Prvo TB2 Bayraktar, pa Skydagger, i konačno vlastita proizvodnja. Takav razvoj u području  bespilotnih letjelica nazire se iza objave kosovskog premijera Albina Kurtija na Facebooku. On je u subotu, 08. studenog, kratko objavio:

“Gradimo i razvijamo budućnost obrambene industrije i napredak borbenih dronova na Kosovu. Naša zemlja postaje zemlja koja proizvodi. U Gnjilanama smo, zajedno s gradonačelnikom Hysenijem, posjetili tvrtke za proizvodnju vojnih dronova “Skifteri” i civilnih dronova, tvrtki “Future Minds Academy” i MIGA SkyShield MAR.

“Proizvedeno u Gnjilane” je naravno “Proizvedeno na Kosovu”. Kamikaza dron “K1” doseže maksimalnu brzinu od 180 km/h i visinu do 2500 metara, dok “Skifteri” doseže visinu od 5000 metara, ima operativni domet od 20 km i brzinu od 270 km/h.

Uložili smo u obranu i sigurnost kupnjom Bayraktar TB-2, dronova Puma i, nedavno, dronova samoubojica Skydagger od naših prijateljskih i partnerskih zemalja. Sada i sami proizvodimo borbene dronove. Kao vlada, i na središnjoj i na lokalnoj razini, podržavat ćemo i poticati izgradnju kapaciteta i produktivnosti, a da pritom ne zaustavljamo ulaganja u obranu i sigurnost.”

Kurtijevu je objavu podijelio i kosovski ministar obrane Ejup Maqedonci:

“Podržavanje inovacija u području tehnološkog razvoja jedan je od specifičnih ciljeva vladinih obrambenih politika. Usko surađujemo s Ridvanom i drugim inovatorima kako bismo razvili ovaj važan segment obrambene industrije.“

 

Gradonačelnik Gnjilana, Alban Hyseni, nazvao je ovu proizvodnju “inspirativnom” i “dokazom da su mladi ljudi Gnjilana kreativni”:

“Danas mi je bilo posebno zadovoljstvo sudjelovati, zajedno s premijerom Albinom Kurtijem, u inauguraciji drona „Skifter“, koji je proizvela inovativna tvrtka „Future Minds Academy“. Ovo je vrlo inspirativan primjer i dokazuje da su mladi ljudi Gnjilana kreativni i imaju jasnu viziju. Zajedno s premijerom sastali smo se s poslovnim ljudima i inženjerima, s kojima smo razgovarali o projektima koji će transformirati grad u novom mandatu (vlade,op.a.).“

Kurtijev dolazak u Gnjilane obilježio je činjenicu da je Kosovo službeno započelo proizvodnju domaćih dronova, uključujući i vojne. No još je nejasno kada bi prvi takvi dronovi trebali ugledati svjetlo dana – nagađa se polovici 2026. kao početku izlaska prvih kosovskih dronova sproizvodne trake.

*Photo: Albin Kurti/FB

Dok se Republika Hrvatska sprema u dogledno vrijeme primiti rabljena vozila Bradley MsA2 ODS, u Sjedinjenim Američkim Državama aktualno se razmatra mogućnost njihove buduće pregradnje na hibridni pogon – elektromotore uz postojeći motor na unutarnje izgaranje. Iako se ovaj korak promišlja već godinama, terenski testovi ključni za ovu odluku trebali bi biti obavljeni do kraja aktualne američke fiskalne godine (koja je započela 1. listopada 2021. i traje do 30. rujna 2022.godine). U proračunskim dokumentima za iduću proračunsku i fiskalnu godinu, koji su aktualno u postupku donošenja, najavljeno je da bi se temeljem ovogodišnjih zaključaka trebalo iduće fiskalne godine onda donijeti i konkretnije odluke o ovom zanimljivom projektu modernizacije pod okriljem Ureda za brzo dostizanje sposobnosti i kritične tehnologije (Rapid Capabilities and Critical Technologies Office – RCCTO) Kopnenih snaga SAD.

XM913 – novi Gatling-top u kalibru 50 mm

Pri tome, teško je reći konkretan iznos novca potrebnog za spomenuti prototipni razvoja vozila Bradley na hibridni pogon, budući je taj trošak uklopljen u širu stavku prototipnih razvojnih projekata za to oklopno vozilo, koja u svojih 164 milijuna USD u fiskalnoj 2022. godini predviđa financiranje i dodatnih promišljanja naprednih koncepata borbenih vozila, novu generaciju tehnoloških sustava za upravljanje vatrom, razvoj novog Gatling-topa u kalibru 50 mm (XM913), te izradu demonstratora budućih tehnologija zaštite ovakvih vozila.

Qinetiq Hybrid Electric Drive

Nije tajna da su današnje verzije borbenog vozila Bradley na samome rubu svojih sposobnosti proizvodnje energije za svekolike namjene, od pokretanja vozila do pokretanja razne u vozila ugrađene opreme. Navodno bi tu ugradnja hibridnog pogona mogla riješiti brojne probleme – od dizanja stope preživljavanja ovih vozila na bojištu, preko smanjivanja njegova termalnog i zvučnog potpisa na terenu, pa do boljeg ubrzavanja vozila i unapređenja ubojitosti oružnih sustava, sve do stvaranja osnova za interni sustav drive-by-wire (koji bi trebao poslužiti na putu prema automatiziranoj vožnji) i stvaranja unutrašnih zaliha energije potrebne za potencijalnu buduću ugradnju laserskih oružja.

Prema predstavljenim proračunskim dokumentima, Kopnene snage SAD planiraju aktualnu fazu razvojnih napora dovršiti do zadnjeg tromjesečja fiskalne 2022. godine, a onda dobivene prototipove testirati na probnim poligonima kompleksa Aberdeen u saveznoj državi Maryland i Yuma u Arizoni. Obje ove serije ispitivanja trebale bi biti dovršene u prvom tromjesečju fiskalne 2023. godine. Riječ je tu o isprobavanju tehnoloških rješenja nastalih suradnjom koncerna BAE Systems i QinetiQ, kojima bi BAE Systems krenuo u vozila M2 i M3 Bradley ugrađivati tzv. Hibridni električni pogon (Hybrid Electric Drive – HED) tvrtke QinetiQ, čija je osnovna komponenta napredni pogonski sklop (Modular EX-Drive) koji upravlja vozilom te prijenosom energije na gusjenice.

Kupola novog M2A4 Bradley IFV, Fort Stewart, 1. veljače 2022.

Ranije ove godine već je zabilježeno i da je 3. pješačka divizija stacionirana u bazi Fort Steward, savezna država Georgia, postala prva postrojba Kopnenih snaga SAD opremljena moderniziranim vozilima M2A4, koja su proizvod praktično desetljetnog modernizacijskog poduhvata. Pri tome je naglasak varijante A4 na ugradnji novog podvozja i novih gusjenica, uz obnovu i elektro-sustava te pogonske skupine, sve to ne bi li se vozilima Bradley vratilo negdašnju mobilnost te omogućilo integraciju i novih tehnoloških rješenja pojedinih internih komponenti opreme – među ostalim i ugradnju aktivnih sustava obrane vozila. No, dovršenje priprema za prelazak na varijantu A4 bilo je sve osim laganoga – zadnjih godinu dana prošlo je u rješavanju problema s pregrijavanjem baterija u kupoli moderniziranih vozila. Naime, kako je na kraju bilo ustanovljeno, ugradnja novih punjača bez regulatora voltaže dovodila je do pregrijavanja starih baterija u sustavu, a onda i do oslobađanja toksičnih plinova u kupoli i tijelu vozila. Samo ovaj problem je bio zaslužan za praktično godinu dana usporavanja uvođenja u službenu uporabu vozila Bradley varijante A4.

Vozilo varijante M2A4 tijekom testiranja 2020. godine

Imajući u vidu ovako polagan napredak u unapređivanju elektro-instalacija postojećih vozila, ne čudi ni da se prelazak na potpuno električne verzije ovakvih sustava ostavlja za dalju budućnost. Naime, početkom veljače objavljena Klimatska strategija Kopnenih snaga SAD navodi uporabu taktičkih vozila na isključivo električni pogon kao cilj do 2050. godine, dok se vozila na hibridni pogon najavljuje do 2035. godine. Pri tome bi razne robotizirane platforme mogle biti prva vozila na isključivo električni pogon, uz potencijalni razvoj i lakog izvidničkog vozila na električni pogon. Za to vrijeme već itekako traje razvoj tehnoloških rješenja za novu generaciju pogona za Joint Light Tactical Vehicle (JLTV), u čijem se okviru promišlja i hibridne te kompletno električne varijante – tako da ne čudi predstavljanje hibridne verzije vozila JLTV poduzeća Oshkosh s početka ove godine.

U svemu tome veliku ulogu imaju volumen i masa takvih tehnoloških rješenja. Naime, kako je to opisao brigadni general Glenn Dean zadužen za programe razvoja kopnenih sustava – “Ako uzmete količinu baterija s aktualnom tehnologijom koja bi bila potrebna za isključivo električni pogon tenkova Abrams, ona bi bila veća od samoga tenka, tako da po pitanju kompletno električnih opcija imamo problem pakiranja i skladištenja energije“.

Pred pravosuđem njemačke pokrajine Schleswig-Holstein već godinama traje postupak protiv kolekcionara oružja, kojem je početkom srpnja 2015. izvršena službena zapljena blistavih vrhunaca njegove privatne zbirke iz podruma obiteljske kuće, o čemu smo već i tada pisali na portalu Obris.org. Ondje je nađen veliki broj uporabnih predmeta, propagandnih uradaka, stotinjak lutki s kompletnim odorama, kao i raznolike umjetnine iz perioda nacističke Njemačke, što nije samo po sebi kažnjivo, budući ih kolekcionar nije činio dostupnima široj javnosti, što  brane njemački propisi. No, problematična je zapravo bila ilegalna nadogradnja njegove legalne zbirke od oko 65 komada vatrenog oružja – koja je među ostalim obuhvaćala i tenk Panzerkampfwagen V Panther (Sd.Kfz. 171) Ausf. A, protuzračni top 8,8 cm FlaK 37, torpedo tipa G7A, mužar tipa “5 cm Granatwerfer 36”, i veliki broj ručnog naoružanja, uz što se nedopušteno našlo još i oko 1.500 komada raznoga streljiva.

Za čitavu ovu zbirku lokalne su vlasti općenito saznale temeljem prijave svojih kolega iz Berlina, koji su sve to vidjeli tijekom prethodnog pretresa doma ovog kolekcionara – gdje se kod njega tražilo neke ukradene umjetnine iz doba njemačkoga nacizma. Nakon što je 2. srpnja 2015. godine, uz svesrdnu pomoć oko 20 pripadnika njemačkih Oružanih snaga te niza vojnih vozila, u gradiću Heikendorf (desetak kilometara sjeveroistočno od centra Kiela) konačno izvedeno uklanjanje i spomenutog tenka – gdje je nedostatak gusjenica navodno bitno otežalo posao – započelo je pravno nadmetanje koje traje još i danas. Na glavnoj raspravi koja je konačno započela 28. svibnja ove godine pred pokrajinskim sudom u Kielu, tamošnje državno odvjetništvo tražilo je oštrije kazne, među kojima i novčanu u iznosu od oko 500.000 eura za kolekcionara, nekad davno uspješnog posrednika u financijskim uslugama.

Kolekcionar (u sredini) tijekom ljetošnjih sudskih ročišta

Suočena čak i s mogućom kaznom zatvora u trajanju od jedne do pet godina, obrana je kroz više ročišta tijekom zadnja dva mjeseca pokušavala sve to svesti na neku normalniju i prihvatljiviju razinu. No, srž postupanja svela se na sučeljavanje stručnih vještačenja o tome je li zaplijenjena tehnika još u ikakvom uporabljivom stanju (pa time potpada pod specijalne propise o nadzoru vojnog naoružanja) ili ipak nije. Dok se optužba tu oslanjala na mišljenja saveznih vlasti nadležnih za izvoz naoružanja (Bundesamtes für Wirtschaft und Ausfuhrkontrolle – BAFA), kolekcionar je uspješno dokazao kako su njemu same njemačke Oružane snage potvrdile da tenk više nije vojno oružje, nakon što su mu – među ostalim – svojedobno naplatili i 28.000 eura za troškove demilitarizacije (varenja ploče na početku cijevi i uklanjanja zatvarača, te vađenja motora), dok je i njegovu mužaru iz istog razloga bila bušena cijev. No, kako izgleda, stvari možda stoje drugačije po pitanju drugog prominentnog eksponata njegove zbirke, budući se iz vještačenja čulo  da “samo kod zaplijenjenog protuzračnog topa bi se i dalje moglo raditi o vojnome oružju” – koje je 2003. stečeno zamjenom s jednim drugim kolekcionarom, također saslušanim pred ovim sudom, koji nije sumnjao u demilitarizirani status ovog eksponata, budući mu je u cijev navodno bio usađen onesposobljavajući klin. Doduše, tu bi problem moglo biti i streljivo, kojeg danas više baš i nema, dok bi se troškovi ikakvog organiziranje njegove nove proizvodnje prema iskazima vještaka mogli kretati i do 200.000 eura po komadu. Kako bilo da bilo, od vlasnika svih ovih stvari, kojeg njemački mediji navode tek kao Klaus-Dieter F. – koji je u trenutku zapljene bio u kasnim 70-tima, a sada broji 84 godine života – očekuje se i da ugovori neki novi te prikladniji smještaj za problematične stvari iz svoje zbirke. Kako navode njegovi odvjetnici, za njegova je Panthera zainteresiran jedna muzej iz Sjedinjenih Američkih Država, a brojni kolekcionari su se navodno javili i za brojne druge, manje stvari iz ove fascinantne privatne zbirke.

Na današnjem sudskom ročištu u Kielu, oko 60 kilometara sjeverno od Hamburga, odvjetnici obrane nastojali su dokazati da spomenuta zbirka svojim eksponatima ne krši njemački Zakon o kontroli vojnog naoružanja (Kriegswaffenkontrollgesetz), kojim se regulira proizvodnja, prodaja, posjedovanje i transport vojnog oružja. Pri tome, oni navodno nastoje i da se novčane sankcije svedu na iznos visine oko 50.000 eura, dokazujući da zapljenjeni predmeti više nisu vojno oružje – za spomenuti Panther-tenk tvrde kako više nije funkcionalan, a i da je ionako 1970-tih bio u Velikoj Britaniji kupljen pod otpad, pa onda mukotrpno restauriran. Za to vrijeme optužba, naravno, tvrdi kako je svo to naoružanje i dalje itekako uporabljivo. Iduće ročište ovog višegodišnjeg pravnog spora očekuje se u srijedu, 28. srpnja, a postoje naznake da bi čitav slučaj mogao biti i konačno riješen za koji tjedan, početkom ovoga kolovoza.

Po prvi put na svijetu Izrael je borbeno uporabio istinski roj bespilotnih letjelica tijekom sukoba s Hamasom, u svibnju ove godine nad prostorom pojasa Gaze. Ovo je novi veliki doseg na području tehnologije besposadnih sustava, i to bi trebalo biti pozivom na buđenje Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika, budući je vrijeme da se poradi na smanjivanju rizika koje takva oružja predstavljaju za nacionalne obrambene sustave i globalnu stabilnost.

Položaji za lansiranje raketa u Gazi, pogled iz izraelskog vojnog drona u svibnju 2021. godine

Izraelsko korištenje ovakve tehnologije je tek početak. Aktualne vijesti ne ukazuju da su izraelske Obrambene snage na terenu iskoristile neku posebno kompliciranu varijantu ove sposobnosti. Kako izgleda, malen je broj besposadnih letjelica poduzeća Elbit Systems koordinirao traganje, i bili su korišteni koordinirano s minobacačkim bitnicama te raketnim sustavima, ne bi li se izvelo udare “na desetke” ciljeva miljama od granice pojasa Gaze. Ti su besposadni sustavi pomogli otkrivanju neprijateljskih skrovišta, informacije o njima su dostavljali u namjensku aplikaciju, koja je onda te podatke prerađivala zajedno s drugim izvorima obavještajnih podataka. Budući rojevi neće biti tako jednostavni.

Obično fraza “rojevi dronova” podrazumijeva velik broj besposadnih naprava koje se koristi istodobno. No, u istinskom roju besposadnih naprava, te naprave međusobno komuniciraju i surađuju, donoseći kolektivne odluke o tome kuda da se ide i što da se radi. U rojevima dronova vojne namjene, umjesto 10 ili 100 individualnih dronova, čitav taj roj tvori jedinstven te integriran oružni sustav vođen nekom formom umjetne inteligencije. Dakle, rojevi dronova su stvarnost, i to nas treba brinuti. A kako najbolje smanjiti rizike koje nose takva oružja?

Sjedinjene Američke Države trebale bi voditi globalnu zajednicu u novim razgovorima na temu moguće potrebe za novim pravilima ili međunarodnim ugovorima kojima bi se specifično reguliralo i ograničilo uporabu besposadnih rojeva. Aktualni prijedlozi o kompletnoj zabrani autonomnih oružja pokrivali bi i besposadne rojeve, no takvi propisi vjerojatno ne bi obuhvatili ovakav tip rojeva kakve je Izrael nedavno koristio. Bez obzira na neke drugačije medijske izvještaje, nema naznaka da je taj roj donosio autonomne odluke o tome koga pogubiti (a pitanje zabrane takvih, malih i od ljudi kontroliranih rojeva posve je druga tema). Osim toga, nije vjerojatno da će se velike sile složiti sa širokom zabranom autonomnih oružja. Usko fokusirane zabrane autonomnih oružja “visokog rizika”, kao što su to rojevi dronova ciljano usmjereni na uništavanje ljudske sile, mogle bi naći širu podršku – posebno ako krenu stvarati asimetrične efekte koji bi u praksi štetili, a ne promicali interese velikih sila.

Globalne oružane sile trebaju proširiti svoj rad na razvoju, testiranju i širem dijeljenju tehnologija za izlazak na kraj s izazovima besposadnih rojeva. Efikasni sustavi za suprotstavljanje besposadnim sustavima trebaju biti jeftini, imati sposobnost brzog ponavljanja svojih djelovanja, te imati sposobnost istodobnog pogađanja velikog broja ciljeva. Takve bi sustave trebalo raspoređivati na ciljnim prostorima visokog rizika, kao što su to zračne luke, kritička infrastruktura, i osobe državnih poglavara. Budući je tu prijetnja suštinski međunarodna, pojedine vodeće države trebale bi pružiti napredne sposobnosti za suprotstavljanje besposadnim rojevima svim partnerima i saveznicima koje takve prijetnje ugrožavaju.

Održavanje besposadnih rojeva izvan dosega terorista tražit će posebne napore. Države bi mogle usvojiti mjere slične Rezoluciji broj 1540 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kojom se priječi teroristima pribavljanje kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog oružja, kojima bi se onda obuhvatilo i besposadne rojeve (ili bi se jednostavno moglo tek proširiti djelokrug UNSCR 1540). Organizacije koje provode lokalno, nacionalno i međunarodno pravo također trebaju tražiti indikatore terorističkog pribavljanja sposobnosti korištenja besposadnih rojeva, kao što je to kupovina velikih količina besposadnih naprava, odnosno rad već poznatih ekstremističkih skupina na razvoju ili modificiranju kontrolnih sustava besposadne tehnike.

Američki pokus s besposadnim rojem, poligon China Lake, listopad 2016. godine

Tijekom posljednjih godina prijetnja besposadnih rojeva raste paralelno njihovoj kompleksnosti. U 2016. godini američko Ministarstvo obrane lansiralo je iz tri borbena aviona F/A-18 Super Hornet 103 Perdix drona. Ove su besposadne naprave onda djelovale koristeći “kolektivni mozak”, formirajući razne letne formacije, krećući se nad pokusnim bojištem i preslagujući se u raznolike nove konfiguracije. Treba naglasiti kako je taj sustav bio razvijen od studenata s Massachusetts Institute of Technology (MIT). Ako su besposadni rojevi tako jednostavni da ih mogu stvoriti studenti, lako možemo očekivati da ih uskoro vidimo u zonama sukoba širom svijeta. Tijekom prošle godine Kina, Francuska, Indija, Španjolska, Južna Afrika, SAD i Velika Britanija obznanile su i testirale svoje nove programe besposadnih rojeva.

Globalna proliferacija tehnologije besposadnih rojeva stvara rizike destabilizacije. Tijekom lanjskog sukoba u Nagorno-Karabakhu, azerbajdžansko korištenje besposadnih sustava bitno je doprinijelo brzoj predaju Armenije (čemu su, nedvojbeno, pomogli i još neki dodatni faktori). Rojevi potenciraju takve ishode – korištenjem više besposadnih naprava, te kompleksnijih taktika koje mogu pomoći u preplavljivanju postojećih obrambenih  sustava neprijatelja. To je prijetnja kojom se vojni sustav SAD bavi već puno desetljeće. Istraživanje iz 2012. godine, u kojem je tamošnja Naval Postgraduate School simulirala napad osam dronova na američki razarač, ustanovila je da bi barem njih četiri uspjela pogoditi brod. I teroristima su jako privlačni besposadni rojevi kao relativno dostupno zračno sredstvo za nadilaženje protuzračnih sustava obrane pri izvođenju napada na kritičku infrastrukturu i pojedine ciljane osobe.

Besposadni rojevi stvaraju rizike usporedive s onima tradicionalnog oružja za masovno uništenje. Rastom aktualnih besposadnih rojeva na super-rojeve od 1.000 ili možda i do milijun dronova, njihova svrsishodna kontrola kreće nadilaziti mogućnosti bilo kojeg čovjeka. To je problem budući da autonomna oružja mogu donositi tek ograničene ocjene o civilnoj ili vojnoj prirodi zadanih ciljeva. Pri tome, barem simbolički, razlika od samo jedne točkice na zaslonu može raditi razliku između stealth-bombardera i psa. Greške tu mogu značiti smrti civila ili prijateljskih vojnika, te nehotičnu eskalaciju sukoba.

Besposadni rojevi kao višenamjenski dio šireg umreženog vojnog sustava

Stanje stvari u praksi govori da gotovo ni jedan aktualni sustav za zaštitu od bespilotnih sustava danas nije ujedno i dizajniran za suprotstavljanje besposadnim rojevima. Aktualni sustavi detekcije imaju problema s razlikovanjem i poimanjem većeg broja dronova. Takvi bi rojevi lako mogli preplaviti i sustave za rušenje besposadnih naprava, koji često obuhvaćaju ograničene i spore sustave presretanja. Osim toga, besposadni roj lako može biti i previše prostorno raširen za efikasno djelovanje protiv njegove cjeline. Naravno, kod novih sustava za obranu od dronova, kao što je to na snažnim mikrovalnim zrakama zasnovan sustav THOR (Tactical High-power Operational Responder) Istaživačke laboratorije američkog Ratnog zrakoplovstva (Air Force Research Laboratory – AFRL) – niska cijena pojedinih hitaca (recimo, laserom) ili korištenje rojeva za obranu od besposadnih rojeva, mogli bi se pokazati učinkovitima. Dok se takvi sustavi mogu naći u arsenalima velikih sila, manje države i ugroženi civili lako bi mogli biti bitno ranjiviji.

Sve veća autonomija besposadnih rojeva omogućava državama korištenje sve većeg broja dronova odjednom. Ljudska sposobnost poimanja praktično ograničava simultano upravljanje brojnim dronovima, budući je teško istodobno nadzirati djelovanje brojnih dronova, osigurati da se oni ne sudaraju, i uz sve to još i postići ciljeve čitave misije. No, vojne organizacije rade na nadilaženju tih prirodnih ljudskih ograničenja. U jednom istraživanju iz 2008. godine pokazalo se kako pojedinačni ljudski operater može efikasno upravljati sa do četiri drona, bez bitnog opadanja efikasnosti u provedbi misija. Do 2018. godine je američka Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA) najavila kako bi čovjek u budućnosti mogao daljinski upravljati čitavim besposadnim rojem, koristeći mikroprocesor usađen direktno u mozak.

Nije tajna da su jata čvoraka jedan od uzora tvoracima tehnologije besposadnih rojeva

Vojna vrijednost besposadnih rojeva počiva u njihovom omogućavanju dodatne kompleksnosti i fleksibilnosti djelovanja. Aktualni rojevi tipično koriste male dronove homogene vrste. Budući rojevi mogli bi biti različitih veličina, opremljeni lepezom različitih i međusobno nadopunjavajućih senzora, oružja i drugih korisnih tereta. To će omogućiti primjenu združenih taktika, gdje dronovi izvode udare raznolikim oružjima iz raznih smjerova – jedni mogu gađati vatrenim oružjima, dok drugi šire kemijska borbena sredstva. Rojevi mogu imati i dodatne adaptivne sposobnosti, kao svojevrsno samo-liječenje, gdje se roj u hodu prilagođava činjenici gubitka nekog dijela svojih pripadnika, ili koristi samouništenje pojedinih naprava, ne bi li time dostigao cilj svoje misije bez planiranog povratka. Osim toga, besposadni rojevi će vjerojatno biti i integrirani u svojevrsne platforme nosača dronova, koje bi se onda moglo i dodatno kombinirati u još veće sustave višestrukih nosača takvog ubojitog tereta.

Kako bilo da bilo, besposadni rojevi više nisu tek nešto iz znanstvene fantastike. Ta je tehnologija ovdje i sve se brže uporabno širi.

* Ovaj je tekst autor Zachary Kallenborn objavio 7. srpnja 2021. godine na specijaliziranoj internetskoj stranici Defense One (https://www.defenseone.com/). Njegov original pod naslovom „Israel’s Drone Swarm Over Gaza Should Worry Everyone“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.defenseone.com/ideas/2021/07/israels-drone-swarm-over-gaza-should-worry-everyone/183156/

Jučer smo razmotrili površinske plovne resurse Ratne mornarice Ruske Federacije, zajedno s najvećim izazovom njihovom održanju i daljnjoj izgradnji – ovladavanjem proizvodnjom pouzdanih sustava brodskoga pogona. U nastavku na to, danas ćemo baciti pogled i na osnovu udarne moći tih brodova – raketnu tehniku kojom Rusija već duže tehnološki predvodi na polju mornaričkog naoružanja. Nakon 2. svjetskog rata i njemačke primjene zrakoplovnih protubrodskih raketa i planirajućih bombi, SSSR je shvatio velike mogućnosti tih sustava i prvi je njima opremio flotu. No, Zapad im nije pridavao pažnju.

Demonstrirana prednost

Lansiranje P-15 “Termit” s broda 852 Kuznetsk (ex R-129) (Projekt 12411T, NATO oznaka “Tarantul”) na Baltiku

Za kratko su se na Zapadu „opametili“ 1967. godine kada su mali egipatski raketni čamci raketama P-15 „Termit“ potopili veliki izraelski razarač. Odgovor je bio prilagodba nekih brodskih protuzrakoplovnih sustava za gađanje ciljeva na moru, a nakon toga su izgradili nekoliko kvalitetnih brodskih protubrodskih raketa, podzvučne brzine, koje su po kvaliteti realno nadišle tadašnje sovjetske rakete. Ali brzo su zaboravili 1967. godinu i potvrdili istinu u izreci – „Tko zaboravi prošlost, mogla bi mu se ponoviti“, a ona se upravo ponavlja. U ovo vrijeme Rusija, i ne samo Rusija, u velikoj je prednosti u razvoju i implementaciji protubrodskih raketa u odnosu na sve zapadne zemlji.

Kako je počelo na Zapadu?

Dok je Zapad u sferi podzvučnih brzina, Rusija je daleko odmakla prema implementaciji suvremenih raketa brzine 9 M. Zapadne zemlje prisiljene su preskakati superzvučne brzine gdje Rusija već dugo vlada s više tipova protubrodskih raketa. Time je na naplatu došlo višedesetljetno zanemarivanje razvoja brodskih protubrodskih raketa superzvučnih brzina do 5 M, a sad treba uhvatiti priključak na brzima 5 do 10, pa i više maha. Pored starijih transzvučnih raketa P-120 „Malahit“, Rusija će ubrzo napustiti P-270 „Moskit“, P-500/1000 „Bazalt/Vulkan“ i čuvene P-700 „Granit“. Osim P-120 „Malahit“, sve su to rakete superzvučnih  brzina 2,5-3 M.

Brodske protubrodske rakete na odlasku

Novi raketni sustavi

Lansiranje rakete 3M-14 Kalibr (SS-N-30) s broda “Град Свияжск” (Project 21631 Buyan-M) na Kaspijskom jezeru

Ruska flota sve se više oslanja na suvremene višenamjenske (po nositelju i cilju) rakete P-800 „Oniks“, brzine 2,9 M i P-900 „Kalibar“ koja dijelom leti podzvučnom brzinom. a u završnom dijelu putanje 2,9 M. Suvremena višenamjenska raketa Kh-35/35U je podzvučne brzine i jedina bez inačice s nuklearnom bojnom glavom. Prema najavama, za godinu-dvije, iako još nije sve gotovo, očekuje se uvođenje u uporabu rakete 3M22 „Cirkon“, brzine 9 M. Ta raketa ima veliki potencijal, ali ne može sama promijeniti odnos snaga na moru. Pomorsko ratovanje puno je kompleksnije i zahtijeva široki spektar sposobnosti.

Očekivane promjene treba gledati kroz činjenice da su još neke države u velikoj mjeri ovladale raketama brzine preko 5 M. Većinom je to učinjeno uz pomoć Rusije. Da sve bude još složenije, razvijene su i moćne balističke protubrodske rakete s baziranjem na kopnu. Neke od tih država su u dobrim, pa čak i u prešutnim savezničkim odnosima, iako u danom trenutku ne mora vrijediti „neprijatelj mog neprijatelja biti moj prijatelj“. Sve navedeno ima veliki utjecaj, za sada „bliže“ obali, poglavito u Indijskom i Tihom oceanu, Arktičkom, pa i Sjeverno-Atlantskom prostoru.

Rakete sadašnjosti i bliske budućnosti

Rakete P-15 Termit (SS-N-2 Styx) u Ratnoj mornarici Indije

S raketama brzina do tri maha kvalitetna PR/PZO suvremenih razarača i krstarica s vrhunskim upravljačkim sustavima, sustavima elektroničkog ratovanja, moćnim proturaketnim raketama i topovima s velikom gustoćom projektila ili fragmenata mogla je izići na kraj s prihvatljivim rizikom. Imale su manji doseg od akcionog radijusa palubnog zrakoplovstva, putanja im je u većem dijelu leta bila relativno visoko, a uređaji za samonavođenje osjetljivi su na ometanje. Nove rakete ekstremno velikih brzina i dosega većeg od akcionog radijusa palubnog zrakoplovstva mijenjaju paradigmu pomorskog ratovanja i traže drugačiji znanstveni, tehnološko-tehnički, strateški i taktički pristup bitci za dominaciju na moru i zračnom prostoru iznad njega. Klasični sustavi proturaketne obrane su na kraju mogućnosti. Protubrodske rakete su najčešće univerzalne po nositelju, što povećava mogućnost formiranja gušćih i uzastopnih plotuna, a to dodatno usložnjava proturaketnu obranu (PRO) broda. Većina raketa je osposobljena za nošenje nuklearne (N) ili termonuklearne (TN) bojne glave. Kao nekad SSSR, i Rusija danas preferira veliku snagu, čija razorna moć višestruko nadilazi stvarne potrebe. Raketa „Cirkon“ – prema najavama – imat će i inačice s N/TN bojnom glavom.

Učinci raketnog udara

Prema američkim iskustvenim normama, u 2. svjetskom ratu bio je potreban jedan izravan pogodak avionske bombe mase 250 kg u kojoj je 126 kg TNT za potapanje 2.000 tona brodske istisnine. Ove empirijski potvrđene vrijednosti smatraju se mjerilom („etalonom“) protubrodske razorne moći. Današnje rakete imaju puno veću brzinu udara, snažnije eksplozive i bolje upaljače. pa se učinak na cilju može povećati i više od 2 puta. Masa koja udara u brod je često veća od 250 kg, a prednji dio bojne glave je ojačan i oblikovan kako bi udarni val usmjerio prema kobilici broda.

Probno lansiranje rakete Cirkon, prosinac 2018. godine,

Raketa s brzinom 9M nameće velike i čini se u ovome trenutku teško rješive probleme za proturaketnu obranu. Velike brzina raketa usložnjavaju PRO, posebice ako se brani drugi objekt. Kako bi iskoristile gravitaciju za postizanje brzine blizu 10 M, rakete iskaču 30-40 km u visinu i u tom dijelu putanje su najranjivije. Napadnuti brod ima jako malo vremena za otkrivanje, praćenje i djelovanje, jer raketa u jednoj sekundi preleti više od 3 km. Ostaje mogućnost elektronskog djelovanja u području obmanjivanja i ometanja. Naravno, i rakete imaju višesenzorsku glavu za samonavođenje – u prvom redu aktivnu i pasivnu radarsku, moguće i lasersku. IC glava je manje vjerojatna zbog velikih temperatura na čelu rakete. Olakšavajuća okolnost je da raketa kad se obruši prema cilju ulazi u termalnu fazu leta i ne manevrira – što je dobro za PRO. Ostaju i mjere za sprečavanje lansiranja rakete, a to znači da nositelje treba držati izvan efikasnog dosega ili rakete uništiti prije ukrcaja na nosače. Pri pogotku u cilj oslobađa se ogromna količina udarne energije zbog brzine i mase rakete te udarne i toplotne energije zbog eksplozije bojne glave. Koristeći američke norme dolazi se do spoznaje o razornoj snazi rakete 9M22 „Cirkon“ zbog eksplozije klasične b/g, a energija udara je čista fizika (E=m*v²/2).

Eksplozija bojne glave

Pogodak protubrodskom raketom Kh-35U, Ministarstvo obrane Ruske Federacije, rujan 2018. godine

Pri eksploziji glavni učinci su uzrokovani udarom i toplinskom energijom. Bojna glava punjena HE razvija udarnu energiju od 1.375 kJ/kg i toplinsku od 5.640 kJ/kg. Prema dostupnim podacima, „Cirkon“ ima bojnu glavu mase 300-400 kg, u kojoj je ne manje od 150 kg HE. Eksplozija 150 kg HE oslobađa 206,25 MJ udarne energije i 846 MJ toplinske energije. Pri tome, 150 kg HE ima ekvivalent od 227,1 kg TNT. Kvalitetniji upaljači, posebno oblikovano tijelu s usmjerivačem eksplozivnog udara, te ostaci mase rakete i eventualnog goriva povećavaju učinkovitost rakete podzvučne brzina za dodatnih 1,7-2 puta (kbb, prof. dr. Anton Žabkar, „Efikasnost plotuna samonavođenih raketa vazduh-more“, Glasnik RV i PVO, broj 1/1991). S koeficijentom 1,7, razorna moć se povećava na 386 kg TNT, što oslobađa udarnu energiju eksplozije od 350,5 MJ, dovoljno za potapanje ratnog broda istisnine više od 6.000 tona. Brzina eksplozije HE od 8.750 m/s daje do znanja koliko traje udarni impuls u kojem se ta ogromna energija pretvara u snagu i konačno u rad.

Udarna energija zbog mase i brzine udara

Obzirom na dužinu 8-10 metara, vjerojatna masa rakete nije manja od 2.500-3.000 kg. Očekivati je da bi pri udaru mogla biti teška oko 1.000 kg. U trenutku udara u brod brzinom od 9M, odnosno 3.087 m/s raketa ima kinetičku energiju 4.765 MJ. To je za približno 13,6 puta više od udarne energije koju je eksplozijom razvila bojna glava. Ukupna energija rakete zbog eksplozije b/g i udara bila bi 5.115,5 MJ, a to je približno 44,7 puta više energije nego u „etalonske“ bombe iz 2. svjetskog rata. Udarnoj energiji treba pridodati i učinak toplinske energije od 846 MJ, nastale eksplozijom bojne glave. Kakav bi to bio učinak na brodu ili možda nekom još važnijem cilju teško je i zamisliti – pa je opravdano pitanje bi li nakon toga uslijedio nuklearni odgovor, za početak, možda taktičkim nuklearnim oružjem, a dalje… ?

Globalna tehnološka prednost

Ruski arsenal protubrodskih raketa je impozantan. Sudeći prema dostupnim podacima, ruska prednost u razvoju raketa brzine 5-10 M u odnosu na zapadne zemlje je 5-6 godina. Nema sumnje da će zapadne zemlje, poglavito najmoćnije i najbogatije članice NATO saveza, ubrzati svoj razvoj i implementaciju istih kako bi se što prije izjednačile i (po mogućnosti) nadmašile konkurenciju, koja je sve više protivnik i potencijalni neprijatelj. Bilo bi uputno zapitati se – što je slijedeće? Je li to (1) prodor u područje brzina 10-25 M ili je jednostavnije (2) izići u svemir i brzinama preko 25 M prijetiti Zemlji.

Brzine i brzinski režimi

Pored raketa ekstremno velikih brzina, još veća „nada“ polaže se u energetska oružja – uz utrošak golemog bogatstva ne mareći za ovozemaljske probleme. Nažalost, sudeći prema povijesnim iskustvima,  teško je vjerovati da će se čovječanstvo opametiti, jer ipak „Ljudima spavanje, ljubav, pjevanje i igranje prije dosadi nego rat“ (Homer).

*gost autor je Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH, viceadmiral u mirovini

Nakon raspada Sovjetskog Saveza i snažne flote nastale na idejama admirala Gorškova (Сергей Георгиевич Горшков; 26. veljače 1910. – 13. svibnja 1988.) stvorena je Ruska flota (Военно-морской флот). Ona se nalazi u vremenu velikih iskušenja i izazova, a nužno ju je promatrati selektivno uz solidno poznavanje strukture. Naime, Flota Ruske Federacije integrira izuzetno velike snage obalne obrane, mornaričkog zrakoplovstva i PR/PZO, te razvijenu infrastrukturu na kopnu. No, njeni brodovi su bili slabo održavani, a novogradnje spore i neizvjesne, izložene riziku da i prije završetka budu zastarjele. Neke od njih Rusija je nastavila graditi. Od skupe linije nosača zrakoplova s klasičnim („Varjag“) i nuklearnim pogonom („Uljanovsk“), te krstarica s nuklearnim pogonom klase Kirov (Projekt 1144 „Orlan“) se odustalo. Od četiri izgrađene krstarice tri su završile na vezu kao pričuva. Već izgrađena flota zbog pomanjkanja sredstava je prije roka otpisana ili je u dugogodišnjoj raspremi sa službenim statusom brodova u pričuvi.

Stari brodovi – modernizacija kao “jedini izbor”

Gradnja krstarice Moskva (ex-Slava) – Projekt 1164, klasa “Atlant” – započela je 1976. godine

Uz velike probleme vraćaju se u operativnu uporabu neki brodovi „oceanske zone“, kao nuklearna krstarica „Admiral Nahimov“ (Адмирал Нахимов) i veliki protupodmornički brodovi klase Udaloj (Projekt 1155 „Fregat“), ali i mali brodovi stari preko 30 godina. Vidljive su teškoće u održavanju i modernizaciji krstarica klase „Slava“ – najstarija „Moskva“ ima 37 godina – još veći problemi su NZ „Kuznjecov“ (Адмирал флота Советского Союза Кузнецов) i razarači klase Suvremenij sa zastarjelim parno-turbinskim pogonima. Kriza velikih brodova doprinijela je da se tek 2019. iz flotne liste ispiše razarač „Smetlivij“ (Сметливый), kao najstariji u uporabi na svijetu (floti je predan 1969. godine). U flotnoj listi su i fregate klase „Krivak“ (Projekt 1135 „Burevestnik“) iz 1980/81. godine. U nastavku ćemo razmotriti perspektive površinskog dijela Ruske flote, s posebnim naglaskom na brodove podobne za ulogu platformi raketnih sustava, naoružanja u čijem korištenju i razvoju Ruska Federacija ima veliku ulogu.

Problemi, problemi

Maketa razarača klase “Lider” (Project 23560 “Lider”), čiju je obustavu razvoja krajem travnja 2020. objavilo brodogradilište “Северная верфь”

Do prije deset-petnaest godina problem je bio financijski. Nakon poboljšanja financijskog stanja, najavljen je ambiciozni plan izgradnje flote. Bilo je tu maštanja o većem broju nosača zrakoplova, i to velikih super-nosača s nuklearnim pogonom i manjih s plinskim turbinama. Na papiru su se pojavila bar dva suvremena višenamjenska razarača. Prvo je to bio Projekt 21965, koji je slijedio iskustvo razarača „Suvremenija“ (Современный) i  velikog protupodmorničkog broda (fregate) „Udaloj“. Nakon toga pojavio se Projekt 23560 „Lider“ i to u dvije inačice – s nuklearnim i plinsko-turbinskim pogonom. Inačica s nuklearnim pogonom prema deplasmanu i naoružanju više je krstarica. Iako malo vjerojatno, ako se ostvari bio bi to najmoćniji klasični brod u povijesti. Ambicioznija varijanta razarača i super-nosača zrakoplova na nuklearni pogon čine se iznad financijskih mogućnosti Ruske Federacije i mogli bi preskupo koštati rusko društvo i državu.

Izgleda kako i oni postaju svjesni da to nije potrebno i da se neke stvari vezane za pomorsku snagu i uspostavu ravnoteže, ako ne globalne ono regionalne – ili kako kaže Karl Ernst Haushofer (27. kolovoza 1869. – 10. ožujka 1946.), „pan-regionalne“ – mogu riješiti i na drugi način. Istina, došlo je do velikih promjena u većini pan-oblasti u odnosu na zamisli njemačkih geopolitičara. Na glavnoj svjetskoj kopnenoj masi i Dalekom istoku, gdje su glavne države trebale biti Njemačka, Rusija i Japan, veliki utjecaj ostvarile su SAD, a Njemačkoj i Japanu se „izgubila“ globalna geopolitička snaga. Pojavila se moćna Kina, a i Indija također ima što reći u globalnoj svjetskoj geopolitici. Rusija je konstanta od Carske Rusije, preko SSSR do suvremene Ruske Federacije. Ovo je samo mali izlet kako bi se lakše shvatila važnost ratne mornarice u globalnim geopolitičkim igrama na „velikoj šahovskoj ploči“ (Zbigniew Brzezinski), ali i na regionalnim, „malim šahovskim pločama“. No, glavna tema je ruska površinska flota, problemi s kojima se po tom pitanju Rusija suočava, i kako ih rješava do dolaska boljih dana.

Pogonsko usko grlo

Od raspada SSSR-a, odnosi Rusije i Ukrajine uvijek su bili napeti i na rubu incidenta. Među njima je – zbog obostranih interesa – neko vrijeme vladao „pakt međusobnog trpljenja“. Situacija se smirivala ili zaoštravala ovisno tko je bio na vlasti u Kijevu. Ako je to bila proruska garnitura – službeni odnosi su jačali a na unutarnjem planu bujao je nacionalizam, i obratno, ako na vlasti nije bilo prorusko vodstvo – međudržavni odnosi su slabili. Rusija drži Ukrajinu dijelom svoje interesne sfere, a većina Ukrajinaca to ne želi. Na polju izgradnje mornaričke flote i mnogih složenih sustava na temeljima velike znanstvene i stručne ostavštine iz vremena SSSR odvijala se kakva-takva suradnja. Ukrajina je u brodogradnji ratnih brodova imala važnu ulogu, a glede parnih i poglavito plinskih brodskih turbina bila je dominantnu i u  monopolskom položaju. Jedini proizvođač brodskih plinskih turbina u nekadašnjem SSSR i jedan od tri značajna u svijetu je ukrajinski „Zorja-Mašproekt“.

Velika fregata ” Неустрашимый” (projekt 11540 “Jastreb”) od 2014. do danas je u remontu

S brodskim dizel-motorima stanje u Rusiji je nešto bolje, ali daleko od potrebne kvalitete i kvantitete. O „famoznim“ brzohodnim pogonskim dizel-motorima M-504 već je pisano na ovome portalu. Koliko su veliki problemi gradnje nešto većih brodova u Rusiji pokazuje i podatak kako su tek 2009. godine završili „seriju“ od dvije fregate klase „Neustrašimij“ (Неустрашимый), deplasmana 3.800/4.400 tona. Njihove kobilice bile su postavljene još za vrijeme SSSR-a, 1986/88. godine, a treća je otkazana. U vrijeme „dobrih“ odnosa s Ukrajinom 2006. godine počela je gradnja fregate klase „Gorškov“, po uzoru na moderne zapadne fregate s kombiniranim CODAG pogonom. Iz sigurnosti, paralelno s „Gorškovim“, 2010. je počela i gradnja, na „sigurno“ po Projektu 11356 „Grigorovič“ – kao sub-klase temeljene na provjerenom i uspješnijem sovjetskom dizajnu, fregati „Krivak“, 1135 „Burevestnik“. Na istom sub-projektu ugovoren je i unosan posao s Indijom.

Brodovi izgrađeni u Rusiji nakon raspada SSSR-a

Proizvodnja i održavanje motora ЧН16/17 (konkretno, M507A-2) prenesena je i u Kingiseppski zavod u St. Peterburgu

Na „Gorškovu“ je bilo dosta problema, što je razumljivo jer je to prvi projekt višenamjenske fregate s mnogo opreme koja je bila u razvoju. Za njega nisu uspjeli osigurati kvalitetne motore na Zapadu pa su ugradili svoje, a jedan je na prvom brodu zbog havarije morao biti i zamijenjen. Na istom projektu planira se i veći brod, deplasmana oko 8.000 tona. Ako dođe do realizacije, upravo taj projekt ima šansu postati glavni brod „daljnje morske i oceanske zone“. Ambiciozniji razarač/krstarica „Lider“ nije isključen, a ako bi se u promijenjenim okolnostima gradio – bila bi to mala serija. Pored fregata, Rusija gradi i manje brodove – klase korveta po zapadnoj klasifikacija, odnosno korveta, malih raketnih i malih patrolnih brodova po ruskoj klasifikaciji, s najsuvremenijim protubrodskim raketama. Na njima  je također došlo do problema zbog embarga zapadnih zemalja i uskrate pogonskih dizel-motora.

Kad otpadne Ukrajina

Umjesto MTU, “Вышний Волочёк” (Projekt 21631 Buyan-M) dobio je 2017. kineske motore CHD622V20 (Henan Diesel Engine Industry Ltd)

Zasad nepremostivi problemi u gradnji ruske flote nastupaju 2014. godine, nakon ruske aneksije i integracije Republike Krim u Rusku Federaciju. Ukrajina je odbila isporučivati plinske turbine za fregate i moguće razarače, a zapadne zemlje dizel-motore za fregate, korvete i manje brodove. Za manje brodove Rusija se pokušava snaći ugradnjom vlastitih, po mnogim značajkama slabijih motora, a za neke brodove uvezla je motore iz Kine. Vidljivo je da su nakon konsolidacije financija najveći problemi izgradnje ruske flote baš glavni pogonski strojevi, prvenstveno plinske turbine. Svjetski standard uz manja odstupanja je korištenje dizel-motora za brodove deplasmana do oko 3.000 tona – za većinu fregata koristi se kombinacija dizel-motora i plinskih turbina, a za razarače i krstarice plinske turbine.

Vježba NBK zaštite na nuklearnoj krstarici “Petar Veliki”, klasa “Kirov”, 2010. godine

Nuklearni reaktori kao izvori energije i parne turbine kao pogonski strojevi su rijetkost, i u ovom trenutku na svijetu je takvih 14 brodova, 11 američkih i jedan francuski nosač zrakoplova, te dvije ruske krstarice. Prema svemu sudeći, upravo nemogućnost izgradnje vlastitih plinskih turbina ponukala je Rusiju na razmišljanje o gradnji razarača/krstarice na nuklearni pogon. Prema naoružanju i punoj istisnini (preko 20.000 tona) taj bi brod bio bliže krstarici klase „Kirov“ nego suvremenim razaračima. Zato i ne čudi da se u ruskoj literaturi pojavio naziv „razarač/krstarica“ kao nova klasa. Iako bi to bio jako, jako skup brod – budu li „stisnuti uza zid“, a da ne uspiju napraviti vlastite plinske turbine velikih snaga, nuklearni pogon nije isključen, pa koliko koštalo da koštalo.

Nije kraj!

Znajući probleme ali ne poznajući prirodu ruskog čovjeka, mnogi su Ruskoj Federaciji predviđali krah mornarice do kojeg ipak nije došlo. Rusija je velika država, najveća „zemlja“, a Rusi sposoban, uporan, inteligentan i snalažljiv narod. Jednostavno izvlače najviše od mogućeg, grade što mogu, moderniziraju staro i na taj način čuvaju mornaricu – ali i svoje znanstvene, stručne i industrijske kapacitete. To ih financijski iscrpljuje, ali za sada nemaju izbora.

Pokušavajući svoju ratnu brodogradnju staviti na noge, Rusija se nosi s velikim problemima. Nakon raspada SSSR-a došlo je do prekida mnogih lanaca opskrbe, a u nekim segmentima opremanja i do velike znanstveno-stručne te tehničko-tehnološke štete. Mnogi kapaciteti ostali su izvan Ruske Federacije, a neki od vitalne važnosti i u Ukrajini. Pričuvni dijelovi iz punih skladišta iz vremena SSSR-a te s otpisanih brodova ipak im još neko vrijeme omogućuju držanje starih brodova u solidnoj kondiciji. Što se brodogradnje tiče, najveća zapreka za izgradnju površinske flote su glavni pogonski strojevi velikih snaga. Motori su bili problematični i za vrijeme SSSR, što se vidi iz činjenice da su i na male brodove ugrađivani turbinski pogoni. Istina, bilo je to vrijeme kad je brzini pridavan veći značaj.

No, Rusija nije stala na tome – koristi dostupne pogonske sustave, te gradi izuzetno moćnu flotu manjih brodova klase korveta, malih raketnih i patrolnih brodova. Ulaže velike napore kako bi povećala kvalitetu dizelskih motora većih snaga te gradila i vlastite plinske turbine. Kada krene serijska proizvodnja jakih pogonskih strojeva, krenut će i ubrzana izgradnja brodova većih istisnina. To je za očekivati i zbog činjenice da je Rusija posljednjih godina u velikoj mjeri uspjela modernizirati i svoje nuklearne, zračno-svemirske, te kopnene snage, kao i podmorničku flotu te snage obalne obrane.

*gost autor je Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH, viceadmiral u mirovini

Donedavno se dokono raspravljalo o električnom pogonu kao obećavajućoj tehnologiji za vojna vozila. Danas se raspravlja o tome kada, a ne da li će se to dogoditi. Neki predviđaju električne flote vozila unutar nadolazećeg desetljeća. Najava ugovora QinetiQ-a s američkim Uredom za mornarička istraživanja o istraživanju i razvoju naše pogonske jedinice za njihovo oklopno izviđačko vozilo, pokazuje sve veću opredijeljenost i interes za ovo područje.

Električni pogon nije novost. Vlakovi ga već odavno koriste, a mnoge tvrtke iz privatnog sektora, uključujući QinetiQ, već godinama uvode inovacije na tom području. No, globalno se tržište električnih pogona brzo mijenja budući da ga nove inovacije čine učinkovitijim, te ga time i širi u nove primjene. Brzi rast potrošačkih električnih vozila pokazao je što je moguće, i pokrenuo je interes za primjenom sličnih tehnologija u sektoru obrane.

Kao rezultat toga, elektrifikacija, uključujući električne pogone, sada je u samome središtu pokreta za preoblikovanje vojnih vozila i načina na koji ih koristimo. Neka vojna vozila su stara i do 30 godina. Bila su dizajnirana za jedno drugo vrijeme, koje je koristilo sada zastarjelu tehnologiju. Oružane snage danas usmjeravaju svoje misli prema sljedećoj generaciji vozila i prema tome kako iskoristiti nove tehnologije za poboljšanje mobilnosti, preživljivosti i automatizacije.

Inovativni umovi promišljaju budućnost u kojoj su vojna vozila neprepoznatljiva. Zastarjeli mehanički sustavi trebali bi biti zamijenjeni fino podešenim, visoko osjetljivim električnim sustavima. Novi će senzori hvatati ogromne količine podataka iz okoliša, dajući timovima detaljne informacije o njihovom okruženju. Umjetna inteligencija će ove podatke pretvarati u uvide i usmjeravati u sustave ranog upozoravanja, čineći operacije sigurnijima i učinkovitijima. To će se sve događati u svijetu koji se polagano odmiče od fosilnih goriva i kreće prema čistoj energiji.

Električni pogoni samo su jedan dio ovog pokreta, ali oni podupiru sve ostalo. Ne treba podcijeniti njihov značaj u široj slici stvari. On se zasniva na dvije ključne točke.

(1) Učinkovitost i ekonomičnost – Električni pogon je učinkovitiji i pouzdaniji od postojećeg mehaničkog pogona te omogućava veći stupanj kontrole i početne brzine (ubrzanja), povećavajući upotrebljivost vozila, uz smanjenje potrošnje goriva. Motori se mogu zamijeniti izvorima električne energije, a fiksne mehaničke spojnice s fleksibilnim kablovima, omogućujući time vozilima da budu dizajnirana temeljem željene uporabljivosti, umjesto inženjerske uvjetovanosti.

(2) Otvaranje prostora za tehnologija u nastajanju – Osim izravnog utjecaja, električni pogoni podržavaju i prihvaćanje nove generacije autonomnih/inteligentnih vozila, kroz umogućavanje precizne kontrole. Zamjena motora i mehaničkih pogonskih osovina izvorima električne energije i električnim motorima, omogućuje uspostavu jedinstvenog sustava koji kombinira pogon sa senzorima, kontrolama, ugrađenim računalima, komunikacijskim sredstvima i ciljničkim sustavima. Električni pogon je stoga važan dio šireg pokreta prema povećanoj razini elektrifikacije i autonomnim vozilima.

Budućnost bojnog polja teško je predvidjeti, ali će ona neminovno biti narušena takvom tehnologijom. Vojske se konfiguriraju kako bi mogle izaći na kraj s političkom i tehnološkom nesigurnošću, a to potencijalno uključuje i veću ulogu robota, dronova, te vozila s određenim stupnjem autonomije. I Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija kreću se prema izgradnji vrlo fleksibilnih snaga sposobnih djelovati u različitim okruženjima širom svijeta. Moderniziranje oklopnih vozila u podršci takvoj novoj paradigmi presudni je dio te strategije.

Oklopna vozila trebaju modernizaciju

Podvozje klasičnog 8*8 vozila

Trenutni dizajni oklopnih vozila nailaze na nekoliko problema. Prvo, kako oružje postaje sve razornije potreban je i sve veći oklop, ali to povećava težinu vozila iznad konstrukcijskih granica, što vozila čini tromima. Nadalje, ona imaju svojstvenu slabu točku; mehanička osovina koja pokreće kotače mora se nesmetano kretati uzdužno bazi vozila, ograničavajući razinu zaštite koju pruža oklop podvozja. Eksplozije odozdo mogu pretvoriti pogonski sklop u skup projektila i raspršiti ih kroz ostatak vozila. Bombe postavljane kraj ceste i improvizirane ekspolozivne naprave (IED) bile su odgovorne za 63 posto smrti među koalicijskim snagama u Iraku i 66 posto u Afganistanu.

Kao drugo, ona su i slabo prilagođena tehnologijama Četvrte industrijske revolucije (4IR), koje oružane snage nastoje primijeniti, a još su i manje sposobna postati autonomnima. Povećanje broja senzora značit će i dodavanje dodatne potrošnje električne energije u već ionako skučene okvire, a stvarat će i potrebu za komunikacijskim protokolima između mehaničkih i električnih platformi koje nisu stvorene da rade zajedno.

Treće, potreba za fosilnim gorivima predstavlja problem koji će se dugoročno pogoršavati, jer je nafta izložena opskrbnim šokovima i potencijalnim dugoročnim poskupljenjima zbog geopolitičke neizvjesnosti i okolišnih troškova, dok istovremeno brzo napreduje razvoj čistih izvora energije. Prijevoz ugljikovodičnih goriva je skup, on povećava logistički teret i stvara očite točke za izvođenje napada. Vojska – čiji je posao zaštititi ljude od globalnih prijetnji – mora dati svoj obol u obuzdavanju prijetnje globalnog zagrijavanja. To je poticaj da se smanje količine goriva koje treba prevesti na bojište i, dugoročno, da se prijeđe na obnovljiva goriva ili električno punjenje.

Električno pogonsko rješenje za oklopna vozila

Ovi se problemi mogu riješiti novom generacijom vozila s električnim pogonom u središtu njihovog dizajna. Ova promjena pruža četiri posebne mogućnosti koje svi koji istražuju ili naručuju nove dizajne vozila moraju uzeti u obzir:

1. Trošak i ekonomičnost utroška goriva

Električni pogon može se pogoniti manjim, lakšim i energetski učinkovitijim izvorima napajanja, što kablovima dovode energiju u motore koji se mogu smjestiti u same kotače. Još 2003. godine, QinetiQ je sudjelovao u programu Ministarstva obrane koji je pokazao 10-15 posto uštede goriva putem električnog pogonskog sustava, i 91 posto brže vrijeme ubrzanja u usporedbi s ekvivalentnim vozilima mehaničkog pogona; od tada su učinjeni značajni pomaci.

2. Preživljavanje

Zamjena teških mehaničkih sustava lakšim električnim sustavima čini vozila okretnijima i omogućuje bolju raspodjelu oklopa. Izvor električne energije omogućuje tihi rad, čineći vozila manje primjetnima. Značajno je da električni pogon uklanja mehaničku pogonsku osovinu s donje strane borbenog vozila na kotačima, omogućavajući uporabu dizajerskih rješenja koja nude veće razine zaštite od eksploziva.

3. Mobilnost i sposobnost manevriranja

Električni pogon može učiniti vojna vozila bržima, a vozilima s pogonom na samim kotačima može se i lakše manevrirati, budući da se svakim kotačem može upravljati zasebno, po pitanju vuče, kao i po pitanju smjera okretanja.

U mehaničkom pogonu gorivo sagorijeva za pokretanje pogonskih klipova koji su spojeni sa radilicom, stvarajući obrtni moment i snagu. To ubrzava i pokreće vozilo, uzimajući ipak malo vremena. Kod hibridnog električnog pogonskog sustava, jednom kada se pokaže potreba za kretanjem, struja teče kroz motor koji gotovo trenutno stvara okretni moment. Zbog toga električni automobili brzo kreću iz mirovanja, a isti se princip može koristiti i za oklopna vozila. Naravno, oklopna vozila teža su od automobila, tako da vojni sustavi moraju biti snažniji (QinetiQ-ovi sustavi električnih pogona, na 20 kilonjutn metara, imaju oko deset puta veći raspoloživi okretni moment od nekih najboljih električnih automobila za široku potrošnju).

4. Korak prema pametnijim vozilima

Današnja borbena vozila koriste motor s unutarnjim sagorijevanjem za pogon, jednako kao i za proizvodnju energije za električne sustave, poput sve složenijih mreža senzora i elektronike. Ako i za pogon koristimo izvor električne energije, tada isti izvor može napajati i elektroničke uređaje koji predstavljaju budućnost inteligentne mobilnosti. Budući da se računala prirodno bolje povezuju s električnim nego mehaničkim sustavima, ovo će pomoći uvođenju doista inteligentnih vozila koja mogu sama procijeniti situaciju i u skladu s tim reagirati preciznim kretanjem.

Električni pogon omogućava preciznu kontrolu brzine i smjera, s kojom se računalni sustavi dobro nose. Iako električni pogon sam po sebi ne čini vozila inteligentnijima, on bitno olakšava integraciju inteligentnih tehnologija i sustava. To pobuđuje očekivanje da će buduća borbena vozila imati mogućnost biti besposadna, ako već ne i potpuno autonomna.

Proizvodnja električne energije koja je potrebna za pogonski sustav također bi mogla napajati i vanjske električne sustave kojih ima mnogo u borbenim zonama, kao što su oni u funkciji borbenih stožera. Tako bi, recimo, tenk u izvanrednoj situaciji lako mogao postati izvorom energije za bolnicu, izbjeglički kamp ili mali grad.

Iskorištavanje prilike

Prilika je velika, a industrije potrebne za ovu promjenu pripremaju se da je podrže. Visiongain predviđa do 2027. godine tržište vrijedno 160 milijardi USD za raznolika oklopna vozila, od kojih bi mnoga mogla koristiti električni pogon. No, ovo su samo vojna vozila, dok se takva vrsta pogona može primijeniti i u drugim teškim vozilima, kao što su ona u rudarstvu, građevini i poljoprivredi.

Velika Britanija je tu dobro pozicionirana za preuzimanje vodstva. Intenzivno ulaže u tehnologije skladištenja električne energije i u pogonske tehnologije, a u QinetiQ-u ima vodeću svjetsku tehnologiju električnog pogona. Velika Britanija također vodi i u razvoju komplementarnih tehnologija, poput senzora, umjetne inteligencije, baterija i gorivih ćelija. Proizvođači originalnih oklopnih vozila i državni laboratoriji širom svijeta trebali bi proaktivno surađivati ​​s industrijom Velike Britanije.

Električni pogon, donedavno tek san za sektor obrane, odjednom je postao nužna potreba. Tehnologija tu brzo napreduje, a prednosti su prepoznate. Inovacije privatnog sektora brzo napreduju na ovom polju; i globalna obrambena industrija mora se aktivno angažirati kako bi si osigurala koristi od ovog napretka, na način koji stvara fleksibilna, sigurna, inteligentna vozila nove generacije, prikladna za suočavanje s neizvjesnom budućnošću.

Što je to “električni pogon”?

U motoru s unutarnjim sagorijevanjem gorivo stvara mehaničku energiju koja se prenosi na pogonsku osovinu kako bi se okretali kotači, ili na gusjenice u slučaju takvih borbenih vozila.

Koncept izraelske tvrtke REE – svi elementi vozila integrirani u kotače

Električni pogon koristi elektromotor za pokretanje vozila, koji može biti smješten u samim kotačima ili blizu njih. Ove motore još uvijek pokreće izvor energije – koji može biti dizelski motor koji pokreće generator, napaja akumulator ili gorive ćelije – ali taj izvor stvara električnu energiju koju se onda putem kabela može prenijeti na elektromotor. To znači da se takav izvor energije i generator mogu nalaziti bilo gdje u vozilu. Neposredne prednosti su veća učinkovitost pogonskog sklopa, poboljšana pokretljivost, smanjena veličina i težina, brže kretanje iz mirovanja i povećana fleksibilnost dizajna, budući da se izvor energije i kabele može razmjestiti po volji.

Dugoročno gledano, ovo je dio šireg kretanja prema elektrifikaciji, koje će igrati važnu ulogu u integriranju inteligentnih sustava te konačno i stvaranju autonomnih vozila.

*Ovaj članak napisali su dr. David Moore i prof. John Mackey, stručnjaci za električne pogone i podvozja, te ga 4. listopada 2019. godine objavili na internetskim stranicama britanskog poduzeća QinetiQ (https://www.qinetiq.com/). Riječ je o dijelu negdašnje Agencije za obrambene ocjene i istraživanja (Defence Evaluation and Research Agency – DERA), kojeg je britansko Ministarstvo obrane 2002. godine pretvorilo u javno-privatno partnerstvo s privatnim ulogom američkog investicijskog fonda Carlyle Group. Original teksta dostupan je na internetskoj adresi: https://www.qinetiq.com/insights/how-electric-propulsion-will-shape-the-next-generation-of-military-vehicles

Suvremene oružane snage u svijetu sve više se oslanjaju na kompleksna oružja visoke tehnologije temeljena na elektronici. Mnoga od njih upravljana su informacijama koje se ostvaruju elektromagnetskim zračenjima. Iako se učinkovitost elektronički upravljanih oružja skokovito povećala u odnosu na klasična oružja, takvi sustavi posjeduju i “urođenu” slabost koja leži u činjenici da je zračenje elektromagnetske energije podložno detekciji i interferencijama koje mogu smanjiti tu učinkovitost u većini primjena. Detekcijom elektromagnetskih zračenja iz tih oružnih sustava može se otkriti njihova prisustnost na mnogo većim daljinama nego što je to bilo u slučaju elektromagnetski “tihih” klasičnih oružja, i to prije aktiviranja njihovih paljbenih djelovanja. Djelovanje oružnih sustava uz pomoć elektromagnetskog zračenja s jedne strane, i istodobna protudjelovanja kroz detekciju tih zračenih signala, te ometanje ili obmanjivanje oružja elektromagnetskim interferencijama s druge strane, predstavljaju nečujnu i nevidljivu borbu nazvanu elektroničko ratovanje (Electronic Warfare – EW) ili elektronička borba.

Elektroničko ratovanje definirano je vojnim akcijama koje koriste elektromagnetsku energiju u svrhu: (1) eksploatiranja elektromagnetskih zračenja neprijatelja, otkrivajući njegovo prisustvo i položaj, te prikupljajući informacije o njegovim sredstvima i namjerama, uz pomoć mjera potpore i detekcije zračenih prijetnji (Electronic Suport Measures – ESM); (2) sprječavanja neprijatelja u korištenju elektromagnetskoga spektra pri njegovim djelovanjima, uz pomoć elektroničkih protumjera (Electronic Countermeasures – ECM) i (3) omogućavanja efikasnog korištenja vlastitih sustava koji zrače i/ili primaju elektromagnetsku energiju, štiteći ih od namjernih interferencija uz pomoć protu-protumjera (Electronic Counter-Counter Measures – ECCM).

Učinkovitost “tvrdih” oružja potakla razvoj protuelektroničkih djelovanja

Borbeni zrakoplov F-4C Phantom 2

U prvom desetljeću nakon Drugog svjetskog rata malo se raspravljalo i radilo na tehnikama te taktikama elektroničkoga ratovanja. To je bilo vrijeme razvoja atomskog oružja. Pojam elektroničke borbe tada još nije šire razmatran, čak ni u vojnim krugovima. Tek iskustva u Jugoistočnoj Aziji pokazala su kako i nadmoćne američke zračne snage mogu pretrpjeti značajne gubitke od umrežene protuzračne obrane usmjeravane radarima, kojom se uredno i organizirano upravljalo. Ta protuzračna obrana, uz pomoć operatora koje su obučavali sovjetski stručnjaci, dokazala je kako se koordiniranom uporabom obrambenog sustava i uz pomoć radara može uspješno suprotstaviti jakim zračnim snagama.

Tek 1965. godine, kada je elektronički upravljana raketa V-750 (SA-2 Guideline, zemlja-zrak) srušila američki zrakoplov F-4C Phantom II u Vijetnamu, te pojavom radarski upravljanih protuzračnih topova ruske proizvodnje, američki vojni stručnjaci shvatili su u kakvoj su opasnosti njihove zračne snage. Američki zrakoplovi nisu bili opremljeni uređajima za rano otkrivanje radarskih signala, a ni sustavima za elektronička protudjelovanja. Uspješno djelovanje protuzračne obrane bilo je tako šokantno da se čitav zapadni svijet u prvom trenutku osjećao inferiorno zbog neočekivanih gubitaka i nemoći odgovora takvim oružjima.

Nakon tih poraznih iskustava slijede pozivi elektroničarima za pronalaženje načina suprotstavljanja glavnim krivcima – radarima. U to doba (1965. – 1973. godine) tehnike elektroničkog ratovanja (Electronic Warfare – EW) čine svoje prve ozbiljnije korake, prerastajući u posebno, novo područje vojnih tehnologija i taktika. Radi se intenzivno na razvoju elektroničkih protumjera (Electronic Counter Measures – ECM) kojima treba osujetiti funkcioniranje radarskih sustava. Radaru je trebalo uskratiti informacije koje je, zračenjem elektromagnetske energije, pokušavao prikupiti o ciljevima u motrenom volumenu prostora. Prvo se nastojalo onemogućiti otkrivanje cilja, a zatim sprječavati određivanje točnog položaja već detektiranog cilja, te inicijalizaciju automatskog praćenja cilja i kontinuiteta takvog praćenja.

Avion Douglas EB-66 1965 opremljen za EW

Ometači radara su razvijani i proizvedeni u strogoj tajnosti i kratkom vremenu. Ti novi sustavi iznenađenja pokazali su svoja učinkovita djelovanja već u nekim sukobima koji su bili u tijeku, a i u kasnijim ratnim operacijama. Žurno je rekonstruiran američki taktički bombarder Douglas EB-66 Destroyer. EB-66C/E bio je jedan od prvih zrakoplova namijenjenih elektroničkom ratovanju, opremljen ometačima radara i sustavima za rano otkrivanje radara. Korištenjem ovoga zrakoplova (kasnije i F-100, F-101, F-105 i F-4) na bojištima u Vijetnamu odnos snaga temeljito se izmijenio. Otkrivani su aktivni radari uz protuzrakoplovne bitnice, koji su uspješno uništavani zajedno s lanserima raketa zemlja-zrak. Spomenuta događanja značila su preokret i stajališta mnogih vojnih stručnjaka prema samom elektroničkom ratovanju. To je područje promovirano u sofisticiranu znanost, što je rezultiralo razvojem te izgradnjom sve složenijih sustava elektroničkog ratovanja.

Fijasko na moru potakao razvoj mornaričkih EW sposobnosti

Izraelski razarač INS Eilat

Unatoč općem rastu zanimanja za elektronički rat, većina ratnih mornarica svijeta sporo je prihvaćala njegovu punu važnost i dugo je odbijala uvođenje sofsticirane te skupe EW opreme na svoje brodove, radije investirajući u nabavu teških oružja. Međutim, dva važna incidenta koja su se dogodila tih godina šokirala su mornaričke stožere i dala vrlo bitan poticaj razvoju brodskih sutava za elektroničko ratovanje. Prvi incident se zbio u drugoj polovici 1967. godine, kada je Ratna mornarica Egipta lansirala šest inercijalno/radarski vođenih protubrodskih raketa Styx (SS-N-2) ruske proizvodnje na brodove Izraela. Četiri rakete, dometa oko 59 km, potrošene su za potapanje razarača Eilat, a dvije su iskorištene za potapanje izraelskoga trgovačkog broda. Kao drugo, tijekom indijsko-pakistanskog sukoba 1971. godine Ratna mornarica Indije lansirala je 13 protubrodskih raketa Styx, postigavši 12 pogodaka i potopivši nekoliko brodova Ratne mornarice Pakistana i tri neutralna trgovačka broda.

Samonavođene protubrodske rakete Styx pokazale su efikasnost koja je natjerala mornaričke planere u projektantske urede na istraživanja i razvoj odgovarajućih protumjera. Ti incidenti dokazali su uspješnost iznenađenja novim oružjem, i potrebu kontinuirane procjene vlastitih sposobnosti za elektroničko ratovanje u svrhu osiguranja “ravnoteže” prema novim prijetnjama. Istaknuta je važnost dobro organizirane mreže elektroničkog obavješćivanja (Signal inteligence – SIG INT), te nužnost razvoja sustava za ranu detekciju opasnih signala-prijetnji na velikim daljinama (ESM), koji će pružiti brodu upozorenje i dostatno vremena za poduzimanje odgovarajućih obrambenih aktivnosti. Jasno je demonstrirana i potreba za učinkovitim elektroničkim protumjerama (ECM) koje će se moći suprotstaviti rastućoj opasnosti od krstarećih raketa.

Elektromagnetski spektar – novo bojište

Poslije gorkog iskustva Izraela u ratu 1967. godine, izraelska Ratna mornarica opremljena je uglavnom malim topovnjačama s protubrodskim raketama “Gabriel” dometa oko 30 km. Na te brodove ugrađeni su i detektori radarskih signala-prijetnji za rano otkrivanje opasnih radara, te aktivni i pasivni sustavi za generiranje elektroničkih protumjera (ECM). Takve promjene i pripreme izraelske RM dale su spektakularne rezultate u ratu 1973. godine. Od 50 raketa Styx koje su lansirale arapske mornarice prema brodovima Izraela – ni jedna nije pogodila željeni cilj. Do rata 1973. godine, ratne mornarice diljem svijeta nisu imale iskustava s punom učinkovitošću elektroničkih protumjera u borbenim uvjetima. Naime, do tada je bilo mnogo lakše prezentirati kvalitetu i efikasnost sustava teških oružja otvaranjem paljbe na ispitne mete, nego efikasnost ECM sustava protiv samonavođene rakete, što je bilo moguće provjeriti jedino u nekom realnom konfliktu. Tada je postalo očito svim zapadnim mornaricama da više neće biti tako jednostavnog pljena na moru kao 1968. i 1973. godine, te da će se brodovi svih veličina opremati ESM uređajima (detektori radarskih signala), ECM sustavima (pasivni i aktivni ometači) i ECCM zaštitama radara od namjernih ometanja i obmanjivanja. Također je shvaćeno da će i brodovi trećih zemalja biti opremljeni protubrodskim raketama koje su im isporučivale vlade zapadnih zemalja, te bivši SSSR ili kasnije Ruska Federacija.

Kvalitetni EW sustavi + obrazovani EW kadrovi = uspješno vođenje elektroničke borbe

Postignuta sofisticiranost i visoka tehnološka razina sustava za elektroničko ratovanje omogućavala je zemljama koje raspolažu vlastitim proizvodnim resursima ili financijskim sredstvima opremanje njihovih brodova vrhunskom EW opremom. Međutim, iskustva Izraela 1973. i Britanaca 1982. (rat na Falklandima) ukazala su da sama oprema ne jamči uspjeh u elektroničkoj borbi ako prethodno nisu proučavane, razrađivane i uvježbavane taktike i načini uporabe, instalirane opreme. Ne postoji samo jedna taktika ili EW sustav koji može jednako dobro služiti za različite borbene scenarije. Odabrana kombinacija EW tehnika i taktika predstavljat će kompromis između različitih  čimbenika. Optimalan izbor režima rada raspoloživih EW sustava i taktika koje će biti adekvatne za specifičnu situaciju zahtijeva opće poznavaje relativnih prednosti i nedostataka mogućih alternativa elektroničke borbe.

Brodovi većine ratnih mornarica – malih i velikih – sada su opremljeni širokim spektrom tehnoloških razina EW sustava, od onih starijih jednostavnih do visokosofisticiranih i automatiziranih, no dosta brodova je i bez EW opreme. Dio tih brodova još uvijek je naoružan starim protubrodskim raketama Styx, dok brodovi jačih i bogatijih ratnih mornarica nose sofisticirane rakete s visokim stupnjem elektroničkih protu-protumjera (ECCM) i programiranim letom velikog dometa. Pri tome, potubrodska raketa Styx može i danas biti opasna kao prije pedesetak godina, ukoliko se lansira prema brodu bez EW opreme i bez vanjske EW zaštite.

Novi koncept spektralnog ratovanja u elektromagnetskom spektru

Iskustva elektroničkog ratovanja stečena u dosadašnjim sukobima diljem svijeta mogu biti dragocjena podloga za pripremu i vođenje elektroničke borbe u eventualnim budućim sukobima sa sličnim scenarijima. Razlika će vjerojatno biti u bogatijem i gušćem elektromagnetskom okolišu. Gustoća i sadržaj elektromagnetskoga okoliša na moru ovisit će o općim i trenutnim okolnostima na nekom području (mirnodopsko, predratno ili ratno stanje). U simfoniji elektromagnetskih valova sudjelovat će civilni i vojni izvori zračenja, komunikacijski radio odašiljači, radari različitih namjena, odašiljači navigacijskih sustava, itd.

ESM – SIGINT sustav

Suvremeno elektroničko ratovanje razvija se kao ozbiljna vojna aktivnost sa širokim asortimanom primjena na kopnu, moru i u zraku. Elektromagnetski spektar je bitan i nevidljiv medij za mnoge vojne i civilne aktivnosti. Spektralno ratovanje postalo je jednako važno kao i bilo koja druga domena ratovanja na različitim bojištima – kopno, more, zrak. Vjerojatno će se buduće borbene operacije odvijati i u mediju elektromagnetskog spektra, a ne samo uz pomoć elektromagnetskog spektra kao do sada. Ratovi se neće voditi samo granatama i bombama, niti će se ratovati dominantno na moru, kopnu ili u zraku. Pobjednici sutrašnjice imat će dominantnu moć u elektromagnetskom spektru, u eteru. Oni će dominirati sposobnostima vođenja elektroničkog ratovanja. Očito će takvo okruženje zahtijevati promjene koncepta vođenja borbenih operacija, razvoj novih tehnologija vojnih sustava i, što je najvažnije, novi način razmišljanja vojnih stručnjaka-organizatora vođenja ratovanja na kopnu, moru i u zraku.

EW tehnologije i u rukama malih država, narko kartela i terorističkih grupa

Od početka ovog stoljeća specifična vojna razvojna istraživanja bila su potiskivana dominacijom komercijalne telekomunikacijske industrije te globalnim, intenzivnim razvojem bržih, manjih, jeftinijih kompjuterskih procesora, memorija, pokazivača i kamera. Takav razvoj i širenje komercijalnih tehnologija omogućavao je bilo kojoj državi, narko kartelu ili terorističkoj grupi, bez obzira na veličinu ili proračun, da raspolaže s EW tehnologijama koje su donedavna bile tretirane kao strogo čuvano tajanstveno područje u okvirima velikih i moćnih vojnih sila.

Sposobnost elektroničkog ratovanja postala je jedna od najvažnijih ofanzivnih i defanzivnih sposobnosti vojnih-institucionalnih sustava na pomorskim, kopnenim i zračnim bojištima. No, treba očekivati da i manje države s ograničenim vojnim proračunima mogu biti opremljene sustavima elektroničkog ratovanja, možda ne i najsuvremenijim, ali iznenađujuće djelotvornima.

Sposobnost elektroničkog ratovanja – ključ  preživljavanja na moru

Povijest je pokazala da je uvijek bilo iznenadnih vojnih uspjeha na polju elektroničkog ratovanja, i to upravo prije ili za vrijeme većih sukoba. Međutim, te prednosti bile su zanemarivane u razdobljima mira. Tenkovi, rakete, bombe, ratni brodovi i zrakoplovi su vojni elementi koji impresioniraju većinu političara, pa i obične ljude, jer se oni mogu vidjeti i razumijeti. Uvijek je bio problem takve ljude uvjeriti u važnost opremanja njihovih oružanih snaga uređajima i opremom za elektroničko ratovanje koje ne ubija, ne ruši i ne proizvodi opipljive te vidljive rezultate.

Elektroničko ratovanje se ne treba razmatrati samo kao dopunu tradicionalnim oružjima, već kao činjenicu da je sposobnost elektroničkog ratovanja apsolutni zahtjev za preživljavanje u eventualnim budućim konfliktima. Kako se stečena sposobnost i prednost u elektroničkom ratovanju gubi vrlo brzo, većina starih ratnih brodova u svijetu oprema se novom EW opremom, a svaki novo izgrađeni ratni brod obvezno je opremljen sustavima elektroničkog ratovanja. I zemlje trećeg svijeta to isto rade, pa se u područjima gdje se nekada očekivao tek kakav plemenski sukob danas može dogoditi i vrlo sofisticirani rat.

Elektroničko ratovanje – poluotvorena “kutija”

Rasprave i tekstovi o elektroničkom ratovanju, posebice o elektroničkim protudjelovanjima, dugo vremena bili su osjetljive teme u ratnim mornaricama. Do nedavno se čitavo područje protuelektroničkih djelovanja držalo čvrsto zatvorenom “crnom umjetnošću” koja je bila slabo razumljiva i malo cijenjena izvan krugova specijalista za elektroničko ratovanje. Međutim, tijekom posljednja 2-3 desetljeća iznjedrilo se mornaričko elektroničko ratovanje iz duboke tajanstvenosti, ali ne u potpunosti i sasvim sigurno ne na polju stečenih taktičkih iskustava u realnim okolnostima na moru, posebice tijekom pomorskih sukoba. Sada se više piše te govori o teorijama tehnika i taktika elektromagnetskih ometanja u mornaričkoj areni. Također raste vjera u potporu novih tehnologija za sve učinkovitije djelovanje protiv-radarskih sustava (Radar Electronic Counter Measures – RECM).

Male antene brodskog ESM sustava raspoređene pri vrhu jarbola, odmah ispod glavnog radara

Sve šire i otvorenije prezentacije opreme za elektroničko ratovanje na različitim sajmovima i seminarima diljem svijeta ukazuju na komercijalne interese pojedinih proizvođača te zemalja za prodajom svojih proizvoda, i to posebice modificiranih starih EW uređaja s kojima se više ne mogu djelotvorno napadati njihovi najnoviji radarski sustavi. U tim ponudama, posebno novijih tehnologija, spektar potencijalnih kupaca nadziran je i ograničen. Naime, ti ponuđači još uvijek u svojim oružanim snagama rabe također i radare starijih naraštaja u koje nije ugrađen dostatno visoki stupanj ECCM zaštite. Dakako, vrlo rijetko ili gotovo nikada ne iznose se potencijalnim kupcima praktična iskustva iz prethodne uporabe tih ometača u nekim borbenim operacijama, pa čak ni potpuni rezultati njihova ispitivanja tijekom vježbi ili manevara. To ostaju dobro čuvane tajne, jer uspjesi ili neuspjesi protuelektroničkih djelovanja, odnosno njihovi efekti, u većini slučajeva, nisu znani napadnutoj strani, kao što je primjerice jasno uočljiv pogodak ili promašaj nekog “tvrdog” oružja.  Stoga su stručnjaci i časnici za elektroničko ratovanje sofisticiranih mornarica, koji posjeduju praktična iskustva iz realnih okolnosti i ratnih operacija na moru, vrlo cijenjena i čuvana “roba”.

Bivša JRM oprezno je prilazila sustavima EW-a

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bivša JRM bila je opremljena brodovima i brodskim sustavima proizvedenim uglavnom u bivšem SSSR-u. Njihovi radari i drugi elektronički sustavi proizvedeni su u staroj tehnologiji s elektronskim cijevima. Jedina zaštita radara od eventualnih elektroničkih ometanja bila je mogućnost promjene radne frekvencije radara između 3-4 fiksne frekvencije. Stručnjaci tehničkih službi JRM-a, znajući kakve ugroze prijete njihovoj floti, predlagali su pripremu i uvođenje sustava za elektroničko ratovanje na brodove i obalu.

Raketni brod JRM

Prvi korak napravljen je nabavkom jednog ometača radara engleske proizvodnje 1979. godine, koji je bio namijenjen ispitivanjima otpornosti brodskih radara na ometanja. Taj je ometač pripadao prvom naraštaju razvijenom prvenstveno za suprotstavljanje i navođenje protubrodskih raketa Styx. Prihvat, ugradnju i testriranje ometača i učinaka ometanja na brodske radare obavljali su inženjeri – radarski specijalisti iz bivšeg Mornaričkog elektronskog zavoda Split (sadašnji PCE). Prvo su testirani radari na raketnim i torpednim brodovima, koji su bili najmnogobrojniji. Ispitno polje bilo je u Kaštelanskom zaljevu. Vozilo s ometačem postavljeno je u Divulje, a testirani radari su bili na brodovima u luci Lora. Ispitni cilj na moru bila je barkasa na sredini Kaštelanskog zaljeva. Na raketnom brodu ispitivana je otpornost navigacijskog radara Rangout i ciljačkog radara MR-104 RIS, a na torpednom brodu navigacijskog radara i također ciljačkog radara MR-104 RIS.

Ometanje radara Divulje-Lora

Prije uključivanja ometača, odraz cilja-barkase bio je jasno prikazan na svim radarima. Kada je uključeno ometanje, ekrane navigacijskih radara prekrio je bijeli šum u kojega se utopio odraz barkase, dok su ciljački radari bili “izluđeni” šumnim signalima. Antena radara je vibrirala gore-dolje, lijevo-desno. Dakle, u tome ometanom režimu svi radari na tim brodovima bili su potpuno neupotrebljivi. Drugo ispitivanje radarskih sustava na patrolnom brodu VPBR-31 provedeno je na moru ispred Rogoznice, na udaljenosti oko 15 km, kojega je “napadao” MIG-21 leteći u smjeru kopno-VPBR. Vozilo s ometačem postavljeno je na uzvisini iznad obale, ispod smjera leta MIG-a. Funkcija ometača je bilo tzv. eskortno ometanje (SOJ) radara na VPBR-u, štiteći tako MIG u doletu i napadu na VPBR. Na toj vježbi ometačem su upravljali inženjeri, a radarima na brodu obučeni operatori. Ometanjem su zaslijepljeni svi ciljnički radari i navigacijski radar. Za MIG su bili opasni ciljnički radar MR-104 RIS, koji upravlja topom za blisku protuzračnu obranu (CIWS), te radar u sklopu protuzračne raketne bitnice OSA-M, čija su djelovanja bila onemogućena šumnim ometanjem, pa su MIG-ovi mogli neometano “napasti” brod. Šokantna saznanja o nemoći obrambenih sustava VPBR-a razačarala su vodstvo JRM-a. Ometač je taj moćni ratni brod pretvorio u ploveću metu.

Torpedni brod JRM

Iako je 1982. godine zapadno tržište bilo još dosta zatvoreno za prodaju sustava elektroničkog ratovanja zemljama trećeg svijeta, JRM je uspjela nabaviti brodski komplet za EW: ESM detektor radarskih signala spregnut s ometačem radara. To je ponudila mala i nepoznata američka tvrtka. Taj sustav je instaliran na patrolni brod VPBR-34, no nikada nije proradio. To je bio poluproizvod s ugrađenim materijalima neadekvatnim za morsku sredinu, koji nije bio testiran po MIL standardima, niti su provedena primopredajna testiranja u tvornici (FAT) i na terenu kupca (SAT). Skupina MEZ-ovih inženjera stekla je znatna iskustva teorijskim izučavanjem engleskog i američkog ometača, te praktična saznanja tijekom ispitivanja elemenata elektroničkog ratovanja uživo. Oni su bili tada, a vjerojatno su i sada, najkompetentniji stručnjaci EW-a u Hrvatskoj. Tu završavaju iskustva i znanja o elektroničkom ratovanju u bivšoj JRM.

HRM je sposobna za elektroničku borbu?

Pokus kod Rogoznice

Ratni brodovi HRM-a posjeduju samo neke sposobnosti elektroničkog ratovanja. Zanemarivanje nedostatne opremljenosti brodova i obale sustavima EW-a, kao i nespremnosti kadrova za vođenje elektroničke borbe, lako može rezultirati poražavajućim završetkom eventualnog sukoba na Jadranu. Već su dokazane elektromagnetske gužve u novijim pomorskim sukobima, pa i tijekom operacija pomorskih snaga NATO saveza na Jadranu, s golemim brojem signala zračenih iz vojnih i civilnih elektroničkih sustava na moru te na obali. To je stvaralo znatne probleme i iskusnim časnicima za elektroničko ratovanje pri interpretaciji, prepoznavanju i otkrivanju odraze (refleksije) u nepredvidljivim smjerovima što, i uz inače veliki broj elektromagnetskih izvora u tom području, povećava konfuziju operatorima SIGINT i ESM sustava na brodovima i letjelicama. Ukoliko se u takvu gužvu uključe i napadi ometačima, tu može nastati opći kaos.

Negdašnji VPBR-34, danas crnogorska fregata P-34

Svaka zemlja koja brani svoju obalu treba očekivati intenzivne “meke” napadaje, osobito u pripremnoj fazi operacija za invaziju, posebice sa SOJ (Standoff Jamming) ometačima kojima će napadač pokrivati svoje pomorske i zračne snage od “očiju i ušiju” obalnih i brodskih senzora obrambenih snaga. Obalne mreže motrilačkih radara velikog dometa bit će tu prve na udaru. Iluzorno je očekivati kako će u “mekoj” borbi funkcionirati bilo koji radar bez ugrađenih protu-protu mjera, odnosno ECCM svojstava. Da bi se spriječio takav scenarij, odašiljači tih radara trebali bi biti, najmanje, frekventno agilni od impulsa do impulsa, da njihovi odaslani impulsi budu kodno modulirani i da frekvencija ponavljanja impulsa bude promjenljiva (jitter). Svi drugi radari bez elektroničke protu-protu zaštite (ECCM) i bez viška-pričuve efektivne zračene snage bit će napadima i onih najednostavnijih ometača izbačeni iz funkcije.

Takav scenarij predviđaju iole ozbiljniji vojni planeri i razmatraju u slučaju kriznih situacija, odnosno eventualnih mogućnosti pomorskih sukoba i “mekih” gužvi u priobalju, no za to se treba pravovremeno pripremiti materijalno, kadrovski i organizacijski.

* gost autor: dipl.ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Nedaleko centra Kijeva, glavnoga grada Ukrajine, nalazi se Nacionalno sveučilište obrane Ukrajine “Ivan Černjakovski” (Національний університет оборони України імені Івана Черняховського), koje smo nedavno posjetili. Riječ je o najvišem vojnom obrazovnom centru Oružanih snaga Ukrajine, podređenom tamošnjem Ministarstvu obrane, koji je u današnjoj formi osnovan 1992. godine (Akademija ukrajinskih Oružanih snaga) – da bi u travnju 1999. prerasla u Nacionalnu akademiju obrane Ukrajine, a u prosincu 2008. i u Nacionalno sveučilište obrane Ukrajine. Konačno, u veljači 2013. godine i tadašnji predsjednik Ukrajine instituciji je dodijelio i počasno ime “Ivan Černjakovski”.

Tradicija ove institucije započinje 1914. godine, kada su u Kijevu osnovane Druga kijevska vojna škola pješaštva i Nikolajevska topnička škola kao dodatne institucije pri tamošnjem Vladimirskom kadetskome koru. Školovanje u glavnoj zgradi započelo je u ožujku 1917. godine, da bi nakon sloma carske vlasti u tim prostorima tijekom ožujka 1919. započelo i školovanje u okviru zapovjedništva Ukrajinske Sovjetske Crvene armije u Kijevu. Od 1922. ta institucija djeluje kao Kijevska škola topništva, koja je tijekom Drugog svjetskog rata bila preseljena u Krasnojarsk i vraćena u Kijev u rujnu 1944. goine. Postupnim rastom, ona do 1974. godine postaje dio ustanova specijaliziranih za obuku protuzračnih snaga Sovjetske armije (kopnenih snaga SSSR). Od 1978. do 1992. ta institucija nosi počasno ime maršala A. M. Vasilijevskog – sve do kolovoza 1992. i svoga prelaska u današnje organizacijske oblike. Tijekom nedavne posjete Ukrajini, posebno su nas zainteresirali odabrani izlošci vojne tehnike koji krase pojedine dobro održavane zelene površine ove vojno-obrazovne institucije u Kijevu.

Oklopna tehnika i “Kaćuša”

Kao prvo, ondje su izložena četiri povijesna tenka, koji izgledaju izuzetno dobro očuvani. Tu su, prije svega, dva srednja tenka. Njemački PzKpfw IIIF je iz jedne od ranijih izvedbi, naoružan topom od 37 mm (KwK 36 L/45), kojeg se kasnije nadomještalo oružjem od 50mm. Drugi po redu je izložen američki M4A2 Sherman, koji je u Sovjetski savez dospio posredstvom ratnih “Lend-Lease” aranžmana. Preostala dva tenka su u klasi teških tenkova, i oba su sovjetskog podrijetla – IS-2 i njegov sljednik IS-3 – oba nazvana skraćeno po sovjetskome vođi Staljinu (Иосиф Сталин – ИС, odnosno IS).

Izložen teški tenk IS-2, odnosno Objekt 240, proizveden je u Skt. Peterburgu i naoružan topom D-25T (kalibra 122 milimetra). Ovdje je izložen u varijanti tijela tenka iz 1944. godine, koja na prvi pogled iznenađuje ratnom grubošću vanjske obrade. Uz to, tu je i kasniji Objekt 703, poznat kao IS-3, sovjetski teški tenk proizvođen u pogonima Uralvagonzavoda (UVZ) u Skt. Peterburgu i Nižnjem Tagilu, iz 1945. godine i također naoružan topom D-25T kalibra 122 mm. Riječ je o oružnom sustavu koji je zakasnio za uporabu u Drugom svjetskome ratu, a po prvi je puta javnosti bio predstavljen u rujnu 1945. godine, na skupnoj savezničkoj vojnoj paradi pobjede u Berlinu.

Uz to, od motoriziranog naoružanja još se mora spomenuti i legendarni raketni sustav BM-13 (poznata “Kaćuša”), u kalibru 132 mm i varijanti prilagođenoj za ispaljivanje po 16 projektila M13 (koji je ovdje također izložen). Pri tome, dok službeni podaci o čitavom sustavu govore kako je ovdje riječ o varijanti zasnovanoj na kamionu ZIS-6 (u proizvodnji od 1933. do 1941. godine), većina ovoga sklopa vizualno više odgovara kasnijim varijantama sustava – izrađenim nakon Drugog svjetskog rata, i zasnovanim na sovjetskome kamionu ZiL-157 (u proizvodnji od 1958. do 1966. godine). Pri tome, napomenimo kako je “Завод имени Сталина” (ZiS) postojao u Moskvi od 1931. do 1956. godine, da bi onda samo promijenio ime u “Завод имени Лихачёва” (ZiL) pod kojim je dalje radio do svog praktičnog kraja 2012. godine.

Protuzračno topništvo

U skladu sa činjenicom kako je prije 1992. ova vojno-obrazovna institucija bila posvećena obrazovanju protuzračnih snaga Sovjetske armije, ne čudi da među izloženim primjercima oružja ima i nekoliko zanimljivih komada automatskih protuzračnih topova. Predstavljena oružja ovog kalibra sežu od 37 pa sve do 100 milimetara, a sva četiri oružja su u tegljenoj varijanti, iako su neka od njih svojedobno doživjela i samohodne izvedbe.

Protuzračni top M1939 (61-K) kalibra 37 mm

Ovdje je najmanji po kalibru sovjetski protuzračni top M1939 (61-K) kalibra 37 mm. Riječ je o automatskom oružju razvijanom krajem 1930-tih, koje je u uporabi bilo od 1939. pa sve do sredine 1950-tih godina. Ovaj je automatski top razvijan u SSSR temeljem Boforsa 25 mm model 1933, a konačna verzija sustava težila je oko 2,1 tonu, bila je instalirana na podvozje ZU-7 sa četiri kotača i imala mogućnost djelovanja u punome krugu, uz elevaciju od -5 do 85 stupnjeva. Borbeni komplet je sačinjavalo 200 granata u kalibru 37*252SR, koje su korištene u okvirima po pet komada. Krajem Drugog svjetskog rata ovo je oružje dobilo i samohodnu varijantu nazvanu ZSU-37, zasnovanu na tijelu lovca tenkova SU-76.

Automatski protuzračni top AZP S-60 kalibra 57 mm

Ponešto većeg kalibra je sovjetski automatski protuzračni top AZP S-60 (Автоматическая зенитная пушка С-60), koji ima kalibar 57 milimetara. Riječ je o oružju čiji je razvoj počeo krajem 1940-tih, s idejom nadomještanja postojećih takvih oružja kalibra 37 mm – temeljeći se na iskustvima s njemačkim topom 5 cm Flak 41 i zarobljenim prototipovima njemačkog topa 5,5 cm Gerät 58 – završen je sredinom 1950-tih kada novo oružje i ulazi u službu, u kojoj ostaje sve do 1970-tih. Oružje je koristilo streljivo kalibra 57*348SR s horizontalnim sustavom hranjenja. Operativna masa čitavog sustava iznosi oko 4,66 tona, a oružje je postavljeno na podvozje s četiri kotača koje se obično transportiralo korištenjem teretnog vozila Ural-375GP (kojim su prevoženi i radari te računačka oprema). Ovaj je automatski protuzračni top postao temeljem samohodnog sustava ZSU-57-2, a imao i velikog izvoznog uspjeha – izvezen je u ukupno 37 država, dok su ga Poljska, Mađarska, te Kina i proizvodile po licenci.

Protuzračni top KS-12 M-1939 kalibra 85 milimetara

Iduće po redu je oružje kalibra 85 milimetara, ponešto stariji top KS-12 M-1939, kojeg je Sovjetski savez u osnovnoj varijanti proizvodio od 1939. do 1944. godine u Iževsku. Ovaj jednometni protuzračni top na podvozju sa četiri kotača imao je akcijski radijus od 360 stupnjeva, uz elevaciju između -3 i 82 stupnja. Masa samog oružja je oko 4,3 tone, a za njegov se transport koristilo kamione kakav je na primjer ZiL-157. Njegovih 7 ljudi posade osigurava efikasna djelovanja do 10.000 m vertikalno i 15.600 metara horizontalno. Nakon poduzetih modifikacija 1944. godine, velik broj ovih oružja ostao je u uporabi još desetljećima u nizu oružanih snaga saveznika SSSR.

Protuzračni top AZP KS-19 u kalibru 100 milimetara

Konačno, tu je i teški protuzračni top AZP KS-19 u kalibru 100 milimetara. Riječ je o oružju čiji je razvoj pokrenut sredinom 1940-tih, s idejom nadomještanja oružja u kalibru 85 mm. Tijekom 1949. prvi primjerci ovoga oružja ušli su u službu, a njegova je osnovna varijanta proizvođena do 1951. godine. Riječ je o jednometnom oružju kalibra 100*695R s 15 ljudi posade, koje može djelovati u punome krugu, s elevacijom između -3 i 85 stupnjeva. Sustav ima ukupnu masu od oko 9,55 tona i prevožen je srednjim (AT-S) ili teškim (AT-T) topničkim vozilima na gusjenicama. Treba napomenuti da se ovo oružje predviđalo koristiti i protiv kopnenih ciljeva – za što su bila razvijena i dva namjenska tipa potuoklopnog streljiva.

Zemaljsko topništvo

Protuoklopni top M1937 53-K u kalibru 45 mm

Na prostorima Nacionalnog sveučilišta obrane u Kijevu ukupno je izloženo šest primjeraka zemaljskog topničkog naoružanja – sve primjerci iz doba prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Kao prvo, tu treba spomenuti tri protuoklopna topa, i to dva u kalibru 45 mm (M1937 53-K, te kasniji M1942 M-42) i jedan u kasnijem kalibru od 57 mm (M1943 ZiS-2). Pri tome, zanimljivo je spomenuti i da najraniji od njih, M1937 53-K, nije kompletan budući mu nedostaju kotači i dijelovi oklopa. Riječ je tu o topu koji se proizvodio od 1937. do 1943. godine, kalibra 45 mm i dužine cijevi 46 kalibara (2.070 mm). Ovo oružje ukupne mase 560 kg koristilo je streljivo 45*310R i već početkom Drugog svjetskog rata smatralo se zastarjelim.

Protuoklopni top M1943 ZiS-2 kalibra 57 mm

Njegov nasljednik, protuoklopni top M1942 M-42 dobio je dužu cijev (66 kalibara), jače streljivo (45*386SR), deblji oklop za posadu i pune kotače. Ovo je oružje u proizvodnji bilo od 1942. do 1945. godine, kada ga je u službi uvelike zamijenio protuoklopni top kalibra 57 mm s oznakom M1943 ZiS-2. Proizvod Topničke tvornice br. 92, okićene i svečanim imenom Josifa Staljina, protuoklopni top ZiS-2 je u razvoj krenuo u svibnju 1940. godine, a u serijsku proizvodnju početkom lipnja 1941.godine – da bi nakon pauze njegova proizvodnja za ozbiljno krenula sredinom lipnja 1943. godine (kada su se postojeći protuoklopni topovi definitivno pokazali preslabima za novije njemačke tenkove) i trajala je do 1945. godine. Ovo je oružje imalo cijev dugu 73 kalibra (4,16 m) i koristilo je streljivo tipa 57*480R. Masa čitavog sustava iznosila je 1250 kg, a ovaj je top nakon svoje protuoklopne namjene još dugo korišten i kao lako topničko oružje za sovjetske zračno-pokretne postrojbe (uz ulogu oružja i u više varijanti lovaca na tenkove).

Divizijski top M1942 ZiS-3 kalibra 76 mm

Odmah uz protuoklopni M1943 ZiS-2 izložena su i dva “divizijska” topa – stariji  kalibra 76 mm (M1942 ZiS-3) i njegov nasljednik u kalibru 85 mm (D-44). Pri tome, M1942 ZiS-3 kalibra 76 mm u proizvodnji je bio od 1941. do 1945. godine, u već spomenutoj Topničkoj tvornici br. 92 u Gorkom (Завод №92 имени Сталина), dok je D-44 od 1944. do 1953. proizvodio Zavod br. 9 (danas u okviru “Uralmasha”) iz Sverdlovska, odnosno Jekaterinburga. Dok je sustav ZiS-3 kombinirao lako podvozje protuoklopnog topa ZiS-2 i modificirani sustav prijašnjeg ruskog divizijskog topa F-22USV, njegov je nasljednik D-44 nastao daljnjim razvojem topa D-5 prvotno dizajniranog za tenk T-34-85. Dok je ZiS-3 ima cijev duljine 42,1 kalibara (3,2 m), kod D-44 je to 55 kalibara (4,68 m) – slično im se kreću i težine, koja kod ZiS-3 u borbenom položaju iznosi 1.200 kg, a kod D-44 punih 1.725 kg (za čiji se transport mislilo koristiti kamione Ural-375D i ZIL-131, ili gusjeničara Ja-12).

Haubica M1938 M-30 kalibra 122 milimetra

Konačno, među izlošcima je i jedna haubica – M1938 M-30, kalibra 122 milimetra. Ovo je oružje razvijano tijekom 1938. godine u sklopu tadašnjeg natjecanja za novu sovjetsku haubicu u kalibru 122 mm, a njegova je proizvodnja započela 1939. i trajala sve do 1955. godine (pretežito u već spominjanim zavodima br. 92 i 9). Borbena masa ovog sustava iznosila je 2,45 tona, uz cijev duljine 23 kalibra (2,8 m) sposobnu za elevaciju između -3 i 63,5 stupnja. Njena posada od ukupno 8 ljudi mogla je u minuti ispaliti 5 do 6 granata teških oko 21,7 kg, na maksimalnu udaljenost do 11,8 kilometara. Cijev ovog oružja bila je korištena i pri konstrukciji jurišnih oružja SU-122, dok je kolijevka poslužila pri konstrukciji kasnijih haubica u kalibru 152 mm (M1943 D-1). Ujedno, radi se o oružju koje je izvezeno u više od 40 država (od kojih su ga neke i modificirale), a mnoge ga i danas operativno koriste.

Teški minobacači

Za kraj, izložena su i ukupno tri teška minobacača. Za razliku od minobacača kalibra 120 mm, kakvog je bilo u arsenalu SFRJ i kojeg se u raznim inačicama itekako viđalo tijekom Domovinskoga rata, preostala dva prikazana oružja su ponešto zanimljivija. Kao prvo, to je minobacač M-160 kalibra 160 mm, proizvođen od 1944. godine u Tuli i Iževsku. Iz cijevi dužne 3 metra ispaljivala se mina težine 41,2 kilograma, za što je već trebao i sustav stražnjeg punjenja te mehanizam za ublažavanje trzaja pri ispaljivanju. Masa ukupnog sustava je 1300 kilograma, a za njegov prijevoz na vlastita dva kotača korištena su teretna vozila, u novije vrijeme redovito kamion GAZ-66 (u proizvodnji od 1964. do 1999. godine).

Treći izloženi minobacač još je masivniji. Riječ je o minobacaču M-240, kalibra impresivnih 240 milimetara. Ovo oružje je u uporabi od 1965. godine, ima cijev dužine 5,34 m (22,25 kalibara) i ispaljuje minu težine oko 130 kilograma. Također se puni straga, nakon spuštanja cijevi u horizontalni položaj, što uvjetuje i relativno malu brzinu gađanja od maksimalno 1 mine u minuti. Sustav ima masu od oko 3,61 tone (4,150 kad je napunjen i opremljen), a pretežito se transportirao uz pomoć teretnog vozila Ural. Zanimljivo je spomenuti kako su za teški minobacač M-240, uz redovitu uporabu rasprskavajućih mina (domet do 9.700 metara), bile razvijene i dodatne varijante streljiva s raketnim motorima za produžavanje dometa, i to – (1) rasprskavajuće, (2) kasetne, (3) nuklearne, i (4) zapaljive.

Usporedni pogled na sva tri spomenuta minobacača

Dan Pobjede nad fašizmom, Dan Europe i Dan Vojske Srbije – ove godine su ta tri praznika proslavljena u jednom danu, u utorak 9. svibnja, “spektakularnom” vojnom vježbom pod imenom “Čelik 2017”. Ona je dijelom bila prikaz operativnih sposobnosti vojske, gdje je korišteno bojno streljivo, a više od toga ogledni prikaz naoružanja i vojne opreme državnog poduzeća “Yugoimport-SDPR” – kojom bi VS trebala biti opremljena, kako kažu, do kraja godine, ali za koju se traže i potencijalni kupci u inozemstvu. Pripreme za vježbu počele su prije mjesec dana, i intenzivirane su tijekom zadnja tri tjedna. Za mjesto realizacije vježbe nije po običaju izabran poligon Pasuljanske livade, nego “Centar za ispitivanje namjenske vojne opreme Nikinci”, na samo 85 km od Beograda. U Nikincima se inače nalazi i “Tehničko opitni centar” gdje se razvijala i testirala većina borbenih sustava bivše JNA, ali sada i SDPR-a. Iako je najava vježbe bila spektakularna, prisutni promatrači mogli su vidjeti samo prototipove – dijelom već viđene prošle godine na paradi u Novome Sadu, uz samo nekoliko sredstava prikazanih sada po prvi put. Borbenu premijeru u Srbiji imali su: višenamjensko oklopno vozilo “Miloš” 4×4, višenamjensko borbeno oklopno vozilo “Lazar 3” 8×8, te raketni sustav “Alas C” (kojeg Srbija razvija u suradnji s Ujedinjenim Arapskim Emiratima), koji su početkom veljače ove godine bili izloženi i na Sajmu naoružanja i vojne opreme IDEX u Abu Dhabiju.

Vojna vježba “Čelik 2017” bila je sastavljena od dva dijela: (1) dinamičkog, na kojem je prisustvovao državni vrh i gosti, te (2) statičkog, na kome su dijelovi svog tog naoružanja i prikazani. Ono što je posebno privuklo pažnju srpske javnosti bio je taj dinamički dio, komad s pucanjem i detonacijama. Prikaz se izvodio po taktičkoj pretpostavci obrambene operacije koju izvodi brigada KoV Srbije u zoni sela Vitojevica, Ogar, Sibač, Hrtkovci, sve kako bi neprijatelju nanijeli teške gubitke. Za izvršenje zadatka formiran je borbeni raspored:  zapovjedne snage (zapovjedništvo brigade), dva operativna postroja s pričuvom (2 pješačke bojne, 2 mehanizirane bojne i tehnička bojna u pričuvi), snage za borbenu i vatrenu podršku, te snage za osiguranje. Vježba se sastojala od 20 segmenata, izuzmu li se još i dva protokolarna. U prvom segmentu prikazano je zapovjedno mjesto brigade, gdje su bili i sadašnji predsjednik Srbije, noviizabrani predsjednik i sadašnji premijer Aleksandar Vučić, ministrica obrane Slovenije Andreja Katič (u bilateralnoj posjeti Srbiji), te ministri iz vlade, vojni izaslanici, ali i umirovljeni generali.

Jedan od novih helikoptera helikopter Mi-17V-5 u akciji

Gostima su prikazane mogućnosti OBVT “Lazar 3” u svladavanju različitih prepreka, među kojima i prolazak kroz vodu. Dinamički dio obilježila su lansiranja protuoklopne rakete s helikoptera i raketiranje avionom NJ-22 “Orao”, kojim su nakon ispaljivanja IC-mamaca tijekom pripreme napada bili gađani ciljevi na zemlji nevođenim raketnim zrnima kalibra 57 mm. Sposobnosti Vojske Srbije i MUP-a RS prikazane su na primjeru talačke krize, u kojoj je za desantiranje padobranaca upotrijebljen nedavno nabavljen helikopter Mi-17V-5 Vojske Srbije, kojeg se kasnije koristilo i za prijevoz ranjenika. Za iskrcavanje policijskih specijalaca korištena su dva helikoptera Bell 212, a podršku cijeloj akciji iz zraka pružao je vojni helikopter Gazela. Dinamički prikaz završen je djelovanjem raketnog topništva, i to samohodnim višecijevnim lanserom M96 “Orkan 2” koji se nije vidio, samohodnim višecijevnim modularnim lanserom “Morava” i moderniziranim višecijevnim raketnim sustavom “Oganj-modernizirani”. Iz sva ta tri oružja ispaljeno je čak 70 raketa. Kraj priredbe obilježio je nalet lovaca MiG-29 uz ispaljivanje IC mamaca. Na statičkoj izložbi bilo je postavljeno sve što je sudjelovalo u dinamičkom dijelu, među ostalim i lanseri raketa RLN-IC sustava PASARS-16. Uz brojna nova vozila, bila su prezentirana i razna sredstva koja se učestalo izlažu na svim sajmovima naoružanja “Partner” ili prilikom Dana vojske – tako se mogla vidjeti i samohodna haubica Sora kalibra 122 mm, zatim raketa Pauk, tenk M-84 AS1 – prvijenac “Yugoimport-SDPR”, kao i modernizirani 2K12 Kub, te bespilotne letjelice Vrabac.

Zaključak koji bi se mogao izvući iz vježbe “Čelik 2017” govori da je to bio Dan poduzeća “Yugoimport-SDPR”, kao i svih tvrtki povezanih s tom državnom kompanijom, kroz prikaz svih proizvoda iz njihovog asortimana – kako bi se privukli strani kupci preko vojnih delegacija i sklopili neki poslovi. Zanimljivo je da osim helikoptera, jurišnika “Orao” i manjeg dijela tenkova – većina prikazanih sredstava nije u operativnoj upotrebi vojske, iako se govori da će biti u naoružanju Vojske Srbije. Za sada su prikazani samo prototipovi, za koje je zapravo krajnje upitno da li će ikada ući u operativnu upotrebu – pa ipak, uz određene modifikacije i daljnja unapređenja, orijentacija na kotačna vozila tu pokazuje realni potencijal. U svakom slučaju, bez obzira na sve, može se smatrati da su četiri sata provedena u Nikincima bili kvalitetni. U nastavku ćemo se osvrnuti na neke od posebnih zanimljivosti pokazanih u okviru statičkog postava i taktičko-tehničkog zbora vojne vježbe “Čelik 2017”.

1. Višenamjensko oklopno vozilo “Miloš” M-16

Čast otvaranja vježbe dobilo je višenamjensko oklopno vozilo “Miloš” M-16, konfiguracije 4×4, naoružano daljinski upravljivom borbenom stanicom (DUBS) kalibra 12,7 mm. Njega je kompanija “Yugoimport-SDPR” proizvela u Velikoj Plani, u sklopu tvornice BSS (“Borbeni složeni sistemi”), a predstavljeno je na sajmu IDEX 2017. Platforma 4×4 čini ga idealnim za uloge raznolikih zapovjednih, izviđačkih i sanitetskih vozila, te platforme za protuoklopne rakete. Osnovni koncept vozila bazira se na samonosećem oklopnom tijelu, suvremenim sklopovima pogona i prijenosa snage te neovisnom ovjesu, uz maksimalnu borbenu masu od oko 14 tona. Za sada je “Miloš” M-16 opremljen samo daljinski upravljivom borbenom stanicom DUBS M-15, s mitraljezom kalibra 12,7 mm, a na samoj vježbi iz njega je izašlo pješačko odjeljenje naoružano novim automatskim puškama kalibra 6,55 mm.

Vozilo “Miloš” M-16 dugo je 5,42 m, široko 2,48 m i visoko 2,3 metra. U katalogu se navodi da je njegova maksimalna brzina 110 km/h, što su potvrdili i njegovi vozači, uz maksimalni radijus kretanja od oko 600 km. Također se navodi da “Miloš” M-16 svladava nagib od 60%, bočni nagib od 30 stupnjeva, vertikalnu prepreku od 0,6 m, rov od 0,9 m, te vodenu prepreku dubine do 1 m. Dizajn vozila “Miloš” zadaje V-oblik dna platforme i pokretne podne oplate, koje bi navodno ponijele eksplozije i do 6 kg TNT – vozilo ima 8 sjedišta koja umanjuju efekt eksplozije. Vozilo ima STANAG 4569 razinu zaštite III (štiti od pancirnog metka 7,62×51 mm sa zrnom od volfram-karbida s daljine od 30 m pri brzini od 930 m/s). Zapremina dijela za prijevoz vojnika iznosi oko 9 m³. Modularne sklopove poput čvorišta i diferencijala razvila je francuska kompanija “Texelis”, a kruta osovina u sprezi sa neovisnom suspenzijom (dobivena od irske kompanije “Timoney”) omogućava njegovu visoku razinu prohodnosti. Upravljački sustav vozila također je razvila kompanija “Timoney”, a kompletan dizajn sklopova kotača odradila je britanska kompanija “Tyron”. Vozilo pokreće američki diesel-motor Cummins ISB300 od 300 KS, uz automatsku transmisiju Allison 3500SP sa 6 brzina.

2. Višenamjensko borbeno oklopno vozilo “Lazar 3”

Vozilo “Lazar 3” u varijanti s ruskom kupolom MB2-02

Prethodnik višenamjenskog borbenog oklopnog vozila “Lazar 3”, pod imenom “Lazar 2” 8×8, imao je premijeru na sajmu naoružanja i vojne opreme Partner 2013. Od tada se radilo na njegovom poboljšanju, a javnu premijeru imao je 21. lipnja 2016. godine tijekom policijske vježbe “Drina 2016”, kao i na paradi povodom Dana vojske u Novom Sadu prošle godine. “Lazar 3” pripada kategoriji višenamjenskih oklopnih vozila (Multi Purpose Armored Vehicle – MRAV), a njegova poboljšanja obuhvaćaju: povećanu razinu osnovne balističke i protuminske zaštite (za jedan stupanj); bolju konstrukciju modularnog oklopa, oblika i nagiba; unutrašnjost s termo oblogom te bolji raspored pogonskih uređaja, naoružanja, specijalnih uređaja i posade. Povećane su širina i dužina vozila, ugrađen je snažniji diesel-motor s automatskom transmisijom, poboljšan je sustav neovisnog oslanjanja hodnog dijela i primijenjene su gume širokog profila sa središnjom regulacijom pritiska. Unaprijeđen je sustav kružnog izviđanja danju i noću, konstrukcije sjedišta i obloga; efikasniji je sustav za grijanje i ventilaciju posadnog prostora, olakšano je upravljanje, optimizirana je ergonomija, primijenjen novi asimetrični digitalni maskirni uzorak. Postavljeni su poklopci na krovu i iznad motora na desnoj strani; stavljeni su brisači na bočne prozore; ojačana je nepropusnost spojeva konstrukcije, vrata i prozora; video sustav za vožnju je u zaštitnom kućištu, a omogućeno je i otvaranje zadnje rampe s vozačke pozicije.

Pješaštvo ukrcano u “Lazar 3” gleda prema vanjskim puškarnicama

Oklopno tijelo izrađeno je od pancirnog čelika, a stakla prozora su od pleksiglasa (razina zaštite III, STANAG 4569, sa svih strana vozila, a s prednje strane je III+). Dodatnim oklopom montiranim preko osnovnoga postiže se zaštita razine IV, a s prednje strane čak V. Predviđena je i mogućnost postavljenja rešetkaste ograde (tzv. slate armor) za efikasniju zaštitu od protuoklopnih sredstava (klase RPG -7). Pod je oblikovan u V-profilu, zaštita od eksplozije ispod vozila je razine IIIa (PTM ili IES od 8 kg TNT) za eksploziju ispod kotača, a razine IIIb kada je eksplozija ispod centra vozila. Sustav preživljavanja u borbi štiti i od NBK sredstava filtriranim sustavom ventilacije, koji odvodi barutne plinove i daje nadtlak u vozilu. “Lazara 3” pokreće suvremeni diesel-motor Cummins ISM500, jačine 500 KS i mase 1.000 kg. Riječ je o četverotaktnom motoru sa šest cilindara, volumena 11 litara, s turboprehranjivačem rashlađenog zraka i direktnim ubrizgavanjem goriva s elektronskom kontrolom pumpe. Automatska transmisija s mjenjačem Allison 4500 ima 6+1 stupanj prijenosa, čime je olakšana ekonomija vučne snage. Na vozilu “Lazar 3” za sada su predviđena dva suštinska modula naoružanja – (1) daljinski upravljiva borbena stanica (DUBS) kalibra 12,7 mm M-15, i (2) oružna kupola MB2-02 (uvoz iz Ruske Federacija), s topom kalibra 30 mm, strojnicom PKTM 7,62 mm, automatskim bacačem granata 30 mm i bacačima dimnih kutija. Broj članova posade ovisi o osnovnom naoružanju – u DUBS varijanti posadu čini 12 ljudi (3+9), a s kupolnim naoružanjem 11 ljudi (3+8). Posada može djelovati iz vozila i osobnim naoružanjem, iz puškarnica (2×5) i sa zadnjih vrata.

Vozilo “Lazar 3” s DUBS M-15 / 12,7 mm

DUBS M-15/12,7 mm obuhvaća strojnicu 12,7 x108 Zastava M 87 (sustav NSV model 07 za kupolnu ugradnju) i pojednostavljeni sustav upravljanja vatrom (SUV). Sustav je namijenjen gađanju zemaljskih ciljeva (laka oklopna ili transportna vozila, zapovjedna mjesta te neprijateljsko ljudstvo na daljinama do 2.000 m) i niskoletećih podzvučnih ciljeva na daljinama do 1,500 metara. DUBS M-15 ima kružno polje djelovanja od 360 stupnjeva, s elevacijom od -7 do +60 stupnjeva. Osnovni način upravljanja i gađanja je daljinski, preko zapovjednog bloka i joysticka u unutrašnjosti vozila, uz pomoćno ručno upravljanje. DUBS M-15 teži 310 kg bez borbenog kompleta, a 340 kg s njim. Strojnica Zastava M 87 postavlja se na platformu s nosačima, a zaštićena je oklopom od stakloplastike. Desno od nje, u zaštićenom kućištu, su izvidničko-ciljničke sprave s TV kamerama za dnevni i noćni režim, dok je optički kolimatorski ciljnik za pomoćni režim ciljanja njoj na desno. Strojnica ima pancirno zapaljivo streljivo B-32 i pancirnozapaljivo-obilježavajuće streljivo BZT-44, redenički povezano i pakirano u kutije po 180 komada.

Kupola MB2-02 (proizvod Muromteplovoza iz Rusije) se koristi pri modernizaciji ruskih oklopnih transportera obitelji BTR 8×8 i BMP-2, teži oko 1.500 kg bez borbenog kompleta i ima balističku zaštitu razine V (ruski standard GOST R50963-81). Ovaj sustav obuhvaća automatski top 2A42 kalibra 30×165 mm s dvostrukim hranjenjem, spregnutu strojnicu PKTM kalibra 7,62 mm, spregnuti automatski bacač granata AG-30, te bacače dimnih kutija BDK 902B (na čelu kupole, lijevo i desno od topa). Moderan automatski top 2A42 kalibra 30 mm ima životni ciklus cijevi od 6.000 do 9.000 metaka, i dolazi s dva kompleta streljiva (300 i 500 metaka u redenicima), s više vrsta projektila – od trenutno fugasno-zapaljivih, trenutno fugasnih, trenutno fugasno-fragmentiranih s traserom, do pancirno-obilježavajućih s balističkom kapom i probojnošću od 20 mm oklopa. Rasprskavajući i samozapaljivi projektili imaju samolikvidator, a “Sloboda Čačak” je proizvela gotovo identično streljivo 30×165 (osim potkalibarnog). Iz topa se pješački i slabije zaštićeni ciljevi lako gađaju do daljina od 4 km, laka oklopna vozila do 1,5 km, i dozvučni ciljevi u zraku do 2 km visine i 2,5 km daljine. Spregnuta strojnica PKTM kalibra 7,62 mm ima 2000 metaka u kompletu, efikasno djeluje po pješaštvu na daljini do 1,5 km, a automatski bacač granata 30 mm AG-30 (200 granata u kompletu, spregnut s topom) je efikasan protiv pješaštva van zaklona i u lakšim zaklonima do 1.700 metara. Za izviđanje te gađanje se koristi kombinirana dvokanalna nišanska sprava TKN-4GA-02 (s dnevnim i noćnim kanalom), ili pomoćna jednokanalna nišanska sprava 9Š 119-01, te SUV s balističkim računalom.

Ono što “Lazaru 3” definitivno nedostaje je POVRS dometa 5 – 10 km. Sasvim je sigurno da se “Lazar 3” neće zadržati samo na kupolnom naoružanju, već će biti razvijane i drugačije varijante – s minobacačem kalibra 120 mm, raketnim lanserima za PZO i PO, te amfibijskim svojstvima vozila. Vojska Srbije treba dobiti 12 “Lazara 3”, a Žandarmerija još 6 komada – no to je upitno, za razliku od nabave za policiju.

3. Vođeni raketni sustav “ALAS C”

Na vježbi “Čelik 2017” svoju premijeru imao je raketni sustav “Alas C” kojeg razvijaju kompanije “EDePro” i “Yugoimport-SDPR” s partnerima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Iz ovog sustava je vršeno nekoliko lansiranja u toku pripreme za vježbu, i onda tijekom vježbe, na pokretni cilj – što je bilo viđeno putem uživo prijenosa (prisutne novinarske ekipa nisu vidjele lansiranje uživo, kao ni sustav na poligonu ili u statičkom postavu). Raketni sustav “Alas” razvijen je na bazi napuštenog projekta “Polypheme”, za djelovanje po raznim neprijateljskim ciljevima, kao što su tenkovi, borbena vozila pješaštva, poljska utvrđenja, zapovjedna mjesta, infrastrukturni objekti, brodovi na moru i priobalju, industrijski objekti, niskoleteći helikopteri i dr. Međutim, njegova je posebnost izuzetna razina preciznosti, ostvarena zahvaljujući ugradnji TV ili IC glave za samonavođenje. Ovaj raketni sustav nije vezan za jednu vrstu lansirne platforme – može biti ispaljivan s brodova, s raznih platformi na gusjenicama ili kotačima, sa stacionarnih lansera, pa čak i s helikoptera. Zemaljska komponenta raketnog sustava “Alas”, koju opslužuju dvojica vojnika, obuhvaća zapovjedno mjesto i lansere raketa na različitim platformama. Njegove vođene rakete imaju maksimalni domet 25 km, s mogućnošću povećanja do 60 kilometara. Projektili dužine 2.040 mm, promjera 175 mm, i razmaha krila od 1.440 mm testirani su u temperaturnom rasponu od -30 do +70 stupnjeva Celzijusa. Njihova ukupna masa je 50 kg, od čega 10 kg otpada na bojnu glavu.

Vođenje je kombinirano – na srednjem dijelu putanje vođenje se ostvaruje pomoću inercijalne platforme koja raketu vodi u očekivanu zonu cilja (proračunatu temeljem podataka izviđačkih platformi), a nakon dolaska u zonu cilja primarni senzor postaje stabilizirana glava za samonavođenje koja šalje kvalitetnu sliku cilja do zapovjednog mjesta, putem optičkog kabla propusnosti 200 Mbit/s koji se odmotava do zadnjeg dijela rakete. Slika se prenosi do prikaznika na zapovjednom mjestu, a istim tim optičkim kablom se prenose i zapovijedi na raketu – omogućavajući operatorima izbor optimalne udarne točke, preusmjeravanje rakete na drugi cilj, odnosno samouništenje, ukoliko taktička situacija to nalaže. Time je operater stalno u petlji vođenja, tako da je čovjek (a ne mašina) finalna instanca koja odlučuje o tijeku napada, smanjujući opasnost kolateralne štete. Ujedno, vođenje rakete optičkim kablom omogućava gađanje ciljeva koji nisu u izravnoj liniji pogleda (ciljeva u zaklonjenom položaju) – čime raste borbena otpornost lansera i zapovjednog mjesta, kojima neprijatelj ne može lako i brzo odrediti položaj. Kada operator izabere cilj, raketa prelazi u fazu napada, obrušavajući se na izabranu točku. Nakon provedbe napada, ukoliko nije kompromitiran položaj lansera, posada može započeti napad na novi cilj. Bojne glave su modularnog tipa: kumulativne, tandem-kumulativne ili rasprskavajuće. Probojnost kumulativne bojne glave prelazi 800 mm valjanog homogenog oklopa iza kutije eksplozivnog reaktivnog oklopa.

Poduzeće EDePro prezentiralo “Alas C” na sajmu Partner 2015

Raketa se lansira pod kutom ne manjim od 60 stupnjeva, uz pomoć dva raketna motora na čvrsto gorivo, koji osiguravaju potisak za dostizanje visine ne manje od 300 metara, nakon čega raketa prelazi u horizontalni let pogonjena putnim turbomlaznim motorom Mungos, potiska 40 daN. Taj je motor u srednjem dijelu trupa rakete i napaja se zrakom iz dva usisnika smještena simetrično u osi projektila. Radi se o konvencionalnom tipu motora, s aksijalnim kompresorom, komorom za sagorijevanje i jednostupanjskom aksijalnom turbinom – koji na manevarskom dijelu putanje projektilu osigurava maksimalnu brzinu do 180 m/s, te domet između 5 i 25 kilometara. Raketa se može programirati i za let po unaprijed zadanoj putanji, po koordinatama kontrolnih točaka, uz mogućnost uključivanja glave za samonavođenje radi otkrivanja potencijalnih ciljeva. U takvim misijama, “Alas” postaje izviđačko-raketni sustav sa sposobnošću brze reakcije u zoni cilja. Najbitnije modifikacije na posljednjoj verziji rakete tiču se ugradnje još jednog para krilaca radi poboljšavanja stabilnost prilikom valjanja (TV navođenja), i novih rešetkastih uvodnika zraka u ravnini rakete, koji dižu aerodinamičnost te ujedno  zadržavaju veće čestice iz zraka. Svjetska prezentacija raketnog sistema “Alas” bila je na izložbi vojne opreme IDEX 2017. godine u Abu Dhabiju. Verzija koja se razvija za Ujedinjene Arapske Emirate je obalni raketni sustav za uništavanje brzih patrolnih čamaca s kojima raspolaže Iran. Također se predviđa i instaliranje na patrolne brodove i fregate. “Alas C”, prikazan u Nikincima, montiran je na NIMR u verziji 6×6 – vozilo teško 10 tona, oklopljeno prema STANAG 4569 razine III, s maksimalnom brzinom do 135 km/h, i kapacitetom za prijevoz osam osoba. Projekt NIMR započeo je 2000. kao skupni poduhvat “Bin Jabr Group” (BJG) i “Razvojnog ureda” jordanskog kralja Abdullaha II (koji je kasnije izašao iz sporazuma), i do sada je oko 1.000 primjeraka isporučeno vojskama Libije i UAE.

4. Protuzrakoplovni topničko-raketni sustav PASARS -16 “ Terminator”

Yugoimport-SDPR “Terminator” bez raketa

Samohodni hibridni PZO sustav “Protu-Avionski Samohodni Artiljerijsko Raketni Sustav”, PASARS-16, javnost Srbije prvi puta je vidjela prošle godine u Novom Sadu. On je namijenjen za zaštitu oklopno-mehaniziranih sastava KoV od napada iz zraka, kao i za djelovanja po ciljevima na zemlji, tijekom kretanja ili u borbi. Njegovo naoružanje čine modificirani automatski top 40 mm L/70 BOFORS, te dvostruki lanser inercijalno i IC samonavođenih PZ raketa, na zajedničkoj obrtnoj platformi, ugrađenoj na modernizirano vozilo FAP 2026, s novom oklopljenom kabinom niskog profila. Švedski jednocijevni vučni protuavionski top L/70 Bofors kalibra 40 mm (brzina gađanja 300 met/min, uz elevaciju od -4 do +90 stupnjeva) tu je postavljen na kamion FAP- 2026BS/AV konfiguracije 6×6, s potpuno novim dizajnom oklopljene kabine izrađene u poduzeću “Zastava kamioni”. Pored topa, na sustav su integrirane i dvije rakete zemlja-zrak RLN-IC s infracrvenim samonavođenjem – konstruirane temeljem sovjetske rakete zrak-zrak R-13M. Taj projektil kalibra 170 mm težak je 125 kg (bojna glava od 11 kg), i ima maksimalnu brzinu od 800 m/s. Raketa RLN-IC ima potpuno novi motor, novu bojnu glavu, blizinski upaljač i moderniziranu infracrvenu glavu za samonavođenje. Takav ukupni kombinirani sustav ima masu od 17.000 kg u borbenom položaju, a sposoban je iz transportnog preći u borbeni položaj za samo 30 do 60 sekundi. Namijenjen je trupnoj protuzračnoj obrani, te zaštiti važnih objekata uz maksimalni efikasni domet od 8 km po visini i 12 km po daljini.

Na PASARS-16 je ugrađen automatski punjač, sustav satelitske navigacije (GPS), te sustav za vezu sa zapovjedništvom bitnice i modificiranim radarom Žirafa. Iako je ovaj sustav projekt VTI, u integriranju naoružanja sudjelovali su i “Prva petoletka” iz Trstenika, te “Tehnički remontni zavod” iz Čačka. Izradu hidraulike, kao i završnu integraciju, izvela je firma “Srboauto” iz Beograda. Na vježbi “Čelik 2017” sustav PASARS-16 prikazan je bez raketa. Gađalo se samo iz topa kalibra 40 mm i to rafalno s 5 granata. Tokom gađanja bilo je pogodaka u metu, ali i prebačaja. Top je napravljen da pogodi avion na 4.500 metara, a ciljeve na zemlji gađa isključivo u samoobrani. Nagađa se da je ideja iza konstrukcije sustava PASARS-16 zapravo bila pronalazak zamjene samohodnom protuavionskom sustavu M53/59 30/2 “Praga”.

5. Još ponešto pokazane teže tehnike

Samohodne haubice “NORA B-52” u djelovanju na Nikincima

Samohodna haubica “NORA B-52” predstavlja borbeni sustav na koji Srbija najviše računa i kojeg se uspjelo izvesti u Keniju, Uniju Mjanmar i Bangladeš, a po novim i neprovjerenim informacijama navodno i u Pakistan. Dakle, “NORA B-52J1” predstavlja kapitalno naoružanje iz vlastite proizvodnje, koje je doživjelo prvi izvozni uspjeh, a 6 komada bi Vojska Srbije trebala dobiti do kraja godine kao donaciju. Na vježbi su NORA-e ispalile dva plotuna. Međutim, kritičari ove haubice smatraju da je njen nedostatak korištenje “koritaste” kolijevke topa, kao kod ruskog topa M46 130 mm, što za posljedicu ima ograničenje rada automatskog punjača pri nekim elevacijama, tako da maksimalna brzina paljbe od 4 granate u minuti nije najbolje rješenje viđeno u svijetu. Naravno, diskutabilan je i relativno mali kapacitet auto-punjača (12 granata) koji predstavlja dodatno ograničenje. Uzme li se u obzir princip borbenog djelovanja samohodnog topništva (“shoot and scoot“), taktički je upitno treba li insistirati i na potpunom oklapanju ovih vozila. Osim toga, kritičari zamjeraju i sam način nabave, tj. poklon 6 NORA u zamjenu za zemljište bivše vojarne, zbog čega je navodno mijenjan i pravilnik o opremanju VS. Još se i više zamjera činjenica da su na njihovim vozilima bile privremene civilne umjesto vojnih tablica.

Upitno modernizirani M-84AS-1

Na vojnoj vježbi “Čelik 2017” (kao 11. segment vježbe) prikazano je djelovanje tenkova M-84, među kojima je premijeru imala i njihova modernizirana varijanta pod oznakom AS-1. Projekt modernizacije vodio je “Yugoimport-SDPR”, dodavanjem moderniziranog sustava upravljanja vatrom (SUV), koji je dobio termovizijsku kameru i TV kameru u 2ATK ciljničkoj spravi. Za top 2A46 kalibra 125 mm koristi se novo streljivo, koje nije prikazano na taktičko-tehničkom zboru. Tenk je dobio na kupoli montiranu daljinski upravljivu borbenu stanicu DUBS M-15 kalibra 12,7 mm, koja omogućava zapovjedniku tenka da iz unutrašnjosti kupole danju i noću (TMV, TV, LD) gađa zemaljske i zračne ciljeve. Tenk je opremljen uređajem za otkrivanje radarskog zračenja. Na tenku, osim eksplozivno reaktivnog oklopa II generacije, na zadnjoj strani je po uzoru na ruski tenk T -72B3 i B3M postavljen rešetkasti oklop, tzv. kavez kao zaštita od kumulativnih projektila. Na bokovima s prednje strane nalaze se produženi protuoklopni ekrani. Tenk je navodno dobio i nova sredstva veze kompanije “Thales”, zapovjedno informacijski sustav KIS za podršku u zapovijedanju oklopnim jedinicama, te sustav za navigaciju GPS. Snaga motora je navodno s 780 KS povećana na 840 KS. Tenk je dobio i uređaj za zaštitu od nepravilnog starta, kao i novu NBK zaštitu. Ono što se može zamjeriti – prikazano je gađanje iz pokreta tenkova M-84 i M-84A, ali je gađanje iz topa verzije AS-1 (iz mjesta i pokreta) izostalo. Navodno je tu došlo do otkazivanja SUV-a, tako da sam M-84AS-1 nije ni dovršio svoje sudjelovanje u vježbi.

“Daljinski kontrolirano besposadno zemaljsko vozilo (DKBZV) Miloš”

Ponešto boljim se pokazalo “Daljinski kontrolirano besposadno zemaljsko vozilo (DKBZV) Miloš”, namijenjeno uništavanju i onesposobljavanju pojedinačnih i grupnih ciljeva na daljinama do 800 metara, uz potpunu daljinsku kontrolu kretanja vozila te njegovih oružnih sustava s udaljenog sigurnog mjesta. Radi se o gusjeničnom besposadnom vozilu kojim se upravlja daljinski bežično. Vozilo je opremljeno strojnicom PKT 7,62 mm i bacačem granata RBG 40 mm/6M 11. Izviđačko-ciljnički sustav čini širokokutna dnevna kamera, uskokutna dnevna kamera, termovizijska kamera i laserski mjerač daljine. Vozilo je dugo 1.725 mm, široko 770 mm, i visoko 475 mm. Njegova ukupna masa je 400 kg, a pokretanje platforme ostvaruje se po pravcu, te kutno, maksimalno 30 stupnjeva u sekundi/na svih 360 stupnjeva, uz elevaciju od maksimalno 10 stupnjeva u sekundi, od -10 do +45 stupnjeva.

Hrvatska delegacija u razgledu rakete “Šumadija”

Za kraj, spomenimo još i da je na prigodnom taktičko-tehničkom zboru bila prikazana je i vođena balistička raketa “Šumadija”. Taj je raketni sustav namijenjen uništavanju površinskih ciljeva neprijatelja – kao što su vojne baze, aerodromi, luke i lučka postrojenja, važna transportna čvorišta i raskršća, tvornička postrojenja te drugi važni kopneni nepokretni objekti na daljinama između minimalno 70 km i maksimalno 285 km u razini mora. Svoju premijeru “Šumadija” je imala na sajmu vojne opreme i naoružanja IDEX 2017 u Abu Dhabiju. Ova raketa je tada definirana kao srpski faktor odvraćanja. Raketni sustav “Šumadija” organiziran je u osnovnoj formi bitnice, s mogućnošću da svako lansirno vozilo može djelovati i neovisno. Njegova raketa dugačka je 8,25 metara, kalibra 400 mm, uz raspoloživost 200 kg teških razornih i rasprskavajućih bojnih glava s multifunkcionalnim upaljačima.

* Gost autor: Andrej Mlakar, novinar iz Beograda