Ministarstvo obrane RH obavijestilo je da je danas, 29. prosinca 2025., poslalo prve pozive na obvezne zdravstvene preglede mladićima rođenima 2007. godine koji imaju hrvatsko državljanstvo i prebivalište u Hrvatskoj. Time je započela provedba postupka za temeljno vojno osposobljavanje, napominje MORH u priopćenju.

Pozivi se šalju poštom iz područnih odjela za poslove obrane, a novaci ih u svojim poštanskim sandučićima mogu očekivati u roku od sedam dana. Za popunu prvog naraštaja ročnika upućeno je oko 1200 poziva na zdravstvene preglede koji su planirani u drugoj polovici siječnja. Unatoč dosadašnjim najavama, po novome zdravstveni pregledi novaka provodit će se ipak u Vojno zdravstvenom središtu Ministarstva obrane – Zavodu za zrakoplovnu medicinu u Zagrebu i Zavodu za pomorsku medicinu u Splitu, ali i u lokalnim ustanovama medicine rada. Područni odjeli za poslove obrane u Osijeku, Požegi, Slavonskom Brodu, Dubrovniku, Pazinu, Rijeci, Gospiću i Virovitici upućivat će novake na preglede u zdravstvene ustanove unutar svog područja. Ministarstvo obrane osigurat će nadoknadu troškova prijevoza kandidatu za dolazak na zdravstveni pregled i psihologijsko ispitivanje, organiziranjem prijevoza ili isplatom troška najjeftinije karte javnog prijevoza za dolazak i povratak do mjesta obavljanja pregleda.

Preglede kojima se utvrđuje zdravstvena sposobnost za vojnu službu obavljat će liječnici specijalisti medicine rada. Novaci su dužni ponijeti svu medicinsku dokumentaciju relevantnu za utvrđivanje njihova zdravstvenog stanja. Zdravstveni pregled obuhvaća psihologijsko ispitivanje, opći liječnički pregled, određivanje indeksa tjelesne mase, laboratorijske pretrage krvi i urina, EKG, ispitivanje vidnih i slušnih sposobnosti, uvid u dostavljenu medicinsku i drugu dokumentaciju od značaja za procjenu zdravstvenog stanja, kao i preglede ostalih specijalista medicine te druge dijagnostičke pretrage i preglede, prema indikaciji.

Oni novaci koji budu ocijenjeni sposobnima za vojnu službu bit će upućeni na temeljno vojno osposobljavanje ili mogu, u skladu sa Zakonom o obrani, iskazati prigovor savjesti i obavljati civilnu službu. Studenti i sportaši mogu ostvariti pravo na odgodu temeljnog vojnog osposobljavanja.

Novaci ocijenjeni sposobnima za vojnu službu pozive za služenje temeljnog vojnog osposobljavanja zaprimit će tijekom veljače 2026., dok se početak obuke očekuje početkom ožujka 2026. u vojarnama u Kninu, Slunju i Požegi. Ovaj novi rok u suprotnosti je s dosadašnjim najavama ministra obrane Anušića kako će prvi novaci za TVO ući u vojarne već na samom početku siječnja sljedeće godine. U prvom naraštaju planiran je raspored do 800 ročnika na te tri vojne lokacije.

Temeljno vojno osposobljavanje traje dva mjeseca i obuhvaća temeljne vojničke vještine, rukovanje osobnim naoružanjem i suvremenom opremom, uključujući besposadne sustave, pružanje prve pomoći, osnove samoobrane te upoznavanje s ključnim vojnim operacijama Domovinskog rata.

MORH podsjeća da ročnici za vrijeme osposobljavanja ostvaruju pravo na mjesečnu naknadu u iznosu od oko 1100 eura neto, priznaje im se dva mjeseca radnog staža te ostvaruju jednokratnu prednost pri zapošljavanju na neodređeno pod jednakim uvjetima u državnim tijelima i upravnim tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Ročniku koji je zaposlen prava iz radnog odnosa miruju te za vrijeme služenja temeljnog vojnog osposobljavanja ne može dobiti otkaz.

Za početak aktualne priče o povratku obveznog služenja vojne obveze u Republici Hrvatskoj treba se vratiti na početak 2024. godine. U to vrijeme, par mjeseci prije parlamentarnih izbora održanih sredinom travnja, regijom je dominirala priča o ponovnom uvođenju obveznog služenja u susjednoj Republici Srbiji – a dobro znamo, što god da se događa u Srbiji, jako je bitno za barem dio desnog političkog spektra i u Hrvatskoj. Pa je tako i u nas opet bila otvorena tema ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka, koji je inače bio formalno zamrznut sve tamo od 1. siječnja 2008. godine. No, dok je u Srbiji ta tema došla i prošla – pa bi tek tijekom 2026. moglo doći do uvođenja neke varijante sustava koji su susjedi ukinuli s 1. siječnjem 2011. godine) – Hrvatska je podbodena „nesigurnijim svijetom“ i „eventualnim sigurnosnim ugrozama“ ipak krenula razmatrati nešto na tu temu.

Dok je čitava 2024. godina zapravo prošla u povremeno puštanju probnih balona u širu javnost, ipak se pokazalo da opsesija susjedima i ne tako bliskim ratom u Ukrajini (kojeg gotovo nitko ne prati detaljno niti doživljava kao stvarno egzistencijalno pitanje u današnjoj Hrvatskoj) postupno daje ploda. Pri tome su izgleda prvenstveno ministri Ivan Anušić i Tomo Medved (resor obrane i branitelja) završili zaduženi osmišljavanjem „nekih kraćih tečajeva gdje bi se širi broj ljudi mogao familijarizirati barem sa nekim osnovnim vještinama koje trenutno sad generacije mladih u biti nemaju“ – dok se u praksi isplaniralo dobar dio organizacijskog tereta rasporediti i na Ministarstvo unutarnjih poslova te tijela lokalne uprave, koje se baš i nije spominjalo u najavama. No, do kraja 2024. godine, tu nije bilo konkretnih pomaka, iako se iz brojnih najava političara moglo steći pogrešan dojam da obvezno služenje samo što nije krenulo.

Ipak, prvi konkretan potez bio je tu povučen kada su do 1. lipnja 2025. završili i zadnji dijelovi ciklusa lokalnih izbora (zadnji u nizu ukupno četiri izborna postupka raspoređena u praktično godinu dana). Naime, 4. lipnja 2025. su u javnu raspravu na ukupno mjesec dana bili pušteni dokumenti „Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani“ i „Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“ – u kojima se između ostaloga reguliralo i problematiku ponovnog uvođenja obveznog služenja vojne obveze. Pri tome, treba napomenuti da se tu nije krenulo u jednostavno odmrzavanje onoga što je RH pod tim imenom poznavala do kraja 2007. godine – već se krenulo potpuno iznova. Ukinuto je sve od prije, uključujući i donedavno postojeći sustav dragovoljnog služenja vojne obveze – ne bi li se od 1. siječnja 2026. krenulo uvoditi novinu nazvanu „Temeljno vojno osposobljavanje – TVO“. Spomenuta javna savjetovanja završila su 4. srpnja 2025. godine, da bi se izvješća o njihovome tijeku izradilo već tri dana kasnije, 7. srpnja 2025. godine. Iako se prvotno spominjalo da bi ta izvješća mogla biti dostupna do 19. srpnja – sve se tu odradilo izuzetno ubrzano.

Ishod javne rasprave

Što se sadržaja spomenutih javnih rasprava tiče – po pitanju „Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u OS RH“, bilo je zaprimljeno ukupno 43 primjedbe, uglavnom od privatnih osoba ali i od udruge Centar za ekonomsko obrazovanje. Teme su se uglavnom ticale konkretnih pitanja iz radnih odnosa djelatnih vojnih osoba (stambeni krediti, interno i eksterno obrazovanje djelatnika, priznavanje kvalifikacija i njegovi financijski efekti), uz isticanje i netržišnih iznosa naknada za buduće služenje TVO. Osim toga, treba napomenuti da se opet pokrenulo pitanje i sindikalnog organiziranja u OS RH, kao i pitanje nesređenih operativnih odnosa Hrvatskog vojnog učilišta i „Sveučilišta obrane i sigurnosti dr. Franjo Tuđman“. Nažalost, Ministarstvo obrane se u svojim odgovorima zadržalo na ustrajnom kopiranju pojedinih fraza, ne ulazeći u raspravu i sadržaju prijedloga (od kojih je 21 „Primljen na znanje“, a 22 „Nisu prihvaćena“.

Situacija je bila ponešto drugačija po pitanju „Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani“ – gdje su zaprimljene ukupno 192 primjedbe. Od ukupnosti predloženih zakonskih izmjena pretežita se većina ovih primjedbi bavila baš pitanjem odredbi o Temeljnom vojnom osposobljavanju, a među predlagateljima se osim fizičkih osoba vidjelo i institucije Pučkog pravobranitelja, Pravobranitelj/ice za ravnopravnost spolova, te Pravobranitelja za djecu, uz niz specijaliziranih udruga građana (već spomenuti Centar za ekonomsko obrazovanje, te Zagrebačko psihološko društvo, Zelena akcija, Centar za mirovne studije, Centar za građanske inicijative Poreč, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek, Mreža mladih Hrvatske te Europska civilna inicijativa Zagreb). Pri tome treba napomenuti kako je riječ o iznimno dugom formularnom izvješću o provedenoj javnoj raspravi, što uvelike treba zahvaliti i činjenici da je barem 40 sudionika ondje kao svoje primjedbe unijelo oveći (te prilično sadržajan) tekst Centra za ekonomsko obrazovanje, što je onda izazvalo i učestalo ponavljanje iznimno formularnih te sadržajno šturih obrazloženja odgovora Ministarstva obrane. Što se samih odgovora na komentare tiče – njih je bilo zabilježeno 174 odbijanja, 13 „Primanja na znanje“ i ukupno 5 prihvaćenih primjedbi. Napomenimo da se od toga u 3 slučaja radilo o primjedbama Pučkog pravobranitelja – (1) koji se zalagao za priznavanje prava na prigovor savjesti ne samo za novake, već i kasnije za ročnike i pričuvnike, (2) koji je problematizirao kako nadležnima „učiniti uvjerljivim“ svoje vjerske ili moralne razloge za prigovor savjesti, (3) koji problematizira i da bi o prigovorima savjesti odlučivalo „tijelo nadležno za civilnu zaštitu“ umjesto neko posebno povjerenstvo, (4) baš kao i odredbu o izostanku davanja prava na žalbu tog tijela, ostavljajući samo iznimno skup te kompliciran put preko Visokog upravnog suda, zatim (5) pitanje priznavanja odgode služenja u slučaju odrađivanja vježbeničkog staža, ali samo na godinu dana iako neki oblici vježbeništva traju i duže, te konačno (6) uvrštanje u razloge za odgodu služenja samo trudnoće bračne supruge, dok pravni poredak RH u svim pravima i obvezama izjednačava bračne te izvanbračne supruge pod određenim uvjetima. Treba napomenuti da je priznat i prigovor Mreže mladih – koji su samostalno ponovili već spomenuti problem vježbeništva koje može trajati duže od godinu dana, pa traži i dužu odgodu, dok je jednoj fizičkoj osobi prihvaćen i prigovor prema kojem je problem za iznositelje prigovora savjesti organizirati rad na „unapređenju prirodnog okoliša, komunalnog gospodarstva i održavanja javnih cesta“ – budući se tu redovito radi o teškom fizičkom poslu na otvorenom, gdje često nije moguće naći radnike ni za ozbiljna primanja, a ovdje se od služitelja civilnog roka prisilno očekuje rad za malo ili nimalo novaca (dakle, gotovo kao teški zatvor ili neki robovlasnički odnos).

No, nažalost, i u slučajevima kada je prigovor bio prihvaćen, u prvi nacrt zakona je ušlo tek pola prigovora Pučkog pravobranitelja (i onaj Mreže mladih), dok je ostatak njegovih prigovora (zajedno s dva usvojena prigovora jedne fizičke osobe) ipak propustio utjecati na formulacije teksta u prijedlogu zakona poslanom na Vladu i onda u Sabor. Naravno, ako već nije samo formularno odgovaranje na prigovore djelovalo demotivirajuće na sudionike u javnoj raspravi – zacijelo se to moglo reći za situacije kada se prigovori prihvate, ali se izmjene ipak ne uvrste u buduće iteracije zakonskoga teksta.

Zakoni u prvom čitanju

Vlada RH je ove zakonske prijedloge već na svojoj 106. sjednici održanoj 10. srpnja usvojila uz prigodnu općenitu prezentaciju, te ih istoga dana i poslala prema Hrvatskome saboru. U Saboru su ti prijedlozi akata odmah stavljeni u proceduru, u dnevni red su uneseni u petak 11. srpnja, da bi se čitav postupak prvog čitanja ovih propisa proveo praktično pa bljeskovito. Odbor za obranu, kao matično saborsko radno tijelo, o ovim se propisima očitovao na svojoj 12. sjednici već istog tog 11. srpnja (jednoglasno, sa 9 glasova „Za“), a onda su o tome još dali mišljenja i Odbor za ravnopravnost spolova (17. sjednica održana 11. srpnja) i Odbor za zakonodavstvo (38. sjednica održana 14. srpnja). Tog istog dana, u ponedjeljak 14. srpnja, su spomenuti nacrti izmjena i dopuna „Zakona o obrani“ i „Zakona o službi u OS RH“ stavljeni i na raspravu – da bi bili i usvojeni samo dan kasnije, u utorak 15. srpnja. Uvidom u saborske zapise, može se vidjeti da je o Zakonu o obrani glasovalo ukupno 117 zastupnika (102 „Za“, 13 „Protiv“ i 2 „Suzdržano“). Što se tiče izmjena i dopuna „Zakona o službi u OS RH“, u prvom je čitanju glasalo ukupno 129 zastupnika (od toga 111 „Za“, 12 „Protiv“ i 6 „Suzdržano“) – a u oba slučaja su „Za“ bili kako zastupnici vladajuće koalicije tako i oporbenog SDP-a (koji se ogradio od dosadašnjeg dragovoljnog služenja kao neuspješnog, uz podržavanje povratka na staro radi navodne bolje popune djelatne vojske).

Rasprava je bila provedena objedinjeno (za dvije izmjene zakona, te prijedloge Strategije obrane i Dugoročnog plana razvoja OS RH od 2025. do 2036. godine), a dokumente je predstavljao ministar obrane Ivan Anušić, iako je već i sam početak rasprave bio obilježen nizom zahtjeva za stankama radi usporavanja ovog iznimno ubrzanog zakonodavnog postupka. Među ostalim, problematiziralo se i povezivanje obveznog služenja vojne obveze sa sasvim sadržajno odvojenim pitanjem kadrovske popune djelatnog sastava OS RH, ali i spominjanje JNA, Domovinskog rata, ZDS i pjevača Thompsona – sve uz vrlo jasnu podjelu Sabora na desni i lijevi dio političke scene. A čulo se da predlagatelji zakona u svojim prijedlozima ne navode točnije ukupne troškove uvođenja Temeljnog vojnog osposobljavanja. Nakon toga je ministar Anušić saborskim zastupnicima iznio obrazloženje predloženih zakona – uvelike usmjereno na temu TVO (tek manje na zakonom predviđene i sadržajno nevezane promjene – kao otvaranje poslova vojnik/mornar za osobe samo sa završenom osnovnom školom – a skoro nimalo na smanjivanje uvida saborskog Odbora za obranu u velike javne nabave obrambenog sustava). U raspravi se problematiziralo tzv. „ankete“ koje je navodno provodilo Ministarstvo obrane u Područnim uredima za obranu – kojima je prema ministru Anušiću bilo ispitano oko 12.000 mladih, od kojih navodno 62 posto odobrava uvođenje TVO, dok se njih oko 67 posto i namjerava pozivu na TVO odazvati – i koje su ostale tajnima baš kao i razne analize koje se u javnoj raspravi o TVO spominjalo iz MORH-a. Problematiziralo se opet i pozivanje na obvezno služenje mladih muškaraca, dok se ženama ta mogućnost ostavlja tek po volji (gdje Vlada i ministar obrane tvrde da nije riječ o diskriminaciji, i bilo bi „previše iritantno“ i „ne bi to javnost podržala“ iako sada između 12 i 15 posto kvote dragovoljnih ročnika čine žene). Iako se spominjalo 5 grupa po 800 ročnika (4.000 ukupno), te veliku motivaciju mladih ustanovljenu anketama,ipak je ispalo da MORH i nema odgovora na potencijalnu situaciju javljanja više od 4.000 zainteresiranih za TVO tijekom 2026. godine kao prve godine primjene novoga sustava (iz ukupne klase od oko 18.875 muških osoba upisanih u vojnu evidenciju u 2024. godini). Jednako tako, nije bilo odgovora ni na konkretni modalitet kojima se misli sa sustavom školovanja uskladiti pozivanje tih 5 grupa novaka tijekom godine – kao ni pitanje pozivanja osoba koje se u to doba nađu u inozemstvu (što je posebno bitno u okolnostima relativno masovnog iseljavanja hrvatskih građana radne i fertilne dobi).

No, moglo se tu zato od ministra Anušića čuti kako je Hrvatska do sada „demokraciju shvatila kao anarhiju“, gdje se građani izbjegavaju „staviti na raspolaganje državi“ – da bi onda Miro Bulj ustanovio i kako su „veleizdajnici“ oni koji su 2007 zamrznuli obvezno služenje vojne obveze (vlada RH predvođena HDZ-om i tadašnjim premijerom Sanaderom, s tadašnjim ministrom obrane Berislavom Rončevićem, što vladajućima nije kasnije propustio napomenuti Arsen Bauk, predsjednik Odbora za obranu). Ipak, na pitanja o niskim iznosima sredstava koja su donedavno kočila privlačenje dodatnih dragovoljnih ročnika, od ministra Anušića se čulo nevjerojatnu teoriju o tome kako su vlasti RH 2008. zadnji puta povećale plaće vojnicima, da ih je onda „jedna Vlada“ 2013. smanjila, te da su one opet povećane „sad, prije nekih godinu dana, i to smo morali dizati 35 do 40 posto, da bi uopće mogli dohvatiti korak s ostalim plaćama“ – što je kompletna znanstvena fantastika koja iz vida izbacuje sve ono čime su se godinama na sav glas hvalili ministri obrane Krstičević i Banožić, oba iz HDZ-a u okviru vlade premijera Plenkovića. Zato bi mjesta služenja TVO trebali biti Knin, Slunj i Požega, dok se po Anušiću može očekivati i neke druge lokacije ako se za to pokaže konkretna potreba. Sve se to u raspravi intenzivno prožimalo s komentarima koncerta M. P. Thompsona, i drugim ideološkim temama. Nakon toga, moglo se čuti i kako je od 2008. do 2025. za pričuvu „izgubljeno“ oko 300.000 građana (što je proizvoljna brojka, čijoj se populaciji ipak ni ovim propisima nije otvorio prostor za dragovoljnu prijavu na novo Temeljno vojno osposobljavanje) – dok nije baš jasno ni kako se to točno planira provesti i certificirati specijalističku obuku osnovne vojne medicine, kojom bi onda polaznici TVO nakon izlaska s obuke bili uvježbani za šire pružanje sanitetske pomoći u kasnijem životu. Konačno, u raspravi Arsena Bauka se čulo i naznake opreza po pitanju sadržajne praznine koju po pitanju civilnog služenja vojne obveze izaziva suzdržanost državnih resora unutarnjih poslova i socijalne skrbi, koji kao da oklijevaju sudjelovati u radu sustava za kojeg ih se također namjerava zadužiti. Konačno, iz kluba stranke „Možemo“ čulo se i kako će kaznene mjere (te minimalna naknada) institut prigovora savjesti pretvoriti u privilegiju za bogatije i uzdržavane mlade osobe (koji mogu preživjeti više mjeseci bez prihoda), dok se u javnoj raspravi moglo čitati i o konkretnim računicama kojima naknada za TVO ne pokriva troškove održanja samostalnog života bez vlastitih nekretnina (gdje treba plaćati rashode i tijekom boravka na TVO) – gdje se i prigovor savjesti po pitanju TVO tretira upravo dijametralno suprotno prigovoru savjesti u medicini i farmaciji (posebno po pitanju provođenja pobačaja u javnim zdravstvenim ustanovama.

Konačni prijedlozi zakona pred Saborom

Usprkos svih otvorenih pitanja, Vlada RH je nakon ljetnog odmora na svojoj 118. sjednici od 3. listopada onda usvojila dokumente „Nacrt konačnog prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani“ i „Nacrt konačnog prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“ – koji su prema Hrvatskom saboru otposlani 6. listopada. Spomenuti dokumenti su 14. listopada onda dodani i na saborski Dnevni red za svoje drugo čitanje – a o njima se na svojoj 14. sjednici još dan ranije, u ponedjeljak 13. listopada, izjasnio i Odbor za obranu, kao matično radno tijelo Hrvatskog sabora, uz prisutnost i Pučke pravobraniteljice. Nakon rasprave te konstatiranja većine da su novele koje donose „temeljno vojno osposobljavanje nužne, posebice u kontekstu geopolitičkih zbivanja“, krenulo se na glasovanja – gdje je najviše prijepora opet bilo oko izmjena Zakona o obrani (7 glasova „Za“, 1 „Protiv“ i 2 „Suzdržana“), dok su izmjene Zakona o službi u OS RH bile manje sporne (9 glasova „Za“ i 1 „Protiv“). O svemu tome se onda izjasnio i Odbor za ravnopravnost spolova (na svojoj na 21. sjednici, održanoj 14. listopada 2025.), pa Odbor za zakonodavstvo (na 44. sjednici održanoj 21. listopada 2025. godine) i Odbor za ljudska prava i nacionalne manjine (na svojoj 16. sjednici, održanoj 21. listopada 2025.). Nakon toga, spomenuta dva Konačna zakonska teksta našla su se na raspravi pred plenarnim zasjedanjem Sabora u srijedu 22. listopada, da bi se o njima glasovalo u petak 24. listopada 2025. godine. Pri tome, na temu „Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani“ glasovalo je ukupno 125 zastupnika (od toga 84 glasa „Za“, 11 „Protiv“ i 30 „Suzdržanih“), dok je na temu „Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“ glasovalo ukupno 122 zastupnika (od toga 110 glasova „Za“, 11 „Protiv“, te 1 „Suzdržan“). I ovoga puta je vladajući blok glasovao za spomenute zakonske prijedloge, lijeva oporba je opet bila „Protiv“, dok je SDP po pitanju Zakona o obrani (i TVO) bio suzdržan, a po pitanju izmjena Zakona o službi u OS RH glasali su zajedno sa HDZ-om i partnerima.

Dok su od srpnja do listopada u zakonskim prijedlozima po pitanju Temeljnog vojnog osposobljavanja napravljene tek manje i više kozmetičke prilagodbe – očigledno je postignut određeni politički sporazum, što je rezultiralo i ponešto kraćom saborskom raspravom. Predlagače je na plenarnoj sjednici ovoga puta predstavljali ministar obrane Ivan Anušić i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, no rasprava je počela žestoko – traženjima stanki od više zastupnika iz oporbe, budući se po njima ništa bitno od primjedbi iz prvog čitanja nije uvrstilo u konačne prijedloge ova dva zakona (s naglaskom na različita trajanja pojedinih vrsta civilnog služenja, uvođenje besplatnog teškog fizičkog posla za dio onih koji izjave prigovor savjesti, te kasnije diskriminiranje građana i građanki koji ne budu imali prednosti pri zapošljavanju temelju TVO). Nakon odrađenih stanki, ministar Anušić je počeo obrazlagati Konačni prijedlog Zakona o obrani, s posebnim naglaskom na opravdavanje različitog tretiranja mladih muškog i ženskog spola s obzirom na pravila o zabrani diskriminacije (koja priznaju izuzetke radi razloga nacionalne sigurnosti) – budući je mogućnost služenja omogućena ženama koje to žele. Osim toga, naglašen je i rad s Ministarstvom unutarnjih poslova, kao instituciji bitnoj za buduće funkcioniranje sustava TVO, posebno po pitanju reguliranja prigovora savjesti i provedbe civilnog služenja vojne obveze. Napomenuto je i da se ovoga puta daju točniji obrisi troškova za budući sustav TVO, s naglaskom na plaće (oko 1.100 eura neto mjesečno), opremu i hranu ročnika tijekom 2026. godine. Zato je ministar Božinović naglasio civilnu službu u slučaju vjerskog ili moralnog prigovora, kao opciju pripreme mladih za odgovore na „širok spektar drugih kriza“ kroz „reagiranje u situacijama elementarnih i tehničkih ugroza, kriza i prijetnji društvu i državi“ – dok se ciljem TVO deklarira jačanje sposobnosti RH za odgovor na „eventualne ratne ugroze“. O pitanjima civilne službe odlučivat će „Povjerenstvo za civilnu službu“ sastavljeno isključivo od osoblja sustava civilne zaštite pri MUP RH, a u tom je ministarstvu navodno bio pripremljen i prijedlog programa osposobljavanja civilnih ročnika (temeljno i specijalističko osposobljavanje, a onda i završno uvježbavanje kroz 33 radna dana) – za kojeg se tada ustvrdilo kako će biti spreman za donošenje odmah nakon stupanja na snagu ovih Zakona, no koji ipak nije i stvarno predstavljen javnosti do kraja mjeseca studenog 2025. godine. Ipak, kao lokacije provedbe ovih aktivnosti u sustavu civilne zaštite Božinović je početno naveo logistički centar Jastrebarsko, Bizovac i Divulje – gdje je navodno sredinom listopada bilo još u tijeku uređivanje za godišnji kapacitet od oko 2.500 civilnih ročnika, uz naknadu od 250 eura neto mjesečno (kao i polaznici Policijske akademije). Osim toga, dio mladih će se upućivati i u jedinice lokalne uprave i samouprave – gdje nije jasno kako se kod takvog razlikovanja tipa službe prešlo od odluka samih podnosilaca prigovora savjesti na izgleda diskrecijsku odluku osoblja civilne zaštite MUP RH (valjda prvenstveno temeljem obrazovanja i tjelesne spreme kandidata). Konačno, uz najave donošenja spomenutog Programa osposobljavanja te barem jedne uredbe i jednog pravilnika, Božinović je najavio potrebe i zakonodavnih promjena Zakona o civilnoj zaštiti, u koji tek treba unijeti obavljanje civilne službe u sustavu civilne zaštite RH. Niti taj posao nije postao javno vidljiv do kraja studenog 2025. godine.

Nakon predstavljanja novog sustava TVO, krenula je rasprava s pedesetak prijavljenih za diskusije, gdje je ministar obrane Anušić vrlo brzo objavio kako očekuje podršku znatno širu od strogo bloka zastupnika vladajućih – što se kasnije nije ostvarilo činjenicom da je SDP u bloku ostao suzdržan po pitanju Zakona o obrani, iako su podržali „Konačni prijedlog Zakona o službi u OS RH“. Među ostalim se spomenulo rad oko 80 novih vojnih instruktora, uz one koji su do sada radili s dragovoljnim ročnicima – gdje se taj sustav planiralo brzo ukinuti i onda nadomjestiti sustavom TVO. No, ujedno je otklonjena mogućnost uvođenja i nekih kasnijih „dragovoljnih“ modula za specijalističku obuku TVO-ročnika – budući se i dalje aktivno želi iz Temeljnog vojnog osposobljavanja pretakati osoblje u djelatni sastav OS RH, koji bi onda bili ti „specijalisti“ s bitno kompleksnijom opremom ali i zahtjevnijom daljnjom obukom. Pri tome je Anušić najavio i uzimanje u obzir raznih modernih tehnologija (pa i FPV-dronova, budući je rat u Ukrajini donio mnogo promjena), upoznavanje s kibernetičkim prijetnjama, te učenje „vojnih detalja“ Domovinskog rata – iako je ostalo kompletno nejasno kako to sve i stvarno izvesti u samo dva mjeseca obuke koje se ustrajno mistificira u službenim najavama. Kada je baš to onda i pitala zastupnica Marijana Puljak, navodeći trajanja pojedinih tipova NATO-obuka, dobila je odgovor kako ni ministar obrane, a ona još manje „može u ovom trenutku soliti pamet Oružanim snagama, i govoriti im što trebaju raditi, što ne trebaju raditi“). Uz sve to, trebalo je ponovo davati i procjene „interesa za služenje TVO“ – kao da je to neko pitanje dragovoljnosti, umjesto obveze s konkretnim kaznama za izostanak odazivanja, bez obzira na konačni modalitet služenja te obveze – čiji bi prvi krug trebao obuhvatiti 3.000 poziva. Pri tome,ostala je i dalje činjenica da TVO ostaje „temeljno osposobljavanje“ (za pješaštvo), dok bi se obuku za mornaricu i zrakoplovstvo nadalje provodilo u okviru djelatnoga sastava – iako time i nadalje ostaje činjenica kako se pričuvu masovno puni takvim TVO-osobljem, dok u praksi HRM i HRZ time ipak ostaju bez svoje šire pričuve. Ipak je ostalo potrebno i izričito javno naglasiti kako osobe na TVO (koje se „stave na raspolaganje državi“) nisu „veći domoljubi“ od onih koji izjave priziv savjesti – iako po mišljenju ministra Anušića imaju pravo na određene beneficije po pitanju prednosti pri zapošljavanju.

Nakon više od 2 sata pitanja za ministra obrane krenula su i pitanja za ministra unutarnjih poslova Božinovića – koji je iskazao povjerenje u veliki interes za TVO (pa time i manji za sustav civilnog služenja), te najavio dodatne sastanke s predstavnicima gradova, općina i županija s kojima se dogovara daljnja postupanja na premijeri formiranja „pričuve civilne zaštite“, kakve do sada nije bilo. No, dok se tu radi o državnoj obvezi za mlade – dio poslova se tu prebacuje na lokalne zajednice, a naknade potencijalnih šteta (u slučaju nesreća ili ozljeda) ipak ostaju na državnoj razini. Nakon još niza pitanja općenitog sadržaja usmjerenih na ministra Božinovića, riječ je ispred Odbora za obranu prilično netipično uzeo njegov predsjednik Arsen Bauk, koji je kao izvjestitelj ponovio detalje sjednice odbora na kojima su bili raspravljen Konačni nacrti obrambenih zakona – da bi onda isto napravio i potpredsjednik Odbora za ravnopravnost spolova Tomislav Josić (naglasivši problematični karakter odredbe da „diskriminacija po slovu ovog zakona nije diskriminacija“). Nakon toga, riječ su dobili i pojedini klubovi stranaka, koji su uglavnom ponovili sve što se čulo prethodnih sati, ili i u raspravi o prvim prijedlozima ovih obrambenih zakona sredinom srpnja ove 2025. godine.

Konačno, treba napomenuti kako se u spomenutim zakonima navodi da oni na snagu stupaju osam dana po objavi u „Narodnim novinama“ – što se dogodilo 5. studenog 2025. godine (NN 136/2025), da bi ti propisi i odredbe o uspostavi sustava Temeljnog vojnog osposobljavanja na snagu stupili u četvrtak 13. studenog 2025. godine. No, do tada već je postalo jasno kako će u nadolazećim mjesecima trebati u hodu izgladiti još dosta nejasnoća, uz potrebu usvajanja i niza podzakonskih akata – bez kojih zapravo neće biti moguće krenuti u provedbu planiranog sustava Temeljnog vojnog osposobljavanja (TVO) po planu, početkom 2026. godine.

* ovaj tekst je dio projekta “Domovini vjeran!” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Nakon što su u srijedu, 22. listopada, saborski zastupnici raspravili predložene izmjene i dopune Zakona o obrani, taj je prijedlog danas (petak, 24. listopada) stavljen na glasanje. Očekivano, izmjene Zakona o obrani izglasane supotrebnom većinom – od ukupno prisutnih 125 zastupnika, 84 je glasalo “ZA”, 11 je bilo “PROTIV”, a 30 je bilo “SUZDRŽANO”. Time je Hrvatski sabor izglasao uvođenje “Temeljnog vojnog osposobljavanja” za mlade između 19 i 30 godina starosti.

Izmjene Zakona o obrani stupaju na snagu objavom u Narodnim novinama, a već u studenom generacija mladića rođenih 2007. dobit će pozive za zdravstvene preglede na temelju kojih će početkom siječnja ili ući u vojarne Oružanih snaga ili biti oslobođeni temeljnog vojnog osposobljavanja. Obveznici stariji od 19, a mlađi od 30 godina, iznimno se mogu uputiti  na TVO u skladu sa zakonskim kriterijima te se mogu prijaviti i dragovoljno. Žene ne podliježu obvezi, ali mogu dragovoljno pristupiti temeljnom vojnom osposobljavanju.

Izmjene Zakona o obrani propisuju mogućnost priziva savjesti, a mladi koji na neki način dokažu da iz vjerskih ili etičkih načela ne mogu pristupiti vojnom osposobljavanju na način kako je to predvidjelo Ministarstvo obrane – bit će upućeni na nešto duži rad unutar sustava Civilne zaštite ili iznimno u jedinice lokalne uprave. MUP i MORH u međuvremenu trebaju donijeti još niz podzakonskih akata u kojima će biti propisani svi detalji.

Uskoro opširnije …

Iako je saborska rasprava, a onda i glasanje, o izmjenama Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH predviđena tek za sljedeći tjedan, ministar obrane RH Ivan Anušić već je danas, uoči sjednice Odbora za obranu na kojoj su se, među ostalim, raspravljale upravo izmjene spomenutih dokumenata,  najavio konkretne rokove za početak primjene temeljnog vojnog osposobljavanja. Kako je istaknuo Anušić, čim zakoni budu izglasani – počinje njihova primjena i ubrzanje aktivnosti potrebnih za prihvat prvih mladića na TVO.

„Jedanaesti, dvanaesti mjesec krećemo sa svim tim aktivnostima koje su potrebne. Mi očekujemo od 01.01. prve ročnike u vojarnama i početak primjene temeljnog vojnog osposobljavanja,“

najavio je ministar obrane, dodavši kako 01.01. može značiti i tjedan dana kasnije, ali definitivno označava sam početak godine.

„Zakon kada bude bio usvojen već tada se kreće s primjenom temeljnog vojnog osposobljavanja – jer je zakon važeći i po njemu moramo raditi i primjenjivati ga. S time da ono što prethodni ulasku vojnika, ročnika, u vojarnu, znači novačenje, liječnički pregled, njegovo upućivanje i sva ta procedura koju prolazi ima svoje nekakvo vrijeme,  ona će se raditi prije kraja ove godine , tj. krajem ove godine, prije početka iduće godine… I u mjesecu siječnju krećemo“.

Iako se osobno zalagao da TVO traje 3 mjeseca, Anušić danas kaže kako su ga ipak uvjerili da su 2 mjeseca sasvim dovoljna za svladavanje najosnovnijih vještina.

„Od 2008. godine postoji dragovoljno služenje vojnoga roka kod nas, u kojem dragovoljni ročnik dolazi i bude 2 mjeseca i prolazi svu temeljnu obuku i sve vještine koje jedan vojnik strijelac mora imati. Znači, već postoji uhodani model i instruktori koji rade sa tim ljudima 2 mjeseca – njihovo tumačenje i njihov savjet je da je to sasvim dovoljno, da ne treba bit 4 mjeseca“,

kazao je Anušić, ubrzo dodavši: „Ako se pokaže potreba, nije problem to povećati na više“.

„Na temeljno vojno osposobljavanje upućuju se novaci u kalendarskoj godini u kojoj navršavaju 19 godina života. U 2026. to će biti godište 2007.“,

rekao je Anušić. Po primitku poziva, mladići će najprije proći liječnički pregled kojem će osnova biti psihofizičko stanje (ali ne i test na droge!) na temelju kojeg će se ili upućivati na TVO ili pak proglasiti nesposobnima.

Što se tiče Ministarstva obrane, procjena troškova uvođenja temeljnog vojnog osposobljavanja kreće se oko 20 milijuna eura ili kako je svojedobno najavio ministar obrane – oko 4 milijuna eura po jednog generaciji ročnika. Ovim troškovima onda još treba pribrojit i troškove koje snosi MUP za tzv. civilno služenje. Prema neslužbenim procjenama, MUP-ovi troškovi su nešto manji i procjenjuju se na oko 15 milijuna eura.

Čelni ljudi Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova tijekom proteklih mjeseci obilazili su objekte u kojima će se provoditi TVO, odnosno civilno služenje. Tako su ministar obrane Anušić i načelnik GS OS RH general Kundid obišli vojarne u Kninu, Požegi i Slunju, gdje se pripremaju kapaciteti za prihvat do 800 ročnika po naraštaju, odnosno ukupno do 5 naraštaja godišnje.

Božinović i civilno služenje

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović je 1. kolovoza ove godine obišao Regionalni centar civilne zaštite Osijek u Bizovcu kao jednu od tri lokacije na kojoj se planira provoditi obuku u civilnoj zaštiti za  mlade koji ne žele na TVO. Ostale dvije spominjane lokacije su Jastrebarsko i Divulje, pri  čemu Jastrebarsko ima kapacitet za prihvat 120 ročnika po turnusu, dok Bizovac i Divulje mogu smjestiti do 100 ljudi  po turnusu. MUP RH planira na ovaj način prihvatiti i osposobiti do 2.500 ročnika godišnje kroz 8 uputa godišnje. „To će biti dodatna vrijednost za sustav, novi bazen mladih osposobljenih ljudi“, istaknuo je ministar Božinović. Svi detalji – broj obveznika, lokacije i termini bit će poznati  po donošenju Godišnjeg plana civilne zaštite koji bi se trebao donijeti do 15 . prosinca. Ministar Božinović već je ranije rekao kako su program i udžbenici već gotovi, a ulaganja u opremu nastavit će se i kroz novi europski Višegodišnji financijski okvir, u kojem se sredstva za policiju i sustav civilne zaštite višestruko povećavaju. Nakon lokalnih izbora počelo se raditi  i na osposobljavanju čelnika regionalne i lokalne samouprave koji su po načelu supsidijarnosti nadležni za sustav civilne zaštite na svojoj razini – time će se i po županijama, gradovima te općinama obučiti još oko 2.000 ljudi.

Upravo regionalna i lokalna samouprava za sada predstavljaju najveću misteriju, jer do kraja godine trebaju izraditi i objaviti godišnji plan zaprimanja mladih koji ne žele Temeljno vojno osposobljavanje u okviru Ministarstva obrane RH, ili ne uđu u sustav osposobljavanja za civilnu zaštitu pod okriljem MUP RH. Za njih su predviđeni komunalni radovi u tijelima lokalne uprave što bi trebalo biti riješeno već spomenutim godišnjim planom – koji će propisivati broj ročnika, termine prihvata i popis poslova koji će im biti dostupni za služenje obveze.

* ovaj tekst je dio projekta “Domovini vjeran!” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Mladi su ili već emigrirali ili ih tema vojnog roka uopće ne zanima. Takav bi se zaključak dao izvesti nakon prosvjeda protiv obaveznog vojnog roka, prvog i za sada jedinog takvog, održanog  u subotu, 27. rujna, na glavnom zagrebačkom trgu. Organizator je bio Centar za ekonomsko obrazovanje, a na skupu su osim izvršnog direktora Centra govorili još i predstavnici Mreže mladih i Centra za anarhističke studije, no to nije bilo dovoljno da privuče više od 50-ak mladih i nešto prolaznika namjernika. Organizator je prosvjed prvi put organizirao za 13. rujan, no dozvola od Grada Zagreba stigla je prekasno, a i Hrvatski sabor – na kojem bi ove jeseni izmjene Zakona o obrani trebale  biti  u drugom čitanju – tada još nije počeo s radom, pa je prosvjed prebačen na prošlu subotu, 27. rujna.

Kao i svaki pravi anti-ratni prosvjed, tako je i ovaj započeo s par glazbenih klasika svjetskog mirovnog pokreta, kao uvod u prvog govornika, Hrvoja Markovića, izvršnog direktora Centra za ekonomsko obrazovanje, koji je prosvjed najavio kao tek „prvi korak u našoj borbi za slobodno, ravnopravno i pravedno društvo.“ „Obvezni vojni rok vodi Hrvatsku nazad“, rekao je Marković, naglašavajući kako su i do sada svi odrasli mladi ljudi mogli slobodno doći u svoj područni Ured za obranu i prijaviti se za dragovoljno služenje vojne obveze. Centar za ekonomsko obrazovanje nije ni protiv vojske ni protiv obrane zemlje, već smatra da se svi ovi ciljevi mogu postići uz manje ekonomske troškove i društvene posljedice. Tako na pitanje „a tko će nas braniti?“, Marković odgovara:

„Branit će nas isti koji nas brane posljednjih 18 godina. To se zove djelatni i pričuvni sastav Oružanih snaga. Isti koji brane većinu država na svijetu jer obvezni vojni rok ima svega nekoliko država u Europi, kao i manjina država u svijetu“.

Da se bolje plaća, rekao je Marković, više bi bilo i dragovoljnih ročnika, koji za svoje služenje domovini dobiju manje nego sezonski radnik na Jadranu. Sve je to pitanje ekonomije i ekonomske računice:

„Kažu ljudi da bi bilo preskupo da platimo dragovoljne pričuvnike. Dragi ljudi, dragi zakonodavci, moram vam nešto otkriti! Ne postoji besplatan ručak! Država ti ništa ne može dati – niti ručak u saborskoj kantini – a ovdje konkretno govorimo o obrani – bez da netko u potpunosti snosi troškove toga. Ako tebe ručak u saborskoj menzi košta 2 eura, to znači da troškove plaćaju svi porezni obveznici. Ako tebe brani ročnik ili pričuvnik za manje od toga koliko bi platio dragovoljca, to znači da tu obranu plaća ročnik. Znači, vi želite premjestiti troškove obrane države sa poreznih obveznika na ročnike i pričuvnike kroz njihov prisilni rad. Jel’ to pravedno? Jel’ to pošteno? Jel’ to normalno? Da ljudi od kojih konačno očekujete da daju svoj život za vas, da se još i subvencioniraju?!“.

Marković je sumnjičav i prema izjavi ministra obrane Ivana Anušića da osoba koja ide na obvezno služenje vojne obveze (u našem slučaju „temeljno vojno osposobljavanje“) ne smije izgubiti posao niti dobiti otkaz:

„A tko će uopće zaposliti nekoga za kog zna sto posto da će mu u sljedećih godinu dana nestati s posla 2 do 4 mjeseca? Ili još duže – na 5 ili 10 mjeseci? Stavite se u poziciju poslodavca – zakaj bi ja njega zaposlio, a ne nekog tko nema tu obvezu?! I onda će se svi čuditi zašto opet inflacija raste, zašto rastu cijene usluga i proizvedenih dobara! Pa zato što ste maknuli par desetaka tisuća ljudi s tržišta rada!“.

Dotaknuo se Marković i prigovora savjesti, smatrajući da ih se neutemeljeno sramoti u javnosti, a istodobno se zaboravlja da je prvi prigovarač savjesti bio najveći boksač svih vremena Muhammad Ali. Istodobno, u zemlji u kojoj fali liječnika i profesora mlade prigovarače savjesti se prisilno tjera da gube vrijeme na košenje trave i skupljanje lišća u nekom selu umjesto da rade u bolnici s pacijentima, ogorčen je bio Marković, koji se na kraju svog govora dotaknuo i „jednog košarkaša“ koji je cijeli prosvjed pratio kao crtež s glavnog plakata:

„Ako je čovjek odlučio odmah po završetku studija otići u Bruxelles i odmah graditi karijeru – umjesto da obuče vojnu uniformu obući košarkašku i učiti teambuilding, koordinaciju, leadership, vođenje ekipe… ja ovo sve govorim ne-ironično i ne-sarkastično – pa on je tamo stjecao vještine koje su mu pomogle da bude tako uspješan da bude treći put izabran da vodi vladu ove države. Tko smo mi… tko sam ja… tko si ti… tko je netko u Ministarstvu, tko je itko da njemu kaže: ‘Ne, mi znamo bolje kako ćeš ti provoditi svoj život’. Ako je on imao mogućnost bez obveznog vojnog roka odmah nakon fakulteta baviti se stvarima s kojima se on htio baviti, i doći na poziciju na koju je on sad došao, zašto bi ikome bilo uskraćeno to pravo, a kamoli zbog potpisa njegove ruke!“.

Aluzija na premijera Plenkovića izazvala je najveći odjek kod publike, pa je uz fućkanje i uzvike „Tako je!“ Hrvoje Marković iz Centra za ekonomsko obrazovanje završio svoj govor, a mikrofon predao Marinu Capanu iz Mreže mladih Hrvatska. „Ovdje smo jer želimo budućnost bez vojnog roka!“, započeo je Capan u ime naših mladih sugrađana. Mreža mladih je jasno zauzela stav već pri prvim najavama uvođenja obveznog vojnog roka i ovu je temu stavila u javni fokus. Međutim, kaže Capan:

„Je li Vlada pitala mlade? Nisu! Ispitivanje koje smo proveli… da mladi novce predviđene za njihovo prisilno slanje u rovove žele preusmjeriti u bolju budućnost. Želimo bolje obrazovanje, želimo da ni mi ni naši roditelji ne moramo čekati mjesecima na liječenja koja spašavaju živote, želimo da si možemo priuštiti stan u gradu kojem živimo i u gradu u kojem radimo, želimo više centara za mlade i više stipendija i potpora, želimo ulaganje u nas i u mir,a ne u bombe i ne u metke!“.

„Nećete nas zadržati tako da nam na silu tutnete pušku u ruke“, rekao je Capan dobivši veliki pljesak malobrojne publike. „Prigovor savjesti je naše ustavno pravo“, nastavio je  predstavnik Mreže mladih, napominjući da je zakonodavac osmislio sve što je moguće da mlade odvrati od civilnog služenja – od višestruko niže naknade, preko duljeg trajanja, do izostanaka benefita koje sa sobom nosi vojni rok.

„Radi se razlika u kojoj mnogi neće imati izbora. Ako će vojno služenje biti nagrađeno plaćom, statusnim prednostima i prednostima u zapošljavanju, onda zapravo kažnjavam one koji imaju moralni ili vjerski priziv savjesti. Socijalno i ekonomski ranjiviji neće si moći priuštiti priziv savjesti, a žene, stariji, osobe sa zdravstvenim poteškoćama bit će stavljeni u goru poziciju pri zapošljavanju. To nije izbor, to je ucjena!“,

zaključio je Capan, istaknuvši kako istodobno nisu viđene ozbiljne analize učinka uvođenja vojnog roka na obrazovanje, tržište rada, stvaranje obitelji i mentalno zdravlje. Smatra da se jačanje obrane postiže kroz bolje investiranje u profesionalnu vojsku, u modernu tehnologiju, u ozbiljno planiranje pričuve i sustava civilne pripravnosti, a ne kroz stvaranje lažnog osjećaja sigurnosti.

Tijekom svog ovog vremena, Ministarstvo obrane nije niti jednom vodilo dijalog s mladima, uključujući i svoj nedolazak na okrugli stol organiziran u Hrvatskom saboru u veljači ove godine. „Isključivanje iz dijaloga sa skupinom koju to najviše zahvaća jasna je poruka svim mladima da naše mišljenje u Hrvatskoj očigledno nije važno“, rekao je Capan uz povike odobravanja iz publike.

„Misle da će dva mjeseca brzog tečaja slaganja kreveta, kondicioniranja i čišćenja vojne opreme naučiti nas svim onim vrijednostima o kojima su propustili s nama razgovarati dok smo odrastali. Niste ulagali u našu mladost pa bi sad nas vodili i radili ratnicima i vojnicima?! E pa neće. Vojni rok nije ni obrazovna ni disciplinska alternativa. Zveckanje oružjem nikome neće donijeti dobro, osobito ne nama mladima“,

poručili su na subotnjem prosvjedu iz Mreže mladih Hrvatske.

Zadnji govornik na prosvjedu bio je Karlo iz Centra  za anarhističke studije s jednom izrazito tmurnom slikom  stanja:

„Sada smo na pragu toga da nas vrbuju za bojišta Trećeg svjetskog rata zbog nelegitimnih odluka i koristi domaćih političara, onih istih koji su državu pretvorili u osobnu blagajnu i leglo korupcije. Ti nam sad propovijedaju kako prema državi imamo dužnost… ima li veće arogancije i vulgarnosti?! Ne dajte da vas se prevari i da vas se uplaši. Recite NE vojsci, recimo NE obveznom vojnom roku!“.

Oko 25 minuta dugi prosvjed završio je najavom organizatora Hrvoja Markovića iz Centra za ekonomsko obrazovanje kako je ovo samo prvi korak, a ostali će uslijediti ukoliko izmjene Zakona o obrani, koje reguliraju i temeljno vojno osposobljavanje, prođu u Saboru.

Nakon prosvjeda, pitali smo Markovića koje akcije još misli poduzeti.

„Mi smo već podnijeli prijedlog za ocjenu ustavnosti sadašnjeg Zakona o obrani, koji ima u sebi već ucrtan vojni rok, iako je kako mnogi ljudi kažu ‘zamrznut’, odnosno ne poziva se novake na novačku obvezu. Mi ćemo odmah, ako prođu izmjene Zakona, isti dan kad stupe na snagu podnijeti sljedeći prijedlog za ocjenu ustavnosti. Pokrenut ćemo sto posto udruženu tužbu za zaštitu od diskriminacije na temelju spola… svatko tko može zbrojiti 2+2=4 zna da je ovo protuustavno, jer u Ustavu piše da je vojna obveza i obrana Hrvatske dužnost svih za to sposobnih državljana i piše da su svi jednaki pred zakonom. (…) Muškarci i žene služe u Oružanim snagama i doprinose obrani RH, znači načelno govoreći i muškarci i žene su sposobni za obranu Republike Hrvatske“,

rekao je Hrvoje Marković za portal Obris.org.

S obzirom na apatičnost društva, zadovoljan je da se prosvjed uspio održati, a najzadovoljniji bi bio kada bi se uspjeli realizirati i neki od prijedloga Centra za ekonomsko obrazovanje, kao što je npr. prilagodba i jačanje modela ugovorne pričuve umjesto stvaranja prisilne pričuve. No čini se da je općenito plan i analiza slabija točka u Ministarstvu obrane. Naime, Marković kaže da su u Centru željeli provesti istraživanje koliko bi koštala uspostava dragovoljne pričuve s određenim zadanim kriterijima za što im je bila potrebna suradnja s MORH-om:

„Ali nisu nam htjeli dati podatke koji bi bili potrebni za to. Na izravan upit da nam daju svoja istraživanja, studije, elaborate o tome… da li su usporedili koliko bi koštalo dobiti dragovoljnim sustavom dovoljan broj ročnika, nisu rekli da je klasificirano nego da nemaju te podatke, da nemaju te informacije. Ozbiljne države – Njemačka je angažirala svoj institut, druge države angažiraju svoje nacionalne ekonomske institute i onda oni stave na papir… svi ovi troškovi o kojima mi govorimo su u biti implicitni, ali samo zato što se ne prikazuju u proračunu to ne znači da nisu troškovi. Npr. liječnik kojeg prisiliš da – umjesto da radi u bolnici – za 250 eura kosi travu, to je trošak, samo što se ne pojavljuje kao stavka u  proračunu, al’ si izgubio liječnike“.

Prijedlog izmjena Zakona o obrani trebao bi, po svemu sudeći, biti u drugom čitanju već tokom ove saborske sjednice, a najmanje što protivnici ideje o vojnom roku, odnosno temeljnog vojnog osposobljavanja, mogu napraviti je prosvjed pred Saborom na dan izglasavanja, što Hrvoje Marković iz Centra za ekonomsko obrazovanje spominje kao realnu mogućnost.

* ovaj tekst je dio projekta “Domovini vjeran!” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Prvi radni dan u novoj 2023. godini je ponedjeljak, 2. siječnja. Koja će vrata tog ponedjeljka otvoriti admiral Robert Hranj – ona od ureda načelnika GS-a, ili pak ulazna od Zavoda za mirovinsko osiguranje – još se ne zna. Već je mjesecima javna tajna kako se ministar obrane Mario Banožić želi riješiti načelnika Glavnog stožera, pozivajući se pritom na Zakon o službi u OS RH, koji je u svom 205. članku propisuje da „djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje po sili zakona (…) s posljednjim danom kalendarske godine u kojoj – general/admiral, časnik, odnosno dočasnik, ima navršenih 60 godina života“.

Admiral Hranj navršio je 60 godina početkom rujna ove godine, i temeljem spomenutog članka zakona, s posljednjim danom ove godine trebao bi otići u mirovinu. Ali admiral Hranj ima i potvrdu ministra obrane, doduše onog prije Banožića – Damira Krstičevića, prema kojoj se Hranj zadržava u službi „do isteka mandata dužnosti načelnika GS OS RH“, bez obzira na godine starosti. Ova je potvrda bila dovoljna i Vladi RH na čelu s premijerom Plenkovićem da, unatoč svijesti o Hranjevim godinama, imenuje Roberta Hranja na mjesto načelnika GS OS RH. No Krstičevićev nasljednik, Mario Banožić, tu odluku osporava i poziva se jedino i isključivo na Zakon o službi.

Prvi tjedan prosinca već je na izmaku, a iako se prijedlog ministra obrane za umirovljenje načelnika GS –a očekuje već neko vrijeme, ministar Mario Banožić kaže:

„Prerano je još razgovarati o toj temi. Dakle, vi znate da su zakonski propisi jasni što se tiče samih godina – dakle 60. godina je ta koja se ide u mirovinu. Postojala je do sada ponekada praksa produženja godina za godinu… Ono što sada imamo to je da s obzirom na vrijeme koje prolazi od Domovinskog rata i dio ljudi koji su ušli u sustav to je sada jedna veća brojka i ne želim razgovarati o nikakvim paketima ili nečem što je do sada dolazilo od Vrhovnog zapovjednika kao nametanje. Promatrat će se jednostavno način na koji treba, prije svega, ne sačuvati nego razvijati sposobnosti Hrvatske vojske“.

O tom razvoju sposobnosti načelnik Glavnog stožera mora razgovarati i s ministrom obrane i s predsjednikom države, što admiral Hranj, kako tvrdi, i radi:

„Suradnja postoji, suradnja mora postojati. Je li ona najbolja ili ne – to je nebitno. Suradnja postoji i mi vojnici jasno i glasno komuniciramo koje su potrebe obrambenog sustava svake godine kroz vojne prioritete, zatim kroz dugoročne planove opremanja i modernizacije, tako da svi upućeni u sustav brige o Oružanim snagama točno razumiju i znaju koje su potrebe Oružanih snaga. Govorim o helikopterima, govorim o Bradleyima…“.

Što se pak njega samog tiče:

„Ja sam kao načelnik Glavnog stožera glavni vojni savjetnik ministru i predsjedniku Republike Hrvatske. Znači, moja je obaveza da ih izvješćujem u najboljoj mjeri u kojoj to ja mogu njima pružiti“.

Photo: MORH/F. Klen

Neslužbeno se spominje kako Banožić ima plan – jednog od „svojih“ kandidata instalirati na mjesto načelnika GS OS RH kao vršitelja dužnosti do imenovanja novog načelnika. Time bi se pokušao zaobići predsjednik Milanović, koji prema Zakonu o obrani imenuje načelnika GS OS „na prijedlog Vlade RH i nakon pribavljenog mišljenja Odbora za obranu Hrvatskog sabora“. Osim načelnika, predsjednik kao Vrhovni zapovjednik imenuje i razrješuje dužnosti vojne zapovjednika na ustrojbenim mjestima brigadira/kbb i generala/admirala, i to na prijedlog načelnika Glavnog stožera i uz suglasnost ministra obrane. Zbog toga je niz visokih vojnih dužnosti ostao prazan – od Obalne straže, gdje Milanović nije želio prihvatiti od Vlade već imenovanog Milana Blaževića, pa do zapovjednika Hrvatskog vojnog učilišta i hrvatskog predstavnika u NATO savezu. Još jedan manevar koji bi mogao ostaviti sam Glavni stožer bez čelnog čovjeka je opasan i nepotreban – jer bilo koja vojska, pa ni ona Republike Hrvatske, ne smije funkcionirati kao privremena institucija s vršiteljem dužnosti, što ni među hrvatskim saveznicima ne bi bilo dobro prihvaćeno.

Prošloga tjedna nije gorjelo samo na pulskom te šibenskom području, jer ponovno su se rasplamsale i neke stare vatre na relaciji ministar obrane – načelnik Glavnog stožera – vrhovni zapovjednik OS RH. Ovoga puta razlog je probni balon pušten u medije o budućim izmjenama Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH, prema kojima bi se nanovo definiralo zapovijedanje i rukovođenje Oružanim snagama, te bi se specificiralo da je u miru načelnik GS podređen ministru obrane, a ne predsjedniku države. U sklopu tih izmjena, ministar obrane navodno planira smijeniti aktualnog načelnika GS, admirala Roberta Hranja, temeljem dobne granice za službu u OS RH, te postaviti sebi prihvatljivijeg i podložnijeg kandidata.

Zakon o službi u OS RH (kojeg aktualni ministar često naziva „Zakonom o Oružanim snagama“) u svom članaku 205. propisuje da „Djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje po sili zakona: (…) 9. Na temelju rješenja ministra obrane o prestanku službe zbog potreba službe u skladu sa zakonom kojim se uređuju prava iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, s posljednjim danom kalendarske godine u kojoj – general/admiral, časnik, odnosno dočasnik, ima navršenih 60 godina života…“. Admiral Hranj 5. rujna ove godine navršava 60 godina života (rođen je 5. rujna 1962. u Varaždinu) i prema ovoj zakonskoj odredbi sa zadnjim danom ove godine ministar obrane Mario Banožić mogao bi ga poslati u mirovinu. Ali… Predsjednik Milanović je nakon obilaska požarišta na šibenskom području 15. srpnja vrlo oštro poručio da to neće proći: „Dakle razbojnik, uz podršku Plenkovića, pušta signale da planira umiroviti Hranja. On to ne može, ne smije. Međutim, s takvim ljudima kojima zakon i Ustav ne znače ništa, nikad ne znate. Dakle, upozoravam ih da paze što rade!“. Milanović je pritom tražio od premijera Plenkovića da se očituje o tome, pozivajući se na dogovor s premijerom da je imenovanje načelnika GS OS RH dogovoreno na mandat od 4 godine, s izričitim izuzetkom primjene zakonske odredbe o prestanku službe pri navršenih 60 godina života.

Istoga dana, u petak 15. srpnja, pri obilasku ZTC-a, unatoč održavanju protupožarnih aviona i spremnosti za PP sezonu kao glavnim temama, ministar Mario Banožić nije uspio izbjeći i pitanja o planu za umirovljenje načelnika GS i Milanovićevim ranijim izjavama. Nakon lamentacije o beskorisnosti i štetočinskoj poziciji Zorana Milanovića, Banožić je okrenuo na temu umirovljenja načelnika Hranja:

„Isto tako, kada govorimo o načelniku Glavnoga stožera, o umirovljenju, ono se događa voljom Banožićevom… To je temeljem zakona, i niti bi to bio Hranj prvi slučaj, niti će bit, vjerojatno, posljednji u Hrvatskoj vojsci. Mi jednostavno znamo da, recimo, Stipetić jedan, general… iako je imao odluku na 5 godina, nakon dvije godine je umirovljen. Isto tako, imamo Lovrića, generala. Isto tako, imamo Lucića. Isto tako imamo… Šundova. To su sve bili ljudi koji su imali odluku na puno duže. Čak neki od njih nisu niti bili umirovljeni, s obzirom na broj godina koji su imali, dovoljno za odlazak u mirovinu. Dakle, mirovina se događa sa ulaskom u 60-tu godinu, sa mogućnošću produženja“.

Na novinarsku opasku kako se predsjednik države poziva na eksplicitan dogovor s premijerom Plenkovićem i dokument koji je potpisao ministar obrane Damir Krstičević da se na admiral Hranja kao načelnika GS neće odnositi odredba o dobnoj granici, te da će odraditi cijeli mandate, Banožić je rekao:

„Ne može biti to… odluku potpisuje ministar, odnosno, ministar obrane… u tom trenutku Davor… Damir Krstičević… ali, zakon je zakon. Odluka nije iznad zakona. Isto tako, kao što sam spomenio ove slučajeve , ovih generala… Oni su svi imali odluku na puno duži period, od onoga na koji su bili. Ako, po nekadašnjem zakonu, vi ste imali starosnu godinu 65… pet se odnosilo na odluku ministra, da će neko biti, recimo, načelnik Glavnog stožera… a otišao je nakon dvije. I tada čak, u tom trenutku, vam ti pojedini ljudi… recimo, ili, nismo imali niti ovu starosnu od 65. Danas je, po zakonu, starosna 60, a odluka za načelnika se odnosi na 4 godine. To što netko ima odluku na 4 godine, ne znači da je ona iznad zakona, starosno. I, zašto bi to bila nekakva iznimka? Odnosno, ja ni ne tvrdim da će to biti tako, ali isto tako neću komentirati, uopće, izjave Milanovića, koji uporno nekoga naziva lažljivcem, nekoga naziva… a u biti se pokaže da je to sve on“.

Banožić je potom ustvrdio da dokument o kojem priča predsjednik Milanović zaista postoji, jer „Niste mogli drugačije imenovati načelnika Glavnog stožera. Kao što postoji kod svih ovih generala prije“, ali nije želio izričito potvrditi da Hranj definitivno odlazi u mirovinu – izvlačeći se da „daleko je 31.12.2022. godine“.

Ministar obrane u ovih par izjava izrekao je niz netočnosti, koje ćemo pokušati raščlaniti jednu po jednu.

Banožićeva izjava br. 1 – “Stipetić je imao odluku na 5 godina, a umirovljen je nakon 2”

General Petar Stipetić bio je rođen 24. listopada 1937. godine. Načelnikom Glavnog stožera imenovan je 10. ožujka 2000. s nepune 63 godine, i na toj je dužnosti ostao do 16. siječnja 2003. godine, dakle s već navršenih 65 godina života. Tadašnja dobna granica za odlazak u mirovinu bila je upravo 65 godina, no general Stipetić nije umirovljen zbog te zakonske odredbe, već zbog neslaganja s tadašnjim ministrom obrane Jozom Radošem. Političkim dogovorom tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića i premijer Ivice Račana najprije je došlo do preslagivanja vladajuće koalicije, pa sa zadnjim danom srpnja 2002. Radoš odlazi s pozicije ministra obrane, a nasljeđuje ga Željka Antunović, da bi potom u siječnju otišao i general Stipetić, koji je samo formalno umirovljen kao djelatna vojna osoba s navršenih 65 godina života. Stipetiću tako nisu presudile godine života, nego tadašnje političke okolnosti.

Banožićeva izjava br. 2 – “Isto tako, imamo Lovrića, generala. Isto tako, imamo Lucića. Isto tako imamo… Šundova. To su sve bili ljudi koji su imali odluku na puno duže. Čak neki od njih nisu niti bili umirovljeni, s obzirom na broj godina koji su imali, dovoljno za odlazak u mirovinu”

Načelnici Glavnog stožera – Josip Lucić, Drago Lovrić i Mirko Šundov – pripadaju mlađim generacijama časnika od već spomenutog Petra Stipetića. Unatoč tome što misli ministar obrane Mario Banožić, od njih trojice – dvojica spomenutih načelnika svoje su mandate odradili do kraja. No, idemo po redu…

General Josip Lucić rođen je 26. travnja 1957. godine i na mjestu načelnika GS naslijedio je generala Petra Stipetića 16. siječnja 2003. godine kao najmlađi načelnik GS OS RH s nepunih 46 godina života. Po isteku 5-godišnjeg mandata 16. siječnja 2008. godine formalno je razriješen dužnosti načelnika, da bi na to mjesto ponovno bio imenovan 28. veljače 2008. godine. Time je postao jedini načelnik u povijesti Oružanih snaga koji je dobio svoj drugi mandat, no opterećen brojnim aferama u obrambenom sustavu – nije ga konzumirao do kraja. Smijenjen je 1. veljače 2011. godine, zajedničkom odlukom tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor, koja je Lucićevu smjenu pripisala općoj reformi Oružanih snaga RH zbog prilagodbe standardima NATO-a i pomlađivanju vojske. To je, naravno, bio smiješan razlog, budući je general Lucić bio do sada najmlađi načelnik GS OS RH, a smijenjen je s te funkcije u svojoj 54. godini.

Lucićev nasljednik je general Drago Lovrić, rođen 2. prosinca 1961. godine, a imenovan za načelnika GS OS RH 25. veljače 2011. – dakle, s punih 49 godina života. Odluka o imenovanju Drage Lovrića načelnikom GS OS RH stupila je na snagu 1. ožujka te 2011. Tijekom njegovog mandata došlo je do izmjena Zakona o službi u OS RH, s kojima je ukinuta mogućnost produljenja mandata, te je ujedno mandat načelnika GS OS RH ograničen na 4 godine. No Lovrić je svoj mandat, onaj u trajanju od 5 godina, odradio do kraja, te je 1. ožujka 2016. predao dužnost načelnika svom nasljedniku, generalu Mirku Šundovu. Lovriću je tada bilo nepunih 55 godina života, a novom načelniku Šundovu – pune 54 godine života. Mirko Šundov je, naime, rođen 15. siječnja 1962. godine, pa bi se moglo reći da je novu funkciju dobio za rođendan. No, on je ujedno i prvi načelnik GS OS RH koji je u mandat ušao s 2 ograničenja – prvo ograničenje je mogućnost samo jednog mandata, a drugo ograničenje – mandat načelnika umjesto dosadašnjih 5 godina traje samo 4 godine. Zato je nakon punog mandata od 4 godine došlo do promjene na čelu GS – naslijedio ga je aktualni načelnik GS, admiral Robert Hranj, u svojoj 58. godini života.

Dakle, bez obzira što Banožić misli i tvrdi, niti jedan načelnik između Stipetića i Hranja nije svojom starošću potpadao pod dobno ograničenje obavljanja dužnosti u OS RH. Unatoč Banožićevoj tvrdnji kako su „to sve bili ljudi koji su imali odluku na puno duže“, lako provjerljiva činjenica je da su generali Lovrić i Šundov odradili svoje mandate načelnika GS do kraja, te da je general Lucić jedini koji je bio smijenjen usred svog drugog mandata, bez obzira što nije dosegnuo propisanu životnu dob za makar formalni prestanak vojne službe, opet dogovorom Predsjednika Republike i osobe obnašatelja uloge predsjednika Vlade RH.

Banožićeva izjava br. 3 – „Mirovina se događa sa ulaskom u 60-tu godinu, sa mogućnošću produženja”

Tu se, za promjenu, radi o potpuno točnoj izjavi, koja se upravo primijenila prilikom imenovanja admirala Roberta Hranja za načelnika GS OS RH. Naime, Hranjev „protukandidat“ za načelnika GS bio je general Drago Matanović, 2 godine mlađi od Hranja (rođen 13. rujna 1964.) – a kako je u to vrijeme na predsjedničkim izborima umjesto Kolinde Grabar Kitarović izabran Zoran Milanović, došlo je do drastične političke promjene, i novim političkim dogovorom usuglašen je prijedlog o Robertu Hranju kao novom načelniku GS OS RH. Tijekom takvog, političkog usuglašavanja o kandidatu Hranju, politički je vrh bio svjestan činjenice da će Hranj u zadnjih 20 godina biti drugi najstariji šef vojske (dakle, nakon generala Stipetića), koji će navršiti 60 godina života usred 4-godišnjeg mandata. Zato je tu državni vrh odmah predvidio primjenu „mogućnosti produženja“. To je na upit portala Obris.org potvrđeno iz Ureda predsjednika:

„Predsjednik Republike Zoran Milanović imenovao je admirala Roberta Hranja na dužnost načelnika GS OSRH na razdoblje od četiri godine, i to na prijedlog Vlade RH, a nakon prethodno usuglašenog dogovora između predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Kako je već tada, tijekom dogovaranja njegovog imenovanja, bilo jasno da će admiral Hranj tijekom obnašanja dužnosti načelnika GS OSRH navršiti 60 godina života, a na što je ukazao predsjednik Milanović, premijer Plenković se suglasio s predsjednikom Milanovićem kako to nije zapreka da ga Vlada predloži, a Predsjednik Republike imenuje za načelnika GS OSRH na četiri godine.
Iako to nije bilo potrebno – jer su se Predsjednik i premijer već bili dogovorili oko imenovanja admirala Hranja za načelnika GS OSRH na razdoblje od četiri godine – čak je i tadašnjem ministru obrane Damiru Krstičeviću bilo jasno da će se admirala Hranja imenovati na četiri godine te da će on ostati u službi do isteka mandata načelnika GS OSRH, o čemu svjedoči i njegova Odluka o davanju suglasnosti za zadržavanje u službi, koju vam dostavljam. Na prijedlog Vlade RH od 20. veljače 2020., Odluku o imenovanju admirala Hranja za načelnika GS OSRH predsjednik Milanović donio je 21. veljače 2020., čime je počeo njegov četverogodišnji mandat na čelu GS OSRH“.

Banožićeva izjava br. 4 – “Ne može biti to… odluku potpisuje ministar, odnosno, ministar obrane… u tom trenutku Davor… Damir Krstičević… ali, zakon je zakon. Odluka nije iznad zakona.”

Odluku koju spominje Zoran Milanović, a negira Mario Banožić, prihvatila je Vlada RH i premijer Andrej Plenković 20. veljače 2020. godine. Tri dana ranije tu je „Odluku o davanju suglasnoti za zadržavanje u službi“ donio tadašnji potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, pozvavši se na članak 13. stavak 5 Zakona o obrani, te na članak 205. stavak 1 točku 9. i stavak 5. Zakona o službi u OS RH, i ona glasi: „Viceadmiralu Robertu Hranju, koji se predlaže na dužnost načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske s danom 1. ožujka 2020., dajem suglasnost da se zadrži u službi do isteka mandata načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, iako budu ispunjeni uvjeti iz članka 205. stavka 1. točke 9. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“. Krstičević je, dakle, svojom odlukom omogućio Robertu Hranju da konzumira puni 4-godišnji mandat načelnika GS unatoč tome što će tijekom mandata napuniti 60 godina života. I tu su odluku kao pravno važeću jednako prihvatili i premijer i predsjednik RH, Andrej Plenković i Zoran Milanović, inače obojica pravnici po struci, dok je aktualni ministar obrane Banožić po struci ekonomist.

Banožićeva izjava br. 5 – „To što netko ima odluku na 4 godine, ne znači da je ona iznad zakona, starosno. I zašto bi to bila nekakva iznimka?”

Napomenimo da je, usprkos aktualnom odbijanju. baš takvoj iznimci nedavno pribjegao i sam ministar Mario Banožić, kada mu je to odgovaralo. Naime, admiral Hranj trenutno je, prema javno dostupnim podacima, najstariji aktivni general/admiral u hrvatskim Oružanim snagama. Ali… Donedavno to nije bio on, nego brigadni general Željko Živanović. General Živanović rođen je 4. listopada 1960. godine, dakle 2 godine je stariji od admiral Hranja. On je u siječnju 2017. godine, s nepunih 57 godina, imenovan na dužnost načelnika Obavještajne uprave Glavnog stožera OS RH na mandat od 4 godine. General Živanović napunio je 60 godina života u listopadu 2020. godine, i do kraja te godine je, prema Zakonu od službi u OS RH, trebao otići u penziju. Tim više što mu je 4-godišnji mandate završavao u siječnju 2021. godine. No on je cijelu 2021. godinu i nadalje bio na dužnosti načelnika Obavještajne uprave GS OS RH, te se u tom svojstvu – unatoč svojim godinama i kraju mandata – pojavljivao i na javnim događanjima, što je uredno zabilježeno i na web-stranici Ministarstva obrane, kao i u Hrvatskom vojniku. Kako je moguće da je general Živanović ostao u vojnoj službi? Jednostavno, ministar Banožić pozvao se na zakonsku iznimku i produžio mu status djelatne vojne osobe, što nam je potvrđeno i u Uredu predsjednika: „General Željko Živanović imenovan je na dužnost načelnika Obavještajne uprave GS OSRH na razdoblje od četiri godine. I nakon što je navršio 60 godina života četverogodišnji mandat mu još nije bio istekao, te mu je ministar obrane produljio status djelatne vojne osobe kako bi general Živanović četverogodišnji mandat odradio do kraja“.

U studenom 2021. godine predsjednik Milanović izvanredno je promaknuo djelatne vojne osobe, branitelje Vukovara, među kojima i Željka Živanovića. „Zbog osobitih zasluga u Domovinskom ratu i obrani Republike Hrvatske u čin general-bojnika vojno-obavještajnog roda izvanredno je promaknut brigadni general Željko Živanović“, pisalo je u priopćenju Ureda predsjednika od 16. studenog 2021. To je trebala biti kruna karijere general Živanovića, prije umirovljenja krajem godine. No umjesto penzije, čekala ga je nova dužnost – s 1. siječnja 2022. godine imenovan je za glavnog savjetnika ministra obrane. Vukovarsko-vinkovačka veza tu je, izgleda, odradila svoje, no čini se kao da se Živanović teško privikava na svoju civilnu funkciju, pa se i nadalje na javnim događajima pojavljuje malo u civilnoj, a malo u vojnoj odjeći. No bez obzira na te i takve detalje, njegov primjer jasno pokazuje kako su iznimke moguće, ako to ministar obrane želi.

Epilog – Banožićevi snovi i politička realnost

Iako se na počecima svog ministarskog mandata Banožić javno zahvaljivao načelniku Hranju na pomoći i susretljivosti koju mu je ukazivao kao mladom i obrani nevještom ministru, produbljivanjem sukoba s predsjednikom Zoranom Milanovićem raslo je i Banožićevo nezadovoljstvo načelnikom GS-a. Zakonom o obrani propisuje se jasan odnos između predsjednika, odnosno Vrhovnog zapovjednika i načelnika GS, odnosno vojnog savjetnika PRH, u kojem nema ministra obrane, pa je već neko vrijeme načelnik Hranj jedina relevantna veza Zorana Milanovića prema vojno-obrambenom resoru. Banožić se najprije Hranja mislio riješiti tvrdnjama o mogućem kršenju zakona i naloženoj izvanrednoj inspekciji Kabineta načelnika GS, no kako tu Inspektorat obrane nije našao osnove za Banožićeve optužbe, ministar obrane stao se okretati prema rješenjima na koje ima utjecaja – izmjenama osnovnih zakonskih dokumenata kojima bi ojačao poziciju ministra obrane te ujedno umanjio pozicije načelnika GS i predsjednika države, odnosno Vrhovnog zapovjednika. Dok je realno očekivati da Banožić ima podršku premijera Plenkovića za zakonske promjene, upitno je ima li podršku i za smjenu, odnosno umirovljenje načelnika GS-a. Jer konsenzusa između predsjednika i premijera o nekom novom kandidatu za načelnika neće biti u neko skorije vrijeme, pogotovo dok ministar obrane aktivno podriva općeniti autoritet same funkcije načelnika Glavnog stožera. Tim više što u rujnu ove godine 60 godin puni i aktualni direktor GS-a, general Ivica Olujić, pa će i on na samom kraju godine morati u mirovinu. Ni rješenje o imenovanju vršitelja dužnosti načelnika i direktora GS OS RH nije dugoročno rješenje jer vojska nije „privremena“ – za razliku od raznih dužnosnika čija sila traje od izbora do izbora, ili dok se ne promijene silnice nečije političke volje.

Iako sukob na relaciji Mario Banožić-Zoran Milanović traje već dobrih godinu i pol, tek je u zadnjih par tjedana prešao u fazu u kojoj će se dodatno zaoštriti kroz eventualne zakonske promjene. Kako bi se „odblokirao“ obrambeni sustav, ministar obrane Banožić najavio je izmjene Zakona o obrani u dijelu koji se tiče nekih postupanja i ovlasti Predsjednika RH i Vrhovnog zapovjednika OS RH. U dosadašnjim istupima Zoran Milanović je isticao problem sa svojim (premalim) ovlastima na području obrane kroz pojedine primjere, a onda je 1. svibnja tijekom boravka u Varaždinu dirnuo u osinje gnijezdo:

„Ja sam predsjednik i Vrhovni zapovjednik. Morat ćemo razgovarat u ovoj krizi, i o Zakonu o obrani. To je neki dan ovaj sitni lopov spominjao. Dakle, ovlasti Predsjednika su ugrožene Zakonom o obrani i načinom na koji ga oni koriste. Ovlasti predsjednika treba jače definirati, jer Predsjednik je Vrhovni zapovjednik. I predsjednik je kontrol… Dakle… Trenutno, u zakonu, koji je mijenjan u moje vrijeme, na loš način, vrlo nejasno. Da bismo spriječili lopove i političke kriminalce da manipuliraju Hrvatskom vojskom, Predsjednik mora bit vrlo jasno Vrhovni zapovjednik, osim kada je u pitanju što? Novac. E, tu neka ministarstvo i HDZ upravljaju novcem. To nije u sigurnim rukama, ali ako Predsjedniku date sve – nije dobro. Dakle, to treba biti u Saboru i u Vladi. Ne? Pa da onda kupe još 30 aviona, koje smo sad kupili. Ne? Kupili smo 12, za milijardu i pol eura. S ovim ću završiti, jer moram ići u Budinščinu“.

Naravno, Milanović tu nije završio, nego je nastavio o kupovini aviona, dronova i PZO – sustava, što je sve jedna posebna tema.

Prozvani ministar obrane Mario Banožić, na kojeg je Milanović ovoga puta potrošio – uz standardno pogrdne riječi – i pokoju psovku, nije dugo čekao na uzvrat, već je istog tog dana u programu RTL-a– upitan hoće li Vlada ispuniti Milanovićeva traženja većih ovlasti – Banožić odgovorio:

„Naravno da ne. Znači, zakon iz 2013. godine je zakon kojeg je on donio… kojeg je sam donio… i rekao za njega da je loš. Taj zakon je trebao definirati ovlasti Predsjednika, upravo u mirnodopsko vrijeme, odnosno, za vrijeme rata. Kao takav, zakon nije dovoljno specificiran, i on koristi… Predsjednik Milanović jednostavno koristi određene… prostor u zakonu koji nije jasno specificiran, i onda radi ovakve stvari koje radi – koje vidimo da stvaraju, prije svega, problem za Hrvatsku vojsku“.

Potom je Banožić krenuo eskivirati odgovor na direktno pitanje – „hoće li se smanjivati ovlasti Predsjedniku Republike?“

„S ciljem zaštite upravo hrvatskih vojnikinja i vojnika, s ciljem njihova razvoja, s ciljem skidanja… ja bih rekao, vojske sa naslovnice medija, ić’ ćemo prema izmjenama zakona, koji će biti prije svega na korist hrvatskim vojnikinjama i vojnicima, njihovom razvoju“,

bio je prvi Banožićev odgovor. Potom je uslijedilo ponovljeno pitanje – znači li to i manje ovlasti za Predsjednika – i Banožićev drugi pokušaj izbjegavanja konkretnog odgovora:

„Dakle, ja sam rekao. Hrvatskoj vojsci je potreban mir. Milanović jasno donosi nemir gdje god se pojavi, bio to politički skup ili bio to nekakav vojni događaj. Ja ću vam sad, recimo, samo dati primjer. Evo, vojnici kad su odlazili… upravo je bilo na zadnji kontigent, u Kosovo. Što je napravio? Zabranio je novinama ulazak u vojarnu, što nikad nije bila praksa. Ili, isto tako, ročnici u Požegi nemaju mogućnosti dobiti onaj, isto, svečanost kako su imali njihovi kolege, u prijašnjim generaciji“.

Potom je pitanje o ovlastima ponovljeno i treći put, pa je i treći put Banožić ponovio istu mantru: „Ono šta treba biti – treba bit mir za Hrvatsku vojsku. I to treba bit definirano, očito, zakonom, jer neko ne razumije da je normalno da hrvatske vojnike i vojnici imaju svoje dostojanstvo, koje se ne mora vrtit po medijima“.  I četvrti put ponovljeno pitanje – „znači, manje ovlasti Predsjedniku?“, završilo je kratkom rečenicom: „Upravo kako sam rekao“.

Pokušaj daljnjeg izbjegavanja razgovora o smanjivanju Milanovićevih ovlasti privremeno je okončan, ali samo do sljedećeg dana, kada je Banožić prisustvovao komemoraciji u Borovu. I tu ga je dočekalo pitanje smanjivanja predsjednikovih ovlasti kroz buduće izmjene Zakona o obrani, na što je ministar obrane ipak bio nešto konkretniji:

„Dakle, ja niti u jednom trenu nisam spomenio niti povećanje niti smanjenje ovlasti, nego sam spomenio Zakon o obrani, koji je donešen 2013. godine, kada je upravo Zoran Milanović bio premijer, i smanjio je ovlasti Predsjedniku Republike. Samim tim, u Zakonu se pronašle određene nedorečenosti pojedinih članaka… Za nas u Ministarstvu obrane ona su vrlo jasne, i očito da su bile jasne i to predsjedniku, i Josipoviću, i Kolindi Grabar Kitarović kao predsjednici… nisu stvarale nikake probleme vezano za… upravo za Zakon o obrani. Međutim, evo, Zoranu Milanoviću sam zakon, koji je on donio, je rekao da mu je loš. Loš zato što mu sada, u ovom trenutku, ne ide na ruku. Ja tu neću ništa radit po pitanju ovlasti Predsjednika, nego samo predložiti specificiranje točno članaka koje su dovele puno puta Hrvatsku vojsku na naslovnice stranice medija…“.

Naravno da nije istina kako ta pitanja nisu radila problema ni Ivi Josipoviću, koji je oko ove tematike ratovao 2013. te izazvao i privremeno ispadanje iz obrambenog sustava niza profesionalnih vojnika između drugog i trećeg vojnog ugovora, niti Kolindi Grabar Kitarović – koja se oko opsega predsjedničkih ovlasti u obrani s Ministarstvom zakačila 2015. povodom tadašnjeg vojnog mimohoda. No, Banožića je dalje čekalo pitanje i odnosi li se sve to i na temu korištenja vojnih brodova te helikoptera, kao i isplatu dnevnica vojnicima koji rade po zapovijedi koja je izdana ali se ministru ne sviđa?

Dok je Kolinda Grabar Kitarović bila predsjednica, ovlasti nisu bile problem

„Jedna od njih… Jedna od njih. Sama tema helio… ovaj, korištenje helikoptera, nije sporna ako se ona događa temeljem zakonske procedure, a to je da dajemo podršku Uredu predsjednika kao što dajemo… kao što to dajemo i predsjedniku Sabora, isto tako predsjedniku Vlade. Znači, postoji jasan zakonski okvir, na koji način se ta procedura događa. I onda nemate apsolutno nikakvih problema. Međutim, poslije onoga famoznog odlaska u Albaniju, brodom, tada se počele stvari unutar Ministarstva obrane komplicirati, i jel se počelo proši… ovaj, procedura poštivati na jedan totalno nezakonit način, što san ja naravno reagirao, jel u konačnici svi ti troškovi koje se pojave na tim putovanjima, se u biti bilježe u Ministarstvu obrane“.

No Banožić je, čini se, zaboravio da je baš on taj „famozni odlazak u Albaniju“ 1. rujna 2020. u programu televizije N1 žustro branio:

„Sredstva su tu da se koriste, podupirem tezu da se sredstva trebaju koristiti, oni trebaju imati određeni broj sati korištenje, nekad za korištenje za predsjednika, nekad misije ili potporu civilnim institucijama“,

jednako kao što je još u siječnju 2021. branio Milanovićevo jednostrano izdavanje zapovijedi pripadnicima Oružanih snaga na protokolarnim događanjima. Upravo relativizacija ovakvih predsjedničkih izleta po pitanju ovlasti tijekom mira Banožića je i dovela tu gdje se sada nalazi – pred općom blokadom obrambenog sustava zbog koje sve češće nema ni imenovanja najviših zapovjednika, ali i drugih bitnih stvari. Relativno mlaku podršku ministar obrane dobio je od premijera Plenkovića, koji je nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a 2. svibnja izjavio tek da vjeruje da će ministar Banožić predložiti „najbolja rješenja“:

„O njima ćemo raspraviti na sjednici Vlade, ako postoje neke nedoumice, dvojbe, praznine, nedorečenosti, pa i zbunjujuće odredbe, a njih očito ima, jer da je sve čisto i normalno ne bi smo onda imali ovakve situacije koje se sada događaju“.

Plenković je podsjetio da je postojeći Zakon o obrani mijenjan u vrijeme SDP-ove Vlade (u srpnju 2015, godine), no očito je pritom ponešto i zaboravio – naime, aktualni ZoO donesen je u vrijeme SDP-ove Vlade (lipanj 2013. godine), ali je višestruko bio mijenjan i kasnije, kako u doba Tihomira Oreškovića (ožujak 2016.), tako i u vrijeme Plenkovićeve prve Vlade, za mandata ministra Damira Krstičevića (u ožujku 2018. i srpnju 2019. godine). Dakle, predsjedničke se ovlasti i tada moglo „razjasniti“, da se htjelo, ali nikome iz HDZ-a u to doba nije padalo na pameti tako slabiti predsjedničku poziciju Kolinde Grabar Kitarović, iznimno ponosne na status Vrhovne zapovjednice.

No sudeći prema Milanovićevim riječima od 5. svibnja, Marija Banožića još čeka teška bitka oko eventualnih izmjena Zakona o obrani:

„Dobro došo u boj! Šta da ti kažem… Poginut ćeš, jebiga, tako blesav kakav jesi, i to je to. Dakle, to je tako delikatna stvar, još jedna. Dakle, ta banda, zbog kompleksa tog tipa, pokušava naprosto dirati u nešto što se ne smije dirati. Predsjednik je Vrhovni zapovjednik. Basta cosi! (To je to.)

Ustav spominje ministra? Spominje li premijera, u sustavu obrane? Čak ni to. Sve što ide izvan postojećeg okvira, je ono… tipičan ustavni udar HDZ-ovski. To su pokušali s imenovanjem predsjednika Vrhovnog suda. Na kraju je imenovana osoba koju sam ja odredio. Mogli su je odbaciti? Ali, ja sam predložio tu osobu. Sad ulazimo u puno ozbiljnije područje. Jer ja sam sa imenovanjem predsjednika Vrhovnog suda gotov. Ja tog čovjeka više nisam čuo ni vidio. Sa vojskom ja komuniciram svaki dan. Ja sam, prema Ustavu, odgovoran. Ne, taj tupooki… ono, drugoredaš… odakle već je. Odakle dolazi puno pametnih ljudi – poslali su najglupljeg. Dakle, to… ovo je opasna stvar. Pratite ovo?“.

Milanović je pritom najavio upravo ono čega se Banožić užasava – istresanje prljavog veša:

„Čovjek je prvo instrumentalizirao… inspekciju Ministarstva obrane. Nahuškao ih je, kao ‘stekle pese’, ‘cucke’ kak se veli u Zagorju… na načelnika Glavnog stožera. Na njegovo razočaranje i šok, oni su odlučili da je to sve bilo u skladu sa zakonom. Dakle, nije uspio s tom zlouporabom. Dobro… Onda nije htio vratit odlukom Ustavno… Upravnog suda brigadira Burčula, zapovjednika moje garde. Garde! Kojeg je kriminalno, protuzakonito umirovio – sud donio presudu. Neće! I šta sad radi? Sad nema dalje.

Glavni inspektor dok je još bio “u milosti” (Photo: HVU/ M. Sever, D. Volarić)

Dakle, preživio je ovu čistku, osokolio se, popio je tableticu za hrabrost, i sada prijeti izmjenama Zakona o obrani, zato što njegovo nasilje nije uspjelo ni kroz Inspektorat. Naprosto, čovjek… skoro je smijenio glavnog držav… ovaj, vojnog inspektora, general pukovnika Matanovića, koji je pred penziju, pred mirovinu… za prošlu godinu ocijenjen ponižavajućom ocjenom ‘Zadovoljava’. Naime, ta… ta, ta mizerija od čovjeka, taj ministar, po nekom propisu ima pravo ocjenjivati i najviše generale. Jedino ne može načelnika Glavnog stožera – to ih, to ih svrbi. I čovjeku je dao, praktički, odluku… praktički ocjenu ‘Nedovoljan’. Dakle, ‘Zadovoljava’ – to je, ono… to je, ponižava… Kad dobiješ ‘Zadovoljava’, ako si pripravnik, skoro ostaješ bez posla. Osveta! Dakle, osvetio se tom Matanoviću, koji se nije dao… u toj… u vrlo neugodnoj situaciji, instrumentalizirat politički. I sada najavljuje… Imam za njih cijeli vatromet… hipersoničnih raketa. Kad sam već Putinov čovjek, zašto da to ne kažem…“.

Kad je ministar slab, onda je i zakon loš

Od tada pa do danas – dakle punih sedam dana – nije bilo više ni slova o ovoj temi. Što ne znači da je ona zamrla, nego samo da se pripremaju novi meci. I pozicija ministra obrane, koju se u Hrvatskoj od 2013. prilagođavalo za politički i društveno jake osobe, dobro je funkcionirala tako dugo dok su njeni obnašatelji ujedno i znali ponešto o djelovanju te zahtjevima obrambenoga sustava kojem su na čelu – što se dobro vidjelo u mandatima kako Kotromanovića, tako i Krstičevića, koji su uspješno izlazili na kraj i s jako popularnim osobama Predsjednika. No sada je na čelu MORH bezlični te slabi ministar Banožić, kojem glavni problem zapravo predstavlja činjenica da se njegovi razni neuspjesi vide javno – pa su tako novinari remetilački faktor, a “mir u vojsci” (preveden kao tišina o događanjima u obrambenome sustavu) vrhovna ambicija. Za to vrijeme Predsjednik RH Milanović em ustrajno hoda samim rubom svojih realnih ovlasti, em te svoje eskapade uspješno koristi i za političko ratovanje s Vladom u cjelini, takvom kakva je – prepuna anonimaca pod sadašnjim ili budućim sumnjama za korupciju. Time onda i Milanović i Banožić očito kroz izmjene Zakona o obrani tek namjeravaju riješiti pitanje „Tko je jači?“, definitivno ostavljajući po strani dobrobit i potrebe sada već vrlo zapuštenog obrambenog sustava Republike Hrvatske. A naplata za sve to već polako dolazi na red…

Početkom prošloga tjedna održan je 2-dnevni sastanak ministara obrane članica EU, na kojem je – među ostalim – došlo i do razmatranja 4. vala proširenja PESCO projekata. Postojećih 46 projekata prošireno je s još njih 14, tako da je u ovom trenutku taj broj zaokružen na 60. Među 14 novih projekata našao se i onaj pod imenom „Air Power“ s Francuskom kao nositeljicom, te Grčkom i Hrvatskom kao zemljama sudionicama. U priopćenju Ministarstva obrane o ovom je projektu bila posvećena tek jedna rečenica:

„U okviru rasprave o PESCO projektima, ministar Banožić je istaknuo kako ispunjenjem preuzetih PESCO obveza, uz doprinos ostvaren u okviru NATO-a i UN-a, doprinosimo jačanju Europske sigurnosti te je u tom kontekstu iskazana podrška i novim PESCO projektima pri čemu se uzimajući u obzir modernizaciju sposobnosti Republika Hrvatska odlučila sudjelovati u novom PESCO projektu ‘Air Power’”,

pisalo je u priopćenju Ministarstva obrane od 16. studenog ove godine.

No jučer je predsjednik Republike, Zoran Milanović, nakon što nije dozvolio novinarima praćenje ispraćaja 36. HRVCON-a u NATO operaciju na Kosovu, izjavio kako ministar obrane Banožić njega kao vrhovnog zapovjednika uopće nije pitao za mišljenje, a kamoli suglasnost oko ulaska RH u ovu kompleksnu vojno-sigurnosnu suradnju.

„Bio je u Bruxellesu 16. 11. – na sastanku ministara obrane Europske unije. Tamo je bilo riječi o generaciji zajedničkih snaga, o preuzimanju obaveza. Dakle, imate u zaključcima… to ću vam pročitat, da ne bi ostalo nejasno, samo da vidite s kim imamo posla…”,

rekao je Milanović, te malo kasnije nastavio:

„Samo da vam ovo pročitam. Da vidite s kim imamo posla, i s kim ja imam posla. I to tako više ne može. Već neko vrijeme ne može. Dakle, to se zove ‘Permanent Structured Cooperation – PESCO project’. Hrvatska se, ako niste znali, obvezala… odnosno, ministar se obvezao u ime Hrvatske, kao poslovodstvo bez naloga… dakle, nitko mu nije dao ovlast za to… ‘Project and countries participating’ – ovo je dokument… ‘Airpower: France, Greece, Croatia’. Prihvaćeno 16. novembra 2021. – interesantno, sve te države koje imaju ili bi trebale imati Rafale. Mislim, mi još nismo potpisali taj ugovor. ‘Airsystems’ – opis… ‘Press contact’ – Jean-Noël Ladois, glasnogovornik stalne francuske misije u NATO-u. Šta je ovo? Tko je dao odobrenje za ovo? Ja nisam. Hoću sad to reć francuskom predsjedniku, da na to zaboravi? Članak 68. Zakona o obrani si pročitajte. Odluku o uključivanju u međunarodne projekte iz stavka 2 ovog članka donosi Vlada, na prijedlog ministra, uz prethodnu suglasnost  Predsjednika Republike. Dakle, ministar koji je etablirani ponavljač, i polaznik popravnih ispita, će morat na popravni. To mu nije prvi put”.

Milanović je tu citirao sažetak s popisa svih 60 PESCO projekata, objavljen na stranicama Europske vanjskopolitičke službe (EEAS), ali se i pozvao na članak 68. Zakona o obrani. Taj članak ima 3 stavka, od čega (1) kaže: „Odluke o pridruživanju pojedinih postrojbi ili namjenski organiziranih dijelova Oružanih snaga multinacionalnim vojnim strukturama odnosno zapovjedništvima ili postrojbama, koje se ustrojavaju u okviru međunarodnih inicijativa i organizacija donosi Predsjednik Republike, na prijedlog ministra obrane i uz prethodno mišljenje ministra nadležnog za vanjske poslove”. (2) Drugi stavak članka 68. Propisuje da se „Republika Hrvatska može uključivati u međunarodne projekte s ciljem razvoja zajedničkih obrambenih sposobnosti”, dok stavak (3) –kojeg je citirao predsjednik Milanović – stvarno kaže: „Odluku o uključivanju u međunarodne projekte iz stavka 2. ovog članka donosi Vlada na prijedlog ministra obrane i uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike”.

Iako je tu potpuno jasno kako je Milanović ciljao upravo na ovaj stavak, koji u aktualnoj situaciji nije poštivan, treba napomenuti da ga se tek uvjetno držala i Vlada RH. Naime, od svih donedavno šest postojećih PESCO projekata u kojima sudjeluje RH, Vlada ni jedan od njih nije stavljala na dnevni red niti jedne svoje sjednice, nego je s najavama hrvatskog sudjelovanja u javnost redovno izlazio tek ministar obrane na EU-sastancima, konstatirajući činjenicu ulaska u projekt bez navođenja ikakvih prethodno provedenih domaćih proceduralnih detalja.

Hrvatska je sada putem ministra obrane Marija Banožića potvrdila da će sudjelovati u projektu „AIR POWER”, no čini se da na temu tog „poslovodstva bez naloga” za sada još ništa nije potpisano. I tu će, izgleda, Banožić morati najprije popričati s Milanovićem, koji već sada najavljuje:

„A što se tiče ovoga u Europskoj uniji, dakle, doć’ će nam popravni. I to ne na suglasnost – jer ja nisam općinski pročelnik, da udaram pečate. Nego, o tome treba razgovarati. Gdje si, šta si, koji cilj?”

Uglavnom, la farsa continua…

Danas je u Zadru i u mjestu Maslenica obilježena 28. obljetnica vojno-redarstvene operacije „Maslenica ’93“. U programu, koji je započeo već u 8:30 sati polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća za poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje, prema najavi trebao je sudjelovati i predsjednik RH Zoran Milanović, no on se na zadarskom Gradskom groblju nije pojavio. Umjesto njega, ispred Ureda predsjednika RH  svijeću je zapalio predsjednikov savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost Dragan Lozančić. Predsjednik Milanović nije se pojavio ni na drugim događajima današnjeg obilježavanja, a s početkom prigodnog programa kod spomenika hrvatskim braniteljima u uvali Jazine iz Ureda predsjednika stiglo je priopćenje kojim se objasnio Milanovićev izostanak. Priopćenje prenosimo u cijelosti:

„Predsjednik Republike Zoran Milanović došao je u Zadar na obilježavanje 28. obljetnice VRO ‘Maslenica ’93.’  i nakon što je opaženo kako se među sudionicima svečanosti nalaze i osobe koje nose ustaška obilježja i pozdrav, nazvao je i upozorio predsjednika Vlade RH kako je to neprihvatljivo.

Budući da je nakon toga utvrđeno kako i u službenom protokolu obilježavanja sudjeluju osobe koje na sebi imaju ustaška obilježja i pozdrav, Predsjednik Republike otkazao je sudjelovanje u programu. Isto tako, prema zapovjedi Predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika, nakon prvog dijela svečanosti iz programa obilježavanja su se povukli načelnik Glavnog stožera OSRH admiral Robert Hranj i svi vojni zapovjednici“.

Dio HOS-ovaca van službenog protokola (Photo: Screenshot YT)

Zadarska županija na obljetnicu „Maslenice“ pozvala je predstavnike svih braniteljskih udruga, pa tako i predstavnike udruge 9. bojne HOS-a, i to – zbog epidemioloških mjera – po jednog predstavnika svake pozvane udruge. Dva člana druge 9. bojne HOS-a potvrdila su dolazak i sudjelovanje u protokolu, no osim njih u Zadar su jutros došli i pripadnici  HOS-a iz drugih krajeva RH, noseći crne majice i zastave s natpisom „Za dom spremni“. Kao i u svibnju prošle godine na proslavi obljetnice „Bljeska“ u Okučanima, kada je otišao također zbog predstavnika HOS-a i najavio da „ubuduće neće sudjelovati gdje god bude ovakva situacija“, Zoran Milanović napustio je i jutrošnje svečano obilježavanje VRO „Maslenica“. No ovoga puta je otišao i korak dalje, izdavši zapovijed da zajedno s njim proslavu napuste i vojni zapovjednici. Osim načelnika GS OS RH, admirala Roberta Hranja, iz Zadra je jutros otišlo 6 zapovjednika – zapovjednik Hrvatske kopnene vojne general Boris Šerić, zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva general Michael Križanac, zapovjednik Zapovjedništva za potporu general Mladen Fuzul, zamjenik zapovjednika Hrvatskog vojnog učilišta general Blaž Beretin, zapovjednik Gardijske oklopno-mehanizirane brigade general Mijo Validžić, te posebni savjetnik načelnika GS za zdravstvo general Boris Zdilar.

Banožić i Plenković – reakcije

Za razliku od Okučana, za jutrošnji nedolazak na obilježavanje u Zadru Milanović je – pomalo neočekivano – dobio podršku ministra obrane Marija Banožića. On je potvrdio da su se, prema riječima organizatora, pojavili ljudi koji nisu bili dio službenog protokola:

„Imate službeni protokol. Pojavili su se ljudi koji nisu dio toga, prema riječima organizatora. Nikad nisam cijenio samovolju pa neću ni sad. Prema riječima branitelja, samovolja je koštala mnoge ljudske živote, kasnije se dogodilo da smo skoro došli u situaciju da je nanesena sjena na kompletan Domovinski rat. S tim riječima ću završiti komentar. Želim da današnji dan ostane u sjećanju na sve branitelje i sve koji su dali život za hrvatsku slobodu. Predsjednik sukladno svojim ovlastima ima mogućnost izdati zapovijed načelniku Glavnog stožera i to je sada upotrijebio to pravo. Nemam ja što odobravati”.

Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković zadarski incident komentirao je nakon susreta s predstavnicima kompanije Končar.

„Imao sam dosta sastanaka, pa… U biti, cijelu tu priču znam samo iz naše jutrošnje rane konverzacije jer me on nazvao ujutro dok sam ja sa sinom gledao kako on završava jedan Lego. Nisam znao što je tako dramatično u 8 sati, onda sam shvatio da mi želi reći da su njegovi iz protokola ili, ne znam, iz sigurnosti vidjeli nekoga u majicama HOS-a. Nazvao sam ministra Banožića, pitao ga o čemu se radi, on u tom trenutku toga uopće nije bio svjestan da se tako nešto događa. I prema onom što ja vidim, i što sam pokušao provjeriti do sada jer sam pretpostavljao da ćete me to pitati, dakle – koliko sam ja shvatio, tamo se pojavilo nekoliko ljudi u majicama HOS-a koji nisu bili, prema onom što mi kažu ministar Banožić, predviđeni u tom službenom protokolu koji se odnosio na dijelove braniteljskih udruga. Da li je to sve skupa bilo baš tako ili ne – ja to u biti ne znam. U svakom slučaju, ja sam za komemoracije, ne za provokacije. Imali ste i ovdje situaciju, pred Banskim dvorima u 10. mjesecu, kada je bilo očito da su mladića koji je pokušao – po meni bez ikakve dileme – teroristički napad na Vladu, gdje je teško ranjen hrvatski policajac, na kraju sebi oduzeo život… I tom čovjeku je netko jedno dulje razdoblje, očito, provodio svojevrsnu indoktrinaciju, zašto je to napravio. Prema tome, protiv bilo kakve isključivosti,  a s respektom za sve one koji su dali život za Hrvatsku, uključivši i pripadnike HOS-a. To je moj stav“.

Plenković je dodao da predsjednik kao vrhovni zapovjednik ima pravo izdavati zapovijedi, a za potpunu informaciju razgovarat će s ministrom obrane po njegovom povratku iz Zadra.

Na novinarsko insistiranje, Plenković je ponovio kako je svoj stav o toj temi rekao jako puno puta:

Danas u Zadru (Photo: Screenshot YT)

„Imamo tu jednu vrlo delikatnu i specifičnu situaciju… Imamo ‘Za dom spremni’ iz Drugog svjetskog rata, koji osuđujemo, ne prihvaćamo sve što ima veze s ustaškim režimom. Dakle, to sam rekao, ne znam, sto puta zadnjih nekoliko godina. Imamo situaciju u Domovinskom ratu, imamo te postrojbe, imamo njihovo postojanje, imamo poginule za Hrvatsku, i to je ono što je u krajnjoj liniji bila i vrlo osjetljiva zadaća povjerenstva koje je vodio predsjednik HAZU-a tada, akademik Kusić, gdje smo rekli da imamo tu jednu vrlo osjetljivu situaciju i za kontekst komemoracija iznimno mogućnosti. To je sve… Zato sam rekao – komemoracija da, provokacija ne. A provokacija ima koliko god hoćete, i tu nemamo dileme“.

2015. godine – slučaj Kolinde Grabar Kitarović

Pomalo neočekivano, predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OS RH Zoran Milanović za jutrošnju naredbu vojnim zapovjednicima dobio je potporu i od ministra obrane i od predsjednika Vlade. Naime, tu valja podsjetiti na primjer iz 2015. godine, kada se tadašnja predsjednica RH i vrhovna zapovjednica OS RH Kolinda Grabar Kitarović protivila proslavi 20. obljetnice VRO „Oluja“ svečanim mimohodom Oružanih snaga, čak do te mjere da se na Pantovčaku razmišljalo o tome da se vojsci zabrani sudjelovanje na mimohodu koji je pripremalo Ministarstvo obrane. Tada se po prvi put javno postavilo pitanje razlike „uporabe“ i „korištenja“ Oružanih snaga Republike Hrvatske – odnosno, opsega prava predsjedničkog zapovijedanja pripadnicima OS RH u miru.

Kako smo i te 2015. zaključili, iako članak 94 Ustava RH navodi da „Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti RH“, a u članku 100 navodi da je on ujedno i Vrhovni zapovjednik OS RH (gdje su definirane i neke njegove mirnodopske ovlasti – jednako kao i u članku 7 Ustava, dok se članak 101 odnosi na ratno stanje i stanje neposredne ugroženosti), punu definiciju ovlaštenja predsjednika Republike kao Vrhovnog zapovjednika OS RH ipak regulira Zakon o obrani, koji neka ustavna ovlaštenja ponavlja, neka razrađuje, a neka i dodatno definira u svojim odredbama (u skladu s odredbom iz 12. stavka 7. članka Ustava, koji kaže „Obrambeno ustrojstvo, zapovijedanje, upravljanje i demokratski nadzor nad Oružanim snagama Republike Hrvatske uređuju se Ustavom i zakonom“). Time je Zakon o obrani ujedno i osnovni propis zakonske razine mjerodavan za pitanje ovlasti državnih subjekata nad obrambenim sektorom u doba mira, rata ili stanja neposredne ugroženosti.

Predsjednik je tijekom ’90-ih bio vrhovni zapovjednik i u ratu i u miru (Photo: www.tudjman.hr)

Ako je samostalno mirnodopsko zapovijedanje Predsjednika Republike Hrvatske unutar nacionalnih granica itekako bilo moguće tijekom 1990-tih godina (kada je članak 47. Zakona o obrani iz 1991. i 1993. davao Vrhovnom zapovjedniku ovlasti da nalaže uporabu OS RH – putem direktiva, zapovjedi, odluka i drugih akata), a onda i Zakonom o obrani iz 2002. godine (gdje je članak 7. i dalje prepoznavao takve direktne ovlasti Predsjednika RH) – od ljeta 2013. godine i tada usvojenog novog Zakona o obrani (NN 73/13) to više nije moguće. Naime, upravo su tadašnje promjene predsjedničkih ovlasti (sadržanih u člancima od 46. do 64. važećeg Zakona o obrani) bile i jedan od temeljnih razloga razmimoilaženja Ive Josipovića te vrha MORH-a oko donošenja tog novog zakona, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org u doba kada je to bilo aktualno. No, bilo kako bilo, zadnjih godina Vrhovni zapovjednik više nema negdašnju načelnu ovlast da „naređuje uporabu Oružanih snaga i njihovih dijelova“ (negdašnja 13. točka 7. članka Zakona o obrani iz 2002. godine) – pa bio Predsjednik RH muškarac ili žena, „Vrhovni zapovjednik“ ili „Vrhovna zapovjednica“ OS RH – jednako kao što više ne daje ni mišljenje na imenovanje osobe ministra obrane. Te 2015. moglo se čuti i jako dobar argument protiv mirnodopskog izdavanja predsjedničke zapovjedi o aktivnoj „uporabi“ OS RH, koji je situaciju postavio s obzirom na odgovornost Predsjednika RH prema ministru obrane i Hrvatskom saboru:

„(…) razlog zašto su predsjednici u tome oprezni, i nisu izravno išli na donošenje Zapovijedi o uporabi OS, je i činjenica da Hrvatski sabor donosi proračun Ministarstva obrane, a da je ministar obrane ujedno i fiskalno odgovoran za trošenje novca iz tog istog proračuna. I sad zamislite situaciju da bi jedan ‘neodgovorni’, nazovimo ga ‘neodgovorni’, predsjednik Republike donio Zapovijed o uporabi OS, reći ću figurativno… da bi uporabio npr. inženjerijske postrojbe u izgradnji Pelješkog mosta, koji je nesumnjivo od primarnog nacionalnog interesa za RH. Što bi se u tom trenutku dogodilo? Predsjednik Republike bi u tom trenutku mogao suspendirati ono što jest… ako bi sredstva koja bi bila utrošena… znači suspendirao bi ono što bi donio Hrvatski sabor – a to je visina proračuna. Doveo bi ministra obrane u fiskalnu odgovornost“,

kako je to 2015. sažela tadašnja zamjenica ministra obrane Višnja Tafra. No, sve to ipak teorijski ne zatvara u potpunosti i prostor za suprotno postupanje – za predsjedničko izdavanje „Zapovijedi o zabrani uporabe Oružanih snaga“, dakle ne o nalaganju vojne aktivnosti, već o njenoj obustavi ili izostanku, kojima ujedno ne nastaju ikakvi dodatni troškovi za obrambeni proračun. Riječ je tu baš o onome potezu kojim se 2015. Vladi Zorana Milanovića prijetila predsjednica Grabar Kitarović.

Presedan na Maslenici

Jesu li zapovjednici u OS RH trebali poslušati današnju zapovijed Vrhovnog zapovjednika? (Photo: MORH/T.Brandt)

Kako izgleda, baš je ova praktično nejasna situacija (pomognuta činjenicom da i danas, baš kao i 2015., nedostaje „Pravilnik o obredima u Oružanim snagama“ spominjan u Zakonu o službi u OS RH) svoju premijeru opet imala danas, 22. siječnja 2021. godine. No, za razliku od pukih prijetnji iz 2015. godine, danas je predsjednik Zoran Milanović u praksi izdao takvu upitnu predsjedničku zapovijed zapovjednicima OS RH – zapovijed na koju je vrh vojska reagirao poslušnošću, a na iznenađenje promatrača – premijer Vlade RH i njegov ministar tek izričitim slaganjem. I dok je ostalo nejasno je li premijer Plenković uopće shvatio stanje, posebno je zanimljiva pozicija ministra obrane, koji – po premijerovim riječima – „u tom trenutku toga uopće nije bio svjestan da se tako nešto događa“.

Dok bi u miru i izdavanje takvih predsjedničkih zapovijedi zapravo trebalo ići baš preko ministra, kako izgleda, Mario Banožić je tu opet završio zbunjen i izgubljen u opsegu svoje državne funkcije. Prema njegovim riječima – „Predsjednik sukladno svojim ovlastima ima mogućnost izdati zapovijed načelniku Glavnog stožera i to je sada upotrijebio to pravo. Nemam ja što odobravati“ – što prilično jasno ne odgovara aktualnom zakonskome stanju. No, još je bitno upitnija činjenica da se danas, u miru, bez ratnoga stanja ili stanja neposredne ugroženosti, tim velikim propustom civilnog vodstva obrambenoga resora iz redova Vlade RH ostavilo Predsjednika RH da direktno zapovijeda snagama OS RH, pa makar to bilo iznimno upitno baš temeljem izmjena Zakona o obrani iz doba njegova vlastitog, ne tako davnog premijerskog mandata. Pri tome, ispada da on danas, kao Predsjednik RH, stvari gleda točno onako kako mu se kao premijeru to nije sviđalo 2013. kod tadašnjeg predsjednika Josipovića i 2015. kod Kolinde Grabar Kitarović, te (ako možda i ne ide suprotno izričitog slova zakona) definitivno postupa kontra duha tog propisa.