Što je veleposlanika Srbije pri NATO-u, dugogodišnjeg karijernog diplomata Branislava Milinkovića natjeralo da pred očima kolega skoči s nadzemne garaže međunarodnog aerodroma u Bruxellesu? Na to pitanje zasad nema odgovora, a neposredni svjedoci tragedije kažu da ništa nije ukazivalo na Milinkovićevu konačnu odluku.

Samoubojstvo u općoj diplomatskoj gužvi

Branislav Milinković na jednom od prošlih sastanaka u Bruxellesu

Utorak, 4. prosinca, u glavnom gradu Belgije bio je vrlo buran – veleposlanik Milinković cijeloga je dana sudjelovao na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja-članica NATO-a, gdje je jedna od tema bio i Zapadni Balkan. Nedaleko od NATO-a, premijer Srbije Ivica Dačić vodio je treću rundu političkih razgovora o i oko Kosova. Predvečer je Milinković na aerodromu dočekao delegaciju iz Beograda na čelu s Zoranom Vujićem (pomoćnikom ministra vanjskih poslova Srbije za NATO i poslove obrane), koja je idućeg dana trebala sudjelovati na sastanku u NATO-u. Odlazeći s njima prema automobilu, parkiranom na nadzemnom parkingu za VIP-goste, Milinković se u jednom trenutku izdvojio, popeo na ogradu, i skočio. Pad s visine od 10-ak metara bio je poguban, a ubrzo pristigla Hitna pomoć mogla je samo konstatirati smrt. Briselska policija odmah je otvorila istragu, a nakon što su ustanovili da je nepobitno riječ o samoubojstvu – istraga je obustavljena.

Branislav Milinković bio je diplomat od siječnja 2000. godine, a prije NATO-a službovao je kao stalni predstavnik Srbije pri OESS-u i Ujedinjenim narodima. Milinković je bio veleposlanik Srbije pri NATO-savezu od 2009. godine. No, to mu je bio drugi mandat u Bruxellesu – prvi mu je započeo 2004., kada je imenovan za specijalnog izaslanika ministra vanjskih poslova tadašnje države Srbije i Crne Gore pri Sjevernoatlantskoj alijansi. Glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen poručio je preko glasnogovornice Saveza Karmen Romero da je „veleposlanik Branislav Milinković bio izuzetno poštovan predstavnik svoje zemlje, i da će nedostajati svima u sjedištu NATO-saveza“. O motivima samoubojstva za sada nema nikakvih jasnih naznaka.

Poprište tragedije – kompleks nadzemnih garaža pri zračnoj luci u Bruxellesu

U vrijeme kada je Milinković imenovan za veleposlanika pri NATO-u, u Srbiji je već dvije godine bila na snazi bila tzv. odluka o vojnoj neutralnosti. Tu je odluku Skupština Srbije donijela u okviru Rezolucije o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije, 26. prosinca 2007. godine. Rezolucija se prije svega odnosi na Kosovo i Metohiju, a tek u jednom njenom članku utvrđuje se vojna neutralnost države. Taj članak u cjelini glasi: “Zbog ukupne uloge NATO-a, od protupravnog bombardiranja Srbije 1999. godine bez odluke Vijeća sigurnosti, do Aneksa 11 odbačenog Ahtisaarijevog plana, u kojem se određuje da je NATO ‘konačan organ’ vlasti u nezavisnom Kosovu, Narodna skupština Republike Srbije donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti Republike Srbije u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma na kojem bi se donijela konačna odluka o tom pitanju“. Referendum je potom pao u zaborav – no, svaki put kada bi se spomenuo NATO, političari bi kao adut iz rukava izvlačili “rezoluciju o vojnoj neutralnosti“.

NE NATO-u, DA Putinu

“Rusi i Srbi – zauvijek braća”

Dok se po pitanju NATO saveza Beograd voli pozivati na neutralnost, ima glasova koji na te stvari gledaju i ponešto drugačije. Tako je još od dolaska na vlast koalicije Nikolić-Dačić, Srbija sve bliža Rusiji, a upravo jučer, preko stranica Pressa, Miroslav Lazanski čak zagovara i pristupanje Srbije ruskoj Organizaciji dogovora o kolektivnoj sigurnosti – ODKB (Collective Security Treaty Organization – CSTO, jedno od okupljanja država nastalih na ruševinama Sovjetskoga saveza) kao odličnu ideju. „Kolektivna sigurnost u Europi ne može postojati bez Rusije. Budući je OESS, kao organizacija koja je garantirala sigurnost, odavno postala gomila birokrata koji samo uzimaju novac, treba postojati neka organizacija koja će zaista garantirati integritet svojim članicama. Zato je suradnja s ODKB veoma dobra. ODKB je organizacija koja garantira teritorijalni integritet svojim članicama i mi, slanjem parlamentarne delegacije, što je put ka članstvu, stvaramo uvjete za takvu podršku“, tvrdi Lazanski. Navodo je o slanju parlamentarne delegacije Srbije u ODKB ovih dana razmišljao i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, nakon sastanka sa zamjenikom ruskog premijera Dimitrijem Rogozinom. A sve oduševljene takvom idejom ne smeta ni činjenica da ODKB čine tek Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgizija, Armenija i Tadžikistan (dok su Azerbajdžan, Gruzija i Uzbekistan bile članice, a onda se povukle iz toga sastava). Komentator Lazanski, štoviše, smatra da je to dobra prilika da Srbija plasira svoju vojnu opreme upravo na tržišta spomenutih zemalja.

Crna Gora pred vratima NATO-a, Makedonija i BiH sve dalje

Mini anti-NATO prosvjed na ovogodišnjem airshowu na Batajnici

Suradnja službenog Beograda s NATO-savezom svedena je, pak, na Partnerstvo za mir (čija je Srbija članica od Summita u Rigi 2006.), a da se kojim slučajem sada provodi referendum o pristupanju Savezu, taj bi prijedlog glatko bio odbijen. Danas, navodno, tek oko 10 posto građana Srbije podržava ulazak te zemlje u Sjevernoatlantski savez. U svibnju ove godine SAD su Srbiji nudile proširenje suradnje s NATO-om, po modelu kakav imaju Finska ili Švedska. Preko tadašnjeg ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića SAD-u i Bruxellesu poručeno je da „Srbija ima adekvatan nivo suradnje s NATO-savezom“, te da „nema razloga za žurbu u trenutku dok ljudi iz NATO-a, kao i međunarodna analitička javnost, raspravljaju o budućnosti Alijanse“.

Što se tiče odnosa NATO s ostalim zemljama regije, na netom završenom sastanku ministara vanjskih poslova zemalja-članica Saveza istaknuta je važnost daljnjeg proširenja organizacije na 28. članicu. Pritom je izražena jasna podrška Crnoj Gori i Makedoniji, pri čemu su Makedoniji veliki uteg bilateralni problemi s nekim zemljama-članicama NATO-a. Iako Savez zastupa politiku otvorenih vrata, Bosna i Hercegovina sve je dalje od njih, zbog loših rezultata u ispunjavanju zadanih uvjeta. Srbija se tu uvelike gleda kroz dijalog s Kosovom, a od prvog siječnja 2013. veleposlanstvo Slovačke u Beogradu preuzima ulogu kontakt-veleposlanstva NATO-saveza u Srbiji.

Jeremićev izbor – kraj međunarodne izolacije Srbije?

Srbija je uspješno “naplatila” svoje aktivnosti u Pokretu Nesvrstanih

Jeremić, koji je u utrku za čelnog čovjeka UN-ove Skupštine ušao na poprilično kontroverzan i nimalo korektan način, tijekom posljednjih 6 mjeseci, koliko je formalno vodio kampanju, prošao je put od kandidata koji nema nikakve šanse do kandidata kojemu su šanse fifty-fifty. Taj je put u relativno kratkom roku prevalio zahvaljujući upornom i na trenutke vrlo agresivnom lobiranju, provodeći posljednja 2 mjeseca neprestano na putu. U konačnici, za srpskog kandidata glas su dale zemlje nekada jakog pokreta Nesvrstanih, zemlje Afričke unije,   zemlje BRIC (Brazil, Rusija, Indija i Kina), dobar dio država poteklih od bivšeg Sovjetskog saveza i 8 članica Europske unije. Dok je Litva igrala na kartu iskustva, budući je Čekuolis diplomat s dugogodišnjim UN-iskustvom, Srbija je sve svoje argumente polagala na činjenici da je zbog ratova početkom ’90-ih godinama bila u međunarodnoj izolaciji, iz koje tek sada izlazi s kandidaturom za članstvo u EU. „Sve druge države iz naše regije imale su mogućnost da se natječu za istaknute položaje bilo u Vijeću sigurnosti, bilo u Općoj skupštini UN-a. Za Srbiju je ovo prvi put da objavljuje kandidaturu za neko mjesto u svjetskoj organizaciji“, objašnjavao je Jeremić prednost samoga sebe kao srpskog kandidata.

Rusijom protiv Litve

No ključnu ulogu u lobiranju za Jeremića odigrala je jaka zemlja-saveznica, Srbiji iznimno prijateljski nastrojena Rusija, godinama već bijesna na Litvu zbog desetljeća prežvakavanih izjava o „sovjetskoj tamnici naroda“. Ni sam Čekuolis na to nije bio imun, pa je u svibnju 2010., kada je Opća skupština UN-a obilježavala 65. obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata, izjavio da kraj rata njegovoj državi „nije donio slobodu, već okupaciju i ponovnu aneksiju od strane Sovjetskog saveza, kao i vladavinu jednog drugog, ovog puta komunističkog totalitarizma“. To je bilo dovoljno da Rusija i javno počne objašnjavati da ne podržava kandidata koji „ne razumije značenje pobjede nad nacizmom, pobjede koja je omogućila formiranje Ujedinjenih naroda“.

Jeremić-Čekuolis: 99-85

Litva se potom okrenula prema Jeremiću, optuživši ga da prijeti diplomatskim blokiranjem litvanske kandidature za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti sljedeće godine, ukoliko Čekuolis ne povuče kandidaturu. Jeremić to nije opovrgavao, samo je malo „popravio“ priču tvrdeći da je obećao svaku potporu Litvi pri njenoj kandidaturi za mjesto u VS-u ukoliko, naravno, Čekuolis odustane od mjesta predsjednika Opće skupštine. Čekuolis nije odustao, a posljednje nade položio je u eventualno negodovanje svjetske zajednice zbog ishoda predsjedničkih izbora u Srbiji. Čak se i Jeremić pribojavao da će mu naškoditi izbor Tomislava Nikolića za šefa države, ali to je očito bilo sekundarno pitanje za 99-oricu članova Opće skupštine UN-a.

 S Nikolićem protiv Kosova?!

Upravo bi Nikolić i Jeremić na jesen mogli postati čvrsti saveznici u Ujedinjenim narodima. Ono što ih definitivno može zbližiti pitanje je Kosova (koje i dalje nije priznata članica UN-a). Isti ovaj Jeremić svojedobno je prosvjedovao u UN-u jer su jednoj od sjednica prisustvovali i članovi kosovske delegacije, dok su Nikolićevi stavovi o toj bivšoj jugo-pokrajini svima dobro poznati. Već dan nakon izbora za predsjednika Srbije Nikolić je ponovio da se Kosova neće odreći, čak ni po cijenu zatvaranja vrata EU – a on bi to, za razliku od Borisa Tadića, zaista lako mogao i misliti.

Dva politička suparnika zajednički protiv Kosova – Nikolić lokalno, Jeremić globalno?

Kao netom izabrani predsjednik Opće skupštine UN-a, Jeremić je u govoru istaknuo da je “Srbija mala zemlja u razvoju, koja ne pripada ni jednom vojnom ni političkom savezu“, očito zaboravljajući da je i sam, kao ministar vanjskih poslova, dobar dio mandata proveo uvjeravajući drušvo u Bruxellesu da Srbija zaslužuje članstvo u gospodarsko-političkom savezu zvanom Europska unija. No sada mu je UN nova platforma za diplomatske aktivnosti.

Jeremić je već predložio i temu za raspravu na otvaranju 67. zasjedanja Opće skupštine UN-a (one kojoj će on biti na čelu). Tema je – “približavanje stavova i rješavanje međunarodnih sporova mirnodopskim sredstvima”, a on osobno, tvrdi Vuk, može doprinijeti provođenju “svih usuglašenih prijedloga, pogotovo onih koji se odnose na sprječavanje sukoba“. Vrlo hrabro od osobe koja se kao ministar u zadnjih nekoliko godina uspio posvađati s gotovo svim zemljama u regiji!

Da, veza je pomalo neobična, a za sve je kriv diplomatski susret dvojice ministara vanjskih poslova – BiH Zlatka Lagumdžija i RS Vuka Jeremića. Od tada kruži priča, navodno poticana i od samog Jeremića, da je Lagumdžija obećao kako će SDP-ov član Predsjedništva BiH Željko Komšić poduprijeti Vukovu kandidaturu. Komšić se na to silno naljutio i dao ostavku na funkcije u SDP-u, ali Predsjedništvo stranke taj njegov čin nije poduprlo, pa je osokoljeni Komšić najavio da će se kandidirati za mjesto predsjednika Be-Ha socijaldemokrata, za funkciju na kojoj već punih 14 godina uživa upravo Zlatko Lagumdžija. Njemu je pak trebalo punih tjedan dana da dođe k sebi od šoka, i demantira da je ikada Jeremiću obećao podršku, pa makar i Komšićevu. Tu je priču, očito dogovoreno, podržao i Vuk Jeremić – izjavivši na Federalnoj televiziji BiH da mu je Lagumdžija tek rekao kako će srpska molba za podrškom biti razmotrena u okviru institucija BiH. U cijelu polemiku uvukao se i predsjednik Republike Srpske, neizostavni Milorad Dodik: „Ukoliko izostane podrška Sarajeva, smatrat ćemo to neuvažavanjem interesa RS i time će BiH pokazati da nije mjesto gdje će se kreirati zajednički stavovi“.

Srbija vs. Litva

Potpuno iznenadna priča o Jeremićevoj kandidaturi za Skupštinu na East Riveru sasvim je neočekivano počela 24. siječnja, kada je sam Vuk Jeremić obznanio da ga je njegova zemlja, Srbija, nominirala za predsjedavajućeg Opće skupštine UN-a. Iznenađenje je bilo veliko jer, iako je po sustavu rotacije sada red da predsjedavajući dođe iz istočne Europe, još je 2004. godine namjeru da se kandidira za tu funkciju izrazila Litva. Ta zemlja već punih godinu dana aktivno lobira za svog trenutnog veleposlanika pri UN-u, dugogodišnjeg diplomata Dalijusa Čekuolisa.

Koji je točno Jeremićev motiv za ovakvo uklizavanje, može se samo nagađati. Spekulira se da se Vuk požurio zbog nadolazećih izbora u Srbiji – iako prilično popularan u dijelu konzervativne javnosti, neprestano je na meti kritika i od lijevih i od desnih stranaka. Desničari mu najviše zamjeraju izdaju Kosova u zamjenu za kandidatski EU-status Srbije, a ljevica – isto to, samo u obrnutom smjeru – tj. da je pak previše insistirao na Kosovu kao dijelu Srbije, čime je doveo u pitanje približavanje Srbije Europskoj uniji. Ovakve kritike samo idu u prilog tvrdnjama nekih beogradskih analitičara kako Vuk Jeremić nema nikakvu vanjskopolitičku strategiju ni viziju, a još manje rezultate, te da je neizmjerna ambicija jedino što ga krasi.

U tamošnjim političkim krugovima šapuće se kako se vanjska politika Srbije zapravo kroji u kabinetu Jeremićevog srednjoškolskog profesora psihologije, aktualnog šefa države Borisa Tadića, dok je Vuk tek puki izvršitelj. Izgubi li Boris Tadić predsjedničke izbore, koji bi se trebali održati do kraja ove godine, Jeremić će izgubiti vrlo snažan vjetar u leđa, pa bi mu funkcija u New Yorku itekako dobro došla. Iako, skroman kakav već je, Vuk ne isključuje mogućnost da zadrži svoj položaj ministra vanjskih poslova, te da istovremeno obavlja i dužnost predsjedavajućeg Opće skupštine UN-a. Naravno, bude li izabran, u što on osobno nimalo ne sumnja. 

Gdje je regionalna solidarnost?

S obzirom na prošlojesenski skup Nesvrstanih u Beogradu, srpski kandidat za UN računa na glasove upravo zemalja trećeg bloka. Tu bi se moglo pokazati kako Srbija nije pogriješila njegujući odličnu suradnju s tom grupom zemalja. Jeremić također računa i na podršku Rusije i Kine, zemalja koje se u Vijeću sigurnosti UN-a posljednje vrijeme najčešće drže zajedno. Sredinom ovoga ožujka srpski vanjskoposlovni ministar iskoristio je posjet SAD-u kako bi za sebe lobirao kod predstavnika država Latinske Amerike i muslimanskih država, no nije poznato je li mu itko najavio željeno „da“.

Samo koji dan nakon Jeremića, u SAD-u je bila i hrvatska mu kolegica Vesna Pusić, poručivši iz Washingtona kako će Hrvatska svoju ruku dati Litvi. Prvo – zato što je to već prije obećala, i drugo – zato što se Vuk prekasno kandidirao.

BiH još uvijek nije donijela konačnu odluku, ali čini se kao da će izmaknuti stolicu ispod Jeremića. Zato Srbija sigurno može računati na podršku „drugog oka u glavi“ – crnogorski predsjednik Filip Vujanović javno je izjavio da će njegova zemlja biti za kandidata iz svog neposrednog susjedstva. Makedonija još nema stav.

Iako tvrdi da je „suvereno pravo svake zemlje da odluči u skladu sa svojim interesima“, Vuk Jeremić ipak je dao do znanja da očekuje podršku država bivše Jugoslavije. „Kad je o Srbiji riječ, mi imamo jasnu politiku prema kandidaturama susjednih zemalja za funkcije u međunarodnim forumima – mi ih sve bez izuzetka podržavamo. To smo učinili i kada se BiH kandidirala za članstvo u Vijeću sigurnosti, ja sam čak i osobno bio prisutan na glasanju, a prije nekoliko godina smo glasali i za članstvo Hrvatske u Vijeću sigurnosti. To je politika koju će Srbija voditi i u budućnosti“, pohvalio je sam sebe Jeremić, zaboravljajući da se prema susjedima, u bilateralnim odnosima, često ne ponaša blago rečeno diplomatski. Kosovo je tu najbanalniji primjer, ali i Hrvatska bi se mogla požaliti.

U blok istočnoeuropskih zemalja, na kojima je red da daju predsjednika Opće skupštine UN, spadaju ukupno 23 zemlje, među kojima su neke članice EU, kao i republike bivše SFRJ. Pritom nije nevažno i to da je Litva, koja je kandidirala svog diplomata za New York, također članica EU. Teško je povjerovati da će Unija propustiti priliku da njena članica ne bude izabrana na počasno, ali ipak visoko mjesto u jednoj međunarodnoj organizaciji. U odnosu na Litvu, Srbija je tek iz drugog pokušaja postala zemlja-kandidatkinja za EU, ali bez dodijeljenog datuma početka pregovora. Dvije vodeće zemlje Europske Unije, Njemačka i Francuska, još se nisu izjasnile kako će glasati u UN-u, ali su neslužbeno navodno naznačile kako na srpsku kandidaturu Jeremića ne gledaju baš blagonaklono. Pametnome dosta!