Europska komisija predstavila je u srijedu, 19 studenoga, tzv. „vojni Schengen“,  novi paket za vojnu mobilnost kojim želi ubrzati, pojednostavniti i osigurati kretanje postrojbi, opreme i vojnog materijala diljem Europe, uz istodobno jačanje obrambene industrije Planom preobrazbe obrambene industrije EU-a. Plan je puno ostvarenje “vojnog Schengena” do 2027., što bi omogućilo brža i učinkovitija premještanja snaga u uvjetima povećanih sigurnosnih izazova. Prema tom novom prijedlogu će države članice Europske unije imati samo tri dana u mirnodopsko vrijeme, odnosno šest sati u kriznim situacijama za odobravanje prolaska vojnih trupa i opreme preko svojih granica, sve s ciljem kako bi članice EU unaprijedile vojnu mobilnost. Plan tog sustava za vojnu mobilnost baziran je prema Mehanizmu civilne zaštite EU koji omogućuje pomoć u katastrofama.

Paket za vojnu mobilnost uvodi prva usklađena pravila na razini EU-a za prekogranična vojna kretanja, uključujući najdulji rok obrade zahtjeva od tri dana te pojednostavljene carinske postupke. Uspostavlja se i novi Europski sustav za pojačani odgovor na vojnu mobilnost (EMERS), koji će omogućiti ubrzane procedure i prioritetni pristup prometnoj infrastrukturi za snage EU-a ili NATO-a u hitnim situacijama. Komisija najavljuje i široka ulaganja u jačanje otpornosti strateške infrastrukture, uključujući kibernetičku sigurnost, energetsku sigurnost i standarde dvojne namjene na ključnim prometnim koridorima. Očito je da se EU, pritisnuta ratom u Ukrajini te novim sigurnosnim prijetnjama, odlučila za taj korak iako pravi Schengenski sustav u EU ima svoje uspone i padove.

Kalas : Sustav za hitne situacije za prekogranični transport vojske

“Obrambena spremnost u osnovi ovisi o tome možete li svoje tenkove i trupe dovesti tamo gdje su vam i kada su vam potrebni. Danas predlažemo sustav za hitne situacije za prekogranični transport vojske i inicijativu za udruživanje transportnih kapaciteta država članica kako bi se olakšalo kretanje trupa diljem Europe“, izjavila je visoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku Kaja Kallas.

Paket predviđa i mehanizme za udruživanje i dijeljenje kapaciteta među državama članicama, kao i razvoj digitalnog informacijskog sustava za vojnu mobilnost. Novi okvir upravljanja uključuje osnivanje skupine za promet vojne mobilnosti te nacionalne koordinatore u svakoj državi članici.

Istodobno s ovim mjerama, Komisija je predstavila Plan preobrazbe obrambene industrije EU-a, usmjeren na poticanje disruptivnih inovacija i jačanje europske tehnološke autonomije. Plan se fokusira na četiri prioriteta: povećanje ulaganja u obrambena poduzeća, ubrzavanje razvoja naprednih tehnologija, širenje pristupa vojnim sposobnostima te razvoj stručnih vještina potrebnih za održavanje tehnološke prednosti Europe.

Za vojnu mobilnost- 100 milijardi Eura

U sljedećem sedmogodišnjem proračunu za razdoblje od 2028. do 2034. godine Komisija je predložila 17,65 milijardi eura za prometnu infrastrukturu dvojne namjene u okviru Instrument za povezivanje Europe (CEF). Povjerenik za promet Apostolos Tzitzikostas rekao je da će poboljšanje vojne mobilnosti u Europskoj uniji zahtijevati investicije od oko 100 milijardi eura. Tsikikostas je istaknuo da je Komisija zajedno s državama članicama i NATO-om identificirala više od 500 infrastrukturnih projekata koji bi omogućili lakše i brže kretanje vojne opreme i vojnika duž četiri prioritetna koridora diljem EU. Vijeće EU-a usvojilo je u ožujku ove godine odluku o četiri prioritetna multimodalna koridora za vojnu mobilnost, osmišljena za olakšavanje velikih vojnih kretanja u kratkom roku.

Tsikikostas nije želio otkriti detalje tih projekata jer je riječ o povjerljivim podacima. Dodao je da je u većini slučajeva riječ o nadogradnji postojeće infrastrukture za takozvanu dvojnu namjenu. “To znači proširenje tunela, jačanje mostova, jačanje željezničkih tračnica, kao i povećanje kapaciteta luka i zračnih luka. Ne možete braniti kontinent ako se ne možete kretati po njemu. Vrlo je jasno, stoga stvaramo ovaj vojni Schengen.”, ocijenio je europski povjerenik za promet.

Ukrajina kao pouka

Komisija ističe da je ruska agresija na Ukrajinu ubrzala razvoj vojnih tehnologija poput umjetne inteligencije, kvantnih sustava, bespilotnih letjelica i svemirskih platformi, a novi tržišni akteri – od start-upova do inovativnih malih i srednjih poduzeća – mijenjaju europski obrambeni ekosustav. EU stoga želi ubrzati modernizaciju i osigurati otpornost svojih obrambenih kapaciteta učenjem iz ukrajinskog iskustva.

Nova Uredba o vojnoj mobilnosti upućuje se Vijeću i Europskom parlamentu na razmatranje i donošenje u redovitom zakonodavnom postupku, dok Komisija najavljuje da odmah počinje provoditi mjere iz industrijskog plana. Oba dokumenta dio su šireg paketa predstavljenog u Bijeloj knjizi o europskoj obrani i planu ReArm Europe/Readiness 2030., kojima je cilj povećati ulaganja i spremnost europskih oružanih snaga u sljedećem desetljeću.

Ideje  o olakšavanju vojne mobilnosti u zemljama NATO-a i EU nije nova – svakih nekoliko godina pojavi se u javnosti bez da se istko zapita kako to do sada već nije riješeno. Kao posebno važna vojna mobilnost navedena je u Zajedničkoj deklaraciji EU-NATO, potpisanoj u Varšavi 2016. godine, da bi 2 godine kasnije, u ožujku 2018., tadašnjaEurropska komisija i povjerenica za vanjsku politiku najavili “Akcijski  plan za vojnu mobilnost”. Kao dio Plana razvijen je Program vojne mobilnosti, koji je Hrvatska potpisala u svibnju 2019. godine.

Organizacija sjeverno-atlantskog saveza (NATO) razvija višestruke “kopnene koridore” kako bi požurila savezničke trupe i vojnu opremu na prve linije u slučaju velikog europskog kopnenog rata s Rusijom. Američki vojnici iskrcat će se, prema tom planu, u jednoj od pet predviđenih luka i rasporediti duž unaprijed planiranih logističkih ruta kako bi se suočili s mogućim napadom Moskve, objavio je britanski Telegraph. Logističke rute postale su poseban prioritet otkako su se čelnici NATO-a, na summitu u Litvi prošle godine, složili pripremiti 300.000 vojnika koji će se držati u stanju visoke pripravnosti za obranu Saveza.

Ovi NATO-ovi planovi, koje je objavio Telegraph, uključuju i Hrvatsku. Naime, ako NATO snage koje ulaze iz Nizozemske budu pogođene ruskim bombardiranjem, ili sjevernoeuropske luke budu uništene, Savez će se usredotočiti na luke u Italiji, Grčkoj i Turskoj. Iz talijanskih luka američki vojnici mogli bi se kopnom prebaciti preko Slovenije i Hrvatske do Mađarske, koja graniči s Ukrajinom.

Postojeći planovi već dugo tu ne nude ništa nova. Oni predviđaju iskrcavanje američkih trupa u nizozemskim lukama prije nego što se ukrcaju na vlakove koji bi ih prevezli kroz Njemačku i dalje u Poljsku. Preciznije, u slučaju ruske invazije na NATO, američke trupe bile bi otpremljene u luku Rotterdam, prije nego što bi bile prebačene dalje na istok. No, iza kulisa dogovara se i proširenje rute na druge luke kako bi se osiguralo da ruskim snagama ne bude baš jednostavno prekinuti takve kopnene komunikacijske linije. Naime, general pukovnik Alexander Sollfrank, zapovjednik NATO Združenog zapovjedništva za potporu i razvoj snaga (JSEC), za Telegraph je kazao  kako “Ukrajina jako trpi zbog ruskih dalekometnih raketnih napada na logističke sustave”.

Prebacivanje američkih snaga preko luke Rotterdam

Planovi postoje i za prijevoz snaga iz turskih i grčkih luka, preko Bugarske i Rumunjske, kako bi se stiglo do istočnog krila saveza. Na tim koridorima ne bi btrebalo biti uobičajenih ograničenja za prijevoz roba. Ipak, praksa se tu ponešto razlikuje od želja i planova.

Još ranije se francuska vlada žalila da su njeni tenkovi zbog birokracije zarobljeni na stranim granicama, dok su trebali biti raspoređeni u Rumunjskoj kao dio novog plana za obranu od ruske invazije. U posljednjih pet godina provedene su analize u ime NATO-a, kako bi se otkrile različite rute koje bi se mogle koristiti za isporuku trupa u borbi protiv ruske invazije.

“Ogromne logističke baze više nisu moguće”

Baza Bagram uoči odlaska američke vojske

Luke u sjevernoj Europi, poput onih u Nizozemskoj, Njemačkoj i baltičkim državama, smatraju se posebno osjetljivima na ruske raketne napade. “Promatrajući ruski rat u Ukrajini, primijetili smo da je Rusija napala ukrajinske logističke baze”, rekao je general pukovnik Alexander Sollfrank. “To vodi do zaključka da je jasno kako ogromne logističke baze, kakve poznajemo iz Afganistana i Iraka, više nisu moguće, jer će biti napadnute i uništene vrlo rano u konfliktnoj situaciji. Što se tiče protuzračne obrane, ne mogu zamisliti situaciju da imate dovoljno protuzračne obrane. To je dobar primjer gdje vrijedi vojno načelo: ‘Ako želiš biti jak svugdje, nisi jak nigdje’”, ocijenio je general Sollfrank za Telegraph.

Objava ovih planova poklapa se s nedavnim izjavama norveškog glavnog vojnog zapovjednika, generala Eirika Kristoffersena, koji je izjavio za Bloomberg kako NATO savez ima razdoblje od dvije do tri godine za pripremu prije nego Rusija bude spremna izvesti novi konvencionalni napad. To je puno kraći rok od onog koji su procijenili zapadni dužnosnici dok su promatrali povećanje ruske vojske i obima oružja tijekom invazije na Ukrajinu. Njegovi su komentari za sada posljednji među sve brojnijim upozorenjima zapadnih političara o prijetnji Rusije, kao i o trenutnoj nespremnosti Europe da se od tog napada obrani. S druge strane, Kristoffersen smatra da je to ipak dovoljno dugačak period da Europa obnovi svoje zalihe koje se tope zbog potpore Ukrajini.

S jedne strane, problem je u činjenici da ovakvi logistički planovi nisu baš novi ili inventivni, budući da se tu uvelike radi o transportnim rutama koje se namjeravalo rabiti i u doba Hladnoga rata. No, dok su u to doba spomenute luke ipak bile relativno blizu potencijalnim bojištima, proširenje NATO saveza tijekom zadnjih deseljeća doveo je do činjenice da su neke od njih i po 4 države daleko od od današnjih potencijalnih bojišnica. S druge strane, dok se u doba Hladnoga rata još i ulagalo u prilagodbu transportnih ruta od luka do nedalekih očekivanih fronti – sada se robu i ljude treba prebacivati ne samo tim otprije uređenim koridorima, već i dalje kroz neuređene rute u novim članicama – koje su često NATO članstvo vidjele kao sigurnosnu garanciju i poštedu od obrambenih ulaganja, a ne kao razlog za ozbiljno i dugotrajno/skupo uređenje svoje infrastrukture po savezničkim vojnim potrebama.

Naravno, time je NATO ostao s nekima od zemalja članica čija je infrastruktura gotovo pa bolje ugođena za protivničku logistiku nego za onu savezničku. Dakle, neovisno o ruskoj invaziji, države članice NATO saveza posljednjih su se godina suočile s neugodnom spoznajom da u slučaju većih pokreta NATO snaga dolazi do golemih birokratskih i drugih zavrzlama – u prosjeku se čekalo 15-ak dana za dobivanje diplomatskih dozvola kako bi NTO snage mogle prijeći pojedine granice. Ujedno se naišlo i na dodatne probleme pri gotovo svakoj iole većoj vojnoj vježbi – bila to ograničenja nosivosti pojedinih prometnica ili mostova koja su ometala kretanje teške tehnike, ograničenja buke ili pak potpuna neprikladnost pojedinih aerodroma, luka i tunela za masivniju tehniku. Problemi su se posebno gomilali u zemljama istočne Europe. Iz tog je razloga NATO odlučio ustrojiti tzv. “vojni Schengen” koji bi uspostavio neograničeno i neometano kretanje preko državnih granica europskih zemalja. Tako je vojna mobilnost postala jedna od prioritetnih tema NATO saveza, ali i Europske unije, a  na primjeru rata u Ukrajini vide se i svi mogući problemi koji nastaju kada logistika ne uspije pronaći put.

Na marginama ovotjednog zasjedanja Upravnog odbora Europske obrambene agencije (EDA) 22 države-članice (Austria, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka Republika, Estonija, Francuska, Grčka, Hrvatska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Mađarska, Malta, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Španjolska, Švedska) i EDA potpisale su u utorak, 14. svibnja, novi program koji će olakšati izdavanje dozvola za prekogranična kretanja na kopnu i u zraku. U ime Hrvatske program je potpisao pomoćnik ministra obrane Petar Mihatov. Ovaj je program razvijen u okviru rada EDA-e po pitanju vojne mobilnosti, te implementira važan dio „Akcijskog plana za vojnu mobilnost“, predstavljen od Visoke predstavnice EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i Komisije Europskom parlamentu i Vijeću 28. ožujka 2018. godine. Vojna mobilnost je također posebno istaknuta u Zajedničkoj deklaraciji EU-NATO, koja je bila potpisana u Varšavi 2016. godine, a Savez je ovo pitanje preponao kao ozbiljan problem koji se postavlja pred savezničke snage tijekom većine ozbiljnijih aktivnosti širom Europe.

Svrha potpisanog Programa je u harmoniziranju različitih nacionalnih propisa uključenih zemalja članica. On bi trebao omogućiti zemljama članicama smanjivanje administrativnog tereta povezanog s različitim izdavanjima dozvola i time bitno skratiti vrijeme potrebno za izdavanje dozvola za prekogranična kretanja na kopnu i u zraku. Ovaj program postavlja osnovu za niz važnih aktivnosti na tehničkoj i proceduralnoj razini, ne bi li se razvilo uređenje nužno za prekogranična kretanja, transport tijekom kriza, pripreme za savladavanje kriza, obuku i svakodnevno poslovanje. Ova uređenja pokrivaju kretanja kopnom (ceste, željeznice i unutarnje vodene putove) i zrakom (daljinski upravljani zračni sustavi, borbeni zrakoplovi ili helikopteri), a očekuje se da će biti finalizirana u 2020. godini.

„Vojna mobilnost tiče se poboljšavanja manevra vojnog osoblja i robe kroz i preko granica EU. Velik broj država članica koje sudjeluju u tom novom programu po pitanju prekograničnih dozvola za kretanje pokazuje potrebu za ublažavanje administrativnog tereta uz puno poštovanje suvereniteta država članica,“ kazao je Jorge Domecq, izvršni direktor EDA-e.

Vojna mobilnost

Pojam vojne mobilnosti pokriva kretanje vojnog osoblja i imovine s jednog mjesta na drugo, uključujući prelaske granica uporabom raznih vidova transporta. To je posebno važno za međunarodne operacije. Sposobnost osiguravanja glatkog i učinkovitog kretanja vojnog osoblja i imovine preko i izvan granica EU osigurat će spremnost EU za odgovore na krize. Vojna mobilnost je velika tema i u okviru PESCO projekata, a trebala bi omogućiti zemljama članicama EU da djeluju brže, usklađeno sa svojim obrambenim potrebama i odgovornostima, kako u kontekstu misija i operacija  Zajedničke sigurnosne i obrambene politike, tako i u okviru nacionalnih i međunarodnih aktivnosti.

Uloga EDA-e u implementaciji Akcijskog plana

Akcijski plan o vojnoj mobilnosti nadograđuje se na dokument „Put prema vojnoj mobilnosti“ (Roadmap on Military Mobility), kojeg je razvila ekspertna radna skupina EDA-e, uspostavljena na traženje zemalja članica EDA-e u rujnu 2017. godine. Zemlje članice su ustanovile da EDA treba rješavati pitanje vojne mobilnosti kroz 4 glavna područja. Kao prvo, tu su dozvole za prekogranično kretanje, koje se tiču procedura za pribavljanje dozvola za prelazak granica, i to je područje na kojem EU države mogu dodatno unaprijediti usklađenost i efikasnost svojih procedura. Ovaj EDA program potpisale su 22 zemlje članice 14. svibnja 2019 godine. Temeljem procjene svojih nacionalnih zakonodavstava, države članice tu trebaju ustanoviti “uska grla”, te predložiti načine njihova rješavanja. Uz to, na EU razini će biti razvijena i dva tehnička sporazuma (Technical Arrangements – TA). Ti sporazumi će postaviti okvire administrativnih procedura za redovni transport, transport tijekom kriza, u pripremi za savladavanje kriza, u obuci i tijekom svakodnevnog poslovanja. Oba tehnička sporazuma opisuju standardne situacije u kojima je učinak na zemlju domaćina smanjen na apsolutni minimum i potrebna podrška je minimalna ili čak nije ni potrebna, što može voditi i izdavanju prethodnih dozvola za takva kretanja (pre-grant) ne bi li se time ustanovilo prethodne dozvole za takve situacije i odvojilo procedure kada nije moguće izdati prethodnu dozvolu. Također, oba ova tehnička sporazuma uključivat će procedure izdavanja diplomatskih propusnica (Diplomatic Clearance).

Kao drugo, podrška Agencije zemljama članicama obuhvaća i druge programe vezane uz harmonizaciju vojnih zahtjeva po pitanju carina te obračuna poreza na dodanu vrijednost. Naime, zahtjevi za vojni transport preko i izvan EU podliježu carinskim propisima. To je područje na kojem su razvijene zajedničke standardne procedure i gdje se nastoji uskladiti različita nacionalna tumačenja međunarodnih propisa. Ujedno, nastoji se ujednačiti porezne aspekte prekograničnih vojnih djelovanja, ne bi li se uz smanjenje zastoja osiguralo i manje troškove za takve vojne aktivnosti. Ovaj EDA program je snažno povezan s Europskom komisijom, i bit će izvršavan u skladu sa carinskim kodeksom EU (EU Customs Code), gdje će prvi rezultati biti integrirani od rujna 2019. nadalje. Kao sljedeći korak predstoji digitalizacija komunikacije između pojedinih nacionalnih oružanih snaga i pojedinih carinskih institucija, što će dovesti do bržeg procesa odobravanja  te smanjivanja administrativnog tereta.

Trans-europska transportna mreža (TEN-T), u kojoj RH tek rubno sudjeluje

Konačno, kao treće, tu je pitanje prilagodbe još pravnih pravila ali i infrastrukture – od preduvjeta za siguran transport osoblja i vojne opreme (uključujući tu i transport opasnih roba) i pitanja odgovornosti (uključivo i za okolišno zakonodavstvo, za fizičku i pravnu zaštitu osoblja), sve do pitanja raspoloživosti i prikladnosti europske transportne infrastrukture. Budući da se pravni okviri razlikuju među državama članicama, važno je istražiti mjere koje bi trebalo poduzeti za poboljšavanje procesa i procedura za vojne snage, uz puno poštovanje suverenosti država članica, i u skladu s EU ugovorima i propisima. EDA provodi dva ispitivanja stanja po pitanju opasnih roba (čiji se vojni aspekt definira usko nacionalno, dok je u civilnoj sferi reguliran međunarodno), te širih pravnih aspekata. Njihovi rezultati su bili raspravljani s državama članicama i bit će predani na razmatranje Europskoj komisiji prije ljeta 2019. Uz to, posebno se promatra tehnička tematika podobnosti europske infrastrukture za potrebe vojne mobilnosti. Definiranje potreba ovdje je stavljeno u načelnu nadležnost Vanjskoposlovne službe Europske unije (EEAS), uz konzultiranje NATO saveza po potrebi, a ono obuhvaća dubinsku analizu postojeće transportne infrastukture iz okvira Trans-europske transportne mreže (TEN-T) u svjetlu vojnih potreba. Ovaj proces unutar EU trebao bi dovršiti do kraja 2020. godine, i unutar njega bi Komisija trebala procijeniti nedostatke koji budu uočeni kad se postojeću TEN-T procijeni prema vojnim potrebama. S druge strane, zemlje članice bi trebale ustrojiti svoje nacionalne točke za vezu po pitanju nacionalnih transportnih sustava, te uzeti vojne potrebe u obzir i pri planiranju izgradnje buduće, nove transportne infrastukture. Naglasak se tu stavlja na uspostavljanje infrastrukture dvojne namjene (civilne i vojne), ne bi li time ujedno bio poboljšan i ukupni kapacitet za promet ljudi i roba na prostorima Europske unije.

*Photo: EDA

U četvrtak i petak, 7. i 8. lipnja ove godine, u Bruxellesu je održan  sastanak ministara obrane NATO članica, prvi takav skup održan u novoj zgradi sjedišta NATO. Ujedno, riječ je o posljednjem takvom skupu pred predstojeći NATO summit (11. i 12. srpnja), koji je također zakazan u ovoj novoj građevini u Bruxellesu. Hrvatsku delegaciju ondje je predvodio potpredsjednik Vlade i ministar obrane RH Damir Krstičević, praćen svojim pomoćnikom Petrom Mihatovom, veleposlanikom pri NATO Mariom Nobilom, te vojnim predstavnikom kontraadmiralom Predragom Stipanovićem. Teme skupa su uvelike odražavale zadnje pripreme za predstojeći NATO summit, a ticale su se prvenstveno (1) financiranja Saveza, (2) predstojećih reformi NATO struktura i razine spremnost snaga, (3) tijeka misije u Afganistanu i drugih međunarodnih djelovanja, te (4) odnosa NATO prema Europskoj uniji i pojedinim drugim državama.

Veliki je napor tu bio uložen da se ostavi dojam sklada i suradnje, nasuprot dubokim neslaganjima – posebno po pitanju odnosa Sjedinjenih Američkih Država i ostatka saveznika na polju trgovinske politike (potencijalni trgovinski rat oko carina na čelik i aluminij), sudbine nuklearnog sporazuma s Iranom, Pariškog sporazuma o klimi, te ritmu i opsegu financiranja nacionalnih doprinosa za obranu članica Saveza. Kako se čulo od Florence Parly, ministrice obrane Francuske, europske države i Kanada tom su prilikom odabrale šutjeti o spornim temama, ne bi li olakšale pripreme nadolazećeg NATO summita – „Pripremali smo se najbolje što možemo za summit, za koji svi znaju da će se održavati u napetosti“. Nažalost, ta je idila s razine ministara obrane eksplodirala već dan kasnije, tijekom 44. po redu G7 sastanka, na kojem su se 8. i 9. lipnja u Kanadi sreli i posvađali poglavari SAD, Kanade, Njemačke, Francuske, Italije, Velike Britanije i Japana (te Europske Unije, kao neslužbenog sudionika).

Kako bilo da bilo, ministri obrana NATO država su 7. i 8. lipnja ipak uspjeli dogovoriti ponešto – posebno na temu jačanja obrane Sjevernog Atlantika od mornaričkih prijetnji iz Ruske Federacije, o mjerama ubrzanja prijevoza snaga preko Atlantika i kroz Europu do mogućih bojišta na istoku Saveza, o povećanoj spremnosti kopnenih, zrakoplovnih i morskih snaga, i o nastavku misija u inozemstvu. Uz to, zamjetan je bio i niz sastanaka pojedinih podskupina država članica, koje povezuju neki zajednički poslovi, problemi i strahovi. Tako je uoči ministarskog sijela u Bruxellesu održan i obrambeni sastanak skupine „Devet iz Bukurešta“ (Bugarska, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Slovačka) u poljskoj Varšavi, te „Sjeverne grupe“ (Danska, Estonija, Finska, Latvija, Nizozemska, Njemačka, Norveška, Poljska, Švedska i Velika Britanija) u nizozemskom Den Haagu – gdje obje skupine država posebno brinu vojne aktivnosti i druga djelovanja Ruske Federacije. Uz to je na marginama samog skupa u Bruxellesu održan i namjenski sastanak predstavnika Finske, Rumunjske i Hrvatske, vezan uz usklađivanje obrambenih planova i inicijativa uoči njihovih predstojećih predsjedavanja Europskom unijom.

Financiranje obrane u članicama

Kao i na svim NATO skupovima u posljednjih nekoliko godina, posebno je u Bruxellesu bilo govora o razinama nacionalnog finaciranja sektora obrane u državama članicama Saveza, sve u skladu s famoznim „Zavjetom o obrambenim izdvajanjima“, usvojenim na NATO summitu 2014. u Walesu. Kada se pogleda podatke iz sredine ožujka ove godine, vidljivo je da samo 4 NATO države za svoju obranu izdvajaju preko dogovorenih 2 posto BDP-a (SAD, Grčka, Velika Britanija i Estonija), dok je Poljska na samoj crti s prošlogodišnjim izdvajanjem od 1,99 posto BDP-a – tako da i dalje nema ništa od proklamirane „pravedne raspodjele tereta“. Dapače, prema dostupnim planovima, čuje se da nije nemoguće i da samo 15 od 29 NATO članica dostigne preporučenu granicu svojih obrambenih izdvajanja od 2 posto BDP-a do 2024. godine. Pa ipak, glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg je zvučao poprilično entuzijastično – „Sve saveznice su sada prestale s rezovima u svojoj potrošnji za obranu, i počele su s povećanjima“. Tom je prilikom u četvrtak, 7. lipnja, objavio i nove podatke o omjeru tih povećanja na godišnjoj razini, ističući da „krećemo se u pravome smjeru, iako još imamo daleko za ići“. Nadalje, Stoltenberg je istaknuo:

„Kako vidite iz ovog prikaza, sada imamo četiri uzastopne godine realnog rasta u izdvajanjima za obranu. Svi su saveznici zaustavili rezove. Sve države saveznice povećavaju izdvajanja za obranu. Sve više saveznica troši 2 posto BDP-a na obranu, i većina država saveznica sada ima planove da to dostigne do 2024. godine. Među europskim saveznicama i Kanadom, očekujemo realni rast od 3,8 posto ove godine. To znači da su od 2014. europske saveznice i Kanada utrošile dodatnih 87 milijardi USD na obranu. Kada gledamo sposobnosti, saveznice su se obvezale investirati 20 posto svoje obrambene potrošnje na kapitalnu opremu. Ove godine očekujemo da će 15 saveznica dostići ove smjernice. Ja računam i da će ih još postupiti tako u nadolazećim godinama“.

Naravno, po ovom pitanju je opet posebna pažnja pala na Njemačku. Nakon vijesti da će u idućoj godini Njemačka povećati svoj obrambeni proračun za tri milijarde eura, ne bi li do 2024. godine taj proračunski segment ukupno porastao za 80 posto, čak je i američki ministar obrane Mattis pozdravio „bitan napredak“ saveza na ovome području. Doduše, tu još treba uzeti u obzir i činjenicu kako je do 2024. još dosta, a dok stranke kancelarke Merkel zagovaraju ovaj porast, već su o tome i njihovi socijaldemokratski koalicijski partneri poprilično skeptični.

NATO Inicijativa spremnosti

S ovog ministarskog sastanka možda je najglasnije odjeknulo načelno usuglašavanje dodatnih mjera za jačanje spremnosti Saveza. Po riječima glavnoga tajnika Stoltenberga: „Odlučili smo o daljnjim koracima jačanja naše zajedničke sigurnosti, te povećanja obrane i odvraćanja za prijetnje sa svih strana“. Kako bi se „osiguralo da imamo prave snage na pravome mjestu u pravo vrijeme,“ NATO je usuglasio uspostavu (1) dva dodatna vojna zapovjedništva, te (2) donošenje „Inicijative spremnosti“ (NATO Readiness Initiative).

Kao prvo, nakon dužih usuglašavanja došlo se do odluke o dogradnji NATO zapovjedne strukture s dva nova zapovjedništva – Zapovjedništvo združenih snaga za Atlantik (Joint Force Command for the Atlantic), koje bi trebalo biti uspostavljeno u Norfolku, savezna država Virginia, te Zapovjedništvo za sveobuhvatnu potporu (Enabling Command) u Ulmu, SR Njemačka. Ove će novine povećati strukturu za oko 1.200 ustrojbenih mjesta, od kojih bi – prema ministru Krstičeviću – hrvatski udio trebao biti njih oko 20.

Kao drugo, usuglašena je spomenuta „Inicijativa spremnosti“, koju još nazivaju i „Četiri puta po 30“ („Four Thirties“). Riječ je o planu poteklom na inicijativu SAD-a, prema kojem bi Savez do 2020. godine trebao raspolagati s 30 mehaniziranih bojni, 30 zrakoplovnih eskadrila i 30 borbenih plovila, spremnih za raspoređivanje u 30 dana ili manje. Kako je naglasio Stoltenberg, „ne radi se tu o uspostavi ili raspoređivanju novih snaga, već je riječ o dizanju spremnosti postojećih snaga“ – konceptu koji bi trebao poslužiti za nekakvo dugoročno dizanje „kulture spremnosti među savezničkim snagama“. Dok su detalji čitavog ovog američkog plana ostali zatvoreni za javnost, moglo se čuti da se njegovu logističku operativnost očekuje do 2020. godine – na što je hrvatski ministar Krstičević brzo nadovezao svoju već proglašenu „Godinu spremnosti“ (iako je do sada izgledalo kako se u RH prvenstveno ipak ciljalo na temu fizičke spremnosti osoblja).

Kako bilo da bilo, očekuje se usvajanje „NATO Inicijative spremnosti“ na predstojećem NATO summitu, zakazanom za 11. i 12. srpnja ove godine. Do tada će vjerojatno biti riješene i pojedine problematične točke ovoga plana, od pitanja financiranja pa sve do njegove provedbe. Naime, kako se moglo vidjeti u nedavnim radovima američkog specijaliziranog think-tanka „Rand Corporation“, Velika Britanija, Francuska i Njemačka mogle bi unutar mjesec dana na istočne granice NATO saveza rasporediti svaka po oklopnu brigadu, no upitno bi bilo održavanje takvih snaga u njihovom novom operativnom okolišu. „Za sve te tri vojske, takav bi napor predstavljao veliki poduhvat, koji bi njihove snage ostavio s vrlo malo slobodnih kapaciteta za bilo kakvu drugu potrebu“. Ujedno, navodno bi bile upitne i realne borbene sposobnosti takvih snaga, kao i njihova prilagođenost odgovora na izazove ratovanja koje bi se moglo sresti vezano uz snage Ruske Federacije – što bi onda nužno u Europi tražilo dodatne snage SAD. Ovo gledanje izgleda da je prihvatio i general Curtis Scaparotti, aktualni vrhovni zapovjednik Savezničkih snaga za Europu (SACEUR), koji je spomenuo potrebu odvajanja dodatnih američkih snaga s aktualnih kontraterorističkih zadaća prema ispunjavanju potreba odvraćanja Rusije u Europi.

Naravno da su ovakva moguća premještanja snaga na kontinentalnoj razini ponovo otvorila i pitanje sređivanja „vojnog Schengena“ – režima propisa i procedura za brže kretanje vojnih snaga u okviru europskih članica NATO saveza, kao i probleme vezane uz prilagodbu prometne infrastrukture za takvo manevriranje velikog opsega. Ovoj se temi u Bruxellesu posebno posvetio i litvanski ministar obrane Raimundas Karoblis, koji je tu imao i dodatnu ideju – osnivanje još jednog zapovjedništva za kopnene snage na istočnim granicama saveza, ne bi li se iz njega pomoglo efikasnije vođenje NATO kolektivne obrane baltičkih država i Poljske.

Afganistan, ISIS

NATO se na svom sastanku već tradicionalno pozabavio i stanjem te perspektivama djelovanja u Afganistanu – u okviru misije „Odlučna potpora“ („Resolute Support“), čemu je pomoglo i gostovanje afganistanskog ministra obrane Tariqa Shaha Bahrameea u Bruxellesu. Dok nije sporno pogoršanje sigurnosne situacije u Afganistanu, NATO je onamo u zadnje vrijeme otposlao oko 3.000 dodatnih instruktora, a zaključeno je i da treba nastaviti pomoć Afganistanu kroz obuku i uvježbavanje njihovih snaga sigurnosti. Pohvalivši aktualnu mirovnu inicijativu afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija (koji je nakon „mirovnih pregovora bez preduvjeta,“ objavljenih u veljači, talibane baš 7. lipnja ove godine pozvao i na primirje do 20. lipnja, koje se poklapa s krajem Ramazana, mjeseca posta), i glavni tajnik Stoltenberg izrazio je očekivanje da na predstojećem NATO summitu neće biti spora oko usuglašavanja daljnjeg financiranja afganistanskih snaga sigurnosti, konkretno, do 2024. godine. Prema Stoltenbergu: „Od Afganistanaca predvođen, i od Afganistanaca provođen mirovni proces je esencijalan za dugoročno, inkluzivno političko rješenje“.

Uz temu Afganistana, na dnevnome redu se našla i borba protiv islamističke organizacije ISIS. Razgovori u okviru „Globalne koalicije protiv Daesha“ obuhvatili su razmatranje situacije u Iraku (gdje Savez za predstojeći summit razmatra uspostavu namjenske obučne misije), ali i pitanje podrške u izgradnji obrambenih sposobnosti za Jordan, te dodatne NATO pomoći Tunisu – državi koja je u tihome ali žestokom sukobu koji se prelijeva iz susjedne im Libije.

Odnosi i suradnje

Čitavim dvodnevnim sastankom ministara obrane država NATO provlačilo se i pitanje suradnje Saveza s Europskom unijom. Ovom temom su se sudionici pozabavili i tijekom namjenskog segmenta, sjednice s visokom predstavnicom EU Federicom Mogherini, te ministrima obrane partnerskih neutralnih država Švedske i Finske. Ovdje su posebno bile obrađene i teme namjenske suradnje u kojoj su zabilježeni uspjesi – upozoravanje u stvarnome vremenu na odvijanje cyber-napada, te komplementarne pomorske operacije NATO i EU. Uz to, a kako smo već i spominjali, poseban je naglasak bio stavljen i na područje vojne pokretljivosti (koja je i PESCO projekt Europske unije). Prema Stoltenbergu, „kako se ide dalje, vojna mobilnost mogla bi postati i predvodnicom u suradnji“, zajedno s još prioritetnih tema za osiguravanje europske sigurnosti – odgovorom na hibridne prijetnje, te pitanjima kibernetičke obrane.

Uz to, bilo je spomena i o temi daljnjeg proširenja NATO-a u Istočnoj Europi, bez obzira na činjenicu da se Ruska Federacija aktivno protivi takvim djelatnostima Saveza. Nakon dosadašnjih sedam krugova proširenja, novost predstavlja vijest kako je NATO uoči predstojećeg summita osvježio i svoje internetske stranice vezane uz četiri države koje su izrazile svoju želju za ulaskom u Savez. Iako Ukrajina, Bosna i Hercegovina, Gruzija, te Makedonija nisu na istim pozicijama po pitanju pristupanja u okrilje NATO saveza, glavni tajnih Stoltenberg je ipak istaknuo kako bi daljnje proširenje pomoglo jačanju ukupnosti organizacije. U ovom kontekstu treba gledati i Memorandum o suglasnosti kojeg su u Bruxellesu potpisale Hrvatska i Gruzija, odnosno hrvatski ministar obrane Damir Krstičević i ministar obrane Gruzije Levan Izoria. Tim je dokumentom postavljen temelj za bilateralnu obrambenu suradnju ovih dviju država, pri čemu je RH ponudila svojim iskustva u provođenju obrambenih reformi. Ujedno, gruzijski ministar obrane zahvalio je ministru Krstičeviću i na dosadašnjoj pomoći – sudjelovanju pripadnika OS Gruzije na specijaliziranim tečajevima u Hrvatskoj (učenje engleskog jezika i drugo).

Hrvatska u Bruxellesu

Tijekom dva dana ministarskog sastanka u Bruxellesu, hrvatsko je izaslanstvo održalo niz sastanaka na marginama. Uz već spomenut bilateralni program s Gruzijom, ministar obrane Krstičević kratko se sreo i s američkim ministrom obrane Jamesom Mattisom o rastućoj obrambenoj suradnji RH i SAD. Jednako je tako odrađen i sastanak s Gavinom Williamsonom, ministrom obrane Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske – države koja se aktivno priprema za BREXIT, pa nastoji definirati i svoje obrambene odnose nakon proljeća 2019. godine. Tu je dogovoreno da stručni timovi do ove jeseni izrade konkretne prijedloge daljnje suradnje, koje bi onda usvojili ministri obrana na svom idućem bilateralnom susretu u Hrvatskoj.

Odrađen je i još jedan u nizu tematskih susreta hrvatskih predstavnika s delegacijama Rumunjske i Finske, u sklopu priprema za nacionalna predsjedanja Europskom unijom (Rumunjska od siječnja do lipnja 2019. godine, Finska od srpnja do prosinca 2019. godine, i onda Hrvatska od siječnja do kraja lipnja 2020. godine). Od ove tri države se očekuje da zajednički do prosinca 2018. godine izrade 18-mjesečni program svojih predsjedanja, u kojem će definirati svoje EU prioritete, kao i mjere kojima ih namjeravaju ispuniti. Na ovom se sastanku pokušalo ustanoviti teme koje mogu biti zajednički zagovarane od ove tri EU države, a u potpori Globalne strategije za vanjsku i sigurnosnu politiku EU (Global Strategy for the European Union’s Foreign And Security Policy). Ovdje je posebno istaknuta komplementarnost EU i NATO, kao i važnost trans-atlantskih odnosa za sigurnost Europe. Također, izložena je i potreba produbljivanja EU-NATO suradnje, posebno na polju suprotstavljanja hibridnim prijetnjama i cyber-napadima, te u strateškome komuniciranju. Uz to, nije bila zanemarena ni podrška nacionalnim obrambenim industrijama – posebno malim i srednjim poduzećima, za koja se otvaraju nove mogućnosti u okviru Europskog obrambenog fonda (European Defence Fund – EDF). U svrhu nastavka ovog specijaliziranog dijaloga, na temu EU sigurnosti i obrane, rumunjski ministar obrane Mihai Fifor je svoje finske i hrvatske partnere s prošlotjednog tematskog sastanka pozvao i na nastavak dijaloga – ove jeseni u Bukureštu.

Nakon više mjeseci priprema, Vijeće EU je 11. prosinca ove godine u Bruxellesu donijelo i formalnu odluku o zasnivanju programa Stalne strukturirane suradnje (Permanent Structured Cooperation – PESCO) na području sigurnosne i obrambene politike u Europskoj uniji. Riječ je o sustavu zasnovanom na odredbama Lisabonskog ugovora, koji omogućava užu međusobnu suradnju skupina država članica EU na pitanjima iz područja obrane i sigurnosti. Ovaj će okvir omogućiti  članicama koje to požele da zajedno razvijaju pojedine obrambene sposobnosti, investiraju u skupne projekte, te produbljuju operativnu spremnost i razinu suradnje svojih oružanih snaga. Konkretna uspostava ovog sustava rezultat je dužeg postupka, u kojeg se ozbiljnije krenulo nakon objave odluke Ujedinjenog Kraljevstva o namjeri skorog istupanja iz Europske unije (nakon referenduma 23. lipnja 2016. godine taj je postupak uistinu i započet 29. ožujka ove godine, aktiviranjem članka 50 Ugovora o Europskoj Uniji, s očekivanjem dovršetka izdvajanja do 23. ožujka 2019. godine).

Potpisivanje zajedničke obavijesti o PESCO, 13. studenog 2017. godine

Po otpočinjanju promišljanja uspostave ovakve zajedničke suradnje, 13. studenog ove godine bile su službeno prikupljene i izjave o namjeri sudjelovanja u sustavu PESCO – ministri vanjskih poslova i obrane (za Hrvatsku Marija Pejčinović Burić i Damir Krstičević) o tome su svečano potpisali zajedničku obavijest, i predali je Visokoj predstavnici EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, te Vijeću EU. Nakon što su se tada za PESCO izjasnile ukupno 23 članice EU, još su 7. prosinca odlučili pristupiti i Irska te Portugal. Time je spomenuti sustav suradnje završio na sudjelovanju ukupno 25 država članica Europske unije: Austrije, Belgije, Bugarske, Cipra, Češke, Estonije, Finske, Francuske, Grčke, Hrvatske, Italije, Irske, Latvije, Litve, Luksemburga, Mađarske, Nizozemske, Njemačke, Poljske, Portugala, Rumunjske, Slovenije, Slovačke, Španjolske i Švedske. Za sada su Danska, Malta i Ujedinjeno Kraljevstvo postale jedine tri države članice koje su odlučile ne sudjelovati u ovom dragovoljnom sustavu tematske EU suradnje.

Što je to zapravo?

Sustav kojeg se u javnosti optimistično nazivalo “temeljem za Europsku obrambenu uniju“, koji bi se “u bliskoj budućnosti mogao pretvoriti u zajedničku vojsku EU“, zapravo je jako okviran i još prilično nejasan. Odluka Vijeća kojom je 11. prosinca zasnovan PESCO sadrži tek listu država sudionica, listu načelnih obvezujućih zajedničkih obveza koje članice preuzimaju (među ostalim i “redovito povećanje obrambenog proračuna u stvarnim omjerima“), odredbe o funkcioniranju PESCO projekata i održavanju njegove unutarnje koherentnosti, te administrativne odredbe o ustrojavanju PESCO Sekretarijata i financiranju čitave stvari.

Uz to, tada je usvojena i Deklaracija kojom je definirano ukupno 17 početnih strateških projekata suradnje – koje bi trebalo i službeno usvojiti početkom 2018. godine. Na ovu je listu od početnih 49 odabrano 17 projekata za ostvarenje u PESCO Fazi 1, i to: (1) Europsko medicinsko zapovjedništvo, (2) izrada Europskog sigurnog softverski determiniranog radija (ESSOR), (3) izgradnja Mreže logističkih čvorišta u Europi, te potpore operacija, (4) uspostava Vojne mobilnosti, (5) uspostava EU Centra kompetencija za obučne misije (EU TMCC), (6) uspostava Europskog centra za certifikaciju obuke oružanih snaga članica EU, (7) uspostava Funkcije energetske operativnosti (EOF), (8) formiranje Rasporedivog paketa vojne sposobnosti za pomoć u slučajevima nesreća, (9) razvoj Pomorskog (polu)autonomnog sustava za protuminsku zaštitu (MAS MCM), (10) razvoj sustava za Nadzor i zaštitu luka i pomorstva (HARMSPRO), (11) unapređenje za Sustave pomorskog nadzora, (12) razvoj Platforme za razmjenu informacija o kibernetičkim prijetnjama i incidentima, (13) razvoj Timova za brzu pomoć kod kibernetičkih prijetnji i međusobnu pomoć oko kibernetičke sigurnosti, (14) razvoj Sustava strateškog zapovijedanja i upravljanja (C2) u CSDP misijama i operacijama, (15) razvoj Borbenog oklopnog vozila pješaštva/Amfibijskog jurišnog vozila/Lakog oklopnog vozila, (16) razvoj sustava za indirektnu paljbenu potporu (EuroArtillery), te (17) razvoj EUFOR jezgre sposobnosti za operacije odgovora na krize (EUFOR CROC).

Svaki od navedenih projekata ima (1) vodeću državu, zatim (2) države sudionice, i (3) države promatrače. Države članice PESCO sustava trebale bi sudjelovati u barem jednom od navedenih projekata, no već u startu je vidljiv itekako velik raskorak u najavama suradnje. Iako se za čitav sustav pričalo kako se radi o francusko-njemačkom projektu, za najviše suradnji su se prijavile Italija, Španjolska i Portugal, dok su Njemačka i Francuska po brojnosti raznih sudjelovanja niže na listi. Jednako tako, samo 9 EU država su preuzele vodeću ulogu u pojedinim projektima, no dok njih 4 vode po više projekata, njih čak 5 vodi samo po jedan (a višestruko aktivni Portugal nijedan). Iako ni jedna EU država nije samo promatrač, ukupno 6 EU zemalja nisu ni vodeće, ali ni promatrači u bilo kojem projektu – nego samo surađuju (Hrvatska, Austrija, Rumunjska. Švedska, Poljska i Latvija).

Zanimljivo je kako su na začelju liste po učestalosti suradnji posebno Poljska, Švedska i Rumunjska, usprkos činjenici da se radi o zemljama vrlo jakih nacionalnih obrambenih sustava i industrija. Imajući u vidu da UK ne sudjeluje (a ima jaku vojnu industriju i obrambeni sustav, koji čini oko 20 posto ukupnih EU kapaciteta), ovakva suzdržanost vjerojatno ima neku dublju političku podlogu. Kako bilo da bilo, za skoriju budućnost još ostaje: (1) usvajanje konačne službene liste PESCO projekata, (2) usvajanje zajedničkih pravila za vođenje projekata, koja bi se moglo prilagoditi pojedinim konkretnim projektima, te (3) usuglašavanje uvjeta pod kojima bi i neke treće države mogle biti pozvane na sudjelovanje u pojedinim projektima, koliko se to god lagano našlo u sukobu sa samim smislom EU suradnje u obrani i sigurnosti.

Ovim pogledom na praktičnu stranu prvih naznaka EU sustava PESCO, već se vide i neki od problema strukture za koju se obećavalo da bi trebala smanjiti ovisnost Europe o vojnim snagama i sposobnostima Sjedinjenih Američkih Država, ali i o NATO savezu kao do sada jedinom stvarno efikasnom sustavu regionalne obrambene suradnje. Naime, opet je tu riječ o prvenstveno političkoj strukturi koja ima vrlo malo dodira sa stvarnim vojnim kapacitetima, u kojoj se obećavanjem doprinosa iz zajedničkih financijskih fondova pojedine nacionalne kapacitete ili ambicije pokušava proširiti unutar EU. Uz tek malo šanse za poticanjem stvarne interoperabilnosti ili tehničke unifikacije na razini čitave EU, izgleda da se ponovno duboke političke podjele nastoji sakriti iza lijepih grupnih fraza, koje prati vrlo malo konkretnog sadržaja. Ujedno, PESCO je još jedan znak šireg formiranja “EU s više brzina”, gdje se uvodi još jedno različito razvrstavanje država EU – dok je ukupan naglasak projektnih suradnji ipak ostao više na logistici i potpornim strukturama, a manje na konkretnim djelovanjima u misijama, na vatrenoj moći i stvarnim operativnim sposobnostima EU (koje su i do sada nedostajale).

Gdje je Hrvatska u svemu tome?

Ukupno gledano, Republika Hrvatska je jedna od zemalja s izuzetno visokom razinom volje za sudjelovanje u ovom tipu EU suradnje. Nažalost, visoku razinu volje ne prati usporediva razina sposobnosti (kako općenito, tako i posebno po pitanju vojne industrije), budući da RH u europskim okvirima ima izuzetno mali obrambeni sustav i malu obrambenu industriju ograničenog spektra proizvoda.

Kako je to u programu Hrvatskog radija 14. prosinca izrazio Petar Mihatov, pomoćnik ministra obrane za obrambenu politiku, Hrvatska je preliminarno najavila svoj interes za sudjelovanje u ukupno 5 naznačenih PESCO projekata: “… u području logistike, u području sprečavanja katastrofa, u području pomorskog nadzora, u području kibernetičke sigurnosti, i vojne mobilnosti unutar Europske unije, što je užasno važno“. Od ukupno pet naznačenih ključnih PESCO projekata, tu RH pokazuje interes za njih 2 – rješavanje pitanje Vojne mobilnosti unutar EU (Nizozemska kao vodeća država, iz nekog razloga Francuska kao jedini promatrač), te razvoj Timova za brzu pomoć kod kibernetičkih prijetnji i međusobnu pomoć oko kibernetičke sigurnosti (Litva kao vodeća država, RH kao jedan od 4 potencijalna sudionika, Njemačka kao jedan od 4 promatrača).

Pri tome je posebno naglasio i pitanje financiranja projekata iz EU fondova, prvenstveno iz Europskog obrambenog fonda:

“Jedan dio tog fonda namijenjen je razvoju konkretnih sposobnosti, a drugi dio – istraživanju i razvoju. Do 2020. 500 milijuna eura za konkretne sposobnosti, i 90 milijuna eura za istraživanje i razvoj. Misao vodilja Europskog obrambenog fonda je poticanje, zapravo, multinacionalnih projekata i suradnje… i nekako, sinergije veće između država članica. MORH je već započeo inicijalne razgovore s hrvatskom obrambenom industrijom i znanstvenom zajednicom. Mi ćemo inzistirati u Europskoj uniji, na njihovom uključivanju u ove projekte, fondove – ali, za to ih treba dobro pripremiti, jer sigurno neće biti lako probiti se pokraj, recimo, njemačke i francuske obrambene industrije. Tako da, predstoji nam jedan ozbiljan posao u tom smislu“.

Dakle, opet isto. Novim se sustavom otvaraju brojne mogućnosti – doduše, prvenstveno za one koji su takvu šansu sposobni sami uhvatiti i iskoristiti. Ima novaca, ali ne za sve, već prvenstveno za one najbolje u Republici Hrvatskoj – a možda ni za njih. Naime, mora se prepoznati nešto što nacionalni sustav podržava, što je u nacionalnom interesu RH, a što se opet može staviti na stol Europske unije kao dodanu vrijednost, objasnio je Mihatov.

Iskrcavanja na Normandiji 1944. bila su najkompleksnija vojna operacija u povijesti, ali barem američki vojnici nisu trebali dobivati žigove u putovnicu na plaži Omaha. To zvuči apsurdno, ali danas američke i NATO snage moraju se natezati s takvim formalnostima i s još podosta toga pride dok se bave poslom obrane Europe. Očigledno, u slučaju rata, te birokratske prepreke bile bi uklonjene. Ali koliko je god moguće, trebali bi ih također ukloniti i kad je pitanje priprema za rat. Bolja koordinacija i kompatibilnost među saveznicima traži da se stvarno dobro pogleda i te razne važeće upravne aranžmane.

Pod vodstvom SAD, NATO vojni partneri nedavno su dovršili operaciju „Saber Guardian“ u Istočnoj Europi; uključeno je tu bilo 25.000 vojnika tijekom više od 10 dana, i bila je to najveća takva vježba ove godine. Za razne oružane snage koje su provele više od desetljeća fokusirane na borbu protiv terorista u Afganistanu i na Bliskom istoku, bio je to bitan podsjetnik na konvencionalno ratovanje. Sve je to pomoglo i uvjeriti NATO članice iz Istočne Europe da im Zapad čuva leđa.

Tijekom svega toga, vojne su snage nalijetale na razne vrste „ležećih policajaca“, pravih i metaforičkih. Npr. kada je zapovjednik američkih snaga u Europi general Ben Hodges letio iz Bugarske u Rumunjsku, ne bi li nadgledao vježbu bojnim streljivom na Crnome moru, bilo mu je rečeno da sleti u rumunjsku zrakoplovnu bazu i obavi carinske procedure. Sličnu je situaciju doživio i po pitanju putovnica u Mađarskoj.

Snage koje su se kretale na istok nisu mogle koristiti ceste i mostove zbog pojedinih čvrsto utvrđenih limita na težinu vozila. Neki drugi su imali problema s ljetnim pravilima prometa i propisima o ograničenju buke. Neke zračne luke, željeznički pravci i tuneli pokazali su se neprikladnima za prolaz novijih vojnih aviona i kamiona. Općenito, 28 članica NATO saveza trebaju u prosjeku 15 dana za rješavanje diplomatskih dozvola prije nego što trupe ili vojna oprema uopće mogu krenuti preko njihovih granica.

General pukovnik Ben Hodges, Cincu u Rumunjskoj, 15. srpnja 2017. godine

Sve je to potaklo Hodgesa da pozove na uspostavu „vojne schengenske zone“, modelirane temeljem sporazuma EU koji dopušta neograničeno putovanje preko državnih granica. Na NATO sastanku u lipnju, nizozemska ministrica obrane Jeanine Hennis-Plasschaert pozvala je da se tako nešto i stvarno napravi. Nije to jednostavno: s jedne strane, neke EU članice nisu ujedno i dio NATO saveza. Ali Schengen je načelno jedan prilično odgovarajući model. Kako je to Hodges izjavio, NATO treba „nešto što bi dopustilo vojnom konvoju da se kreće preko Europe barem onoliko brzo koliko se migranti mogu kretati širom Europe“.

Rusija, ohrabrena svojom jednostavnom aneksijom Krima od Ukrajine, sprema se održati vojne vježbe koje će obuhvatiti i do 100.000 vojnika na njenim zapadnim granicama. Savez i SAD su također pojačali svoju prisutnost u posljednje vrijeme rotacijom dodatne 4 oklopne brigade (svaka oko 4.500 vojnika) kroz Poljsku i baltičke države. Pa ipak, najistočnije članice NATO saveza osjećaju se sve ranjivijima.

Nitko ne želi rat, ali projiciranje ozbiljnih sposobnosti odgovora čini bitan dio odvraćanja. Kremlj se teško može osjećati ugrožen od NATO snaga ograničenih već i od carinskih službenika.

Ovaj urednički tekst je 11. kolovoza 2017. godine objavio portal Bloomberg (https://www.bloomberg.com/europe), pod originalnim nazivom “NATO Troops Can’t Fight If They’re Stuck at Customs”. Članak je u originalu dostupan na adresi: https://www.bloomberg.com/view/articles/2017-08-11/nato-troops-can-t-fight-if-they-re-stuck-at-customs

Vojnici u okviru njemačke 413. lake pješačke bojne, nedaleko obala Baltičkog mora, žalili su se prošle godine da nemaju dovoljno snajpera, protuoklopnog oružja, ni potrebnih vrsta vozila. Tijekom vježbi, kako su rekli svom parlamentarnom ombudsmanu, njihova postrojba nije imala streljiva za simuliranje borbi. Umjesto toga, rečeno im je da si zamisle pucnjeve. Širom Europe, slični manjkovi muče kopnene, pomorske, zračne i cyber-snage, nakon godina ustrajnih rezova u obrani.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump prošlog je mjeseca iznervirao europske vođe kada ih je u novom stožeru NATO saveza kudio za nedovoljno izdvajanje za obranu i za ono što je on nazivao “neplaćenim računima za vojsku”. Aktualni i bivši europski dužnosnici odmah su ukazali na činjenicu da NATO članice tu nisu dužne SAD-u, ali su ujedno i priznali kako Trump nije bio u krivu: Europi nedostaju sposobnosti potrebne da bi se sama zaštitila. “Trump nije stekao mnogo prijatelja tijekom svog puta u Bruxelles“, izjavio je Richard Shirreff, umirovljeni britanski general s četiri zvjezdice i bivši visoki NATO zapovjednik. “Pa ipak, Trump je potpuno u pravu da europske nacije ne troše dovoljno na obranu“. Kada je Belgija izvela stotine vojnika na gradske ulice u Bruxellesu nakon pariških terorističkih napada u studenom 2015. godine, ona je prvo morala od Kopnenih snaga SAD zatražiti tisuću kompleta za osobnu zaštitu vojnika. Britanska Kraljevska mornarica ima 19 razarača i fregata. Usporedbe radi, 1982. godine, tijekom Falklandskog rata, ona ih je imala 55.

Ratovanje – i sprečavanje ratova – ne obuhvaća samo streljivo i bombe. Postrojbe i teško naoružanje mora biti prebačeno do fronte, što traži flote aviona, helikoptera i kamiona. Arsenali moraju biti pripremljeni za opskrbu naoružanja, što traži zalihe streljiva. Vojske moraju biti spremne za samoobranu i protunapad, što sve traži specijalizirane sustave. U Europi je svega toga premalo na raspolaganju. I Sjedinjene Države su smanjivale brojnost svojih postrojbi, mornaričkih flota i oklopnih snaga s vrhunaca dostignutih tijekom Hladnoga rata. Ipak, tehnološki napredne vojne sposobnosti SAD nadaleko nadmašuju europske resurse, uključujući tu i napredne borbene zrakoplove, naoružane bespilotne letjelice, elitne snage specijalnih namjena, te nosače zrakoplova.

Usprkos smanjivanjima proračuna namijenjenog Pentagonu tijekom posljednjih godina, vojna potrošnja SAD nadaleko nadilazi europsku, a konvencionalne snage SAD su i generalno bolje uvježbane te opremljene od svojih europskih parnjaka. Obrambeni proračun SAD, 680 milijardi USD prema NATO izračunu, znatno nadilazi izdvajanja europskih članica Saveza, koje zajedno troše ukupno oko 242 milijarde USD godišnje. Europljani su desetljećima nastojali efikasnije graditi vojnu opremu i organizirati svoje postrojbe. Taj je napor obilježen neuspjesima, kašnjenjima i kompromisima. Danas europski saveznici ugrubo za obranu troše upola manje od SAD, a ipak time dobivaju manje od jedne šestine njihovih borbenih snaga, kao što priznaju i europski dužnosnici.

Sjedinjene Države su dugo vremena kudile Europljane po pitanju njihovih neodgovarajućih vojnih snaga. Nakon kampanje bombardiranja Libije 2011. godine, američki ministar obrane Robert Gates kritizirao je saveznike jer nisu imali dovoljno naprednih bombi za izvođenje ovog poduhvata. NATO države morale su se osloniti na SAD po pitanju stručnjaka za odabir meta, opskrbu zrakoplova gorivom u zraku, a čak su posuđivale i američko streljivo. Pravi poziv na buđenje, kako kažu saveznički dužnosnici, bila je ruska aneksija Krima 2014. godine, kojoj je slijedila i intervencija Moskve u Siriji. Obje su ove operacije pokazale nove ruske taktike i naoružanje. Najednom su davno zaboravljena oružja iz doba Hladnoga rata ponovo postala relevantna.

“U ruskim kopnenim snagama teče najveći modernizacijski projekt poduzet u zadnjih 50 godina“, rekao je Christopher Foss, urednik publikacije Jane’s Armored Fighting Vehicles. “Njihova nova vozila predstavljaju napredak u klasi prema sposobnostima koje ima NATO“. Već desetljećima NATO nuklearne snage čuvaju mir, nadomještavajući sve neravnoteže u konvencionalnim snagama. Smatralo se da Rusija ne bi riskirala uništenje planete izvođenjem invazije NATO države. Ali imajući u vidu rizike nuklearnoga rata, Zapad bi promišljao pritiskanje nuklearnoga okidača samo suočen s općim napadom. Takozvani hibridni scenarij kakav je viđen na Krimu, koji obuhvaća tek ponešto vojnika bez oznaka koji prelaze granicu i započinju nerede, gotovo pa je otporan na klasično nuklearno odvraćanje. To je prostor u kojeg se uklapa konvencionalno naoružanje. Najbolji način za sprečavanje Moskve u kreiranju nemira na NATO granicama je osiguravanje da svijet zna kako NATO ima dovoljno vatrene moći za pobjedu u bilo kakvom tipu konflikta, naglašavaju dužnosnici SAD i Saveza.

Izazove koje danas trpi NATO u postizanju takve vrste odvraćanja dobro pokazuje opadanje u raspoloživom broju tenkova. Tijekom Hladnog rata, Nizozemska je imala 445 tenkova. No 2015. ta je država stavila u prodaju svojih posljednjih 60 tenkova, zajedno sa svojim transportnim helikopterima, te mnogim od svojih brodova minolovaca. Umjesto u svoje, Nizozemska je vojnike poslala da upravljaju njemačkim tenkovima. Ali i Njemačka smanjuje broj svojih tenkova, od vrhunca dostignutog u Hladnome ratu kada je imala 2.125 tenkova Leopard 2, prošle je jeseni dostignuta brojka od njih samo 244, od čega ih je tek nešto iznad polovice i stvarno bilo spremno za akciju. To je smanjivanje značilo da postrojbe ponekad za provedbu vježbi moraju posuđivati tenkove od svojih sestrinskih postrojbi bez puno najava, čulo se od jednog parlamentarnog dužnosnika. Kako je izjavila i glasnogovornica Ministarstva obrane, vojne postrojbe zaista ponekad moraju posuđivati opremu iz drugih postrojbi, ne bi li mogle provesti vježbe – što je problem, kako je naglasila, koji je potaknuo nedavnu odluku Vlade da investira više u takvu opremu. No, problemi tu daleko nadilaze samo pitanje tenkova. Prošle godine, samo oko 9 od 48 njemačkih transportnih helikoptera NH-90, te 40 od njihovih 123 zrakoplova Eurofighter bilo je u svakome trenutku spremno za korištenje.

Hans-Peter Bartels, njemački povjerenik za oružane snage koji djeluje i kao vojni ombudsman, kaže u svom godišnjem izvješću za ovu godinu kako napori za unapređivanje opreme i popunu zaliha streljiva traju predugo. U 413. lakoj pješačkoj bojni nedaleko Baltičkoga mora, istaknuo je on, nedostaci u opremi doveli su i do “nezadovoljstva te frustracije” među ljudstvom. Glasnogovornica njemačkih Kopnenih snaga odbila je komentirati upit o točnosti prigovora zabilježenih od g. Bartelsa. Ona je izjavila kako ta bojna trenutno ima opremu i streljivo koju treba za ispravno uvježbavanje, te za provođenje svojih dužnosti.

Europa obiluje takvim pričama o nedostacima. Francuska je nedavno poslala samo 5 tenkova i 300 vojnika put novih NATO snaga u baltičkim državama, među ostalim i zbog francuskih djelovanja u Africi, u Siriji, te na ulicama Pariza, koja su iscrpila njihove vojne snage, saznaje se od savezničkih dužnosnika. Slavna britanska Kraljevska mornarica nema ni jednog nosača zrakoplova dok očekuje isporuku dva takva plovila. Dok će HMS Queen Elizabeth zaploviti 2021. godine, za početak će možda nositi borbene zrakoplove F-35B u vlasništvu američkog Marinskog korpusa, dok će Britanija još graditi svoju flotu takvih letjelica. Ujedinjena Kraljevina je i svoje posade lovaca na podmornice razmjestila kod saveznika, budući da nema vlastitih takvih zrakoplova, i tek očekuje svoje nove nadzorne platforme ove namjene. Britanija i Francuska – najveći europski potrošači u obrambene svrhe – i Njemačka, najveća ekonomija na kontinentu – sve su one obećale obnoviti svoje vojne snage. U 2016. godini ne-američka NATO vojna potrošnja porasla je za oko 10 milijardi USD, što je porast od 3,8 posto prema vrijednostima iz 2015. godine.

Dužnosnici tvrde kako bi se prvi znaci da su traženja g. Trumpa imala utjecaja mogli vidjeti pri kraju ovoga mjeseca, kada će NATO objaviti svoje preliminarne procjene europskih obrambenih proračuna za 2017. godinu. NATO nastojanje da države članice potroše 2 posto svojih domaćih proizvoda (BDP) u obrambene svrhe je formulirano tek kao načelni cilj kojeg se planiralo dostići do 2024. godine. Pa ipak, Washington to sve učestalije tretira kao čvrsti zahtjev. U danima nakon NATO sastanka, g. Trump je objavio na Twitteru: “Imamo MASIVAN trgovinski deficit s Njemačkom, plus što oni plaćaju BITNO MANJE nego što bi trebali za NATO & vojsku. Vrlo loše za SAD. To će se promijeniti“.

Njemački dužnosnici priznaju da su njihove snage bitno oslabljene, i obvezali su se da će ih ojačati – što je odluka za koju ističu kako je donesena prije izbora koji su Trumpa doveli na vlast. Kancelarka Angela Merkel je kroz parlament progurala povećanje obrambenog proračuna od 8 posto za ovu godinu, ili na 37 milijardi eura (42 milijarde USD). Prema izvorima iz njemačke Vlade, to predstavlja 1,2 posto nacionalnog bruto domaćeg proizvoda. Gospođa Merkel kaže kako je posvećena dostizanju NATO cilja potrošnje 2 posto BDP. Kritičari iz Njemačke i SAD tvrde da su promjene prespore. Njemačko Ministarstvo obrane je još 2015. objavilo kako planira obnoviti svoje oklopne snage i njihove tenkove, ali ti tenkovi nisu stigli – na nezadovoljstvo američkih vojnih planera. Posao preuređenja 104 tenka vrijedan 760 milijuna euraje  potpisan tek prošloga mjeseca. Njegovo odgađanje od dvije godine bilo je uvjetovano tehničkom zamršenošću preuređenja, te procesa javne nabave, ustvrdila je glasnogovornica njemačkog Ministarstva obrane.

Drugi problem je i u načinu na koji se troši novce. “Traži se i bolja potrošnja za obranu, a ne samo više odvajanja za obranu“, tvrdi Douglas Barrie, stariji suradnik Međunarodnog instituta za strateške studije (IISS) iz Londona. Transportne sposobnosti ostaju jedna od kritičkih potreba, kažu dužnosnici SAD i NATO. Sjedinjene Države već duže potiču saveznike da produže željezničke pruge u svoje centre za uvježbavanje snaga, budući da američke transportne prikolice ne smiju legalno prevoziti tenkove po europskim cestama – s obzirom na ograničenja nosivosti prometnica. Sjedinjene Države žele i da Europljani kupe svoja vlastita sredstva za prijevoz tenkova. Transportni zrakoplovi i helikopteri predstavljaju još jedan veliki nedostatak u sposobnostima, kažu upućeni dužnosnici. Ako se rasplamsaju napetosti s Rusijom na granicama NATO, vojni planovi traže ojačavanje prednjih linija ubacivanjem NATO snaga za brza djelovanja. No, brzo raspoređivanje takvih snaga vjerojatno bi ovisilo o američkoj opremi.

Iz NATO saveza se čuje kako tu članice počinju izvoditi zaokret. Krajem ovoga mjeseca Savez će odobriti novi obrambeni plan koji će ojačati pribavljanje teške opreme, kao tenkova, ali koji također poziva i na pribavljanje dodatnih zrakoplova za nadzor iz zraka, tankera za dopunu gorivom u zraku, i sredstava za strateški zračni prijevoz, čuje se od upućenih NATO dužnosnika. U kratkome roku Sjedinjene Američke Države popunjavaju praznine u strukturi europskih obrambenih sustava. Prošloga mjeseca, SAD su objavile plan investiranja novih 4,8 milijardi USD vojnih sredstava u Europu, što predstavlja porast od 1,4 milijarde USD prema izdvajanjima od prošle godine.

U Njemačkoj je vojna potrošnja postala političkom temom u parlamentarnim izborima zakazanim za rujan. Najveća stranka politički suprotstavljena Angeli Merkel predstavlja njenu podršku za povećanje vojnih izdvajanja kao puko povlađivanje gospodinu Trumpu, koji se mnogim njemačkim biračima ne sviđa. Glavni izborni takmac Angele Merkel, socijalni demokrat Martin Schulz, izjavio je u četvrtak 1. lipnja kako bi on i službeno odustao od dostizanja cilja zacrtanog na 2 posto BDP ako bude izabran. “Ne mislim da ovaj vrtoglavi porast naoružavanja ima smisla“, kazao je.

No, na posljednjem NATO summitu, na kojem je Trump prigovarao Europljanima, više se političkih vođa odlučilo i javno zagovarati znatnija izdvajanja za obranu radi vlastite nacionalne sigurnosti, a ne zbog američkih traženja. Ali, oni su ujedno i privatno Trumpu priznali kako se s njim slažu – čulo se u navodima diplomata. “Do jedne razine” kazao je nizozemski premijer Mark Rutte nakon sastanka, “on ima i pravo“.

Autori Julian E. Barnes, Anton Troianovski i Robert Wall ovaj su tekst napisali za Wall Street Journal, a on je 4. lipnja 2017. godine objavljen i na američkom portalu MSN.com (https://www.msn.com/en-us), pod originalnim nazivom “Europe Reckons With Its Depleted Armies”. Članak je u originalu dostupan na adresi: https://www.msn.com/en-us/news/world/europe-reckons-with-its-depleted-armies/ar-BBBQfuQ

Može li NATO u samo 3 mjeseca ojačati svoje sposobnosti za obranu baltičkih zemalja? Sudeći prema izjavama zapovjednika US Army Europe generala Fredericka Benjamina (Bena) Hodgesa – može. Dotični je američki zapovjednik, nakon velike vježbe Anakonda 2016 (AN16) održane u Poljskoj u lipnju ove godine, objavio kako „NATO nije u mogućnosti obraniti baltičke države od ruske invazije.“

„Rusija bi mogla osvojiti baltičke države brže nego što bismo mi mogli doći i obraniti ih. NATO nema dovoljno snaga na terenu da zaštiti istočno krilo Saveza,“

izjavio je general Hodges u intervjuu za njemačke novine „Die Zeit“. Dodao je i kako se slaže s vojnim analitičarima koji smatraju da bi „Rusija mogla osvojiti 3 baltičke prijestolnice unutar 36 do 60 sati“, te da NATO nije u stanju mobilizirati svoje snage dovoljno brzo da spriječe njihov pad.

Nakon vježbe AN16, Hodges je zaključio kako je vježba „razotkrila ozbiljne nedostatke u NATO pripremama“, počevši od ozbiljnih nesporazuma u međusobnoj komunikaciji pa nadalje. Nije to bio jedini put kada je Hodges javno kritizirao NATO – na predavanju u zakladi German Marshall Fund o implementaciji zaključaka posljednjeg NATO summita, koje je održano 30. rujna u Varšavi, kao loš primjer Hodges je izdvojio NATO snage brzog odgovora, koje su se kroz Europu kretale 30 dana (vjerojatno ljetošnje propagandno kretanje postrojbi nazvano „Dragoon Ride II“), a trebale bi proći za pet: „Izbjeglice su brže od NATO konvoja“, zaključio je tada Hodges. S njime se, posredno, složio i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, izjavom kako bi trebalo stvoriti svojevrstan schengenski prostor za NATO snage, kako bi one mogle brže i bez nepotrebnih birokratskih propisa prolaziti državne granice.

Danas, 3 mjeseca nakon ovih izjava, te dva i pol mjeseca nakon NATO summita u Varšavi, general F.B.Hodges priča sasvim drugu priču. U današnjem intervjuu za poljski Gazeta Wyborcza zapovjednik US Army Europe kaže kako je uvjeren da je Savez sada sposoban obraniti sve svoje članice:

„Jedinice koje će uskoro biti razmještene u Poljskoj i u baltičkim zemljama zaista predstavljaju vrlo ozbiljne snage. Molim, uzmite u obzir 4 NATO bojne, uključujući i američku bojnu u Orzyszu, koje će biti spremne u travnju. Dodajte k tome jednu vrlo dobru američku brigadu, koju čini 4.100 vojnika, 450 vozila – uključujući 87 tenkova Abrams, 138 transportera Bradley, samohodne haubice 155 mm Paladin. Moramo imati na umu i NATO Response Forces, koje su spremne priteći u pomoć, i najvažnije – ne smijemo zaboraviti oružane snage zemalja-domaćina. I sama Poljska ima spremne 3 jako sposobne divizije.“

Što se tiče već spomenute američke brigade, general Hodges najavio je da će ta oprema i naoružanje u siječnju biti ukrcani na brodove i otpremljeni u njemački Bremerhaven, te nakon toga u zapadnu Poljsku, na područje Drawsko-Zagan. Operativno sjedište te američke brigade bit će u Poljskoj, ali će jedna bojna otići na sjever, a druga na jug spomenute 3 baltičke zemlje. No to je, kaže Hodges, samo početak u jačanju sigurnosti na istočnom krilu NATO-a:

„Za uspješno odvraćanje neprijatelja, vi morate ne samo razmjestiti snage, već također i demonstrirati volju za djelovanjem. Stoga moramo provoditi vježbe za poboljšanje interoperabilnosti. Ali to je samo početak procesa…“

Hrvatska u Litvi…

Između ove dvije dijametralno suprotne ocjene stanja na Baltiku, dogodio se summit u Varšavi, koji je potvrdio ranije NATO planove o razmještaju snaga u Poljskoj i 4 multinacionalne bojne u baltičkim državama, u čemu bi trebala sudjelovati i Hrvatska kao NATO-članica. Kao što smo već pisali, u pauzi varšavskog NATO-summita hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović najavila je kako će najvjerojatnije jedna satnija OS RH, integrirana u njemačko-nizozemski kontingent, biti dana na raspolaganje Savezu, odnosno članicama koje graniče s Ruskom Federacijom. Za razliku od predsjednice, tehnički ministar obrane Josip Buljević bio je ponešto suzdržaniji, izjavivši kako bi Hrvatska mogla ponuditi Savezu oko 150 ljudi koji će, kao i ostali saveznički vojnici, biti poslani u Poljsku, u 3 baltičke zemlje, a moguće i u Rumunjsku ili Bugarsku. I stvorio se pogrešan dojam, rekao je Buljević, da se vojnici šalju na granicu s Rusijom.

Generali Petr Pavel i Mirko Šundov

No nakon rujanskog sastanka Vojnog odbora NATO-a, održanog u Splitu, stvari su se u potpunosti iskristalizirale. I opet je predsjednica Grabar Kitarović ponovila izjavu o „satniji koja bi bila stacionirana u Njemačkoj i integrirana u njemačko-nizozemski kontingent. Tu je i mogućnost raspoređivanja te satnije i negdje drugdje“, rekla je hrvatska predsjednica. Načelnik GS OS RH general Mirko Šundov dopunio je predsjednicu: „To je otprilike jedna ojačana satnija vojnika“, odgovorio je Šundov na novinarsku konstataciju da Hrvatska sudjeluje s otprilike 100-njak vojnika. Na press-konferenciji, koju su po završetku sastanka Vojnog odbora NATO-a održali generali Šundov kao domaćin i češki general Petr Pavel (kao predsjedavajući Vojnog odbora NATO), čulo se kako će jedna ojačana mehanizirana satnija OS RH početkom 2018. godine biti angažirana u sastavu njemačke borbene grupe raspoređene u Litvi. Naravno, o financiranju tih aktivnosti (koje bi u potpunosti išle na teret obrambenog proračuna RH) tom prilikom nije bilo ni riječi.

… a Slovenija u Estoniji

Za to vrijeme, usprkos domaćim problemima s financiranjem obrane, i Slovenska vojska već naveliko vježba na licu mjesta, na Baltiku. Od 15. rujna pa do kraja godine 35 pripadnika iz sastava 10. pješačkog puka i Logističke brigade Slovenske vojske nalazi se na uvježbavanju sa savezničkim državama, na vojnom poligonu Tapa u Estoniji. Radi se o višemjesečnoj vježbi savezničkih oružanih snaga na području Baltika (točnije Estonije i Latvije), koja će se okončati do kraja prosinca. Za to vrijeme, slovenski je vod integriran u četu 173. zračno-desantne brigade Oružanih snaga SAD-a, kao i u bojnu Oružanih snaga Estonije. Tamošnje zajedničko višenacionalno osposobljavanje uključuje taktičke vježbe s bojevim streljivom, kao i uvježbavanje logističkih sposobnosti angažiranih snaga (uključujući tu i sposobnost strateškog kretanja, te dugotrajne opskrbe jedinica na terenu) – što bi svima raspoređenima na tu stranu moglo zatrebati i u praksi, posebno ako se međunarodna sigurnosna situacija na Baltiku nastavi komplicirati dosadašnjim ritmom.