Večeras je Dnevnik Nove TV izvijestio o novom skandalu u Oružanim snagama RH, točnije u Namjenski organiziranim snagama za potrebe protupožarne sezone (PP NOS). Krajem srpnja 20 pripadnika Gardijske oklopno-mehanizirane brigade (GOMBR) iz Slavonije, koji su za potrebe PP NOS bili smješteni u Divuljama, „opustilo se i popilo“. U večernjim satima u nadzor je došla Vojna policija i provela alkotest, koji za neke nije dobro završio. „Kod 9 pripadnika Protupožarnih namjenski organiziranih snaga utvrđena je koncentracija alkohola u organizmu, čime su isti počinili povredu vojne stege. (…) Spomenuti pripadnici udaljeni su s dužnosti. O predmetnom događaju, sukladno standardnoj proceduri, izviješteni su svi koji se nalaze u crti zapovijedanja“, potvrdio je MORH priču novinarke Ivane Pezo Moskaljov. Devet pripadnika GOMBR-e odmah je prijavljeno Vojno-stegovnom sudu, te su momentalno poslani kućama. Kažnjen je i zapovjednik protupožarnog voda, ali puno blažom kaznom – on je završio samo s opomenom.

General Krešo Tuškan, zapovjednik vojnog dijela Operativnog vatrogasnog zapovjedništva

Spomenuti pripadnici GOMBR-e bili su dio ovogodišnjih Protupožarnih namjenski organiziranih snaga, spremni za brzu intervenciju  u roku od sat vremena od dojave do izlaska na teren. Za takvu vrstu posla kobna može biti i kap alkohola. Hrvatska kopnena vojska ove protupožarne sezone sudjeluje s 200 pripadnika, razmještenih u Kninu, Sinju, Benkovcu, Divuljama i Pločama. Ove je godine najviše požara bilo u Šibensko-kninskoj županiji, baš ondje gdje su „veseli“ vojnici i bili na intervencijama. U toj je županiji bilo čak 16 od ukupno 37 požara zabilježenih od početka ove protupožarne sezone.

Inače, samo ove godine Vojna policija je pokrenula oko 200 postupaka po različitim osnovama (ne samo zbog alkoholiziranosti), zatraživši utvrđivanje stegovne odgovornosti. S obzirom na dosadašnjih 240 dana prođenih u ovoj godini, ispada da je Vojna policija postupala gotovo svaki radni dan. No to je još uvijek u okvirima prosjeka – tijekom 2018. godine Vojna policija je postupala u 395 događaja, a 2017. – u 407. Kako je izgledala statistika za prošlu godinu – znat će se valjda u rujnu, kada bi napokon trebalo biti objavljeno Godišnje izvješće o obrani u 2019. godine. U posljednjem objavljenom Godišnjem izvješću o obrani, onom za 2018. godinu, stoji da je Vojna policija provela 89 preventivnih nadzora suzbijanja zlouporabe alkohola, te 34 preventivna nadzora suzbijanja zlouporabe droge. No kakav je ishod tih nadzora – u Godišnjem izvješću za 2018. ne piše.

Samo godinu dana ranije – 2017. godine, dogodio se veliki skandal – po prvi puta od sudjelovanja u međunarodnim operacijama potpore miru hrvatski su vojnici poslani kući, i to zbog alkohola. Te su godine 3 pripadnika OS RH i vojni kapelan u hrvatskom kontingentu poslani kući iz NATO misije Ojačane prednje prisutnosti (eFP) u Poljskoj, nakon što su ih poljski vojni policajci testirali na alkohol, a test je ispao pozitivan. Krajem 2019. godine zbog alkohola su u Hrvatsku vraćena 3 pripadnika OS RH, koji su boravili u Austriji zbog vojne vježbe. U veljači ove godine dvojica hrvatskih vojnika vraćena su iz NATO misije eFP u Litvi – oni su pak bili pozitivni na testu za drogu.

Posljednjih godina je u nekoliko navrata iz samog vojnog vrha bilo naglašavano kako OS RH rade na principu nulte tolerancija na kršenje stege, što je 3. ožujka ove godine potvrdio i admiral Rpbert Hranj pri preuzimanju dužnosti načelnika GS OS RH. Iako se tada od njega moglo čuti: „Insistirat ću na redu i stezi kao temeljnim preduvjetima za to što ću promovirati i osiguravati, prvenstveno osobnim primjernom, ali i kroz sustav zapovijedanja i nadzora. U traženju toga zagovarat ću načelo nulte tolerancije na nevojničko i nestegovno ponašanje“, očigledno je da se tu zapravo radi o nastojanju koji itakako teče. Jer dok neki zagovaraju red i rad, drugima je bliži pristup – ako prođe, prođe.

Neovlašteni ulazak civila, neovlašteno letenje helikopterom, nedopušteno manipuliranje streljivom – to je bio prvi zaključak jednog od 3 povjerenstava osnovanih zbog tzv. afere „Municija“, ili po našem „Daj đir“, koja je u studenom prošle godine drmala 93. krilom HRZ-a u Zemuniku. Što sve stoji u izvješćima povjerenstava – a radi se o tijelima koja su zasebno osnovali ministar obrane, načelnik GS OS RH, te zapovjednik HRZ-a – nije poznato, niti je baš vjerojatno da ikad zapravo bude predstavljeno javnosti. Iako je na izvanrednoj press-konferenciji krajem studenog prošle godine načelnik GS OS RH general Mirko Šundov obećao da će „javnost biti izviješćena“ čim će biti „dodatnih informacija“, to se do sada nije dogodilo, a očito ni neće jer je MORH za Novu TV večeras potvrdio: „sadržaj izvješća Povjerenstava su klasificirani dokumenti“. Međutim, danas, 3 mjeseca kasnije, ipak je poznat dio propisanih kazni akterima ovog vojnog skandala. Kako je večeras objavila Nova TV, Ministarstvo obrane potvrdilo je o kaznama odrezanim od Vojno-stegovnog suda problematičnim vojnim pilotima:

„Određene su stegovne kazne nečasnog otpusta iz djelatne vojne službe, smjenjivanje sa zapovjedne dužnosti, te zabrana obnašanja zapovjednih dužnosti u sljedećih pet godina, te novčana kazna u iznosu od 25 posto mjesečnih primanja 6 mjeseci“.

Kazne se odnose, pojašnjava MORH, a prenosi Nova TV, i na neovlaštenu uporabu streljiva dobivenog za izvršavanje zadaća. Revizija u skladištima OS RH pokazala je i određeni manjak streljiva:

Dio streljiva koje je policija pronašla tijekom pretresa (Photo: PuZd)

„Kriminalističkim istraživanjem je utvrđeno da veći dio streljiva koje je pronađeno i oduzeto nije podrijetlom iz skladišta Oružanih snaga. Za manji dio streljiva je utvrđeno da je bilo u vlasništvu OS RH. Navedeno streljivo je predano vojnoj policiji i policijskim službenicima prilikom postupanja, te se zbog predmetnog vodi stegovni postupak“.

Pitanja o količinama spornog streljiva, za što je ono bilo namijenjeno (daljnjoj prodaji na tržištu ili usputnom hobiju), te je li riječ o krađi iz vojnih skladišta – ostala su bez odgovora. Ipak, ova afera dovela je do niza smjena po cijeloj zapovjednoj liniji, uključujući i zapovjednika baze te zapovjednika HRZ-a. No, sve to je tek dio epiloga afere „Daj đir“, jer su na potezu još i civilna tijela koja su zaprimila policijske prijave.

Podsjetimo – u rujnu prošle godine 3 pilota iz 93. krila u Zemuniku provozala su u helikopteru Bell-206B iz sastava HRZ-a neovlaštenog civila, prerušenog u vojnog pilota. Let je bio planiran kao dio obučne aktivnosti, a letjelo se nekih sat vremena od Zadra do Velebita, i natrag. Kako se poslije pokazalo, radilo se zapravo o dvojici civila koja nisu imala dozvolu za ulazak u bazu, pri čemu je jedan stari policijski znanac. Piloti koji su prekršili vojnu stegu bili su vrlo perspektivni instruktori letenja, dok je treći od njih bio mladi poručnik na obuci. Neovlašteni let postao je predmet istrage vojne policije, dok je civilna policija iz Policijske uprave Zadarske prilikom pretresa domova, poslovnih prostora, osobnih vozila i plovila aktera ovog skandala pronašla „veću količinu streljiva“ – gotovo 8.000 komada raznog streljiva, uključujući i ono zaplijenjeno u doba Domovinskog rata, te spremnike većih kapaciteta od dozvoljenog. Protiv 4 osobe Policijska uprava Zadarska provela je krim-istraživanje koje je rezultiralo kaznenim prijavama zbog sumnje u kaznena djela „Nedozvoljeno posjedovanje, izrada i nabavljanje oružja i eksplozivnih tvari“ iz članka 331 Kaznenog zakona, kao i zbog počinjenja većeg broja prekršaja iz Zakona o nabavi i posjedovanja oružja građana.

Zbog pisanja o čitavom ovom slučaju pojedinim se novinarima prijetilo tužbom, a dio javnosti je i izričito smatrao čitavu situaciju bezopasnom te još jednim primjerom „njuškanja“ bez posebnih obzira prema obrambenom sustavu i njegovu osoblju. Kad se pogleda oštrinu do sada službeno izrečenih sankcija, teško se oteti dojmu kako puštanju svježega zraka i sunčevog svjetla na mutne poslove u svim segmentima države ipak nema alternative.

„Bio je neovlašteni ulazak civilnih osoba u vojni objekat i neovlašteno letenje helikopterom“, rekao je na današnjoj izvanrednoj press-konferenciji načelnik GS OS RH general zbora Mirko Šundov, i to 6 dana nakon što je cijela priča izašla u  medije. Ovaj je zaključak rezultat rada jednog od 3 povjerenstava osnovanih zbog tzv. afere „Municija“, odnosno „Daj đir“, tj. rezultat dosadašnjeg rada (1) povjerenstva načelnika Glavnog stožera (koje još traje), dok rezultati povjerenstava (2) zapovjednika HRZ-a (koje još traje) i (3) ministra obrane (koje je dovršilo) nisu poznati. Afera „Municija“ ima dvije dimenzije – vojnu i civilnu, pa se vojni vrh okupljen danas u 91. ZB na Plesu bavio isključivo njenim vojnim aspektom.

„Neovlašteno ulaženje civilnih osoba i let helikopterom, kako je utvrđeno istragom, ni u kom slučaju nisu povezani sa švercom, odnosno krijumčarenjem streljiva i naoružanja. Isključivo se radilo o letenju helikoptera u redovnom odobrenom letu“,

rekao je načelnik GS-a Mirko Šundov, naglašavajući da nije pronađeno ilegalno oružje kod prijavljenih osoba. No istodobno, dodao je, „utvrđeno je nedopušteno manipuliranje streljivom, za što se provodi dalje kriminalističko istraživanje“. Dok se ne okonča kriminalističko istraživanje, sve što o tome znamo je ono što je kratko rekao Šundov zamoljen da pojasni tu formulaciju:

„Bilo je manipuliranja streljivom kod bojevih gađanja. Međutim, kriminalističko istraživanje je u tijeku, pa evo… čim budemo imali još više dodatnih informacija, što se toga tiče, bit ćete izviješćeni“.

Trenutno je napravljena, a još se i dodatno provodi revizija stanja u skladištima UbS-a, kako bi se potpuno sigurno utvrdilo da ništa nije otuđeno, da osim izdavanja streljiva za provedbu bojnih gađanja nema još i kakve direktne veze s već spominjanim zadarskim švercerima oružja.

Što se tiče neovlaštenih ulazaka u vojne prostore, Šundov je tek na novinarsko pitanje pojasnio da je dosadašnja istraga utvrdila „neovlašteni ulazak dvije civilne osobe“ – od čega je jedna bila prerušena, a druga ne – kao i „jedan neovlašteni let u kojem su sudjelovale te civilne osobe“. No nešto kasnije, opet u odgovoru na novinarsko pitanje, Šundov je govorio u množini, potvrdivši da je bila riječ o letu u „Bellovim helikopterima“ (iako je izričito naglasio da nije riječ o helikopteru OH-58D Kiowa Warrior), te da će se njegovo povjerenstvo u nastavku svog rada baviti i utvrđivanjem kada se koji let točno i dogodio. Također, načelnik GS-a očekuje da povjerenstvo utvrdi i odgovornost tijela unutarnje službe:

„Mene osobno zanima i što su radili i službujući časnici, što njihovi pomoćnici, što svi oni na određenim pozicijama da se takvo nešto moglo dogoditi pa ćemo sigurno tu informaciju … Sad rade… Evo, danas su oba povjerenstva dolje, ja vjerujem da ću to dobiti vrlo brzo…“.

Razne poduzete mjere

Postojeće mjere sigurnosti u bazi nisu mijenjane, već je prema riječima načelnika GS-a zapovijeđeno njihovo strogo poštivanje.

„Ja sam već rekao da smo mi u cijeloj vojsci, pa tako i u 93. krilu HRZ-a, uspostavili jedan sustav, plan zaštite snaga, koji ima sve svoje aktivnosti i mjere, i u ovom slučaju sam ja samo zapovijedio da dodatno se poštuju te mjere. Nismo pooštravali mjere, nego samo poštivanje već zapovijeđenih mjera prema Vojnoj policiji i svim tijelima unutar službe u 93. Krilu. Tako da ja sam siguran da to sada funkcionira na takav način“,

rekao je general Šundov.

——————-

——————-

Temeljem do sada provedene istrage, načelnik GS-a, ministar obrane i Predsjednica Republike složili su se o pokretanju nekoliko mjera. Prva je stegovna prijava Vojno-stegovnom sudu i suspenzija sva tri pilota koji su učinili težak otklon od vojne stege. Drugo – stegovna prijava Vojno-stegovnom sudu vojnog policajca koji je bio u službi na prijavnici. Treće – smjena obnašatelja dužnosti zapovjednika voda vojne policije s dužnosti. Četvrto – smjena s dužnosti zapovjednika letačkoga voda u Eskadrili helikoptera. Peto – smjena s dužnosti zapovjednika Eskadrile helikoptera te smjena s dužnosti zapovjednika 93. krila HRZ-a, što je u konačnici dovelo i do posljednje, šeste mjere – razrješenja s dužnosti i umirovljenja dosadašnjeg zapovjednika HRZ-a. Iako je bilo propusta i u postupanju vojne policije, nije po zapovjednoj odgovornosti smijenjen i zapovjednik Pukovnije vojne policije, već je prema procjeni načelnika GS-a uz vojnog policajca na prijavnici najodgovorniji obnašatelj dužnosti bio zapovjednika voda vojne policije. Sva trojica pilota prijavljenih Vojno-stegovnom sudu udaljena su sa svojih radnih mjesta, pa više niti lete niti rade uredski posao, već kod kuće čekaju poziv na civilni sud temeljem prijave Policijske uprave zadarske, te na Vojno-stegovni sud temeljem prijave Vojne policije.

Miroslav Kovač i Mato Mikić – niti jedan puni mandat na čelu HRZ-a

Kao što smo sinoć objavili, predsjednica Republike je na prijedlog načelnika GS i uz suglasnost ministra obrane imenovala novog zapovjednika HRZ, brigadnog generala Michaela Križaneca, kao i novog zapovjednika 93. Krila, brigadira Željka Ninića. Dosadašnji zapovjednik HRZ-a, brigadni general Mato Mikić, dobio je častan otpust iz službe i umirovljenje, dok je razriješeni zapovjednik 93. ZB u Zemuniku brigadir Mario Pleša prebačen u Zapovjedništvo HRZ-a. Na koju točno dužnost – odlučit će novi zapovjednik HRZ-a, brigadni general Michael Križanec. Otvorenim je ostalo pitanje tko će biti novi zamjenik zapovjednika HRZ-a (što je dužnost koju je do jučer obavljao upravo Križanec), te hoće li i na koji način biti popunjena mjesta u Međuresornom povjerenstvu za nabavu VBA, u kojem su sjedili Mato Mikić kao zapovjednik HRZ-a i Željko Ninić kao predstavnik MORH-a.

Transparentnost svakidašnja…

Na današnjoj press-konferenciji mnogo je truda uloženo u dokazivanje da se nije pokušalo zataškati ovu aferu koja već gotovo tjedan dana trese obrambeni sustav. Naime, kako je rekao načelnik GS-a Mirko Šundov, zbog vlastitih procedura u izvještavanju o izvanrednim događajima, kao i zbog zamolbe policije, afera „Daj đir“ nikako se nije mogla ranije iskomunicirati prema javnosti – iako ostaje kao zanimljivost da je 8. studenog sama PU zadarska o svojoj strani posla objavila priopćenje sa slikama. No kao dokaz transparentnosti Šundov je objavio o događaju koji se dogodio prije dva dana, 24. studenog, između 21 i 22 sata na vojnoj vježbi u Austriji, gdje su trojica pripadnika Hrvatske kopnene vojske „nedopušteno konzumirali alkohol“.

„Ja sam zapovjedio, da je nulta tolerancija na alkohol za sve aktivnosti, ne samo u zemlji… ne samo u inozemstvu, nego i u zemlji… Iz tih razloga su oni odmah povučeni u Republiku Hrvatsku, i protiv njih su pokrenuti svi oni postupci na razini Hrvatske kopnene vojske, koji su potrebiti da bi se takvo ponašanje sankcioniralo“,

rekao je Šundov.

I tu bi možda priča o transparentnosti stala da večeras Nova TV nije dobila potvrdu od Ministarstva obrane o još jednom nedavnom, a do sada javnosti nepoznatom slučaju neprihvatljivog ponašanja hrvatskog vojnika iz gardijske brigade u Slavoniji. On je jedne večeri van službe skakao po automobilima i uzvikivao navijačke parole, što je dovelo do djelovanja policije – da bi mu onda kod kuće prilikom pretresa bio pronađen i neprijavljeni pištolj. Radi se o sinu visokopozicioniranog časnika, zapovjednika Središta za međunarodne vojne operacije „Josip Briški“, koji je nakon svoje večernje avantura prijavljen za kršenje vojne stege, ali i civilnom prekršajnom sudu.

Vlada RH je sredinom prošloga tjedna promijenila Uredbu o unutarnjem ustroju MORH-a, čime su praktično provedene i promjene u ustroju vojno-stegovnih sudova najavljene ljetos, kada je na tu temu bio dopunjen i Zakon o službi u Oružanim snagama RH. Njima su dosad dvije odvojene razine vojno-stegovnoga suđenja objedinjene u okviru Ministarstva obrane, a za žalbe na odluke tog tijela nadležnim je proglašen Upravni sud RH. Riječ je o jednoj strukturnoj promjeni, koja se pokazala priličnim kamenom političkoga spoticanja iako u praksi ne zahvaća mnogo ljudi. Naime, u okviru dosadašnjeg Višeg vojno-stegovnog suda pri MORH-u radilo je 5 ljudi, dok je sada taj broj uvećan dodavanjem osoblja bivšeg prvostupanjskog Vojno-stegovnog suda iz okvira OS RH – čime je broj djelatnika sada ujedinjenog disciplinskog sudišta u sustavu obrane povećan na ukupno 12. No, sam broj ljudi u Vojno-stegovnome sudu zaista ne govori mnogo o političkome prijeporu oko ovog poteza preustroja.

Što je bilo prije?

Treba napomenuti kako Hrvatska po pitanju vojno-stegovnog sudovanja zapravo tapka u mraku, već godinama tražeći optimalni ustroj ovih organa – gdje se pri plenarnoj saborskoj raspravi o izmjenama Zakona o službi (17. lipnja ove godine) moglo čuti kako je rješenje koje se sada opet uvodi zapravo u nas već postojalo, i to od 1996. do 2007. godine. Tada je čitavo vojno-stegovno sudovanje organizacijski bilo pri Ministarstvu obrane – ne bi li se onda taj sustav podijelio: prvi stupanj vojno-stegovnog sudovanja u OS RH, a drugi (žalbeni) stupanj i dalje pri MORH-u. Iako te 2007. godine pri tadašnjim izmjenama Zakona o službi u OS RH nisu posebno navođeni razlozi za ovakvu podjelu, ipak je jasno kako je njome u praksi ojačana nadležnost GS OS RH nad početnim fazama stegovnog postupka, dok se izdvajanje dijela tog sustava moglo tumačiti i njegovom depolitizacijom – strukturnim odmicanjem od Ministarstva kao tijela političke vlasti u sustavu obrane. U korist takvog gledanja o depolitizaciji govori i činjenica kako je ta promjena provedena krajem mandata tog saziva Sabora i Vlade, kada su ujedno postavljeni temelji i za kvalitetniji parlamentarni nadzor nad sustavom obrane – postizanjem suglasja oko osnivanja zasebnog Odbora za obranu u Hrvatskome saboru (što je provedeno samo nekoliko mjeseci kasnije, nakon uspostave vlasti po rezultatima izbora od 25. studenog 2007. godine).

Pri tome, nije se vidjelo problema u propisivanju da “Prvostupanjski vojnostegovni sudovi ustrojavaju se u Oružanim snagama, a za svoj rad odgovaraju ministru obrane i načelniku Glavnog stožera“, odnosno da “Viši vojnostegovni sud ustrojava se u Ministarstvu obrane, a za svoj rad odgovara ministru obrane odnosno osobi koju on ovlasti” (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službi u OS RH, NN 76/07, članak 23 o izmjenama članka 74. dotadašnjeg Zakona). Uz to, ta je odgovornost dodatno pojačana i ovlastima nadzora, gdje: “Ministar obrane i načelnik Glavnog stožera nadziru pravodobnost i urednost obavljanja poslova i rada sudaca i sudaca porotnika prvostupanjskih vojnostegovnih sudova“, te “Ministar obrane ili osoba koju on ovlasti nadzire pravodobnost i urednost obavljanja poslova i rada sudaca i sudaca porotnika Višeg vojnostegovnog suda” (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službi u OS RH, NN 76/07, članak 32. o izmjenama članka 84. dotadašnjeg Zakona). Ove su odredbe u istim riječima preuzete i u Zakon o službi u OS RH iz lipnja 2013. godine (NN 73/13), u njegovome članku 188. o strukturi vojno-stegovnih sudova, te u članku 192, o nadzoru nad radom tih sudišta.

Specijalitet – uzeti sustavno rješenje i onda ga izokrenuti u vlastitu karikaturu

Jednako tako, nikome nije bila problematična ni odredba da “Protiv rješenja Višega vojnostegovnog suda može se pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske“ (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službi u OS RH, NN 76/07, članak 20. o izmjenama članka 70. dotadašnjeg Zakona) – kojom je utvrđena pozicija Upravnog suda kao daljnjeg puta za žaljenje, nakon iscrpljenja internih mogućnosti prigovora. Ova je odredba u lipnju 2013. neznatno modificirana stavkom 9. članka 185. (gdje se umjesto Upravnog suda RH govori o “sudu nadležnom za upravne sporove“), kojim je uvedeno i pravo odricanja od žalbe (stavak 7, članak 185 – usklađivanjem sa čl. 106 Zakona o općem upravnom postupku) na odluku prvostupanjskog vojno-stegovnog suda – uz dodatak i odredbe stavka 8 u istome članku da: “Ako su se obje stranke nakon objave odluke odrekle prava na žalbu, pisano izrađeno rješenje ne mora sadržavati obrazloženje“. Iako se ovim propisima na prvu ruku išlo prema skraćivanju procedure, njihova se kombinacija pokazala pogubnom u hrvatskim uvjetima, gdje iole šire ovlasti lako prerastu u neregulirani prostor zloporaba, što se izgleda pokazalo u praksi samo dvije godine kasnije. Pa ipak, kada je Ministarstvo obrane ljetos – nakon sedam i pol godina takve podijeljene prakse – opet krenulo u izmjene vojno-stegovnog sustava, sve ove stvari prvo su postale upitne, da bi se onda pretvorile i u polje žestokog razračunavanja političkih blokova u Saboru. Pogledajmo detaljnije o čemu je tu bila riječ.

U čemu su ovoljetne novost?

Ovogodišnje promjene Zakona o službi u OS RH neke su se stvari po pitanju vojno-stegovnog sudovanja vratile na stanje iz 2007. godine. Kao prvo, izmijenjen je članak 188. Zakona o službi u OS RH, kojim se definira struktura sustava vojno-stegovnog sudovanja u obrani. Umjesto dosadašnja dva odvojena vojno-stegovna suda (Prvostupanjski vojnostegovni sud i Viši vojnostegovni sud) ustrojeno je samo jedno tijelo nazvano “Vojnostegovni sud”. Za njega je propisano:

“(1) Vojnostegovni sud samostalno i neovisno odlučuje o stegovnoj odgovornosti za stegovne prijestupe i materijalnoj odgovornosti vojnih osoba. (2) Vojnostegovni sud ustrojava se u Ministarstvu obrane, a za svoj rad odgovara ministru obrane, odnosno osobi koju on ovlasti. (3) Sjedište vojnostegovnog suda određuje se Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva obrane. (4) Vojnostegovni sud čine predsjednik vojnostegovnog suda, vojnostegovni suci i vojnostegovni suci porotnici“.

Time je za novo, skupno vojno-stegovno tijelo preuzet organizacijski smještaj bivšeg “Višeg vojno-stegovnog suda”, jednako kao i njegov sustav unutarnje kontrole – dok su nepromijenjene ostale i dosadašnje ukupne nadležnosti te sastavi pojedinih vijeća pri vojno-stegovnim suđenjima. Kao drugo, dosadašnji je postupak žaljenja zamijenjen novom odredbom pozicioniranom kao 5 stavak 185. članka koja glasi “Protiv rješenja vojnostegovnog suda nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred sudom nadležnim za upravne sporove koji će donijeti odluku o tužbi u roku od 90 dana, pri čemu tužba ne odgađa izvršenje rješenja“. Ona je na tragu dosadašnjih rješenja o upravnom postupku kao nastavku disciplinskog sudovanja u obrani, uz novinu da takvo žalbeno postupanje ne zadržava izvršenje odluke Vojno-stegovnoga suda. Oba ova rješenja (pozicioniranje skupnog vojno-stegovnog sudišta, kao i novi sustav žaljenja) dovela su do političkih sukobljavanja u Saboru, povodom rasprava o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o službi u OS RH – prvo na Odboru za obranu, a onda i na plenarnoj sjednici Sabora, gdje su sve te višesatne rasprave nagurano odrađene istoga dana, u srijedu, 17. lipnja ove godine.

Kao treće, ukinute su mogućnosti odustanaka od žalbi (već spomenuti stavci 7 i 8 u okviru donedavnog teksta 185. članka Zakona o službi u OS RH), zbog navodnih zloporaba koje se ustanovilo u praksi tzv. “Prvostupanjsko vojno-stegovnog suda”. Iako se tu radilo o suzbijanju velike rupe u normalnome tijeku vojno-stegovnih postupaka, ova je izmjena protekla relativno mirno – samo uz nekoliko primjedbi kako bi zbog jednoga takvog propusta bilo bolje samo “zatvoriti rupu”, a ne odmah tumbati i čitav sustav u čijem se okviru ona nalazi.

Kao četvrto, treba spomenuti i jednu statusnu izmjenu. Naime, 2013. godine je “Pravilnik o stegovnoj odgovornosti” bio uvršten u tzv. “Opća pravila postupanja u OS”, koja “donosi Predsjednik Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Predsjednik Republike) na prijedlog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga (u daljnjem tekstu: Glavni stožer) i uz suglasnost ministra obrane” (prema članku 9, stavak 1, podstavak 3 Zakona o službi u OS RH iz 2013. godine). Promjenama iz srpnja 2015. taj je isti pravilnik izbrisan s liste Općih pravila postupanja, da bi novom odredbom bio spušten u statusu – čak ne među “Posebna pravila postupanja” iz 3 stavka spomenutog članka 9 Zakona o službi u OS RH (koja donosi ministar obrane na prijedlog načelnika Glavnog stožera), već na razinu običnog pravilnika (kojeg onda donosi ministar obrane sam, prema novoj odredbi dodanoj u 184. članak Zakona o službi u OS RH, koji inače govori o prirodi samog vojno-stegovnog postupka). Time su iz njegova donošenja praktično isključene dvije dosada umiješane instance – Predsjednik RH i načelnik GS OS RH, što je opet poslužilo kao gorivo za tvrdnje o politizaciji vojno-stegovnog sustava uopće – u okviru šireg političkog prepucavanja o ovlastima Predsjednice RH u obrani.

Lipanj 2015. – izmjene i dopune obrambenih zakona

Sada kad smo obradili sam sadržaj aktualnih zakonskih izmjena vezanih uz vojno-stegovno sudovanje u RH, vrijeme je da pogled bacimo i na tijek rasprava koje su po toj temi bile vođene 17. lipnja ove godine, prvo u rano popodne na Odboru za obranu, a onda i samo koji sat kasnije, na večernjoj plenarnoj sjednici Hrvatskoga sabora. Ovdje, kao prvo, treba konstatirati da stoje prigovori prema kojima su ovogodišnje izmjene i dopune obrambenih zakona izvedene iznimno brzo, gotovo na rubu normalne zakonodavne procedure. Kako je to na plenarnoj sjednici sabora istaknuo Tomislav Ivić, predsjednik Odbora za obranu:

“Treba naglasiti da je Ministarstvo obrane, kao stručni nositelj, bitno skratilo i proceduru izrade Nacrta prijedloga zakona provodeći samo završni dio postupka procjene učinka propisa, koji se odnosi na javnu raspravu o konačnim zakonskim rješenjima. treba naglasiti da Ministarstvo, kao stručni nositelj, nije poštovalo ni trajanje roka za javnu raspravu, s obzirom da su nacrti prijedloga objavljeni na službenim stranicama 7. svibnja, a da je trajanje rasprave predviđeno do zaključno 20. svibnja – iz čega proizlazi da je za javnu raspravu ostalo svega trinaest dana“.

Obrambeni zakoni – bljeskovito kroz Sabor

Nakon takve minimalne on-line rasprave, spomenuti akti su pred Vladom osvanuli 3. lipnja, na 231. sjednici, da bi u Sabor stigli u petak 12. lipnja. Već u ranim popodnevnim satima srijede 17. lipnja su ta dva oveća zakonska akta bila pred Odborom za obranu, da bi istoga dana iza 17:30 došla i na plenarnu raspravu pred gotovo pa praznom sabornicom. Nakon što je takva zbrzana rasprava bila zaključena po oko 2 sata rasprava, istoga je tjedna – u petak 19. lipnja – o ovim zakonskim tekstovima i glasano. Na ničije čuđenje, izmjene te dopune Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH su tada i usvojene – od ukupno prisutnih 106 saborskih zastupnika, njih je 81 glasalo “Za”, 6 je bilo suzdržano (pretežito Laburisti i neovisni), a 19 je glasalo “Protiv” (HDZ i partneri). Tako usvojene Izmjene i dopune proglašene su od Predsjednice RH 23. lipnja i onda objavljene u Narodnim novinama 8. srpnja 2015. godine (NN 75/15). Glavnina ovih zakonskih izmjena je na snagu stupila osam dana po objavi, dakle, u četvrtak 16. srpnja ove godine – osim dijela o vojno-stegovnome sudstvu, za koji je određeno da na snagu stupa dan po isteku roka od 60 dana od objave u NN, dakle, u utorak, 15. rujna ove godine (te članka o umirovljenju neodgovarajuće obrazovanih djelatnih vojnika i mornara zaposlenih na neodređeno vrijeme, koji na snagu stupa 1. siječnja 2017. godine).

Dok se u raspravi koju se tog 17. lipnja moglo pratiti, pa i o vojno-stegovnome sudstvu, čulo mnogo zanimljivih argumenata za i protiv pojedinih normativnih rješenja – ipak ostaje neosporna činjenica da su ove promjene izvedene iznimno zbrzano, te s vrlo malo prostora za detaljniju raspravu ili iole šire promišljanje odabranih pravnih rješenja.

Vlada RH – argumenti za vojno-stegovne promjene

U obje saborske rasprave na temu reforme vojno-stegovnog sudstva (na Odboru za obranu, a onda koji sat kasnije i na plenarnoj sjednici Sabora), stavove izvršne vlasti zastupala je Višnja Tafra, zamjenica ministra obrane Kotromanovića. Ukupno gledano, ona je iznijela tri zasebna argumenta za ove promjene, dva strukturna i jedna vezan uz dosadašnju devijantnu radnu praksu prvostupanjskih vojno-stegovnih sudova pri OS RH.

Kao prvo, navodno je tu stvar u preporuci koju je Hrvatska dobila od Europske komisije. Ovo je Tafra na Odboru za obranu definirala riječima:

“Republika Hrvatska je dobila u svim područjima svog upravnog djelovanja preporuku Europske komisije o tome da više ne postoji… da se odreknemo takozvane prakse ‘dvostruke razine odlučivanja o žalbi u istom tijelu državne uprave’. Prema tome, kada neka osoba uloži žalbu na neko od rješenja – da više u Ministarstvu obrane ne postoji drugi stupanj, koji će o tome odlučivati… nego da, jednostavno, nakon toga se ide na sudovanje – bilo to upravno sudovanje ili redovno sudovanje. Samom činjenicom što je Republika Hrvatska prihvatila sustav dvostrukog upravnog sudovanja u RH, pa imamo upravne sudove prvog stupnja, i Visoki upravni sud… Kako je Ministarstvo obrane, kao i uvijek… nazovimo to “prethodnik”, prije drugih ministarstava… prihvaća tu preporuku, i mislimo da je to prihvatljivo za sustav Oružanih snaga. Tako da će ubuduće Vojno-stegovni sud biti pozicioniran u Ministarstvu obrane, i nakon provođenja postupka pred Vojno-stegovnim sudom, osoba bi imala mogućnost podnošenja tužbe upravnome sudu, a nakon toga Visokome upravnome sudu“.

Tome je na plenarnoj sjednici Sabora još dodala i ovo:

“A ja Vam još jednom kažem – da je preporuka, ovih dana, da nas je Vlada pozvala, sva ministarstva, i rekla je da je preporuka Europske komisije da se ukine pravilo koje vrijedi u Republici Hrvatskoj, a ne vrijedi u drugim zemljama Europske unije – a to je, da o žalbama na postupke koji se vode u nekom ministarstvu, u tim istim ministarstvima u drugom stupnju odlučuje to isto tijelo, zato što to postaje bespredmetno… Bespredmetno je upravo iz razloga jer se u pravilu takve odluke po žalbama ne mijenjaju“.

Kao drugo, tu se postavilo i pitanje količine posla koju takva disciplinska sudišta odrađuju na godišnjoj razini, gdje mala količina posla ukazuje prema potrebi daljnje racionalizacije ovoga sustava – što je pred Odborom za obranu bilo definirano ovako:

“Takvo rješenje smatramo primjerenim – i zbog same činjenice da mi nemamo tijekom godine toliki broj stegovnih postupaka… koji su svake godine na nekakvoj razini od 100 i nešto, na ukupni broj zaposlenika… i smatramo ekonomičnim ukidanje tolikog broja sudaca, koji jednostavno nemaju, pod navodnicima rečeno “dovoljno posla”, tako da bismo formirali jedan Vojno-stegovni sud. Ovdje je opisano koliko će on imati članova, koliko će imati članova ukoliko bi se eventualno došlo do vojno-stegovnog suđenja generalima i admiralima…“

Spomenutu je “lagodnu” radnu situaciju zamjenica ministra obrane Tafra na plenarnoj sjednici Sabora potkrijepila i s nešto konkretnih brojeva:

“Jedan od razloga je – da je tijekom 2014. godine Vojno-stegovni sud zaprimio 22 žalbe na Viši vojno-stegovni sud, a u 2014. bilo je 12 tužbenih zahtjeva protiv rješenja Višeg vojno-stegovnog suda, koji su odlukama upravnih sudova – svi tužbeni zahtjevi odbijeni. Kad pogledate što to znači – znači Vam 17 rasprava po vojno-stegovnom sucu u jednoj kalendarskoj godini. Zar vi stvarno mislite da netko za 17 rasprava treba primati pristojnu plaću čina brigadira i pukovnika, i imati tako razvijen… odnosno, tako puno zaposlenika u tom segmentu? Vi ćete meni sada odgovoriti da smo mogli napraviti racionalizaciju. Ne možete napraviti racionalizaciju, jer na sudu moraju suditi po tri vojno-stegovna suca. Prema tome, racionalizacija u tom dijelu ne dolazi u obzir“.

Ako i je kazneno djelo – važno da nije stegovni prijestup !!!

I konačno, kao treće, iako je dosadašnji Zakon o službi u OS RH propisivao zajednički nadzor nad djelovanjem prvostupanjskih vojno-stegovnih sudova za ministra obrane i načelnika Glavnog stožera – ta se odredba u posljednje dvije godine očigledno izvitoperila u praksi, gdje se krenulo institut odustajanja od žalbi koristiti za zaustavljanje postupaka nakon prvoga stupnja – čime je ujedno izbjegnuto i njihovo punije registriranje pri nadležnima u MORH-u. To samo po sebi možda i ne bi bio preveliki problem da takvome stopiranju nije izgleda prethodila i faza određenog usuglašavanja stavova na načelnoj razini Oružanih snaga – kojim se ponekad i nedopustive situacije legaliziralo stegovnom kaznom, zaustavljajući tu njihovo šire procesuiranje, pa makar u pojedinim konkretnim slučajevima riječ bila i o malignim slučajevima kaznene prirode. Detalje o ovoj sramotnoj praksi pojedinih vojno-stegovnih sudaca u prvostupanjskim postupcima iznijela je Višnja Tafra ovako…

“… kad vojska sudi sama sebi, tako reći, bez kontrole koja je postojala – onda imamo situaciju, koju smo pronašli… da vojno-stegovni sudac za osobu koja je krivotvorila službenu ispravu, o tome koju školu je završila… kaže da to, eto, nije vojno-stegovni prijestup, pa mu kaže da ako ne napravi recidiv u roku 6 mjeseci – da može uredno ostati u djelatnoj službi. Mi smatramo da je takvo ponašanje neprimjereno, pa samim tim nismo imali mogućnost nikakve kontrole – jer bivši zakon nije omogućavao ministru obrane nikakvu kontrolu nad provođenjem stege… i nakon što smo pronašli takve pojavne oblike – da za krivotvorenje isprave, na temelju koje je netko zaposlen, i radi deset godina, ili pet godina u ministarstvu obrane, vojno-stegovni sud presudi uvjetnu presudu… na način da ako takvo djelo netko ne ponovi za 6 mjeseci, da može ostati u vojnome sustavu… Mi smatramo da je to neprihvatljivo, i iz tog razloga je vojno-stegovni sud prešao u Ministarstvo obrane“.

U diskusiji koja je uslijedila, na ovu je temu Višnja Tafra dodala još i…

“Prvi stupanj je imao mogućnost da… u trenutku kad je gospođa sutkinja presudila tako kako je presudila – onda je pozvala stranku… koja se odrekla prava na žalbu, zato što je za nju bilo povoljno da ne ostane bez posla – i odrekne se prava na žalbu istog trena… i ostane, i ne napravi novi prijestup šest mjeseci… i u drugi stupanj nikada taj predmet nije došao. Nikada! Stranka se odrekla prava na žalbu, jer je takva odredba postojala. Nažalost, da to nismo utvrdili – pitanje da li bi smo se upuštali u to… Onog trena kad se stranka odrekla prava na žalbu, Viši vojno-stegovni sud nije imao nikakvu mogućnost uopće postupanja, i zatvaralo vam se sve na nivou Oružanih snaga. Imali ste apsolutno zatvoreni sustav na nivou Oružanih snaga… postoji izvješće, godišnje, o radu vojno-stegovnih sudova, pa da vidite koji broj žalbi je uopće uspio doći na Viši vojno-stegovni sud“.

Na ova obrazlaganja iz MORH-a nisu ostali dužni zastupnici oporbe, prvenstveno oni iz redova HDZ-a.

Oporba – argumenti protiv vojno-stegovne reforme

Za razliku od prilično strukturirane argumentacije predstavnika MORH-a, oporbene stavove po pitanju vojno-stegovnoga sudstva ponešto je teže jasno sklopiti. No, ipak, tu se iskristaliziralo nekoliko načelnih stavova. Kao prvo, jasno je iznesen stav kako se predstojeće sklapanje dvoje razine vojno-stegovnih sudova u jednu cjelinu smatra činom politizacije vojno stegovnog sudovanja. Uz napominjanje zbrzane provedbe čitavih ovogodišnjih izmjena i dopuna obrambenih zakona, ovu je politizaciju krenuo obrazlagati Josip Đakić, saborski zastupnik HDZ-a ističući da:

Đakić: politizacijom protiv politizacije ??

“Sve ovo što se događa… vidi se da i pravilnik koji postat će… i nastat će u Ministarstvu obrane, to jest, donosit će ga ministar obrane, u budućnosti – jasno govori da se politička funkcija ministra obrane stavlja na mjesto Oružanih snaga. Zapovjedno, ali i donošenjem akata koji će biti u funkciji… Vojno-stegovni sud će se kontrolirati – imenovat će ga, na prijedlog ministra obrane, imenovat će ga Predsjednica republike, a Pravilnik o vojno-stegovnoj odgovornosti donosit će ministar obrane. Kontroliranje sudaca s tim, koje se predloži, kad budu imenovani – također će njegov rad kontrolirati ministar obrane, ili netko koga on ovlasti. Pa to je apsolutno politizacija Oružanih snaga Republike Hrvatske, i tako je možemo definirati u svim segmentima koji su propisani – od stručnih osoba koje su dale svoje mišljenje o tome što se događa u Oružanim snagama, i ovim zakonima koje se donosi. Mislim da apsolutno nema ni jedan opravdani element za ukidanje ovih dvostupanjskih Vojno-stegovnih sudova u Oružanim snagama, i da oni trebaju ostati u okviru Oružanih snaga, a ne biti u političkom tijelu, to jest, pod nadležnošću ministra. … jednako tako imam informaciju da je s onim što je napisano od stručnih tijela za prvostupanjski sud i njegovo ukidanje, suglasio se i načelnik Glavnog stožera, kao i svi čimbenici u Glavnom stožeru. Vi to ignorirate, i niste uzeli ni jednu primjedbu njihovu u razmatranje, niti ste uvažili bilo šta. … Stvarna politizacija stvarno se ne bi trebala dogoditi. Oružane snage su davno depolitizirane, i ne bi trebale biti predmetom današnje vaše politizacije. Ovim načinom sigurno stavljate ministra u izvršnu i zapovjednu funkciju, a to bi trebalo biti sasvim drugačije. Načelnik Glavnog stožera i Predsjednica Republike imaju tu funkciju“.

Naravno, ova bi argumentacija bila poprilično jača da sa zastupnik Đakić u istome dahu nije pozivao i na navodne prigovore koji su po pitanju izmjena strukture vojno-stegovnih sudova bili sa samih tih sudova podnošeni Glavnome stožeru – što su interni akti, za koje je upitno kako je njima mogao legalno raspolagati netko iz Sabora. Višnja Tafra je tu okolnost brzo uočila te replicirala:

“Sad gospodine Đakić, ako ćemo o politizaciji… Ako su to Oružane snage depolitizirane, kako to da vi posjedujete dokumente, za koje tvrdite da posjedujete iz Oružanih snaga – a Oružane snage ne bi smjele ni jedan dokument dostavljati pripadniku političke stranke, a vi to sigurno jeste? Znači da je netko od osoba koje rade u Oružanim snagama prekršio osnovna pravila toga – da je dostavio dokumente interne prepiske između Ministarstva obrane i Oružanih snaga nekome tko je ovdje, u ovom trenutku, politička osoba. Prema tome, vaša primjedba da mi to politiziramo – mislim da samim ovim postupkom, koji ste vi sada otkrili – da imate u rukama dokumente, koje je dostavio netko iz Oružanih snaga, a vi ste tako rekli… a ja vam otvoreno mogu reći da je to bila interna prepiska Ministarstva obrane i Glavnog stožera – u kojoj nema primjedbe za vojno-stegovni sud, jer smo na kraju usuglašavali do posljednje riječ… To radimo uvijek kada donosimo bilo koji ozbiljni dokument, sa pripadnicima Oružanih snaga, zato što se odredbe odnose na njih. I, ministar obrane nikada nije… prvenstveno jer je bio bivši vojnik… ne dozvoljava da ono što zahtijevaju Oružane snage, da se njihovo mišljenje ne uvaži… A ja, stvarno odbijam vašu tvrdnju o tome da je riječ o politizaciji, jer vi ste ovim primjerom uistinu pokazali da se netko u Oružanim snagama onda bavi politikom – ako pojedinim članovima stranaka dostavlja takvu vrstu dokumenata“.

Pa ipak, činjenica kompletnog podvrgavanja vojno-stegovnoga sudstva pod kontrolu Ministarstva ukazuje na aktualnu ili moguću politizaciju – gdje ni pozivanje nadležnih na činjenicu da je takav ustroj već bio na djelu u Hrvatskoj od 1996. do 2007. godine baš i nije najbolji argument protiv politizacije, ako imamo u vidu kako je nacionalni obrambeni sustav RH po pitanju preplitanja obrane i politike izgledao baš tijekom većine tog razdoblja.

Ostale dvije točke oporbenog osporavanja vojno-stegovne reforme ponešto su manje koherentna. Naime, zasnovana su na formalnim prigovorima prilično upitnog sadržaja – gdje se prigovor zasnovalo na doslovnome tumačenju pojedinih riječi, ne uzimajući u obzir sadržaj koji se iz njih krije. Tako, kao drugo, saborski zastupnik Đakić na Odboru za obranu otvara pitanje isključenje mogućnosti žalbe na odluke sada jedinstvenog Vojno-stegovnog suda:

“Samo bih htio replicirati na to – da je pravo a žalbu ustavna kategorija sadržana u članku 18. Ustava Republike Hrvatske, i to bi trebali znati. Promjenom ustava tek mogli bi promijeniti te zakonske odredbe, da se nema pravo žaliti. Mislim, ali to je apsurd. To je kao onaj prijeki sud za vrijeme narodno-oslobodilačke vojske, i Drugog svjetskog rata, kada je donio odluku i više se nema tko pravo žaliti, ni kome se nema pravo žaliti“,

da bi onda na plenarnoj sjednici Sabora ponešto produbio svoje tumačenje o tome kako ove zakonske izmjene smatra povredama ustavnoga prava na žalbu iz članka 18. Ustava RH:

“Ukida se pravo na žalbu. Na odluku o stegovnoj odgovornosti za stegovne prijestupe, teže povrede vojne stege, stranke mogu pokrenuti upravni spor, a tužbe ne zadržavaju izvršenje rješenja. Člankom 18 Ustava RH jamči se pravo na žalbu radi pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja, pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Točka. Drugi pasus, ili stavak 2. Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenim zakonom, ako je osigurana druga pravna zaštita. Pravna zaštita sudskim sporom, kada rješenje postaje pravomoćno, je na vrbi svirala. Bolje da ste uveli “prijeki sud”, kao što to znate učiniti, nego što ste ovakovu brljotinu od vojno-stegovnog suđenja napravili, i prenijeli sve ovlasti ministru“.

No ovakve optužbe o uskrati ustavnog prava na žalbu, Višnja Tafra je odgovorila već na Odboru za obranu, dok se na kasnijoj plenarnoj sjednici Sabora tek pozvala na svoj ranije izrečeni stav:

Klasična prisutnost zastupnika kad se raspravlja o obrani

“Nikome nismo uskratili žalbu. Kažem vam – Europa traži da se mogućnost iz tolikog sudovanja kakvo postoji u Republici Hrvatskoj skrati, da je neprimjereno da se povodom žalbe u istom tijelu koje je donijelo prvu presudu odlučuje ponovo – jer, u pravilu je takva presuda, kad se odlučuje u istom tijelu državne uprave, ista onakva u drugom stupnju, kakva je bila u prvom stupnju. Imamo jako malo primjera da je u drugom stupnju to isto tijelo, znači, svoju odluku koju je donijelo – opovrglo. Prema tome, ne stoji vaša tvrdnja da je onemogućena sva pravna zaštita osobama. Nakon toga postoji prvostupanjski Upravni, i drugostupanjski Visoki upravni sud, i vjerujte da zbog toga ni jedna presuda kao takva neće pasti“.

Kao treće, oporba je prigovarala činjenici vađenja dosadašnjih vojno-stegovnih sudova iz okvira Oružanih snaga RH. Pri tome, jedan od glavnih argumenata za njihovo zadržavanje pri djelatnoj vojnoj hijerarhiji je pronađen u samome imenu tih sudišta – gdje već same riječi “vojna” i “stega” po zastupnicima opozicije prirodno ukazuju da je tim sudištima mjesto pri OS RH. Dok je tu zastupnik Zvonko Milas bio kratak – “Sam pojam vojne stege govori o tome gdje Vojno-stegovni sud treba pripadati“, predsjednik Odbora za obranu Tomislav Ivić to je na sjednici Odbora definirao s ponešto više riječi:

Časnički salon kao jedino primjereno mjesto za vojno-stegovne odluke ?

“… dobili ste ozbiljnu primjedbu predsjednice Vojno-stegovnog suda, i mislim da je ta primjedba na mjestu… da se vojno-stegovni postupak u potpunosti, da tako kažem, izuzima iz Oružanih snaga, i prebacuje u Ministarstvo obrane… što samo po sebi nije logično. Da načelnik Glavnog stožera te zapovjedna struktura nema uopće nikakve ovlasti nad provedbom vojno-stegovnog postupka. Kao da je vojna stega pitanje ministarstva obrane, a ne pitanje Glavnog stožera. Mislim da Glavni stožer je taj koji treba uvoditi red u oružane snage, voditi računa o cijeloj toj proceduri“.

Kao odgovor na ovaj prigovor, predstavnici MORH-a iznijeli su već navedeni opis zatvaranja vojno-stegovnog postupanja u okvire Oružanih snaga, zajedno s uočenim nepravilnostima koje je takva internalizacija poimanja vojne stege sa sobom u praksi donijela.

Vanjski članovi Odbora o vojno-stegovnome sudovanju

Zaključno, na ovu politički spornu temu u raspravu se uključilo nekoliko vanjskih članova Odbora za obranu – gdje je zanimljivo bilo za uočiti kako ni jedan od njih zapravo nije podržao predložene zakonske promjene. Dok je general u mirovini Tomo Medved podržao ostanak stegovne tematike u Oružanim snagama (“Osobno sam, također, stava da je vojno-stegovnom sudu mjesto u Oružanim snagama. Načelnik Glavnog stožera i vojni zapovjednici su ti koji odgovaraju za vojnu stegu“) – on ujedno napominje da je i nedavno usvojen Dugoročni plan razvoja OS RH također Vojno-stegovni sud prvoga stupanja dugoročno vidio u okviru OS RH, što je onda ipak izmijenjeno samo nekoliko mjeseci po njegovu općem usvajanju.

Profesor Vlatko Cvrtila osvrnuo se na međunarodne primjere pozicioniranja vojno-stegovnog sudstva u pojedinim sustavima obrane, napominjući ipak kako smatra da “Evo, nema jedinstvenoga rješenja. Htio sam samo pridonijeti raspravi – u ovome smislu da bi vjerojatno sad ovo rješenje bilo i specifično za Republiku Hrvatsku, i u tom smislu bi se, vjerojatno razlikovali od drugih država s kojima se tu družimo u okviru EU i prije svega NATO-a… jer, govorimo o vojnim stvarima, koje se toga tiču“. A za riječ se iznimno javio i Petar Veić, inače profesor kaznenog prava, koji je istaknuo zabludu da je to vojno-stegovno sudište zapravo nekakav sud. Naime:

Profesor Veić: “Vojno-stegovni sud nije sud !”

“Dakle, treba reći da taj Stegovni sud nije sud! Da je to jedan odnos poslodavca i zaposlenika. Ako gledamo Ustav, dakle, koji propisuje postupnost postupka – ta odredba se ne odnosi na to. Jer mi imamo mogućnost kontrole – a to je dogmatski dosta sporno. Jer tu odluku Stegovnog suda ne priznaje kazneni sud, niti neki drugi sudovi. Ona ne može biti predmet razmatranja Ustavnog suda. Dakle, to je jedna pravna priroda dosta složena… I, ni jedno rješenje koje ćete prihvatiti neće biti bez jako velikog broja prigovora. Ako vi tražite neku paralelu, po toj stvari, u drugom sustavu… onda ćete vidjeti, recimo, u MUP-u je taj sud u Ministarstvu, a nije u Ravnateljstvu. Dakle, po meni, jednog čistog rješenja – koje bi bilo dogmatski, bez ozbiljnih prigovora – nema. Ako gledate praksu Europskog suda za ljudska prava, ima nekakvih odluka koje daju tom sudu jedno veće značenje nego u našem pravnom sustavu… to značenje je prije svega zbog onog pravila “Ne bis in idem”, ali ne bi vas time htio sada zamarati“.

Što se vidi iz ovih diskusija te promjena?

Na kraju, po pitanju aktualnih promjena sustava vojno-stegovnoga sudovanja u Republici Hrvatskoj treba zaključiti nekoliko stvari. Kao prvo, tu nema nekog sustava za koji bi se odmah u startu moglo reći da je savršen – pa tako ni ne čudi da je Hrvatska do sada u više navrata tražila svoje dobro rješenje. Neće tu biti problem ni ako takvo rješenje na kraju bude i ponešto različito od ostatka hrvatskih NATO i EU partnera, ako ono bude za nas dobro, te ukupno gledano efikasno. Zato i treba reći kako barem dio razloga koje su iznijeli predstavnici Ministarstva obrane pri objašnjavanju aktualne reforme ima smisla. Nije loše da po pitanju vojno-stegovnih stvari barem dio sustava određivanja disciplinskih sankcija bude temeljito izdvojen iz obrambenoga sustava – tako da stvarno ne bude “kadija tuži, kadija sudi“, te da kompletno u vodu padnu sumnje u ikakvu sustavnu ili pojedinačnu pristranost pri postupanju. Naravno, žalosno je da nam za tako nešto treba preporuka iz Europske komisije, ali što je – tu je.

Pri tome je potpuno jasno da ne stoje prigovori o uskrati prava na žalbu samo zato što je to pravo prebačeno na jednu drugu pravosudnu instancu (koja je pri tome i ozbiljniji niz sudova od disciplinskih tijela koja se ovdje pompozno naziva “vojno-stegovnim sudovima”) – na koju su za razne stvari upućeni i brojni drugi građani ove države, koji na taj oblik državnog dijeljenja pravde ne gledaju kao tek “na vrbi sviralu“, kako je to upitno opisao spomenuti saborski zastupnik. Jednako je upitno i gledanje na puninu sadržaja kompleksnih pravnih te političkih pojmova putem tek grubog iščitavanja pojedinih riječi u njihovim popularnim značenjima – budući da se upravo relevantnim zakonskim propisima tim riječima pridjeljuju sadržaji o čijim detaljima smo ovdje raspravljali. Zato i pojmovi “vojno”, “stega” ili “sud” svoje pravo strukovno značenje dobivaju tek i upravo kroz Zakon o službi u OS RH – dok neko popularno značenje tih riječi može biti vezano, pa čak i istovjetno njihovom pravnom značenju, ali se ta dva sadržaja ponekad mogu i prilično radikalno razilaziti. Upravo zato popularna značenja pojmova ne mogu biti presudna za bilo koji dio ove pravne diskusije.

Zakoni usvojeni bez glasova oporbe

Jednako tako, nije dobro ni da se u ozbiljne reforme ikakvih državnih struktura polazi samo zato što su u dosadašnjim organizacijama uočene zloporabe – tim više što bi se na prvi pogled moglo zaključiti kako su za njihovo uklanjanje u hodu ipak postojali pravni preduvjeti u pozitivnim propisima. No, na sreću, izgleda da to ovdje i nije bio osnovni razlog promjena koje u glavnini svoga smjera prate dosadašnju liniju smanjivanja ukupnog vojno-stegovnoga sustava (gdje su 1996. ukinuti zasebni vojni sudovi, a onda 2007. i zasebna vojna tužilaštva te odvojeno uredsko poslovanje vojno-stegovnih sudova), njegovog pojednostavljivanja te osamostaljivanja od političkih matica unutar obrambenoga sustava.

Pa ipak, načina na koji je čitav ovogodišnji paket obrambenih zakona donesen nije dobar. Stvari su toliko zbrzane da i dobronamjerni promatrači imaju problema u shvaćanju točnih razloga ovakve hitnosti u postupanju. Time je radikalno bila ograničena diskusija o zakonskim rješenjima koja se predlagalo, ostavljen je prostor za uvezivanja najavljenih pravnih izmjena s aktualnim političkim sukobljavanjima MORH-a i Predsjednice RH, te je ukupna saborska diskusija o izmjenama i dopunama obrambenih zakona bespotrebno zaoštrena. Pri tome, nije ostalo skriveno ni da samo rješenje o spajanju ukupne vojno-stegovne tematike pod okriljem Ministarstva obrane doista predstavlja korak ka dodatnome politiziranju obrane – koja je i inače velik problem u ukupnosti sigurnosnog sektora Republike Hrvatske. Točniji opsezi ovoga problema zorno su se pokazali i u samoj saborskoj diskusiji o budućnosti hrvatskih vojno-stegovnih sudova, gdje je postalo začudno jasno u kojoj mjeri sektor obrane u Hrvatskoj nije depolitiziran, niti će on tako skoro biti depolitiziran. Uz sve viđeno, kao cilj za rijetke optimiste ostaje tek nada da će razina te politizacije ipak vremenom biti ponešto niža, prikrivenija ili barem finije upletena u sustav nego do sada.