Da jedan stari školski brod Ratne mornarice bivše SFRJ može uzrokovati diplomatske prijepore između dvije susjedne države, saveznice u NATO-u , a od kojih je jedna članica Europske unije a druga je u procesu pregovora o punopravno članstvu, doista zvuči čudno. Ali kako je tako je – riječ je o školskom brodu Jadran koji je prvi put zaplovio 1933 godine. Građen je u Njemačkoj, u Hamburgu, za potrebe Kraljevske Ratne mornarice, a gradnja tog jedrenjaka je trajala skoro tri godine. Potom je uslijedilo prvo i dugo putovanje, do mora čije je ime ponio. Najprije je uplovio u Boku Kotorsku, u Tivat, gdje je i danas na vezu. To je njegova jedina čvrsta veza s Crnom Gorom i crnogorskim primorjem, uz povremeno dokovanje u tivatskom Arsenalu. Nekoliko dana kasnije produžio je do Splita kao svoje matične luke. Školski brod “Jadran” je jedrenjak tipa barkatin deplasmana od 737 tona i dužinom od 64 metara a kako matična luka upisan je upravo Split. Potkraj 1990. godine bio je na remontu u Tivtu, te je zadržan u Crnoj Gori,  gdje se nalazi i dan danas. Trenutačno u službi crnogorske Mornarice, iako ga Republika Hrvatska još uvijek traži na ime povrata otete jugo-imovine. Činilo se da je dogovor već na pomolu, te da će se Hrvatska i Crna Gora uspjeti dogovoriti o zajedničkom korištenju “Jadrana”, no sve je palo u vodu u zadnji čas.

Ministar vanjskih poslova RH na školskom brodu “Jadran” (Photo: Grlić Radman na društvenoj mreži X)

Zato je objava fotografija hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlić Radmana na palubi jedrenjaka bila veliko iznenađenje. Naime, njega je u Crnoj Gori povodom obilježavanja Dana hrvatskog naroda u ponedjeljak, 13. siječnja, dočekao crnogorski kolega Ervin Ibrahimović. “Nakon 34 godine obišli smo hrvatski školski brod Jadran, vjerujem kao prvi korak prema njegovom povratku u matičnu luku Split,” objavio je Grlić Radman na društvenoj mreži X direktno iz luke Bar, gdje se Jadran” trenutačno nalazi na redovnom godišnjem remontu. “Pitanje razgraničenja na moru ćemo rješavati bilateralno s Crnom Gorom, kao i pitanje sukcesije i vojne imovine”, poručio je Grlić Radman. Najavio je da će delegacije ministarstava vanjskih poslova, koje će predvoditi državni tajnici, za dva tjedna početi razgovarati  o otvorenim pitanjima između Hrvatske i Crne Gore među kojima je odšteta logorašima, vraćanje imena bazenu u Kotoru, kao i pitanje granice. Nedavni posjet hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana Crnoj Gori te dozvola crnogorskih vlasti daje nadu da će se ovaj spor riješiti, ocjene su brojnih hrvatskih medija, koji posebno ističu kako je Grlić Radman nakon susreta ponovio stav da je brod “Jadran” vlasništvo Hrvatske: “Mi smatramo školski brod hrvatskim, budući da je bio upisan u luku Split i da je ovdje bio poslan na remont 1991. godine, ali nikad više nije bio vraćen u matičnu luku.”

Ministri vanjskih poslova Crne Gore i RH – Ibrahimović i Grlić Radman – na školskom brodu “Jadran”(Photo: MVP CG)

Dio crnogorske javnosti ovaj posjet ocijenio je riječima poput “poniženje” ili “neodmjerene izjave”. “Posjet šefa hrvatske diplomacije Gordana Grlić Radmana Crnoj Gori, počevši od mjesta na kojem se susreo s crnogorskim kolegom Ervinom Ibrahimovićem, te sadržaja izrečenog i prešućene neodmjerene izjave gosta – stvara sliku inferiorne crnogorske države, s dimenzijama poniženja. To što su poruke Grlić Radmana odšutjeli čelnici Vlade navodi na pitanje o njenom karakteru i cjelovitosti“, rekao je nekadašnji ministar vanjskih poslova Crne Gore Miodrag Lekić, odgovarajući crnogorskim “Vijestima” na pitanje: je li dostojanstvo države ugroženo time što ni Vlada, ni Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) nisu reagirali na stavove hrvatskog ministra, koji je nakon susreta s Ibrahimovićem na brodu “Jadran” u Baru ponovio da Zagreb smatra da je taj jedrenjak njihov. Bivši ministar Miodrag Lekić, međutim, za “Vijesti” kaže da je, bez obzira na namjere, puno konkretnih “neadekvatnosti” posjeta Grlić Radmana:  “Prvo, mjesto susreta hrvatskog ministra s kolegom iz crnogorske Vlade – na brodu ‘Jadran’, pokreće jedno pomalo nadrealno pitanje: tko je, zapravo, tijekom ove posjete, posebno na brodu, bio gost a tko domaćin, imajući u vidu da hrvatski ministar uporno javno ponavlja da je brod hrvatski, bez demantija predstavnika crnogorske vlade“. On navodi da je bez javnog odgovora ili komentara ostala i ponovljena izjava Grlić Radmana da je Prevlaka hrvatski teritorij, “pritom bez konačnog diplomatskog epiloga tog složenog pitanja”. Dodaje i da tema imena bazena u Kotoru zaslužuje “uljudnu i čvrstu obavijest” hrvatskoj strani da se radi o “odluci koja ne pripada Zagrebu, nego jedino Kotoru i Crnoj Gori”, ocjena je tog bivšeg crnogorskog ministra.

I prije godinu dana prilikom posjeta Crnoj Gori Gordan Grlić Radman želio je posjetiti “Jadran”, što su crnogorske vlasti odbile uz obrazloženje da je brod “vojni” pa prema tome nije mjesto po kojem bi mogli “švrljati” strani diplomati. Što se to promijenilo ne u godinu dana, nego u posljednjih par mjeseci nije sasvim jasno, posebno uzmu li se u obzir političke prilike u samoj Crnoj Gori, no čini se da dolazi do pozitivnih pomaka u odnosima Hrvatske i CG kakvi nisu viđeni već duže vrijeme.

U još uvijek važećem Dugoročnom planu razvoja Oružanih snaga RH (2015.-2024.), donesenom u vrijeme premijera Zorana Milanovića i ministra obrane Ante Kotromanovića, u poglavlju pod nazivom „Smjer razvoja u području objekata i infrastrukture“ definiraju se lokacije predviđene za planirani razmještaj Oružanih snaga RH. Pri tome, kako piše u aktualnom DPR-u, „uglavnom će se slijediti načelo da će se glavne vojarne koje nemaju kapacitet razvoja za više od 2000 osoba i nemaju vježbališta ili objekte za obuku smatrati neperspektivnima. Radi povećanja učinkovitosti na perspektivnim lokacijama, u prvom redu poligonima i vojarnama, okrupnjavat će se smještajni, obučni i logistički kapaciteti. Racionalizirat će se ukupan broj i ubrzati napuštanje i predaja neperspektivnih nekretnina radi smanjivanja troškova za njihovo osiguranje i održavanje.“ Jasno je tada napravljen i plan i pregled vojnih lokacija previđenih za napuštanje:

• do 2019. godine (vojarne „Kupa“  u Karlovcu, „Rudinšćak“u Dugom Selu, „Sv. Petar“ u Ogulinu, „Lučko“u Lučkom kod Zagreba, „Neretva“i luka u Pločama, te vojno-skladišni kompleksi „V-3“ u Delnicama, „Barutana“ Požega, „Gromačnik“ Slavonski Brod, „Jamadol“ Karlovac, „Panikovac“ Šibenik, „Brdo“ Petrinja, „Perušić“ u Perušiću, „Golubić“ u Kninu, „Jasikovac“ Gospić, „Lučani“ Sveti Rok, te Dom HV u Karlovcu)
• i do 2024. (vojarne „Benkovac“ u Benkovcu, „Skakavac“ Karlovac, „E. Kvaternik“ u Gospiću, „General A. Matijaš- Pauk“ u Kninu, „Bilogora“ u Bjelovaru, „Našice“ u Našicama, „Dračice“ Đakovo te Dom HV Osijek).

Novi hangar za UH-60M u vojarni Lučko (Foto: MORH/ F. Klen)

Danas, 2024. – dakle na samom kraju ovog planskog razdoblja, vidljiva su i pojedina odstupanja od ovoga plana. Tako je, primjerice, vojarna „Lučko“ umjesto preseljenja u vojarnu “Pukovnik Marko Živković“ na Plesu doživjela pravi preporod nakon kupovine helikoptera UH-60M Black Hawk. Ne samo što su 4 do sada kupljenja Black Hawka bazirana u Lučkom, već se za potrebu njihovog smještaja krenula sređivati infrastruktura i graditi smještajni i remontni hangari. Nažalost, zbog dolaska borbenih aviona „Rafale“ projekt sređivanja vojarne u Lučkom ponešto je usporio, no iz MORH-a tvrde da nipošto nije stao.

S popisa neperspektivnih vojarni brisana je i vojarna „Bilogora“ u Bjelovaru – tamo je i nadalje smještena Topničko-raketna pukovnija, te se iz nje obično ispraćaju hrvatski kontingenti za NATO aktivnost „jačanja Prednje prisutnosti“ (enhanced Forward Presence – eFP) u Poljskoj.

Svečanost otvaranja i imenovanja vojarne u Varaždinu imenom 7. gardijske brigade Puma (Photo: MORH/M. Čobanović)

Nije to jedino odstupanje od Dugoročnog plana razvoja. Najzornije se to vidjelo u mandatu ministra obrane Damira Krstičevića  i njegovog takozvanog „povratka vojske u gradove“. Kako bi vojnici „bili što bliže svojoj kući, obitelji i svome narodu“, Krstičević je iz mrtvila digao vojarne u Vukovaru, Sinju, Pločama, Varaždinu i Puli. U prvoj godini Krstičevićevog mandata otvorene su čak 2 vojarne. Najprije je u srpnju 2017. otvorena vojarna „126. brigade Hrvatske vojske“ u Sinju. Ta se vojarna nekada zvala “Kula”, kada je 2008. godine ukinuto Središta za obuku pješaštva (zbog prestanka obveze služenja vojnog roka) izgubila je svaku funkciju, a 2014. godine je predana Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom koji ju je potom 2017. ponovno vratio MORH-u na korištenje. U studenom 2017. službeno je otvorena nova vojarna u Vukovaru koja nosi ime „204. brigade Hrvatske vojske“ i u kojoj je tada bila smještena tek satnija s 85 vojnika inženjerijske postrojbe Gardijske-oklopno mehanizirane brigade sa sjedištem u Vinkovcima. Krstičević je tada najavio da će u toj vojarni, u kojoj su prethodno napravljeni obimni infrastrukturni radovi, biti smještena jedna bojna OS RH. U sklopu obilježavanja 27. obljetnice Hrvatske ratne mornarice u rujnu 2018. godine u Pločama svečano je otvorena vojarna „116. brigade Hrvatske vojske“ uz postrojavanje satnije mornaričko-desantnog pješaštva, koja je od tada pa nadalje smještena u vojarni u Pločama. U prosincu 2018. ponovno je vojska ušla u vojarnu u Varaždinu, koja je nakon obnove dobila ime „Sedma gardijska brigada Puma“. Iako je ta vojarna više o d 10 godina zjapila prazna, s tek ponekom braniteljskom udrugom i lokalnom plesnom školom kao povremenim korisnicima, lokalna vlast – unatoč najavama – nije našla nikakvu svrhu ogromnom prostoru u Optujskoj ulici, pa se dolazak 2. mehanizirane bojne Pume iz Našica u novouređene prostore vojarne u Varaždinu činio kao spasonosno rješenje. Gotovo godinu dana kasnije, u studenom 2019., vojska se vratila i u Pulu  -na dijelu bivšeg vojnog aerodroma uređena je vojarna „Hrvatski branitelji Istre“ za manju postrojbu Zapovjedništva za potporu, Pričuvnu pješačku pukovniju i središte za besposadne zrakoplovne sustave. “Koji god bili razlozi izmještanju i izbivanju vojske iz tih gradova, bila je to strateška pogreška, kako sigurnosna, tako i politička, ali i razvojna. Danas tu pogrešku ispravljamo i zaokružujemo ravnomjerni raspored Hrvatske vojske u svim dijelovima Lijepe naše za što sam se zauzimala od početka svog mandata”, rekla je na otvorenju nove pulske vojarne tadašnja predsjednica RH i vrhovna zapovjednica OS RH Kolinda Grabar-Kitarović.

Koliko košta povratak vojske u Sinj? (Photo: MORH/J.Kopi)

Iako su sve ove lokacije doživjele veće rekonstrukcije, uključujući i izgradnju objekata za smještaj pripadnika OS RH, Ministarstvo obrane RH nikada nije podvuklo crtu i objavilo ukupnu vrijednost ili trošak, kako se uzme, projekta “povratak vojske u gradove”. Tu se brojku tražilo i na saborskom Odboru za obranu, no MORH se i na to oglušio.

Krstičevićev nasljednik, Mario Banožić – iako je ranije bio na čelu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, nije nastavio Krstičevićevim stopama, dok je aktualni ministar obrane Ivan Anušić najavio “povratak vojske u Baranju” i ponovnu aktivaciju vojarne u Belom Manastiru. Riječ je o jednom potpuno zapuštenom zdanju za kojeg je u tijeku izrada projekta ne bi li tijekom 2026. dobilo nove vojne stanare. I tu je riječ o bivšoj vojnoj imovini predanoj na upravljanje lokalnim vlastima koje su – osim velikih najava – na samoj lokaciji napravile jedno veliko ništa.

Bivše vojno obučno središte u Šepurinama – simbol propadanja nekadašnje vojne imovine

To je dobrim dijelom sudbina većina bivših vojnih objekata vraćenih državi i predanih na upravljanje lokalnim zajednicama. U ovom trenutku ne postoji ni neko samostalno tijelo koje bi se bavilo pitanjima prenamjene vojnih nekretnina. Na početku mandata prve Vlade Andreja Plenkovića to je radilo Ministarstvo državne imovine, no nakon odlaska ministra Gorana Marića Ministarstvo je ukinuto, a bivša vojna imovina prešla je u ingerenciju već spomenutog Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom. U drugom mandatu premijera Plenkovića ukinut je i ovaj Ured, a upravljanje državnom imovinom raspodijeljeno je između CERP-a (Centra za restrukturiranje i prodaju) i nove tvrtke Državne nekretnine d.o.o. No dok se prvi bave trgovačkim društvima, a drugi stanovima i poslovnim prostorima od komercijalne vrijednosti, bivše vojne nekretnine kao državno neželjeno dijete ni u jednoj od ove dvije državne institucije nisu našle svoje mjesto, nego su prebačene direktno pod ingerenciju Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. No koliko još ima neiskorištene bivše vojne imovine u državnom portfelju, a koliko ih je predano lokalnim zajednicama – iz Ministarstva prostornog uređenja se ne može saznati, pa će ova pitanja ostati do daljnjeg otvorena. Zato i ne čudi da sa svakom MORH-ovom najavom ponovnog aktiviranja neke bivše vojarne u Ministarstvu, ali i lokalnim zajednicama, ispuste ogroman uzdah olakšanja –  jedna briga manje i jedan zapušteni prostor manje.

*ovaj tekst je dio projekta “U službi naroda” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Bivši načelnik GS Vojske Crne Gore, umirovljeni admiral Dragan Samardžić, objavio je u četvrtak, 1. veljače, na crnogorskom portalu Vijesti.me kolumnu o sukcesiji vojne imovine, s naglaskom na stanje tog postupka i njegov utjecaj na odnose Crne Gore i Hrvatske. Ta je tema ponovno postala aktualna sredinom siječnja, uoči posjeta ministra obrane i potpredsjednika Vlade Ivana Anušića susjednoj Crnoj Gori. Tada je Anušić otkazao sastanak s crnogorskim ministrom obrane Draganom Krapovićem zbog, kako je rekao, „njegovih izjava i o spomen-ploči u Morinju i o brodu Jadran. Stavovi ministra Krapovića, koje je proteklih dana iznio u medijima, ne ostavljaju prostor za razgovor i potpuno odudaraju od stavova Republike Hrvatske i povijesnih činjenica“. Krapović je, među ostalim, rekao kako nipošto neće prihvatiti pregovore o povratku broda „Jadran“ jer „prihvaćanje pregovora znači prihvaćanje mogućnosti da Jadran ne bude crnogorski“. „Jadran je više od broda – on je živi podsjetnik na našu povijest i tradiciju, simbol naše povezanosti s morem i naše nezavisnosti“, istaknuo je Krapović povodom otkazivanja sastanka s hrvatskim kolegom Anušićem. U tom kontekstu je kolumna admirala Samardžića pod nazivom „Pitanje sukcesije vojne imovine previše složeno da bismo se njime bavili paušalno“ vrlo zanimljiva i poučna, pa je zbog toga u nastavku teksta prenosimo u cijelosti.

***********************************************************************************************************************************

Intenzivna rasprava na relaciji Hrvatska-Crna Gora, koja se u proteklom periodu vodila na temu vlasništva školskog broda „Jadran“, samo je nastavak dugogodišnjeg sporenja oko vojne imovine bivše države SFRJ. Važno je napomenuti da Republika Hrvatska nikada nije priznala da je proces sukcesije vojne imovine završen i kroz dosta konkretnih primjera je demonstrirala konzistentnost i upornost u tome. U ovom tekstu ne želimo se baviti perifernim, povijesno neutemeljenim izjavama koje govore o „Jadranu“ kao „simbolu pomorstva i povijesnog nasljeđa Crne Gore“, „živom simbolu našeg suvereniteta“, „identitetu hrvatskog pomorstva i kulture“ i sličnim, već da ukažemo na neke pogrešne narative koje bi trebalo napustiti ukoliko se iskreno želi pristupiti rješavanju problema.

Jedan od takvih narativa, koji često dolazi s hrvatske strane je „da je Crna Gora otela jedrenjak ‘Jadran’ Hrvatskoj“. Crna Gora nije „otela ili ukrala“ bilo koji brod iz Hrvatske, već je zakonski postala vlasnik vojne imovine bivše SFRJ na temelju Ustavne povelje Državne zajednice SiCG kojom je precizirano da „imovina SRJ na teritoriji država članica imovina je država članica po teritorijalnom principu“. Također, važno je napomenuti da, shodno Ustavnoj povelji, Crna Gora nije nasljednik prava na međunarodno-pravni subjektivitet SRJ i DZ SiCG. Dakle, 2006. godine, nakon proglašenja nezavisnosti, Crna Gora je postala vlasnik sve vojne imovine SRJ, koja se u tom trenutku zatekla na njenom teritoriju, pa i školskog broda „Jadran“.

Istovremeno, s crnogorske strane uporno se plasira pogrešan narativ da „sukladno potpisanim sporazumima nakon disolucije Jugoslavije, Hrvatska nema pravo tražiti školski brod ‘Jadran’, te da on u trenutku proglašenja nezavisnosti Hrvatske nije bio u njenim teritorijalnim vodama i da zbog toga ne pripada hrvatskoj državi“.

Glavni argument koji se već ranije čuo od pojedinih eksperata, a kojeg se uporno drži i ministar obrane Dragan Krapović, temelji se na Prilogu A Sporazuma o pitanjima sukcesije koji se odnosi na pokretnu i nepokretnu imovinu SFRJ, i to članu 3: „(1) Pokretna materijalna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji SFRJ prijeći će na Državu sukcesora na čijem se teritoriju ta imovina nalazila na dan kada je ova proglasila svoju nezavisnost“. Dalje elaboriraju, sobzirom da „Jadran“ u trenutku proglašenja nezavisnosti Hrvatske nije bio na njenom teritoriju, već se od 15. listopada 1990. nalazio na remontu u Tivtu, zbog čega ne pripada hrvatskoj državi.

Opasan i pogrešan argument

Zašto opasan?

Kao što je poznato, Republika Hrvatska je odluku o nezavisnosti usvojila 25. lipnja 1991. godine, a punu nezavisnost je Hrvatski sabor proglasio 8. listopada 1991. godine. Točno, na ove datume školski brod „Jadran“ nije bio u Hrvatskoj već u Tivtu, ali ne zaboravimo – u isto vrijeme na teritoriju RH bilo je oko 85% brodova JRM i ogromna količina materijalnih sredstva, naoružanja i vojne opreme koji su kasnije izmješteni na teritoriju SRJ, većinom u Crnu Goru. Kada bi se primjenjivao ovaj član Sporazuma na vojnu imovinu, Republika Hrvatska bi imala legitimno pravo da zahtijeva povrat svih sredstava i/ili ogromnu materijalnu odštetu.

Zašto pogrešan?

Umirovljeni admiral Dragan Samardžić

Srećom, ovaj argument kojeg nameću dužnosnici Crne Gore je pogrešan, jer se član 3 Priloga A ne odnosi na vojnu imovinu, što je decidirano precizirano članom 4: „(1) Nezavisno od paragrafa (1) člana 3. ovog Priloga, pokretna materijalna Državna imovina SFRJ koja je predstavljala dio vojne imovine te države bit će predmet posebnih aranžmana koji se trebaju dogovoriti između zainteresiranih Država sukcesora“.

Po analogiji, tvrdnja ministra Krapovića da „sukladno potpisanim sporazumima nakon disolucije Jugoslavije, Hrvatska nema pravo tražiti školski brod ‘Jadran’“ nema zakonsko utemeljenje, jer upravo Sporazum o pitanjima sukcesije daje pravo svim državama sukcesorima da pregovaraju i zahtijevaju posebne aranžmana oko pokretne vojne imovine SFRJ.

Ističemo da je Republika Hrvatska još u travnju 2003. godine formirala Savjet za sukcesiju vojne imovine, koji se sastoji od 22 ekspertne grupe, a koje su se sveobuhvatno i analitički bavile procjenom veličine i vrijednosti diobene mase vojne imovine. Zadatak eksperata Ministarstva odbrane Republike Hrvatske (MORH) bio je da utvrde lokacijski (mirnodopski) razmještaj, veličinu i vrijednost cjelokupne diobene mase JNA, te izradi diobene bilance po republikama – državama nasljednicama za svaki segment diobene mase pojedinačno i za diobenu masu JNA u cjelini.

Prema dostupnim informacijama, ekspertne grupe su završile rad i procijenile da je ukupna vrijednost diobene mase, koja uključuje pokretnu i nepokretnu imovinu JNA, oko 70 milijardi USD. Od tog iznosa Republika Hrvatska potražuje oko 10 milijardi USD, od čega se, prema neslužbenim izvorima, na Crnu Goru odnose 2 milijarde USD. U cilju da javnosti prezentira svu složenost sukcesije vojne imovine, MORH je odabralo reprezentativni segment iz cjelokupne diobene mase koji obuhvaća tri srodne grupe resursa i kapaciteta JNA, a koji se odnose na nastavno-obrazovne i znanstveno istraživačke resurse i kapacitete JNA te vojnoindustrijski kompleks SFRJ i rezultate rada objavio u znanstvenom časopisu Polemos (broj 17/2006). Ukupna vrijednost diobene mase koju potražuje Republika Hrvatska samo na temelju ove tri grupe resursa iznosi 2,3 milijarde USD. Po ovom proračunu pravo na potraživanje, iz ove tri grupe resursa, imaju još Slovenija i Makedonija, dok Srbija duguje 2,2 milijarde USD, BiH 1,6 milijardi USD i Crna Gora 200 miliona USD.

Najvažnije proračune, koji se odnose na kapitalne infrastrukture vojne objekte i glavna sredstva naoružanja i vojne opreme (avioni, brodovi, tenkovi, rakete…), MORH nije javno objavio.

Izvor: Polemos Vol. IX, No. 17, 2006.

Svakako, treba imati u vidu da ovi proračuni nisu obuhvatili svu vojnu imovinu, nepokretnu i pokretnu, kao i da nisu mogli biti rađeni na osnovu svih egzaktnih podataka, te da i ostale države nastale raspadom SFRJ imaju svoje argumente i različite stavove o ovom pitanju. Hrvatska je dva puta organizirala sastanak u Zagrebu s ciljem da, u skladu s Prilogom A Sporazuma o pitanjima sukcesije, inicira razgovore o posebnim aranžmanima oko vojne imovine, ali ostale države su iskazale rezervu ili se nisu odazvale pozivu za sastanak. Podsjetimo da je Evropski parlament u dvije zadnje rezolucije o Izvještaju Komisije o Crnoj Gori, za 2021. i za 2022, „pozvao Crnu Goru da u potpunosti poštuje odredbe o sukcesiji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, posebno u pogledu vojne imovine“.

Reklo bi se da je Crna Gora po ovom pitanju u najnepovoljnijem položaju iz više razloga koji se lako mogu prozrijeti, te da bi joj najmanje odgovaralo da sporna pitanja s Republikom Hrvatskom rješava međunarodnom arbitražom – na koju su se olako pozvali crnogorski dužnosnici.

Svakih par godina potegne se pitanje čiji je ŠB “Jadran”

Vlada mora biti svjesna da pitanje vlasništva školskog broda „Jadran“ nije izolirano pitanje i da bi Hrvatska, ukoliko dođe do međunarodne arbitraže, vjerovatno u spor uključila pitanje cjelokupne diobe vojne imovine SFRJ i Crnoj Gori ispostavila ogroman odštetni zahtjev. Svakako, i Hrvatska treba računati na mogućnost da se u slučaju takvog spora, posebno kada je u pitanju vlasništvo školskog broda „Jadran“, kao zainteresirane strane, uključe i neke druge države sukcesori.

Iz svega navedenog očigledno je da je pitanje sukcesije vojne imovine veoma složeno, ozbiljno i senzitivno da bi se njime bavili paušalno i ad hoc. Crna Gora može imati dalekosežne negativne posledice ako ovom problemu ne pristupi na valjan i cjelovit način. Ishitrene, povijesno i pravno neutemeljene, populističke političke izjave zbog kratkoročnog aplauza ostrašćenih grupica i naklonosti glasačkog tijela mogu dugoročno narušiti dobrosusjedske odnose, što svakako nije u interesu građana bilo koje države. Ne smijemo smetnuti s uma da je Hrvatska naš susjed i saveznik, kao i dugogodišnji promotor interesa Crne Gore na njenom integracijskom putu, ranije u NATO, a sada u EU.

Umjesto da u eri veoma složene globalne ekonomske i sigurnosne situacije energiju usmjerimo ka pripremi zajedničkog odgovora na brojne složene izazove s kojima će se regija neminovno veoma brzo suočiti, mi se iracionalno ponašamo i pogoršavamo državne odnose. Imajući u vidu da kapaciteti školskog broda „Jadran“ nadilaze potrebe ne samo Crne Gore i Hrvatske, već i regije, te da je održavanje broda u potpuno ispravnom i reprezentativnom stanju zahtjevno i skupo za obje zemlje pojedinačno, bilo bi više nego racionalno da se s predstavnicima Hrvatske, ali i svim drugim zainteresiranim državama bivše Jugoslavije, otvoreno razgovara o iznalaženju optimalnog modela njegovog daljnjeg korištenja.

Prema tome, vrata prema Hrvatskoj ne bi smjeli ni pritvoriti, a kamoli zalupiti, već treba učiniti dodatni napor da se sporazumno riješi pitanje sukcesije vojne imovine i sva ostala sporna pitanja.

*Autor je admiral u mirovini, bivši načelnik Generalštaba Vojske crne Gore, trenutno viši suradnik Atlantskog saveza Crne Gore. Admiral Samardžić je 2016. dao intervju portalu Obris.org, kojeg možete pročitati OVDJE.

Dok je posljednjih dana ipak postignut trgovinski sporazum kojim se djelomično rješavaju posljedice BREXIT-a nakon 1. siječnja 2021. godine, još su tu mnoga pitanja ostala otvorena. No ne tiču se ona samo odnosa UK i Europske unije, nego sve više i budućnosti same Ujedinjene Kraljevine. Budući je BREXIT ipak bio pretežito engleska težnja, tek treba vidjeti kako će njegove „blagodati“ zapravo podnijeti Škotska, Wales i Sjeverna Irska. Posebno je tu u pitanju stav Škotske, koja se i na svom zadnjem referendumu o neovisnosti (održanom 18. rujna 2014. godine), naveliko lomila oko neovisnosti izvan EU, ili članstva u Uniji ali u okviru dotadašnje Ujedinjene Kraljevine. Tada je Škotska izborom ostanka unutar UK odabrala i EU, iz koje sada ipak kroz BREXIT naglavačke leti van.  No, posljedice samostalnosti Velike Britanije, a onda možda uskoro i samostalnosti Škotske, nakon nekakvog idućeg referenduma o neovisnosti itekako imaju i svoju vojnu komponentu, budući da tu na stol dolazi i tema sukcesijske podjele današnje vojne imovine jedinstvenih Oružanih snaga Velike Britanije. O nekim aspektima tog mogućeg postupka razdruživanja govori i tekst kojega ovdje u prijevodu prenosimo.

• Kraljevska mornarica nesrazmjerno je izložena gubitku Škotske
• Škotska neovisnost mogla bi značiti veliki novi izdatak za proračun Ministarstva obrane UK
• SNP mnogo govori o neovisnosti, ali što bi ona značila za obranu Škotske?

Tijekom čitave kampanje oko referenduma o EU, David Cameron je državnim službama naredio da ne provode nikakvo planiranje za slučaj ostvarenja scenarija u kojem bi Britanija i stvarno glasala za izlazak iz EU. On je to učinio iz usko političkih razloga, bojeći se curenja informacija te ikakve sadržajne legitimizacije kampanje za napuštanje. Nema sumnje da je i ovo dijelom pridonijelo godinama kaosa nakon referenduma. Sada se čini kako se povijest ponavlja. Ministarstvo obrane Ujedinjene Kraljevine osiguralo je veliko povećanje novaca za obranu tijekom iduće četiri godine, praćeno obećanjima o renesansi britanskih vojnih sposobnosti. No, ako se održi još jedan referendum o neovisnosti Škotske, i onda se dogodi glasanje „Za“, svi ti najbolje zamišljeni planovi UK Ministarstva obrane za iduće desetljeće mogli bi biti uništeni.

Podmornička baza Faslane

Nerazmjerni udio najvrijednije vojne imovine Ujedinjenog Kraljevstva nalazi se u Škotskoj, dijelom zbog prirodnih zemljopisnih prednosti Škotske, a dijelom i zbog dugoročne politike korištenja obrambenog novca za prigušivanje tamošnje želje za neovisnošću. Od baze nuklearnih podmornica u Faslaneu do brodogradilišta u Govanu, Rosythu i na Clydeu, Kraljevska mornarica je nesrazmjerno izložena gubitku Škotske. RAF također ima vrijednu imovinu sjeverno od granice, a posebno RAF Lossiemouth, bazu za brze mlaznjake kojima tjeraju ruske zrakoplova. Za razliku od toga, škotske pukovnije Kopnenih snaga nemaju dovoljno ljudstva i pate od jako lošeg novačenja, pa njihov gubitak ne bi značio ikakvo sakaćenje – što je i samo po sebi još jedan pokazatelj koliko je nacionalističko raspoloženje široko rasprostranjeno među škotskom omladinom.

Detalj iz hangara RAF Lossiemouth

Pa ipak, troškovi takve neovisnosti i dalje bi mogli izazvati enormnu rupu u proračunu Ministarstva obrane, ovisno o stupnju potrebnog premještanja i opsegu u kojem bi MO moralo pronaći novac iz vlastitog proračuna – ili bi ipak direktno Riznica podmirivala račune. Trenutna vladina politika je da se svi ratni brodovi grade u Velikoj Britaniji, pa bi se proizvodni kapaciteti za fregate i razarače na kraju morali preseliti na jug, uz ogromne troškove i velike poteškoće. Obnova sposobnosti proizvodnje ratnih brodova u engleskim brodogradilištima, koja desetljećima nisu radila ovu vrstu posla, ne bi bio trivijalan poduhvat. Politika bi se, naravno, mogla i izmijeniti kako bi se omogućila gradnja ratnih brodova u stranim brodogradilištima, ali mogla bi se promijeniti i sada – ne bi li se omogućila kupnja iz Južne Koreje ili Španjolske, što bi sa sobom nosilo i znatnu uštedu.

RAF zrakoplovna baza Lossiemouth

Škotska nacionalna stranka (Scottish National Party – SNP) je izrazila svoju spremnost na razgovore o iznajmljivanju baze Lossiemouth za potrebe RAF-a, ali su neumoljivo protiv nuklearnih podmornica koje djeluju iz Faslanea. Brexit je UK koštao možda i najbolje mogućnosti da Faslane ostane kao svojevrsno suvereno bazno područje. Prijetnja blokiranjem škotskog članstva u EU mogla je biti vrlo korisna, ali sada više nije opcija: iako bi Velika Britanija još uvijek mogla prijetiti blokiranjem škotskog članstva u NATO-u, to za SNP i nije posebno bitan cilj, pogotovo ako Nicola Sturgeon izgubi kontrolu nad strankom i frakcija Alexa Salmonda ponovno zadobije vlast. Moguće je, naravno, da bi se SNP moglo nagovoriti da “posudi” i Faslane u zamjenu za nekakav jako veliki ekonomski poticaj, ali bi za njih zapravo bilo vrlo teško politički prihvatiti takav kompromis – budući su proveli mnogo godina vodeći kampanju o denuklearizaciji Škotske. Ministarstvo obrane UK bi tu moglo ponuditi određenu količinu nadzvučnih mlaznih aviona, pomorskih patrolnih zrakoplova, možda čak i propisnih ratnih brodova kako bi pospješilo takav posao, no takvo snažno smanjenje britanske konvencionalne vojne moći bilo bi vrlo teško za prihvatiti.

Problem oko baze Faslane prikazuje ozbiljne troškove koje sa sobom nosi odluka Velike Britanije da ostane nuklearna sila pod svaku cijenu, jer SNP prijeti da će ionako visokim financijskim obvezama održavanja podmornica klase Vanguard, izgradnje novih podmornica klase Dreadnought i zamjene postojećih nuklearnih bojnih glava. dodati još i skupe te bolne dodatne pregovore. Već ionako ovisan o američkoj stručnosti za nabavu novih bojevih glava, kao i za ispitivanje, opskrbu i održavanje projektila, Westminster se sada suočava s mogućnošću dodatne ovisnosti i o upitnoj škotskoj dobroj volji. U mnogo čemu je sposobnost nuklearnog odvraćanja već i sada najmanje suveren dio vojnih sposobnosti Velike Britanije, a škotska bi neovisnost ovu stvarnost učinila još jasnije te bolnije očitom.

Aktualne klase britanskih nuklearnih podmornica

U slučaju da se održi još jedan referendum, UK Ministarstvo obrane bi trebalo objaviti svoje planove po svim tim pitanjima, tako da glasači svih nacija mogu točno razumjeti o čemu se tu sve radi. Škotski glasači mogli bi steći bolji uvid u cijene neovisnosti, što bi Škotsku itekako koštalo kroz iduća desetljeća, s vojnim snagama svedenim na razinu manjih sila poput Irske. Birači u Engleskoj i Walesu, kad se suoče sa značajnim troškovima preseljenja, također bi mogli dovesti u pitanje oslanjanje Ministarstva obrane na dobru volju stranaca, kao i samu korisnost takve nefleksibilne imovine kao što je Trident. Visoke vojne osobe učestalo se žale na neznanje javnosti o velikim temama s područja obrane, no teško da se može kriviti javnost kad se toliko toga skriva iza vela „nacionalne sigurnosti“. Informiranija rasprava tu zahtijeva onu vrstu transparentnosti kakvu referendum 2016. godine nikada nije vidio. Predstojeći „Integrirani pregled“ trebao bi obećati da će tu Britanija proći bolje.

* Ovaj je tekst autor Jonathon Kitson objavio 3. prosinca 2020. godine na internetskoj stranici britanskog magazina CapX (https://capx.co/about/). Njegov original pod naslovom „The MoD should spell out the stark consequences of Scottish independence“ dostupan je na internetskoj adresi: https://capx.co/the-mod-should-spell-out-the-stark-consequences-of-scottish-independence/

U prvom dijelu intervjua za portal Obris.org kontraadmiral Predrag Stipanović, zapovjednik HRM-a, govorio je o već tekućoj obuci posade za novi OOB, o početku sudjelovanja HRM i OS RH u Operaciji Sophia (što je jučer potvrdila i Vlada RH), najavio je stavljanje dva DBM-a na raspolaganje NATO-saveznicima, te još niz planova čije je ostvarenje u tijeku ili bi se tek trebali realizirati. U današnjem drugom dijelu intervjua kontraadmiral Stipanović najavljuje veliku vojnu vježbu koja se planira za 2018. godinu, konačno umirovljenje radarskog sustava Enhanced Peregrine, ponovno ustrojavanje mornaričko-desantnog pješaštva, i brojne druge novosti u Hrvatskoj ratnoj mornarici.

Vratimo se sad opet na opremanje i modernizaciju. Hoće li ove godine ponovno biti ispaljivanja RBS-ova? Koja je dinamika ispaljivanja?

Ispaljivanje RBS-a u planu je tek 2018. godine

Ispaljivanje RBS-ova nije u planu za ovu godinu. Mi ćemo ove godine završiti s remontom određenog broja tih raketa, i produžit ćemo njihov životni vijek. Ono što je za nas najbitnije, 2015. i 2016. godine smo provjerili sve platforme koje nose taj sustav, provjerili smo ispravnost brodske opreme, a onda i same rakete. Kod ispaljivanja ovih raketa, s obzirom na njihovu cijenu, zaista treba biti racionalan. Provjerili smo sve, lansirali smo i s MOL-a i s „Dmitra Zvonimira“, lansirali smo i s raketne topovnjače Helsinki klase. Sad se pripremamo za iduću godinu, za veliku združenu vježbu “Velebit 2018”, u sklopu koje se planira i ispaljivanje rakete. Ljudi su obučeni, najbitnije je da se održavanje provodi sukladno dinamici i načinu kako je to definirano. Inače, mi smo za proizvođača ovih raketa, švedski Saab, jedna od najboljih reklama koje u svijetu trenutno postoje.

Ne podiže li ovo usporavanje vjerojatnost da za koju godinu, istekom resursa, ostale RBS-ove bacimo u smeće?

Ne.

S druge strane, što je sa zapovjednim sustavom, 9LV, koji isto nije baš najnoviji?

Kao što sam rekao, u Dugoročnom planu razvoja OS jedna od planiranih stavki je i predviđena modernizacija sustava za upravljanje vatrom. Brodovi Helsinki klase imaju već originalno sustav 9LV. On je u relativno dobrom stanju, u odnosu na „Krešimira“ i „Zvonimira“ jer s obzirom na embargo i neke druge stvari, mi nismo mogli napraviti potpunu inačicu toga sustava. Pomorski centar za elektroniku je isto tu jako bitna sastavnica u sposobnosti održavanja naše elektronike i sustava. Sigurno da i oni imaju mogućnost da se razvijaju i dalje, pogotovo što su u partnerstvu s francuskom kompanijom Thales i nekim drugim zapadnim kompanijama, mislim da dosta dobro rade svoj posao. Tako da je modernizacija sustava za upravljanje vatrom predviđena na brodovima 11 i 12, a onda ćemo vidjeti i za 41 i 42.

Moram primijetiti, vi praktički ne spominjete “Šibenik”. Tim više što na njemu, ako se ne varam, 9LV je još analogni…

“Šibenik” je već pomalo na kraju svojih resursa. On je 1976. godište. Sentimentalno sam vezan za taj brod, jer sam na tom brodu šest godina bio zapovjednik. Mi ćemo taj brod koristiti za obuku mladih časnika, ako bude trebalo i za potrebe Obalne straže – s obzirom na njegove manevarske sposobnosti i brzinu, dvije plinske turbine i dva diesel motora, ali mislim da u taj brod, sad već kao četrdesetjednogodišnjaka, ne treba planirati nikakvo veće ulaganje. Mislim da je u ovom slučaju bolje ići na opremanje i dizanje sposobnosti topovnjača 11 i 12, i onda poslije toga i 41 i 42 jer, danas-sutra, kada budu dolazili novi protubrodski raketni sustavi i višenamjenski izvanobalni ophodni brod – mi ćemo premostiti i eventualno otpis “Šibenika”.

Moramo tu pitati još jednu stvar. Spominjemo niz brodova, spominjemo 9LV. Oni se, ako se ne varam, mogu međusobno uvezivati. Nekad davno, šire uvezivanje se rješavalo sustavom STINA Jadran. Razmišlja li HRM razmišlja o nekakvom takvom linku? O nekakvom ozbiljnom kriptiranom linku, koji bi to sve mogao obuhvatiti?

Ne samo da razmišljamo, mi već radimo na tome. Sustav STINA Jadran je ZIS sustav nekadašnje mornarice i on nikad nije bio na uporabi u HRM-u. U HRM-u se koristio ZIS sustav JADRAN koji se razvio tijekom Domovinskog rata. Danas mi imamo sustav SEVID, kojim su uvezani svi senzori koji se nalaze u Hrvatskoj ratnoj mornarici. Isto tako, integrirane su AIS stanice koje se nalaze kod Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Sada smo u razgovorima i s Ministarstvom unutarnjih poslova da se i njihovi senzori – znači, radari koje su nabavili kroz EU fondove i opto-elektronika – integriraju u taj sustav. U konačnici sustav SEVID bi koristio zaštićeni link. U HRM se predviđa uvođenje NATO mornaričkog zapovjedno-informacijskog sustava.

Opet malo vučem prema natrag, u prošlost… Pretpostavljam da nekakvo zapovjedno mjesto, kakvo je bilo na Visu, s obzirom u kojem je stanju – to možemo zaboraviti. Razmišlja li se o nekakvoj drugoj ozbiljnoj, tvrdoj, fortificiranoj lokaciji, na koju bi se takav centar moglo, da tako kažem, sigurno spremiti?

Ne samo Vis, već i ostale naše postaje obalnog motrenja mogu se koristiti kao izdvojena zapovjedna mjesta. Koncept koji se koristio u nekim prošlim vremenima je napušten. HRM je prije dvadesetak godina napustio koncept stacionarnih zapovjednih mjesta i prešlo se na mrežni koncept tako da se zapovjedno mjesto može uspostaviti na različitim vojnim lokacijama odnosno brodovima, za što je razvijena komunikacijska infrastruktura.

Da, ali objekt “Vela Glava” je ruiniran do nezamislivoga…

Morate biti svjesni činjenice da je u proteklih dvadesetak godina jedan veliki broj vojnih lokacija proglašen neperspektivnim, napušten i predan lokalnoj samoupravi. U kakvom su oni sad trenutno stanju nemam informaciju, ali sve vojne lokacije koje su proglašene perspektivnim, prije svega za HRM, održavaju se sukladno mogućnostima i njihovoj namjeni. Objekt „Vela glava“ koliko je meni poznato nije bio predviđen za zapovjedno mjesto.

Mene strašno tu zanima sudbina kompleksa kod Žrnovnice – Korešnice, koja stoji prazna i zaboravljena. Em je relativno novija, em nije previše devastirana…

Korešnica je, i u vremena kada se gradila, bila građena s nekom drugom perspektivom, drugačijom nego što je to danas. Tako da, sukladno i mogućnostima, ali i novim izazovima i prijetnjama sa kojima se suočavamo, pa i ulaskom u NATO – situacija se ipak na neki način promijenila, i taj koncept građenja takvih zapovjednih mjesta je napušten.

Što je s modernizacijom radara Enhanced Peregrine? Da li je ona još aktualna ili će se ići na nabavu nekog novog radarskog sustava?

Jedan od radara Enhanced Peregrine, stacioniran na Visu

Mi ćemo sustav Enhanced Peregrine, koji imamo sada na raspolaganju, nastaviti koristiti u stanju u kakvom on jest. Neće se ići na njegovu modernizaciju. Držim, naime, da bi to bilo gubljenje vremena. Predložio sam načelniku GS i ministru obrane da idemo sa nabavom novog sustava za nadzor mora. Upravo radimo na izradi taktičke studije, koju očekujem da ćemo uskoro završiti kako bi se studija izvodljivosti mogla napraviti do kraja godine. Rade je naši ljudi – iz HRM-a, GS i Ministarstva obrane. Po meni, definitivno, treba se ići u nabavu novog radarskog sustava. Jedan od naših vrlo važnih strateških ciljeva je nadzor površinske situacije na moru. To nam je i cilj sposobnosti koji smo prihvatili u sklopu paketa ciljeva sposobnosti koje Oružane snage i Ministarstvo obrane RH implementiraju. Nakon „papirnatog“ dijela posla, kojeg ćemo završiti ove godine, ja očekujem da bi se možda 2018. godine krenulo s međunarodnim natječajem, te da bi negdje do kraja 2019. ili 2020. dobili novi sustav. Ali, definitivno, Enhanced Peregrine mi održavamo s vlastitim sposobnostima, ovdje unutar HRM-a, i uz potporu Pomorskog centra za elektroniku. Ipak je on vojni radar, snaga mu je takva kakva je, frekventno je agilan, otporan je na ometanja, i uz određena ograničenja ipak upotpunjuje našu pomorsku situacijsku sliku SEVID-a, kao jedan od raspoloživih senzora.

Kad se spomenu Peregrini, to je recimo bila mreža “More”. Ona je gledala i prema ZERP-u. S druge strane, čuju se glasovi da nam to nedvojbeno treba, ali i da bi se na to fino nadovezala neka manja, finija mreža za nadzor unutarnjih voda…nekakva mreža “Obala”, recimo. Je li bilo razmišljanja na tu temu?

Na određeni način mi to već imamo. Ministarstvo mora, pomorstva i infrastrukture je duž obale postavilo deset radara koji služe za nadzor pomorskog prometa i prilaza većim lukama. Ministarstvo unutarnjih poslova je također postavilo četiri radara i mrežu optoelektroničkih sustava u sklopu nadzora Schengenske granice na moru. Isto tako, postavljen je i sustav AIS. Kad se tome doda mreža naših radarskih sustava onda se može reći da je nadzor površinske situacije na moru prilično dobro pokriven.

Ne gledaju li oni isto tako većinom prema ZERP-u?

Ne. Ministarstvo mora, pomorstva i infrastrukture, kao što sam rekao, razvilo je mrežu radarskih sustava s težištem na sigurnost plovidbe i prilazima luka. Na pozicijama na kojima se nalaze radari pokrivaju se u dobrom dijelu i unutarnje vode.

Nije li nedavna nesreća u Koločepskom kanalu otvorila niz pitanja oko toga?

Teško je sad nešto reći u nedostatku informacija, što i kako se točno dogodilo, ali koliko god se ulagalo i u senzore, elektroniku, u sustav nadzora, nikada neće biti idealno.

Sudjelovali ste u razgovorima oko raspolaganja vojnim objektima u Pločama. U kojem razdoblju će se ti objekti oživjeti i s kojom svrhom?

Obilazak objekata u Pločama (Photo:MORH)

Kada govorimo o objektima koji se nalaze na području Ploča i predaji lokalnoj samoupravi – od 14 lokacija mi zadržavamo samo 3 lokacije: to je vojarna “Neretva”, to je strateško skladište UbS-a, gdje su smještene morske mine, i onaj mali otočić ispred skladišta UbS-a “Tatinja”, koji je na neki način prirodna zaštita cijele te lokacije. Mi smo u proteklih 10-15 godina samo na području Ploča lokalnoj samoupravi predali 440 tisuća kvadratnih metara površine, što zemlje, što vojnih objekata. Sada je ostala ta vojarna – ona ima nekih 60-70 tisuća metara kvadratnih, i mi tu želimo razviti mornaričko-desantno pješaštvo. S obzirom na sve okolnosti, i iskustva koja smo imali iz Domovinskog rata, južni dio RH vrlo je uzak manevarski prostor. Zato je naša namjera, prije svega, imati jednu takvu postrojbu čija će zadaća biti provođenje mjera sustava obrane i odvraćanja potencijalnih ugroza u priobalju i na otocima. U ovom trenutku idemo sa satnijom, koja će na sebe vezati i pričuvu, i to razvrstanu pričuvu tipa A, kroz uvježbavanja i izvršavanja raznih zadaća, prije svega onih zadaća koje su vezane za mornaričko-desantno pješaštvo, ali i potporu civilnom stanovništvu.

O kojim rokovima se tu govori?

Ova postrojba bi trebala brojati nešto više od 150 ljudi kao djelatnog sastava. Mi bi do kraja godine završili projektnu dokumentaciju, da bi iduće godine krenuli s prvom fazom odnosno uređenjem smještajnog objekta i skladišnih kapaciteta za tu satniju. Paralelno s građevinskim uređenjem objekata do kraja 2018. ustrojili bi inicijalne elemente satnije MDP-a, zapovjedništvo i 1. vod. Dostizanje pune operativne sposobnosti ove postrojbe planiramo do kraja 2019. godine. Procjena je da bi trebalo uložiti u cijelu tu infrastrukturu nekih 12 milijuna kuna kako bi se osigurali uvjeti za život i rad djelatnika satnije. Na ovaj način stvorili bi se uvjeti i za moguće pružanje potpore u smještaju djelatnicima i drugih tijela državne uprave.

Definitivno jug obale ima malu stratešku dubinu, dakle tu govorimo o mogućem ubacivanju ljudstva s mora na obalu. Pri tome, ako do ičega dođe, njima treba podrška – ta podrška je opet s mora, a težište je na Obalnoj straži. Ne traži li to automatski flotu? Flotu s pravom, ozbiljnom vatrenom moći?

Naravno da traži. Zato i govorimo o raketnim topovnjačama, zato govorimo o izvanobalnom ophodnom višenamjenskom brodu, i na taj način o oživljavanju tradicionalne flote. Mi se nikad nismo odrekli tradicionalne flote. Kad sam rekao da je sada možda težište na Obalnoj straži – to je zato što je ona sad u fokusu svih tih događanja, na migracije i zaštite nacionalnih interesa u području ZERP-a. Pa ipak, sukladno mogućnostima,  ništa manje ne održavamo, ni sposobnosti koje se odnose na tradicionalnu mornaricu. Ovo što smo napravili s protubrodskim raketama – to je dio te priče. I svi drugi napori, koji idu za razvojem protuminskih sposobnosti ronitelja, ali i protuminskih sposobnosti s brodovima, i to je dio te priče o tradicionalnoj mornarici. Znači, ne zanemaruju se sposobnosti tradicionalne mornarice u odnosu na obalnu stražu. Tradicionalna mornarica se i dalje razvija, kako kroz modernizaciju radarskog sustava, tako i kroz modernizaciju i rekonstrukciju topovnjača, za izvršavanje pomorskih presretanja, s onim sposobnostima koje one imaju.

Spomenuli ste mogućnost međuresornog korištenja tih objekata u Pločama. Nedavno je potpisan ovaj Sporazum o zasnivanju studija za vojno pomorstvo, koji je isto zamišljen kao objedinjavanje obrazovanja pomorskih časnika za sve institucije. Čime će tu HRM doprinijeti, i što će HRM s tim studijem dobiti?

Obilazak TT zbora na SRC Jarun povodom ovogodišnejg Dana OS RH

HRM će dobiti najviše od svih – dobit će osposobljene stručne ljude, koji će moći preuzeti odgovorne dužnosti, zapovijedanje brodovima, zapovijedanje divizijunima i, na kraju krajeva, i mornaricom. Studij će trajati 5 godina. Nositelj ustrojavanja je Hrvatsko vojno učilište, ali zapovjedništvo HRM-a je vrlo aktivno sudjelovalo u cijeloj pripremi za uspostavljanje tog studija – od izrade nastavnih planova i programa do izrade kompetencija koje ti ljudi moraju imati u konačnici, kada završe studij. Tako da će HRM, odnosno, ti mladi ljudi kada budu dolazili u Mornaricu, biti na najvišoj razini osposobljenosti za izvršavanje svojih namjenskih zadaća. Naravno, studij nije namjenjen samo za potrebe HRM-a, već će se na njemu školovati mladi ljudi za potrebe Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstvom mora, prometa i infrastrukture. Vjerojatno će i neki drugi prepoznati mogućnost da se uključe u takav studij, u dogledno vrijeme. Već ima upita i od strane zemalja u regiji, njihovih Mornarica, da bi se i oni uključili – s obzirom na to o kakvim sposobnostima se radi, i što mi u stvari u konačnici očekujemo od tog časnika kad završi ovu izobrazbu.

Svi objekti i infrastruktura, koja se nalazi u Lori, bit će na raspolaganju studentima – počevši od smještajnih kapaciteta, kabineta, amfiteatara, učionica i sportskih sadržaja. Mi smo isto tako uključeni i kroz ljetne kampove, u kojima se planira ukrcaj na naše bodove, obuka u jedrenju i veslanju, odnosno poznavanju tradicionalnih pomoračkih vještina. To je jedna zaokružena priča, gdje HRM sa svojim djelatnicima, kako kroz predavanja, tako i praktičnu obuku, vrlo aktivno u svemu tome sudjeluje.

Ministarstvo mora je obećalo dati na raspolaganje polaznicima brod “Kraljica mora“. No što je sa školskim brodom “Jadran”? Kakav je tu stav i vaš, kao HRM, pogotovo s obzirom na nedavno odustajanje tog broda od kružne ture po Jadranu, upravo zbog protesta hrvatske strane?

Sam “Jadran” izlazi iz mojih ingerencija, odnosno iz ingerencija Hrvatske ratne mornarice. Vi znate da je to pitanje sukcesije i tima koji je radio na cijelom tom projektu. Poznato vam je da se poduzimaju određene aktivnosti kako bi taj brod se u konačnici i vratio Republici Hrvatskoj, jer je vezan za našu tradiciju, matična luka mu je bila ovdje u Splitu. Poznate su nam okolnosti kako je došlo da je taj brod zadržan u Crnoj Gori. Takav brod nam definitivno treba u sklopu provedbe ovog vojnog studija pomorstva i brodogradnje, jer na takvom brodu se stječu zaista one temeljne mornarske sposobnosti. Naime, bez poznavanja temeljnih mornarskih vještina, nema pravog mornara.

Njegovo mjesto u Lori se znalo. Je li slobodno da ponovno prihvati „Jadran“?

Složit ćete sa mnom – posve je nevažno gdje je nekad bilo mjesto veza „Jadrana“. A za svaki brod kojim bi povećali flotu HRM-a zasigurno će se naći odgovarajuće mjesto!

Od 2008. do 2013. godine ulična i dvorišna zgrada bivše Vojne bolnice Zagreb u Vlaškoj zjape prazne, a od tada – uz tek povremena i privremena događanja – nije donesen konkretan plan njene namjene.

Nema tome dugo otkako je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović opatrnula po Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom i njegovom gospodarenju bivšim vojnim nekretninama. “To je sramota, zgrade propadaju, urušavaju se krovovi. Oni tom imovinom moraju upravljati, a ako ne žele – neka ih predaju lokalnoj samoupravi ili neka raspišu koncesiju“, ljutila se Grabar Kitarović nakon obilaska otoka Molata. I bilo bi to sasvim u redu, da se predsjednica svakoga jutra ne budi s pogledom na jednu takvu sramotu, kojoj se počeo urušavati krov i otpadati fasada. Jer niti 500 metara od njenog stana, uspravnicom Bauerovom prema sjeveru, stoji nekadašnja austrougarska ljepotica, kojoj je višegodišnje upravljanje lokalne samouprave priuštilo oronulost i zaborav. Da je Grabar Kitarović zaista tako zabrinuta za neiskorišteni potencijal vojnih nekretnina, uključujući i zdanje u Vlaškoj 87, lupila bi šakom po stolu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, pozvala bi na red njegovog nacionalnog koalicijskog partnera HDZ, i poduzela sve što može da se bivša vojna bolnica uredi i stavi u funkciju od prvenstveno javnog interesa.

U ožujku 2008. godine, temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina između Republike Hrvatske i Grada Zagreba, bivša vojna bolnica predana je Gradu u vlasništvo. Unatoč brojnim obećanjima i mahanjem velikim planovima, sve do 2013. ulična i dvorišna zgrada zjape potpuno prazne, prepuštene zubu vremena i povremenim “podstanarima”. U jesen 2013. najavljeno je održavanje 4. izdanja Muzeja ulične umjetnosti, na temu revitalizacije napuštenih gradskih prostora, i to baš u dvorišnoj zgradi bivše Vojne bolnice Zagreb. Dio je to projekta “Recovery the Streets”, financiranog sredstvima EU fonda “Kultura 2007.-2013.” u kojem tada sudjeluje pet europskih festivala ulične umjetnosti u Zaragozi (Španjolska), Kölnu (Njemačka), Toulouseu (Francuska), Besançonu (Francuska) i Zagrebu (Hrvatska). Ideja projekta bila je da se u svakom od gradova-sudionika pronađe neki zaboravljen, napušten i prazan prostor koji bi se – dok se čeka njegovo konačno privođenje svrsi ili neki novi projekti – revitalizirao uz pomoć intervencija međunarodnog umjetničkog tima.

Organizator Muzeja ulične umjetnosti, udruga Centralna jedinica na čelu s direktoricom Ivanom Vukšić, u početku je razmišljao o smještanju Muzeja u prostor stare uljare u Branimirovoj ulici koja se, iako je također zaštićeni spomenik kulture i zjapi prazna, godinama skriva iza skela zbog, navodno, temeljite obnove. Vlasnik zgrade stare uljare, građevinsko poduzeće Tehnika, nije bilo zainteresirano za privremeno udomljavanje uličnih umjetnika, pa je, nakon početnih nesuglasica, Grad Zagreb Centralnoj jedinici ponudio dvorišnu zgradu u Vlaškoj 87, koja je po svim parametrima udovoljavala željama organizatora i zahtjevima projekta. Temeljem ugovora kojeg su potpisali zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i direktorica MUU Ivana Vukšić, dvorišna zgrada dana je na minimalno dvogodišnje korištenje, uz obavezu “savjesnog odnošenja prema zgradi“. To je uključivalo čišćenje zgrade, pretrpane kojekakvim smećem, te angažiranje osiguranja koje se brinulo o tome da posjetitelji ne oštećuju zgrade, izloške i ne lutaju dijelovima koji nisu predviđeni za Muzej i nisu očišćeni. Muzej ulične umjetnosti svoje jednodnevne postave prikazao je 2013. i 2014. godine, a u projektu je sudjelovalo ukupno 50 umjetnika iz Hrvatske i inozemstva. Po završetku programa, zgrada je ponovno očišćena, smeće je pokupljeno, a na zidovima su ostali samo umjetnički radovi pomiješani s ranije zatečenim grafitima.

Prvi Dan D 2014. godine

Muzej ulične umjetnosti otvorio je vrata i drugim umjetničkim projektima koji su tražili privremeni smještaj. “To je potvrda našeg rada i želje da se ovakvi prostori populariziraju i stave u funkciju građanstva, ako već Grad ne zna što s njima“, kaže Ivana Vukšić, uz napomenu da je cijeli projekt u evaluaciji dobio visoku ocjenu. Već 2014. u bivšoj vojnoj bolnici održan je međunarodni festival dizajna pod nazivom Dan D, u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva. Za razliku od MUU, dizajneri su dobili na korištenje uličnu zgradu, uredili je i postavili eksponate, a posjetitelji su mogli slobodno šetati, razgledavati i sudjelovati na predavanjima i radionicama (dok se Muzej ulične umjetnosti mogao razgledati tek u grupi, uz obaveznog vodiča). U sklopu festivala, održana je i tribina “Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori” u organizaciji Centra za mirovne studije, a za posjetitelje su pripremljene sasvim prigodne razglednice uz “Pozdrav iz Vlaške 87”, adresirane na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. “Cilj je bio skrenuti pažnju gradonačelnika na još jednu gradsku nekretninu koja propada u centru grada, a istovremeno pokazati kako postoje brojne ideje kako da se ta zgrada stavi u uporabu za sve građane grada”, pamti Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije.

Razglednice savjesnih građana nisu dirnule u srce zagrebačkog gradonačelnika

Bivša vojna bolnica ugostila je dizajnere i naredne, 2015. godine, ali već ove, 2016., festival seli u Pogon Jedinstvo. Iz Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, na čelu s pročelnikom Damirom Lasićem, poručuju da se radi o gradskoj strategiji upravljanja gradskom imovinom:

“Budući da je u tijeku ishođenje projektne dokumentacije za privođenje objekta konačnoj namjeni, ovaj ured dodjeljuje pojedine prostore isključivo za povremena (kratkotrajno na par dana) korištenja za održavanje manifestacija od općeg, kulturnog interesa, ili za snimanje filmova/serija”.

Serije i filmovi u bivšoj vojnoj bolnici snimali su se još u vrijeme dok je ona imala redovne stanare, a tamošnja i tadašnja prisutnost Vojnog muzeja davala je pogodnost posudbe uniformi, naoružanja i ostale vojne opreme na licu mjesta. Posljednji film koji je snimljen u Vlaškoj 87 je Broj 55 redatelja Kristijana Milića, kojem je scenografija austrougarske vojarne bila idealna kulisa za ratni film o Domovinskom ratu, čija se radnja odvija u Kusonjama kod Pakraca. Dok je još Muzej ulične umjetnosti pripremao svoj prvi postav, a umjetnici oživljavali dvorišnu zgradu, u uličnoj zgradi i dvorištu bivše vojne bolnice već su se skupljali “branitelji” i “pobunjeni Srbi”, uz rondanje vojnih transportera i štektanje kalašnjikova. No za razliku od MUU i Međunarodnog festivala dizajna, koji su prostore u Vlaškoj koristili besplatno, filmaši su morali platiti naknadu.

“Ukoliko se prostor dodjeljuje za održavanje manifestacije koju provode udruge uz prethodno mišljenje, odnosno preporuku nadležnog ministarstva Republike Hrvatske ili nadležnog gradskog ureda, ugovor se sklapa bez naknade za korištenje, a ukoliko se prostor dodjeljuje za komercijalnu namjenu, odnosno snimanje spota, filma/serije, naknada za korištenje određuje se sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba 1/14 i 12/15) i Zaključku o utvrđivanju jediničnog iznosa zakupnine i načinu plaćanja zakupnine za građevinsko zemljište (Službeni glasnik Grada Zagreba 21/15), prema mjesečnoj zakupnini”,

pojašnjava pravila igre već spomenuti Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada.

Posljednje tri godine, Vlaška je ugostila još nekoliko jednokratnih umjetničkih projekata, dok Grad smišlja što napraviti sa zapravo neželjenom nekretninom na atraktivnoj poziciji. Prema riječima Ivane Vukšić, nakon uspjeha Muzeja ulične umjetnosti, Gradu je predložen dugoročni projekt revitalizacije zgrade, koji nije zaživio dalje od preliminarnog sastanka: “Zgrada ima nevjerojatan potencijal samo zbog svoje lokacije i količine slobodnog prostora, ali zbog svog stanja potrebna je izrazito velika investicija da se ponovno učini funkcionalnom“.

Vijeće gradske četvrti Gornji grad-Medveščak u nekoliko je navrata tražilo od Grada pokretanje razgovora o budućnosti bivše VBZ, a jedino što su dobili bila je šutnja i ignorancija. Predsjednik Vijeća Luka Šimurina kaže kako to tijelo “nema saznanja o eventualnim planovima za revitalizaciju postojećeg objekta“, ali za svaki slučaj upućuje zainteresirane da priupitaju nadležne gradske urede.

Pogled iz ulične prema dvorišnoj zgradi

Gradski uredi, prije svega onaj za imovinu Grada, te za obrazovanje, kulturu i sport, ponavljaju sada već desetak godina staru priču o “smještaju gradskih obrazovnih ustanova“, za što se radi projektna dokumentacija (i tako već godinama). Štoviše, iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport potvrđeno nam je pokretanje postupka “za izradu projektne dokumentacije za prenamjenu ulične zgrade bivše Vojne bolnice za potrebe preseljenja Glazbene škole Elly Bašić, koja trenutno radi na lokaciji u Medvedgradskoj ulici“. Ravnateljica škole Mirela Buchberger priznaje da “imaju potrebu rješavanja prostornih problema“, ali o mogućnosti preseljenja u Vlašku “ne može dati konkretne odgovore“. Konkretniji je krajem prošle godine bio gradonačelnik Bandić, najavivši uređenje Vlaške za potrebe preseljenja GŠ Elly Bašić. Radovi bi, prema Bandiću, trebali početi već u svibnju ove i završiti u siječnju 2017. godine. No u proračunu za ovu godinu ne vide se sredstva osigurana za tu namjenu, pa ne treba isključiti mogućnost da velike Bandićeve najave o izgradnji, dogradnji i obnovi 6 vrtića, 9 dvorana i 11 škola nisu ništa drugo nego obećanja uoči lokalnih izbora sljedeće godine. Ne treba zanemariti ni ocjene struke iz 2008. prema kojima je Vlaška 87 potpuno neprikladna za smještaj učenika i umjetničkih škola. Jedno je sigurno:

“Treba paziti da namjena bude od javnog interesa na način da se da prednost onom javnom interesu kojega nema ili je u deficitu u urbanoj slici grada ili za kojega ne postoji neki drugi alternativni gradski prostor”,

smatra Gordan Bosanac, dodajući kako je “važno da se o tome raspravi i pokuša naći konsenzus među različitim opcijama od javnog interesa koje postoje oko tog prostora.”

Nekad Domobranska vojarna, danas Katoličko sveučilište i shopping centar

Da se bivša Vojna bolnica kojim slučajem nalazi u New Yorku, u kojem trenutno živi i radi Ivana Vukšić, sigurno bi bila brzo iskorištena, ali ne u umjetničke svrhe, nego za skupocjene stanove. Nešto slično događa se na drugom dijelu Zagreba, u bivšoj austrougarskoj “Domobranskoj vojarni”, kasnije vojarni Hrvatske vojske “Kralj Tomislav”. Ona je 2006. predana u vlasništvo Katoličkoj crkvi, koja je sićušan dio prostora na jedvite jade prenamijenila u Hrvatsko katoličko sveučilište, da bi dobar dio ostatka iznajmila, među ostalim i privatnoj tvrtki za izgradnju shopping centra. Prevaga privatnog nad javnim interesom na atraktivnoj lokaciji u Ilici ne smije biti recept i za Vlašku 87.

• ovaj tekst o sudbini bivše Vojne bolnice Zagreb objavljen je 27. travnja 2016. pod originalnim naslovom “Između privatnog, javnog i neodređenog” na portalu Kulturpunkt, te je dostupan na adresi  http://www.kulturpunkt.hr/content/izmedu-privatnog-javnog-i-neodredenog. Prvi dio serijala o prošlosti bolnice u Vlaškoj 87 objavljen je 19. travnja 2016., i može se pročitati na adresi http://www.kulturpunkt.hr/content/kronika-jednog-propadanja

Prije punih 5 godine, u travnju 2010. godine, ministri vanjskih poslova država-članica NATO-a složili su se oko toga da će primiti BiH u Akcijski plan za članstvo u Savezu („Membership Action Plan“ – MAP). Pritom su postavljeni i uvjeti, a jedan od njih je bio da će NATO prihvatiti prvi godišnji MAP za BiH tek kada imovina vezana uz obrambeni sektor (poput vojarni, poligona i raznih vrsta zemljišta) bude registrirana kao imovina države i zemljišnoknjižno provedena za Ministarstvo obrane kao korisnika. Cjelokupni postupak uknjižbe sukladan je odluci Ustavnog suda BiH, koja je potvrdila obvezu da se imovine uknjiži na državu BiH sukladno Zakonu o obrani, kao i Odluci Predsjedništva o 63 perspektivne vojne lokacije, te Sporazumu o sukcesiji. No, tijekom proteklih pet godina taj je proces vrlo često zapinjao zbog političkih prepucavanja i igara između  entiteta u BiH.

Pet godina kasnije, točnije u četvrtak, 19. ožujka, Ministarstvo obrane BiH priopćilo je o dovršetku pripreme dokumentacije potrebne za proces uknjižbe 63 perspektivne vojne lokacije na državu BiH. Dvije lokacije u Čapljini već su uknjižene na državu, dok je za treću potrebno izvršiti neke tehničke pretpostavke, pa tek onda uknjižbu. Za dvije vojne lokacije u Orašju i Žepču sve je pripremljeno i spremno za upućivanje u proceduru prema Vijeću ministara BiH, koje bi potom trebalo ovlastiti ministra obrane BiH Zekerijaha Osmića da potpiše ugovor o preuzimanju.

Trenutno je u Federaciji BiH za uknjižbu spremno ukupno 20 lokacija, od čega je za 14 lokacija dokumentacija poslana u Pravobraniteljstvo BiH sa zahtjevom za uknjižbu na državu BiH. Prvi komplet dokumentacije, kažu u MO BiH, poslan je Pravobraniteljstvu još 21. studenog 2014. godine. Istodobno, u Republici Srpskoj vodi se velika pravna bitka ne bi se započelo i s procesom uknjižbe tamošnjih vojnih nekretnina. Za sada je za lokaciju u Han Pijesku tek nepobitno utvrđena nadležnost Suda BiH, od kojeg se očekuje rješavanje spora oko vlasništva na toj lokaciji. Za lokaciju Bileća Ministarstvo obrane BiH uputilo je prigovor Geodetskoj upravi Republike Srpske tražeći poništenje prethodno donesenog rješenja prema kojem se vojna imovina u Bileći preknjižila na općinu Bileća – Ministarstvo obrane BiH tu traži vraćanje u prethodno stanje. Ovih dana Ministarstvo obrane BiH treba Pravobraniteljstvu BiH dostaviti dokumentaciju za još 4 lokacije iz Republike Srpske radi uknjižbe na državu BiH.

Vlasti u BiH nadaju se kako će ovaj sramežljivi početak označiti i širi početak procesa ispunjavanja uvjeta za aktivaciju MAP-a, za što do sada nije bila dovoljna činjenica da je prije 5 godina BiH promptno ispunila jedan drugi uvjet – slanje pješačke postrojbe u operaciju ISAF u Afganistanu. Zapovjednik NATO stožera u Sarajevu general Christopher J. Perry izjavio je u veljači ove godine kako se nada da će tijekom 2015. biti aktiviran Akcijski plan za članstvo BiH u NATO-u.

„Događaju se određeni pomaci pa se nadam da će biti odblokirano pitanje uknjiženja vojne imovine i da će stvari u BiH krenuti naprijed“, rekao je tada Perry dodavši da, iako je konačni cilj članstvo u NATO-u, najveću vrijednost za Bosnu i Hercegovinu tu nosi sam proces pristupanja, jer on podrazumijeva stvaranje transparentnosti, odgovornosti i sposobnosti tamošnjih Oružanih snaga.

Na manje ili više stotu obljetnicu njene izgradnje, televizijski kanal Al Jazeera Balkans odlučio se detaljnije pozabaviti sudbinom sarajevske vojarne poznate pod današnjim nazivom “kasarna Safet Hodžić”. Riječ je tu o iznimno markantnome objektu na brdu, po mnogima svojedobno i najljepšoj zgradi u Sarajevu, koju i izvan Bosne i Hercegovine mnogi znaju kao mjesto s kojeg su snimane završne scene pogleda na grad u kultnome filmu “Valter brani Sarajevo”. Ovaj kompleks je od svog začetka pa sve do danas vojni – svoj je vijek započeo 1914. kao vojarna nazvana po vojskovođi Eugenu Savojskome, ne bi li već 1915. bio preimenovan u “Kasarnu Jajce ” – prema K&K vojnoj bolnici koja je ondje uselila iz svojih dotadašnjih prostora u gradu Jajcu. Nakon korištenja u doba JNA, objekt na istočnome ulazu u Sarajevo završio je s imenom “Kasarna Safet Hadžić”, ali devastiran – početno još u doba rata, ali i kasnije. Kako se navodi u sarajevskoj općini Stari Grad – nakon rata je šteta ondje iznosila oko 40 posto, dok se sada barata procjenama od oko 80 posto oštećenja.

Das ist Walter!

Spomenuti kompleks smješten u starome dijelu Sarajeva, između Bijele i Žute tabije (tvrđave) na Vratniku, istaknut na vrhu brda i okružen bedemom. On je i dalje formalno pod vojnom upravom, iako Oružane snage BiH ovu vojarnu smatraju neperspektivnom te opasnom za posjetioce, budući se njeno desno krilo već davno krenulo urušavati, a i lijevo krilo polagano kreće istim putem. Dok se već duže priča o turističkom potencijalu ovoga kompleksa, brojne ideje za njegovo uređenje (od davanja na korištenje kulturnim institucijama do prodaje kao hotela) do danas nisu urodile ikakvim plodom. “Posljednjih sedam-osam godina je taj objekt prepušten sam sebi. Ministarstvo obrane BiH proglasilo je objekt neperspektivnom i neprofitabilnom vojnom imovinom. Sada se kroz Parlament BiH, na inicijativu Predsjedništva, treba vratiti vlasniku – a to je općina Stari Grad – no to stoji“, ističe načelnik te općine Ibrahim Hadžibajrić.

Užasna realnost

Na prvi pogled, a posebno iz daljine, spomenuta vojarna i ne izgleda tako loše – dapače, čak se čini da je ona u prilično boljem stanju od onoga što spominju upućeni. No, štete su jasno vidljive izbliza – većina krova je uništena, a ogromne grede prijete s visine onima koji se ipak usude ući u prostor ovih zgrada. Zidovi su ogoljeni, mnogo je različitog otpada na sve strane, dok zrakom dominira miris truleži i vlage. Navodno više ne služe svrsi ni brojni okolni potporni zidovi – koji su sam  krug vojarne odvajali od njenog okruženja, a propali su i nekad lijepi vrtovi u kompleksu.

Od načelnika lokalne samouprave Hadžibajrića saznaje se kako je Jugoslavenska narodna armija još 1990. godine napustila “Jajce kasarnu”. Od tada pa sve do započinjanja rata bili su vođeni pregovori – ne bi li se pravo korištenja ovoga kompleksa uz određenu naknadu prenijelo na lokalnu općinu. Sve je to prekinuo rat, nakon kojeg je i sam Daytonski sporazum dodatno zapečatio ikakvu vojnu svrhu ovih objekata. Naime, prema njegovim odredbama – svi objekti udaljeni manje od 800 metara zračne linije od granice dvaju BiH entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, ne mogu imati vojnu namjenu. No, od tada pa do danas nije se tu promijenilo mnogo – čak ni nakon početka reformi obrambenoga sektora BiH 2005. godine, i uspostave zajedničkih Oružanih snaga Bosne i Hercegovine od 1. siječnja 2006. godine.

“Dosta stvari se riješilo od 2005. godine u oba entiteta. Primjer je Lukavica koja je bila najveći regrutni centar, a danas se tu napravio grad. Problem je nesposobnost nas Bošnjaka, ako ćemo se tako dijeliti, jer su svi objekti ovdje i trebali su se riješiti. Postoji projekt obnove i revitalizacije kasarne koja se mora sačuvati u cjelini. Da li će namjena biti hotel ili ministarstvo nebitno je – bitno je da se napravi“,

komentira Hadžibajrić sudbinu devastiranog vojnog kompleksa na istočnome rubu Sarajeva.

Investitori zainteresirani – pomaka nema

Lokalne vlasti vole istaknuti i razne prednosti obnove ovih još uvijek vojnih objekata. Po njima bi radove izvodila domaća poduzeća, što bi navodno zaposlilo najmanje 100 osoba – “no na taj način nitko ne razmišlja“, pa će ova vojarna i nadalje biti “ruglo grada”. Pri tome, širokogrudno ističu i – “Ne mora to uraditi ni općina Stari Grad, neka se neka druga institucija pokrene, obnovi kasarnu, nađe investitora, samo da se to sredi i napravi“. Troškovi obnove spomenute vojarne procjenjuju se na nekoliko desetina milijuna eura, a navodno ni taj iznos nije obeshrabrio potencijalne investitore iz Europe te država Perzijskoga zaljeva. Tu Ibrahim Hadžibajrić opisuje jedan susret od prije nekoliko godina:

“Prije dvije godine, tokom Sarajevo Business Foruma, došli su mi ministri iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i kažu: ‘Nas su poslali vama da vidimo šta se može uraditi, mi se ne smijemo vratiti bez investicije od nekoliko desetina miliona eura’. Tako su mi doslovno rekli, a kad sam im odgovorio kako im ništa ne mogu ponuditi, jer je takva situacija sa Jajce kasarnom zbog koje su i došli, oni su ostali bez teksta“.

Kao poželjno rješenje u niz navrata spominjalo se preuređenju ove vojarne u elitni hotel. Taj bi zahvat povećao smještajne kapacitete na prostoru centralnog Sarajeva, a ujedno bi dao poticaj i za bolju regulaciju prometa prema čitavom tom dijelu grada – gdje bi širenje tamošnje glavne prometnice ujedno riješilo i glavno „usko grlo“ prometnoga sustava u tom dijelu Sarajeva. Nešto slično su mediji čuli i iz Turističke zajednice Kantona Sarajevo.

“Pretvaranje objekta u hotel visoke kategorije bi mogao da bude začetak elitnog turizma u Sarajevu. Naime, od ukupno 61 hotela, koliko ih ima u Sarajevu, samo su tri hotela sa pet zvjezdica i deset sa četiri zvjezdice. Imajući u vidu činjenicu da kategorizacija smještajnih objekata u BiH i nije baš u skladu sa svjetskim standardima, možemo slobodno tvrditi da Sarajevo nije primamljiva destinacija za zahtjevnije goste. Krajnje je vrijeme da se u ovoj oblasti napravi neki pomak“,

istaknula je Asja Hadžiefendić-Mešić, glasnogovornica ove institucije. Iako oni zbog tamošnjeg osebujnog sustava prijave turista nisu u stanju dati ikakve konkretnije brojke o turizmu u Sarajevu – ipak su zamijetili kako glavni grad BiH posljednjih godina ugošćuje sve više stranih turista, među kojima izgleda ima i dosta ljubitelja arhitekture, kulture, te povijesti. Upravo je ta publika – koja često u Turističko-informativnome centru na Baščaršiji pita o mogućnostima obilaska ovog vrlo vidljivog kompleksa – ujedno i najviše razočarana kada sazna da tako nešto nije moguće.

————————–

————————–

Nakon više godina propadanja, nekadašnja vojna bolnica u zagrebačkoj Vlaškoj ulici danas dobiva barem nekakav novi život. U sklopu ovogodišnjeg izdanja Muzeja ulične umjetnosti, 40 domaćih i stranih uličnih umjetnika, crtača i ilustratora, proteklih je dana oslikavalo zidove i hodnike dva kata lijevog krila velike klasicističke zgrade sa statusom zaštićenog kulturnog dobra.

„Muzej ulične umjetnosti po prvi puta se bavi revitalizacijom napuštenog gradskog prostora, i to tako da na tu lokaciju dovodi kulturni sadržaj i pretvara ga u novo gradsko kulturno žarište i mjesto susreta“,

najavila je 10. rujna Ivana Vukšić, direktorica Muzeja ulične umjetnosti, predstavljajući program Muzeja koji je ove godine dio projekta „Recover the Streets“, u suradnji s još 4 europska grada: Zaragoza (Španjolska), Toulouse (Francuska), Besançon (Francuska) i Köln (Njemačka). Osim lokalnim i državnim sredstvima, projekt je financiran i sredstvima Europske unije kroz program Kultura 2007-2013. Građanima Zagreba Muzej ulične umjetnosti najpoznatiji je po svom prvom izdanju iz 2010. godine, kada je zanimljivim, duhovitim i šarenim muralima oslikao oko 450 metara dugi zid u Branimirovoj ulici. Nešto slično naredne su dvije godine radili u sivim i zapuštenim prostorima Dugava i Sigeta, da bi ove godine na korištenje dobili unutrašnjost jednog dijela stare vojne bolnice u Vlaškoj 87.

Koja to vojna bolnica u Vlaškoj ulici?

Iako je zdanje u Vlaškoj najpoznatije kao vojna bolnica, ona je polovicom 19. stoljeća po nalogu biskupa Aleksandra Alagovića, a novcem iz zaklade biskupa Maksimilijana Vrhovca, izgrađena kao vojarna, odnosno kao dio kruga tzv. “Nadbiskupske vojarne 3“. Biskup Alagović time je oslobodio Zagrepčane obveze primanja na konak pripadnika carsko-kraljevskih postrojbi. Točnije, prednja ulična zgrada služila je kao pisarna i vojarna, dok je druga, veća, dvorišna zgrada, nazvana “Garnisonsspital No 23 in Agram” bila namijenjena za bolnicu s 223 kreveta. Sagradio ih je zagrebački graditelj Antun Stiedl, koji je, među ostalim, proširio istočno krilo biskupskog dvora i sagradio župni dvor Sv. Ivana u Novoj Vesi 55. No dvokatno zdanje u Vlaškoj 87 najvažnije je Stiedlovo djelo, poznato po slijepim arkadama u svom prizemlju.

Prostor u centru Zagreba, oko 12.000 kvadratnih metara, već godinama traži svhu

Pod raznim režimima i u raznim državama, kompleks u Vlaškoj od svog otvorenja 1862. godine pa do 1988. godine djelovao je kao vojna bolnica. Kada je 1988. u Dubravi otvorena netom izgrađena nova vojna bolnica, zdanje u Vlaškoj gubi svoju 120 godina dugu funkciju. Tijekom Domovinskog rata, u dvorišnu zgradu smještene su izbjeglice, što je prilično pridonijelo devastaciji, dok je u uličnoj zgradi stolovala Vojna policija. Njenim odlaskom, prednji dio kompleksa u Vlaškoj udomio je redakcije svojedobnih Vojnih glasila (Hrvatskog vojnika, te Velebita, a onda i njegova nasljednika – Obrane), kao i uredski dio nikada u praksi zaživjelog Vojnog muzeja, te ponešto s MORH-om povezanih udruga građana.

Javnosti poznatije pročelje prednje zgrade bivšeg vojnog kompleksa na adresi Vlaška 87, zapadno od Petrove crkve.

Muke po pitanju budućnosti kompleksa u Vlaškoj 87 duge su već punih 13 godina, i do sada niti jedna vlast nije našla adekvatnu namjenu za njegovih ukupno oko 12.000 kvadratnih metara prostora u centru Zagreba. MORH je to sve još 2001. godine proglasio neperspektivnim za svoje potrebe, da bi onda Vlada RH (odlukom iz srpnja 2001. godine) nekretninu dodijelila na korištenje Ministarstvu znanosti i tehnologije i Ministarstvu za javne radove, obnovu i graditeljstvo. Oba ministarstva suglasila su se da zgrada u Vlaškoj ne zadovoljava njihove potrebe, a tadašnji ministar javnih radova Radimir Čačić imao je neke ideje da bi je prenamijenio u neke druge svrhe temeljem javno-privatnog partnerstva. Iako su studije o tome napravljene, sama ideja nikada nije zaživjela – tako da je prednji dio kompleksa još neko vrijeme nastavio koristiti MORH, dok je stražnji dio (uz povremene izlete u ulogu kulise domaćih filmova) nastavio propadati.

U srpnju 2004. godine Grad Zagreb i Republika Hrvatska donose Zaključak o zamjeni nekretnina. Prema tom Zaključku, Grad Zagreb je u prostoru bivše vojne bolnice trebao osigurati smještaj nekoliko srednjih škola – a za uzvrat je Republici Hrvatskoj dao naizgled poprilično manji prostor na lokaciji Krajiška 20 za rad državne uprave. Zaključak je u ime Grada potpisala tadašnja gradonačelnica Vlasta Pavić. Nakon zamjene nekretnina na liniji Zagreb-RH, narednih nekoliko godina ponovno je zavladalo zatišje. Sve do lipnja 2007. godine, kada su tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić potpisali Sporazum o sufinanciranju investicija u srednjoškolskim ustanovama na području Grada Zagreba.

Nekoliko godina star, a ponešto manje poznat pogled na kompleks Vlaška, sa sjevera, iz Jurkovićeve ulice.

Tim je Sporazumom trebao biti riješen povrat imovine u vlasništvu Crkve i preseljenje 4 srednje škole na lokaciju Vlaška 87. Radilo se o preseljenju Upravne i birotehničke škole, Škole suvremenog plesa, XVIII. gimnazije i Škole za klasični balet, koje su do tada djelovale u prostorijama u vlasništvu Katoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve i Grada Zagreba. Sporazum je propisivao da će Ministarstvo iz državnog proračuna i kredita Svjetske banke osigurati iznos od 30 milijuna kuna, dok je Grad Zagreb trebao financirati infrastrukturne troškove, doprinose i opremanje građevina, kao i eventualnu izgradnju sportske dvorane. Rok za useljenje te 4 škole u Vlašku 87 bila je 2010. godina. No samo na papiru, jer se u stvarnosti dogodilo tek to da su malobrojni zaposlenici MORH-a i OS RH, koji su u to vrijeme još radili u Vlaškoj, na brzinu, u samo 15 dana, napustili tragično zapuštenu prednju zgradu kompleksa.

Gradonačelnik i njegovi dogovori

Vojna bolnica danas – pripreme za “postavu” Muzeja ulične umjetnosti

Nakon toga, pa do prije mjesec dana, nije bilo nikakvih znakova da se po pitanju zgrade bivše vojne bolnice išta radi. Ingerenciju nad zdanjem dijelila su tri gradska ureda, od kojih je jedan – onaj za prostorno uređenje – naručio studiju o mogućnostima smještaja školskih kapaciteta u prostor bivšeg vojnog objekta, utvrdio da objekt ne zadovoljava gradskim planovima o smještaju učenika, i dignuo ruke. Dok je prednji dio kompleksa ostao pust, s tek ponekom udrugom branitelja koja se iz svojih starih prostora nije dala van, dvorišni se dio kompleksa u potpunosti pretvorio u utočište za beskućnike, narkomane i štakore, okruženo smradom koji je zagađivao cijelo susjedstvo. Zato je Grad velikodušno odlučio – srušiti sve osim ulične zgrade, kako bi se na istom mjestu nanovo izgradili potpuno novi školski objekti. Bilo je to 2011. godine, ali nakon toga niti je došlo do rušenja, a pogotovo ne do gradnje.

Milan Bandić i Ivana Vukšić

S obzirom na 12-godišnje nabacivanje sudbinom zgrada sa statusom zaštićenog kulturnog dobra u Vlaškoj, naizgled nije loša ideja da se barem na neko vrijeme taj kompleks stavi u kakvu-takvu funkciju. Pitanje je, naravno, može li Muzej ulične umjetnosti barem privremeno održati zdanja u Vlaškoj, i spasiti ih od daljnje devastacije – što je uloga u kojoj je dosad spektakularno omanuo već čitav niz ministarstava i gradskih ureda. No upitan je i sam način na koji su oni kompleks uopće dobili na korištenje. Prema riječima direktorice Muzeja Ivane Vukšić:

„U dogovoru s gradonačelnikom prostor u Vlaškoj dan nam je na korištenje na minimalno dvije godine, a ostali gradski prostori koji nisu u funkciji stavljeni su nam na raspolaganje, što jasno pokazuje namjeru gradonačelnika i nadležnih ureda da planski koriste uličnu umjetnost u svojoj razvojnoj politici“.

Nit’ javne rasprave, nit’ natječaja, već dogovorom do nekretnine u centru grada! Time, do sada pokazana prevelika sklonost gradonačelnika kojekakvim dogovorima pod upitnik stavlja i ovaj, naizgled dobar potez.

*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union. Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*

Izmjenom „Odluke o osnivanju luka posebne namjene – vojnih luka“ Vlada je jučer oživjela jedan stari, navodno strateški projekt. Iza ove Odluke krije se početak radova na naftnom terminalu unutar dijela vojne luke Brižine, u Kaštel Sućurcu.

Mjesto predviđeno za izgradnju naftnog terminala danas je zapuštena šikara

Ta je priča ozbiljno započela još 2010. godine, kada se u tadašnjoj vladi Jadranke Kosor počelo pričati o izgradnji naftnog terminala na predjelu Brižine. Naime, u sklopu tamošnje vojne luke već je postojalo skladište goriva – izgrađeno još od JNA, za potrebe ratne luke u Lori. Nakon povlačenja JNA vojno je skladište, zajedno s pripadajućom lukom, ostalo na upravljanje Hrvatskoj vojsci i Ministarstvu obrane. Bivši je ministar gospodarstva, Ivan Domagoj Milošević, navodno potpomognut naftnim lobijem na čelu s Davorom Šternom i Nenadom Porgesom, došao na ideju da se uz već postojeće vojno skladište izgradi moderni naftni terminal za skladištenje naftnih derivata, kapaciteta 100 000 metara kubičnih, i vrijednosti oko 30 milijuna eura. Utemeljen na predinvesticijskoj studiji Energetskog instituta Hrvoje Požar o izgradnji tzv. produktovoda dugog 900 kilometara, novi terminal u Brižinama služio bi za skladištenje benzina, destilata i ukapljenog plina. Za voditelja projekta ove izgradnje izabran je državni JANAF. Sada već bivši predsjednik Uprave JANAF-a, Ante Markov, najavljivao je novi veliki projekt – gradnju produktovoda koji će rafinerije spojiti s terminalima i velikim potrošačkim centrima kako bi se povećala prodaja naftnih derivata. Da Vlada misli ozbiljno, pokazala je time što je prije nešto više od 2 godine projekt Brižine uvrstila u Plan investicijskih projekata od državnog značaja.

Kao mamac za lokalno stanovništvo trebalo je poslužiti obećanje o otvaranju novih radnih mjesta, ali entuzijazam je splasnuo nakon spomena mogućeg zapošljavanja tek 30-ak ljudi. Kaštelanski gradonačelnik Joško Berket na sebe je preuzeo zagovaranje tog i još nekoliko projekata koji bi trebali spasiti posrnulo kaštelansko gospodarstvo. Pritom je isticao Brižine kao mjesto na kojem će se realizirati najveći broj investicija – uz izgradnju naftnog terminala, planirana je još i izgradnja ribarske luke te servisne baze za ribarske brodove. Brat bratu, više od 500 radnih mjesta, objašnjavao je Berket. Za sve to je bilo potrebno riješiti tek jednu sitnicu – izmijeniti Generalni urbanistički plan (GUP) Kaštela. I, naravno, privoljeti MORH da se odrekne dijela zemljišta. To se pokazalo kao najmanji problem, jer je MORH odmah pristao da se potrebno područje preda HANDA-i.

Projektu su se najviše usprotivile udruge zelenih i kulturnjaka, zabrinutih za očuvanje kulturne baštine Kaštela, Trogira i Splita. Glavni im je argument bila tvrdnja da je izgradnja takvog jednog naftnog terminala u potpunoj suprotnosti s visoko sofisticiranim i prilično skupim projektom Eko-Kaštelanski zaljev, koji se nakon više od 15 godina rada konačno privodi kraju. Osim toga, taj se naftaški projekt ne poklapa s nekima ranije usvojenima – prema kojima je zona Brižine kontaktno mjesto na kojem će se cesta iz budućeg tunela na Kozjaku spojiti s mostom do Splita. Na takvom mjestu, tvrdili su, ne može se izgraditi veliki naftni terminal. Međutim, njihov apel na gradske vlasti Kaštela da još jednom sve preispitaju i odbace mogućnost izgradnje terminala u Brižinama nije urodio plodom. Gradonačelnik Berket uzvratio je optužbama kako ekolozi nisu educirani, jer da će Brižine navodno biti na dobrobit svih građana.

Dugo očekivane izmjene kaštelanskog GUP-a i dopune Prostornog plana uređenja Kaštela dogodile su se na hitnoj 36. sjednici kaštelanskog Gradskog vijeća, održanoj 13. veljače 2012. godine. No, samo 4 dana ranije – 9. veljače – Gradsko vijeće Kaštela nije se složilo s projektom naftnog terminala, te je zatražilo od Vlade RH da od njega odustane, koristeći Brižine isključivo kao vojno naftno skladište, a nakon prestanka takve potrebe – da kompleks preda na korištenje gradu Kaštela.

Rasprava o Brižinama uoči sjednice Gradskog vijeća Kaštela 09. veljače 2012.

Uz malo političke kuhinje – i amandmana na izmjene GUP-a, koji su u međuvremenu prošli javnu raspravu – Gradsko je vijeće na hitnoj sjednici ipak prihvatilo izgradnju naftnog terminala. No, usvajanje izmjena GUP-a nije prošlo bez buke – opet ekologa, kulturnjaka, gradskog HDZ-a, nekolicine vijećnika Hrvatskih laburista i lokalnog stanovništva. Berket je optužio ekološke udruge da se bave politikom i stvaraju buku totalno bez veze, a MORH-u je zahvalio na presedanu. Naime, ministarstvo obrane je dio objekta u Brižinama predalo ne gradu Kaštelima, već HANDA-i – Hrvatskoj agenciji za obvezne zalihe nafte i naftnih derivata.

Time je bilo omogućeno da u izmjenama GUP-a, koje se odnose na područje vojne luke u zoni posebne namjene stoji: „U zoni posebne namjene – vojno skladište goriva ‘Brižine’ – moguć je smještaj i drugih sadržaja i građevina od posebne važnosti za državu, u smislu sigurnosti opskrbe derivatima nafte i proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Detaljni uvjeti smještaja odredit će se sukladno posebnim propisima“. Berket je ponosno tvrdio da je ta formulacija odlična, jer „otklanja mogućnost da se u vojnom skladištu skladište i neka druga, opasna goriva koja koriste NATO-ovi brodovi, a Hrvatska je članica NATO-a i takvi brodovi imaju pristup našim lukama“. Prema izmijenjenom kaštelanskom GUP-u, vojno skladište nafte sada je dobilo i ulogu čuvara obveznih državnih zaliha nafte i naftnih derivata RH, sukladno Zakonu o tržištu nafte i naftnih derivata, i u isključivoj je nadležnosti MORH-a i HANDA-e.

Vojna luka u Brižinama ostat će netaknuta, dok bi vojno spremište nafte uskoro moglo prerasti u veliki državni naftni terminal.

Nakon gotovo godinu dana mirovanja, projekt u Brižinama opet je postao aktualan. U potrazi za strateškim investicijama, i Milanovićeva se Vlada okrenula prema Kaštel Sućurcu i projektu koji je u tom kraju već dizao dosta prašine. Za MORH su stvari čiste. Kako je na jučerašnjoj sjednici Vlade objasnio obrambeni ministar Kotromanović, „bivša Vlada na čelu s Jadrankom Kosor još 2011. godine dodijelila je dio vojne luke Brižine u vlasništvo HANDA-e. Oni sada žele napraviti kompletnu rekonstrukciju, dogradnju tlačnih kapaciteta, instalacija za potrebe skladištenja nafte i derivata i Ministarstva obrane, a i zanavljanje obveznih zaliha nafte i derivata za Republiku Hrvatsku.“ Zato se jučer na Vladi našla “Odluka o osnivanju luka posebne namjene – vojnih luka” kojom se definira da “Vojnu luku ‘Brižine’ – Kaštel Sućurac čini kopneni dio lučkog područja pripadnosti k.č. 2238/5 u k.o. Kaštel Sućurac“, te da “akvatorij luke kao morski dio lučkog područja obuhvaća prostor 100 m od obale“.

Osim toga, prema spomenutim izmjenama Odluke, iz obuhvata lučkog područja kao pomorskog dobra izlučuje se 8 katastarskih čestica, očito onih koje će po novome biti potrebne ne više za vojnu luku već za naftni terminal. Ministarstvo obrane je predložilo, a Vlada jednoglasno i bez rasprave prihvatila ovu odluku. Time se otvorila mogućnost započinjanja izgradnje problematičnog naftnog terminala, koji za tek donekle očišćeni Kaštelanski zaljev (kojem nakon relativnog saniranja kvalitete mora još barem preostaje i zbrinjavanje radioaktivne šljake s prostora bivše tvornice Jugovinil) lako može imati isto značenje kao i LNG terminal za Krk te Kvarnerski zaljev. Sve to, sprema se uz neuobičajena vrludanja stavova lokalnih vlasti, te prosvjede i apele ne samo udruga, već i građana kojima će ovaj “strateški projekt” niknuti tik pod nosom.