Ministarstvo obrane Crne Gore raspisalo je natječaj za izbor procjenitelja stare vojne imovine koj je planirana za prodaju – riječ je, između ostalog. o zrakoplovima, helikopterima, kao i oklopnim vozilima, višecijevnim lanserima raketa, itd. Vrijednost natječaja koji je podijeljen u nekoliko dijelova je 50.000 eura sa PDV-om, navode u tom ministarstvu. Tako se Crna Gora želi riješiti starog i zastarjelog oružja, većinom iz arsenala bivše JNA, koje je uskladišteno na više vojnih lokacija u Crnoj Gori.

Ministarstvo traži uslugu procjene vrijednosti deset lakih helikoptera tipa “Soko Aerospatiale SA-341/342 Gazela” s pripadajućim naoružanjem, opremom i kontingentom rezervnih dijelova. Nakon dvije nesreće i par manjih incidenata, helikopteri tog tipa su prije nekoliko godina povučeni iz operativne upotrebe. Te se letjelice sada nalaze uskladištene u hangarima na vojnom aerodromu u Golubovcima. Prema crnogorskom Dugoročnom planu razvoja obrane za razdoblje od 2019. do 2028. bilo je planirano da u operativnoj upotrebi VCG, nakon remonta i modernizacije, ostanu samo četiri helikoptera tipa SA-342 u njegovoj naoružanoj protuoklopnoj varijanti “Hn-45M Gama”, ali se i od toga odustalo. Naoružane s po četiri protuoklopne vođene rakete 9M14M Maljutka i dvije samonavođene rakete zrak-zrak 9M32M Strijela-2M, “Game” su bile jedine letjelice u Crnoj Gori sposobne za zadatke pružanja vatrene podrške pješačkim postrojbama te vođenja protuoklopne borbe iz zraka na daljinama do tri kilometra. Zbog svojih odličnih manevarskih osobina i hitrosti, “Gazela” je bio omiljen helikopter među vojnim pilotima na prostoru bivše Jugoslavije. Proizvodili su se u mostarskoj tvornici  “Soko” po licenci francuske firme “Aerospatiale” za bivšu JNA. Napravljeno je oko 160 komada tog helikoptera.

VCG se namjerava u dogledno vrijeme naoružati i opremiti za izvođenje jednostavnijih zadataka borbene podrške pješaštvu sa dva od tri postojeća srednja višenamjenska helikoptera tipa “Bell-412 EP/EPI. Ali oni nisu ni izbliza tako pogodni za protuoklopnu borbu kao što je to bio slučaj sa naoružanijim “Gazelama”.

Crna Gora je također u procesu zamjena istočne opreme zapadnom tehnikom

Za procjenu vrijednosti 10 preostalih “Gazela” i ukupno 783 stavke rezervnih dijelova za te helikoptere, Ministarstvo obrane je predvidjelo iznos od 15.000 eura bez PDV-a, te 3.000 eura bez PDV-a za procjenu 152 stavke rezervnih dijelova za srednje transportne helikoptere tipa “Mil Mi-8” koji su iz operativne upotrebe VCG povučeni i prodani prije 15-ak godina u Kazahstan.

Traži se i procjena vrijednosti dva školsko-borbena zrakoplova tipa “Supergaleb G-4” koji su povučeni iz operativne upotrebe prije desetak godina i kontingenta rezervnih dijelova za njih s ukupno 3.628 stavki za 4.000 eura bez PDV-a.

Ministarstvo je namijenilo 6.000 eura bez PDV-a za procjenu 12 komada samohodnih višecjevnih lansera raketa tipa M63/94 Plamen-S, s kontingentom streljiva za njih (800 fugasnih nevođenih raketnih zrna kalibra 128 mm). Ovi višecijevni lanseri raketa, dometa skoro 13 kilometara su, uz 12 sovjetskih haubica D-30 kalibra 122 mm, trenutno jedino značajnije topničko naoružanje VCG, a bilo je planirano da u operativnoj upotrebi ostanu najmanje do 2028.

Isti iznos od 6.000 eura bez PDV-a namijenjen je i za procjenu vrijednosti 10 lakih oklopih borbenih vozila-točkaša tipa BOV-1 u varijanti naoružanoj protuoklopnim raketama maljutka, dva trenažera za obuku vojnika za ta vozila, kao i šest vozila BOV-1 u varijanti M-86 koju je koristila vojna policija, te po dva tenka-nosača mosta tipa MT-55A i jednog tenka za izvlačenje tipa JVBT-55A.

Iznos od nešto preko 2.600 eura bez PDV-a rezerviran je za plaćanje usluga procjene vrijednosti raznih dijelova mornaričkog naoružanja: palubnih brodskih topova AK-230 kalibra 30 mm, trocjevnih i jednocjevnih protuavionskih topova kalibra 20 mm, te protuavionskih topova “bofors” kalibra 40 mm.

Krajem prošloga tjedna Ministarstvo obrane Crne Gore i američka kompanija Textron objavili su zaključenje novoga posla – nabavu dva helikoptera Bell 505 za potrebe Vojske Crne Gore. Prema priopćenjima od petka, 5. lipnja, Ministarstvo obrane Crne Gore potpisalo je s kanadskom kompanijom CCC (Canadian Commercial Corporation) ugovor o kupovini 2 helikoptera Bell 505 Jet Ranger u vrijednosti od 3.267.234,77 eura. Osim nabave samih letjelica, ugovor obuhvaća i obuku 3 crnogorska pilota u tvrtki „Helideal“ u južnoj Francuskoj, te 8 tehničara na Bell Training Academy u Fort Worthu u Texasu. Helikoptere će sastaviti tvrtka Bell Textron Canada u svom postrojenju u Mirabelu, Quebec, dok će ih Crnoj Gori dostaviti predstavništvo Bella u Pragu. Prvi helikopter bi trebao biti isporučen već u srpnju ove godine, a drugi – početkom 2021. godine.

„Ministarstvo obrane Crne Gore nastavlja s predanim radom u cilju unapređenja naših Oružanih snaga. Uoči trogodišnjice članstva u NATO, ovaj Ugovor potvrđuje da je Crna Gora posvećena i da radi sve da bude spremna za nove izazove“, rekao je prilikom potpisivanja ugovora crnogorski ministar obrane Predrag Bošković, dodavši:  „S ovakvim helikopterima, jedinstvenim na Zapadnom Balkanu, osigurat ćemo našim pilotima odličnu obuku, ali i mogućnosti da obavljaju različite zadaće“. Pukovnik Nenad Pavlović iz Zrakoplovnih snaga Crne Gore bio je i nešto konkretniji kada su u pitanju konkretne zadaće: „Ovi helikopteri omogućit će našim pilotima da bolje obavljaju svoje dužnosti, posebno u okviru treće misije koja se odnosi na pomoć stanovništvu“. Tvrtka Textron u svom priopćenju navodi da će se ova dva nova helikoptera koristiti za obuku crnogorskih vojnih pilota. „Ponosni smo što Zrakoplovnim snagama Crne Gore pružamo izvanredne proizvode i usluge. Bell 505 je fenomenalan zrakoplov za obuku novih vojnih pilota. Zahvaljujemo Zrakoplovstvu  Crne Gore zbog činjenice da svoju eskadrilu oprema helikopterima tipa Bell, a Bell 505 bit će sjajan dodatak tom programu“, rekao je generalni direktor Bella za Europu i Rusiju Duncan Van De Velde.

Bell 505 Jet Ranger na sajmu ASDA 2019 u Splitu

Helikopter Bell 505 Jet Ranger bio je predstavljen Hrvatskoj prošle godine na vojnom sajmu ASDA 2019, na kojem je kao gost bio upravo i ministar obrane Crne Gore Predrag Bošković. „S brzinom od 232 km/h i nosivošću od 680 kg, Bell 505 je dizajniran da bude siguran i lak za letenje. Dizajn u prvi plan stavlja sigurnost, performanse i pristupačnost, spajajući provjerene sustave s naprednom tehnologijom i elegantnim, modernim izgledom“, opisuje značajke ovog helikoptera tvrtka Bell Textron. Helikopteri Bell 505 Jet Ranger koriste se u civilne svrhe u Švicarskoj i Austriji, dok će Zrakoplovstvo Crne Gore bit prvi vojni korisnik ovih letjelica. Suradnja crnogorskog Ministarstva obrane s tvrtkom Bell datira iz 2018. godine, kada su za potrebe Vojske i Zrakoplovstva Crne Gore nabavljena 3 rabljena helikoptera Bell 412 EPI.

Nakon mjeseci priprema, danas je u Norveškoj započeo je terenski dio (Live Exercise – LIVEX) NATO vježbe “Trident Juncture 18” (TRJE 18), koji će trajati do 7. studenog 2018. godine. Riječ je o međunarodnoj aktivnosti visoke vidljivosti, čiji je glavni domaćin Kraljevina Norveška, dok će se dio njenih zrakoplovnih aktivnosti odvijati i iznad Švedske i Finske, te pomorskih na Sjevernom i Baltičkom moru. Uz provjeru interoperabilnosti međunarodnih snaga u združenom djelovanju, te procjenu i potvrdu NATO Snaga za odgovor 2019 (Response Force 2019 – NRF19), vježbi je cilj praktično provjeriti i norveški nacionalni koncept totalne obrane. U svim ovim aktivnostima sudjelovat će oko 50.000 ljudi iz 29 NATO članica i 2 partnerske zemlje (već spomenute Republike Finske i Kraljevine Švedske), uz oko 250 zrakoplova, 65 plovila, uključujući američki nosač aviona “Harry S. Truman”, i još oko 10.000 raznih motornih vozila.

Prvi dan vježbe u Norveškoj, 25. listopada 2018. godine (photo by Jure Tepina, 24ur.com)

Zapovjednik vježbe “Trident Juncture 18” je admiral James G. Foggo III, zapovjednik Savezničkog združenog zapovjedništva snaga Napulj (Allied Joint Force Command Naples – JFCNP). Vježba TRJE 18  provodi se kroz tri faze: (1) razmještaj postrojbi od kolovoza do listopada, (2) terenski dio vježbe (LIVEX), od 25. listopada do 7. studenog, te (3) vježba na zapovjednom mjestu (CPX), zakazana od 14. do 23. studenoga 2018. godine. Nakon toga slijedi povratak postrojbi u svoje matične baze, krajem studenog i početkom prosinca ove godine. Kopnena komponenta LIVEX vježbe provodi se na području južno od Trondheima i sjeverno od Osla, mornarička uzduž norveške obale do sjevernog dijela Škotske, na Baltičkom moru i na Atlantskom oceanu, a zračna komponenta nad središnjim dijelom Kraljevine Norveške te dijelovima Kraljevine Švedske i Republike Finske.

Prema scenariju vježbe aktivira se članak 5 Sjevernoatlantskog sporazuma, te “Sjeverne snage” i “Južne snage” fiktivno ratuju jedne protiv drugih. “Sjeverne snage” predvodi Savezničko zapovjedništvo kopnenih snaga, kojeg čini sjeverna brigada iz Norveške, te brigade iz Kanade i Švedske. “Južne snage” predvodi njemačko/nizozemski korpus, kojeg sačinjavaju brigade iz Njemačke, Italije i Velike Britanije, a oba zapovjedništva snaga smještena su u Lillehammeru. U scenarij su integrirane i amfibijske operacije koje provodi Marinski korpus SAD-a, a norveška Nacionalna garda u vježbi sudjeluje sa snagama brzog odgovora.

Iz Oružanih snaga Republike Hrvatske u vježbi “Trident Juncture 18” od 30. rujna do 13. studenog 2018. sudjeluje 25 pripadnika satnije Razmjestivi komunikacijski modul (Deployable Communications Module – DCM) iz sastava Bojne veze HKoV-a, s ciljem pružanja komunikacijsko-informacijske potpore provedbi vježbe. U vremenskim razdobljima od 4. do 16. rujna i od 2. do 7. prosinca 2018. u vježbi sudjeluju i dva stožerna časnika Zapovjedništva za potporu OSRH kao članovi Združene logističke potporne skupine (Joint Logistics Support Group – JLSG). Njen je zapovjednik brigadni general HKoV-a Darko Pintarić, o čemu smo već pisali na portalu Obris.org. Brigadni general Pintarić na vježbi sudjeluje od 17. rujna do 2. prosinca 2018., a Zapovjedništvo JLSG-a –  na čijem je čelu – smješteno je u gradu Sessvellmoen na jugu Norveške. Od pripadnika OSRH od 20. listopada do 24. studenog u vježbi sudjeluje i časnički namjesnik Zdenko Karasek kao nadzorni član (Watchkeeper) Združenog zapovjedništva namjenskih snaga (Joint Task Force Headqarters – JTF HQ) u sklopu Međunarodnog združenog operativnog centra (Combined Joint Operations Center – CJOC).

Doprinosi iz susjedstva

Oklopna vozila Slovenske vojske u Norveškoj, 22. listopada 2018. godine (photo by MoD Slovenije)

Slovenska vojska sudjeluje na vježbi TRJE 18 sa svojim snagama visoke spremnosti – motoriziranom satnijom opremljenom oklopnim vozilima Styr Pandur 6*6 (domaćeg naziva “Valuk”), dva helikoptera (jedan transportni i jedan za medicinsku evakuaciju), dijelom postrojbe za civilno-vojnu suradnju (CIMIC), postrojbom vojne policije i nacionalnim potpornim elementom. Zajedno je tu riječ o 241 pripadniku Slovenske vojske, pod vodstvom pukovnika Uroša Trinka. Troškovi ovog slovenskog djelovanja iznose oko 2 milijuna eura, a treba napomenuti i da je u sastav slovenskog kontingenta na vježbi “Trident Juncture 18” integriran i vojni doprinos iz Crne Gore.

Slovenska vojska u Norveškoj, 25. listopada 2018. godine (photo by Aleš Kocjan, Večer)

Dio kontingenta iz Crne Gore na putu u Norvešku, 18. listopada 2018. godine (photo by MoD CG)

Naime, Crna Gora je u Norvešku otposlala ukupno 33 pripadnika Vojske Crne Gore, koji su uglavnom integrirani u okvir kontingenta iz Slovenije. Glavninu njihovih snaga sačinjava pješački vod od 27 pripadnika, kojim zapovijeda poručnik Nikola Popović, a koji je uvršten u sastav već spomenute motorizirane satnije Slovenske vojske. Od preostalih šest pripadnika – jedan pilot, logistički dočasnik i vojni policajac bit će također pridodati slovenskim helikopterima, te postrojbi logistike i vojne policije, dok će se dva stožerna časnika priključiti zapovjedništvu talijanske brigade. Uz to, jedan će časnik iz Crne Gore biti i u organizacijskim strukturama vježbe, kao ocjenjivač, kontrolor. Iz Crne Gore se čulo da je spomenuti pješački vod inače u sastavu Prve pješačke satnije iz Nikšića, čija je kompletna oprema zajedno s četiri vozila još početkom mjeseca otpremljena brodom put Norveške. Postrojba je opremljena za djelovanje u ekstremno hladnim uvjetima te uvježbana i za izvršavanje zadataka u planinama. Ministarstvo obrane Crne Gore nije navelo planirane troškove ove aktivnosti.

U helikopteru Slovenske vojske nad Norveškom, 25. listopada 2018. godine (Photo by Damjan Vodenik, Slovenska vojska)

U okviru aktivnosti TRJE 18 sudjeluje i susjedna Mađarska, čije je vojno osoblje angažirano u Norveškoj od sredine mjeseca rujna ove godine. Ukupno 15 mađarskih vojnika će u okviru njemačko-mađarske logističke suradnje ondje postaviti i tijekom vježbe održavati strateško skladište goriva, tzv. Bulk Fuel Installation (BFI), kao dio opće mreže za opskrbu gorivom snaga u vježbi. Velik dio opreme ove specijalizirane logističke instalacije Mađarska je pribavila nedavno, kao dio Programa modernizacije svojih Oružanih snaga “Zrinyi 2026”. Također, ni Mađarska nije iskazala vrijednost svog sudjelovanja u vježbi “Trident Juncture 18”.

Mađarski logističari prije odlaska u Norvešku, 11. rujna 2018. godine (MoD Mađarske)

Za kraj, napomenimo i da će se tijekom provođenja vježbe, u utorak 30. listopada 2018. godine, u mjestu Byneset kod Trondheima u središnjoj Norveškoj, održati i Dan uvaženih gostiju, na kojem se očekuje dolazak oko 500 uzvanika, vojnih i civilnih nacionalnih i međunarodnih predstavnika, među kojima i iz OS RH. No, za razliku od nekih susjednih država, gdje su nacionalna ministarstva obrane organizirala odlaske novinara i terensko praćenje ove velike NATO aktivnosti, u Hrvatskoj izgleda da nije bilo takvih organiziranih inicijativa.

Od posljednjeg dana kolovoza treći hrvatski AVPD tim u operaciji EU NAVFORA Somalia ATALANTA angažiran je na zaštiti teretnog broda „Petra II“, koji sudjeluje u aktivnostima Svjetskog programa za hranu (World Food Programme – WFP). Ukupno 12 pripadnika HRM na brod se ukrcalo u luci Džibuti, da bi se 3. rujna uputili prema luci Bosaso u Somaliji. Jučer je o primopredaji dužnosti između prethodnog AVPD tima iz Crne Gore i njihovih nasljednika iz Hrvatske službeno priopćenje izdalo i zapovjedništvo operacije ATALANTA:

„Vrhunski uvježbani i specijalizirani AVPD tim iz Crne Gore uspješno je završio svoju misiju i predao je posao hrvatskom AVPD timu 31. kolovoza 2018. na ceremoniji u Džibutiju. Oni su tom prilikom primili i EU CSDP-odlikovanje kojim je zabilježen njihov nemjerljivi doprinos ovoj humanitarnoj operaciji“.

EU NAVFOR Somalia dodatno naglašava kako je selekcijski proces za pripadnike AVPD-timova čvrsto reguliran i sastoji se od medicinskih pretraga, ispitivanja streljačkih vještina te rigoroznih provjera fizičke spremnosti. Da bi zadržali te vještine, pripadnici AVPD-tima i na samom brodu na kojem su stacionirani provode redovne vježbe te provjere spremnosti nužne za osiguravanje sigurnosti plovila i svih na njega ukrcanih.

Brod “Petra II” trenutno sudjeluje u Svjetskom programu za hranu (Izvor: Marine Traffic)

„Brodske linije Svjetskog programa za hranu (World Food Programme – WFP) donose nužnu i ključno potrebnu pomoć u hrani u regiju, pa održavanje tog prometa sigurnim neposredno čuva ljudske živote“, kaže se dalje u priopćenju, napominjući i da „AVPD tim operacije EU NAVFOR, stacioniran na WFP brodu ‘Petra II’ pružanjem bliske zaštite osigurava sigurne isporuke osnovnih medicinskih potrepština i hrane za stanovništvo Somalije… Korištenje AVPD-timova u zaštiti WFP-brodova je iznimno važno za operaciju EU NAVFOR, budući da pruža dodatnu fleksibilnost pri korištenju ratnih brodova za borbu protiv pirata, dok je ujedno sigurnost WFP-prometa osigurana“.

Odlikovanje za kraj sudjelovanja crnogorskog AVPD-a u ATALANTI

Povratak svog drugog AVPD time iz Somalije zabilježilo je 11. rujna i Ministarstvo obrane Crne Gore. Na maloj prigodnoj svečanosti povodom povratka iz ove EU-operacije, nihov tim od 9 članova na čelu sa zapovjednikom, kapetanom korvete Blažom Gašićem, pohvalio se da je u potpunosti izvršio postavljene zadaće. Ovakvo sudjelovanje u operaciji ATALANTA za Crnu Goru je prilična novost, budući je tek u travnju prošle godine Vojska CG proširila sudjelovanje u operaciji EU NAVFOR Somalia ATALANTA slanjem Samostalnih timova za zaštitu brodova (AVPD).

Brod „Petra II“ na kojem trenutno plove hrvatski AVPD-pripadnici, inače klasičan brod za kontejnerski prijevoz, plovi pod zastavom države Palau i neznatno je veći u odnosu na „MSM Douro“, kojeg su štitili pripadnici 1. i 2. hrvatskog AVPD tima.

Kk Boris Kartelo, zapovjednik 3. HRVCON AVPD, preuzima dužnost

*Photo: EU NAVFOR Somalia – ATALANTA

Preletom dva helikoptera Bell 412 EPI iz Praga u Podgoricu danas je završeno opremanje Zrakoplovstva Vojske Crne Gore ovim višenamjenskim helikopterima. Uz predstavnike Ministarstva obrane i Vojske Crne Gore, na svečanom dočeku na Vojnom aerorodromu Golubovci kod Podgorice nazočio je predsjednik Vlade Duško Marković, koji je crnogorsku nabavu ukupno 3 Bellova helikoptera u vrijednosti od oko 30 milijuna eura nazvao – „ulaganjem u sebe i sigurnost naših građana“. „Prilikom pristupanja NATO-u rekli smo da ćemo u društvu najmoćnijih i najrazvijenijih – biti odgovorna članica i jačati sposobnosti naše Vojske u skladu s potrebama kolektivne sigurnosti. Svjesni smo da upravo takvim pristupom nedvosmisleno pokazujemo odgovornost prema komforu i sigurnosti naših građana, ali i investitora, turista i svih koji iz bilo kog razloga posjete Crnu Goru“, rekao je na svečanosti predsjednik Vlade Marković, dodavši kako su već sada vidljive prednosti i koristi članstva u NATO-savezu.

„Gospodarskom rastu u 2017. godini od 4,3%, i rastu u prvoj polovici 2018. godine značajno je doprinio rast stranih izravnih investicija. A njihov priljev samo iz zemalja članica NATO u prvih 6 mjeseci ove godine povećan je 2,5 puta u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Od trenutka ulaska u NATO porastao je i broj turista iz zemalja članica, i to prema podacima Nacionalne turističke organizacije za oko 25% u usporedbi s istim razdobljem prethodne godine. Dakle, nema bolje prilike od ove da onima koji su sumnjali i sputavali naše euroatlantsko opredjeljenje – još jednom pokažemo koliko nisu bili u pravu. Raspršila se i demagogija o basnoslovnim ciframa koštanja članstva, kao i ona o NATO bazama. A uz njih i ona o potencijalnim sukobima u okviru ovog sustava vrijednosti“,

rekao je predsjednik Vlade Crne Gore.

Prije točno 5 mjeseci, na Vojni aerodrom Golubovci sletio je prvi od 3 helikoptera Bell – tada se radilo o rabljenoj letjelici tipa 412 EP, dok su danas pristigla preostala dva nova primjerka tipa 412 EPI. Najava iz travnja – da ti, za Crnu Goru novi helikopteri, neće služiti samo u vojne, nego i u civilne svrhe, ostvarila se već ovoga ljeta, kada je takav crnogorski Bell sudjelovao u gašenju požara. I dva novopristigla helikoptera čekaju isti zadaci. „Svjesni potreba naše vojske i države, odabrali smo tip i model helikoptera koji će na najbolji način odgovoriti sigurnosnim zahtjevima na cjelokupnom teritoriju države. Ovi helikopteri unaprijedit će mobilnost jedinica, izviđačke sposobnosti, kao i ukupne transportne kapacitete Vojske Crne Gore. Pored toga, omogućit će nam da dalje razvijamo sposobnosti za različite vrste evakuacije, traganja i spašavanja, te reagiranja u izvanrednim situacijama“, rekao je na današnjoj svečanosti brigadni general Dragutin Dakić. Ovom nabavom, zaključio je Dakić, Zrakoplovstvo Vojske CG značajno je podiglo svoje sposobnosti i spremnost za izvršenje namjenskih zadaća, najavivši pritom i nabave koje bi trebale pomoći u podizanju sposobnosti i kopnenih snaga.

„Ministarstvo odbrane i Vojska Crne Gore ubrzano rade na nabavi 67 lako oklopnih vozila koje će koristiti naše jedinice. Također, mogu najaviti da je donacija lako oklopljenih motornih vozila za jedinice vojne policije od strane SR Njemačke u završnoj fazi, te da ćemo uskoro i njih imati u sastavu Vojske Crne Gore. U Mornarici VCG u procesu je konverzija raketnih topovnjača u patrolne brodove, što će ojačati naše pomorske sposobnosti i prisustvo na moru. Dakle, Vojska Crne Gore ide u korak s razvojem suvremenih tehnologija i izazova, sve s jednim ciljem – da uspješno odgovorimo na postavljene misije i zadaće, i na taj način našim građanima omogućimo da se osjećaju sigurno i zaštićeno“,

zaključio je načelnik Generalštaba VCG.

Novi crnogorski helikopteri sklopljeni su u Bellovom centru za Evropu u glavnom gradu Češke, Pragu, nakon što su iz SAD isporučeni u dijelovima. Novim letjelicama su na putu do Crne Gore upravljali zapovjednik Zrakoplovstva Vojske Crne Gore, pukovnik Nenad Pavlović, te bojnik Darko Pavlović. Ugovor o kupovini ukupno tri Bell helikoptera Crna Gora je sklopila s prdstavnicima Kanadske privredne korporacije (Canadian Commercial Corporation – CCC), kanadskog državnog tijela za poticanje prodaje roba iz Kanade u inozemstvu. Ugovor vrijedan oko 30 miliona eura potpisan je u Podgorici 30. siječnja 2018. godine, a prvi helikopter isporučen je u Crnu Goru 13. travnja 2018. godine. Kapacitet isporučenih verzija je 13 mjesta, a u Vojsci Crne Gore služit će za prijevoz putnika, transport povrijeđenih i bolesnih osoba, traganje i spašavanje, prijenos tereta, gašenje požara te za nadzor granice.

*Photo: Služba za odnose s javnošću Vlade Crne Gore

U petak, 13. travnja, na Vojni aerodrom Golubovci kod Podgorice stigao je prvi od tri Bell helikoptera koje je Ministarstvo obrane Crne Gore nabavilo za potrebe Zrakoplovstva Crne Gore. Radi se o tipu Bell 412 EP, već rabljenom, dok će ostala dva – tipa 412 EPI, stići kasnije tokom godine. „Ono što smo obećali i ispunjavamo! S nabavom tri helikoptera, koju smo ugovorili s kanadskom Vladom i kompanijom Bell, značajno poboljšavamo sposobnosti i kapacitete ne samo Zrakoplovstva i Vojske Crne Gore, već i cjelokupne države. Jer novi helikopteri neće služiti samo u vojne, već i u civilne svrhe“, oduševljeno je rekao ministar obrane Predrag Bošković prilikom simbolične ceremonije primopredaje helikoptera, prvog koji je Crna Gora nabavila od svog osamostaljenja 2006. godine. Primopredaji je prisustvovao i načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore, brigadni general Ilija Daković, zapovjednik Zrakoplovstva Vojske Crne Gore, potpukovnik Nenad Pavlović, kao i nekoliko predstavnika kompanije „Bell“ i Kanadske gospodarske korporacije (Canadian Commercial Corporation).

Ovaj 16 godina stari helikopter (proizveden 2002.) je iz Praga, gdje je sastavljen nakon što je dopremljen rastavljen iz Amerike. U domovinu ga je dovezao kapetan Darko Pavlović, jedan od četvorice pilota Zrakoplovstva Crne Gore koji su već završili obuku za helikoptere Bell 412 EPI i EP na Akademiji za obuku na Bell helikopterima u Fort Worthu, savezna država Texas. Novi helikopter dočekale su u zoni iznad Nikšića tri Gazelle iz sastava Zrakoplovstva VCG, tako da su na aerodrom svi stigli u svečanoj formaciji. Kupovina ova tri helikoptera i obuka posada teška je oko 30 milijuna eura, a isfinancirat će se kroz kredit kanadske državne agencije.

Kako stoji u priopćenju crnogorskog Ministarstva obrane, dolazak novih helikoptera označava novu fazu u razvoju Zrakoplovstva Vojske Crne Gore: „Oni će biti korišteni za izvršavanje niza zadaća VCG – obranu Crne Gore kroz aktivnu suradnju sa saveznicima i partnerima, doprinos u izgradnji i očuvanju mira u regiji i svijetu, i za podršku civilnim institucijama u kriznim situacijama. Koristit će se, među ostalim, za traganje i spašavanje na kopnu i moru, medicinsku evakuaciju, gašenje požara, podršku policiji u protuterorističkoj borbi i zaštiti državne granice, nadzor zračnog prostora i izviđanje, te pri sanaciji posljedica katastrofa. Tijekom procesa uvođenja helikoptera u potpunu operativnu upotrebu u VCG, koji traje tri do četiri godine, oni će se koristiti za izvršavanje namjenskih zadaća“.

Tehničke osobine Bell-a

Od tehničkih karakteristika novih letjelica, Ministarstvo obrane Crne Gore navelo je sljedeće: „Bell 412 EP i EPI, koje će posjedovati Zrakoplovstvo Vojske Crne Gore, su četvorokraki, dvomotorni helikopteri srednje klase, dizajnirani, opremljeni i namijenjeni za frekventnu upotrebu i pouzdano izvršavanje raznorodnih letačkih zadataka. Mogu letjeti u vizualnim i instrumentalnim uvjetima, danju i noću. Kapacitet helikoptera je 13 mjesta, ne računajući posadu. Opremljen je skijama kao stajnim trapom, koje imaju prednost nad onima s kotačima, posebno kada je riječ o slijetanju na neuređene površine. Korisna nosivost mu je 2.191 kg unutarnjeg i 2.041 kg vanjskog tereta.

Njegova oprema za gašenje požara iz zraka omogućava zahvaćanje vode iz plitkih vodenih površina. Puno vjedro ima kapacitet od 1.590 litara. Bell 412 je opremljen za uspješno izvršavanje zadataka traganja i spašavanja. Crnogorski Bell-ovi bit će opremljeni nosilima za transport teže povrijeđenih osoba u ležećem položaju, a svi helikopteri posjeduju dizalicu za podizanje ljudi ili tereta s mjesta na koja nije moguće sletjeti. Ovaj helikopter može slijetati na male i ograničene terene do 3.459 m nadmorske visine (na 3.459 m opterećeni helikopter može lebdjeti). ‘Plafon’ leta za ove helikoptere iznosi 5.016 m nadmorske visine. Visoko postavljen rotor omogućava siguran prilaz helikopteru dok je rotor u pokretu“.

Ostalo je, međutim, nepoznato što je od opreme i rezervnih dijelova za ovaj tip helikoptera kupila Crna Gora, a što je uključeno u cijenu od 30 milijuna eura. Većina opreme za traganje i spašavanje, hitnu medicinsku pomoć i gašenje požara iz zraka ubraja se u dodatnu opremu za koju Bell Helicopters imaju i zasebnu cijenu. Ministarstvo obrane Crne Gore do sada je izbjegavalo jasno nabrojati što sve spada u komplet opreme koji dolazi s ova 3 Bell-helikoptera, zbog čega je često bilo prozivano za netransparentnost u ovoj ne baš svakodnevnoj kupovini.

Po šesti put tijekom proteklih sedam godina raketna topovnjača HRM RTOP-41 „Vukovar“ sudjelovala je u međunarodnoj vojnoj vježbi „ADRION 17 CAX/LIVEX“. Vježba koja je trajala od 20. do 30. lipnja ove se godine održavala u vodama oko otoka Kreta u Grčkoj, a RTOP „Vukovar“ na put je krenuo 18. lipnja i vratio se 02. srpnja. Osim Grčke i Hrvatske, u vježbi su sudjelovale još i Albanija, Italija, Crna Gora te Slovenija, što ovu vježbu čini glavnom vojnom aktivnosti Jadransko-jonske inicijative. Spomenute države sudjelovale su sa sljedećim brodovima: patrolni brod P-133 „Lisus“ (Albanija), izvanobalni ophodni brod P490 „Comandante Cigala Fulgosi“ s helikopterom AB 212 (Italija), patrolni brod P-34 (Crna Gora), višenamjenski brod VNL-11 „Triglav“ (Slovenija), te Grčka s fregatom F459 HS „Adrias“ (Φ/Γ Αδρίας) kao zapovjednim brodom.

Scenarij vježbe obuhvaća sigurnosne izazove u široj okolici Jadranskoj i Jonskog mora, a uključuje uvježbavanje taktičkih postupaka tijekom provedbe površinskih operacija, borbu protiv požara i prodora mora na brod, borbu protiv terorističkih napada na moru, manevriranje brodovima u skupini, planiranje i provedbu komunikacija zapovjednih mjesta i skupine, provedbu pomorskog presretanja i prekrcaja na sumnjivi brod, popunu brodova na moru, traganje i spašavanje, izvlačenje povrijeđenih s broda, te provedbu bojnih gađanja na površinski cilj.

Ovogodišnja vježba se provela kroz četiri faze, pri čemu su glavne aktivnosti sadržane u fazama 2 i 3. Druga faza je, naime, provedena od 21. do 26. lipnja, a riječ je o računalno poduprtoj vježbi CAX koja se provodila u NATO operativnom centru obuke za mornaričko presretanje (NATO Maritime Interdiction Operational Training Centre – NMIOTC) u pomorskoj bazi Souda (od 21. do 23. lipnja na sjeverozapadu Krete), obuci posada i „boarding“ tima u NMIOTC-u, te danu za medije (održanom 26. lipnja). Potom je uslijedila treća faza – LIVEX, odnosno vježba na moru, u sklopu koje je isplovila ADRION taktička grupa koja je zajednički djelovala u provođenju operacija pomorske blokade, gađanja površinskih ciljeva na moru, traganja i spašavanja, te medicinske evakuacije.

Zanimljivo je da je službeni „briefing“ o vježbi održao hrvatski veleposlanik u Grčkoj, Ivan Velimir Starčević, koji je povodom ovogodišnjeg obilježavanja Dana državnosti i posjetio RTOP-41 „Vukovar“ te njegovu posadu. Starčevićev naglasak u „briefingu“ navodno je bio na suradnji među državama Jadransko-jonske inicijative na svim razinama.

“ADRION 17” – RTOP-41 “Vukovar” i VNL-11 “Triglav”

“ADRION 17”: P490 „Comandante Cigala Fulgosi“ i helikopter AB 212

“ADRION 17”: VNL-11 “Triglav”, P-133 “Lisus” i RTOP-41 “Vukovar”

Helikopter Agusta-Bell AB 212ASW

Photo: Hellenic Navy

Od nedjelje, 3. srpnja, pa do subote, 23. srpnja, pripadnici Vojske Crne Gore i Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a CG u Sloveniji se obučavaju za specijalne operacije. Zajedničku obuku snaga za specijalne operacije provodi Ministarstvo obrane Slovenije, odnosno Slovenska vojska, u vojnoj bazi Škrilj kod Kočevja, koja je ujedno središte Jedinice za specijalna djelovanja (ESD) Slovenske vojske. U obuci sudjeluje 20 pripadnika Vojske Crne Gore i Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a CG s 3 vozila, te do 30 pripadnica Jedinice za specijalna djelovanja SV. Za sudjelovanje pripadnika VCG i specijalaca MUP CG u državnom proračunu na razdjelu Ministarstva obrane CG planirana su financijska sredstva u iznosu od 5.500 eura, dok troškove same vježbe snosi partnersko Ministarstvo obrane Republike Slovenije.

Obuka obuhvaća nekoliko dijelova – djelovanje snajperskih timova, antiterorističku borbu u urbanim sredinama, djelovanje na utvrđeni objekt, zasjede, medicinsku evakuaciju, izvlačenje i djelovanje time za razminiranje. Težište obučnih aktivnosti ipak je usmjereno na izvođenje antiterorističkih djelovanja. Ovom obukom, realizira se dio partnerskih ciljeva Crne Gore u okviru programa „Partnerstvo za mir“ – partnerski cilj „Kombinirane operacije u urbanim područjima“ – „Land L4000 – Combined arms operations in urban terrain“.

Obuka koja je upravo u tijeku druga je u nizu takvih obuka. Prva obuka specijalnih jedinica održana je na inicijativu Ministarstva obrane Republike Slovenije, u razdoblju od 5. do 18. svibnja prošle, 2015. godine, u Danilovgradu. Tada je na obuci snaga za specijalne operacije sudjelovalo 12 pripadnika Slovenske vojske i 30 pripadnika Čete specijalnih snaga Vojske Crne Gore.

Prema Dugoročnom planu razvoja obrane 2016-2025., Četu specijalnih snaga VCG dohvatila je dogradnja organizacijske strukture Vojske Crne Gore. Četa specijalnih snaga (ČSS) dio je organizacijsko-formacijske strukture Pješadijskog bataljona, i sastavljena je od dijela snaga dosadašnje Obavještajno-izviđačke čete i dijela Čete vojne policije. Tu četu specijalnih snaga, sa sjedištem u Danilovgradu, čini zapovjedništvo, dva voda specijalne namjene i jedan izviđački vod. Dugoročni plan razvoja obrane VCG predviđa da se tijekom druge polovice planskog razdoblja Četa specijalnih snaga opremi novim izviđačkim lakooklopljenim vozilima, s kopnenim C2 informacijskim sustavom i borbenim sustavom za praćenje situacije na bojištu, te lako prenosivim raketnim sustavima. Cjelokupni organizacijski te formacijski preustroj kopnenih snaga VCG treba biti okončana do kraja 2017. godine.

Kada se priča o služenju vojnoga roka, tu treba raditi veliku razliku između opće obveze služenja vojne obveze, kakva se desetljećima pretezala na našim prostorima, od sustava dobrovoljnog služenja te obveze. Dok je Hrvatska opću obvezu služenja vojne obveze ukinula s 1. siječnja 2008. godine, Crna Gora je tim putem krenula nekoliko godina ranije. No, dok je Hrvatska unutar godine dana uspostavila sustav dobrovoljnog služenja vojnoga roka, u Crnoj Gori je ova tema donedavno ostala van većine ozbiljnih rasprava, usprkos prednostima koje takav sustav pruža.

Crna Gora i vojni rok

Zakletva ročnika Vojske Srbije i Crne Gore u Kragujevcu, ožujak 2006. godine

Ukratko, treba spomenuti da je 30. kolovoza 2006. godine tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović donio odluku o ukidanju regrutne obveze služenja vojnoga roka, u suradnji s premijerom Milom Đukanovićem (koji je tada obavljao i funkciju ministra obrane), te s načelnikom Generalštaba Vojske Crne Gore Jovanom Lakčevićem. Tim je temeljem Generalštab Vojske Crne Gore 5. rujna 2006. izdao i priopćenje da su dan ranije svi vojnici koji su se zatekli na odsluženju vojnog roka otpušteni kući, u skladu s odlukom o profesionalizaciji vojske. Otpustom oko sto ročnika koji su tada bili na odsluženju svoje vojne obveze, Crna Gora je postala treća među državama nastalim na prostoru bivše SFR Jugoslavije, koja je odlučila prijeći na potpuno profesionalni sastav svojih Oružanih snaga (Slovenija je prva izvela ukidanje u rujnu 2003. godine, dok je Bosna i Hercegovina ročno služenje ukinula s 1. siječnja 2006. godine). Pri tome, odustajanje od ročnog služenja vojne obveze je tu bilo totalno, što se kao činjenica ni do danas nije promijenilo.

Za razliku od takvog “totalnog pristupa”, Hrvatska je unutar godinu dana od ukidanja dotadašnjeg sustava opće obveze služenja vojne obveze (korigiranog institutom “civilne službe”) u zemlji uspostavila ograničeni sustav “dragovoljnog služenja vojne obveze”. Takav specifičan pristup širenja vojnih znanja u krugu zainteresirane mladeži pokazao je u Hrvatskoj brojne kvalitete, dok se o nečem sličnom u Crnoj Gori tek načelno govori. Na tom je tragu posebno zanimljivo i istraživanje javnoga mnijenja provedeno tijekom ožujka 2016. godine od strane Atlantskoga saveza Crne Gore.

Usprkos dugogodišnjim diskusijama o opravdanosti ukidanja sustava općeg služenja vojne obveze, kako u Hrvatskoj, tako i u Crnoj Gori – te dileme zapravo imaju malo konkretne veze s “dobrovoljnim” ili “dragovoljnim” služenjem te javne obveze, kakvo danas postoji u Hrvatskoj. Upravo zato, široka podrška općem služenju vojnoga roka, o kakvoj se u posljednje vrijeme čuje u Hrvatskoj (zaokruženih 52 posto “za” obvezu, 42 posto “protiv” i 7 posto “za, ali uz opciju civilnog služenja”, objavljeno 26 travnja ove godine, a provedeno u režiji portala Educentar na 680 ispitanika), više je zasnovana na želji nasilnog uozbiljavanja mladih i nametanja nekog imaginarnog društvenog reda iz davnih dana, nego na ikakvom sagledavanju prednosti i mana (pa i troškova) koje bi država mogla imati iz obnove takvog općeg i načelno represivnog sustava. Upravo zato, bitno je konstruktivniji pristup kojim je posljednjih mjeseci krenuo Atlantski savez Crne Gore – koncentrirajući se na perspektivu organiziranja bitno manjeg, jeftinijeg i nedvojbeno korisnog sustava “dobrovoljnog služenja vojne obveze”.

Spomenuto istraživanje provedeno je od 9. do 25 ožujka ove godine, i objavljeno 4. travnja 2016. na skupu “Perspektiva Vojske Crne Gore kao članice NATO” u Podgorici. Riječ je o postupku koji je proveden na 765 ispitanika, isključivo studenata Univerziteta Crna Gora, Univerziteta Donja Gorica, i Univerziteta Mediteran, od toga 57 posto muškaraca i 43 posto žena u dobi od 18 do 24 godine. Time je postupkom obuhvaćen baš onaj dio stanovništva kojeg dobno pogađa služenje vojne obveze, dok njegova obrazovna struktura ukazuje na vjerojatnost buntovnog i hrabrog iskaza rubno oštrog gledanja na ovu temu. U tom uzorku prvo se pitalo o opravdanosti ukidanja općeg služenja vojne obveze u Crnoj Gori 2006. godine – s čime se nije složilo čak 61 posto ispitanika (uz 23 posto “za”, i 16 posto ispitanika bez formiranoga stava). Na takve temelje se onda nadovezuje i pitanje dobrovoljnog služenja vojne obveze ili kolokvijalno nazvanoga “vojnog roka”.

U takvoj ispitnoj sredini zabilježeno je 55 posto ispitanika koji bi pristali dobrovoljno služiti vojni rok od tri mjeseca (ukupno 12 tjedana), 33 posto ispitanika koji to ne žele, te još 12 posto ispitanika koji o svemu tome nemaju profiliran stav. Ovo je rezultat koji ohrabruje, budući da daje podršku upravo sustavu služenja vojne obveze koji se i u hrvatskoj praksi pokazao društveno povoljnim za nacionalni obrambeni sustav. No, da bi to podrobnije prikazali, trebamo se detaljnije pozabaviti iskustvom koje je Republika Hrvatska tijekom posljednjih godina imala po pitanju svoje organizacijske konstrukcije nazvane “dragovoljno služenje vojne obveze”.

Ukidanje obveznog služenja vojne obveze u Hrvatskoj

Obuka “obveznih” ročnika u Hrvatskoj, Muzil u Puli

Usprkos višegodišnjim naznakama o mogućem ukidanju ročnog služenja vojne obveze, i prelasku Hrvatske na sustav profesionalne vojske, trebale su godine da se od teorije i politike prijeđe na praksu. Na toj je liniji bio prvi “Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga RH” (za period 2006.-2015.), koji je po prvi put dotadašnjim pričama dao i nešto konkretno – kada je na svojoj 6. stranici naveo načelne željene vrijednosti broja ljudi u obrambenome sustavu RH za promatrano plansko razdoblje – “…vizija OS RH je: veličina OS RH koja neće prelaziti 16.000 djelatnih vojnih osoba, 2.000 civilnog osoblja, 2.000 dragovoljnih ročnika (ukupni godišnji kontingent) i do 6.000 pripadnika ugovorne pričuve“. Ove planske okvire se početkom 2007. godine i predstavilo javnosti – dakle, zamrzavanje dotadašnjeg obveznog služenja vojne obveze, nastavak upisa mladih u vojne evidencije (sada dragovoljno i djevojaka), te pregled i upućivanje na služenje samo onih koji to mogu te izričito i hoće. Time se, umjesto ukupnog kontingenta od oko 30 tisuća novaka, u postupak planiralo uzeti tek oko 2.000 mladih koji to izričito žele, dok se na kraj planiralo stati i valu tzv. civilnog služenja vojne obveze, koji je do te 2007. godine krenuo obuhvaćati većinu ukupnih raspoloživih novaka po generaciji. Uz smanjivanje troškova ročnoga sustava, planiralo se u preostale “dragovoljne” ročnike ujedno uzeti samo one posebno motivirane za vojsku. Od tog se poteza očekivalo dramatičnu promjenu karaktera ove skupine mladih – što se uskoro i ostvarilo u praksi.

U sam postupak ukidanja ročnog služenja vojnoga roka, zacrtan ovim strateškim dokumentom, Hrvatska je zapravo krenula početkom travnja 2007. godine – kada je Vlada RH u Hrvatski sabor po redovnome postupku uputila akt “Izmjene i dopune Zakona o obrani”. Ovaj je propis 20. travnja prošao svoje prvo čitanje, a onda do početka srpnja te iste 2007. godine i drugo čitanje – da bi 6. srpnja 2007. godine bio i usvojen, bez rasprave i s omjerom 90 glasova za i tek 4 suzdržana. Sam akt “Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obrani” objavljen je u Narodnim novinama broj 76 od 23. srpnja 2007. godine, te je stupio na snagu osam dana po objavi, 31. srpnja 2007. godine.

Ministar Rončević poštedio je posljednju skupinu “obveznih” ročnika

Takav je dopunjen “Zakon o obrani” u pravni sustav Republike Hrvatske uključio odredbe kojima je postalo moguće zamrznuti sustav ročnog služenja vojne obveze, odgoditi pozivanje novaka na takvu službu, te ujedno istim putem i zaustaviti sustav civilnog služenja vojne obveze. Već sredinom listopada te 2007. godine postalo je jasno da Hrvatska u ovakvo zamrzavanje općeg ročnog služenja vojne obveze misli krenuti od 1. siječnja 2008. godine. Odluku o tome je izradilo Ministarstvo obrane, uz suradnju Glavnog stožera OS RH, a temeljem sigurnosnih procjena stanja u zemlji, kao i potreba Oružanih snaga, koje su bile u vihoru reformskih priprema za NATO članstvo. Tadašnji ministar obrane Berislav Rončević objavio je i da ne misli na odsluženje vojne obveze u dotadašnjem obliku pozvati zadnju klasu od oko 1.000 novaka, koji su te jeseni trebali krenuti na odsluženje svojih 6 mjeseci vojnoga roka.

Dragovoljno služenje vojne obveze u Hrvatskoj

Nakon pauze od gotovo godinu dana, u Hrvatskoj je krajem 2008. zaživio i najavljivani sustav dragovoljnog služenja vojne obveze. Konkretno, 22. studenog 2008. godine je u Požegi prisegu položilo prvih 241 dragovoljnih ročnika (među njima i 14 žena). U to je doba Hrvatska za njih uspostavila sustav obuke u trajanju od 14 tjedana – 6 tjedana temeljne obuke i još 8 tjedana specijalističke obuke (Đakovo) – što je krajem 2009. godine, nakon ukupno dvije generacije dragovoljaca, skraćeno na ukupno 8 tjedana (5 tjedana temeljne i 3 tjedna specijalističke obuke). Načelno gledano, tijekom idućih godina Hrvatska je ustrajno dragovoljno vojno osposobljavala bitno manje ljudi od planiranih 2.000 godišnje. Tijekom prve tri godine primjene ovoga sustava, program obuke završio je ukupno 1.781 ročnik, od čega 1.579 muškaraca i 202 žene, da bi se kroz proteklo vrijeme taj broj ustalio na oko 900 dragovoljnih ročnika godišnje – pozivanih u dva odvojena sezonska bloka. Ukupno, od kraja 2008. do kraja 2015. godine kroz ovaj je sustav u Hrvatskoj prošlo 4.840 ročnika, a sredinom veljače 2016. godine na obuku je krenuo ukupno 16. naraštaj dragovoljnih ročnika, kojeg je sačinjavalo 444 muškarca i 49 žena.

Takva služba, iako dragovoljna, nije volonterska, budući je Hrvatska za nju propisala i odrađenu novčanu naknadu. Tijekom prvih 7 naraštaja dragovoljaca, riječ je tu bila o mjesečnoj naknadi od 2.660 kuna (oko 355 eura), što je početkom ožujka 2012. godine smanjeno na 1.200 kuna (oko 160 eura). Ova promjena, u javnosti opravdavana krizom, nije bitno smanjila broj zainteresiranih za ovakav oblik savladavanja vojnih vještina – koji je posljednjih godina konstantno značajno iznad konkretnog broja raspoloživih mjesta za kandidate.

Sedmi naraštaj dragovoljnih ročnika, Požega, svibanj 2011. godine

U sustav dragovoljnog vojnog osposobljavanja može se ući do 29 godine (dok je gornja granica za djelatnu vojnu službu postavljena na 27 godina starosti), a od izmjena hrvatskog Zakona o službi u Oružanim snagama RH iz ljeta 2013. godine takva je dragovoljna služba ujedno postavljena i kao preduvjet za ulazak u djelatnu vojnu službu u Hrvatskoj. Ta je promjena dodatno povećala ionako velik interes za ovaj sustav, ali je pojačala i motiviranost mladih osoba koje se za ovo prijavljuju. Naravno, time je ujedno skraćen i odvojeni selekcijski postupak za prijem u djelatnu vojsku, što je put načelno paralelan onome za pribavljanje budućih časnika kroz kadetski sustav na Hrvatskom vojnom učilištu.

Zaključak

Dok Crna Gora tek ispitivanjima javnoga mnijenja pokušava ustanoviti raspoloženje svoje javnosti po pitanju dobrovoljnog modela služenja vojne obveze, u Hrvatskoj je jasno vidljivo da takav sustav uživa popriličnu popularnost. Odaziv na takvu priliku za susret “oči u oči” s vojnim pozivom privlačan je velikom broju mladih ljudi, kojih se redovito za “dragovoljno vojno osposobljavanje” javlja bitno više no što to obrambeni sustav RH može apsorbirati. Ujedno, u praksi se pokazalo da je tu riječ o sustavu koji poprilično odgovara Oružanim snagama Republike Hrvatske, budući da im osigurava redovit pritok motiviranog i provjerenog mladog kadra, što je bitan faktor za svake profesionalne oružane snage. Upravo zato, za očekivati je da će i Vojska Crna Gore biti nedvojbeno otvorena za uvođenje nečeg sličnog, za što izgleda postoji i dobra podloga u gledanjima lokalnog stanovništva. Ustanovljavanje te važne društvene činjenice bitan je doprinos Atlantskoga saveza Crne Gore budućnosti i razvoju obrambenog sustava države Crna Gore.

* ovaj je tekst izvorno objavljen na portalu Atlantskog Saveza Crne Gore (http://www.ascg.me/) 16. lipnja ove godine, u sklopu 10. broja njihova magazina “Bezbjednost”. Ovaj se časopis u originalnom obliku može pronaći na adresi: http://www.ascg.me/sites/default/files/securitymagazine_final.pdf

Tijekom proteklih nekoliko godina, intenzivirala se i obrambena suradnja između Hrvatske i Crne Gore. Dobri su se odnosi najviše manifestirali kroz suradnju u ISAF-u (danas operaciji Resolute Support), i projektu BRAAD, no bilo je i drugih, u javnosti manje vidljivih veza. O svemu tome porazgovarali smo s admiralom Draganom Samardžićem, načelnikom Generalštaba Vojske Crne Gore.

Crna Gora je praktički na vratima NATO-a. Što je to značilo za oružane snage Crne Gore posljednjih godina?

Ja mislim da je to najkrupnija i najvažnija stvar koja se Crnoj Gori dogodila nakon njene nezavisnosti. A za oružane snage, odnosno za Vojsku Crne Gore… Mi se odavno pripremamo za taj korak, jer i svi strateški dokumenti koje smo radili – radili smo ne gubeći vrijeme, već smo pretpostavili da će Vojska Crne Gore biti sastavni dio kolektivnog sustava sigurnosti, i na osnovi takvog koncepta smo i razvijali svoje sposobnosti. Svakako da će kruna biti naše punopravno učlanjenje u NATO, koje očekujemo da se dogodi polovicom iduće godine. Ali do tada imamo niz obveza, prije svega po pitanju pristupnih pregovora i integracija… vojne integracije Crne Gore u NATO.

Hrvatski je sustav imao puno posla s tim gomilama raznih dokumenata i papira. Kako je s tim izašla Crna Gora na kraj, budući je sustav ipak bitno manji?

Susret s hrvatskim kolegom, Kupari, početkom prosinca 2015. godine

To je možda i najveći problem kod nas. Prvo, kadrovski problem, nemamo dovoljno kadrova. Drugo, što je sam sustav koncipiran tako, kao mali. Mali je Generalštab. Ali moram istaknuti da smo ogromnu pomoć imali od Hrvatske i Slovenije. Pogotovo od Hrvatske, koja nam je puno pomogla po pitanju njenih iskustava u pristupnim pregovorima, i po pitanju onoga što nas najvažnije očekuje, vojsku. To su integracije u NATO-u. Mi se nadamo da će naš Integracijski plan biti završen negdje u mjesecu svibnju, i od tada kreće njegova implementacija. Istovremeno, i NATO će donijeti svoj Plan podrške našoj integraciji, i očekujemo – kao što su do sada bila neka iskustva – da se u od tri do pet godina integriramo kompletno u kolektivni sustav sigurnosti.

Ako sam dobro shvatio, Crna Gora je vrlo nedavno donijela Dugoročni plan razvoja obrambenog sustava. Koje su osnovne stvari koje u tom dokumentu predviđate za idućih 10 godina?

RTOP-405 nakon remonta u brodogradilištu “Bijela”, početak 2015. godine

Mi smo nedavno donijeli svoj Strateški pregled obrane, po drugi put – zato što prvi nije bio toliko realan, jer nije bila realna financijska konstrukcija. Nakon toga smo usvojili novi, i na osnovi toga smo donijeli nedavno i Dugoročni plan razvoja. Dugoročni plan razvoja – mislim da je realno koncipiran. Ono što je osnovno – želimo graditi sustav koji će biti dio kolektivnog sustava, ali najvažnije je da bude održivi. Mi smo tu točno predvidjeli što želimo po pitanju modernizacije vojske, nabavke opreme, i planirali smo u narednih 10 godina utrošiti otprilike 120 milijuna (eura) za kapitalnu opremu, i oko 20 milijuna za poboljšanje infrastrukture. Ono što je najvažnije – želimo u Zrakoplovstvu nabaviti, i u procesu smo, dva suvremena multifunkcionalna helikoptera, i želimo poboljšati svoj sustav nadzora kroz nabavku adekvatnog radara. Već ovih dana radimo intenzivno s Hrvatskom, kao našom liderskom nacijom, za konekciju kroz sustav NATO-a. I, nadam se, za mjesec dana da ćemo biti uvezani – da dobivamo podatke o zračnom nadzoru kroz taj sustav. Što se tiče Mornarice, tu smo zaokružili naš sustav nadzora mora… Ove godine smo raspisali tender da nekadašnje topovnjače 405 i 406 modificiramo i rekonstruiramo u patrolne brodove. Što se tiče Kopnene vojske, najveći nedostatak je nepostojanje lakih oklopnih terenskih vozila. Mi smo dosta uložili u kopnenu vojsku, naročito u naše deklarirane čete. Opremili smo ih suvremenim naoružanjem kalibra 5,56, program Heckler&Koch. Nabavili smo kompletnu zaštitu tih jedinica, uključujući NKB zaštitu. Mnogo smo poboljšali svoje sposobnosti djelovanja noću, kroz nabavku optike. Radimo EOD timove. Tako da nam je težište svakako, u narednom razdoblju, da naše deklarirane snage, koje će biti naša sposobnost za kolektivni sustav sigurnosti, što prije opremimo. Ali, normalno, najveći posao nas očekuje u obuci. Mi smo do sada dosta toga napravili, zato što smo se na vrijeme odlučili iskoristiti sve moguće instrumente koje NATO daje partnerskim zemljama. Tako da smo od početka ušli u OCC (Operational Capabilities Concept), i da smo obučili jedinice u procesima donošenja odluka po NATO procedurama – da smo obučili i osposobili jako veliki broj ocjenjivača, tako da kasnije, u ocjenjivanju jedinica po CREVAL sistemu, nam neće biti problem.

Je li točno da je Crna Gora pri tome i dalje zadržala granski stožer? Je li bilo ideja da se napravi nekakvo funkcionalno spajanje, npr. na operacije i pripremu snaga, ili tako nešto, kako bi se na taj način sažimala struktura?

Mi smo napravili jedan Generalštab, jedinstven. Kao što znate, mi nemamo klasičnu podjelu na vidove. Tako da jedan mali generalštab, koji će u okviru sebe imati zajednički komandni centar, operativni centar – koji će pratiti sva događanja i vršiti dnevno zapovijedanje – mislim da nam je to optimalno rješenje. U proteklom razdoblju mi smo pokušali čak i smanjiti Generalštab, objediniti neke funkcije u Ministarstvu obrane – kao što je logistika i upravljanje ljudskim resursima – ali, nažalost, to se nije pokazalo dobrim. Bolje bi bilo te funkcije za mali sustav objediniti na nivou Generalštaba… Ali, u svakom slučaju, te operativne funkcije ćemo zadržati u Generalštabu, ono što se tiče izvršenja konkretnih zadataka i misija vojske.

Ova pregradnja bivših raketnih topovnjača u patrolne brodove… Tu je sudjelovao hrvatski Brodarski institut u Zagrebu?

Točno. Hrvatski Brodarski institut je inače i konstruktor tih brodova, i kada smo htjeli izvršiti tu prenamjenu – normalno da je bilo logično njih angažirati. Mi smo dobili odgovarajuće studije, koje ćemo fazno implementirati, i mislim da ćemo dobiti brodove koji će biti sposobni najmanje idućih 10 do 15 godina izvršavati obveze na moru. Jer to su se u praksi pokazali kao vrlo dobri i izdržljivi brodovi, s dobrom tehnikom. Uz određeno skidanje raketnog naoružanja, i prilagodbu današnjim zadacima, mislim da ćemo dobiti vrlo funkcionalne brodove za ono što nama treba.

To je bio komercijalni posao? Kako ste zadovoljni s njima?

Da, komercijalni. Bio je tender, javio se Brodarski institut, javile su se još neke tvrtke iz Hrvatske. Brodarski institut je ponudio najbolje uvjete i on je izabran. Na osnovu toga je sklopljen ugovor i završen posao. Prezadovoljni smo s onim što su oni napravili. Njihovi inženjeri su boravili nekoliko puta u Crnoj Gori, i razgovarali s našim pripadnicima Mornarice. Vidjeli su ideju, što bi mi to htjeli, i mislim da su napravili dobar posao.

Školski brod “Jadran” jedan je od rijetkih predmeta koje Hrvatska traži u sukcesiji vojne imovine bivše JNA

Ja sad neću ulaziti u šire pitanje koje kod nas svako malo izroni, što se sukcesije vojne imovine bivše JNA tiče. Ali jednu stvar moram pitati. Puno ljudi u Hrvatskoj, i u našem obrambenom sustavu, pati na “Jadran” kao školski brod.  Kakvi su planovi Crne Gore s njim? Postoji li ikakva šansa da se tu nešto dogovori drugačije nego do sada?

Kao što ste i sami rekli, to je stvar političke odluke. Svakako, školski brod “Jadran” se trenutno nalazi u brodogradilištu “Bijela”. Privodi se kraju njegova rekonstrukcija. Mi smo uložili u njegovu modernizaciju i remont blizu 2 milijuna eura. Mi njega namjeravamo kao i do sada koristiti, za obuku ne samo naših kadeta, nego i za civilne potrebe pomorskih fakulteta u Crnoj Gori, ali želimo ubuduće da “Jadran” bude brod koji će spajati, a ne razdvajati. Mi smo spremni za sve moguće vidove suradnje, da se “Jadran” upotrebljava na čitavom Sredozemnom moru, za potrebe svih onih koji trebaju školovati svoje kadete na tim brodovima – jer “Jadran” je jedan od najboljih brodova baš za obuku u pomorstvu i navigaciji.

Hrvatska strana prilično je zadovoljna zajedničkim djelovanjem hrvatskih i crnogorskih vojnika u Afganistanu. Kako ta suradnja, to djelovanje u misijama, izgleda s crnogorske strane, budući da je vama ovo zapravo priličan presedan, na taj način?

Da, mi smo se u Afganistan uključili kasnije nego vi. Išli smo postepeno. Prvo smo imali stacionarno osiguranje u bazi Pol-e-Khomri, ali kad smo prešli u Mazar-e-Sharif na novi zadatak, već od početka smo taj zadatak počeli izvršavati s Oružanim snagama Hrvatske – tako da je to dugoročna suradnja. Imali smo i više zajedničkih projekata u okviru A5 inicijative, kao što je uspostava škole za vojnu policiju u Kabulu. Taj zadatak je uspješno završen. Sad također imamo, u okviru A5, jedan zadatak u stožeru u Mazar-e-Sharifu. Ali najvažniji zadatak je što imamo zajedničku jedinicu koja osigurava vojne savjetnike, savjetničke timove, i mislim da jako dobro rade taj posao. Mi idemo najmanje dva puta – svaki kontingent ide na obuku u Hrvatsku – da li je to na poligonu u Gašincima ili u Slunju – ali smo prezadovoljni s konkretnom suradnjom. Mislim da naša jedinica radi baš kao jedinica – da se ne osjeća tko je iz Hrvatske, tko iz Crne Gore – da su svi na istom zadatku. Dijelim mišljenje svih naših pripadnika da smo izuzetno zadovoljni s tom suradnjom. Mislim da je to jedna nova kvaliteta, zato što imamo jedinicu koja ima zajednički jezik. To nam ostavlja mogućnost da u misije idu čak i ljudi koji slabije poznaju engleski jezik. Bitno je da na zapovjednim strukturama imamo ljude koji dobro govore engleskim jezikom, a unutar same jedinice ostavlja se ta mogućnost – vjerojatno ta mogućnost ne bi bila da smo s nekim drugima, s kojima se ne može sporazumjeti na istom jeziku. Ali, evo, na kraju mogu reći da mi nastavljamo tu suradnju, i vrlo smo posvećeni tome da, dok god traje misija u Afganistanu, imamo ondje zajednički angažman s Oružanim snagama Hrvatske, i da ne želimo mijenjati partnera.

Bi li bilo zamislivo tako nešto raditi i u nekoj drugoj misiji, na nekoj drugoj lokaciji?

Mogu reći da mi imamo u regiji jednu izvanrednu inicijativu. Vi znate da mnoge zemlje idu prema kolektivnom sustavu sigurnosti, ili su u NATO ili nisu, ali bez obzira na kolektivni sustav sigurnosti – mislim da je jako, jako bitna za sve nas regionalna suradnja, i regionalna sigurnost. Tome je Crna Gora izuzetno posvećena. I ova Američko-jadranska povelja, smatram je jednom od najboljih sigurnosnih inicijativa zato što se lako dogovaramo, i lako možemo realizirati te stvari. Tu su uključene skoro sve zemlje bivše Jugoslavije, kako u statusu promatrača, tako i kao aktivni članovi, i mi smo već razgovarali u kontekstu svih događanja u regiji – da se tu mora poboljšati, prije svega, razmjena podataka u obavještajnoj sferi, radi opasnosti od ratnika koji se vraćaju sa stranih ratišta, jer oni većinom tamo imaju zajedničke jedinice i ostaju povezani kada se vrate na ovo područje. Zbog toga je jako bitno da svi u regiji raspolažemo s tim informacijama. Također, razmatrali smo mogućnosti da i u nekim drugim misijama – kao što znate, u regiji nemaju svi cilj članstva u NATO, ali svi imaju cilj biti u Europskoj uniji… Pa smo razmišljali da u Europskoj uniji, ili u Ujedinjenim narodima, imamo neku zajedničku jedinicu, koja bi mogla dati svoj doprinos, i na taj način nas još više povezati u regiji, jer smatram da je uvijek dobro razgovarati o svim problemima za stolom.