Da će s Aleksandrom Vulinom kao ministrom obrane Srbije biti velikih problema, bilo je već sasvim jasno i prije nego je on službeno krajem lipnja prošle godine bio imenovan na tu dužnost. U MORS je Vulin uskočio umjesto Zorana Đorđevića, dotadašnjeg ministra obrane, koji je pak Vulina zamijenio na mjestu ministra rada, zapošljavanje, boračkih i socijalnih pitanja. Prethodno je Vulin bio zadužen za Kosovo – prvo kao direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju, a nakon toga ministar bez portfelja zadužen za KiM u Vladi Aleksandra Vučića. Na svim tim funkcijama nije pokazao političku mudrost, već je vrlo često djelovao kao remetilački faktor sa često svađalačkim, pa i huškačkim izjavama. Pred kraj mandata u Ministarstvu rada, u veljači prošle godine, Vulin je uvrijedio tadašnjeg hrvatskog ministra vanjskih poslova Davora Stiera pogrdno ga nazvavši „ustaškim sinom“, nakon što se ovaj odbio sastati sa srbijanskim kolegom Ivicom Dačićem. „Ustaštvo je postalo dominantno mišljenje u Hrvatskoj, a ‘fašizacija’ dio službene politike Hrvatske“, rekao je tada, među ostalim, Vulin. U veljači ove godine javno je nagovarao predsjednika Srbije Vučića da ne ide u posjet Hrvatskoj, jer će ga „dočekati ustaše u Zagrebu“. I inače, „ustaše“ su jedan od omiljenih Vulinovih pojmova – tako još uvijek čeka da mu „Ante Gotovina kaže da nije ustaša“, a za Predraga Freda Matića ustanovio je da se „nikada neće izliječiti od ustaštva“. Kada takav lik postane ministar obrane, to definitivno znači da stvari neće krenuti na dobro, tim više što je obrana resor koji, osim najava nabava novog naoružanja, nosi sa sobom i puno bilateralnih odnosa te suradnje.

Novi hrvatski problemi sa srbijanskim ministrom obrane počeli su prošle subote, 21. travnja, kada je u programu televizije N1 ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić rekla da postoje naznake da će srpski ministar Aleksandar Vulin doći na molitveni skup nedaleko od Jasenovca. Neslužbeno se saznalo da je Hrvatska poslala Srbiji preporuku da bi bilo bolje da Vulin ne dolazi u Hrvatsku, s obzirom da se još uvijek nisu stišale strasti nakon nedavnog incidenta kada je prilikom posjeta Beogradu hrvatske delegacije na čelu s predsjednikom Sabora Jandrokovićem osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj gazio hrvatsku zastavu i psovao hrvatsko izaslanstvo. „Ministar Vulin je poznat po nekad neodmjerenoj i zapaljivoj retorici. Mislimo da takva vrsta retorike i takva vrsta ponovnih nekih izjava u Hrvatskoj, sigurno ne bi pridonijela našim odnosima tako da očekujemo od srbijanske Vlade da bude odgovorna u ovom trenutku“, rekla je za N1 Marija Pejčinović Burić. I premijer Plenković je istoga dana, na izbornom saboru akademske zajednice HDZ-a „Ante Starčević“, podržao svoju ministricu: „Što se tiče najavljenog dolaska ministra Vulina u Hrvatsku, mi očekujemo da svatko tko dolazi u Hrvatsku poštuje hrvatsku državu, a on je znao prilikom svojih boravaka imati neprimjerene i uvredljive izjave i nismo sigurni da je u ovakvom trenutku to najbolje rješenje“.

Sam Vulin je potom potvrdio da dolazi u Jasenovac, ali ne kao dio službene delegacije na obilježavanje jasenovačke tragedije, već na posvećenje hrama svetog Ilije u Mlaki pokraj Jasenovca: „Naravno da na taj dan ja ne bih bio u Jasenovcu. Hoću li doći u Mlaku, u obnovljenu srpsku crkvu, tamo gdje se nalaze Srbi, tamo gdje se nalaze potomci žrtava Jasenovca, odlučit ću ja i o tome može odlučiti vrhovni komandant Vojske Srbije, Aleksandar Vučić, a nikako o tome ne mogu odlučiti hrvatski ministri“, izjavio je Vulin za Tanjug. Pritom je između redaka prenio dvije poruke: (1) da uopće ne doživljava svoju pretpostavljenu, premijerku Anu Brnabić, te (2) ako o njegovom dolasku može odlučiti samo vrhovni zapovjednik vojske, smatra li to Vulin da ide u ratni pohod?!

Nakon ovih Vulinovih riječi, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH momentalno je Veleposlanstvu Republike Srbije odaslalo notu, o čemu je javnost obaviještena priopćenjem sa Zrinjevca: „Ministarstvo vanjskih i europskih poslova je u noti podsjetilo da je Republika Hrvatska suverena država, članica Europske unije i NATO-a, u kojoj o ulasku stranaca odlučuju isključivo nadležne hrvatske institucije, u skladu s hrvatskim zakonima. Spominjanje vrhovnog zapovjednika Vojske Republike Srbije Aleksandra Vučića, kao osobe koja odlučuje o bilo čijem dolasku u Republiku Hrvatsku je neprimjeren i neprihvatljiv pokušaj negiranja suvereniteta Republike Hrvatske. Nakon sramotnog izgreda koji se 18. travnja 2018. godine dogodio u Narodnoj skupštini Republike Srbije prilikom službenog posjeta predsjednika Hrvatskog sabora, ova izjava ministra obrane Republike Srbije Aleksandra Vulina predstavlja dodatnu provokaciju koja sigurno ne pridonosi razvoju dobrosusjedskih odnosa i punog međusobnog uvažavanja. Zbog gore citirane izjave ministar obrane Republike Srbije Aleksandar Vulin do daljnjega nije dobrodošao u Republiku Hrvatsku“.

Već sljedećeg dana, u nedjelju 22. travnja, Vulin je u intervjuu za RTS izjavio da „vlastima u Zagrebu smeta to što Srbija govori istinu“, te je najavio: „Srbija će reagirati na ovu provokaciju državnički, onako kako reagira jedna suverena, sigurna, stabilna država i to možete očekivati u najskorijem vremenu“. Najskorije vrijeme nastupilo je u četvrtak, 26. travnja, kada je na sjednici Vlade Srbije donesena odluka o „mjerama reciprociteta Hrvatskoj, prema kojima potpredsjednik Vlade i ministar obrane RH Damir Krstičević do daljnjeg nije dobrodošao u Srbiju“. U priopćenju izdanom nakon sjednice Vlada Srbije kaže:

„Vlada Srbije je donijela mjere reciprociteta kao odgovor na notu Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske (br. 2176/2018 od 21. 04. 2018.) o zabrani ulaska ministra obrane Republike Srbije Aleksandra Vulina u ovu državu. Vlada Srbije smatra da su ovakvi postupci Hrvatske suprotni duhu dobrosusjedske suradnje i poštivanju osnovnih europskih vrijednosti, u koje spada i sloboda kretanja ljudi. Vlada Republike Srbije ostaje opredijeljena za izgradnju dobrosusjedskih odnosa sa Republikom Hrvatskom, suzdržavajući se od postupaka koji mogu doprinijeti narušavanju odnosa sa susjedima. Također, Vlada Srbije ostaje posvećena održavanju mira i stabilnosti u regiji i poštivanju europskih načela i vrijednosti, u interesu svih građana Srbije i regije“.

Krstičević, koji ni na koji način nije sudjelovao u ovotjednim natezanjima Hrvatske i Srbije, tako je postao „persona non grata“ za službeni Beograd. Neslužbeno, prema pisanjima beogradskih medija, razmatralo se uvođenje kontra mjera za 3 hrvatskih ministara – ministricu vanjskih poslova Pejčinović Burić, ministra branitelja Medveda i ministra obrane Krstičevića. Izbor je na kraju pao upravo na njega, i to navodno iz dva razloga – (1) zato jer je uoči posjeta Aleksandra Vučića Zagrebu izjavio da je isprika minimum koji očekuje od njega, te (2) radi dolaska na komemoraciju osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Lisinskom, 11. prosinca 2017. godine. Nakon jučerašnje odluke Vlade Srbije, Krstičević je izjavio: „Ja i ministar Vulin, mi smo dva različita svijeta. Ja sam fokusiran na razvoj i na jačanje Hrvatske vojske, na jačanje sustava domovinske sigurnosti kao interes Republike Hrvatske. U svom poslu vodim se uvijek vrijednostima, odgovornošću i ono što je najbitnije, nikad ne činim nekome drugome nešto što ne bih želio da netko drugi čini meni“. Krstičević smatra da je odluka RH da Vulina proglasi „personom non grata“ opravdani odgovor na njegove provokacije, te da bi to napravila svaka suvremena, moderna država koja vodi računa o svom suverenitetu, dostojanstvu i nacionalnim interesima.

„Ja nisam nikada nikoga vrijeđao. Nisam rekao nešto što nije istina, nisam odlazio u Srbiju niti nešto loše govorio, međutim, ova odluka je neopravdana, ovo je odluka Vlade Republike Srbije i ja se s tom odlukom mogu nositi. Ova odluka više govori o njima. Možda je razlog ove odluke moje sudjelovanje u Domovinskom ratu, možda što sam bio zapovjednik 4. gardijske brigade, može biti puno razloga. Ja sam uvijek za suradnju, znate da i danas Hrvatska vojska puno surađuje sa svima, s našim partnerom SAD-om, Velikom Britanijom, Izraelom. Potrebna nam je suradnja, surađujemo s našim susjednim državama i uvijek Hrvatska želi suradnju, dijalog, fokusiranost na budućnost i to je ta Hrvatska, članica NATO-a, članica Europske unije, koja je usmjerena na budućnost – to je ozbiljna, moderna država koju imamo“,

komentirao je ministar obrane RH.

No Vulin mu nije ostao dužan: „Moram da kažem da je gospodin Krstičević u potpunosti u pravu. Mi smo dva različita svijeta. Ja pripadam svijetu antifašizma. Ja sam antifašist“. Vulinov ministarski kolega, Ivica Dačić, najavljuje nove protumjere u slučaju hrvatskog odgovora – ako Hrvatska povuče svog veleposlanika iz Beograda, i Srbija će, ponovno recipročno, povući svog iz Zagreba. Jedini koji još nisu komentirali potez Vlade Srbije su predsjednici dviju države – Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić – koji su prije nepuna tri mjeseca u Zagrebu poručivali kako je vrijeme da se zakopaju ratne sjekire. Njihov se susret očekuje danas u Makedoniji, kada će biti prilika možda i za zajedničku izjavu, a možda i za novu izmjenu vatre.

Uglavnom, što to Srbija dobiva proglašenjem Krstičevića ne-dobrodošlim u Srbiju? Na prvi pogled – određenu zadovoljštinu koju je, kako se čini, prije svega iznudio sam Aleksandar Vulin. Oko za oko, ministar obrane za ministra obrane, forma umjesto sadržaja. Isto tako, na prvi pogled, ovakav srbijanski stav neće nanijeti puno štete – niti je obrambena suradnja sa Srbijom jedan od prioriteta hrvatskog ministra obrane, niti je u skorije vrijeme namjeravao ići onamo u posjet. No pogleda li se podrobnije, Srbija je pokazala koliko je Krstičević dobra meta – on je u Plenkovićevoj Vladi jedina osoba koja ima problem s dolaskom u dvije Hrvatskoj susjedne države – u BiH i Srbiju. Već na samom početku svog ministarskog mandata Krstičević se suočio s glasinama o istrazi i navodnoj optužnici za ratni zločin počinjen u Mrkonjić Gradu u vrijeme akcije Južni potez. Iako je tvrdio da o tome ništa ne zna, Krstičević je na preporuku SOA-e početkom studenog 2016. godine ipak otkazao put u Sarajevo, na sastanak ministara obrane država-članica Obrambene suradnje srednje Europe (CEDC), da bi tjedan dana kasnije „dokazao“ da ipak smije u BiH dolaskom u Međugorje na radni sastanak s Marinom Pendeš. Ovaj slučaj, kao i aktualni sa Srbijom, neugodan je podsjetnik na neka neriješena pitanja prema kojima se Hrvatska nije imala snage odrediti – na ratna djelovanja u drugoj državi, kao i na širi odnos prema poraženim snagama u Drugom svjetskom ratu. Još je neugodnije kada Lijepu našu na to podsjećaju politički marginalci poput Vulina, koji je u svom dosadašnjem djelovanju nerijetko nastupao kao trbuhozborac Aleksandra Vučića. Da li se i u ovoj aktualnoj epizodi krije politički alfa i omega Srbije, ili je Vulin samoinicijativno „poduzeo akciju“ – tek će se vidjeti.

„Mislio sam da mogu, da sam mlađi. Sada vidim da u isto vrijeme ne mogu igrati i na poziciji centarfora i centarhalfa“, dramatično je sinoć Aleksandar Vučić popratio davanje svoje ostavke na mjesto ministra obrane. Ostavku je, doduše, dao na sjednici Glavnog odbora Srpske napredne stranke, baš na onu od svojih dužnosti koju je u posljednjih godinu dana najmanje želio i obnašao. Ako i prestane biti ministar obrane Srbije, ostaje mu mjesto prvog potpredsjednika Vlade, glavnog Vladinog borca protiv korupcije, tajnika državnog Savjeta za nacionalnu sigurnost, i predsjednika srpskih naprednjaka, što je naslijedio kada je Tomislav Nikolić postao predsjednik Srbije. Vučićevu ostavku na mjesto ministra obrane trebaju još potvrditi i Predsjedništvo i Glavni odbor stranke, ali o tome će se razgovarati tek nakon što se vide reakcije ostalih koalicijskih partnera u Vladi Srbije.

Vučićeva ostavka, naime, nema puno veze ni s njegovim godinama (tek se lagano primiče polovici 40-tih), ni s njegovim brojnim funkcijama. Dio je njegovog pokušaja da isforsira temeljitu rekonstrukciju Vlade, pa je tako ostavka pala na simboličan datum – na dan uoči prve godišnjice Dačić-Vučićeve Vlade. Osim Vučića, ostavke su podnijeli i ministar poljoprivrede Goran Knežević, ministar kulture Bratislav Petković i ministrica sporta Alisa Marić. Njihove je ostavke Glavni odbor SNS-a prihvatio, ali, navodno, nije raspravljao o ljudima koji će ih zamijeniti, već će to napraviti za tjedan dana.

„Ovo je bila naša poruka jasne odgovornosti i spremnosti da ustanovimo nove standarde na političkoj sceni. Nadam se da će nas drugi razumjeti. Mi nikome nismo prijetili ni danas. Nismo bahati ni osorni, ali besmisleno je da mi smijenimo četiri ministra, a netko drugi nikoga ili da se ne pristane na drugačiju raspodjelu nadležnosti“,

rekao je Vučić.

Mlađan Dinkić i Ivica Dačić: I što ćemo mi sad?!

Druge dvije najveće koalicijske stranke, Socijalistička partija Srbije aktualnog premijera Ivice Dačića i Ujedinjeni regioni Srbije ministra financija i gospodarstva Mlađana Dinkića puno su manje skloniji Vučićevoj ideji temeljite rekonstrukcije. SPS je do sada ponudio samo smjenu ministra prometa Milutina Mrkonjića, dok se Dinkić i njegov URS zalažu tek za smanjenje broja ministarstava na način da se svaka koalicijska stranka odrekne po jednog ministra (sadašnja Vlada ima 17 ministarstava, jednog ministra bez portfelja, i premijera koji je ujedno i ministar). Dačić, međutim, od URS-a traži da pristanu na razdvajanje Ministarstva financija i gospodarstva na dva resora, čime bi se i Dinkić, ostane li ministar, morao odreći jednog od dva ključna ministarstva. Iako SNS ima 8 ministara u Vladi, Vučić na samo smanjivanje kakvo predlaže URS ne pristaje, jer

 „nemoguće je da oni koji danas imaju 45 posto podrške predlažu promjene 4 ministra,a oni s manjom podrškom ne. Vrijeme je za rezove, ili ćemo se razići i imati izbore“.

Razlaz mu je druga opcija, a adut kojim bi to mogao postići su ostavke još nekih ljudi iz SNS-a na državnim funkcijama, o kojima će se, kako je najavio Vučić, čuti za tjedan dana (ne isprse li se u međuvremenu koalicijski partneri s velikim smjenama svojih ljudi).

Vučićeva teatralna ostavka na mjesto ministra obrane inscenirana je kako bi njegov glavni koalicijski partner, Ivica Dačić, napravio isto i odrekao se funkcije ministra unutarnjih poslova, položaja na kojem je bio i u prethodnoj Vladi Demokratske stranke. Iako Dačić tvrdi da je „spreman“ na tako nešto, dodaje i da je to ministarstvo, otkad mu je on na čelu, ocjenjivano kao „najbolje u Vladi“.

Javna je tajna da bi Vučić najradije uskočio u premijersku fotelju, no taj zahtjev još se uvijek ne usudi javno i jasno iznijeti. Zato tu glavnu ulogu imaju istraživanja javnog mnijenja – baš na dan kada je Vučić davao ostavku objavljeno je ispitivanje agencije „Faktor plus“ prema kojem bi 40,9 posto ispitanika glasalo za SNS u slučaju izvanrednih parlamentarnih izbora, dok čak 74 posto ispitanika smatra da bi čelnik SNS-a Aleksandar Vučić trebao biti premijer zbog svojih dosadašnjih zalaganja u borbi protiv korupcije. Prema tom ispitivanju, aktualni premijer Dačić uživa tek 15 posto povjerenja. Nekoliko dana prije objave ovih rezultata, i predsjednik Skupštine Srbije Nebojša Stefanović, također član SNS-a, izjavio je da bi bilo najbolje da Vučić postane premijer, jer „ima najviše autoriteta“. Prozvani predsjednik Naprednjaka odmah je odgovorio da

„… nikada neće biti premijer političkim i kalkulantskim igrama, već samo ukoliko bi to neki izbori na takav način odredili“.

Prvi korak prema tome već je napravio, isforsiravši ostavke 4 ministra SNS-a, uključujući i svoju. Sljedeći je korak ili natjerati Dačića da odstupi s mjesta premijera i promijeniti koalicijski sporazum, ili putem SNS-ovih zastupnika u Skupštini zatražiti glasanje o povjerenju Vladi. Ako bi premijer dao ostavku, ili ako bi se izglasalo nepovjerenje cijeloj Vladi, predsjednik Srbije Nikolić mogao bi izabrati novog mandatara Vlade ili eventualno raspisati izvanredne izbore. U oba slučaja, čini se kao da bi Aleksandar Vučić bez većih problema mogao izvesti operaciju „JA PREMIJER“.