ima osobno zvanje glavnog policijskog inspektora i više od 20 godina radnog staža preskočio nekoliko stepenica, i preveden je u zvanje „glavni policijski savjetnik“. Problem se za novog ministra javlja zbog toga što su, prema „Uredbi o klasifikaciji radnih mjesta policijskih službenika“, za zvanje „glavni policijski savjetnik“ predviđena mjesta „glavnih rukovoditelja“, zbog čega takve prevedene glavne policijske inspektore treba rasporediti na adekvatna radna mjesta sukladno Uredbi. Ministar Ostojić vjerojatno ne vjeruje da oni mogu odrađivati poslove u skladu sa programom i strategijom koju su on, njegov zamjenik i pomoćnici osmislili za MUP. U netom objavljenom natječaju za glavnog ravnatelja, jedan od glavnih uvjeta je da kandidat, uz najmanje 10 godina na radnom mjestu rukovodećeg policijskog službenika, „ima položeno ili stečeno osobno policijsko zvanje glavni policijski savjetnik“. Tako se, barem teoretski, na natječaj mogu javiti i svi oni koji su preskakali u viša zvanja bez odgovarajuće stručnosti.

Politizacija ili depolitizacija?

Previše policijskih savjetnika ili previše "nestručnih"?!

Drugi je nonsens u natječaju sam postupak odabira najprije kandidata, a onda i samog Glavnog ravnatelja policije. Natječaj provodi komisija koju imenuje ministar, te komisija utvrđuje ispunjava li kandidat formalne uvjete. Potom oni koji prođu komisijin amen pristupaju razgovoru radi utvrđivanja svojih stručnih znanja, sposobnosti i vještina, te dosadašnjih rezultata u radu. Razgovor provodi ne komisija, nego ministar unutarnjih poslova ili osoba koju on ovlasti. Na temelju rezultata razgovora, ministar predlaže Vladi RH kandidata za imenovanje. Prevedeno – komisija otvara kuverte i provjerava samo formalne uvjete, a sve ostalo, uključujući i procjenu stručnosti, radi ministar ili osoba od njegovog najvećeg povjerenja.

Upitno je, za početak, ima li sam ministar legitimitet komentirati i procjenjivati stručnost kadrova unutar Ravnateljstva policije nakon što je na mjesto zamjenika i pomoćnika doveo ljude koji imaju malo ili nimalo iskustva s poslovima vezanim uz policiju, niti iskustvo u upravljanju bilo kakvim sustavima – a posebno ovako velikim i specifičnim kao što je Ministarstvo unutarnjih poslova. Potom je upitno i ima li sam ministar, ili osoba koju imenuje (a pretpostavka je da bi imenovao nekog od ljudi koje je postavio za najbliže suradnike), ikakvog stručnog znanja da procjenjuje stručnost i rezultate rada kandidata za Ravnatelja policije. Samo igrom slučaja aktualni ministar Ostojić već ima par godina iskustva u radu s policijom. Ali zamislite da netko od njegovih prethodnika, npr. Berislav Rončević ili Šime Lučin ili Ivica Kirin – sve redom ljudi bez minute policijskog iskustva prije negoli su postali ministri unutarnjih poslova – procjenjuju, kako stoji u natječaju, stručna znanja, sposobnosti i vještine, te dosadašnje rezultate u radu kandidata za ravnatelja policije koji – opet prema natječaju – mora imati najmanje 15 godina radnog iskustva u obavljanju policijskih poslova. Od tih ukupnih 15 godina radnog iskustva, 10 ih, kako smo već spomenuli, mora biti na rukovodećem mjestu – što je ponovno upitno – jer doći do rukovodećeg mjesta nakon samo 5 godina rada u policiji može ili totalni genijalac, ili pak osoba s jakim političkim zaleđem.

Uz misteriozni nestanak komisije u provođenju postupka odabira kandidata, u oči upada još jedan detalj – kandidata za imenovanje na kraju odabire ministar, a njegov prijedlog amenuje Vlada. Ako Sabor imenuje glavnog državnog odvjetnika, kao i načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, a po novom i još uvijek neslužbenom prijedlogu Zakona o HRT-u i glavnog ravnatelja javne televizije, zašto ne bi imenovao i glavnog ravnatelja policije?! Odgovor je, kao i uvijek, da se izbjegne politizacija policije, no ostaje visjeti u zraku ne politizira li je i sam (uglavnom nestručni) ministar, koji osobno izabire kandidata za ravnatelja.

Uredbu pred Ustavni sud

Budimo pošteni – ovo je ipak postupak koji se provodi po starom, postojećem Zakonu o policiji. No, sudeći prema mišljenju Europske komisije, ni novi prijedlog nije bio ništa bolji. U mišljenju, naime, piše da bi: „politički nadzor i kontrola policije trebali biti uravnoteženi u toj mjeri da se osiguraju njene operativne aktivnosti i njena neovisnost. Određene odredbe u novom nacrtu zakona predviđaju vidljivo povećanje mogućnosti vanjskog i/ili političkog utjecaja na policiju, što odstupa od najboljih praksi EU-a. Postupci prijema u službu policijskih službenika trebali bi biti transparentni i nepristrani, sukladno Strategiji za upravljanje ljudskim resursima Ministarstva unutarnjih poslova. Određene odredbe bi potencijalno mogle sniziti profesionalne standarde potrebne za napredovanje te ulazak u policiju. Druge odredbe vezane uz kriterije za imenovanje višeg i srednjeg rukovodećeg kadra policijskih službenika bez potrebnog radnog iskustva u policiji bi trebalo pažljivo preispitati.“

Može li Ustavni sud razriješiti stanje u policiji?

Nakon što je odustala od ovog, Europskoj komisiji spornog prijedloga Zakona o policiji, Vlada na zatvorenom dijelu današnje sjednice raspravlja o pokretanju postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti „Uredbe o uvjetima za stjecanje policijskih zvanja, oznakama policijskih zvanja, funkcionalnim oznakama radnih mjesta, promaknuću i napredovanju kroz policijska zvanja“. Postupak je to koji se mogao pokrenuti još prije 4 i pol mjeseca, umjesto da o (mogućoj) procjeni njegove ustavnosti ovisi zapravo i postupak koji je upravo u tijeku – izbor novog ravnatelja policije, a potom i nižih policijskih rukovoditelja. Naime, padne li ova Uredba na Ustavnom sudu, teoretski postaje upitno imaju li pretendenti za rukovodeća mjesta potrebne kvalifikacije, odnosno jesu li na upitan način došli do zvanja glavnog policijskog savjetnika.

Ukoliko je ministru Ostojiću uistinu stalo imati profesionalni i stručni rukovodeći kadar, počevši od samog Ravnatelja policije pa na niže, trebao bi osigurati natječaj za rukovodeća mjesta, sa javno objavljenim kriterijima i načinom odabira, ali i sa jasno određenom odgovornošću odabranih ukoliko ne budu obavljali svoje dužnosti u skladu sa Zakonom. Izmjenom podzakonskih akata trebalo bi onemogućiti preskakanje u viša zvanja bez zadovoljavanja kriterija obrazovanja, radnog iskustva te stručnosti, kao i postavljenja na mjesta rukovoditelja bez udovoljavanja uvjetima.

Jasnim postavljanjem uvjeta za određena radna mjesta, transparentno provedenim natječajima i pozivanjem na odgovornost onih koji ne postižu odgovarajuće rezultate ili ne rade u skladu sa Zakonom, vjerojatno bi i ministar stekao podršku među policijskim službenicima i sindikatima, kao i u cjelokupnoj javnosti koja na svojoj koži osjeća rezultate rada Ministarstva unutarnjih poslova.