Posljednjih dana svijet opet svjedoči zaoštravanju odnosa kolektivnog Zapada i Ruske Federacije, ne samo po pitanju rata u Ukrajini, energetskih sankcija ili diplomatskih odnosa visoke razine – nego i na području nuklearnog naoružanja. Dok ruske prijetnje nuklearnim naoružanjem, bilo protiv ciljeva u Ukrajini ili širom Europe i SAD-a, slušamo periodički, od ponedjeljka 13. listopada pa do petka 24. listopada trajalo je ovogodišnje izdanje NATO nuklearne vježbe “Steadfast Noon”. Riječ je o događanju koje se održava godišnje, trenira nuklearnu spremnost i ne koristi konkretno nuklearno oružje – a obuhvatilo je oko 2.000 ljudi te oko 70 zrakoplova iz ukupno 14 NATO država. Budući da je ove godine država domaćin bila Nizozemska, glavnina vježbe se koncentrirala oko tamošnje zrakoplovne baze Volkel, uz sudjelovanje snaga i u belgijskoj bazi Kleine-Brogel te britanskoj bazi RAF Lakenheath i uz podršku s prostora danske baze Skrydstrup. Pri samom kraju ove NATO aktivnosti moglo se onda zabilježiti i odgovarajući odgovor Ruske Federacije – koja je u srijedu 22. listopada objavila neke osnovne detalje i vlastite godišnje vježbe strateških nuklearnih snaga pod nazivom “Grom”.

Konkretno, Rusi su isprobali svoju nuklearnu trijadu – balistička raketa R-29RMU2 “Sineva” (NATO oznaka SS-N-23A “Skiff”) bila je lansirana s nuklearne podmornice K-117 “Brijansk” u Barentsovom moru, interkontinentalna raketa RS-24 “Jars” (NATO oznaka SS-27 Mod 2) poletjela je s probnog kozmodroma Pleseck (oko 800 km sjeverno od Moskve, u regiji Arhangelsk) prema poligonu Kura na Kamčatki, a niz krstarećih raketa Kh-102 (verzija raketa Kh-101 prilagođena za nuklearnu bojnu glavu) lansiran je bio i sa strateških bombardera Tu-95MS, čija je flota i dalje operativna iako bitno smanjena ukrajinskom akcijom “Paučina” od 1. lipnja ove godine. Svim ovim je upravljao ruski Nacionalni centar za upravljanje obranom, a tom je prilikom formalno sudjelovao i predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin (u civilnom odijelu), kojeg su ministar obrane Andrej Belousov i načelnik stožera Valerij Gerasimov izvijestili o konkretnim aktivnostima ove (također) otprije planirane aktivnosti. Osim konkretnog isprobavanja borbenih sustava, kao cilj aktivnosti bila je navedena provjera spremnosti sustava zapovijedanja i kontrole, operativne vještine osoblja, te uvježbavanje konkretnih postupaka za odobravanje i uporabu nuklearnog oružja. Sve te aktivnosti NATO-a i Rusije tada nisu izazvale posebne napetosti ni veći interes šire javnosti. No čitavoj priči tu nije bio kraj.

Skyfall

Dodatna objava od 26. listopada 2025. godine

Nastavak je uslijedio u nedjelju 26. listopada, kada je službeni Kremlj objavio i dodatni video-materijal. U njemu je Vladimir Putin, ovoga puta u maskirnoj uniformi, navodno posjetio neko veće zapovjedno mjesto, gdje je od načelnika Stožera OS RF Gerasimova i zapovjednika pojedinih skupina ruskih snaga primio vojna izvješća – o tijeku operacija u Ukrajini, ali i o jednoj do tada prešućenoj novosti s područja strateškog nuklearnog naoružanja. Napominjući kako je o tome već dobio izvješća i vojne industrije te Ministarstva obrane, Putin je pozvao načelnika Gerasimova da iznese i vojni izvještaj o isprobavanju novog oružnog sustava za koji su Putinu zadnjih godina mnogi govorili kako je to “dobar i vrijedan poduhvat, ali neizvediv u bližoj budućnosti“. Sada su navodno uspješno izvedeni bitni testovi, a prema Putinu – “još dosta posla ostaje do uvođenja ovog oružja u borbenu spremnost, prema odgovarajućim propisima“.

Lansiranje rakete s elementom Burevestnik, kadar iz prezentacije 1. ožujka 2018. godine

Kako se potom čulo od generala Valerija Gerasimova, tijekom utorka 21. listopada, samo dan prije već ranije opisanih vježbovnih aktivnosti ruskih nuklearnih snaga, uspješno je bio odrađen prvi dulji let krstareće rakete na nuklearni termalni pogon 9M730 “Burevestnik” (Буревестник), NATO oznake SSC-X-9 “Skyfall”. Za razliku od dotadašnjih pokušaja, nova je raketa sada navodno letjela oko 15 sati i prešla oko 14.000 kilometara. Pri tome, napomenuto je kako to nipošto nije maksimalni domet ovog oružja na nuklearni pogon, koje je tom prilikom navodno uspješno testiralo i svoje “zadane sposobnosti izvođenja vertikalnih te horizontalnih manevara” – čime se tu raketu smatra i posebno podobnom za nadilaženje protivničkih protuzračnih i proturaketnih obrambenih sustava. Ipak, treba napomenuti kako se navodno uspješno testiranje rakete “Burevestnik” 21. listopada održalo u zatvorenoj zoni oko zabačenog otočja Nova Zemlja u Arktičkom oceanu – gdje je lansiranje s poligona Pankovo službeno bilo praćeno s oko 170 km južnijeg aerodroma Rogačevo, te iz niza ruskih plovila u Barentsovom i Karskom moru. Kako se o svemu tome za sada nisu oglasili iz NATO saveza i velikih zapadnih sila, ova je zemljopisna izoliranost mjesta testiranja čitavom događanju dodala niz nejasnoća.

Ključna pitanja

Nova zemlja daleko od norveških mjernih stanica

Kao prvo, da se test uopće održao za sada govore prvenstveno službene ruske izjave, dok nije objavljena ni točka konačnog prizemljenja rakete. Iako bi prema svojim tehničkim karakteristikama rad nuklearnog pogona rakete “Burevestnik” trebao ostavljati atmosferski trag radioaktivnog zračenja – najbliže neovisne kontrolne postaje ondje ima Norveška, na otočju Svalbard i na sjeveru zemlje u Svanviku, i one su od poprišta ruskih pokusa udaljene oko 900 km na sjeverozapad i jugozapad. Dakle, zračnim strujanjima treba dosta vremena da do njih prenesu konkretne tragove zračenja, koji bi onda mogli dodatno potvrditi ruske navode o testiranjima rakete “Burevestnik”. Usprkos ovim činjenicama, u ponedjeljak 27. listopada norveški vojno-obavještajni krugovi su za agenciju Reuters navodno potvrdili ruske navode o lansiranju “Burevestnika”.

“Krstareća raketa s nuklearnim elementom Burevestnik” – Video MO RF, 19. srpnja 2018. godine

Kao drugo, tek će trebati promatranjem ovog te daljnjih testiranja novog oružja pokušati naslutiti jesu li njegove manevarske sposobnosti i stvarno odgovaraju ruskim navodima, no tu će detalji vjerojatno ostati iza zatvorenih vrata pojedinih velikih sila (koje uopće imaju sredstva za takvo promatranje). Kao treće, trebat će tek vidjeti i kako Rusi misle klasificirati to svoje novo oružje – gdje bi karakteristike krstareće rakete tradicionalno sugerirale uvrštenje u kategoriju “taktičkog nuklearnog naoružanja“, dok bi interkontinentalni domet i navodno neograničeno trajanje leta tražili upis u kategoriju “strateškog nuklearnog naoružanja“. Time bi se “Burevestnik” našao obuhvaćen sporazumom o ograničenju strateškog nuklearnog naoružanja “Novi START” iz 2010. godine, čije važenje ističe 6. veljače 2026. godine – ako Rusija i SAD ipak ne uspiju ugovoriti njegovo produženje.

Trumpov plahi odgovor

O tome se čulo i danas, 27. listopada, pred Prvim odborom Opće skupštine UN-a, koji se bavi pitanjima razoružanja i međunarodne sigurnosti. Tu je zamjenik ravnatelja Odjela za neširenje oružja i kontrolu naoružanja Ministarstva vanjskih poslova RF Konstatnin Voroncov izjavio da je “testiranje bilo provedeno potpuno u skladu s našim međunarodnim obvezama“, a ujedno je pozvao i Sjedinjene Države na pregovor o sprječavanju utrke u naoružanju u svemiru. S američke se strane za sada čuo tek odgovor predsjednika Donalda Trumpa na pitanje novinara postavljeno tijekom njegove turneje po Aziji. Za Trumpa tako “nije prikladno” da Putin najavljuje testiranja raketa umjesto da okonča rat u Ukrajini – dok veliki domet te beskonačni let uopće nisu ni potrebni, jer “znaju da imamo nuklearnu podmornicu, najveću na svijetu, odmah uz njihove obale, pa mislim, ne moramo ići 14.000 km“.

Predstavljanje sustava Burevestnik, 1. ožujka 2018. godine

Čisto tehnički gledano, rad na osnovama sadašnjeg sustava “Burevestnik” započeo je još u vrijeme Hladnog rata razvojem tzv. “Transportno-energetskog modula – TEM”, kojeg se po uspješnoj konstrukciji onda moglo ugraditi u raketnu formu. Prvi konkretni spomen nove rakete zabilježen je 1. ožujka 2018. godine, kada je ruski predsjednik Putin pred tadašnje predsjedničke izbore u Rusiji za domaću i svjetsku javnost odgovorio na ranije izjave Donalda Trumpa da SAD razvijaju arsenal “tako jak i moćan da će odvratiti svaki oblik agresije“. Konkretno, Putin je tada naveo 6 revolucionarnih oružnih sustava koje razvija Ruska Federacija – (1) strateške rakete RS-28 Sarmat, (2) zrakoplovne hipersonične rakete Kh-47M2 “Kindžal”, (3) hipersonične jedreće bojne glave Avangard, (4) strateški protuzračni sustav lasera Peresvet, (5) torpedo na nuklearni pogon “Poseidon”, te (6) već spomenuti krstareći projektil na nuklearni pogon “Burevestnik”.

Usprkos najavama, između 2017. i 2019. godine čulo se za barem 13 djelomično uspješnih testiranja, od kojih je posebnu pažnju izazvala eksplozija od 8. kolovoza 2019. godine na vojnom poligonu Nenoksa kod Severodvinska (ruska regija Arhangelsk). Tom prilikom su svjetsku javnost također uzbunili stručnjaci iz Norveške koji su prvi ustanovili radijaciju ispuštenu tijekom nesreće. Ipak, u listopadu 2023. Putin je objavio da su izvedena “konačna uspješna testiranja” na već spomenutom poligonu Pankovo – kojeg se od kolovoza ove godine vidljivo pripremalo i za neke nove pokusne aktivnosti (što se dobro vidjelo dolaskom niza specijaliziranih zrakoplova, te analizom tamošnjih snimki i iz civilnih satelita). Kako izgleda, to je testiranje ipak bilo odgođeno za kraj listopada, a više podataka o konkretnim osobinama ovog oružanog sustava postat će poznato tek postupno. Do tada ostaju tek razne skice i pojedine djelomične slike raketa, kao i spomen navodne brzine leta između 850 i 1300 km na sat, te sposobnosti nošenja nuklearne bojne glave od barem 1 megatona.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 27. listopada 2025. pod nazivom “Rusi su prvo isprobali nuklearnu trijadu, a onda objavili video o kojem svi bruje, Norvežani potvrdili: ‘Stvarno su ga lansirali‘” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/putin-novo-nuklearno-oruzje-burevestnik-test-rusija-15636885

Nakon dosta vremena praznih naklapanja i lažnih nada, protekli tjedan se na vanjskopolitičkom planu pokazao neuobičajeno produktivnim za Ukrajinu. Pri tome, potezi koje tu treba istaknuti dogodili su se kako u Sjedinjenim Državama tako i u Europi, s odrazima i na Kinu te Indiju. Pri tome, posebno po pitanju notorno labilne međunarodne politike Donalda Trumpa i njegove administracije, ako sve to možda i nije znak neke temeljitije promjene stajališta – ipak se radi o bitnim novinama, koje će pomoći opstanku Ukrajine, njene Vlade i predsjednika. Naime, nakon telefonskog razgovora Donalda Trumpa s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u četvrtak 16. listopada, dan kasnije je uslijedio i osobni sastanak Trumpa s Volodimirom Zelenskim u Washingtonu – za čiji se zatvoreni dio, barem prema neslužbenim curenjima informacija u razne svjetske medije, činilo da nije prošao dobro, uz dosta vike a možda i psovanja od strane domaćina. Naknadno se čulo i da je tome slijedilo zaprimanje u Sjedinjenim Državama posebnog ruskog dokumenta kategorije non-paper u kojem su iz Kremlja ponovili svoje uvjete za postizanje mirovnog sporazuma s Ukrajinom, navodeći kao osnovni preduvjet uspostavu ruske kontrole nad čitavim teritorijem Donbasa.

Naravno, takav je zahtjev bio i ostao neprihvatljiv za Ukrajinu jer bi se mirnim putem moralo agresoru predati još i čitav niz gradova te uporišta koje do sada nije uspio oružano zauzeti, ostavljajući žrtvu agresije otvorenu za daljnje napade u neko buduće doba po izboru autokrata iz Moskve. U takvom svjetlu, pokazalo se bitnim gledati razvoj stvari po pitanju potencijalnog sastanka Donalda Trumpa i Vladimira Putina u Budimpešti, kojeg je sam Trump najavio 16. listopada. Iako je u prvo vrijeme bilo rečeno da će se oni sresti u iduća dva tjedna – o tome se Mađarska, kao potencijalna država-domaćin, odmah pokazala maksimalno spremna – ozbiljni su se problemi pojavili već na pripremnoj razini. Naime, do kasnih sati ponedjeljka 20. listopada postalo je jasno da ne dolazi do pripremnog sastanka ministara vanjskih poslova SAD i Rusije, Marca Rubia i Sergeja Lavrova, i to radi „različitih očekivanja u vezi s mogućim završetkom ruske invazije na Ukrajinu“. Dok su neki neslužbeni izvori spominjali kako je taj „konstruktivan razgovor“ učinio suvišnim susret Trumpa i Putina, sam Donald Trump je još u kasnim satima utorka 21. listopada spominjao mogućnost svog susreta s Putinom, ali uz ograde („Ne želim gubiti vrijeme na sastanku“), ostavivši dva dana vremena za konačnu odluku. Naravno, u maniri čitavog svog političkog djelovanja, sve se to prelomilo bitno ranije, tijekom washingtonskog popodneva u srijedu 22. listopada.

Prve Trumpove sankcije za Ruse

Kako izgleda, temeljem lošeg tijeka pripremnih razgovora, Donald Trump je odlučio do daljnjeg odgoditi sastanak s Putinom (iako se službena mađarska politika i idućih dana ponašala kao da su pripreme u tijeku) – da bi se odmah iza toga u javnosti objavile i nove američke sankcije za rusku naftnu industriju. Prve takve sankcije u mandatu Donalda Trumpa kao 47. predsjednika SAD koncentrirale su se na Rosnjeft i Lukoil, obuhvativši mjerama i 34 dodatna poduzeća u kojima imaju preko 50 posto vlasničkog udjela. Time su sankcionirana dva uvelike vertikalno uvezana ruska koncerna, kao i niz tamošnjih upravitelja izvorima nafte i plina na kopnu i moru, te 8 naftnih i jedna plinska rafinerija (sve predmeti učestalih ukrajinskih zračnih napada zadnjih mjeseci). Formalno objašnjenje za ovaj američki potez bio je „nedostatak ozbiljnog posvećenja mirovnom procesu za dovršetak rata u Ukrajini“, te „podizanje pritiska na ruski energetski sektor, kao i smanjivanje sposobnosti Kremlja da prikuplja sredstva za svoju ratnu mašinu i podupire svoju oslabljenu ekonomiju“. U praksi se to nadovezalo na 16. listopada donesene pravilnike Europske unije kojima se regulira ograničenje uvoza u EU goriva iz stranih rafinerija koje su primile ili obrađivale rusku naftu u 60 dana prije posla s Europljanima – mjera sadržana u 18. paketu sankcija prema Rusiji od 18. srpnja ove godine, čija primjena počinje 21. siječnja 2026. godine.

Dodatno, barem ako je vjerovati Donaldu Trumpu – njemu je iz Indije obećao da ta zemlja misli do kraja godine prestati kupovati rusku naftu. U tom svjetlu, od ukupno oko 1,6 milijuna barela koje dnevno kupuje ta država, u rujnu je 629.590 barela otpadalo na kompaniju „Reliance Industries Ltd” – koja je do petka 24. listopada objavila kako se sada namjerava pridržavati američkih sankcija, ujedno nekako „zadržavajući svoje odnose s dobavljačima“. Ponešto je jasnija bila situacija s Kinom, čije su tvrtke PetroChina, Sinopec, CNOOC i Zhenhua Oil dnevno morem primale oko 1,4 milijuna barela ruske nafte – od čega će se temeljem izjava od četvrtka, 23. listopada, izgleda ubuduće suzdržavati. Naravno, dok će se time ocjenjivati režim američkih sankcija, Kina će vjerojatno u tišini nastaviti primati oko 900 tisuća barela ruske nafte dnevno, ali kopnenim naftovodima direktno iz Rusije (što je praktično nemoguće za sankcionirati izvana). Pri svemu tome tek treba vidjeti kako će se postaviti i niz tamošnjih neovisnih rafinerija – koje će (barem naizgled) samostalno procjenjivati situaciju, u očekivanju dodatnih informacija i povodom osobnog susreta Donalda Trumpa te kineskog predsjednika Xi Jinpinga na marginama Azijsko-pacifičkog foruma za ekonomsku suradnju, zakazanog sredinom nadolazećeg tjedna, u srijedu i četvrtak, 29. i 30. listopada.

Europske sankcije

Sve ove novosti došle su samo dan prije početka dvodnevnog sastanka Europskog vijeća posvećenog, među ostalim, i potpori Ukrajini, na kojem se konačno rješavalo i pitanje 19. paketa europskih sankcija prema Ruskoj Federaciji. Ovaj paket mjera, kojeg se usuglašavalo ljetos, bio je predstavljen još 19. rujna kada se očekivalo i usvajanje, da bi se onda rješavanje prigovora i raznih zadrški oteglo sve do pred kraj listopada. Dapače, prigovore iz Slovačke (oko CO2, ETS2 i visokih cijena energije), uložene 26. rujna, uspjelo se inkorporirati do srijede 22. listopada, da bi mjere onda bile i konačno odobrene u rano jutro četvrtka 23. listopada, kada je postalo jasno da nema dodatnih prigovora. Osnova ovog paketa je sankcioniranje dodatnih ljudi iz Rusije i Bjelorusije povezanih s ratom, više desetaka raznih poduzeća iz Rusije, Bjelorusije i niza njima sklonih država, te 117 dodatnih brodova iz sastava ruske tzv. „flote u sjeni“ (sada ukupno 557 brodova koje EU sankcionira, uz dodatak brodara iz UAE, te niza pružatelja pogodovnih zastava). Što se tiče energije, ubrzana je primjena zabrane kupovine,uvoza i transfera ruskog ukapljenog plina (LNG) u Europsku uniju (rok okončanja postavljen na 1. siječnja 2027. za postojeće dugoročne ugovore, te na šest mjeseci za okončanje postojećih kratkoročnih ugovora), a postrožene su i mjere protiv transakcija s ruskim koncernima GazpromNjeft i Rosnjeft (koji je samo dan ranije postao metom i američkih sankcija), te 8 ruskih banaka (Pravda, Zemsky Bank, Commercial Bank Absolut Bank, MTS Bank i Alfa-Bank). Ujedno su sankcionirane i dvije rafinerije te jedan trgovac naftom iz Kine – kao i još banaka i trgovaca ruskom naftom iz Tadžikistana, Kirgizije, Ujedinjenih Emirata i Hong Konga.

Novost je i sankcioniranje kripto-valute A7A5, kao i platformi na kojima se njome trguje. Uz to, financijske institucije iz EU ograničene su i u sudjelovanju s ruskim platnim sustavima „MirR“ i „SBP“, kao i sa svim poduzećima iz 9 ruskih specijalnih ekonomskih zona za poticanje industrijskih i tehnoloških sposobnosti za vojne svrhe. Ujedno, sankcionirani su i dodatni pojedinci te 45 poduzeća iz ruskog vojno-industrijskog kompleksa (među ostalim i 17 stranih partnera, iz Kine, Indije, Tajlanda i Ujedinjenih Arapskih Emirata). Dodatno je ograničen i izvoz u Rusiju pojedinih elektroničkih komponenti, tehnologije dronova, kemikalija, metala te slitina za vojnu uporabu, dok je pooštren i sustav za niz proizvoda, od gume te građevinskog materijala sve do ruskog zlata. Ujedno se omogućilo i ograničavanje kretanja ruskih diplomata unutar schengenskoga prostora (za što će trebati izdavati posebna obavještenja ne bi li države postale jasno svjesne tih transfera), jednako kao što se uvelo i obvezu traženja prethodnih odobrenja i za sve potencijalne usluge koje bi entiteti iz EU pružali vlastima Ruske Federacije – sve uz zabranu usluga vezanih uz umjetnu inteligenciju, napredno računalstvo, ali i pružanje svih organiziranih usluga za turističke aktivnosti u Rusiji. Napomenimo da se mjerama obuhvatilo i dodatne subjekte iz vojno-industrijskog te političkog sustava Bjelorusije, kao i niz tehnoloških usluga koje bi im se mogle pružati iz EU.

Belgija se boji

Premijer Bart De Wever boji se da posljedica za Belgiju

Dok tek treba vidjeti kako će se sve te mjere odraziti na međunarodna tržišta i cijene energenata, već je postalo jasno da barem Njemačka pokušava isposlovati izuzetke od sankcija za svoje podružnice ruskog Rosnjefta (radi njihove „vitalne uloge u osiguravanju energetske sigurnosti zemlje”). No, za razliku od novih režima sankcija, do kasnih sati 23. listopada postalo je jasno da nije uspjelo postizanje dogovora oko daljnjeg korištenja dosadašnjim sankcijama zamrznute ruske imovine u svrhu pomoći Ukrajini. Plan da se dosadašnji krediti temeljem prihoda od te imovine sada nadopune i davanjem dodatnog zajma od oko 140 milijardi eura temeljem takve zamrznute ruske glavnice pao je na traženju Belgije (u kojoj je zamrznuta većina takvog ruskog novca) da se i potencijalni rizici takvog poteza unaprijed rasporede među svim državama EU. Naime, Belgija se tu boji da bi potencijalna odmazda ili pravne posljedice pale samo na njena leđa, a „to ne bi bilo baš razumno“ prema riječima belgijskog premijera Barta de Wevera. Dogovori na tu temu trebali bi se hitno nastaviti u svjetlu ukrajinske potrebe za hitnim dodatnim uvozima plina za grijanje, ali i manjkom proračunskih sredstava kojeg se u Kijevu predviđa za mjesece studeni i prosinac ove godine. Iz Kijeva su sve dosadašnje korake po pitanju korištenja zamrznute ruske imovine saželi pojmom postizanja (1) političke odluke po tom pitanju, dok do kraja godine ostaje (2) donošenje i praktične odluke na tu temu, a onda i konkretna provedba.

Može li Kiril Dmitrijev izgladiti odnose?

Mimo svega toga, treba napomenuti i da se tijekom popodneva u petak 24. listopada u Londonu održao i sastanak država „Koalicije voljnih“ – na kojem je usvojeno pet ključnih točaka energetske i vojne potpore Ukrajini. Tu spada već spomenuto (1) uklanjanje ruske nafte i plina s globalnih tržišta, te (2) otključavanje milijardi eura zamrznute ruske imovine, kao i (3) daljnje jačanje ukrajinske protuzračne obrane koja se svakodnevno isprobava u praksi, (4) jačanje pritiska na Rusiju kroz opskrbu Ukrajine oružjima dugog dometa, i (5) nastavak rada na sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu. Svemu tome će se vjerojatno u Washingtonu protiviti ruski izaslanik Kiril Dmitrijev, koji je kasnije tijekom petka stigao u Washington na „već dugo“ planirani bilateralni dijalog zatvorenog tipa – s ciljem da i službeni Washington krene „poštovati ruske interese i stavove koje je predsjednik Putin ranije iznio“, dok bi se objašnjavalo i da za Ruse današnja Ukrajina te Europljani samo remete dijalog i nastoje nastaviti sukob. Tko zna hoće li takva diplomatska misija biti dovoljna da opet preokrene američkog predsjednika Trumpa od aktualnog uvođenja sankcija Rusiji opet prema nekakvoj praktičnoj podršci agresoru na Ukrajinu i njen narod.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 25. listopada 2025. pod nazivom “Belgija se boji Rusa, ali Europa nikad odlučnija. Upadljivo je kakav je sastanak održan u petak popodne u Londonu” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/belgija-se-boji-rusa-ali-europa-nikad-odlucnija-upadljivo-je-kakav-je-sastanak-odrzan-u-petak-popodne-u-londonu-15636253

Nije posebna tajna da posljednjih mjeseci nije bilo nikakvih bitnijih diplomatskih pomaka u rješavanju rata u Ukrajini. Usprkos ljetnom posredovanju američkog predsjednika Donalda Trumpa, pregovori su donijeli tek razmjene zarobljenika i tijela poginulih. Nakon eskalacije prijetnji dodatnim američkim sankcijama za sve koji pomažu Vladimiru Putinu i njegovoj agresiji u Ukrajini, dogodio se tek sastanak američkog i ruskog predsjednika na Aljasci 15. kolovoza. Putin je ondje izveo svoju standardnu opsjenu, pa su priče o sankcijama ubrzo utihnule dok je Ruska Federacija neometano nastavila svoju ljetnu ofenzivu, nastojeći postići barem nešto značajnije na ukrajinskim ratištima prije jesenskih kiša i sezone blata. U međuvremenu se nastavila pomoć koju EU i NATO pružaju Ukrajini, dok je sam Trump, pogođen činjenicom da Rusija nastavlja rat unatoč obećanjima, postupno pristao Ukrajini prodavati ozbiljnije oružje za europski novac. Kako se stanje nastavilo zaoštravati, osobito zbog velikih ruskih napada na već načetu ukrajinsku energetsku infrastrukturu pred početak sezone grijanja, ponovno su oživjeli pozivi za pojačanim pritiskom na Rusiju da obustavi rat ili barem obnovi pregovore.

Priče o sankcijama utihnule

Iako se s američke strane više ni ne spominje primirje kao preduvjet za ozbiljne mirovne pregovore, a govor o novim sankcijama je utihnuo, tema se ipak zaoštrila spominjanjem krstarećih raketa Tomahawk kao mogućeg pojačanja ukrajinskom arsenalu za duboke udare po Rusiji. Ubrzo se pokazalo koliko već sama mogućnost takvog oružnog transfera boli službenu Moskvu, a cijela priča eskalirala je početkom ovoga tjedna. Dok su mediji o tome svakodnevno nagađali, a tema se našla i na NATO i EU dnevnom redu, situacija je počela kipjeti prema kraju tjedna, za kada je bio najavljen novi posjet ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Washingtonu i Donaldu Trumpu u Bijeloj kući.

Samo dan prije posjeta od kojeg se očekivala odluka o raketama Tomahawk za Ukrajinu, u četvrtak 16. listopada, na ruski je zahtjev zazvonio telefon u Bijeloj kući. Trump je tada razgovarao s Vladimirom Putinom gotovo dva i pol sata. Iako su obje strane razgovor službeno opisale kao ‘dobar i produktivan‘, uskoro su u javnost procurili i neki dodatni detalji. Kao prvo, taštog Donalda Trumpa posebno su razveselile ruske pohvale za sklapanje ‘mira na Bliskom istoku‘, iako se ondje radi tek o dogovoru o prvoj fazi mirovnog procesa čija je sudbina vrlo neizvjesna. Baš kao i na Aljasci, sve ozbiljne teme završile su pod velom mogućeg procvata rusko-američkih trgovinskih odnosa, čim Trump i Putin ‘dogovore mir u Ukrajini‘. Iz Moskve se pritom prenosila zabrinutost zbog mogućeg slanja raketa Tomahawk, što se predstavljalo kao glavna prijetnja budućem miru.

Trump je pritom ponovno pristao i na osobni bilateralni sastanak s Putinom, ovaj put ne na Aljasci, već u Mađarskoj. U idućim danima trebali bi se uključiti visoki dužnosnici SAD-a i Rusije kako bi pripremili taj susret, dok je mađarski premijer Viktor Orban odmah objavio kako je spreman biti domaćin u Budimpešti. Iako točan datum sastanka još nije poznat, očekuje se da bi se mogao održati u iduća dva tjedna. Time je Orban dodatno ojačao svoju međunarodnu poziciju, postavši svojevrsni ‘mirotvorac‘ i posrednik, dok je Europska unija time dobila još jedan diplomatski udarac – jer nije pozvana za stol u Budimpešti. Ostaje i pitanje koje će zemlje EU dopustiti prelet ruskog predsjedničkog zrakoplova Iljušin Il-96 preko svog zračnog prostora. Ujedno je time oslabljen legitimitet Međunarodnog kaznenog suda, koji je još u ožujku 2023. izdao uhidbeni nalog za Putina.

Zelenskom ‘odlično stoji odijelo‘

Novi okvir time je postavljen i za razgovore Volodimira Zelenskog u Washingtonu, zakazane za petak 17. listopada. Rakete Tomahawk više očito nisu bile na dnevnom redu. Trump je bio oduševljen mogućnošću da si pripiše još jedno ‘okončanje rata‘, dok su Ukrajinci mogli tek pristojno šutjeti i glumiti zadovoljstvo. Zelenski se jučer, prema planu, pojavio u Bijeloj kući i odmah se komentiralo kako ‘u odijelu izgleda odlično‘. Neki su primijetili neobičan sastav ukrajinske delegacije, bez ministara obrane i vanjskih poslova, ali s ključnim ljudima iz Predsjedničkog ureda. Drugima je u oči upala kravata američkog ministra obrane Petea Hegsetha, u bojama ruske trobojnice. Nakon niza novinarskih pitanja i Trumpovih ispada prema domaćim političkim protivnicima, uslijedio je zatvoreni dio sastanka – navodno napet i ne pretjerano produktivan. Cijeli susret, uključujući javni i zatvoreni dio, trajao je kraće od Trumpova telefonskog razgovora s Putinom dan ranije.

Zelenski je, međutim, dobro naučio lekciju: zahvaljivao je Sjedinjenim Državama na pomoći i hvalio Trumpa, uz tek diskretne napomene da Putinu ne vjeruje, ali da je spreman na sve oblike pregovora. U zatvorenom dijelu, Ukrajinci su navodno predstavili američkoj strani analizu slabih točaka ruske vojne ekonomije i predložili mjere za njihovo dodatno pritiskanje, uz ponudu skladištenja američkog plina za europsko tržište. Nakon toga, Zelenski se uključio i u zajednički poziv s europskim i NATO saveznicima iz ‘Koalicije voljnih‘ (Ursula von der Leyen, Antonio Costa, Alexander Stubb, Giorgia Meloni, Jonas Gahr Støre, Keir Starmer, Donald Tusk i Mark Rutte). Ovoga puta, međutim, nisu svi bili dostupni da pruže izravnu potporu ili pomognu ‘obnovi‘ Trumpova zapadnog usmjerenja nakon ruskog telefonskog tretmana. Zanimljiviji su ipak bili odgovori ukrajinskog predsjednika na novinarska pitanja nakon sastanka. Zelenski je jasno poručio da Ukrajina i dalje inzistira na primirju kao preduvjetu bilo kakvog ozbiljnog mirovnog procesa.

Trumpovo viđenje stvari

Pitanje razmjene teritorija, naglasio je Zelenski, neće doći na dnevni red prije uspostave primirja i ozbiljnih pregovora, bez obzira na ruske zahtjeve. Ukrajina, pritom, traži i čvrste sigurnosne garancije SAD-a, jedine velike zapadne sile koja još održava aktivni dijalog s Moskvom. Dok Trump cijelu stvar vidi kao problem ‘zle krvi‘ između dvojice vođa koji se ‘ne vole‘, Zelenski je novinarima mirno odgovorio kako je teško imati dobre odnose s nekim tko želi pobiti sve Ukrajince. Ukrajina pritom inzistira na dodatnom protuzračnom naoružanju, jer ruski zračni napadi gotovo svake noći pogađaju energetske, prometne i industrijske objekte diljem zemlje. Kao protuuslugu, otvorena je i mogućnost prijenosa ukrajinske tehnologije bespilotnih letjelica, iako ostaje za vidjeti koliko je to zaista zanimljivo SAD-u. Na pitanje o dodatnim zapadnim oružjima za duboke udare po Rusiji, Zelenski nije želio komentirati, u dogovoru s Washingtonom koji ‘ne želi eskalaciju‘. Tema Tomahawka ostala je otvorena, ali odgođena za neke buduće razgovore, baš kao i pitanje novih sankcija prema Rusiji i njezinim partnerima. Zelenski se opisao ne kao optimist, nego kao ‘realist‘. Ipak, pažljivo je izbjegao govoriti o mogućim nesuglasicama među SAD-om, Ukrajinom i saveznicima, svjestan koliko je jedinstvo Zapada ključno za nastavak pomoći i održavanje zajedničke politike.

Na kraju je potvrdio da je u Washingtonu bio obaviješten o razgovoru Trumpa i Putina te da njihov planirani sastanak u Budimpešti agresorima daje nekoliko tjedana diplomatskog predaha, dovoljno da nastave rat pod prividom ‘mirovnih inicijativa‘. Iako Zelenski nije odgovorio je li i sam pozvan u Budimpeštu, jasno je da Putin ondje želi svjetla reflektora samo za sebe i svoje saveznike. Svaki mogući susret sa Zelenskim ostaje tek hipotetska tema kojom barata isključivo Donald Trump, ulogom ‘predsjednika-posrednika‘ koji se samopromovira. Do tada ostaju samo njegove objave na društvenim mrežama, one u kojima savjetuje zaraćenim stranama da ‘obje proglase pobjedu, a povijest će odlučiti‘. U Kijevu, međutim, prevladava strah da bi bez čvrstih sigurnosnih garancija to bilo tek privremeno zatišje, dok se Putin ne vrati s novim valom agresije i obnovljenim zalihama nakon olakšavanja međunarodnih sankcija..

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 18. listopada 2025. pod nazivom “Trumpu je ovo sukob ‘zle krvi‘ dvojice predsjednika, a odgovor Zelenskog ući će u povijest” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-putin-sastanak-budimpesta-ukrajina-diplomacija-15633825

Od raznih naprednih oružja iz NATO kruga, zadnjih se tjedana opet profiliralo jedno – kao mogući „čarobni štapić“ koji bi svojom pojavom na bojištima rusko-ukrajinskog rata ovako ili onako preokrenuo tijek sukoba. Nakon tenkova Leopard, a onda i borbenih aviona F-16, sada je red došao na krstareće rakete, doduše ne Taurus iz Njemačke, već BGM-109 Tomahawk. Barem na načelnoj razini, ovo je međunarodnoj javnosti dobro poznato oružje, koje Sjedinjene Američke Države i pojedini odabrani saveznici još od 1991. koriste u nizu ratnih situacija.

Ipak, svjetlo medijskih reflektora je na ovo vrlo uspješno oružje ponovno palo od kraja rujna ove godine – kada je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski tijekom svog posjeta SAD-u (radi sudjelovanja na jesenskom zasjedanju Ujedinjenih naroda) navodno opet od američkog predsjednika Donalda Trumpa zatražio njihovu isporuku Ukrajini. Iako su raniji takvi zahtjevi redovito nailazili na odbijanje, promijenjeni pristup SAD-a pitanju rata u Ukrajini i naoružavanja vlade u Kijevu navodno je donio i promjene u promišljanju isporuke ovih krstarećih raketa. Dok se u medijskom istupu Volodimira Zelenskog 24. rujna još čulo tek „Mislim da predsjednik Trump zna, a ja sam mu rekao jučer što trebamo, jednu stvar“, da bi nastavio: „Osim toga, mi to trebamo, ali to ne znači i da ćemo to iskoristiti. Jer, ako mi to imamo, ja mislim da je to dodatni pritisak na Vladimira Putina, da sjedne i razgovara“. Već se istoga dana iz neslužbenih izvora čulo da je ta „jedna stvar“ zapravo raketni sustav Tomahawk – što su uskoro dodatno potvrdile i izjave američkog potpredsjednika JD Vancea u nedjelju 28. rujna, te posredno i američkog izaslanika za Ukrajinu Keitha Kellogga iste te nedjelje.

Silno željeni Tomahawk

Od tada pa sve do danas traje nagađanje je li Trump na kraju prelomio o isporuci raketa Tomahawk za Ukrajinu, bez da se saznalo ikakvih dodatnih detalja o tom transferu, bio on u obliku vojne pomoći ili komercijalne prodaje oružja (bilo direktno Ukrajini ili prvo zapadnim saveznicima u okviru „Prioritised Ukraine Requirements List – PURL“ nabavne liste). U telefonskim razgovorima Zelenskog i Trumpa u subotu 11. i nedjelju 12. listopada opet su rakete Tomahawk navodno bile velika tema – da bi iste te nedjelje 12. listopada američki predsjednik Trump o tome bio upitan od novinara tijekom svog leta za Izrael. Odgovor je bio opet neodređen: „Vidjet ćemo… možda dopustim“, nastavljajući kako bi to bio „novi korak agresivnosti“ u ratu Ukrajine i Ruske Federacije. Detalji ove teme lako bi se mogli kristalizirati sutra, u srijedu 15. listopada, kada se u Bruxellesu očekuje prvo sastanak NATO ministara obrane, a onda i neformalni sastanak „Vijeća Ukrajina-NATO“, te tijekom popodneva i novo okupljanje država u formatu „Ramstein“ – sve to kao svojevrsni međunarodni uvod u još jedan sastanak predsjednika Zelenskog i Trumpa zakazan za petak 17. listopada u Washingtonu – s izričitom temom protuzračne obrane Ukrajine i osiguravanja njezinih sposobnosti dubinskih udara na prostor Rusije.

Pri tome, treba napomenuti da sama naznaka te ozbiljniji spomen dostavljanja raketa Tomahawk u Ukrajinu već izaziva jasnu i glasnu nelagodu u Moskvi. Još 2. listopada na sastanku diskusijskog kluba Valdai u Sočiju Putin je dobio pitanje o raketama Tomahawk te odgovorio: „To je nešto opasno. Što se tiče Tomahawka, to je vrlo moćno oružje, iako, istini za volju, nije baš moderno, ali je i dalje izvrsno oružje koje predstavlja prijetnju. Naravno, to neće napraviti ništa na promjeni ili na utjecaju na bilo koji način na situaciju na bojištu“. Potom je Putin nastavio: „Oni već imaju ATACMS sustav. I što je bilo od toga? Ruska protuzračna obrana se prilagodila tim oružjima. To je hipersonično oružje, ali smo ih mi počeli presretati i usprkos toj činjenici. Mogu li nam rakete Tomahawk nauditi? Mogu. Mi ćemo ih presresti i poboljšati našu protuzračnu obranu“. U nastavku se Putin osvrnuo i na međunarodno-politički utjecaj takvog oružnog transfera: „Hoće li to oštetiti naše odnose, imajući u vidu da smo konačno počeli nazirati svjetlo na kraju tunela? Naravno, to bi bilo štetno za naše odnose. Kako bi moglo biti drugačije?! Ne možete koristiti Tomahawke bez direktnog sudjelovanja američkog vojnog osoblja. To bi označilo nadolazak totalno nove faze u ovoj eskalaciji, uključujući i po pitanju odnosa Rusije sa Sjedinjenim Državama“. Samo tri dana kasnije, dodatno je sve to pojasnio u odgovoru na novo novinarsko pitanje: „To će voditi do uništenja naših odnosa ili barem pozitivnih trendova koji su se pojavili u tim odnosima. Dakle, ja kažem što mislim. A kako će se stvari događati, ne ovisi samo o nama“.

Još dva dana kasnije, u utorak 7. listopada, glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov dodaje da ipak treba pričekati „jasnije izjave“ iz Washingtona – ponovivši prethodne stavove predsjednika Putina – da bi se u ponedjeljak 13. listopada još i od Dmitrija Medvedeva čulo kako bi „isporuka tih raketa mogla završiti loše za sve. I najviše od svih – za samoga Trumpa“, dodajući i da je „nemoguće razlikovati u letu nuklearne Tomahawke od onih konvencionalnih“. Naravno, ponovno se tu u priču uvodi nuklearno naoružanje – dok nova ispitivanja ruskog javnog mnijenja istog tog ponedjeljka 13. listopada navode da je na pitanje „Čime bi mi trebali odgovoriti ako Trump odluči poslati Tomahawke?“ odgovor za 50 posto ispitanih „udarima po državama NATO koje budu predavale Tomahawke Kijevu“, pa 24 posto „snažnim udarima po vojnim objektima Ukrajine“, još 14 posto „razvrgavanjem diplomatskih odnosa sa SAD-om“, i 12 posto „ničime, jer tijek Specijalne vojne operacije (SVO) rakete Tomahawk neće promijeniti“. Imajući u vidu ovakve ratoborne stavove ruskih medijskih ispitanika, treba sagledati o čemu se zapravo radi kad govorimo o ovim američkim raketama.

Plod zadnje faze Hladnog rata

USS Wisconsin (BB-64) ispaljuje BGM-109 Tomahawk tijekom Operacije “Pustinjska oluja”

Sustav BGM/RGM/UGM-109 Tomahawk plod je zadnjih faza Hladnog rata, s razvojem tijekom 1970-ih, uvođenjem u službu prvih varijanti tijekom 1980-ih i prvim borbenim korištenjem u Operaciji „Pustinjska oluja“ 1991. godine, kada ih je na iračke ciljeve bilo ispaljeno 288 komada s podmornica i raznih ratnih brodova. Već tada se spominjala izvrsna preciznost ovog oružja (spominjano oko 80 posto, a stvarno oko 50 posto), koja je u kasnijim doradama bila dodatno unaprijeđena. Spomenute su rakete prvotno bile djelo poduzeća General Dynamics, da bi ih onda proizvodili McDonnell Douglas, pa Hughes Aircraft Company i konačno Raytheon Missiles & Defense – s tim da je aktualna varijanta od ožujka 2021. godine „Tomahawk Block V“, dok se od rujna ove godine očekivalo i početak operativnog raspoređivanja podvarijante „Block Va, the Maritime Strike Tomahawk (MST)“ s raketama sposobnim gađati i pokretne ciljeve na moru. Ipak, treba posebno napomenuti kako su varijante raketa Tomahawk naoružane nuklearnim bojnim glavama (TLAM/N) navodno završile izvan službe još između 2010. i 2013. godine – što i Rusi dobro znaju, iako o njima Medvedev uporno priča zadnjih dana.

Tomahawk varijante – BGM/RGM/AGM-109, odnosno TASM/TLAM/GCLM/MRASM

Uglavnom, tek treba vidjeti hoće li zaista ove krstareće rakete srednjeg dometa (ovisno o varijanti od 500 do 2.500 km) osvanuti u Ukrajini. Ako do njihove isporuke stvarno dođe, te rakete promjera 52 centimetra i dužine oko 6 metara, raširit će svoja krila raspona oko 2,7 metara i krenuti prema ruskim ciljevima na visinama od 30 do 50 metara, brzinom oko 920 km na sat. Posebno je tu za Rusku Federaciju neugodna i činjenica kako se Tomahawk navodi kombinacijom inercijalnog te GPS navođenja, uz prepoznavanje terena do cilja – što ih čini prilično otpornima na većinu mjera ometanja i elektroničkog ratovanja. Ujedno, njihova konvencionalna bojna glava koja na oko 1,6 tona rakete iznosi oko 454 kg navodno može biti zamijenjena i s više vrsta kasetnih punjenja, među ostalim, možda i onim za specijalizirano suzbijanje protivničkih elektro-mreža (isprobano protiv Iraka 1991. i protiv Republike Srbije 1999. godine) – što bi vjerojatno moglo biti posebno zanimljivo za Ukrajinu koja je opet na meti usporedivih ruskih napada na svoj sustav za opskrbu strujom pred nastupanje nove zimske sezone grijanja.

Novo lansiranje

Iako se u početku radilo o krstarećim raketama srednjeg dometa za ispaljivanje s kopna, mora i s podmornica – uskoro su njegove kopnene varijante bile povučene iz službe te otpisane. Razlog ovom potezu bilo je sklapanje međunarodnog „Sporazuma o nuklearnim projektilima srednjeg dometa“ („Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty“ ili „INF Treaty“), kojeg su 1987. potpisali Ronald Reagan i Mihail Gorbačov, i koji je na snagu stupio 1. lipnja 1988. godine – kojim su se SAD i SSSR obvezali da neće razvijati i raspoređivati kopneno raketno naoružanje dometa od 500 do 5.500 km (što je posebno pridonijelo smirivanju takvih prijetnji u Europi). Imajući u vidu odredbe ovog sporazuma, koji je na kraju vrijedio sve do 2. kolovoza 2019. za Sjedinjene Države te do 4. kolovoza 2025. za Rusku Federaciju – ne čudi da se za ovakve tipove naoružanja prvenstveno govorilo o njihovim mornaričkim varijantama.

Napomenimo da se po izlasku SAD-a iz okvira ovog sporazuma (gdje je predsjednik Trump svoj korak objašnjavao navodnim ruskim kršenjima slova sporazuma) spominjalo ponovno formiranje i kopnene varijante raketnog sustava Tomahawk – prvo novo lansiranje iz brodskog vertikalnog lansera Mark 41 izvedeno je na kopnu 18. kolovoza 2019. da bi se tim temeljem onda razvilo i mobilne kontejnerske lansere tipa Typhon ili „Strategic Mid-range Fires System“ (SMRF), čiju se premijeru vidjelo 27. lipnja 2023. godine. Dok i takav sustav načelno rješava pitanje iz čega bi Ukrajina potencijalno mogla lansirati dobivene rakete Tomahawk – stvar se dodatno olakšala i prezentacijom održanom baš jučer, u ponedjeljak 13. listopada, kada je na prvom danu trodnevnog vojnog sajma „Association of the United States Army (AUSA) Annual Meeting & Exposition“ u Washingtonu američka tvrtka Oshkosh Defense LLC predstavila svoj teški lanser „Extreme Multi-Mission Autonomous Vehicle (X-MAV)“ na kamionu 10*10 s blokom od ukupno 4 lansirna kontejnera za rakete Tomahawk.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 14. listopada 2025. pod nazivom “Zašto i sam spomen Tomahawka izaziva paniku u Moskvi? Pogledajte što bi se sve našlo u dometu moćnih američkih raketa i o kakvom se zapravo oružju radi” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/tomahawk-rakete-ukrajina-rusija-trump-eskalacija-15632324

Nakon mnogo očekivanja, u samo par sati 15. kolovoza započeo je i završio sastanak Donalda Trumpa i Vladimira Putina na Aljasci, njihov prvi osobni susret od kraja lipnja 2019. u Japanu. Naravno, u međuvremenu su ova dvojica održala veliki niz telefonskih sastanaka – kako prije ponovnog dolaska Trumpa na vlast u SAD krajem veljače ove godine, tako i kasnije u svojstvu dvojice predsjednika – tako da si oni baš i nisu stranci. Ipak, kako za sada izgleda, na prostoru američke baze Elmendorf-Richardson, koju na sjeveru grada Anchorage dijele američko Ratno zrakoplovstvo i Kopnene snage – skoro je sve krenulo mimo programa. Kao prvo, početak čitavog programa zakazanog za 11 sati po lokalnom vremenu malo je kasnio dok se usklađivalo položaje aviona i razmatalo crvene tepihe. Nakon toga, Trump je na prigodnom mjestu dočekao Putina, ali mu je pljeskao u dolasku – što su mnogi kritizirali, spominjući odmah da je Rus veseo u svom dolasku na tlo SAD-a, dok bi u mnogim drugim državama imao problema radi aktivne tjeralice Međunarodnog kaznenog suda od 17. ožujka 2023. godine.

Tri-na-tri

Nakon postrojavanja svečane garde i preleta borbenih aviona, dva predsjednika su istim automobilom krenuli na predviđene razgovore. No, već je tu došlo i do prvih bitnijih promjena planova – umjesto razgovora „jedan-na-jedan“ uz prevoditelje (dakle, mimo službenog vođenja bilježaka), razgovori su presloženi u format „tri-na-tri“. Uz Putina su tako sudjelovali Sergej Lavrov kao ministar vanjskih poslova i Jurij Ušakov kao predsjednički savjetnik za vanjsku politiku, dok su Trumpa pratili Marco Rubio, ministar vanjskih poslova SAD i Steve Witkoff, predsjednikov prijatelj, trgovac nekretninama i zadnjih mjeseci najednom veliki vanjskopolitički posrednik. Umjesto da taj sastanak bude tek uvod u radni ručak dva tima po pet ljudi – ovaj se prvi krug razgovora odužio na oko dva i pol sata, pa je radni ručak završio otkazan u hodu, baš kao i pregovori u širem krugu koje ga je trebalo pratiti – tako da čitav skup nije potrajao 7 do 8 sati kako se prvotno najavljivalo iz Moskve, ali ni realnijih 3 do 4 sata kako se kasnije nagađalo. Uglavnom, na programu je ostala samo još najavljena završna konferencija za medije, koja je započela oko 15 sati po lokalnom vremenu.

Ni tu skoro ništa nije bilo po najavama – oba su predsjednika dala izjave, a umjesto domaćina započeo je govoriti Putin, u pokroviteljskom tonu i gotovo tri puta duže od Donalda Trumpa. Od ukupno oko 12 minuta trajanja press-konferencije, Putin je u svojih gotovo 9 minuta održao pripremljen govor poprilične kompleksnosti, na što je odgovor Donalda Trumpa u otprilike 3 minute izgledao više spontano. Posebno se to vidjelo na spominjanju povijesti – gdje se Putin pozvao na rusku povijest same Aljaske, a onda spomenuo i zajedničke napore u Drugom svjetskom ratu (protiv nacista, kako Rusi danas često karakteriziraju Ukrajince), za Trumpa se povijest uvelike svela na ponavljanje priča o ruskom utjecaju na predsjedničke izbore 2016. godine kao domaćoj političkoj podvali (što po njemu dobro znaju i on sam i Putin).

“Trump razumije interese Rusije”

No, dok se Putin trudio „konflikt u Ukrajini“ i „situaciju oko Ukrajine“ uklopiti u šire teme suradnje SAD i Rusije (ekonomske, tehnološke, prometne), nije propustio spomenuti ni da se tu radi o „dva bratska naroda“ koji imaju „zajedničke korijene“ i čije je neslaganje „tragično“ – ali se ne može riješiti bez uzimanja u obzir raznih „prethodnih pitanja“, što je za Rusiju već duže tek kodno ime za sve zahtjeve koje se iznosi prema Ukrajini, njenom teritoriju, jeziku i kulturi. Posebnu je poruku Putin poslao i Europi – koja bi po njemu trebala biti „konstruktivna“, a ne „podmetati nogu“ ili nekim zakulisnim radnjama te provokacijama „pokušati torpedirati“ zapravo potpuno nejasan „napredak“ u razgovorima SAD i Rusije. Zaključno, Putin je nahvalio Trumpa kao osobu koja „razumije da Rusija im svoje nacionalne interese i da ovi razgovori mogu biti polazište ne samo za rješavanje ukrajinskog pitanja, već nam mogu donijeti povratak poslovnih i pragmatičnih odnosa“ između Ruske Federacije i Sjedinjenih Država. Sve je to začinio i citiranjem samog Donalda Trumpa – potvrđujući njegovu često izrečenu tezu da rata u Ukrajini uopće ne bi ni bilo da je 2022. baš Donald Trump bio predsjednikom SAD (makar to mnogi doživljavaju istinom i radi Trumpovog jasno izraženog podilaženja Putinu te ruskim interesima).

Na sve izneseno američki je predsjednik odgovorio vrlo kratko, spominjući razne teme razgovora, brojna slaganja ali i neka nadalje otvorena pitanja, bez ikakvog ulaska u detalje ili ne daj Bože ikakvog objašnjavanja. Obraćajući se Putinu s „Vladimire“, Trump je naglasio kako uskoro treba razgovarati s NATO članicama i Volodimirom Zelenskim (na kojem je teret odgovora na što god da se na Aljasci usuglasilo) – i da će se razgovori očigledno nastaviti. Na upadicu Vladimira Putina „Sljedeći put u Moskvi“, Trump je na kraju i za to ostavio otvorena vrata. Dakle, ovaj skup ne da je išta riješio – već je najednom ispao tek uvodom u daljnje sastanke i moguća dodatna diplomatska navlačenja. Ono što je nakon toga kompletno otpalo bila su ikakva pitanja novinara – tako da sve zapravo i nije više bila konferencija za medije nego samo davanje dvije političke izjave. To se također tumačilo određenim uspjehom za Putina, koji kontakte s medijima prakticira samo u kazališno kontroliranom stilu, dok Trump inače redovito uživa u pitanjima na koja obično odgovara živopisno i tek donekle vezano za temu. Uskoro se čulo i da Putin, baš kao i Donald Trump, žurno odlazi s Aljaske, praktično sve u manje od pet sati po njihovu dolasku na sastanak.

Uglavnom, kada se sve sažme – treba zaključiti da ovaj summit Rusija-SAD nije prošao kao slični skupovi bilo kojeg drugog predsjednika SAD, ali je u svom ograničenom formatu za Donalda Trumpa možda ipak bio bolji od onog održanog 16. srpnja u Finskoj (gdje se Trumpa opisivalo kao potpuno i apsolutno podređenog Putinu). Ipak, dok tu još treba vidjeti makar naznake konkretnih razgovora, već sada je jasno da NATO partneri, EU-države i Ukrajina teško mogu biti zadovoljni tijekom skupa. Ne samo da nema ni traga konkretnom primirju u Ukrajini, niti ikakvim dodatnim sankcijama bilo za Rusiju ili njene partnere na svjetskim tržištima – već je Putinu pružena i prilika da pod svjetlima međunarodnih medija izigrava svjetskog državnika bez ikakvih problema, uz mogućnost da uskoro i sam Trump osvane u Moskvi (mimo nastavljenog rata koji Rusija aktualno vodi protiv saveznika i NATO i EU, a možda i samih SAD). Uz to, nakon što je Donald Trump početkom srpnja imao određen preokret u odnosu prema Ukrajini, te je po velikim zračnim napadima obećao ponovno slanje „defanzivne vojne pomoći“ – Putin je opet uspio kupiti vrijeme za svoj rat u Ukrajini.

Sjetimo se da je umjesto uvođenja dodatnih sankcija prema Rusiji i kupcima njihovih energenata, 14. srpnja Rusima samo bio postavljen rok od 50 dana da pristanu na primirje. Taj se rok onda 28. srpnja naglo skratilo na samo još 10 do 12 dana – što je nakon burnih medijskih iščekivanja ipak u tišini skoro pa prošlo kada je u popodnevnim satima petka 8. kolovoza umjesto sankcija ili ikakvih drugih mjera Trump na društvenim mrežama najavio svoj osobni sastanak s Putinom za 15. kolovoza (da bi se tek 9. kolovoza objavilo Aljasku kao lokaciju sastanka, a onda 12. kolovoza preciznije i sam grad Anchorage, odnosno tamošnju vojnu bazu).

Putinovo ‘kupljeno vrijeme‘

Budući se u srpnju moglo čuti da tadašnji tekući pregovori otklanjaju ikakve dodatne američke sankcije za Rusiju barem do kolovoza, ne čudi ni stav Donalda Trumpa da tijekom ovog mjeseca za to nije bilo smisla barem do ovog osobnog sastanka, a onda neće biti drugačije ni idućih tjedana – do nekakvog skorog sastanka Zelenskog i Putina, ili Trumpa i Putina, ili koga već do kraja kolovoza i početkom rujna. Naravno, sva ta odgađanja ikakvog zaoštravanja kaznenih mjera s američke strane zapravo su samo dodatni mali vanjskopolitički uspjesi za Vadimira Putina, koji iz dana u dan žestoko napada po Ukrajini – a ovime dobiva i dodatne tjedne vremena za neometani nastavak svog tamošnjeg ratovanja i razaranja civilne infrastrukture širom države. Za razliku od svega toga, Ukrajina je i dalje ostala mimo pregovaračkoga stola (makar Trump od nje očekuje prihvaćanje nečega što još nije obznanjeno), baš kao i Europa – koja bi, po riječima Donalda Trumpa u kasnijem intervjuu za Fox News, također „morala biti malo uključena“ u provedbu nečeg što se bez nje možda dogovorilo između SAD i Rusije, u popodnevnim satima petka 15. kolovoza na ledenoj Aljasci. Ukratko – ništa od primirja ili dodatnih sankcija za Rusiju, a rat u Ukrajini se nastavlja svakodnevnom žestinom do daljnjega.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 16. kolovoza 2025. pod nazivom “Putin je uzeo ono po što je došao na Aljasku. Skrećem pozornost i na Trumpov ‘detalj o Europi‘ u TV intervjuu nakon sastanka” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/putin-je-uzeo-ono-po-sto-je-dosao-na-aljasku-skrecem-pozornost-i-na-trumpov-detalj-o-europi-u-tv-intervjuu-nakon-sastanka-15613349

U Ukrajini se trenutno brani Europa, ali i europske vrijednosti – jedan je od naglasaka panela pod nazivom „Ukrajina kao faktor europske sigurnosti i transatlantskih odnosa” kojeg je u petak, 14. ožujka, organizirao Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) u suradnji s Veleposlanstvom Ukrajine u Republici Hrvatskoj. Obnova Ukrajina nakon najavljenog primirja i kraja rata također je naglašena kao izuzetno bitna, a pozdravljeno je i obnavljanje isporuka vojne pomoći SAD-a u Ukrajinu te razmjena obavještajnih podataka.

Veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Vasilj Kirilič istaknuo je da Ukrajina ne čeka kraj rata da bi pokrenula obnovu od ratnih razaranja. “Već drugu godinu traje obnova vrtića, škola, mostova i puno drugih projekata koji se realiziraju. To nije vezano uz brojne konferencije o obnovi zemlje“, dodao je veleposlanik. Sve ključno što se sada raspravlja to je na stolu, a riječ je prvenstveno o prekidu vatre, nastavio je Kirilič.

Vasilj Kirilič, veleposlanik Ukrajine u RH (Photo: CEA/FB)

“Ne bih ulazio u komentare i analize vezano za situaciju za bojištu. Ključna stvar vezano uz prekid vatre  je da smo mi od prve sekunde ovog brutalnog rata i invazije na Ukrajinu radili na tome da se zaustavi rat. Također, mi smo odmah prihvatili prvi korak prema uspostavi trajnog i pravednog mira u Ukrajini. Tu nema dileme”,

rekao je ukrajinski veleposlanik, dodavši:

“Za nas je bitno da se napokon u Ukrajini uspostavi trajan i pravedan mir, koji se temelji na sigurnosnim jamstvima. I druga strana govori da je za mir, ali Rusija mora nešto dobiti”,

rekao je veleposlanik referirajući se odmah na nedavne izjave savjetnika ruskog predsjednika Putina: “Prihvaćamo taj prijedlog ali tu postoji niz preduvjeta… I u toj rečenici bitan je drugi dio – niz preduvjeta“, rekao je Kirilič: “To znači da će se raditi razne izmišljotine da se opet kreira preduvjet za vođenje rata“, zaključio je. Ponovio je da je Ukrajina za mir, ocijenivši da je sada trenutak da se pojača pritisak na Rusiju kroz jake sankcije koje djeluju.

“Po meni, Putin ne želi zaustaviti rat jer nisu uspostavljeni ciljevi. To su ciljevi koji su dugo prisutni u ruskoj politici, a koji negiraju Ukrajini pravo na postojanje i državnost. Samo pritiskom može se ostvariti ono što se sad diskutira kao prvi korak prema pravednom miru – a to je prekid vatre. Sve drugo što se komentira to se tehničke stvari,”

ocijenio je Kirilič.

Zastupnik u Europskom parlementu i bivši ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier naglasio je da nitko ne želi pauzu u ratu nakon koje dolazi nastavak rata. Ocijenio je i da je bitno što je ukrajinska kriza politički približila Ujedinjeno Kraljevstvo i Europsku uniju iako Velika Britanija više nije članica EU-a. Stier se osvrnuo i na rasprave o potrebi stvaranja jedinstvene europske vojske kazavši da su države članice NATO-a i Europske unije i dalje nositeljice vlastite obrane, Međutim, početak koordinacije zemaljda članica EU i NATO-a početak je stupa europske obrane. “To je prije nekoliko godina bilo nezamislivo, a danas je nužno“, zaključio je Davor Ivo Stier.

Osim veleposlanika Kiriliča i europalamentarca Stiera, u današnjoj raspravi sudjelovali su i dr.sc. Gordan Akrap, izv. prof., prorektor Sveučilišta obrane i sigurnosti „Dr.Franjo Tuđman”, Ivan Paić, član Uprave Končar Grupe i izvanredni profesor Digitalne transformacije na Swiss School of Business and Management Geneva u Zagrebu, kao i brojni gosti i članovi CEA.

Još jučer, u petak 23. lipnja, sukob Jevgenija Prigožina i ruskih obrambenih struktura (Ministarstvo obrane i Glavni stožer OS RF) izgledao je dubok, ali savladiv. Na dotadašnje probleme nadovezao se oduži video-intervju Jevgenija Prigožina u kojem je on još jednom objasnio svoje gledanje na rat u Ukrajini, njegove uzroke, ali i ulogu Sergeja Šojgua (ministra obrane RF) te Valerija Gerasimova (načelnika GS). Među ostalim, on je tom prilikom pozvao i ruska istražna tijela da se pozabave Šojguom i Gerasimovom koje je smatrao „odgovornima za genocid i ubojstvo desetaka tisuća ruskih građana, te prepuštanje teritorija neprijatelju“.

Samo nekoliko sati kasnije počele su se na društvenim mrežama širiti vijesti kako se ruska vojna zapovjedništva spremaju za nekakav nasilni potez protiv Prigožina i postrojbi Wagner budući da su oni odbili potpisati ugovor s Ministarstvom obrane RF i time „legalizirati svoj status“. Na sve to jučer rano navečer nadovezale su se i vijesti o nekakvom raketnom napadu na pozadinske baze Wagnera (potkrijepljene jako upitnim video materijalom) – na koje je Prigožin brzo reagirao bijesnom tonskom porukom:

„Nas su podlo obmanuli. Pokušali su nas lišiti sposobnosti da branimo svoje domove i krenuli su raspršiti privatno poduzeće Wagner. Mi smo bili spremni popustiti Ministarstvu  obrane, predati oružje i naći način kako bi i nadalje štitili našu zemlju. Ali ti smećari … oni nisu popustili. Vidjevši da nismo slomljeni, oni su danas izveli raketni napad na naše pozadinske baze. Ogroman broj naših drugova i braće po oružju je poginuo. Mi ćemo još donijeti odluku kako odgovoriti na ovo zlodjelo. Idući potez je naš!“.

Na daljnju odluku nije trebalo dugo čekati:

„Savjet zapovjednika privatnog poduzeća Wagner donio je odluku: zlo koje provodi vojno vodstvo države mora biti zaustavljeno! Oni zanemaruju živote vojnika. Oni su zaboravili značenje riječi ‘pravda’, i mi ćemo to vratiti. Oni koji su danas pobili naše momke, koji su uništili desetke tisuća života ruskih vojnika, bit će kažnjeni. Tražim: neka nam se nitko ne opire. Svakoga tko će se pokušati opirati mi ćemo smatrati opasnošću i uništiti ćemo ga odmah, uključujući bilo kakve kontrolne točke na našem putu. Jednako tako i zrakoplovstvo koje uočimo nad našim glavama. Pozivam sve da ostanu mirni, da ne podlegnu provokacijama, i da ostanu u svojim kućama. Idealno, oni koji se nađu na našem putu – neka ne  izlaze na ulicu. Nakon što dovršimo što smo započeli, mi ćemo se vratiti na bojišnice kako bi štitili našu majku domovinu. Predsjednička vlast, vlada, Ministarstvo vanjskih poslova, Rosgvardija, i ostale strukture nastavit će djelovati kao i prije. Mi ćemo se obračunati s onima koji uništavaju ruske vojnike i vratit ćemo se na bojište. Pravda u vojsci bit će obnovljena i nakon toga pravda za cijelu Rusiju“,

objavio je bjesni Jevgenij Prigožin u petak kasno navečer.

No dok je rusko Ministarstvo obrane krenulo i službeno demantirati Prigožinove tvrdnje o raketnom napadu, iz Wagnerovih izvora čulo se o lošem ishodu večernjeg posjeta Sergeja Šojgua zapovjedništvima u Rostovu na Donu.

„Šojgu  je upravo kukavički pobjegao iz Rostova. U 21:00 sati on je pobjegao, kukavički, kao žena, ne bi li izbjegao objasniti zašto je digao helikoptere da unište naše ljudstvo, zašto nas je napao raketnim udarima. Ova ništarija bit će zaustavljena!“.

Iako je u tim večernjim satima situacija bila iznimno nejasna, neki su već došli do svojih zaključaka oko pravog stanja stvari – tako se bilježila izjava Igora Girkina:

„U tijeku je pokušaj vojnog udara!“, što je on ubrzo i nadopunio: „Ako ovo nije lažno (a moglo bi biti), započeo je vojni udar. No ako to nije laž, tada je situacija po pitanju konfrontiranja Ministarstva obrane i Wagnera van  kontrole i traži brzo uključivanje Predsjednika. Ako ga još uopće imamo…“

Oko 23:15 sati po moskovskom vremenu čulo se još objašnjenja iz press-službe Prigožina: „Pojavljuju se detalji. Ministar obrane hitno je stigao u Rostov ne bi li naredio provedbu operacije uništenja ljudstva vojnog poduzeća Wagner. Za to je potajice iskoristio topnike i pilote helikoptera da nas uništi.“ Ubrzo se čulo i o brojnim sastancima s državne strane – u uredima na ulici Fruzeskaya (sjedište Ministarstva obrane RF u Moskvi) gdje su se sastala vrhovna vojna tijela. Na društvenim mrežama čulo se i o podizanju spremnosti te naoružavanju pojedinih postrojbi Rosgvardije. U tim noćnim satima još je bilo nejasno što se zapravo događa i mnogi su se nadali da je riječ samo o nesporazumu ili da se borci poduzeća Wagner zapravo neće svrstati uz riječi svoga gazde. O svemu je bio obaviješten i Vladimir Putin, dok su  se od Prigožina čule daljnje optužbe:

„Većina vojske nas srdačno podupire. Dobili smo poruke: ‘Konačno, doći će do pravde u vojsci! Konačno, osigurat ćete da dobijemo streljivo i ne budemo bacani samo kao meso.’ Upravo sada dobili smo informaciju: u mrtvačnici u Rostovu ministar obrane je naredio sakrivanje 2000 tijela koja ondje čuvaju ne bi li izbjegli pokazivanje opsega gubitaka,“

objasnio je Prigožin u večernjem nizu kratkih tonskih obraćanja na društvenoj mreži Telegram.

Već tijekom noći postalo je jasno da se mnogo razne vojske rasporedilo na ulicama u Rostovu na Donu, dok se ruska javna  scena počela dijeliti na one sklone stabilnosti i režimu nasuprot pristalicama poduzeća Wagner. Naravno, nije trebalo dugo čekati ni na objave  iz redova pro-ukrajinskog Ruskog dobrovoljačkog korpusa (RDK) koji su Prigožina nazvali „pravim ruskim patriotom, bez ironije“.

Na suprotnoj strani Wagneru i Prigožinu odmah se našao i Igor Girkin/Strelkov s objavom: „Nadam se da nitko nije zaboravio onoga koji je već mnoge mjesece ustrajno upozoravao o nadolazećoj NEIZBJEŽNOJ izdaji Crnog klauna,“ misleći tu naravno na sebe i svoja dosadašnja sukobljavanja s Prigožinom. Samo nekoliko sati kasnije već se izričito počelo spominjati „marš pravde“ privatnog vojnog poduzeća Wagner kao karmičku kaznu za Gerasimova i Šojgua kojima se u grijehe brojilo zatajivanje prisutnosti Wagnera kod grada Khasham u Siriji 2018.,  nedostatak streljiva tijekom borbi za Bahmut, jučerašnji napadi na pozadinske baze, ali i nagrađivanje nesposobnih zapovjednika nakon nedavnih borbi kod Vugledara te istjerivanje „stvarno poštenih“ generala iz vojnih redova. Tijekom noći su primijećeni i prvi ozbiljni apeli za smirivanje stanja, od kojih je posebno odjeknula video-snimka generala Sergeja Surovikina, kojeg je Prigožin do sada kovao u nebo.

„Ja sam se tek vratio prema naredbi Ministarstva obrane s prve crte, gdje naše snage, naši zapovjednici, naši vojnici, dragovoljci, izvršavaju zadatke, boreći se na smrt sa superiornim protivnikom, podnose žrtve, ali ostaju na svojim položajima. Apeliram na vodstvo, zapovjednike i borce vojnog poduzeća Wagner: zajedno s vama, mi smo išli teškim putem. Zajedno s vama, mi smo se borili, riskirali, gubili, ali sve smo to nadišli zajedno. Mi smo iste krvi. Mi smo ratnici. Pozivam vas da stanete. Neprijatelj čeka da se naša unutarnja politička situacija pogorša. Ne bi trebali igrati na ruku neprijatelju u ovo teško vrijeme. Treba poduzeti prije nego što postane prekasno: poslušati volju i zapovijed od građana izabranog predsjednika Ruske Federacije. Zaustavite kolone, i vratite ih na njihove stalne pozicije i mjesta koncentriranja. Treba rješavati sve probleme civilnim  sredstvima, samo pod vodstvom Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Rusije.“

Na ovaj apel ubrzo je stigao i odgovor iz Wagnera: „Svi generali koji su drhtavim rukama apelirali na ‘muzičare’ da stanu zapravo su faktično potpisali svoju presudu. Neizostavno će biti tribunal (sudište). Surovikin će dogovarati za predaju Hersona.“ Prigožin je na isti način odgovorio i pozivima snagama Rosgvardije da se pridruže poduzeću Wagner i njihovom „pohodu pravde“, dok se iz samog poduzeća da puka ostavka ministra Šojgua neće biti dovoljna: „Samo hoholi (Ukrajinci) su sada jako zabrinuti za tuvanskog degenerika. Uostalom, nakon njegove ostavke rat će početi zaozbiljno.“ Iako je službeni odgovor s ruske strane još bio zbunjen i nejasan, pojavili su se navodi da će Prigožinu biti suđeno.

Oko 3:30 sati po moskovskom vremenu, Prigožin je objavio da je general Gerasimov „izdao zapovijed da vojni avioni bombardiraju kolone Wagnera u kretanju“:

„Baš sada čelnik Glavnog stožera izdao je zapovijed za dizanje vojnih aviona i otvaranje vatre na kolone u kretanju, civilna vozila i kamione. Njega ne brine koga će ubiti, oni ubijaju vlastite civile već godinu i pol umjesto da se bore s neprijateljem. Želim se zahvaliti pilotima koji su, kako smo upravo saznali, odbili poslušati kriminalne zapovijedi.“

Otprilike sat vremena kasnije Prigožin je još jasnije fokusirao osobe s kojima je nezadovoljan:

„Načelnik Glavnog stožera se ne smiruje: greška svakog afričkog diktatora je izvođenje zračnog udara po civilnim područjima. Upravo sada su u zraku 2 aviona, službenih oznaka 523 i 546, koji upravo pokušavaju izvesti te udare. Zapamtite, momci! Majka domovina vam neće oprostiti udare po vašem vlastitom prostoru. Trebali bi imati hrabrosti da udarite po neprijateljskim teritorijima kad naše pješaštvo kreće. Dakle, ta nagađanja koja govore da mi ometamo neke koji se bore na bojištu su samo nagađanja. Mi ništa ne ometamo. Mi ometamo samo kriminalce koji spašavaju svoje stražnjice, koji su uništili oko 100.000 ruskih vojnika. Gerasimov i Šojgu.“

Sve to konačno je jutros dovelo i do reakcije ruskog predsjednika Putina. U video-izjavi on je rekao:

„Apeliram na građane Rusije, na osoblje Oružanih snaga, pravosuđe i sigurnosne službe, borce i zapovjednike koji se trenutno bore na svojim položajima, koji odbijaju neprijateljske napade, čineći to herojski… Ja sam jučer navečer razgovarao sa zapovjednicima svih smjerova. Apeliram i na one koje su na prevaru uvukli u kriminalnu avanturu, gurnuli prema ozbiljnom zločinu oružane pobune. Rusija danas vodi najteži mogući rat za svoju budućnost, odbijajući agresiju neonacista i njihovih nalogodavaca. Protiv nas postrojene su čitave vojske, ekonomske i informacijske mašine Zapada. Borimo se za živote i sigurnost naših ljudi. Za našu suverenost i neovisnost. Za pravo da ostanemo Rusija, država s 1000 godina povijesti. To je bitka u kojoj se odlučuje o sudbini našeg naroda i to traži ujedinjenje svih naših snaga, jedinstvo, konsolidaciju i odgovornost. Sve drugo što nas slabi mora biti stavljeno na stranu. Naši vanjski neprijatelji koriste svaki argument da bi nas potkopali iznutra. Dakle, svi potezi koji cijepaju naše jedinstvo su izdaja našeg naroda, naše borbene braće koja se sada bori na bojišnici. To je udarac u leđa našoj zemlji i našem narodu. Točno takav udarac bio je izveden 1917. Kada je zemlja bila u Prvom svjetskom ratu, ali njena pobjeda je bila ukradena. Intrige i svađe iza leđa vojske pokazale su se najvećom katastrofom, razaranjem vojske i države, gubitkom velikih teritorija, a rezultirale su i tragedijom te građanskim ratom. Rusi su ubijali Ruse, braća su ubijala braću. Ali korist iz svega toga izvukli su samo razni politički plaćenici i strane sile koje su podijelile zemlju, i rastrgale ju na komade. Nećemo dopustiti da se to dogodi.

Zaštitit ćemo naše ljude i državu od svih prijetnji, uključujući tu i unutarnju izdaju. To s čime smo suočeni je baš unutarnja izdaja. Izvanredne ambicije i osobni interesi doveli su do veleizdaje. Veleizdaje njihove vlastite države i naroda, i svega onoga zbog čega su borci Wagnera ginuli pored naših vojnika. Heroje koje su oslobodili Soledar i Artemovsk, gradove i mjesta Donbasa. Oni su se borili i polagali živote za Novorosiju i jedinstvo ruskog svijeta. Njihova imena i slava izdani su od onih koji su pokušali pokrenuti pobunu, gurajući državu u anarhiju i bratoubojstvo, u poraz i na kraju u kapitulaciju. Ponavljam: svaka unutarnja pobuna je smrtna prijetnja našoj državi, nama kao naciji. To je udar na našu naciju, na naše ljude. I naši potezi za obranu domovine od takve prijetnje bit će brutalni. Svatko tko je svjesno krenuo na put izdaje, tko je pripremao oružanu pobunu, tko je zašao na put ucjene i terorističkih akata, dobit će neizbježnu kaznu. Oni će odgovarati pred zakonom i našim narodom. Oružane snage i ostale institucije o tome su dobile odgovarajuće upute. Posebne antiterorističke mjere sada se primjenjuju u Moskvi, moskovskoj regiji i u više drugih regija. Odlučni potezi bit će poduzeti za stabilizaciju situacije u Rostovu na Donu. To ostaje složeno. Djelovanje civilnih i vojnih institucija vlasti je praktično blokirano. Kao predsjednik Rusije i vrhovni zapovjednik, kao građanin Rusije, napravit ću sve da obranim državu, zaštitim Ustav, živote i sigurnost, slobodu građana. Oni koji su pripremali vojnu pobunu, koji su podigli oružje protiv svoje braće u borbi, izdali su Rusiju i za to će platiti! A oni koje se povuklo u zločin, ja ih pozivam da ne čine tu ključnu, tragičnu, nepopravljivu grešku. Donesite onaj jedan pravi izbor – prestanite sudjelovati u zločinačkim aktivnostima. Vjerujem da ćemo obraniti i očuvati ono što nam je sveto. I zajedno s majkom domovinom mi ćemo nadići sve izazove i postat ćemo još jači.“

Wagnerov odgovor nije trebalo dugo čekati: „Pipa (Putin) donio je krivu odluku. Tim gore po njega. Uskoro ćemo imati novog predsjednika.“ S takvim su se gledanjima uskoro solidarizirale i pojedine jurišne postrojbe „Štorm-Z“, također sastavljene od kažnjenika:

„Samo zovi, kad god treba, i mi ćemo doći razvaliti ove pozadinske štakore u njihovim uredima. Već je odavno te smradove trebalo izbaciti. Ženja (Jevgenij), mi smo s tobom do kraja. Samo nam javi i mi ćemo doći! Svi Štorm-Z su za tebe. Već je odavno trebalo zgaziti te insekte.“

Za razliku od toga, mnogi ruski dužnosnici ostali su odani režimu i predsjedniku Putinu, pozivajući  Wagner da „poslušaju glas razuma“.

FSB je otvorio kazneni postupak „zbog činjenice pozivanja na oružanu pobunu“ (članak 279. Kaznenog zakona). „Pozivamo borce PVK da ne čine nepopravljivu pogrešku, da prestanu s bilo kakvim nasilnim akcijama protiv ruskog naroda, da ne izvršavaju Prigožinove zločinačke i izdajničke naredbe i da poduzmu mjere za njegovo pritvaranje“, stoji u priopćenju FSB-a.

Do tog trenutka Wagner je već zauzeo bitnije vojne objekte u Rostovu na Donu, a stavovi su se dodatno zaoštrili:

„Pipa je potegnuo okidač građanskog rata. Umjesto da jednog ili dva degenerika pošalje u mirovinu, on je izdao zapovijed da se neutralizira borbeno najviše spremna postrojba u Rusiji. Životi jednog ili dvojice izdajnika stavljeni su ispred 25.000 heroja. Tko je negativac u tom sukobu, već je očigledno. Pobjeda će pripasti vojnom poduzeću Wagner.“

Uz to, jednako se oštro iz poduzeća Wagner odgovorilo i pojedinim protivnicima, posebno Igoru Girkinu:

„Zabavno je gledati kako su svi vojni štakori odmah prešli na stranu tuvanskog degenerika i misle da su donijeli dobru odluku nakon Pipinog apela. A što ako nisu? Strelkov si je već potpisao svoju vlastitu smrtnu presudu.“

Izgleda da su time bila zatvorena vrata mirnom rješavanju čitave ove situacije, a stvari na području Ruske Federacije nepovratno su eskalirale.

Petak 6. siječnja ujedno je i 317. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, a niti činjenica da na današnji dan pada Badnjak prema julijanskom kalendaru nije niti malo utjecala na žestinu današnjih borbi. Pri tome treba napomenuti kako ruska strana ne samo da nije u obzir uzela ukrajinske pozive na blagdansko primirje prije dva tjedna, krajem prosinca lanjske godine – nego sada u praksi nije poslušala ni vlastite najave jednostranog primirja. Riječ je o inicijativi koju je jučer oko podneva pokrenuo ruski patrijarh Kiril kao čelnik Ruske pravoslavne crkve, da bi se samo nekoliko sati kasnije i službeno čulo kako je ruski predsjednik Vladimir Putin svom ministru obrane naložio uvođenje „božićnog primirja“ od podneva po moskovskom vremenu 6. siječnja pa sve do ponoći od 7. na 8. siječnja.

Spomenuti „režim prekida vatre“ trebao je vrijediti duž cijele borbene crte – no, kao i u 11 dosadašnjih proglašenja primirja u zadnjih devet mjeseci ovoga rata, borbe su se nastavile bez mnogo obzira na proglase – kako je to zorno dokumentirala Hanna Malyar, zamjenica ministra obrane Ukrajine. Jedino što se u zadnja 24 sata tim informativno-vjersko-propagandnim manevrom postiglo bili su izljevi bijesa brojnih ruskih komentatora na društvenim mrežama – koji su potencijalno primirje karakterizirali izdajom svih onih vojnih snaga koje zadnjih sati imaju borbenog uspjeha u Ukrajini.

Borbeni uspjesi

Ruske linije kod Bahmuta

A o kakvim se to uspjesima radi? Za razliku od bojišta na sjeveru Donbasa, gdje se i zadnjih dana čulo tek o nastavku ukrajinskih napadnih djelovanja koja su ometali ruski kontranapadi – pa time nije bilo ni bitnijih pomaka – zadnjih se dana bilježi ruske pomake na istoku Donbasa, oko ukrajinskog uporišta u gradu Bahmutu. Konkretno, radi se o zoni oko 25 km južno od rijeke Siverski Donjec – gdje se već duže vode ogorčene borbe sjeverno, istočno i južno od grada Bahmuta, na potezu ukupne dužine od oko 25 km. Kraj prošle godine ondje su obilježila ruska napredovanja južno od grada krajem studenog, da bi onda sredinom prosinca agresori uspjeli upasti i u krajnje istočne dijelove Bahmuta, doduše na kratko. No već tada, oko 18. prosinca, bili su postavljeni i temelji kasnijeg napredovanja u zoni sjeverno od Bahmuta, kada je u ruske ruke palo dugotrajno ukrajinsko uporište Jakovlivka na cesti T-1302 (oko 4 km sjeveroistočno od Soledara, te oko 15 km sjeveroistočno od samog Bahmuta). Time se postupno otvorio i put za jačanje ruskih djelovanja u toj zoni – koja načelno predstavlja potencijalni smjer obuhvata grada Bahmuta sa sjevera, nakon zauzimanja tamošnjeg sekundarnog ukrajinskog uporišta Soledar, koje brani prilaze Bahmutu s te strane. Dok se sam Soledar već duže nalazi pod napadima s istoka, a zadnjih tjedana i sa sjeveroistoka (Jakovlivka) – obrana njegovih jugoistočnih prilaza počivala je već duže na selu Bahmutske, koje je postupno temeljito uništeno u žestokim borbama.

Soledr: kvart po kvart, kuća po kuća

No, kada je ono palo u ruske ruke tijekom zadnjih 24 sata, to je pokrenulo promjene – i Rusi sada, barem po izvorima sebi sklonih komentatora, izgleda da kontroliraju čitav istočni dio inače izduženog Soledara, odnosno njegovu industrijsku zonu, dok je stari dio naselja na zapadu izgleda u dalje u ukrajinskim rukama. Time su ujedno ruske snage izbile i na povišeni teren između Soledara i Bahmuta što im (ako se ondje uspiju zadržati) daje i određeni pregled na zapad – prema cesti T-0513, koja povezuje zaleđe Bahmuta na sjever sa Siverskom, te preko preostalih ukrajinskih uporišta između Soledara i Bahmuta (Pidgorodne i Krasna Gora) prema magistrali M-03 koja Bahmut povezuje sa Slovjanskom na sjeverozapad. Dakle, ne samo da je rusko napredovanje u ovom prostoru bilo neugodno, već otvara i vrata dodatnim problemima na sjevernim prilazima „tvrđavi Bahmut“, taman što se akutne prijetnje na istoku i jugu grada barem malo stabiliziralo, ako već ne i otklonilo. Pri tome, budući se tu radi o borbenoj situaciji koja je intenzivno u razvoju – tek treba vidjeti kako će se stanje razvijati u samom Soledaru te u selima oko njega.

Žestoke borbe oko ulaza u soledarski rudnik soli

Dok pojedini izvori tijekom današnje večeri već spominju i ruski prodor u sam centar zapadnog dijela Soledara (bilo iz danas osvojenih četvrti istočnog Soledara, ili na jugozapad iz smjera okupirane Jakovlivke) – ostaje za vidjeti hoće li se ondje nastaviti urušavanje ukrajinske obrane ili će branitelji ipak uspjeti stabilizirati stanje te započeti s ozbiljnijim protunapadima. Nastavno na sve to, vidjet će se onda i da li ukrajinskom uporištu Bahmut najednom prijeti i kriza na sjeveru, ili će ono i dalje nastaviti ustrajno biti kamen u ruskoj cipeli kao čitavih mjeseci od ljeta 2022. godine. Do stizanja kakvih detaljnijih svježih vijesti, napomenimo samo još da je sve ovo praktično u potpunosti potisnulo i navode o borbenim djelovanjima južnije od Bahmuta, gdje su se smjenjivale borbe i oko okupiranog grada Donjecka i gdje Rusi nisu uspjeli postići ozbiljnijih pomaka usprkos naporima, dok je još više zamrznuta i borbena situacija u oblastima Zaporižje te Herson – iz kojih su posljednjih dana bilježeni brojni konvoji ruske vojske i opreme prema bojištu kod Bahmuta (s naglaskom na dopremanje i ostataka ruskih padobranskih snaga, kao rijetkih jurišnih postrojbi redovne vojske, mimo privatnika iz „Wagnera“).

Val hladnoće

Moskva na udaru polarne hladnoće

Sva ova intenzivna borbena djelovanja neprekidno traju posljednjih dana, koje je i u Ukrajini obilježilo relativno toplo vrijeme – da bi onda s krajem ovog tjedna ojačale padaline, pa onda krenule i naglo padati temperature. Riječ je o valu hladnog vremena koje je zadnjih dana Moskvu okovalo u najhladniji pravoslavni Božić u zadnjih više desetljeća (-27 danas), dok bi njegovi rubovi i istok Ukrajine te tamošnja bojišta trebali s donedavnog proljetnog vremena ohladiti na oko -14 u nedjeljnoj noći. Kako sada prognoze kazuju, to bi hladno vrijeme trebalo potrajati čitavog idućeg tjedna, opet s temperaturama u minusu i tijekom dana, što će donekle ublažiti vojne probleme s blatom i prohodnošću terena, ali će zasigurno otežati život kako borcima tako i ukrajinskim civilima. Prve posljedice ovog zahladnjenja bilježe se još od srijede 4. siječnja i kroz porast potrošnje električne energije širom Ukrajine – koji je postavio nove izazove pred elektroopskrbni sustav teško oštećen u dosadašnjih 11 valova raketnih te 14 valova napada bespilotnim kamikaza-dronovima. Zbog svega toga zadnjih se dana postupno produžavaju najavljene redukcije struje širom Ukrajine, s naglaskom na središnje regije, dok opet počinju biti učestala i nenajavljena isključenja radi održanja ukupnog opskrbnog sustava. No, nije to ni čudno, ako znamo da je riječ o mrežama kojih je praktično polovica zadnjih mjeseci bila teško oštećena, kao dio ukupno oko 700 milijardi USD procijenjenih šteta na ukrajinskoj infrastrukturi. Dok je ondje iz pogona ispalo i oko 90 posto vjetroelektrana te oko 40 posto ukrajinskih solarnih elektrana – Vlada Ukrajine najavila je postavljanje naglaska na decentralizaciju nacionalnog energetskog sustava, s nastojanjem gradnje minielektrana i novih tehnologija – ne bi li se time podigla i otpornost te bitne infrastrukture, dok je ujedno dogovoren i uvoz struje iz Europske unije (0,7 GW noću i 0,6 GW danju zajedno za Ukrajinu i s njom vezanu Moldovu).

Pomoć saveznika

Kako na bojištima, tako i po pitanju energije, za Ukrajinu se pokazuje bitnom kontinuirana pomoć saveznika. Kao što je početkom tjedna Nizozemska najavila investiranje daljnjih 2,5 milijarde eura u 2023. godini, tako se i iz Njemačke čulo o dodatnome slanju razne pomoći. No, iako su se iz Berlina još do jučer čule čvrste ograde o tome kako nema prostora za pomoć u teškoj borbenoj tehnici, stvar se tu počela vrtoglavo mijenjati tijekom zadnja dva dana. Iako to možda ima veze i sa stanjem na bojištima u Ukrajini, te internim razgovorima među brojnim međunarodnim saveznicima Vlade u Kijevu – zid su naizgled u srijedu 4. siječnja probile najave iz Francuske da će put Ukrajine uskoro krenuti laki oklopnjaci Nexter AMX-10RC naoružani moćnim topom od 105 mm, te laka vozila ACMAT Bastion 4*4. To je posebno u fokus stavilo njemačko oklijevanje – usprkos pošiljkama protuzračnih sustava APKWS, teških vojnih kamiona, razne opreme i dronova. Do velike je promjene došlo jučer navečer po našem vremenu objavama iz Washingtona o ozbiljnom razgovoru koji su vodili predsjednik SAD Joe Biden te njemački kancelar Olaf Scholz.

M2A2 Bradley – prije u Ukrajini nego u Hrvatskoj

Tom je prilikom bila najavljena nova pošiljka američke vojne pomoći Ukrajini, koja će po prvi puta obuhvaćati i 50 borbenih oklopnih vozila M2A2 Bradley (vjerojatno u Hrvatima donekle poznatoj konfiguraciji ODS) te bitnicu protuzračnog sustava Patriot – ali će obuhvaćati i usporedivi njemački doprinos od 40 vozila Marder 1A3, te još jednu bitnicu PZO sustava Patriot, i to iz njemačkih ruku. Ovaj njemački dio te spektakularne donacije trebao bi u Ukrajinu stići tijekom prvog kvartala ove godine, nakon više tjedana vezanih obuka – da bi se tijekom današnje večeri saznalo i specifikaciju američkog paketa pomoći teškog ukupno oko 3,75 milijardi USD. U taj iznos ulazi (1) pomoć Ukrajini iz robnih fondova države SAD (Presidential Drawdown Authority – PDA) vrijedna 2,85 milijardi USD. Zatim je tu (2) 225 milijuna USD investicija u industrijsku nabavu opreme za Ukrajinu (Foreign Military Financing), te još (3) 682 milijuna USD namijenjena američkim saveznicima i partnerima u Europi ne bi li se njima pomoglo poticati i provoditi donacije tehnike u Ukrajinu.

Pomoć u okviru ukupno 29. paketa robe iz robnih zaliha SAD sada će obuhvatiti 50 vozila Bradley s 500 protuoklopnih projektila TOW i 250.000 pripadajućih granata kalibra 25 mm, 100 oklopnjaka M113, 55 vozila MRAP i 138 lakih vozila HMMWV. Osim toga, tu ide i topnički paket – 18 haubica kalibra 155mm te 18 vozila za njihovo tegljenje, zajedno sa 70.000 granata i još 500 preciznih granata kalibra 155 mm, pa onda još i 36 tegljenih haubica kalibra 105 mm i 95.000 pripadajućih granata, 10.000 mina za minobacače kalibra 120 mm, kao i dodatne rakete za VBR sustav HIMARS. Uz to, biti će poslane još i rakete RIM-7 Sea Sparow – za koje se čulo kako bi trebale biti ispaljivane iz prilagođenih sovjetskih vozila PZO sustava 9K37 Buk – te 4.000 nevođenih zrakoplovnih raketa Zuni kalibra 127 mm. Uz sve to, spominje se da u paket ide još i razno ručno naoružanje, streljivo, minska te protuoklopna sredstva, kao i oprema za noćna djelovanja i optika.

Na te najave nadovezale su se donacije topničkih granata iz Norveške (10.000 komada kalibra 155 mm), kao i razna oprema za ukrajinski strujni sustav iz Poljske. Zaključno, napomenimo da je posebno nejasnom ostala još i jučerašnja vijest o nekakvim konkretnim razgovorima ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića – kojima su se obojica političara pohvalila na društvenoj mreži Twitter. No, dok se iz Plenkovićeve objave čulo samo općeniti spomen podršci – Zelenski je bio nešto konkretniji spominjući: „Dogovorili smo konkretne odluke za jačanje obrane Ukrajine, kao i održavanje međunarodne konferencije o razminiranju. Sporazumjeli smo se o ulozi Hrvatske u mirovnoj formuli”. Dakle, iako je glasovanje u Saboru o sudjelovanju u EU misiji potpore Ukrajini prošlo katastrofalno loše – ipak se odnosi s Ukrajinom nastavljaju konstruktivno i kada se o tome kod kuće ne kazuje ni riječi. A kad onda opet izostane razumijevanje javnosti za sve što se planira ili radi – opet će krivci biti svi, samo ne konspirativnošću opsjednuti vrh upravne vlasti u Lijepoj našoj.

Umjesto Sjevernog toka – put ruskog plina preko plinovoda u Turskoj

Za kraj, spomenimo kako neke slične igre mimo javnosti po pitanju Ukrajine igra i Turska – koja je između Rusije i Ukrajine ljetos uspjela ugovoriti režim pomorskoga izvoza prehrambenih roba kroz Crno more putem tzv. „žitnih koridora“. Međutim, u tom okviru trenutno u Bosporu stoje ukupno 94 plovila, njih 69 je prazno, a 25 je natovareno poljoprivrednim proizvodima. Svi oni zapravo čekaju prolazak kroz sustav kontrole, dok je tijekom ovih blagdana samo devet brodova s oko 432 tisuće tona proizvoda i stvarno napustilo luke regije Odesa kroz “žitni koridor” prema zemljama Afrike, Azije i Europe. Spomenuti zastoji rezultat su otezanja u provedbi sustava kontrola od strane Ruske Federacije, koja nastoji utjecati na buduće modificiranje čitavoga sporazuma – o čemu se i opet razgovaralo između Vladimira Putina te Recepa Tayyipa Erdogana, u srijedu 4. siječnja. Uz izvoz hrane Crnim morem, tu je bilo riječi i o suradnji dviju država pri izvozu ruskoga plina – gdje Turska namjerava uspostaviti svojevrsno „plinsko čvorište“ kojim bi mogla kombinirati promet tim energentom temeljem pritoka kako iz Rusije, tako i s Kavkaza te iz Izraela. O ovome Turska misli sastaviti dokument tzv. „Roadmap“, dok bi se tu temu onda detaljnije razložilo i na tematskoj konferenciji koju planiraju za veljaču ove godine – za što se već spominje i poziv upućen Sjevernoj Makedoniji kao jednoj od zainteresiranih država potencijalnih korisnika ove infrastrukture. Uz ove planove za budućnost, Erdogan je intenzivno spominjao i ugovaranje potencijalnog primirja, za koje bi uz Tursku mogle biti korisne i usluge Ujedinjenih naroda, organizacije koja je sudjelovala i u dogovaranju „žitnih koridora“, no uopće nije jasno kako je na te i takve apele reagirao Putin, državnik očigledno zabavljen nastavkom borbi u Donbasu – kojem teško da bi međunarodna primirja značila iole više od onih koje sam proglašava pa ne poštuje.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 6. siječnja 2023. pod nazivom “Žestoka bitka oko Soledara i ruski izljevi bijesa: Stvar se počela vrtoglavo mijenjati” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/zestoka-bitka-oko-soledara-i-ruski-izljevi-bijesa-stvar-se-pocela-vrtoglavo-mijenjati-15293174

Petak 30. prosinca ujedno je i 310. dan ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Pri tome, treba napomenuti kako su posljednji dani ondje bili izuzetno borbeno aktivni, što i ne čudi ako znamo da je vrijeme bilo relativno toplo, ponekad i vedro, s malo padalina zadnjih desetak dana. Naravno, kopnene operacije su ipak usporene lošijom prohodnošću terena, ali kako se na glavnim borbenim zonama operacije vode već duže u jednim te istim prostorima, često i po cestovnim ili željezničkim pravcima, ili na rubovima sela i gradova – to baš i nije bila apsolutna smetnja ili prepreka djelovanjima. Borbe su i dalje koncentrirane na sjeveru i istoku Donbasa, pa zatim oko Donjecka – dok se za frontu na jugu tek čuje kako je poprište topničkih duela i preciznih ukrajinskih raketiranja u oblasti Zaporižje, dok Rusi navodno iz Hersonske oblasti prevoze ljudstvo i zalihe sjeveroistočno prema Bahmutu ne bi li ondje održali svoj intenzivni borbeni pritisak.

Na sjeveru Donbasa treba spomenuti bojište oko ruskih uporišta Svatove i Kremina, na koja ukrajinska strana već duže vrijeme radi veliki pritisak. Kako izgleda, stanje se ponešto pogoršalo za okupatore oko grada Svatove nakon relativno neočekivanog oslobađanja zaselka Pidkuičansk (uz cestu P-07, na oko 9 km sjeverozapadno od Svatove). Naime, sada se iz tog kraja čuju još i vijesti o borbama na bokovima tog izboja – oko okupiranih sela Krivošivka (sjeverno), te Kolomičiha (južno). Potencijalno čišćenje tih agresorskih uporišta dalo bi braniteljima pomak od nekoliko kilometara prema Svatove, a olakšalo bi i pritisak kojeg ondje na ukrajinsku liniju redovito proizvode ruski protunapadi u smjeru sela Stelmahivka te Mjasožarivka (koja čine ukrajinsku obrambenu liniju na rijeci Žerebec).

Ukrajinci ciljaju Kreminu, Rusi ne odustaju od Bahmuta

Svatove-Kremina: nigdje snijega, samo teška rasputica

Za ruske snage nije mnogo bolje stanje ni oko 25 km južnije, niz magistralu P-06. Ne samo da se ondje nastavljaju borbe uz samu cestu koja povezuje glavna uporišta tamošnje ruske obrane, Svatove i Kreminu, pa očigledno nisu uspjeli napori da se Ukrajince odbaci od ceste te tamošnjih sela (Plošćanka, Červonopopivka i Žitlivka) – već se sada i ruski izvori slažu kako su branitelji ipak stigli nadomak Kremine. Dapače, pojedini ruski izvori navode kako se napadi na Kreminu sada izvode s tri strane – sjeverozapad, zapad i jugozapad – dok ukrajinski izvori navode da su branitelji na oko 5 km od Kremine. To bi ukazivalo da je i rusko uporište Dibrova, na oko 7 km jugozapadno od Kremine, sada ipak oslobođeno. Očigledno, u nadolazećim danima treba očekivati dodatne napore za oslobađanjem tog okupiranog ukrajinskog grada – što bi onda otvorilo prostor i za šire urušavanje ruskih obrambenih linija sjeverno od rijeke Siverski Donjec.

Ruski vojnici u osvojenom mjestu Jakovlivka

Ne bi li se usporilo takva ukrajinska djelovanja, zadnjih dana Rusi izgleda pojačano nastoje napadati ukrajinske položaje neposredno južno od rijeke Siverski Donjec – kako one neposredno južno od rijeke (Bilogorivka), tako i dalje na jugozapad, oko 30 km udaljene Jakovlivke. Naime, to nedavno osvojeno selo smješteno samo 4 km sjeveroistočno od Soledara zadnjih dana nije poslužilo za jačanje pritiska na sjeverne granice obrambene zone Soledar-Bahmut, već su agresori iz njega nastojali proći sjeverno ili sjeverozapadno prema selima Vesele ili Rozdolivka (kroz koja ceste vode dalje na sjever, prema gradu Siversku i rijeci Siverski Donjec). Za to vrijeme treba napomenuti da se stanje oko Bahmuta ne smiruje. To je i dalje glavna točka ruskih borbenih djelovanja, u koja se investira glavnina raspoloživog jurišnog pješaštva, oklopa i topništva. Kako navode ukrajinski izvori, ondje se „svakodnevno odvraća do 20 napada neprijatelja, koji pod zaštitom topničke vatre agresivno napreduju prema položajima naših trupa”. Dapače, navodi se kako u toj relativno ograničenoj zoni zadnjih dana na ukrajinske položaje pada oko 40 posto ukupne ruske topničke vatre na oko 240 km bojišnice od Kupjanska do Mariinke kod Donjecka. Pri tome ukrajinski izvori za proteklih tjedan dana navode oko 259 borbenih okršaja s neprijateljem, koji je pri tome ispalio oko 4.000 granata (što kao da potvrđuje pojedine navode o ruskom manjku topničkog streljiva).

Ostatak bojišta mirniji, Rusi i Bjelorusi aktivni uz granicu

Podijeljeno Opitne

Pri tome, dok se ukrajinske obrambene crte relativno dobro drže oko Soledara, te na sjeveru i istoku Bahmuta, izgleda da posebno treba napomenuti stanje južno od tog grada pod opsadom. Južno prigradsko naselje Opitne navodno je otprilike na pola završilo u ruskim rukama, te se ondje bojišnica ustalila uz središnji park na magistrali T0513. Osim što su nastojali upasti u Opitne, agresori su to uporište branitelja nastojali i zaobići sa zapada – ne bi li ondje dospjeli direktnije na jug Bahmuta, ali i dalje na zapad, prema cesti T0504 koja Bahmut ondje veže s Konstantinivkom. Na tom su pravcu jučer bile zabilježene borbe oko prigradskoga sela Ivanivske (oko 3 km jugozapadno od ruba grada), a nije jasno je li to bio neki privremeni prodor kraj obrambenog uporišta Klišćivka, kojeg se zaustavilo, ili je to naznaka otvaranja nove intenzivne fronte na jugu i jugozapadu grada koja će trebati hitna pojačanja te sanaciju stanja.

Kako smo rekli, ostatak bojišta – kako oko okupiranog grada Donjecka, tako i dalje na jug i jugozapad – bio je mirniji. Naravno, to znači da je ondje ipak bilo aktivne razmjene topničke vatre, otkrivanja kadrovskih i logističkih točaka na obje strane, kao i suzbijanja prodora niza timova specijalnih snaga, čijom infiltracijom obje strane neprekidno nastoje isprobavati obranu protivnika. Slično je stanje i na sjeveru Ukrajine, uz granicu s Bjelorusijom, gdje Ukrajina nastoji utvrditi položaje te pripremiti obranu od mogućih novih prodora agresora. Za to vrijeme ruske i bjeloruske snage u Bjelorusiji nastavljaju provedbu obuke, ali i pomake trupa kojima održavaju aktivnosti uz granicu. Međutim, ondje stacioniranih do 11.000 Rusa i oko 400 komada teže vojne opreme jako je daleko od snaga kojima se prije skoro godinu krenulo u napad prema Kijevu. Uz to, navodno su tamošnje zalihe topničkog te raketnog streljiva u međuvremenu prebačene prema aktivnim bojištima – što opet obuzdava ikakve potencijalne velike pokrete.

Struja, struja, struja…

Dok smo stanje na bojišnici opisali, treba se posebno osvrnuti i na energetsku situaciju u Ukrajini, gdje branitelji intenzivno nastoje popravljati štete koje im nanose ruski valovi zračnih napada, dok agresori ustrajnim ponavljanjem svojih masovnih napada žustro nastoje otežati život ukrajinskih civila. Nakon 9. vala ruskih napada, izvedenog 19. prosinca, ukrajinska se strujna infrastruktura tek postupno oporavljala, da bi se sredinom ovoga tjedna opet čule vijesti kako se elektromreža ipak stabilizira, što je otvorilo prostora i za manje redukcija (posebno onih izvanrednih te nenajavljenih). Ukupno oštećenje oko 700 objekata kritične infrastrukture kroz dosadašnjih 9 velikih valova raketnih napada te 12 valova napada bespilotnim letjelicama bilo je uzrokom da se Kijev i ove srijede, 28. prosinca, i dalje nalazio podvrgnut izvanrednim redukcijama struje, iako se čulo i o pristizanju velikih količina opreme za kompleksne popravke te preko 600 snažnih generatora kojima su zapadni saveznici pohrlili pomoći Ukrajini.

U Ivano-Frankivsku zaglavio je neeksplodirani projektil

I, naravno, baš kao i do sada, čim su se u javnosti čule iole dobre vijesti, a redukcije su barem malo oslabile – na redu je bio novi val ruskih zračnih napada. Tako je jučer, izgleda između 7 i 9 ujutro, na Ukrajinu ispaljeno oko 69 projektila (Kh-101/Kh-555, Kalibr, Kh-22 i Kh-32, dva Kh-31P, više raketa sustava S-300, ali još i 11 kamikaza-dronova Shaheed-136) od čega je njih 54 raketa navodno bilo i oboreno u dolasku. Na meti su se našli Kijev, Harkiv, Lviv, Ivano-Frankivsk, te Mikolajev i Odesa – a pogođeno je ukupno 10 kritično važnih objekata. Nakon pogodaka u trafostanice oko 90 posto kraja oko Lviva ostalo je bez struje, u Kijevu je oko 40 posto građana ostalo bez struje (iako su opskrbe vodom i grijanjem ostale uglavnom aktivne), a štete su bilježene i u ostalim napadnutim krajevima. Pri tome treba napomenuti kako u konačnici, barem prema ukrajinskim izvorima, ni taj napad nije uspio ugasiti ukrajinski energetski sustav kojeg se aktivno obnavlja. Dapače, ni jutrošnji val napada kamikaza-dronova, u kojem je uništeno svih otposlanih 16 letjelica, nije tu mnogo promijenio stanje – o kojem se danas čulo kako je „manjak struje u elektroenergetskom sustavu na istoj razini kao i prije 10. masovnog ruskog raketnog napada”.

Ukrajinska borba sa zapadnom šarenom ‘ciganskom čergom‘

Očigledno, riječ je o utjecaju pristigle opreme i rezervnih dijelova, budući da se takvo brzo otklanjanje šteta širom Ukrajine nije vidjelo još od samih početaka ove ruske metode izvođenja napada početkom listopada ove godine. Pa ipak, treba još napomenuti i kako je u naporu obrane zabilježen i jedan pad rakete ukrajinskog obrambenog sustava S-300 na prostor susjedne Bjelorusije, koji nije izazvao žrtve, ali je potaknuo tamošnji režim na glasno prigovaranje – kao da baš njihov teritorij nije poslužio za izvođenje dijela napada na Ukrajinu. S druge strane, sama Ruska Federacija našla je za shodno prigodno napomenuti kako nema istine u navodima o manjku preciznog zračnog naoružanja – budući da „Kalibrima u Ruskoj Federaciji nikada neće biti kraja”, što i samo govori da ih ta tema i takvi navodi posebno smetaju. Ujedno, iz ukrajinskih se izvora čulo rezultate istraživanja koji tvrde da je iz Ukrajine posljednjih mjeseci radi zračnih napada opet zabilježeno za oko 2 posto više odlazaka nego dolazaka, te da je oko 14 posto nedavnih povratnika opet napustilo Ukrajinu baš radi nestanaka struje i bombardiranja.

Naravno, takva i druga borbena djelovanja vjerojatno će se nastaviti i nadolazećih dana, bez obzira na Novu godinu, onda i Božić po julijanskome kalendaru. Pri tome, na ukrajinskim je snagama da uspiju što više zarobljene tehnike pripremiti za ponovnu uporabu na bojištima, te da izađu na kraj s logističkim problemima koje sa sobom nose raznolika doniranja brojnih saveznika – koja su sva itekako korisna, ali čiju apsolutnu lepezu modela i tipova opreme i sami korisnici ponekad nazivaju prije šarenom „ciganskom čergom“ nego ekonomičnom opremom moderne vojske. Dakle, ne samo da se pojedine zapadne sile moraju unutar sebe dogovoriti o dugoročnom pristupu ratu u Ukrajini te podršci tamošnjim vlastima za koju su se do sada odlučile – već i sve te razne države očigledno treba ozbiljnije koordinirati. Naime, nije tu dovoljan tek mehanizam „Ramstein“ kojim se dogovara slanje razne konkretne pomoći – već tu treba osigurati i dugoročnu proizvodnju deficitarnih roba (posebno streljiva), te po mogućnosti i koordiniranje buduće pomoći na način da ona i stvarno bude međusobno kompatibilna, najbolje borbeno uporabiva, te na vrijeme dostupna. Za to vrijeme, na drugoj je strani Ruska Federacija koja formalno spominje mirovne pregovore, dok je sama ujedno kompletno nespremna odustati makar za milimetar od svojih prvotnih zahtjeva, baš kao što smatra i svojim pravom održati aneksiju velikih dijelova Ukrajine (od kojih neke dijelove uopće ni ne kontrolira), te činiti masovne zločine kao da humanitarno pravo uopće ne postoji. U tu se sliku uklapa i današnje rusko usvajanje ustava „dviju novih republika unutar Ruske Federacije“ – tzv. Luhanske i Donjecke Narodne Republike – dok se slične nove ustave za Hersonsku i Zaporišku oblast ipak ostavilo za neki budući „drugi krug“ takvih aktivnosti.

Strana pomoć i ‘žitni koridori‘

I u ovo blagdansko doba nastavilo se čuti o raznim oblicima međunarodne pomoći za Vladu u Kijevu. Iz Švedske je tako objavljeno izdvajanje preko 19 milijuna USD kroz „Fond za međunarodnu potporu Ukrajini“ pod vodstvom Velike Britanije. Ta će sredstva biti iskorištena za jačanje vojnog potencijala Ukrajine, jednako kao i za iduću godinu predviđenih oko 2,3 milijarde GBP iz same Velike Britanije koje je proteklih dana najavio tamošnji ministar obrane Ben Wallace. To je cifra jednaka ovogodišnjoj – iz koje se u Ukrajinu poslalo brojnu opremu za razminiranje, protuzračno naoružanje, i raznu drugu tešku vojnu tehniku – čime je Ujedinjena Kraljevina na pojedinim popisima donatora druga po redu, odmah iza Sjedinjenih Američkih Država. Ni Europska unija tu bitno ne zaostaje, budući je iz nje u Ukrajinu ove godine bilo otposlano više od 77 tisuća tona humanitarnog tereta. No dok se, recimo, iz Mađarske i ponovo moglo čuti razne teze o ratu u Ukrajini baš kao da se direktno sluša ruske medije – Španjolska se uz dosadašnje donacije naoružanja istakla i ponudom za obuku oko 2400 ukrajinskih vojnika od siječnja 2023. godine, a iz Francuske se najavilo nove pošiljke modernog protuzračnog naoružanja, uz oko 500 milijuna eura u okviru EU Instrumenta mirovne pomoći, te još i nespecificirane iznose iz novog fonda putem kojega će Ukrajina moći slati narudžbe direktno francuskom vojno-industrijskome kompleksu. Uz to, u Parizu je još i interventno izdvojeno oko 45 milijuna eura za provedbu obnove u regiji oko Kijeva – gdje se konkretne efekte ovoga posla također tek treba vidjeti.

Sasvim je tu drugačiji pristup Turske, koja opet predvodi inicijative za osiguranje nastavka pomorskoga izvoza prehrambenih proizvoda kroz Crno more. O tome se odvojeno razgovaralo s ruskom stranom, a ta će se nastojanja nastaviti i u siječnju. Pri tome se tu i kupovalo rusko žito za rublje, a ugovaralo se i početke konkretnih radova na uspostavi ruskog „plinskog čvorišta“ za izvoz tog energenta – jednako kao što se Turska nastoji pozicionirati i kao povoljan put za izvoz izraelskog plina s novih nalazišta na istoku Mediterana. Iako je rat u Ukrajini izgleda tamošnju žetvu ove godine smanjio za oko 40 posto od prethodno uobičajenih vrijednosti, službena Ankara je ipak ponosna na činjenicu da se Crnim morem od 1. kolovoza do 25. prosinca ipak moglo izvesti ukupno oko 15 milijuna i 80 tisuća tona ukupno 13 vrsta poljoprivrednih proizvoda, i to putem 171 brodske pošiljke. Od toga, 15 posto proizvoda izvezenih “žitnim putem” isporučeno je u Tursku, 12 posto u zemlje Afrike, 29 posto u Aziju, a 44 posto u Europu – što je bilo i posebnim predmetom brojnih ruskih prigovora. Ne bi li se takav promet i nastavio te intenzivirao, glavni tajnik UN-a Antonio Guterres imenovao je 28. prosinca i novog koordinatora „Crnomorske inicijative za žito“ – Abdullah Abdul Samad Dashdi iz Kuvajta je umirovljeni viceadmiral kuvajtske Ratne mornarice, osoba s navodno 40 godina iskustva u pomorskim operacijama, vodstvu i upravljanju, a navodno i vješt u pregovaranju te političkim igrama raznih vrsta. Sve to će mu itekako trebati u mjesecima koji dolaze.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 30. prosinca 2022. pod nazivom “Borbe bjesne na sjeveru i istoku, Kijev se muči s donacijama: ‘Raznolike su kao ciganska čerga!‘” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/borbe-bjesne-na-sjeveru-i-istoku-kijev-se-muci-s-donacijama-raznolike-su-kao-ciganska-cerga-15291227

Utorak, 27. prosinca, ujedno je i 307. dan ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Usprkos plašenjima iz Rusije, početak jedanaestog mjeseca agresije na Ukrajinu ipak karakterizira za ovaj dio godine iznimno toplo vrijeme s manje padalina – pa se i borbena sezona nastavlja u uvjetima obilnog blata te ograničenog kretanja izvan prometnica. Upravo zato, iako nema mira uzduž čitave duge linije bojišta, kopnene operacije su ipak koncentrirane na nekoliko jasno definiranih poteza – od kojih na nekima inicijativu i dalje ima Ukrajina (sjeverni Donbas, iznad rijeke Siverski Donjec), dok su Rusi svoja nastojanja koncentrirali nešto južnije, oko gradova Bahmut i Donjeck. Usprkos borbama, iz javno dostupnih izvora ne može se sa sigurnošću govoriti o bilo kakvim značajnijim pomacima bojišnice. Pa ipak, jasno je da se nešto bitno događa oko ruskih uporišta Svatove i Kremina, a ponešto manje stvari i južnije, oko Bilogorivke na Siverskom Donjecu, oko Jakovlivke i Soledara, te južno od Bahmuta – neposredno južno od grada (Opitne), te još malo južnije, u predjelu zapadno od okupiranih ukrajinskih sela Kurdjumivka i Ozarjanivka. No, pogledajmo to sve po redu.

Izmještanje agresorskog zapovjedništva

Prošlotjedni ukrajinski upad u zaselak Pidkuičansk, na samo desetak kilometara sjeverozapadno od Svatove, imao je navodno neproporcionalnog učinka na ruske snage koje brane tu zonu, a pričalo se i o povlačenju ruskih stožera iz Svatove dalje na istok. Jednako tako su i borbe koje zadnjih dana teku na prilazima ruskom uporištu Kremina navodno jučer utjecale na izmještanje tamošnjeg agresorskog zapovjedništva istočnije, u obližnji okupirani grad Rubižne. Dok je prilično jasno kako se stanje oko mjesta Svatove ipak stabiliziralo, s današnjeg gledišta nisu jasni efekti jakog ukrajinskog pritiska na Kreminu. Konkretno, ondje se govori o pristupanju do ceste P-66 koja iz Kremine ide na sjever do Svatove i dalje prema ruskoj granici – gdje se nagađa o ukrajinskom oslobađanju sela Plošćanka i Červonopopivka, oko kojih se već duže vode borbe – ali i s jugozapada, gdje se spominje ukrajinsko prilaženje (možda i oslobađanje) naselju Dibrova, te prilaženje rubu grada Kremina. Ono što je sigurnije – ne bi li smanjili pritisak na Kreminu, Rusi posljednjih dana intenzivno napadaju ukrajinski prostor odmah južnije, oko mjesta Bilogorivka kod Siverskog Donjeca, pa je to bila posebna meta i topničkih udara, iako bez vidljivog efekta na šire stanje stvari.

Jednako tako, borbe se vode i uzduž fronte na jug, na prilazima Bahmutu, gdje za sada agresor nije uspio kapitalizirati svoje nedavno osvajanje sela Jakovlivka na cesti T1302, na oko 4 km sjeveroistočno od Soledara – gdje se već duže pokušava izvesti nekakav ozbiljniji prodor u dubinu ukrajinske fronte, u okviru stvaranja „sjevernih kliješta“ za obuhvat Bahmuta. Drugi krak tih „kliješta“, koji bi trebao ići južno od Bahmuta, također se ostvaruje iznimno polagano, bez obzira na velike žrtve agresora. Iako se krajem prošloga tjedna čulo o stabiliziranju stanja na samim sjeveroistočnim te istočnim prilazima Bahmutu, izgleda da je zadnjih dana posebno ojačao ruski pritisak neposredno južno od grada, gdje branitelji teškom mukom održavaju svoje položaje u prigradskom naselju Opitne. Jednako je neizvjesna situacija oko desetak kilometara južnije, oko nedavno okupiranih sela Kurdjumivka i Ozarjanivka – zapadno od kojih su smješteni kopneni prijelazi preko kanala za navodnjavanje „Siverski Donjec-Donbas“.

Ogorčene borbe za zaustavljanje ruskog prodora

Sve žešća granatiranja Hersona odnose sve više žrtava

Kako izgleda, ondje su u tijeku ogorčene borbe za zaustavljanje ruskog prodora preko kanala i dalje na zapad, gdje se bilježe ne samo kopneni sukobi već i ruska bombardiranja niza mjesta u pozadini (Oleksandro-Šultine, Kleban-Bik i obližnja Katerinivka) – koja su bitna za održavanje logističkog pravca prema zoni ukrajinskog uporišta Toreck, smještenog još desetak kilometara jugozapadnije. Iako se brojne razmjene topničke vatre bilježilo i dalje južno, oko Donjecka, pa kod Velike Novosilke i uz frontu u Zaporižju do rijeke Dnjepar, zadnjih se dana posebno vidjelo i teško te po stanovnike tragično bombardiranje nedavno oslobođenog grada Hersona. Za sada na tim potezima nije bilo bitnijih pomaka, usprkos navodnim ruskim napadima na ukrajinska uporišta kod Avdiivke, Marinke i Vugledara. Jednako tako na dugoj fronti kroz Zaporižje nije za vidjeti ni mnogo od ukrajinskih napadnih djelovanja, o kojima su se čule brojne najave – iako je taj splet vijesti izgleda dovoljno ozbiljan da se s ruske strane bilježe brojni fortifikacijski radovi u Zaporižju (posebno na prilazima Melitopolu, te oko Tokmaka koji sve više počinjen ličiti na zasebnu tvrđavu).

U Kijevu čak i Tesla ima svoj vlastiti generator

I dok se ovakvo stanje na bojištima nastavlja, nema mira ni u ukrajinskom zaleđu. Iako ondje zadnjih dana nije bilo dodatnih većih valova ruskih napada na energetsku infrastrukturu Ukrajine, ipak se svakodnevno bilježe uzbune te sporadični napadi iz zraka. I ovoga se tjedna itekako nastavljaju ukrajinski problemi s makar elementarnom obnovom oštećenih sustava opskrbe građanstva strujom. I dok ukrajinski izvori izostanak novog vala zračnih napada intenzivno nastoje pripisati ruskom manjku preciznih zrakoplovnih oružja – lako bi moglo biti da se u Moskvi samo naslađuju promatrajući ukrajinske energetske probleme, čekajući s idućim napadima onaj trenutak kada se opet bude nazirao oporavak strujne mreže u Ukrajini. Za to vrijeme u oči upadaju slike iz Ukrajine u kojoj sve živo počinje funkcionirati na manje ili veće strujne agregate, što je onda izazvalo i oko 30 posto veći uvoz goriva iz inozemstva u prosincu, u usporedbi s prethodnim mjesecima. Ozbiljnost situacije jasno oslikava i činjenica da je Kijev radi štednje struje na duže ugasio dio svojih sustava javnog transporta na struju (tramvaje i trolejbuse), dok se aktivno radi i na osposobljavanju gradske vodovodne mreže za rad bez javne opskrbe strujom, te putem neovisnih agregata na oko 160 pojedinačnih crpnih stanica.

No, od zadnjih velikih napada 16. i 19. prosinca pa do danas u većini Ukrajine su na snazi hitne redukcije, s tek povremenim prelaskom na unaprijed najavljena planska isključenja struje – a u Kijevu je kao veliki doseg objavljena činjenica da se gradsku struju mrežu stabiliziralo dovoljno da čitav grad bude u ujednačeno lošem stanju. Širom Ukrajine se postupno smanjuje razlika između potražnje za strujom te raspoložive proizvodnje (i mogućnosti transporta struje do potrošača), u čemu bi trebalo pomoći i oko 1,5 milijardi USD ciljane pomoći zapadnih saveznika. Kao otežavajući faktor pojavljuju se tu i ruski kibernetički napadi na energetska postrojenja, koji navodno prate zračna djelovanja agresora, a broje se u stotinama. Kako se jučer čulo iz službenih izvora, tom je prilikom spriječeno i gotovo 30 „superkritičnih“ situacija, kojima se među ostalim pokušavalo i gasiti pojedine sustave rasvjete te uništavati digitalnu infrastrukturu pojedinih regionalnih elektrana i termoelektrana. Imajući sve to u vidu, ne čudi onda ni činjenica da je u Ukrajini tijekom ove godine raseljeno ukupno oko 10 milijuna ljudi, od toga oko 7 milijuna interno, dok je oko 3,5 milijuna svoje pribježište potražilo u inozemstvu.

Podjela oko proslave Božića

Ukrajinski vojnici na prvim linijama slave Božić 25.12.

Oni koji su ostali u Ukrajini, a osjećaju se kao vjernici, proteklih su se dana podijelili po pitanju slavljenja Božića. Naime, iako su još 2017. službeno Ukrajinska pravoslavna i Ukrajinska grkokatolička crkva usuglasile primjenu „revidiranog julijanskog kalendara“ te proslavu Božića 25. prosinca umjesto 7. siječnja – ta praksa je do danas ostala podijeljena, a oba se datuma obilježavaju kao praznici. Ipak, u ratnim se uvjetima proslava Božića prema gregorijanskom kalendaru (kojeg se pridržava i 9 od 15 pravoslavnih crkava) pokazala još jednim sredstvom postavljanja razlike između žrtve i agresora – tako da i ne čudi da su sve službene instance u državi vjernicima čestitale blagdan tijekom proteklih dana.

No, kako smo već opisali, ni za Božić ondje nije bilo mira. Dapače, postalo je jako jasno da čak i sporadične priče makar o privremenom primirju idu na ruku agresoru – budući bi ruska strana takvu situaciju prvo i osnovno iskoristila za preslagivanje vlastitih snaga – baš kako se to sjećamo i iz doba Domovinskog rata u Hrvatskoj, i kako je to sada za Ukrajinu detektirao i glavni tajnik NATO saveza Stoltenberg. No to nije do kraja pokolebalo ukrajinsku stranu, od koje se prošloga tjedna čulo kako u veljači planira iznijeti svoj koncept za mir. U međuvremenu je ova ideja dobila i dodatne obrise ukrajinskim najavama kako se do kraja veljače planira održati „mirovni summit“ u organizaciji UN-a u New Yorku, s glavnim tajnikom UN-a Antóniom Guterresom kao predsjedavateljem. Njega s ukrajinske strane za to kvalificira i činjenica da se „dokazao kao učinkovit posrednik i pregovarač, i što je najvažnije, kao principijelna i pristojna osoba“, a još nije jasno hoće li na taj međunarodni skup širokog opsega izričito biti pozvana i Rusija, kao zemlja agresor.

Pomoć Ukrajini iz Finske, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kazahstana…

Pink Floyd za Ukrajinu – dodatnih 500.000 GBP

U blagdansko vrijeme se – osim rezimiranja raznih aspekata međunarodne pomoći ratom pogođenoj Ukrajini – ipak čulo i o ponešto dodatnih aktivnosti po tom pitanju. Finska je tako na sam Badnjak objavila kako planira slati svoj 11. paket vojne pomoći u Ukrajinu, vrijedan oko 28.8 milijuna eura, uz što se planira i slanje 20 vojnih instruktora u Veliku Britaniju (obučna misija „Interflex“). Ti će instruktori ondje biti itekako dobro došli, budući da ta država koja je ove godine obavila obuku oko 10.000 ukrajinskih vojnika – taj broj u 2023. misli udvostručiti. Uz to spomenimo i isporuku još 1.200 strujnih agregata iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji će poduprijeti sustave od kritične važnosti širom Ukrajine, dok je za tamošnje medicinske ustanove i iz Kazahstana jučer bio otposlan ukupno 41 generator ukupne vrijednosti oko pola milijuna USD. Ne pomažu tu samo države, već i pojedinci – na primjer, muzička skupina Pink Floyd, koja je prodajom prigodne skladbe snimljene 30. ožujka ove godine skupila oko 450.000 GBP, te ih ona sama zaokružila na iznos od pola milijuna funti.

Posljednjih su dana ipak posebnu pažnju javnosti izazvale najave slanja u Ukrajinu jednog konkretnog komada američke vojne pomoći – protuzračnog sustava MIM-104 Patriot. Iako nije jasno koju bi se to točno varijantu tog sustava slalo u Ukrajinu, kao posebna prepreka korištenju ove donacije pokazuje se obuka pripadajućih domaćih kadrova. Dok pojedini američki izvori predviđaju trajanje obuke za održavanje i tijekom čitave nadolazeće godine, ukrajinski izvori se nadaju da bi Patriot mogao biti operativan i brže, možda čak i za manje od 6 mjeseci. Dapače, iz tamošnjih snaga protuzračne obrane se govori i o posebnoj skraćenoj obuci od 2 do 3 mjeseca, na koju bi se slalo vojno osoblje s znanjima stečenim na Harkivskom učilištu zračnih snaga – čiji je popis navodno već pripremljen.

Engels opet na meti “nepoznatih objekata”

Za to vrijeme ne miruje ni Ruska Federacija. Osim što ih na terenu muče popravci 8. listopada teško oštećenog Krimskog mosta, na kojem je opet bio privremeno ograničen i cestovni promet radi radova – njihovu pozadinu u nedavno anektiranim dijelovima Ukrajine potresaju i aktivna partizanska djelovanja. Uz to, opet se periodično bilježe i tajanstveni napadi na ruske zračne baze duboko u pozadini – bilo 25. prosinca na aerodromu „Khalino” kod Kurska, ili u noći od nedjelje na ponedjeljak 26. prosinca kod Engelsa u Saratovskoj oblasti. Naravno, po pitanju ponovljenog napada na zračnu bazu „Engels 2“ sada se službeno čulo kako nema šteta na obližnjoj civilnoj infrastrukturi, ni ikakvih evakuacija – dok je ukrajinska bespilotna letjelica „neškodljivo“ oborena na prilazu vojnom aerodromu. Ipak, čak su i službeni izvori priznali smrt 3 ruska vojnika, dok je njih još 4 hospitalizirano. Neslužbeno se moglo čuti još i o požaru na oko 120 kvadratnih metara, a nagađalo se i o oštećenjima na pojedinim avionima u bazi.

Nova strateška slika Rusije

No, kako je sada potpuno jasno da je u pitanju „dugi rat“, a ne kratkotrajna „specijalna operacija“ – o njegovu tijeku tek treba postaviti i ozbiljnije smjernice, jednako kao što treba sagledati i novu stratešku sliku Rusije koju je taj sukob potaknuo davanjem razloga Švedskoj i Finskoj za ulazak u NATO savez. Prošloga tjedna održani sastanci samo su istaknuli postupno uvođenje ponekih novih oružnih sustava u službu (RS-28 Sarmat), a ministar Sergej Šojgu najavio je i postupno dizanje dobnih granica za redovito služenje vojnoga roka s 18 na 21 godinu (maksimalno do 30. godine života), te podizanje ukupnog broja ugovornih vojnika na 521 tisuću. Time bi ukupan broj vojnika Ruske Federacije dostigao oko 1,5 milijuna – od toga barem dvije brigade u sjeverozapadnoj Rusiji, prema Švedskoj i Finskoj – što je prilično optimistično u svjetlu teških problema s dobavom kadrova za rat u Ukrajini koji aktivno teče. Spominjalo se tu i probleme s oko 300.000 mobiliziranih Rusa – kako s njihovom obukom, koju se dijelom obavlja i u prijateljskoj Bjelorusiji, ali i s njihovim opremanjem, koje očigledno traži intenzivniju suradnju ruske vojne industrije.

Ruski tenk Armata – navodno u pripremi za ukrajinska bojišta

Dok se obuku privremeno rješava osloncem na saveznike, kao dugotrajnije rješenje tu se nazire uspostava barem 16 specijaliziranih centara za vojnu obuku pri sveučilištima širom Ruske Federacije po uzoru na „Rusko sveučilište specijalnih snaga“ u Gudermesu, u Čečeniji. Što se opremanja tiče, posebno su tu u oči zadnjih dana upale i posjete Šojgua koncernu Kalašnjikov te Putina Konstruktorskom birou Shipunov – koje ukazuju i na ispravnost već ranije uočenih navoda o manjkovima čak i osnovnog pješačkog naoružanja za rezerviste u ovom „neočekivano dugom ratu“. I dok takve prizemne probleme tek treba riješiti, na pomolu bi lako mogao biti jedan novi podvig ruske državno-vojne propagande po pitanju vojne opreme – pokažu li se točnim vijesti o pristizanju prvih primjeraka famoznih tenkova T-14 Armata u zonu vojne operacije u Ukrajini. Naime, ovo je potez koji se Rusija već mjesecima suzdržavala poduzeti, budući se radi o borbenom sredstvu kojim se do sada tek učestalo hvalilo, iako ono nije vidjelo uporabe u okolnostima u kojima mnogi drugi modeli ruskih tenkova baš i nisu prolazili najbolje.

Odgovor Moskve na sankcije

Nakon svih ovih vojnih novosti, otvoreno je ostalo još i pitanje ruskog odgovora na međunarodne napore za uvođenjem gornje granice cijene ruske nafte. Dok je već od uvođenja takvog ograničenja na naftu od 5. prosinca 2022. i na naftne derivate od 5. veljače 2023. bilo jasno da će Rusija imati neki odgovor, posljednjih dana su se tu stvari ipak ponešto konkretizirale. Kao prvo, krajem prošloga tjedna se čulo da vlasti u Moskvi planiraju zabraniti isporuku takvog goriva svim onim zemljama koje će u prometu zahtijevati poštivanje ovog ograničenja u ugovorima. Uz to, pokazana je i spremnost da se ruski naftni proizvodni kapaciteti početkom 2023. godine ograniče za oko 500-700 tisuća barela dnevno. O tome je danas Vladimir Putin potpisao i dekret kojim se zabranjuje isporuku ruske nafte onim fizičkim i pravnim osobama koje će pri sklapanja ugovora koristiti mehanizam gornje cijene ovog resursa, kako su to odredile zapadne zemlje. Ta uredba stupa na snagu 1. veljače 2023. godine i vrijedit će do 1. srpnja 2023. godine, a moći će imati i pojedine iznimke od zabrane, ako to posebno dozvoli predsjednik Ruske Federacije. Naravno, ne bi čudilo da te iznimke budu na neki način vezane i uz pojedine iznimke na EU embargo za rusku naftu – gdje se iz posebno opravdanih razloga išlo davati popuste na opskrbu naftovodima rafinerija u Bugarskoj, Češkoj, Mađarskoj i Slovačkoj.

Sahalin-2 – za sada još neizvjesna budućnost

Kako bilo da bilo, dok je granica postavljena na 60 USD, već je postalo jasno i kako cijena općenito ispod 70 USD neće Rusiji omogućiti izdvajanje dijela sredstava u tzv „Fond nacionalnog blagostanja“ – dok bi bitno niže cijene tražile da se taj fond i prazni, koristeći ga za dokapitalizaciju deficita, kojeg u Moskvi za 2023. sada službeno planiraju na oko 2 posto BDP-a. Tom razvoju stvari pomaže i odluka Japana da njihova osiguravajuća društva od 1. siječnja općenito prestanu za moguću ratnu štetu osiguravati brodove koji plove u vodama Rusije i Ukrajine, dok se ta država kao dio skupine G7 priključila i najavama o ograničenjima izvozne cijene ruske nafte. Pri tome, nije jasno kako će tu mjere ruskoga odgovora pogoditi naftni kompleks Sahalin-2 u kojem Japan ima udjela i kojeg je izričito isključio iz sankcijskog ražima. Jednako tako nije jasno ni kako će već spomenuti ruski transport nafte prema Europi dodatno pogoditi i najavljene mjere ukrajinskog poskupljenja transportnih davanja za naftovod „Družba“ koji prolazi tom ratom pogođenom državom. Konkretno, Ukrajina je već najavila da će naknadu za prijenos nafte prema Mađarskoj i Slovačkoj od 1. siječnja 2023. podići za 18,3 posto, odnosno od 2,1 eura po toni na novih 13,6 eura po toni. Pa ako izvoz tim putem i ostane aktivan nakon EU mjera i ruskih odgovora – pitanje je koliko će dugo on ipak biti povoljan za sve koji su se teškom mukom „promigoljili“ kroz mukotrpni postupak pregovaranja o ovoj temi unutar same Europske unije.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 27. prosinca 2022. pod nazivom “Kliješta za Bahmut, tajanstveni napadi duboko u Rusiji i potez koji se Putin suzdržavao napraviti” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/klijesta-za-bahmut-tajanstveni-napadi-duboko-u-rusiji-i-potez-koji-se-putin-suzdrzavao-napraviti-15290172