Pred pravosuđem njemačke pokrajine Schleswig-Holstein već godinama traje postupak protiv kolekcionara oružja, kojem je početkom srpnja 2015. izvršena službena zapljena blistavih vrhunaca njegove privatne zbirke iz podruma obiteljske kuće, o čemu smo već i tada pisali na portalu Obris.org. Ondje je nađen veliki broj uporabnih predmeta, propagandnih uradaka, stotinjak lutki s kompletnim odorama, kao i raznolike umjetnine iz perioda nacističke Njemačke, što nije samo po sebi kažnjivo, budući ih kolekcionar nije činio dostupnima široj javnosti, što  brane njemački propisi. No, problematična je zapravo bila ilegalna nadogradnja njegove legalne zbirke od oko 65 komada vatrenog oružja – koja je među ostalim obuhvaćala i tenk Panzerkampfwagen V Panther (Sd.Kfz. 171) Ausf. A, protuzračni top 8,8 cm FlaK 37, torpedo tipa G7A, mužar tipa “5 cm Granatwerfer 36”, i veliki broj ručnog naoružanja, uz što se nedopušteno našlo još i oko 1.500 komada raznoga streljiva.

Za čitavu ovu zbirku lokalne su vlasti općenito saznale temeljem prijave svojih kolega iz Berlina, koji su sve to vidjeli tijekom prethodnog pretresa doma ovog kolekcionara – gdje se kod njega tražilo neke ukradene umjetnine iz doba njemačkoga nacizma. Nakon što je 2. srpnja 2015. godine, uz svesrdnu pomoć oko 20 pripadnika njemačkih Oružanih snaga te niza vojnih vozila, u gradiću Heikendorf (desetak kilometara sjeveroistočno od centra Kiela) konačno izvedeno uklanjanje i spomenutog tenka – gdje je nedostatak gusjenica navodno bitno otežalo posao – započelo je pravno nadmetanje koje traje još i danas. Na glavnoj raspravi koja je konačno započela 28. svibnja ove godine pred pokrajinskim sudom u Kielu, tamošnje državno odvjetništvo tražilo je oštrije kazne, među kojima i novčanu u iznosu od oko 500.000 eura za kolekcionara, nekad davno uspješnog posrednika u financijskim uslugama.

Kolekcionar (u sredini) tijekom ljetošnjih sudskih ročišta

Suočena čak i s mogućom kaznom zatvora u trajanju od jedne do pet godina, obrana je kroz više ročišta tijekom zadnja dva mjeseca pokušavala sve to svesti na neku normalniju i prihvatljiviju razinu. No, srž postupanja svela se na sučeljavanje stručnih vještačenja o tome je li zaplijenjena tehnika još u ikakvom uporabljivom stanju (pa time potpada pod specijalne propise o nadzoru vojnog naoružanja) ili ipak nije. Dok se optužba tu oslanjala na mišljenja saveznih vlasti nadležnih za izvoz naoružanja (Bundesamtes für Wirtschaft und Ausfuhrkontrolle – BAFA), kolekcionar je uspješno dokazao kako su njemu same njemačke Oružane snage potvrdile da tenk više nije vojno oružje, nakon što su mu – među ostalim – svojedobno naplatili i 28.000 eura za troškove demilitarizacije (varenja ploče na početku cijevi i uklanjanja zatvarača, te vađenja motora), dok je i njegovu mužaru iz istog razloga bila bušena cijev. No, kako izgleda, stvari možda stoje drugačije po pitanju drugog prominentnog eksponata njegove zbirke, budući se iz vještačenja čulo  da “samo kod zaplijenjenog protuzračnog topa bi se i dalje moglo raditi o vojnome oružju” – koje je 2003. stečeno zamjenom s jednim drugim kolekcionarom, također saslušanim pred ovim sudom, koji nije sumnjao u demilitarizirani status ovog eksponata, budući mu je u cijev navodno bio usađen onesposobljavajući klin. Doduše, tu bi problem moglo biti i streljivo, kojeg danas više baš i nema, dok bi se troškovi ikakvog organiziranje njegove nove proizvodnje prema iskazima vještaka mogli kretati i do 200.000 eura po komadu. Kako bilo da bilo, od vlasnika svih ovih stvari, kojeg njemački mediji navode tek kao Klaus-Dieter F. – koji je u trenutku zapljene bio u kasnim 70-tima, a sada broji 84 godine života – očekuje se i da ugovori neki novi te prikladniji smještaj za problematične stvari iz svoje zbirke. Kako navode njegovi odvjetnici, za njegova je Panthera zainteresiran jedna muzej iz Sjedinjenih Američkih Država, a brojni kolekcionari su se navodno javili i za brojne druge, manje stvari iz ove fascinantne privatne zbirke.

Na današnjem sudskom ročištu u Kielu, oko 60 kilometara sjeverno od Hamburga, odvjetnici obrane nastojali su dokazati da spomenuta zbirka svojim eksponatima ne krši njemački Zakon o kontroli vojnog naoružanja (Kriegswaffenkontrollgesetz), kojim se regulira proizvodnja, prodaja, posjedovanje i transport vojnog oružja. Pri tome, oni navodno nastoje i da se novčane sankcije svedu na iznos visine oko 50.000 eura, dokazujući da zapljenjeni predmeti više nisu vojno oružje – za spomenuti Panther-tenk tvrde kako više nije funkcionalan, a i da je ionako 1970-tih bio u Velikoj Britaniji kupljen pod otpad, pa onda mukotrpno restauriran. Za to vrijeme optužba, naravno, tvrdi kako je svo to naoružanje i dalje itekako uporabljivo. Iduće ročište ovog višegodišnjeg pravnog spora očekuje se u srijedu, 28. srpnja, a postoje naznake da bi čitav slučaj mogao biti i konačno riješen za koji tjedan, početkom ovoga kolovoza.

Početkom ovog mjeseca uspješno je završen višegodišnji slovensko-poljski projekt razmjene muzejskih eksponata – Slovenija je Poljskoj ustupila američkog lovca tenkova M36 „Jackson“, a za uzvrat je dobila sovjetski transportni helikopter Mi-8.

Rad na ovom projektu počeo je još davne 2013. godine, kada je Muzej tenkova iz Poznańa (odjel državnog Vojnog muzeja poljskih Oružanih snaga) izrazio želju za dopunom zbirke i stalnog postava nabavom tzv. lovca na tenkove, samohodnog topa M36 90 mm „Jackson“ (90 mm Gun Motor Carriage, M36). Nakon što su usklađene želje i očekivanja između poljskog i slovenskog Vojnog muzeja, uslijedio je proces pribavljanja svih potrebnih suglasnosti i dozvola od strane poljskih i slovenskih državnih institucija. Nakon toga,došlo je do potpisivanja sporazuma o razmjeni muzejskih eksponata, kojeg su 30. svibnja 2019. potpisali načelnik Vojnog muzeja Slovenske vojske i direktor Vojnog muzeja OS Poljske.

Priprema eksponata za transport, kao i provedba samoga transporta, kulminirala je u subotu, 23. studenog, kada je Vojni muzej Slovenske vojske u prisutnosti direktora poljskog Muzeja tenkova poslao prema Poljskoj vozilo M36 „Jackson“. Koji dan kasnije, 27. studenog ove godine, iz Poljske je prema Sloveniji krenuo transport helikoptera Mi-8, koji je u Park vojne povijesti u Pivki stigao u utorak, 3. prosinca. Muzej u Pivki ovih dana treba upisati dobiveni poljski helikopter u Knjigu inventara muzeja, čime će on dobiti status predmeta kulturne baštine Republike Slovenije. Prije predstavljanja javnosti, helikopter Mi-8 i pripadajuća oprema bit će restaurirani te pripremljeni za stalni izložbeni postav Zbirke vojnog zrakoplovstva i opreme Slovenske vojske.

Lovce tenkova M36 „Jackson“ (399 komada) Jugoslavija je dobila ranih ’50-ih godina prošlog stoljeća kao dio vojne pomoći SAD-a, pa ovaj koji je iz Slovenije otišao u Poljsku nosi oznaku M36 B1m, gdje „m“ označava upravo jugoslavensku modifikaciju – s ugrađenim diezel-motorom iz sovjetskog tenka M-55.  M36 „Jackson“ inače datira iz Drugog svjetskog rata (prvi se na bojištu pojavio sredinom 1944. godine), kada je na podlozi M10 „Wolverine“ (s topom M7 kalibra 3 palca, 76.2 mm L/50), američkog proizvođača General Motorsa, proizvedeno oko 1.400 komada novog lovca tenkova M36, s novom kupolom i u nju instaliranim topom kalibra 90 mm L/53. Krajem rata je M36 u potpunosti zamijenio M10, budući se njegov top 90 mm M3 na ratištima u Europi mogao dobro nositi s novijim njemačkim tenkovima PzKpfw V Panther i PzKpfw VI Tiger.

*Photo: Muzeum Broni Pancernej (Poznań) i Park vojaške zgodovine/Valter Leban (Pivka)

Svaki ljubitelj zrakoplovstva i vojne povijesti u Hrvatskoj danas može biti ponosan što se avion MiG-21R legendarnog Rudolfa Perešina konačno vratio u Hrvatsku. No onim najvatrenijim zaljubljenicima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva nije promakla ni značajna vrijednost aviona koji je zrakoplovnom muzeju u austrijskom Zeltwegu dan zauzvrat. Posebno to vrijedi za one koji vole zrakoplove baš u onim originalnim bojama i oznakama s kojima su letjeli u vojnim operacijama i čije označavanje autentično odražava tradiciju i povijest letenja u nas.  

Za Perešinov izviđački MiG-21R „Fishbed-H“, koji je u tadašnjem Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu službeno označavan kao L-14i, Hrvatska je dala rashodovani lovački MiG-21bisD. Ali ne bilo koji. Radi se o avionu registarskog broja 110, jedinom preostalom od samo dva aviona koji su u svojoj „karijeri“ letjeli sa znakom tadašnje 22. eskadrile lovačkih zrakoplova iz Pule – Letećim boškarinom (najčešće zvan samo „boškarin“).

U ljeto 2000. godine 110 je bio najsvježije pofarban MiG-21bis u Puli

I dok su avioni lovačke eskadrile sa zagrebačkog Plesa svi na nosu dobili dobro nam poznatog crnog viteza, u Puli je boškarina imao još samo avion registarske oznake 120. No taj se aparat srušio rujna 2010. godine na vježbi kod Slunja, pri sudaru s avionom broj 108. Oni koji posebno gaje sjećanje na bogatu povijest nekadašnje Zrakoplovne baze Pula, a što osobito vrijedi za ljubitelje zrakoplovstva s područja Istre i Kvarnera, stoga su intimno sanjarili da će 110, možda, jednog lijepog dana, „osvanuti“ restauriran u svojim starim bojama i autentičnim rijetkim znakom eskadrile, koji odražava specifičnost toga kraja.

Čini se da je ostvarenje te želje sada u rukama Austrijanaca, koji možda imaju i razlog više jer je upravo Austrija najzaslužnija za početke letenja nad pulskim akvatorijem i tamošnjim Valturskim poljem. Ovaj članak pokušaj je da se konkretno podsjeti na životni put ovog aviona MiG-21bis u Hrvatskoj. Pa pođimo redom…

Iz Kirgistana do Hrvatske

Na lijevoj strani nosa, uz znak eskadrile, vidi se neobična bijela mrlja nepoznatog porijekla

Naš 110 je proizveden 27. svibnja 1974. godine kao MiG-21bis tvorničkog broja 75017895, s automatskim sustavom navođenja Lazur. Ta je varijanta u NATO-u označavana kao „Fishbed-L“.

Prema podacima koje nam je ustupio Vojislav Jereb, avion vjerojatno potječe iz sastava neke od jedinica zrakoplovstva bivšeg SSSR-a sa sjedištem u gradu Frunze (današnji Biškek, glavni grad Kirgistana u središnjoj Aziji). Budući je ovo rani MiG-21bis, iz 12. serije, originalno je bio proizveden za sovjetsko RZ i korišten u nekoj od njegovih regularnih letačkih postrojbi sve do druge polovice 80-tih, kad je bio prebačenu u jedinicu za obuku inozemnih pilota. Posljednji remont prije dolaska u Hrvatsku imao je 26. lipnja 1990. godine u nama nepoznatom sovjetskom remontnom zavodu.

Danas valjda svi znaju da je Migove-21 za ratom zahvaćenu Hrvatsku, zaobilazeći UN-ov embargo na uvoz naoružanja, na crnom tržištu dobavio hrvatski trgovac oružjem Zvonko Zubak. No relativno malo ljudi zna da ih je dobavio u – Kirgistanu, bivšoj sovjetskoj republici, u kojoj su ostali stokovi različite vojne tehnike.

Zapovjednik 22. ELZ pukovnik Boris Grenko pozira uz znak njegove eskadrile

U tadašnje Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu ovaj je MiG-21bis stigao 15. listopada 1993. godine i registriran je brojem 110, ispisanim u kućištu stajnog trapa. Korišten je u 22. eskadrili lovačkih zrakoplova u bazi Pula. Zasad nema podataka da se njegova ratna povijest po nečem razlikuje od većine Migova-21bis, čiji su hrvatski piloti potpuno redefinirali borbenu upotrebu ovog lovaca. Često su letjeli na esktremno malim visinama u zadaćama napada ciljeva na tlu, kako bi što kraće bili izloženi protivničkoj protuzračnoj obrani. Zrakoplovni tehničar Kristijan Siladić ne sjeća se da je 110 zadavao bilo kakvih posebnih problema.

Avion 110 je i kraj rata dočekao u Puli. Naši veliki zrakoplovni entuzijasti i publicisti, Danijel Frka iz Kraljevice i Vojislav Jereb iz Krka, koji su od samih početaka sudjelovali u kreiranju znakovlja za eskadrile i baze HRZ i PZO (pa i legendarnog crnog viteza) najčešće su nastojali postrojbe označiti nekim obilježjem konkretnog lokalnog kraja. Ideja da i pulska eskadrila dobije takav znak realizirana je kada je zapovjednik zrakoplovne baze bio pilot lovac Vladimir Mikac. A za znak je odabrano autohtono istarsko govedo – boškarin, karakterističan i po velikoj masi i posebno dugim rogovima. Simpatični, ali borbeni vol na znaku je dobio krila, a za podlogu je dobio broj pulske 22. eskadrile u bojama hrvatske šahovnice.

Prosinac 1996. – Frka, Jereb i Ećimović nesumljivo zadovoljni pituranjem boškarina na avion 110

„Boškarina smo smislili Danijel i ja, skupa, odnosno više on nego ja“, sjeća se danas Jereb. „Frka je imao više strpljenja dogovarati se s pilotima kako bi boškarin trebao izgledati“.

Grb eskadrile je dobio svoju šivanu varijantu na amblemima letačkih kombinezona, a 3. prosinca 1996. godine osvanuo je i na nosu aviona 110, kada su ga farbali Frka, Jereb i Jadranko Ećimović iz Njivica s otoka Krka, dugogodišnji maketar i danas jedan od naših najboljih spotera i fotografa zrakoplovnih tema.

Na žalost, fotografija aviona 110 i 120 s boškarinom na nosu baš i nema mnogo. No autor ovog članka imao je sreću na miru poslikati 110 u ljeto 2000. godine, praveći fotoreportažu za riječki Novi list i Glas Istre u Puli. Avion se činio najsvježije pofarban od svih ostalih u Puli. No na fotografijama s lijeve strane aviona, kod boškarina je vidljiva neobična bijela mrlja nalik na traku, za koju nema pouzdanih informacija kako je nastala. Moguće da je na svježe pofarban avion slučajno prislonjen neki šablon natopljen alkoholom iz rezervoara za hlađenje radara u nosu i protiv zaleđivanja stakla. A tehničari se kasnije nisu htjeli opterećivati s tim…

Oštećenje na krilu

Noble Midas 2007: u formaciji s turskim F-16

Tri godine kasnije, 110 je bio jedan od osam aviona MiG-21bis odabranih za remont i djelomičnu modernizaciju na standard MiG-21bisD u rumunjskoj tvrtki Aerostar, gdje su avioni dobili potpuno novu kamuflažnu shemu, bez ikakvih eskadrilskih znakovlja. Spoteri su avion 110 prepoznavali i po karakterističnoj nijansi zelenog panela na vrhu vertikalnog stabilizatora.

Poslije remonta, avion je nastavio službu u Eskadrili borbenih aviona (EBA) 91. zrakoplovne baze na Plesu, budući je lovačka eskadrila u Puli ugašena. No, na avionu 110 po povratku iz Rumunjske primijećeno je neobično oštećenje u području remenjače krila. Dok se ne razjasni što je, letenje nije dolazilo uz obzir.

Kako je doznao autor ovog članka, to je otkriveno pri jednom pregledu. Radilo se o blagom udubljenju oplate s donje strane krila uz ramenjaču, u zoni zadnjeg integralnog gorivnog rezervoara. Avion je tada bio u Zrakoplovno-tehničkom zavodu (ZTZ), čiji je djelatnik to uočio i dao primjedbu. Nije bilo nikakvog mehaničkog oštećenja, a razlog nastanka udubljenja nije utvrđen, kao ni je li udubljene nastalo prije ili nakon remonta.

Negdje nad Kvarnerom u paru s talijanskim F-16

Oštećenje je bilo teško uočiti jer se radilo o blagoj zakrivljenosti na dužini oko 30 cm. Riješenje problema dugo nije bilo na vidiku, a predstavnici Aerostara pokušali su isposlovati da se kupi novo krilo. Gotovo tri godine avion 110 nije letio. A onda, na inicijativu iz 91. zrakoplovne baze, pokrenuti su pregledi metodama nerazarujućih ispitivanja (NDT) i nivelacije aviona, kao i pregled ramenjače. Nisu uočena strukturna oštećenja pa je osnovano povjerenstvo koje je odlučilo avion vratiti u uporabu uz 25-satne preglede i kontrole. Stručnjaci ZTZ-a izvršili su sva ta ispitivanja i dali preporuku o daljnjoj eksploataciji.

Četiri godine nakon upitnog remonta u Rumunjskoj, listopada 2007. godine, avion 110 je konačno primijećen u javnosti na međunarodnoj vježbi NATO-vih snaga za brzu reakciju (NRF) „Noble Midas“. Za potrebe vježbe, avioni EBA uzlijetali su s aerodroma u Zemuniku kod Zadra. Letjelo se iznad stranog brodovlja, ali i simulirale borbe sa  zrakoplovstvima NATO-a. Iste godine u prosincu, 110 je sudjelovao u vježbi „Istrian Wings“ s talijanskim lovcima F-16, nad područjem Istre i Kvarnera. Za 20-tu godišnjicu Oružanih snaga RH, krajem svibnja 2011. godine, MiG-21bisD broj 110 odabran je za statički prikaz na zagrebačkom jezeru Jarun, što je ukazalo da možda i nije među aparatima koji često lete.

Noble Midas 2007: formacija klin s francuski palubnim mlažnjacima Super Etendard Modernise (SEM)

Boškarin i vitez zajedno

Uz pomoć traktora, 110 na putu za Jarun 2011. godine, kao i Perešinov razmijenjeni MiG-21R ove godine

Prema tablici o stanju aviona s kraja 2010. godine, avion 110 u operativnoj upotrebi bio je planiran ostati do travnja 2013. godine, no čini se da je iz upotrebe povučen 2014. godine. Točan datum nije nam poznat.

Činjenica da je rashodovani 110 bio jedini MiG-21 koji je dugo stajao uz „umirovljene“ transportne An-32 uz glavni hangar zrakoplovne baze Pleso ukazivala je da bi ovaj avion mogla zateći posebna sudbina. Sada znamo i zašto. Iako ovaj aparat više nije u Hrvatskoj, ljubiteljima zrakoplovstva ostala je utjeha da je s njim ipak napravljena iznimno vrijedna razmjena. Osim toga, austrijski kustosi su dokazali da na pravi način čuvaju muzejske primjerke.

A što se tiče boškarina, on i dalje živi na današnjem grbu Eskadrile borbenih aviona na Plesu. Netko vrlo pametan uzeo je u obzir tradiciju i snažno sjećanje na Pulu, te simpatični istarski vol danas krasi štit legendarnog crnog viteza na nosu svakog lovačkog mlažnjaka iz sastava ove eskadrile.

Izblijedjelih boja, rashodovani 110 ovako je na Plesu čekao bolju sudbinu

Autor članka u svome elementu

* gost autor je Antonio PRLENDA, vojni komentator

Nedjeljno otkrivanje borbenog aviona MiG-21R (L-14i), kojim je Rudolf Perešin prebjegao iz JNA u Austriju, posljednji je čin u povratku ovog, za Hrvatsku povijesnog aviona. Razgovore s Austrijom vodile su, barem načelno, i neke ranije političke garniture. Tako se bivši ministar obrane Ante Kotromanović nadao da će Perešinov MiG biti glavna zvijezda mimohoda upriličenog povodom 20. obljetnice VRO “Oluja”, no to se ipak nije dogodilo. Godinama se kao glavna prepreka spominjala nevoljkost Ministarstva vanjskih poslova da ozbiljno prione tom poslu, kao i općenito poslu vojne sukcesije, sve pod motom “nećemo kvariti susjedske ili dobrosusjedske odnose”. Austrija je tražila dokaz da je taj avion zaista hrvatski, a Ministarstvo vanjskih poslova, kako je objavila Slobodna Dalmacija još 2009. godine, tada jednostavno nije predočilo nikakve tražene dokaze, niti je od MORH-a zatražilo ikakvu dodatnu dokumentaciju.

Da su se sada, 10 godina kasnije, stvari poklopile, potvrdio je u nedjelju, 12. svibnja, i premijer Andrej Plenković na svečanom otkrivanju Perešinovog MiG-a pred Ministarstvom obrane RH. Istaknuo je da je to plod odlučnog te tihog rada Vlade i diplomacije u namjeri da u Hrvatsku vrati jedan od ključnih simbola Domovinskog rata. “Pomogli smo na svojim razinama svi – i ministar obrane, i ministrica vanjskih poslova, i naša vojna i obrambena diplomacija radila je zadnje dvije i pol godine vrlo tiho i sustavno da se u Hrvatsku vrati ovaj MiG 21“, rekao je premijer Plenković. Pohvalama tihoj diplomaciji pridružila se i ministrica vanjskih poslova, Marija Pejčinović Burić. “Cijeli ovaj proces trajao je dosta dugo, ali nije bilo dvojbe da taj avion pripada Hrvatskoj i da se tu treba vratiti. (…)  Zahvaljujem svima koji su bili u timu, i u posljednje dvije i pol godine sudjelovali u ovom procesu“, izjavila je ministrica vanjskih poslova. Slično se moglo čuti i u Austriji, gdje su iz tamošnjeg Ministarstva obrane hvalili kako ministra obrane Maria Kunaseka, tako i njihovu ministricu vanjskih poslova Karin Kneissl.

Za sada još uvijek ostaje nejasno koji su sve dokazi predani Austriji da ona napokon odluči riješiti ovo, prije svega diplomatsko i političko, a ne vojno pitanje. Na naše pitanje, Ministarstvo obrane RH odgovorilo je sljedeće:

“Predmetni zrakoplov je materijalna pokretna vojna imovina bivše SFRJ, koji se na datum stupanja na snagu Ugovora o pitanjima sukcesije nije nalazio na državnom području nijedne države slijednice SFRJ, već na državnom području treće države te je bio registriran na državnom području Republike Hrvatske, u zračnoj bazi Željava. Republika Hrvatska je  kao jedina zainteresirana država slijednica, u skladu s Ugovorom o pitanjima sukcesije, jedina država koja je ovlaštena tražiti povratak navedenog zrakoplova, te je to i učinila“.

Kako smo već i pisali, a potvrdilo nam je i austrijsko Ministarstvo obrane, Hrvatska je u ime naknade troškova skladištenja Perešinovog aviona Austriji, odnosno muzeju u Zeltwegu, ustupila jedan drugi MiG iz sastava HRZ. To nam je 08. svibnja, dan nakon što je tu informaciju objavilo Ministarstvo obrane Austrije, potvrdio i MORH: “Republika Hrvatska je Austriji ustupila neperspektivan i otpisan avion MIG 21 koji će se koristiti kao medijski eksponat“. Na pitanje konkretno koji je to MiG – MORH je ostao nijem. No austrijski mediji, točnije Kronen Zeitung, već 7. svibnja objavili su da se radi o neperspektivnom HRZ-ovom MiG-u, evidencijske oznake 110.

“Kroz desetljeća je bilo kompliciranih pregovora, Hrvati su željeli tu ratnu letjelicu – koja, usput budi rečeno, više nije sposobna za let – nužno natrag, a ministarstva vanjskih poslova i obrane su tu bila intenzivno uključena. Ministar obrane Mario Kunasek (FPO) ove se priče i osobno prihvatio, i ona sada ima i sretan kraj. U noći na utorak rastavljena borbena letjelica kamionima je transportirana u Hrvatsku. Ondje će biti središnji izložbeni primjerak novog Vojnog muzeja u Zagrebu. Lijepo je da se u vezi s nekim ratom može ponekad i štogod pozitivnoga objaviti. Osim toga, Hrvatska je, kao naknadu za troškove čuvanja, Muzeju zrakoplovstva u Zeltwegu prepustila jedan usporedivi MiG-21”,

pisao je Kronen Zeitung u utorak, 7. svibnja, prilažući kao ilustraciju i fotografiju spomenutog MiG-a br. 110, još uvijek s hrvatskim oznakama, u hangaru zrakoplovne baze “Fliegerhorst Hinterstoisser”, sjeverno od mjesta Zeltweg u austrijskoj Štajerskoj.

Kao što smo već pisali, Perešinov MiG nalazi se ispred Ministarstva obrane RH još od noći s petka na subotu (s 10. na 11. svibnja). Njegovo premještanje s Plesa do Krešimirovog trga odradili su pripadnici Zapovjedništva za potporu i 91. ZB, te su se na licu mjesta nalazili general bojnik Mladen Fuzul, zamjenik zapovjednika HRZ-a brigadir Michael Križanec, zapovjednik 91. ZB brigadir Nikola Mostarac, kao i pilot iz sastava Eskadrile borbenih aviona, bojnik Zvonimir Milatović. Veliki posao odradili su i zrakoplovni tehničari, prije svih desetnik Željko Janečić, te skupnik Tomislav Kozjak, koji su već u Austriji pripremili Perešinov MiG za povratak u RH, a i budno su ga i marljivo pratili i na putu zagrebačkim ulicama do zgrade Ministarstva obrane.

Desetnik Željko Janečić – budno oko premještaja

Raskršće Heinzelova-Vukovarska: prolazak pred ZET-om i malobrojnim vozilima

Sam prijevoz od Plesa do Krešimirovog trga trajao je oko 3 sata, dok je postavljanje i završno pokrivanje aviona trajalo još oko sat vremena. Prilikom prijevoza najveći je izazov bio prolazak ispod tramvajskih vodova. S time se kolona s dragocjenim teretom prvi puta suočila na Radničkoj cesti, gdje je prateće osoblje iz ZET-a nadgledalo prolazak aviona ispod vodova. Slično se ponovilo i na raskršću Heinzelove i Ulice grada Vukovara, no prolazak je ipak bio nešto brži, s obzirom na to da je visina tereta već uspješno položila ispit na Radničkoj cesti. Nakon toga je kolona ponešto ubrzala, pa je prolazak kroz Branimirovu i Ulicu kneza Višeslava protekao prilično glatko. U Ulici kneza Višeslava najveći je izazov bio uvoz Perešinovog MiG-a u uski prilaz ispred Ministarstva obrane, što je napravljeno ulaskom u “rikverc”. Uz još ponešto manevriranja, Perešinov je MiG negdje iza 2.30 sati u subotu, 11. svibnja, napokon postavljen kao privremeni izložak ispred Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Ondje će posljednji od ukupno 12 jugoslavenskih izviđačkih MiG-21R (L-14i) ostati najvjerojatnije do kraja svibnja ove godine.

Iako se prvotno nagađalo da će po pristizanju u Hrvatsku borbeni zrakoplov MiG-21, kojim je krajem listopada 1991. godine put Austrije prebjegao heroj Rudolf Perešin, pred Ministarstvo obrane Republike Hrvatske biti dopremljen u ranim jutarnjim satima nedjelje 12. svibnja, stvari su noćas krenule drugačije. Kako smo neslužbeno saznali, njegov je transport s Plesa pa kroz Zagreb do Krešimirova trga otpočeo ipak dan ranije, oko ponoći na subotu 11. svibnja 2019. godine. Trasa transporta vodila je Radničkom cestom, pa kroz Heinzelovu i Branimirovu ulicu, sve do Kneza Višeslava i onda pred Ministarstvo obrane RH na Trgu kralja Petra Krešimira IV br. 1.

Ekipa portala Obris.org popratila je veći dio ovog putovanja, kao i postavljanje ovog jedinstvenog komada hrvatske vojne povijesti na njegovo privremeno izložbeno mjesto kraj ulaza u MORH na Krešimircu.

Za početak, snimili smo prolaz teretne kolone s avionom MiG-21 oznake 26112 na Radničkoj cesti u smjeru sjevera…
——————

——————
Nakon toga smo ovaj specijalni teret snimili nešto kasnije, u kretanju Heinzelovom ulicom, i dalje u smjeru sjevera…
——————

——————
Dok je većina prijevoza prolazila prilično praznim cestama, raskršće Heinzelove i Vukovarske bilo je bitno življe…
——————

——————
Konačno, Perešinov MiG-21 stigao je i pred Ministarstvo obrane RH na Krešimircu…
——————

——————

Nakon uspješnog postavljanja dopremljenog borbenog zrakoplova na unaprijed pripremljenu poziciju, čitava se okupljena radna ekipa pozabavila još i pokrivanjem ovog jedinstvenog eksponata iz doba samih početaka Domovinskog rata. Sav taj posao bio je dovršen do 3:30 ujutro u subotu 11. svibnja, ne bi li ovaj avion što bolje dočekao i službeno predstavljanje javnosti, koje je službeno zakazano za sutrašnje jutro, u nedjelju 12. svibnja ove godine u 9 sati, pod prigodnim nazivom – Svečanost „Povratak pobjednika“.

Povratak aviona MiG-21 kojim je pilot Rudolf Perešin prebjegao 1991. godine iz JNA u Austriju opravdano je glavna današnja vijest većine medija. Velika je to stvar i za Ministarstvo obrane RH, kao i za HRZ, jer time se stavlja točka na bitan povijesni događaj. Dva Ministarstva obrane – hrvatsko i austrijsko – o povratku ovog povijesnog aviona, koji je nedavno najavio i portal Obris.org, objavila su svoja priopćenja. Dok je priopćenje Ministarstva obrane RH uglavnom slavljeničko, austrijsko priopćenje odaje i neke tajne koje prate ovaj posao. Na primjer, spominje se velika pomoć i ekspertiza austrijskog Ministarstva vanjskih poslova, kao i to da je Hrvatska za uzvrat Austriji ustupila drugi MiG-21, koji će ubuduće biti izložen u tamošnjem Vojnom muzeju. Osim toga, austrijsko Ministarstvo obrane spominje da će Perešinov MiG-21 biti izložen u hrvatskom Vojnom muzeju, koji će biti ponovno otvoren nadolazećeg 28. svibnja, dok hrvatsko Ministarstvo obrane napominje da će se ovaj povijesni avion čuvati u 91. ZB do otvorenja Vojnog muzeja 2025. godine.

No, za daljni sud najbolje je usporediti ova dva priopćenja, koja prenosimo u cijelosti, i pričekati dok se MORH ne izjasni o nekim austrijskim detaljima.

MORH: „Vlada nakon 28 godina vratila Perešinov avion u Hrvatsku“

Avion MiG-21 oznake „26 112“, kojim je hrvatski pilot Rudolf Perešin u listopadu 1991. godine iz Bihaća preletio u Klagenfurt, u utorak 7. svibnja 2019. nakon 28 godina stigao je u Hrvatsku.

Njegovim dolaskom završena je prva faza procesa povratka aviona legendarnog hrvatskog pilota, a Perešinov avion obišli su zamjenik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH general-pukovnik Drago Matanović, posebni savjetnik ministra obrane Božo Kožul, zamjenik zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva brigadir Michael Križanec, te ostali predstavnici HRZ-a i Hrvatske vojske.

U projektu povratka MIG-a 21 Rudolfa Perešina iz Austrije u Hrvatsku sudjelovalo je 12 zrakoplovnih tehničara iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i 15 pripadnika Zapovjedništva za potporu, koji su bili angažirani u logističkom i tehničkom dijelu. U toj prigodi, general Matanović, voditelj projekta povratka Perešinovog aviona u Hrvatsku, zahvalio je svima koji su sudjelovali u ovom, kako je kazao, značajnom povijesnom događaju za Hrvatsku vojsku i hrvatsku državu. „Čast mi je što sam imao priliku voditi cijeli ovaj proces povratka Perešinovog aviona u Hrvatsku. Posebno hvala ministru obrane Damiru Krstičeviću, koji je uložio izniman trud da ovaj simbol pobjede u Domovinskom ratu vrati u Hrvatsku. Svi smo mi ponosni što je avion danas ovdje, a herojski čin našega pilota Perešina u povijesnim trenucima važnim za našu državu, pokazao je svijetu kakve ljude hrvatska vojska i hrvatska država ima“, rekao je general Matanović. Ovaj događaj, zaključuje Matanović, rezultat je izvrsnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Austrije, odnosno hrvatske i austrijske Vlade.

Prisjećajući se lika i djela Rudolfa Perešina, kojeg brigadir Križanec smatra zaslužnim za razvoj Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, istaknuo je kako je transport aviona obavljen u rekordnom roku, te kako su hrvatski zrakoplovni tehničari koji su sudjelovali na zadatku, svojim znanjem i vještinama oduševili austrijske kolege. „Operacija je planirana i provedena u svega pet dana, 20 sati efektivnog rata – i avion je tu. Spoj mladosti iskustva, puno volje i ono što je vezivno tkivo svih nas zrakoplovaca koji smo to radili i pripadnika Zapovjedništva za potporu koji su avion prevezli – bila je motivacija. Znamo tko je Rudi i što on znači Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, znamo što on znači Oružanim snagama, znamo što znači građanima RH. Bez njega i bez njegovog čina mnogi od nas ne bi ni bili u zrakoplovstvu jer nas je on sve motivirao da idemo i krenemo. I evo nas, ovdje smo. Rudi nas sve povezuje“, zaključuje Križanec.

Desetnik Željko Janečić, jedan od dvanaestorice zrakoplovnih tehničara koji su sudjelovali u transportu aviona Rudolfa Perešina iz Austrije u Hrvatsku, prisjetio se poznanstva s Perešinom i priznao kako ga emocije nisu napuštale tijekom cijelog ovog procesa. „Emocije su prisutne zaista u velikoj mjeri. Kada nam je zadaća dodijeljena, nismo pitali kako će to izgledati i koliko će trajati. Posebna mi je čast jer sam poznavao pilota Perešina. Bio je čovjek, ljudina. Kada je Rudi preletio u Austriju, netom prije toga sam radio na remontu ovog aviona. Posebno sam ponosan i hvala mu na tom herojskom činu“. Zrakoplovni tehničar, skupnik Tomislav Kozjak priznao je kako mu je velika čast sudjelovati u ovakvom značajnom i povijesnom događaju. „Ovo je zaista povijest u kojoj mi je bila iznimna čast sudjelovati. Avion se konačno vratio u Republiku Hrvatsku. Koliko god smo bili umorni, bili smo sto posto spremni za rad jer se ovako nešto događa samo jednom u životu“, ispričao je Kozjak.

Povodom povratka Perešinovog aviona MiG-21 u Hrvatsku, Ljerka Perešin, supruga junaka Domovinskog rata Rudolfa Perešina, u ime cijele obitelji uputila je zahvalu predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću i potpredsjedniku Vlade i ministru obrane Damiru Krstičeviću što se avion njezinog supruga nakon 28 godina vratio u domovinu. „Rudolfe, mirno snivaj, a ja ću svima pričati priču o cijelome tvome životu dokle god živim. To naravno, ne mogu ostvariti sama, ali zato imam ljude pored sebe koji mi u tome pomažu“, rekla je Ljerka Perešin.

Planirano je da će avion heroja Domovinskog rata Rudolfa Perešina biti smješten u 91. zrakoplovnoj bazi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u vojarni „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu, nakon čega će biti izložen u budućem Hrvatskom vojnom muzeju. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske poziva sve zainteresirane građane u nedjelju, 12. svibnja da razgledaju avion heroja Domovinskog rata, Rudolfa Perešina koji će biti izložen ispred Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Zagrebu, a povodom obilježavanja 24. obljetnice Perešinove smrti i održavanja XXII. Susreta za Rudija u Gornjoj Stubici.

Ministarstvo obrane Austrije: „Austrija vraća stari MiG-21 Hrvatskoj“

Austrija je odlučila ispuniti zahtjev za vraćanjem onog MiG-a 21 kojim je hrvatski pilot Rudolf Perešin tijekom jugoslavenskog rata 25. listopada 1991. sletio u Klagenfurt. On je tada izjavio kako se više ne želi boriti u službi JNA protiv svojih hrvatskih sugrađana.

Susret Krstičević-Kunasek u Zagrebu, 14. svibnja 2018.

Ministar Mario Kunasek založio se tijekom bilateralnog sastanka sa svojim hrvatskim kolegom Damirom Krstičevićem u svibnju 2018. u Zagrebu za povrat tog MiG-a 21. Tijekom tog posjeta s hrvatske je strane upućena molba ministru Kunaseku da Austrija provjeri mogućnost povratka tog zrakoplova. Na to je Kunasek zamolio ministricu vanjskih poslova Karin Kneissl za pravno pojašnjenje Ministarstva vanjskih poslova, koje je o ovom poduhvatu odlučilo pozitivno. „Osobno me veseli da nakon 28 godina možemo taj MiG-21 vratiti Hrvatskoj. Posebno se zahvaljujem našoj ministrici vanjskih poslova Karin Kneissl, kao i njezinoj instituciji, za pruženu podršku“, rekao je ministar Kunasek.

Donedavni izložak u Zeltwegu (Photo: Društvene mreže)

Predaja MiG-a 21, koji je 28 godina bio na čuvanju u Saveznom ministarstvu za obranu Republike Austrije, održana je 06. svibnja 2019. u Zeltwegu. Ondje je ovaj borbeni avion donedavno bio čuvan u tzv. „Hangaru 8“ Vojnozrakoplovnog muzeja OS Republike Austrije kao izložbeni primjerak. Dijelovi odore pilota već su 2004. predani njegovoj obitelji. Ova letjelica koja nije u letnome stanju bila je rastavljena, te je teretnim kamionima transportirana u Hrvatsku. Ona će ondje biti središnji izložbeni eksponat Hrvatskog vojnog muzeja u Zagrebu, koji bi trebao biti nanovo otvoren 28. svibnja na Dan hrvatskih OS.

Hrvatska je kao naknadu za troškove skladištenja Vojnozrakoplovnom muzeju u Zeltwegu predala jedan drugi isluženi MiG-21 u izložbene svrhe.

*Photo: sve osim posljednje – MORH/J.Kopi

Kako se saznaje iz austrijskih izvora, uskoro bi put Republike Hrvatske trebao krenuti borbeni zrakoplov MiG-21 kojim je 1991. u Austriju sletio Rudolf Perešin. Riječ je o jednom od samo dva konkretna predmeta, koja Hrvatska u procesu sukcesije vojne imovine bivše JNA potražuje u naturi – dakle, gdje se traži povrat stvari, a ne naknada stručno procijenjene vrijednosti. Drugi takav predmet je školski brod Jadran, čiju sudbinu u crnogorskim rukama na portalu Obris.org pratimo prilično detaljno. No, dok sa službenih razina još nema ni riječi  o ovoj priličnoj promjeni austrijske državne politike po pitanju Hrvatske i pravnih odnosa nastalih raspadom bivše SFRJ – treba objasniti o čemu je tu riječ.

U oči pasioniranih promatrača ovih je dana upala zanimljiva objava na društvenim mrežama iz turističke zajednice okruga Spielberg, smještenog u centralnome dijelu austrijske pokrajine Štajerske – koji obuhvaća i mjesto Zeltweg, zajedno s ondje smještenom zrakoplovnom bazom Oružanih snaga Republike Austrije i vezanim provizornim Vojnozrakoplovnim muzejom. Ta objava od petka, 26. travnja, u prijevodu s njemačkoga glasi:

“Tko bi želio uživo pogledati MiG-21, kojim je 1991. dezertirao jedan jugoslavenski vojnik, ima za to još priliku do kraja idućega tjedna – nakon toga se on vraća iz Vojnozrakoplovnog muzeja natrag u Hrvatsku“.

Ovo je velika vijest, kojom se otklanja jedna od rijetkih te vrlo neuobičajenih zapreka, koja je gotovo tri desetljeća na marginama otežavala dobre odnose RH i Austrije.

Perešinov MiG-21 u Austriji

Nije nepoznato da je pilot Rudolf Perešin svojim borbenim avionom 25. listopada 1991. prebjegao iz redova JNA i sletio u Klagenfurt. No, za razliku od pilota, koji se brzo vratio u Hrvatsku, priključio Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu i herojski sudjelovao u Domovinskom ratu – sudbina ovog zrakoplova MiG-21 bila je ponešto drugačija. Perešinovu letjelicu, kao i većinu njegove osobne opreme i stvari, zaplijenili su u Klagenfurtu predstavnici austrijskih vlasti, da bi te predmete postupno prebacili u austrijski sustav vojnih muzeja – prvo u Beču, a od 2011. u štajerskom Zeltwegu. Pri tome, borbeni zrakoplov MiG-21 registarskoga broja 26112, s jugoslavenskim oznakama – ondje je kataloški predstavljen kao “originalni MIG-21, koji je jedan od rata umoran jugoslavenski pilot – tijekom jugoslavenske krize – spustio u zračnu luku Klagenfurt“.

Dok se još prije nekoliko godina moglo čuti kako će spomenuta letjelica u austrijskome Zeltwegu ostati dugo (ako ne i trajno), ovo nije bilo prvo austrijsko javno pokazivanje spomenutoga zrakoplova. Nakon slijetanja je ovaj borbeni avion neko vrijeme bio čuvan na klagenfurtskom aerodromu, a kasnije u centru Klagenfurta, da bi konačno uz pomoć zrakoplovnih tehničara iz bivše DDR bio rastavljen te pohranjen u austrijskoj vojnoj bazi nedaleko Bečkog Novog Mjesta. Potom je on nakratko 2002. bio izložen u Beču nakon dopreme u tamošnji Vojno-povijesni muzej, a tijekom tog perioda navodno je prošao i svojevrsnu obnovu te održavanje. U takvom je relativno reprezentativnome stanju avion prebačen u Štajersku, te je od 2011. uključen u sezonsku izložbu zrakoplovne tehnike u Zeltwegu, predstavljenu uz otvaranje tamošnje zrakoplovne priredbe “AirPower11”, zajedno s osobnom opremom svoga pilota Rudolfa Perešina. Mjesto koje je ovoj letjelici zanimljive povijesti dodijeljeno nalazi se u okviru Zrakoplovne baze Zeltweg (Hangar broj 8). Riječ je o prostoru koji je 2005. godine prvo postao utočište sezonske izložbe povijesti austrijskog ratnog zrakoplovstva, organizirane povodom 50. godišnjice Oružanih snaga austrijske Druge republike, da bi zbirka onda 2012. prerasla u stalnu podružnicu Vojno-povijesnog muzeja iz Beča. No, kako odabrani prostori nisu prikladni za rad zimi zadržan je sezonski rad, tako da je ovaj muzej dostupan od sredine travnja do pred kraj listopada – konkretno, od 26. travnja do 20. listopada ove godine. Dakle, Perešinov MiG-21 izgleda odlazi put RH na samome početku ovogodišnje izložbene sezone.

Pravno gledano, sudbina ove letjelice bila je dugo vremena neizvjesna, budući su njen povrat tražile i Srbija (kao samoproglašena slijednica bivše Jugoslavije), ali i Republika Hrvatska. Dok je ovaj MiG-21 čekao u Austriji, o ovom su pitanju godinama vođeni pregovori, koje se izgleda ipak okončalo na korist Republike Hrvatske. Time konačno dolazi kući izuzetno bitan dio hrvatske zrakoplovne povijesti – potencijalno prvi borbeni zrakoplov novoustrojenog Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, ali i predmet prvoga u kratkom nizu bjegova iz RV i PVO bivše države, kojima su malobrojni hrabri piloti donijeli u Hrvatsku prve komade ozbiljne zrakoplovne opreme, toliko potrebne za obranu domovine u ratu koji se očigledno spremao. Uz malo sreće, ovaj bitni povijesni eksponat hrvatskoj bi javnosti mogao biti predstavljen već u svibnju, nedugo nakon što će se 2. svibnja ove godine obilježiti 24. godišnjica smrti Rudolfa Perešina, koji je herojski poginuo na dužnosti u prostoru Nove Gradiške, drugoga dana vojne operacije “Bljesak”. Naravno, pri tome ostaje otvoreno i pitanje gdje će Perešinov MiG biti trajno pohranjen, budući da RH još uvijek nema svoj vojni muzej, a i nije poznata po propisnom čuvanju svoje povijesne baštine.

Službena reakcija ministra obrane

U Splitu, gdje se ovih dana obilježava 28. godišnjica osnivanja 4. brigade HV-a, povratak ovog borbenog zrakoplova MiG-21 iz Austrije komentirao je za medije i ministar obrane Damir Krstičević:

“Pa, prije svega, vi znate da sam prošle godine imao dva sastanka s ministrom obrane Austrije… jedan je bio u Zagrebu, drugi bio u Austriji. I, jedna od tema je upravo bia povratak MiG-a 21 od Rudolfa Perešina. Znamo da je Rudolf Perešin hrabar pilot… Baš, evo, za koji dan ćemo obilježiti operaciju ‘Bljesak’. Poginio je. Junački. Hrabro… u operaciji ‘Bljesak’. Prema tome, radimo na tome“.

Povodom proslave ovogodišnje 22. obljetnice VRO „Oluja“ jasno su na vidjelo došle dvije paralelne slike Knina, kraljevskoga grada, prometnog čvorišta i jednog od onih mjesta koja se država vidljivo prisjeti tek nekoliko dana u godini. Riječ je o mjestu koje je sa širom okolinom 2011. imalo zabilježenih oko 15.400 stanovnika – od čega je, prema pisanju medija, u protekle dvije godine iselilo oko 5.200 ljudi, dakle praktično pa 30 posto ukupnog stanovništva.

O drugoj strani medalje moglo se čuti 4. kolovoza, kada je Vlada RH ondje održala svoju ukupno 52. sjednicu (treću ovako izmještenu iz Zagreba, od jeseni prošle godine). Tim se povodom od više ministara čulo što to Vlada i država rade za Knin, s posebnim naglaskom na ukupno oko 180 milijuna kuna za razvoj i revitalizaciju Knina, ali i šire Šibensko-kninske županije. Među nekoliko ministara koji su posebno izlagali doprinose svojih resora tom kraju, do riječi je došao i Damir Krstičević, inače potpredsjednik Vlade i ministar obrane. O doprinosu obrambenog resora on je iznio:

“Ministarstvo obrane proteklih godina darovalo je gradu Kninu, te gradovima i općinama u Šibensko-kninskoj županiji, dvadesetak vojnih nekretnina, u svrhu društveno korisnih sadržaja, za potrebe veleučilišta, izgradnje dječjih vrtića i škola, kao i za poticanje razvoja gospodarstva, izgradnjom poslovnih zona i drugih objekata. I danas na području grada Knina, a i u drugim dijelovima Šibensko-kninske županije ,imamo perspektivne vojne lokacije, u kojima obavljaju službu pripadnici naše Hrvatske vojske. Samo na području grada Knina nalaze se naše tri postrojbe, iz sastava grane Hrvatske kopnene vojske i grane Zapovjedništva za potporu, među kojima posebno ističem Gardijsko-mehaniziranu brigadu sa 860 pripadnika, koji svojim radom, djelovanjem, boravkom na ovom području pridonose rastu potrošnje, ekonomskom razvoju ovog kraja, i sigurnosti ovog grada.

Kao jedan od primjera naše dobre suradnje navodim ovogodišnje natjecanje za najspremnijeg pripadnika Oružanih snaga “Prvi za Hrvatsku 2017”. Za vrijeme navedenog natjecanja, u Kninu je održan niz aktivnosti, koje su uključivale obilazak povijesnih i turističkih znamenitosti ovog kraja… organizaciju društvenih događaja u kojima su naši pripadnici, policijski službenici, pripadnici oružanih snaga partnerskih država bili aktivno uključeni… i u koordinaciji s Turističkom zajednicom grada, te brojnim tvrtkama. S obzirom da Hrvatska vojska sudjeluje u projektima pomoći lokalnom stanovništvu, a u sklopu toga natjecanja, pripadnici Hrvatske vojske bili su angažirani na uređenju dječjih igrališta u sklopu četiri kninska gradska vrtića, i uređenju vanjskih prostora oko vrtića.

Jedna od misija i zadaća Hrvatske vojske je i pomoć našem narodu. I, kao što smo svjedoci, kako uz naše vatrogasce, policajce, i Hrvatska vojska sudjeluje na mnogim područjima u gašenju požara – uključujući baš ovih dana i ovaj kraj. Uz te aktivnosti, tijekom ovih ljetnih mjeseci opskrbljuju pitkom vodom, auto-cisternama, stanovnike perifernih dijelova grada Knina. Suradnja Ministarstva obrane i Oružanih snaga s ovim gradom i njegovom upravom uvijek je bila dobra, i na obostrano zadovoljstvo – te se nadam da će tako i ubuduće ostati, na dobrobit našeg kraljevskog grada Knina, Oružanih snaga i domovine Hrvatske“.

Dakle, doprinos je tu prilično standardan – (1) darovanje nekretnina (što je mjera koja se ponekad pokazala dobrom, ali često i nije dovela do planiranog rasta i razvoja, budući da takvi pokloni nerijetko traže dodatna ulaganja, planiranje i svašta mimo samog preuzimanja vlasništva), (2) programsku suradnju sa stanovništvom, te (3) humanitarno djelovanje u korist lokalnih zajednica. Upravo se ovo posljednje dobro vidjelo i u srijedu, 2. kolovoza ove godine, kada je MORH otposlao dvije cisterne za opskrbu pitkom vodom perifernih dijelova Knina (Žagrović, Ljubač-Vrbnik, Radljevac, Oćestovo i Polača) – jednu kapaciteta 3.000 litara iz sastava Gardijske mehanizirane brigade (GMBR), postrojbe HKoV stacionirane u Kninu, i drugu od 8.000 litara iz sastava Opslužništva kninske vojarne “Kralj Zvonimir” (u okviru ZzP OS RH). Ovo je nastavak sličnih aktivnosti, gdje je Logistička satnija GMBR takve usluge donedavno pružala 33 puta cisternom od 3.000 litara (ukupno 99.000 litara vode, što bi po komercijalnim cijenama vrijedilo oko 3.200 kuna), dok je već spomenuto Opslužništvo vojarne “Kralj Zvonimir” taj posao izvelo 30 puta cisternom od 8.000 litara (ukupno 240.000 litara vode, što je usluga bez problema komercijalno vrijedna oko 7.500 kuna). Time je samo dostavom vode MORH gradu Kninu u posljednje vrijeme donirao preko 10.000 kuna vrijednosti lokalnome stanovništvu kritično potrebne usluge.

Među ostalim i muzejski eksponati…

Uz to, Ministarstvo obrane već nekoliko godina aktivno sudjeluje i u uspostavi te poboljšavanju postava Kninskoga muzeja. O pomoći ovoj instituciji je bilo riječi i 4. kolovoza na sjednici Vlade, u okviru točke dnevnoga reda broj 2.9. – nazvanoj “Prijedlog zaključka o ustupanju pješačkog oružja i eksponata Kninskom muzeju”. O ovoj donaciji ministar Krstičević kratko je napomenuo:

“Ministarstvo obrane, odnosno naš Odjel vojnog muzeja, već je do sada za izradu stalnog postava zbirke Domovinskog rata u Kninu ustupio određenu građu Kninskom muzeju. Uz to možemo ustupiti i određene predmete iz zbirki oružja, ili eksponate većih dimenzija, topništvo, borbena vozila, ako to odgovara prostoru i muzeološkoj koncepciji stalnog postava. Stoga predlažemo da Ministarstvo obrane u koordinaciji s Kninskim muzejom, stalnim postavom Domovinskog rata ‘Oluja 95’, iz svoje zbirke pješačkog oružja i od eksponata većih dimenzija izuzme one koje će ustupiti Kninskom muzeju“.

Za nadati se samo da će takve donacije na licu mjesta, u Kninu, ipak imati ponešto bolji tretman nego što je to tipično za takve muzejske postave u ostatku Hrvatske. Naime, od karlovačkog Turnja, preko Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru, pa sve do izložbi vojne tehnike u pojedinim vojarnama OS RH (na primjer na Plesu ili na Zemuniku) – često početni muzealni entuzijazam brzo ispari, a onda spomenute “eksponate većih dimenzija” očekuju godine zanemarivanja, neodržavanja, raspada i krađa. Tada takvi postavi lako postanu upravo suprotno svemu što se prvotno željelo pokazati, demonstrirajući samo nebrigu, lijenost i kriminalni nemar bez ikakvih sankcija.

Nešto za uzvrat?

Nakon nabrajanja konkretnih donacija gradu i lokalnoj zajednici, kao i najava skorih budućih donacija lokalnome muzeju, Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo obrane iskazali su i jednu potrebu. Bolje reći, naznačili su potrebu, bez da ovom svečanom prilikom itko uđe u komplicirane i skupe detalje potrebe koja muči obrambeni sustav RH u Kninu. Stvar je kratko predstavio ministar Krstičević:

“Na području grada Knina nalazi se operativno razmještena postrojba sa oko 1000 pripadnika. Od toga 800 djelatnih vojnih osoba ima prebivalište udaljeno više od 50 kilometara od Knina, i svakodnevno putuju na posao u naš kraljevski grad, uglavnom vojno-linijskim prijevozom. Stoga, da bi postigli unapređenje… i kako sam više puta naglasio, da se podigne standard naših vojnika, dočasnika i časnika… a u interesu ovog kraja, kao Vlada Republike Hrvatske iskazujemo interes da se iznađe model za osiguranje stanova za djelatne vojne osobe s rasporedom službe na području grada Knina“.

Za razliku od prije predstavljenih tema, gdje se bilo jednostavno pohvaliti učinkom, spomenuti “Zaključak o iskazivanju interesa za osiguranje stanova za djelatne vojne osobe s rasporedom službe na području grada Knina” bitno je neugodnija tema koja se neće moći riješiti kakvim otvaranjem devastiranih bivših vojarni ili tek predstavljanjem lijepih građevinskih planova. Naime, dok RH još i ima nekakvih iskustava s obnovama vojarni ili pokušajima izgradnje takvih vojnih objekata – stambene objekte u okviru ikakvog vojno-stambenog fonda u Lijepoj našoj samo se otuđivalo, ustupalo ili prodavalo, ali ih se nikad nije gradilo (te je njihov broj od početnih iznad 30.000 jedinica 1991. godine tijekom vremena opao za oko 90 posto). Upravo zato ne čudi ni izjava ministra Krstičevića kako se o ovoj temi tek očekuje da će “… Ministarstvo obrane, u suradnji sa nadležnim državnim tijelima, provesti sve potrebne radnje, i planirati financijska sredstva kako bi se realiziralo model stambenog zbrinjavanja pripadnika naših Oružanih snaga koji rade i borave na području ovog grada“. I tu nema roka, nema cijene, a nema ni ikakvih konkretnijih detalja o gradnji potencijalnog naselja s oko 800 stambenih jedinica različite veličine – što je jedno od rješenja kojima bi se spomenutih 800 vojnika ujedinilo s obiteljima baš pri mjestu njihove vojne službe, okončavajući njihova dnevna putovanja baš u kraljevskome Kninu.

Nedaleko centra Kijeva, glavnoga grada Ukrajine, nalazi se Nacionalno sveučilište obrane Ukrajine “Ivan Černjakovski” (Національний університет оборони України імені Івана Черняховського), koje smo nedavno posjetili. Riječ je o najvišem vojnom obrazovnom centru Oružanih snaga Ukrajine, podređenom tamošnjem Ministarstvu obrane, koji je u današnjoj formi osnovan 1992. godine (Akademija ukrajinskih Oružanih snaga) – da bi u travnju 1999. prerasla u Nacionalnu akademiju obrane Ukrajine, a u prosincu 2008. i u Nacionalno sveučilište obrane Ukrajine. Konačno, u veljači 2013. godine i tadašnji predsjednik Ukrajine instituciji je dodijelio i počasno ime “Ivan Černjakovski”.

Tradicija ove institucije započinje 1914. godine, kada su u Kijevu osnovane Druga kijevska vojna škola pješaštva i Nikolajevska topnička škola kao dodatne institucije pri tamošnjem Vladimirskom kadetskome koru. Školovanje u glavnoj zgradi započelo je u ožujku 1917. godine, da bi nakon sloma carske vlasti u tim prostorima tijekom ožujka 1919. započelo i školovanje u okviru zapovjedništva Ukrajinske Sovjetske Crvene armije u Kijevu. Od 1922. ta institucija djeluje kao Kijevska škola topništva, koja je tijekom Drugog svjetskog rata bila preseljena u Krasnojarsk i vraćena u Kijev u rujnu 1944. goine. Postupnim rastom, ona do 1974. godine postaje dio ustanova specijaliziranih za obuku protuzračnih snaga Sovjetske armije (kopnenih snaga SSSR). Od 1978. do 1992. ta institucija nosi počasno ime maršala A. M. Vasilijevskog – sve do kolovoza 1992. i svoga prelaska u današnje organizacijske oblike. Tijekom nedavne posjete Ukrajini, posebno su nas zainteresirali odabrani izlošci vojne tehnike koji krase pojedine dobro održavane zelene površine ove vojno-obrazovne institucije u Kijevu.

Oklopna tehnika i “Kaćuša”

Kao prvo, ondje su izložena četiri povijesna tenka, koji izgledaju izuzetno dobro očuvani. Tu su, prije svega, dva srednja tenka. Njemački PzKpfw IIIF je iz jedne od ranijih izvedbi, naoružan topom od 37 mm (KwK 36 L/45), kojeg se kasnije nadomještalo oružjem od 50mm. Drugi po redu je izložen američki M4A2 Sherman, koji je u Sovjetski savez dospio posredstvom ratnih “Lend-Lease” aranžmana. Preostala dva tenka su u klasi teških tenkova, i oba su sovjetskog podrijetla – IS-2 i njegov sljednik IS-3 – oba nazvana skraćeno po sovjetskome vođi Staljinu (Иосиф Сталин – ИС, odnosno IS).

Izložen teški tenk IS-2, odnosno Objekt 240, proizveden je u Skt. Peterburgu i naoružan topom D-25T (kalibra 122 milimetra). Ovdje je izložen u varijanti tijela tenka iz 1944. godine, koja na prvi pogled iznenađuje ratnom grubošću vanjske obrade. Uz to, tu je i kasniji Objekt 703, poznat kao IS-3, sovjetski teški tenk proizvođen u pogonima Uralvagonzavoda (UVZ) u Skt. Peterburgu i Nižnjem Tagilu, iz 1945. godine i također naoružan topom D-25T kalibra 122 mm. Riječ je o oružnom sustavu koji je zakasnio za uporabu u Drugom svjetskome ratu, a po prvi je puta javnosti bio predstavljen u rujnu 1945. godine, na skupnoj savezničkoj vojnoj paradi pobjede u Berlinu.

Uz to, od motoriziranog naoružanja još se mora spomenuti i legendarni raketni sustav BM-13 (poznata “Kaćuša”), u kalibru 132 mm i varijanti prilagođenoj za ispaljivanje po 16 projektila M13 (koji je ovdje također izložen). Pri tome, dok službeni podaci o čitavom sustavu govore kako je ovdje riječ o varijanti zasnovanoj na kamionu ZIS-6 (u proizvodnji od 1933. do 1941. godine), većina ovoga sklopa vizualno više odgovara kasnijim varijantama sustava – izrađenim nakon Drugog svjetskog rata, i zasnovanim na sovjetskome kamionu ZiL-157 (u proizvodnji od 1958. do 1966. godine). Pri tome, napomenimo kako je “Завод имени Сталина” (ZiS) postojao u Moskvi od 1931. do 1956. godine, da bi onda samo promijenio ime u “Завод имени Лихачёва” (ZiL) pod kojim je dalje radio do svog praktičnog kraja 2012. godine.

Protuzračno topništvo

U skladu sa činjenicom kako je prije 1992. ova vojno-obrazovna institucija bila posvećena obrazovanju protuzračnih snaga Sovjetske armije, ne čudi da među izloženim primjercima oružja ima i nekoliko zanimljivih komada automatskih protuzračnih topova. Predstavljena oružja ovog kalibra sežu od 37 pa sve do 100 milimetara, a sva četiri oružja su u tegljenoj varijanti, iako su neka od njih svojedobno doživjela i samohodne izvedbe.

Protuzračni top M1939 (61-K) kalibra 37 mm

Ovdje je najmanji po kalibru sovjetski protuzračni top M1939 (61-K) kalibra 37 mm. Riječ je o automatskom oružju razvijanom krajem 1930-tih, koje je u uporabi bilo od 1939. pa sve do sredine 1950-tih godina. Ovaj je automatski top razvijan u SSSR temeljem Boforsa 25 mm model 1933, a konačna verzija sustava težila je oko 2,1 tonu, bila je instalirana na podvozje ZU-7 sa četiri kotača i imala mogućnost djelovanja u punome krugu, uz elevaciju od -5 do 85 stupnjeva. Borbeni komplet je sačinjavalo 200 granata u kalibru 37*252SR, koje su korištene u okvirima po pet komada. Krajem Drugog svjetskog rata ovo je oružje dobilo i samohodnu varijantu nazvanu ZSU-37, zasnovanu na tijelu lovca tenkova SU-76.

Automatski protuzračni top AZP S-60 kalibra 57 mm

Ponešto većeg kalibra je sovjetski automatski protuzračni top AZP S-60 (Автоматическая зенитная пушка С-60), koji ima kalibar 57 milimetara. Riječ je o oružju čiji je razvoj počeo krajem 1940-tih, s idejom nadomještanja postojećih takvih oružja kalibra 37 mm – temeljeći se na iskustvima s njemačkim topom 5 cm Flak 41 i zarobljenim prototipovima njemačkog topa 5,5 cm Gerät 58 – završen je sredinom 1950-tih kada novo oružje i ulazi u službu, u kojoj ostaje sve do 1970-tih. Oružje je koristilo streljivo kalibra 57*348SR s horizontalnim sustavom hranjenja. Operativna masa čitavog sustava iznosi oko 4,66 tona, a oružje je postavljeno na podvozje s četiri kotača koje se obično transportiralo korištenjem teretnog vozila Ural-375GP (kojim su prevoženi i radari te računačka oprema). Ovaj je automatski protuzračni top postao temeljem samohodnog sustava ZSU-57-2, a imao i velikog izvoznog uspjeha – izvezen je u ukupno 37 država, dok su ga Poljska, Mađarska, te Kina i proizvodile po licenci.

Protuzračni top KS-12 M-1939 kalibra 85 milimetara

Iduće po redu je oružje kalibra 85 milimetara, ponešto stariji top KS-12 M-1939, kojeg je Sovjetski savez u osnovnoj varijanti proizvodio od 1939. do 1944. godine u Iževsku. Ovaj jednometni protuzračni top na podvozju sa četiri kotača imao je akcijski radijus od 360 stupnjeva, uz elevaciju između -3 i 82 stupnja. Masa samog oružja je oko 4,3 tone, a za njegov se transport koristilo kamione kakav je na primjer ZiL-157. Njegovih 7 ljudi posade osigurava efikasna djelovanja do 10.000 m vertikalno i 15.600 metara horizontalno. Nakon poduzetih modifikacija 1944. godine, velik broj ovih oružja ostao je u uporabi još desetljećima u nizu oružanih snaga saveznika SSSR.

Protuzračni top AZP KS-19 u kalibru 100 milimetara

Konačno, tu je i teški protuzračni top AZP KS-19 u kalibru 100 milimetara. Riječ je o oružju čiji je razvoj pokrenut sredinom 1940-tih, s idejom nadomještanja oružja u kalibru 85 mm. Tijekom 1949. prvi primjerci ovoga oružja ušli su u službu, a njegova je osnovna varijanta proizvođena do 1951. godine. Riječ je o jednometnom oružju kalibra 100*695R s 15 ljudi posade, koje može djelovati u punome krugu, s elevacijom između -3 i 85 stupnjeva. Sustav ima ukupnu masu od oko 9,55 tona i prevožen je srednjim (AT-S) ili teškim (AT-T) topničkim vozilima na gusjenicama. Treba napomenuti da se ovo oružje predviđalo koristiti i protiv kopnenih ciljeva – za što su bila razvijena i dva namjenska tipa potuoklopnog streljiva.

Zemaljsko topništvo

Protuoklopni top M1937 53-K u kalibru 45 mm

Na prostorima Nacionalnog sveučilišta obrane u Kijevu ukupno je izloženo šest primjeraka zemaljskog topničkog naoružanja – sve primjerci iz doba prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Kao prvo, tu treba spomenuti tri protuoklopna topa, i to dva u kalibru 45 mm (M1937 53-K, te kasniji M1942 M-42) i jedan u kasnijem kalibru od 57 mm (M1943 ZiS-2). Pri tome, zanimljivo je spomenuti i da najraniji od njih, M1937 53-K, nije kompletan budući mu nedostaju kotači i dijelovi oklopa. Riječ je tu o topu koji se proizvodio od 1937. do 1943. godine, kalibra 45 mm i dužine cijevi 46 kalibara (2.070 mm). Ovo oružje ukupne mase 560 kg koristilo je streljivo 45*310R i već početkom Drugog svjetskog rata smatralo se zastarjelim.

Protuoklopni top M1943 ZiS-2 kalibra 57 mm

Njegov nasljednik, protuoklopni top M1942 M-42 dobio je dužu cijev (66 kalibara), jače streljivo (45*386SR), deblji oklop za posadu i pune kotače. Ovo je oružje u proizvodnji bilo od 1942. do 1945. godine, kada ga je u službi uvelike zamijenio protuoklopni top kalibra 57 mm s oznakom M1943 ZiS-2. Proizvod Topničke tvornice br. 92, okićene i svečanim imenom Josifa Staljina, protuoklopni top ZiS-2 je u razvoj krenuo u svibnju 1940. godine, a u serijsku proizvodnju početkom lipnja 1941.godine – da bi nakon pauze njegova proizvodnja za ozbiljno krenula sredinom lipnja 1943. godine (kada su se postojeći protuoklopni topovi definitivno pokazali preslabima za novije njemačke tenkove) i trajala je do 1945. godine. Ovo je oružje imalo cijev dugu 73 kalibra (4,16 m) i koristilo je streljivo tipa 57*480R. Masa čitavog sustava iznosila je 1250 kg, a ovaj je top nakon svoje protuoklopne namjene još dugo korišten i kao lako topničko oružje za sovjetske zračno-pokretne postrojbe (uz ulogu oružja i u više varijanti lovaca na tenkove).

Divizijski top M1942 ZiS-3 kalibra 76 mm

Odmah uz protuoklopni M1943 ZiS-2 izložena su i dva “divizijska” topa – stariji  kalibra 76 mm (M1942 ZiS-3) i njegov nasljednik u kalibru 85 mm (D-44). Pri tome, M1942 ZiS-3 kalibra 76 mm u proizvodnji je bio od 1941. do 1945. godine, u već spomenutoj Topničkoj tvornici br. 92 u Gorkom (Завод №92 имени Сталина), dok je D-44 od 1944. do 1953. proizvodio Zavod br. 9 (danas u okviru “Uralmasha”) iz Sverdlovska, odnosno Jekaterinburga. Dok je sustav ZiS-3 kombinirao lako podvozje protuoklopnog topa ZiS-2 i modificirani sustav prijašnjeg ruskog divizijskog topa F-22USV, njegov je nasljednik D-44 nastao daljnjim razvojem topa D-5 prvotno dizajniranog za tenk T-34-85. Dok je ZiS-3 ima cijev duljine 42,1 kalibara (3,2 m), kod D-44 je to 55 kalibara (4,68 m) – slično im se kreću i težine, koja kod ZiS-3 u borbenom položaju iznosi 1.200 kg, a kod D-44 punih 1.725 kg (za čiji se transport mislilo koristiti kamione Ural-375D i ZIL-131, ili gusjeničara Ja-12).

Haubica M1938 M-30 kalibra 122 milimetra

Konačno, među izlošcima je i jedna haubica – M1938 M-30, kalibra 122 milimetra. Ovo je oružje razvijano tijekom 1938. godine u sklopu tadašnjeg natjecanja za novu sovjetsku haubicu u kalibru 122 mm, a njegova je proizvodnja započela 1939. i trajala sve do 1955. godine (pretežito u već spominjanim zavodima br. 92 i 9). Borbena masa ovog sustava iznosila je 2,45 tona, uz cijev duljine 23 kalibra (2,8 m) sposobnu za elevaciju između -3 i 63,5 stupnja. Njena posada od ukupno 8 ljudi mogla je u minuti ispaliti 5 do 6 granata teških oko 21,7 kg, na maksimalnu udaljenost do 11,8 kilometara. Cijev ovog oružja bila je korištena i pri konstrukciji jurišnih oružja SU-122, dok je kolijevka poslužila pri konstrukciji kasnijih haubica u kalibru 152 mm (M1943 D-1). Ujedno, radi se o oružju koje je izvezeno u više od 40 država (od kojih su ga neke i modificirale), a mnoge ga i danas operativno koriste.

Teški minobacači

Za kraj, izložena su i ukupno tri teška minobacača. Za razliku od minobacača kalibra 120 mm, kakvog je bilo u arsenalu SFRJ i kojeg se u raznim inačicama itekako viđalo tijekom Domovinskoga rata, preostala dva prikazana oružja su ponešto zanimljivija. Kao prvo, to je minobacač M-160 kalibra 160 mm, proizvođen od 1944. godine u Tuli i Iževsku. Iz cijevi dužne 3 metra ispaljivala se mina težine 41,2 kilograma, za što je već trebao i sustav stražnjeg punjenja te mehanizam za ublažavanje trzaja pri ispaljivanju. Masa ukupnog sustava je 1300 kilograma, a za njegov prijevoz na vlastita dva kotača korištena su teretna vozila, u novije vrijeme redovito kamion GAZ-66 (u proizvodnji od 1964. do 1999. godine).

Treći izloženi minobacač još je masivniji. Riječ je o minobacaču M-240, kalibra impresivnih 240 milimetara. Ovo oružje je u uporabi od 1965. godine, ima cijev dužine 5,34 m (22,25 kalibara) i ispaljuje minu težine oko 130 kilograma. Također se puni straga, nakon spuštanja cijevi u horizontalni položaj, što uvjetuje i relativno malu brzinu gađanja od maksimalno 1 mine u minuti. Sustav ima masu od oko 3,61 tone (4,150 kad je napunjen i opremljen), a pretežito se transportirao uz pomoć teretnog vozila Ural. Zanimljivo je spomenuti kako su za teški minobacač M-240, uz redovitu uporabu rasprskavajućih mina (domet do 9.700 metara), bile razvijene i dodatne varijante streljiva s raketnim motorima za produžavanje dometa, i to – (1) rasprskavajuće, (2) kasetne, (3) nuklearne, i (4) zapaljive.

Usporedni pogled na sva tri spomenuta minobacača

Tri godine nakon što je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić obećao tadašnjem obrambeno-vojnom vrhu Kotromanoviću i Lovriću da će učiniti sve što treba za konačnu uspostavu Vojnog muzeja, eto opet lokalnome kabadahiji vilajeta zagrebačkoga poslanstva Ministarstva obrane, na čelu s pomoćnikom ministra Zoranom Piličićem, navodno na „ozbiljan sastanak“. Tema je, da čovjek ne povjeruje, „idejni plan Hrvatskog vojnog muzeja u Zagrebu, u kojem bi se povijest hrvatskih vojnika i njihova vojnog djelovanja kroz stoljeća, s osobitim naglaskom na Domovinski rat, prikazivala audiovizualno.“

Kako piše na službenoj web-stranici grada Zagreba: „Predsjednica Uprave Zagrebačkog holdinga Ana Stojić Deban je objasnila da je ovaj inicijalni susret s delegacijom Ministarstva poslužio za razmjenu ideja, razmatranje mogućih lokacija budućeg Muzeja te definiranje rokova.

Nismo odredili lokaciju, prijedlog Ministarstva je da se muzej smjesti na Zagrebačkome velesajmu, što ćemo u narednim tjednima razmotriti i ustanoviti jesu li uvjeti na Velesajmu adekvatni potrebama budućeg Muzeja. Nakon toga ćemo, bude li potrebno, sugerirati i alternativne lokacije,

rekla je Stojić Deban.“

I sve je tu baš kao nekad! Na sastanku je bio, baš kao i ljeta gospodnjega 2014., i Miodrag Demo, voditelj Odjela za branitelje, koji je „pozdravio ovu ideju i pohvalio inicijativu Ministarstva obrane“ da se krene u realizaciju ovog projekta. „Školarci i učenici, od osnovne škole pa nadalje, trenutno nemaju priliku više saznati o vojnoj povijesti, povijesti Domovinskog rata niti o putovima hrvatskih vojnika kroz stoljeća. Izgradnjom Vojnog muzeja će se to promijeniti“, rekao je Demo dodavši da su Grad, Gradski ured za branitelje i Zagrebački holding spremni surađivati u njegovu planiranju i realiziranju, te je izrazio nadu kako će se vrata budućeg Muzeja otvoriti prije isteka mandata aktualne Vlade.

Što je rekao Milan Bandić, iz priopćenja nije vidljivo, ali je sasvim sigurno da se nije prisjetio svih svojih obećanja bivšem ministru obrane Anti Kotromanoviću, nabacivanja lokacijama, te obećanja o udjelu Grada kao suosnivaču Vojnoga muzeja. A svašta je te 2014. obećao Ministarstvu obrane – lokaciju za Vojni muzej, središnji spomenik braniteljima, uređenje vojnog groblja, te uređenje parka i garaže na Krešimirovom trgu. Od svega toga, ispunjeno je tek obećanje o bazičnome uređenju parka ispred glavnog ulaza u MORH. Bandić danas sasvim sigurno nije ništa rekao ni o svom izbjegavanju javljanja na telefonske brojeve Ministarstva obrane, kao i bijesnim pismima tadašnjeg ministra obrane. Pa sada, tri mjeseca prije lokalnih izbora, novu postavu Ministarstva obrane zavarava istim pričama i obećanjima.

Ulaz u nekadašnje prostorije Ministarstva obrane u Vlaškoj 87

Pred Kotromanovićem, Lovrićem i Josipovićem Bandić se nabacivao raznim lokacijama – od Velesajma do bivše tvornice Gredelj i urušenog Paromlina. No lokacije su jedna po jedna otpadale, a onda je cijela priča, što se Bandića tiče, stavljena na „ignore“. Zanimljivo, isti  je model ponašanja zagrebački gradonačelnik bio primijenio i na jednu drugu, nekada vojnu lokaciju. Radi se o zgradi bivše vojne bolnice u Vlaškoj 87, iz koje je MORH iselio prije točno 10 godina, Vlada ju je potom predala Gradu Zagrebu, a da ona ni do dana danšnjega nije stavljena u funkciju. Štoviše, Bandić je prošle godine u planove utrpao i rekonstrukciju i popravak ulične zgrade, kako bi u nju za početak smjestio privatnu glazbenu školu. Radovi su trebali završiti upravo početkom ove godine, ali ne samo da nisu završili, nego nisu ni otpočeli. Jedina promjena na toj povijesnoj zgradi je pucanje uličnoga žlijeba, zbog čega se slijeva kiša niz fasadu, stvarajući ogromne crne vodene mrlje, nedaleko od ploče kojom se podsjeća da je svojevremeno u toj zgradi vojni rok služio mađarski pjesnik Sándor Petöfi.

S obzirom na dosadašnje iskustvo Ministarstva obrane sa zagrebačkim gradonačelnikom po pitanju Vojnog muzeja, pomalo tragikomično zvuče riječi pomoćnika ministra obrane Zorana Piličića izrečene pred gradskom delegacijom – kako od 1993. godine, kada je začeta ideja o vojnom muzeju, „nije bilo pomaka niti političke volje da se ona realizira“.

„U ovoj inicijalnoj fazi, naišli smo na potporu Grada i na profesionalce koji su spremni pomoći u realizaciji ovog projekta“,

rekao je ili neupućeni ili naivni Piličić.

U nedostatku prostora, Vojni muzej svoje eksponate izlaže tek prigodno

Jedino što se u međuvremenu promijenilo je status Vojnoga muzeja. Pri nedavnoj promjeni unutarnjeg ustroja MORH-a, Vojni je muzej izdvojen iz sastava Samostalne službe za odnose s javnošću i izdavaštvo, čiji je dio bio dugi niz godina. To bi trebao biti još jedan korak do konačnog izdvajanja Muzeja iz sastava MORH-a, i njegovog oformljavanja kao nove samostalne muzejske institucije. No taj je postupak dug i spor – bivše čelništvo Ministarstva obrane nije željelo pristati na izdvajanje Vojnog muzeja sve dok mu se ne nađe lokacija i osigura proračun, a to se pokazalo gotovo kao nemoguća misija. Vrijedni djelatnici Vojnog muzeja cijelo ovo vrijeme prikupljaju građu za, kako se nadaju, uskoro formiranje i udomljavanje Muzeja, dok MORH i Oružane snage istovremeno svako malo sele tu istu građu s jedne lokacije na drugu, nanoseći budućim eksponatima postupno sve veće štete pri takvim seobama.

U svijetu zaista ima divnih vojnih muzeja, koji nisu tek novi čin glorifikacije i popularizacije militariziranog društva, već povijesni prikaz nacionalne baštine. Postojeći fundus Vojnoga muzeja MORH-a sasvim je sigurno upravo na tome tragu, no sa svim predizbornim obećanjima aktualnog zagrebačkog gradonačelnika – sasvim je sigurno da ga građani neće tako skoro moći vidjeti u punome sjaju. Zato bi Ministarstvu obrane bilo puno pametnije u dogovoru s Marićevim Ministarstvom za državnu imovinu pronaći odgovarajuću državnu lokaciju, za početak je urediti barem u osnovnim crtama i konačno otvoriti Vojni muzej. Jer kao što smo do sada već nebrojeno puta imali priliku vidjeti, od Bandićevih obećanja ostvare se jedino ona koja se odnose na gradske fontane.