Od formiranja nove vlasti krajem prošle godine, Ministarstvo obrane nikako da se u potpunosti kadrovski ekipira. Najprije je trebalo, po novome, imenovati državne tajnike, da bi ubrzo potom došlo do neugodne situacije sa sada već bivšim pomoćnikom ministra Nikolom Brzicom. No imenovanjem Zdravka Jakopa državnim tajnikom, krajem studenog 2016. godine, ostalo je upražnjeno mjesto pomoćnika ministra za materijalne resurse. To je mjesto Vlada popunila tek 02. ožujka ove godine, na zatvorenom dijelu svoje 24. sjednice. Tada je šturo, kao i inače, priopćeno tek:

„Mr. sc. Roman Mikulić imenovan je pomoćnikom ministra obrane.“

Konferencija za tisak uoči vojnoga sajma ASDA 2015 (pukovnik Roman Mikulić krajnje desno)

Imenovanje je objavljeno i u Narodnim novinama (NN 20/2017, od 08. ožujka), s jednako šturom rečenicom: „Imenuje se ROMAN MIKULIĆ pomoćnikom ministra obrane.“ Tek ako se pogleda MORH-ov adresar, jasno je za što je Mikulić zadužen – on je novi pomoćnik ministra obrane za materijalne resurse.

Baš kao i Jakop, i Mikulić je djelatna vojna osoba u činu pukovnika, koja je zbog nove dužnosti morala zamrznuti svoj djelatni status. Pukovnik Mikulić bio je proteklih godina ispred hrvatske strane čelna osoba vojne izložbe ASDA. Na posljednjoj takvoj izložbi ASDA 2015, pukovnik Mikulić bio je zamjenik direktora izložbe, a na izložbi ASDA 2013 – čelnik Provedbenog odbora izložbe. Novi pomoćnik Mikulić je magistar znanosti, a svoj magistarski rad – „Offset sporazumi s inozemnim partnerima o opremanju OS RH“ – koji je izradio i obranio na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pretočio je 2011. u knjigu u vlastitoj nakladi.

Za razliku od Mikulića koji je „in“, jedna bivša dužnosnica Ministarstva obrane postala je „out“. Radi se o Višnji Tafri, zamjenici ministra obrane u vrijeme Ante Kotromanovića. Ona je, u sklopu MORH-ove politike nevidljivosti bivših SDP-ovih dužnosnika, nedavno smijenjena s mjesta šefice Službe za nekretnine, a ovih je dana i napustila MORH u kojem je provela većinu svog radnog vijeka. Pravnica po struci, Tafra je MORH zamijenila Ministarstvom uprave. To je u srijedu, 08. ožujka, na zatvorenom dijelu 25. sjednice potvrdila i Vlada RH, kratkom objavom:

„Povučeno je ovlaštenje državnom službeniku Tomislavu Mičetiću za obavljanje poslova glavnog tajnika Ministarstva uprave te je glavnom tajnicom Ministarstva uprave, temeljem provedenog postupka po raspisanom javnom natječaju, imenovana Višnja Tafra.“

Ovo imenovanje zasigurno je veliki dobitak za Ministarstvo uprave, ali i još veći gubitak za Ministarstvo obrane koje, nažalost, već tradicionalno slabo cijeni svoje iskusne, stručne i kompetentne kadrove.

Ponavljanje je majka znanja. To vas nauče već u prvim školskim danima, što je očito vrlo dobro svladala i Vlada RH. Jer drugačije se ne može objasniti današnje Vladino mudrovanje o generiranju snaga za tzv. talijansku borbenu skupinu, koja će već za mjesec i pol biti u tzv. „stanju pripravnosti“. No po redu stvari idu ovako…

Vlada danas…

Na današnjoj 6. sjednici Plenkovićeva je Vlada usvojila „Nacrt prijedloga odluke o deklariranju snaga u Borbenu skupinu EU pod vodstvom Talijanske Republike“. Ministar obrane Damir Krstičević ukratko je naznačio o čemu se tu radi:

„Pojedine postrojbe ili namjenski organizirane snage OS RH mogu biti deklarirane u multinacionalne snage za odgovor koje se organiziraju u sklopu zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU. Europska unija uspostavila je borbene skupine kao mehanizme brzog odgovora na krize kojima izravno se pridonosi jačanju kapaciteta i sposobnosti EU za upravljanje krizama kao dijelu zajedničke sigurnosne i obrambene politike. Ovom se odlukom predlaže da RH za angažiranje u borbenoj skupini EU pod vodstvom Talijanske Republike biti u stanju pripravnosti od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. godine, stavljanjem na raspolaganje kontingent veličine do 25 pripadnika OS RH. Sukladno Zakonu o obrani, ovu odluku donosi Predsjednica Republike Hrvatske na prijedlog Vlade RH, te predlažem da ovaj nacrt odluke usvojimo i da prijedlog odluke uputimo Predsjednici RH na donošenje“.

Prijedlog je uspješno odaslan prema Pantovčaku, bez da su ministri obaviješteni da se radi o tzv. regionalnoj borbenoj skupini koju, osim Italije i Hrvatske, čine još i pripadnici oružanih snaga Austrije, Mađarske i Slovenije. A to je ujedno tema kojom se bivša Vlada premijera Milanovića već bavila dvaput tijekom svog mandata.

Potpisivanje Pisma namjere u Luksemburgu 2014.

Prvi puta je ta borbena skupina došla na dnevni red Vladine 110. sjednice, održane 22. kolovoza sada već davne 2013. Tada je Vlada prihvatila „Prijedlog zaključka o prihvaćanju Pisma namjere između Ministarstva obrane Republike Austrije, Ministarstva obrane RH, Ministarstva obrane Mađarske, Ministarstva obrane Talijanske Republike i Ministarstva obrane Republike Slovenije o osnivanju Multinacionalne borbene skupine EU uz sudjelovanje Austrije, Hrvatske, Mađarske, Italije i Slovenije“. Tadašnja zamjenica ministra obrane Višnja Tafra na Vladinom sijelu objasnila je da će borbena skupina s Italijom kao vodećom nacijom dostići punu operativnu sposobnosti (FOC) do 2017. godine, te da se njenim formiranjem stvaraju „razmjestive i samoodržive zajedničke vojne snage za brzi odgovor na krize, pogoršanu sigurnosnu situaciju ili eventualne oružane sukobe.“ Hrvatska je tog ljeta 2013. bila sprema doprinijeti spomenutoj borbenoj skupini sa „do 20 pripadnika OS RH“.

Vlada 2014.

Potom je ista ova tema tzv. regionalne ili talijanske borbene skupine pretresana na 156. sjednici Vlade, održanoj 15. svibnja 2014. Tada je Vlada prihvatila „Prijedlog zaključka u vezi s Pismom namjere između ministra obrane i sporta Republike Austrije, Ministarstva obrane RH, Ministarstva obrane Mađarske, Ministarstva obrane Talijanske Republike i Ministarstva obrane Republike Slovenije u vezi s Multinacionalnom borbenom skupinom EU.“ I tada je zamjenica ministra obrane Višnja Tafra ponovila više-manje sve što je o tome rekla i godinu dana ranije, s izuzetkom nove informacije o tome da je 15. travnja 2014. tijekom zasjedanja Vijeća za vanjske poslove ona osobno potpisala pismo namjere o pristupanju MORH-a „formiranju i osposobljavanju multinacionalne borbene skupine EU, s rokom do prve polovice 2017. godine.“ Dodala je Tafra još i detalj oko hrvatskog angažmana: „Što se naših Oružanih snaga tiče, predviđa se uključivanje do 20 pripadnika iz Vojne policije i stožernog osoblja.“

Danas se Vlada ovom temom bavila po treći put.

Potpisivanje sporazuma o talijanskoj borbenoj skupini u Udinama 2013.

U svemu tome treba primijetiti jednu jedinu relevantnu činjenicu – dvije Vlade potrošile su vrijeme na 3 svoje sjednice tijekom 3 godine o temi o kojoj je bilo odlučeno prije svih tih sijela. Naime, dogovor o formiranju ove borbene skupine sklopljen je još 19. srpnja 2013. godine, na Drugom Međunarodnom susretu Inicijative za obrambenu suradnju (DECI – Defence Cooperation Initiative), a u ime Hrvatske potpisao ga je tadašnji zamjenik načelnika GS OS RH general Mate Pađen. Tako su 3 godine potrošene na isprazne točke Vladinih sjednica, pri čemu je ona zaista zanimljiva informacija danas ostala neizrečena – zašto je za 5 pripadnika povećan angažman OS RH u talijanskoj borbenoj skupini, pa ih je umjesto 20 sada pripravno 25 ?

Certificiranje HRVCON-a za EUBG 2017/1

No osim što je za EUBG 2017/1 malo povećan hrvatski angažman, izmijenjen je i karakter snaga. Umjesto Vojne policije, Hrvatska će u talijanskoj borbenoj skupini izgleda sudjelovati s Vodom za psihološke operacije (PSYOPS), stožernim osobljem i nacionalnim elementom potpore (NEP) – što također nije objašnjeno u svim tim situacijama pred Vladom RH, a nikoga izgleda ondje nije ni posebno zanimalo. Kako bilo da bilo, ocjenjivanje sposobnosti i nacionalna certifikacija HRVCON-a u EUBG 2017/1 provedena je od 9. do 11. studenog ove godine, tijekom vojne vježbe „POSKOK 16/2“ u vojarni „Josip Jović“ u Udbini.

Jutros je održana 272. sjednica Vlade RH, posljednja u mandatu premijera Zorana Milanovića. Za sam kraj sljedećeg tjedna, a netom prije isteka zakonskog roka, najavljeno je da će mandatar Tihomir Orešković pred Saborom predstaviti svoju družinu, za koju se potom očekuje i potvrda od strane samih saborskih zastupnika. Jutrošnja 272. sjednica bilo je svojevrsna oproštajna, iako je trebalo odraditi još nekoliko točaka, koje čak ni nisu bile toliko formalne naravi koliko bi se od Vlade na samom kraju očekivalo.

Od pitanja koje Vlada nužno mora obaviti na samome kraju na dnevnom se redu našlo vrlo opširno Izvješće o radu Vlade RH i o preuzetim i nepodmirenim obvezama u mandatu predsjednika Zorana Milanovića. Od obrambenih tema, tu su bile dvije: (1) Memorandum o suglasnosti između Ministarstva obrane RH i Ministarstva nacionalne Republike Litve o suradnji u području obrane, i (2) Memorandum o suglasnosti između saveznog ministra obrane i sporta Republike Austrije i Ministarstva obrane RH i Ministarstva obrane Češke Republike i Saveznog ministarstva obrane Savezne Republike Njemačke i ministra obrane Irske i ministra obrane Velikog Vojvodstva Luksemburga i ministra obrane Kraljevine Nizozemske o načelima osnivanja i djelovanja borbene skupine koja će biti stavljena na raspolaganje EU u drugoj polovici 2016. godine.

Kako su ove dvije teme ujedno bile i posljednja točka dnevnog reda posljednje sjednice Zorana Milanovića, ispalo je da ministar obrane RH Ante Kotromanović ima priliku za završnu riječ na Vladinoj sjednici. Kotromanović je iskoristio taj trenutak, i vrlo kratko pohvalio svoje ministarstvo:

„Baš mi je drago što ću ja biti zadnji koji će na kraju Vlade reći par riječi… Gospodin Predsjednik Vlade je rekao da Hrvatska treba bit jedna ljepotica. Ja ću reći da je Ministarstvo obrane bila ljepotica, da je danas ljepotica, i da će biti u budućnosti ljepotica. I u skladu sa tim imamo par memoranduma…“

Dok onaj s Litvom nije bio od prevelikog interesa, Kotromanović je ukratko obrazložio drugi memorandum:

„Prvi je između Hrvatske i Litve o našoj obrambenoj zajedničkoj suradnji, a drugi je između više zemalja, članica borbene skupine. Hrvatska će deklarirati tijekom ove godine 240 pripadnika, znači motoriziranu pješačku satniju s pratećim potpornim zapovjednim kadrom, u borbenu skupinu Europske unije.“

Odluku o sudjelovanju u ovoj, tzv. njemačkoj borbenoj skupini Vlada RH donijela je još u rujnu 2013. godine, kada je rečeno da „Hrvatska u borbenim skupinama EU namjerava sudjelovati sa značajnijim snagama, do 250 pripadnika OS RH, svake 3 do 4 godine“. Tako nije čudno da RH za ovu skupinu, kojoj pripravnost počinje 01. srpnja i traje do 31. prosinca ove godine, daje čak 240 pripadnika OS RH.

Kako smo već pisali, Hrvatsku i u prvoj polovici 2017. očekuje još jedna borbena skupina EU, i to regionalne prirode, u kojoj osim Hrvatske sudjeluju i Slovenija, Italija, Austrija i Mađarska.

Obuka pasa vodiča zanimljiva i dalekoj Litvi

No da ni Litva ne bi ostala uskraćena, podsjetimo da je u svibnju 2014. Hrvatsku posjetio zamjenik ministra obrane Litve Marijus Veličko, koji je u razgovoru sa zamjenicom hrvatskog ministra obrane Višnjom Tafrom, naglasio interes za daljnjim produbljivanjem bilateralne obrambene suradnje dviju zemalja. U tom smislu, u Zagrebu su se posebno vodili razgovori o razvoju projektno-orijentirane suradnje, i to konkretno na područjima suradnje specijalnih snaga, te suradnje u obuci pasa vodiča, gdje je hrvatska strana pokazala spremnost pružiti punu potporu te prenijeti svoje znanja i iskustva. Podsjetimo i da je Litva simbolički, prisustvom svoje zastave, sudjelovala na svečanom mimohodu OS RH, zajedno sa svojim baltičkim susjedama, ne pokolebavši se pred pritiscima iz Srbije.

Usvajanjem ova dva memoranduma na otvorenoj sjednici, te razrješenjem zamjenice ministra obrane Višnje Tafre i pomoćnika ministra Viktora Koprivnjaka (navodno na njihov osobni zahtjev) na zatvorenom dijelu sjednice, Milanovićeva se Vlada ujedno i odjavila iz Banskih dvora. Over and out!

Iako je akademska godina već debelo u tijeku, Vlada RH odlučila se na posljednjoj ovogodišnjoj sjednici, 271. u ovom sazivu, upoznati sa sporazumom o školovanju kosovskih kadeta na Hrvatskom vojnom učilištu (HVU) od nedavno nazvanom “Dr. Franjo Tuđman“. Iako se ovaj sporazum ni po čemu ne razlikuje od do sada potpisanih takvih dokumenata s BiH ili Crnom Gorom, on je tek sada došao na red. Na jučerašnjoj sjednici Vlade kratko ga je obrazložila zamjenica ministra obrane Višnja Tafra:

„Predlažemo donošenje zaključka kojim se Vlada RH upoznaje sa sporazumom potpisanim između Ministarstva obrane RH i Ministarstva za Kosovske sigurnosne snage (KSS) Republike Kosovo o školovanju kadeta Ministarstva za KSS u RH na preddiplomskim sveučilišnim studijima Vojno vođenje i upravljanje i Vojno inženjerstvo, koje se provode na Hrvatskom vojnom učilištu. Mi u ovoj godini imamo 2 kadeta na tim studijima.“

Ovaj je sporazum potpisan još 9. listopada ove godine u Prištini, i onda još 19. listopada u Zagrebu, temeljem Memoranduma o suglasnosti između MORH-a i Ministarstva za KSS o suradnji na području obrane, sklopljenim 15. lipnja 2012. godine. Sporazumom se reguliraju uvjeti pod kojima se 2 kadeta s Kosova školuju u RH – koji ne odskaču od uvjeta koji vrijede za kadete iz drugih susjednih zemalja na školovanju na HVU.

Pripadnici Vojske SAD-a obučavaju pripadnike KSS-a

Kao i u dosadašnjim slučajevima, MORH stranim, u ovom slučaju kosovskim kadetima osigurava: (1) iznos upisnine i participacije u troškovima studija, (2) prijavu i odjavu kadeta u RH, (3) smještaj u vojnim lokacijama, (4) prehranu, (5) vojnu odoru, opremu i naoružanje, (6) mjesni prijevoz u mjestu školovanja, (7) obvezne udžbenika i pribor, (8) sportsku opremu jedanput godišnje, (9) korištenje sportskih terena u vojnim lokacijama, te (10) troškove izrade i obrane završnog rada.

Istodobno, Ministarstvo za Kosovske sigurnosne snage svojim kadetima osigurava: (1) naknadu troškova prijevoza prilikom korištenja semestralnog, godišnjeg i/ili ostalih oblika odmora ili iznimnih potreba putovanja u Republiku Kosovo, te (2) mjesečnu novčanu potporu za školovanje i vojnu obuku, sve u skladu s propisima Ministarstva za KSS Republike Kosovo.

Naravno, od kadeta se očekuje i ispunjavanje jednog od osnovnih uvjeta za školovanje u RH, a to je razumijevanje hrvatskog jezika za nesmetano praćenje nastave, vojne obuke i ispunjavanje studijskih obveza.

Izaslanstvo Skupštine Kosova na prezentaciji na HVU

Odluci o slanju kosovskih kadeta na školovanje u Zagreb prethodila je iznimno živa bilateralna aktivnost u prvoj polovici ove godine. Tako je 14. svibnja ove godine izaslanstvo Inspektorata obrane KSS-a, na čelu s glavnim inspektorom brigadnim generalom Bashkimom Jasharijem i budućim kadetima, posjetilo HVU, gdje je održana prezentacija o vojnoj izobrazbi, kao i o ustroju, zadaćama i budućem razvoju glavne hrvatske vojnoškolske institucije. Dva mjeseca kasnije, 7. srpnja, HVU je posjetilo izaslanstvo Skupštine Republike Kosovo, koji su također odslušali istu prezentaciju. Do sada su pripadnici KSS-a na HVU-u polazili razne kraće tečajeve, poput Tečaja obrambene diplomacije, ili pak dočasničke i časničke izobrazbe.

Dolazak 2 kosovska kadeta na školovanje u RH iznimno je značajan za Kosovske sigurnosne snage. Iako, unatoč brojnim najavama, Kosovo još uvijek nije transformiralo KSS u ‘Vojsku Kosova’, taj trenutak se ipak bliži (pa makar i vrlo polagano). Kada se to dogodi, ova dva kadeta biti će prvi pripadnici Vojske Kosova obučeni ne samo za postojeće zadaće KSS-a (pomoć civilnom društvu u slučajevima nepogoda te razminiranje), već prije svega i za prave vojne zadaće.

Osim javnosti bitno atraktivnije teme – dozvole dolaska američkog nosača aviona USS Harry S. Truman u Split, Vlada se na svojoj prošlotjednoj 267. sjednici bavila još i prividno manje zanimljivom, ali ipak vrlo intrigantnom točkom dnevnog reda – pristupanju Hrvatske NATO Središtu izvrsnosti za protuobavještajno djelovanje NATO-a. Ovu točku dnevnog reda s dvije podtočke (8.1 i 8.2) kratko je obrazložila zamjenica ministra obrane Višnja Tafra:

„Riječ je o dva memoranduma. U prvom je riječ o tome da su Ministarstvo obrane Poljske, Slovačke, Češke, Njemačke, Mađarske, Italije, Litve, Rumunjske, Slovenije i Hrvatske suglasni s uspostavom središta izvrsnosti za protuobavještajno djelovanje država članica NATO saveza, koji će biti osnovan u Krakowu, u Poljskoj. Svrha mu je unaprjeđenje protuobavještajnih sposobnosti i kapaciteta obrambenog sustava. A drugim memorandumom sva navedena ministarstva kao članice Središta izvrsnosti za protuobavještajno djelovanje NATO-a uspostavljaju suradnju sa zapovjedništvom Vrhovnog saveznog zapovjedništva za transformacije.“

Potpisivanje u Norfolku

Radi se zapravo o upoznavanju Vlade s Memorandumom sklopljenim između ministarstava obrane spomenutih 10 zemalja u vezi s uspostavom, upravljanjem i radom Središta izvrsnosti za protuobavještajno djelovanje NATO-a, te još i s Memorandumom o suglasnosti između ministarstava obrane tih zemalja, kao i Zapovjedništva Vrhovnog savezničkog zapovjednika za transformaciju, o funkcionalnom odnosu u vezi sa Središtem izvrsnosti za protuobavještajno djelovanje. Dotični sporazumi potpisani su još 29. rujna 2015. u Norfolku, a ovo središte izvrsnosti ukupno je 24. takvo NATO-središte. Zemlje-nositeljice ovog novog NATO-tijela su Poljska i Slovačka.

Kako se pohvalio sam Savez na svojim stranicama, a djelomično je to spomenula i Tafra, cilj ovog Središta je proširenje sposobnosti Saveza i njegovih članica kako bi se poboljšala protuobavještajna djelatnost NATO-a i ojačala interoperabilnost među zemljama-članicama. Središte bi trebalo imati funkciju katalizatora za NATO adaptaciju i operacije, podržavajući pritom razvoj, promicanje i implementaciju novih politika, koncepata, strategija i doktrina. No ono što Tafra nije spomenula, još početkom listopada objavilo je Ministarstvo obrane Litve. Naime, svaka zemlja koja sudjeluje u takvom središtu izvrsnosti daje određeni doprinos njegovom radu. Kako se takva središta ne financiraju izravno iz proračuna NATO-saveza, očekuje se financijski doprinos zemalja koje sudjeluju u uspostavi središta. Tako je Ministarstvo obrane Litve objavilo da je Litva zemlja-sponzor Središta za protuobavještajnu djelatnost, baš kao što su to i Češka, Njemačka, Mađarska, Italija, Rumunjska, Hrvatska i Slovenija. Inače, Hrvatskoj to nije prvo središte izvrsnosti u kojem aktivno sudjeluje.

Njemački tjednik Welt am Sonntag objavio je početkom listopada da će se novo Središte, smješteno u južnom predgrađu Krakowa, osim protuobavještajnom djelatnosti baviti i onom protuterorističkom, a odluka o formiranju takvog središta uslijedila je zbog učestalih napetosti između Saveza i Ruske Federacije: „U Središtu će konstantno biti stacionirano između 40 i 70 vojnih časnika, pri čemu će Njemačka, među ostalim, doprinijeti s časnicima za obuku“, tvrdili su njemački novinari. Središte bi trebalo proraditi do kraja ove godine, i to kao „jasan znak Rusiji da se neće tolerirati njene špijunske aktivnosti, intenzivirane širom Europe“, pisao je tada Welt am Sonntag. Ruski predstavnik u NATO-u, Aleksandar Gruško, naravno da nije bio oduševljen ovim manevrom: „Ovi postupci potiču aktualni lažni sukob Zapada i Moskve“.

Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg izjavio je da dok prosječan broj akreditiranih diplomata jedne strane pri pojedinim zemljama NATO-a obično ne prelazi 30, Rusija pokušava imati više od 100 diplomata različitih razina akreditiranih u Savezu. „Ti pojedinci provode špijunske aktivnosti u ime ruske Glavne obavještajne uprave (Глaвное развeдывательное управлeние – GRU) ili Ruske vanjske obavještajne službe (Служба внeшней развeдки – SVR). Odlučili smo otežati im te aktivnosti“, rekao je Stoltenberg objašnjavajući zašto je Rusiji odbijen zahtjev za akreditacijom tolikog broja diplomata. Glavni tajnik NATO-a, naravno, podržava ideju da Savez intenzivira protuobavještajne aktivnosti, posebno u središnjoj i istočnoj Europi, kao područjima od primarnog fokusa i ruskih obavještajaca.

Vlada RH je sredinom prošloga tjedna promijenila Uredbu o unutarnjem ustroju MORH-a, čime su praktično provedene i promjene u ustroju vojno-stegovnih sudova najavljene ljetos, kada je na tu temu bio dopunjen i Zakon o službi u Oružanim snagama RH. Njima su dosad dvije odvojene razine vojno-stegovnoga suđenja objedinjene u okviru Ministarstva obrane, a za žalbe na odluke tog tijela nadležnim je proglašen Upravni sud RH. Riječ je o jednoj strukturnoj promjeni, koja se pokazala priličnim kamenom političkoga spoticanja iako u praksi ne zahvaća mnogo ljudi. Naime, u okviru dosadašnjeg Višeg vojno-stegovnog suda pri MORH-u radilo je 5 ljudi, dok je sada taj broj uvećan dodavanjem osoblja bivšeg prvostupanjskog Vojno-stegovnog suda iz okvira OS RH – čime je broj djelatnika sada ujedinjenog disciplinskog sudišta u sustavu obrane povećan na ukupno 12. No, sam broj ljudi u Vojno-stegovnome sudu zaista ne govori mnogo o političkome prijeporu oko ovog poteza preustroja.

Što je bilo prije?

Treba napomenuti kako Hrvatska po pitanju vojno-stegovnog sudovanja zapravo tapka u mraku, već godinama tražeći optimalni ustroj ovih organa – gdje se pri plenarnoj saborskoj raspravi o izmjenama Zakona o službi (17. lipnja ove godine) moglo čuti kako je rješenje koje se sada opet uvodi zapravo u nas već postojalo, i to od 1996. do 2007. godine. Tada je čitavo vojno-stegovno sudovanje organizacijski bilo pri Ministarstvu obrane – ne bi li se onda taj sustav podijelio: prvi stupanj vojno-stegovnog sudovanja u OS RH, a drugi (žalbeni) stupanj i dalje pri MORH-u. Iako te 2007. godine pri tadašnjim izmjenama Zakona o službi u OS RH nisu posebno navođeni razlozi za ovakvu podjelu, ipak je jasno kako je njome u praksi ojačana nadležnost GS OS RH nad početnim fazama stegovnog postupka, dok se izdvajanje dijela tog sustava moglo tumačiti i njegovom depolitizacijom – strukturnim odmicanjem od Ministarstva kao tijela političke vlasti u sustavu obrane. U korist takvog gledanja o depolitizaciji govori i činjenica kako je ta promjena provedena krajem mandata tog saziva Sabora i Vlade, kada su ujedno postavljeni temelji i za kvalitetniji parlamentarni nadzor nad sustavom obrane – postizanjem suglasja oko osnivanja zasebnog Odbora za obranu u Hrvatskome saboru (što je provedeno samo nekoliko mjeseci kasnije, nakon uspostave vlasti po rezultatima izbora od 25. studenog 2007. godine).

Pri tome, nije se vidjelo problema u propisivanju da “Prvostupanjski vojnostegovni sudovi ustrojavaju se u Oružanim snagama, a za svoj rad odgovaraju ministru obrane i načelniku Glavnog stožera“, odnosno da “Viši vojnostegovni sud ustrojava se u Ministarstvu obrane, a za svoj rad odgovara ministru obrane odnosno osobi koju on ovlasti” (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službi u OS RH, NN 76/07, članak 23 o izmjenama članka 74. dotadašnjeg Zakona). Uz to, ta je odgovornost dodatno pojačana i ovlastima nadzora, gdje: “Ministar obrane i načelnik Glavnog stožera nadziru pravodobnost i urednost obavljanja poslova i rada sudaca i sudaca porotnika prvostupanjskih vojnostegovnih sudova“, te “Ministar obrane ili osoba koju on ovlasti nadzire pravodobnost i urednost obavljanja poslova i rada sudaca i sudaca porotnika Višeg vojnostegovnog suda” (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službi u OS RH, NN 76/07, članak 32. o izmjenama članka 84. dotadašnjeg Zakona). Ove su odredbe u istim riječima preuzete i u Zakon o službi u OS RH iz lipnja 2013. godine (NN 73/13), u njegovome članku 188. o strukturi vojno-stegovnih sudova, te u članku 192, o nadzoru nad radom tih sudišta.

Specijalitet – uzeti sustavno rješenje i onda ga izokrenuti u vlastitu karikaturu

Jednako tako, nikome nije bila problematična ni odredba da “Protiv rješenja Višega vojnostegovnog suda može se pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske“ (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službi u OS RH, NN 76/07, članak 20. o izmjenama članka 70. dotadašnjeg Zakona) – kojom je utvrđena pozicija Upravnog suda kao daljnjeg puta za žaljenje, nakon iscrpljenja internih mogućnosti prigovora. Ova je odredba u lipnju 2013. neznatno modificirana stavkom 9. članka 185. (gdje se umjesto Upravnog suda RH govori o “sudu nadležnom za upravne sporove“), kojim je uvedeno i pravo odricanja od žalbe (stavak 7, članak 185 – usklađivanjem sa čl. 106 Zakona o općem upravnom postupku) na odluku prvostupanjskog vojno-stegovnog suda – uz dodatak i odredbe stavka 8 u istome članku da: “Ako su se obje stranke nakon objave odluke odrekle prava na žalbu, pisano izrađeno rješenje ne mora sadržavati obrazloženje“. Iako se ovim propisima na prvu ruku išlo prema skraćivanju procedure, njihova se kombinacija pokazala pogubnom u hrvatskim uvjetima, gdje iole šire ovlasti lako prerastu u neregulirani prostor zloporaba, što se izgleda pokazalo u praksi samo dvije godine kasnije. Pa ipak, kada je Ministarstvo obrane ljetos – nakon sedam i pol godina takve podijeljene prakse – opet krenulo u izmjene vojno-stegovnog sustava, sve ove stvari prvo su postale upitne, da bi se onda pretvorile i u polje žestokog razračunavanja političkih blokova u Saboru. Pogledajmo detaljnije o čemu je tu bila riječ.

U čemu su ovoljetne novost?

Ovogodišnje promjene Zakona o službi u OS RH neke su se stvari po pitanju vojno-stegovnog sudovanja vratile na stanje iz 2007. godine. Kao prvo, izmijenjen je članak 188. Zakona o službi u OS RH, kojim se definira struktura sustava vojno-stegovnog sudovanja u obrani. Umjesto dosadašnja dva odvojena vojno-stegovna suda (Prvostupanjski vojnostegovni sud i Viši vojnostegovni sud) ustrojeno je samo jedno tijelo nazvano “Vojnostegovni sud”. Za njega je propisano:

“(1) Vojnostegovni sud samostalno i neovisno odlučuje o stegovnoj odgovornosti za stegovne prijestupe i materijalnoj odgovornosti vojnih osoba. (2) Vojnostegovni sud ustrojava se u Ministarstvu obrane, a za svoj rad odgovara ministru obrane, odnosno osobi koju on ovlasti. (3) Sjedište vojnostegovnog suda određuje se Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva obrane. (4) Vojnostegovni sud čine predsjednik vojnostegovnog suda, vojnostegovni suci i vojnostegovni suci porotnici“.

Time je za novo, skupno vojno-stegovno tijelo preuzet organizacijski smještaj bivšeg “Višeg vojno-stegovnog suda”, jednako kao i njegov sustav unutarnje kontrole – dok su nepromijenjene ostale i dosadašnje ukupne nadležnosti te sastavi pojedinih vijeća pri vojno-stegovnim suđenjima. Kao drugo, dosadašnji je postupak žaljenja zamijenjen novom odredbom pozicioniranom kao 5 stavak 185. članka koja glasi “Protiv rješenja vojnostegovnog suda nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred sudom nadležnim za upravne sporove koji će donijeti odluku o tužbi u roku od 90 dana, pri čemu tužba ne odgađa izvršenje rješenja“. Ona je na tragu dosadašnjih rješenja o upravnom postupku kao nastavku disciplinskog sudovanja u obrani, uz novinu da takvo žalbeno postupanje ne zadržava izvršenje odluke Vojno-stegovnoga suda. Oba ova rješenja (pozicioniranje skupnog vojno-stegovnog sudišta, kao i novi sustav žaljenja) dovela su do političkih sukobljavanja u Saboru, povodom rasprava o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o službi u OS RH – prvo na Odboru za obranu, a onda i na plenarnoj sjednici Sabora, gdje su sve te višesatne rasprave nagurano odrađene istoga dana, u srijedu, 17. lipnja ove godine.

Kao treće, ukinute su mogućnosti odustanaka od žalbi (već spomenuti stavci 7 i 8 u okviru donedavnog teksta 185. članka Zakona o službi u OS RH), zbog navodnih zloporaba koje se ustanovilo u praksi tzv. “Prvostupanjsko vojno-stegovnog suda”. Iako se tu radilo o suzbijanju velike rupe u normalnome tijeku vojno-stegovnih postupaka, ova je izmjena protekla relativno mirno – samo uz nekoliko primjedbi kako bi zbog jednoga takvog propusta bilo bolje samo “zatvoriti rupu”, a ne odmah tumbati i čitav sustav u čijem se okviru ona nalazi.

Kao četvrto, treba spomenuti i jednu statusnu izmjenu. Naime, 2013. godine je “Pravilnik o stegovnoj odgovornosti” bio uvršten u tzv. “Opća pravila postupanja u OS”, koja “donosi Predsjednik Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Predsjednik Republike) na prijedlog načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga (u daljnjem tekstu: Glavni stožer) i uz suglasnost ministra obrane” (prema članku 9, stavak 1, podstavak 3 Zakona o službi u OS RH iz 2013. godine). Promjenama iz srpnja 2015. taj je isti pravilnik izbrisan s liste Općih pravila postupanja, da bi novom odredbom bio spušten u statusu – čak ne među “Posebna pravila postupanja” iz 3 stavka spomenutog članka 9 Zakona o službi u OS RH (koja donosi ministar obrane na prijedlog načelnika Glavnog stožera), već na razinu običnog pravilnika (kojeg onda donosi ministar obrane sam, prema novoj odredbi dodanoj u 184. članak Zakona o službi u OS RH, koji inače govori o prirodi samog vojno-stegovnog postupka). Time su iz njegova donošenja praktično isključene dvije dosada umiješane instance – Predsjednik RH i načelnik GS OS RH, što je opet poslužilo kao gorivo za tvrdnje o politizaciji vojno-stegovnog sustava uopće – u okviru šireg političkog prepucavanja o ovlastima Predsjednice RH u obrani.

Lipanj 2015. – izmjene i dopune obrambenih zakona

Sada kad smo obradili sam sadržaj aktualnih zakonskih izmjena vezanih uz vojno-stegovno sudovanje u RH, vrijeme je da pogled bacimo i na tijek rasprava koje su po toj temi bile vođene 17. lipnja ove godine, prvo u rano popodne na Odboru za obranu, a onda i samo koji sat kasnije, na večernjoj plenarnoj sjednici Hrvatskoga sabora. Ovdje, kao prvo, treba konstatirati da stoje prigovori prema kojima su ovogodišnje izmjene i dopune obrambenih zakona izvedene iznimno brzo, gotovo na rubu normalne zakonodavne procedure. Kako je to na plenarnoj sjednici sabora istaknuo Tomislav Ivić, predsjednik Odbora za obranu:

“Treba naglasiti da je Ministarstvo obrane, kao stručni nositelj, bitno skratilo i proceduru izrade Nacrta prijedloga zakona provodeći samo završni dio postupka procjene učinka propisa, koji se odnosi na javnu raspravu o konačnim zakonskim rješenjima. treba naglasiti da Ministarstvo, kao stručni nositelj, nije poštovalo ni trajanje roka za javnu raspravu, s obzirom da su nacrti prijedloga objavljeni na službenim stranicama 7. svibnja, a da je trajanje rasprave predviđeno do zaključno 20. svibnja – iz čega proizlazi da je za javnu raspravu ostalo svega trinaest dana“.

Obrambeni zakoni – bljeskovito kroz Sabor

Nakon takve minimalne on-line rasprave, spomenuti akti su pred Vladom osvanuli 3. lipnja, na 231. sjednici, da bi u Sabor stigli u petak 12. lipnja. Već u ranim popodnevnim satima srijede 17. lipnja su ta dva oveća zakonska akta bila pred Odborom za obranu, da bi istoga dana iza 17:30 došla i na plenarnu raspravu pred gotovo pa praznom sabornicom. Nakon što je takva zbrzana rasprava bila zaključena po oko 2 sata rasprava, istoga je tjedna – u petak 19. lipnja – o ovim zakonskim tekstovima i glasano. Na ničije čuđenje, izmjene te dopune Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH su tada i usvojene – od ukupno prisutnih 106 saborskih zastupnika, njih je 81 glasalo “Za”, 6 je bilo suzdržano (pretežito Laburisti i neovisni), a 19 je glasalo “Protiv” (HDZ i partneri). Tako usvojene Izmjene i dopune proglašene su od Predsjednice RH 23. lipnja i onda objavljene u Narodnim novinama 8. srpnja 2015. godine (NN 75/15). Glavnina ovih zakonskih izmjena je na snagu stupila osam dana po objavi, dakle, u četvrtak 16. srpnja ove godine – osim dijela o vojno-stegovnome sudstvu, za koji je određeno da na snagu stupa dan po isteku roka od 60 dana od objave u NN, dakle, u utorak, 15. rujna ove godine (te članka o umirovljenju neodgovarajuće obrazovanih djelatnih vojnika i mornara zaposlenih na neodređeno vrijeme, koji na snagu stupa 1. siječnja 2017. godine).

Dok se u raspravi koju se tog 17. lipnja moglo pratiti, pa i o vojno-stegovnome sudstvu, čulo mnogo zanimljivih argumenata za i protiv pojedinih normativnih rješenja – ipak ostaje neosporna činjenica da su ove promjene izvedene iznimno zbrzano, te s vrlo malo prostora za detaljniju raspravu ili iole šire promišljanje odabranih pravnih rješenja.

Vlada RH – argumenti za vojno-stegovne promjene

U obje saborske rasprave na temu reforme vojno-stegovnog sudstva (na Odboru za obranu, a onda koji sat kasnije i na plenarnoj sjednici Sabora), stavove izvršne vlasti zastupala je Višnja Tafra, zamjenica ministra obrane Kotromanovića. Ukupno gledano, ona je iznijela tri zasebna argumenta za ove promjene, dva strukturna i jedna vezan uz dosadašnju devijantnu radnu praksu prvostupanjskih vojno-stegovnih sudova pri OS RH.

Kao prvo, navodno je tu stvar u preporuci koju je Hrvatska dobila od Europske komisije. Ovo je Tafra na Odboru za obranu definirala riječima:

“Republika Hrvatska je dobila u svim područjima svog upravnog djelovanja preporuku Europske komisije o tome da više ne postoji… da se odreknemo takozvane prakse ‘dvostruke razine odlučivanja o žalbi u istom tijelu državne uprave’. Prema tome, kada neka osoba uloži žalbu na neko od rješenja – da više u Ministarstvu obrane ne postoji drugi stupanj, koji će o tome odlučivati… nego da, jednostavno, nakon toga se ide na sudovanje – bilo to upravno sudovanje ili redovno sudovanje. Samom činjenicom što je Republika Hrvatska prihvatila sustav dvostrukog upravnog sudovanja u RH, pa imamo upravne sudove prvog stupnja, i Visoki upravni sud… Kako je Ministarstvo obrane, kao i uvijek… nazovimo to “prethodnik”, prije drugih ministarstava… prihvaća tu preporuku, i mislimo da je to prihvatljivo za sustav Oružanih snaga. Tako da će ubuduće Vojno-stegovni sud biti pozicioniran u Ministarstvu obrane, i nakon provođenja postupka pred Vojno-stegovnim sudom, osoba bi imala mogućnost podnošenja tužbe upravnome sudu, a nakon toga Visokome upravnome sudu“.

Tome je na plenarnoj sjednici Sabora još dodala i ovo:

“A ja Vam još jednom kažem – da je preporuka, ovih dana, da nas je Vlada pozvala, sva ministarstva, i rekla je da je preporuka Europske komisije da se ukine pravilo koje vrijedi u Republici Hrvatskoj, a ne vrijedi u drugim zemljama Europske unije – a to je, da o žalbama na postupke koji se vode u nekom ministarstvu, u tim istim ministarstvima u drugom stupnju odlučuje to isto tijelo, zato što to postaje bespredmetno… Bespredmetno je upravo iz razloga jer se u pravilu takve odluke po žalbama ne mijenjaju“.

Kao drugo, tu se postavilo i pitanje količine posla koju takva disciplinska sudišta odrađuju na godišnjoj razini, gdje mala količina posla ukazuje prema potrebi daljnje racionalizacije ovoga sustava – što je pred Odborom za obranu bilo definirano ovako:

“Takvo rješenje smatramo primjerenim – i zbog same činjenice da mi nemamo tijekom godine toliki broj stegovnih postupaka… koji su svake godine na nekakvoj razini od 100 i nešto, na ukupni broj zaposlenika… i smatramo ekonomičnim ukidanje tolikog broja sudaca, koji jednostavno nemaju, pod navodnicima rečeno “dovoljno posla”, tako da bismo formirali jedan Vojno-stegovni sud. Ovdje je opisano koliko će on imati članova, koliko će imati članova ukoliko bi se eventualno došlo do vojno-stegovnog suđenja generalima i admiralima…“

Spomenutu je “lagodnu” radnu situaciju zamjenica ministra obrane Tafra na plenarnoj sjednici Sabora potkrijepila i s nešto konkretnih brojeva:

“Jedan od razloga je – da je tijekom 2014. godine Vojno-stegovni sud zaprimio 22 žalbe na Viši vojno-stegovni sud, a u 2014. bilo je 12 tužbenih zahtjeva protiv rješenja Višeg vojno-stegovnog suda, koji su odlukama upravnih sudova – svi tužbeni zahtjevi odbijeni. Kad pogledate što to znači – znači Vam 17 rasprava po vojno-stegovnom sucu u jednoj kalendarskoj godini. Zar vi stvarno mislite da netko za 17 rasprava treba primati pristojnu plaću čina brigadira i pukovnika, i imati tako razvijen… odnosno, tako puno zaposlenika u tom segmentu? Vi ćete meni sada odgovoriti da smo mogli napraviti racionalizaciju. Ne možete napraviti racionalizaciju, jer na sudu moraju suditi po tri vojno-stegovna suca. Prema tome, racionalizacija u tom dijelu ne dolazi u obzir“.

Ako i je kazneno djelo – važno da nije stegovni prijestup !!!

I konačno, kao treće, iako je dosadašnji Zakon o službi u OS RH propisivao zajednički nadzor nad djelovanjem prvostupanjskih vojno-stegovnih sudova za ministra obrane i načelnika Glavnog stožera – ta se odredba u posljednje dvije godine očigledno izvitoperila u praksi, gdje se krenulo institut odustajanja od žalbi koristiti za zaustavljanje postupaka nakon prvoga stupnja – čime je ujedno izbjegnuto i njihovo punije registriranje pri nadležnima u MORH-u. To samo po sebi možda i ne bi bio preveliki problem da takvome stopiranju nije izgleda prethodila i faza određenog usuglašavanja stavova na načelnoj razini Oružanih snaga – kojim se ponekad i nedopustive situacije legaliziralo stegovnom kaznom, zaustavljajući tu njihovo šire procesuiranje, pa makar u pojedinim konkretnim slučajevima riječ bila i o malignim slučajevima kaznene prirode. Detalje o ovoj sramotnoj praksi pojedinih vojno-stegovnih sudaca u prvostupanjskim postupcima iznijela je Višnja Tafra ovako…

“… kad vojska sudi sama sebi, tako reći, bez kontrole koja je postojala – onda imamo situaciju, koju smo pronašli… da vojno-stegovni sudac za osobu koja je krivotvorila službenu ispravu, o tome koju školu je završila… kaže da to, eto, nije vojno-stegovni prijestup, pa mu kaže da ako ne napravi recidiv u roku 6 mjeseci – da može uredno ostati u djelatnoj službi. Mi smatramo da je takvo ponašanje neprimjereno, pa samim tim nismo imali mogućnost nikakve kontrole – jer bivši zakon nije omogućavao ministru obrane nikakvu kontrolu nad provođenjem stege… i nakon što smo pronašli takve pojavne oblike – da za krivotvorenje isprave, na temelju koje je netko zaposlen, i radi deset godina, ili pet godina u ministarstvu obrane, vojno-stegovni sud presudi uvjetnu presudu… na način da ako takvo djelo netko ne ponovi za 6 mjeseci, da može ostati u vojnome sustavu… Mi smatramo da je to neprihvatljivo, i iz tog razloga je vojno-stegovni sud prešao u Ministarstvo obrane“.

U diskusiji koja je uslijedila, na ovu je temu Višnja Tafra dodala još i…

“Prvi stupanj je imao mogućnost da… u trenutku kad je gospođa sutkinja presudila tako kako je presudila – onda je pozvala stranku… koja se odrekla prava na žalbu, zato što je za nju bilo povoljno da ne ostane bez posla – i odrekne se prava na žalbu istog trena… i ostane, i ne napravi novi prijestup šest mjeseci… i u drugi stupanj nikada taj predmet nije došao. Nikada! Stranka se odrekla prava na žalbu, jer je takva odredba postojala. Nažalost, da to nismo utvrdili – pitanje da li bi smo se upuštali u to… Onog trena kad se stranka odrekla prava na žalbu, Viši vojno-stegovni sud nije imao nikakvu mogućnost uopće postupanja, i zatvaralo vam se sve na nivou Oružanih snaga. Imali ste apsolutno zatvoreni sustav na nivou Oružanih snaga… postoji izvješće, godišnje, o radu vojno-stegovnih sudova, pa da vidite koji broj žalbi je uopće uspio doći na Viši vojno-stegovni sud“.

Na ova obrazlaganja iz MORH-a nisu ostali dužni zastupnici oporbe, prvenstveno oni iz redova HDZ-a.

Oporba – argumenti protiv vojno-stegovne reforme

Za razliku od prilično strukturirane argumentacije predstavnika MORH-a, oporbene stavove po pitanju vojno-stegovnoga sudstva ponešto je teže jasno sklopiti. No, ipak, tu se iskristaliziralo nekoliko načelnih stavova. Kao prvo, jasno je iznesen stav kako se predstojeće sklapanje dvoje razine vojno-stegovnih sudova u jednu cjelinu smatra činom politizacije vojno stegovnog sudovanja. Uz napominjanje zbrzane provedbe čitavih ovogodišnjih izmjena i dopuna obrambenih zakona, ovu je politizaciju krenuo obrazlagati Josip Đakić, saborski zastupnik HDZ-a ističući da:

Đakić: politizacijom protiv politizacije ??

“Sve ovo što se događa… vidi se da i pravilnik koji postat će… i nastat će u Ministarstvu obrane, to jest, donosit će ga ministar obrane, u budućnosti – jasno govori da se politička funkcija ministra obrane stavlja na mjesto Oružanih snaga. Zapovjedno, ali i donošenjem akata koji će biti u funkciji… Vojno-stegovni sud će se kontrolirati – imenovat će ga, na prijedlog ministra obrane, imenovat će ga Predsjednica republike, a Pravilnik o vojno-stegovnoj odgovornosti donosit će ministar obrane. Kontroliranje sudaca s tim, koje se predloži, kad budu imenovani – također će njegov rad kontrolirati ministar obrane, ili netko koga on ovlasti. Pa to je apsolutno politizacija Oružanih snaga Republike Hrvatske, i tako je možemo definirati u svim segmentima koji su propisani – od stručnih osoba koje su dale svoje mišljenje o tome što se događa u Oružanim snagama, i ovim zakonima koje se donosi. Mislim da apsolutno nema ni jedan opravdani element za ukidanje ovih dvostupanjskih Vojno-stegovnih sudova u Oružanim snagama, i da oni trebaju ostati u okviru Oružanih snaga, a ne biti u političkom tijelu, to jest, pod nadležnošću ministra. … jednako tako imam informaciju da je s onim što je napisano od stručnih tijela za prvostupanjski sud i njegovo ukidanje, suglasio se i načelnik Glavnog stožera, kao i svi čimbenici u Glavnom stožeru. Vi to ignorirate, i niste uzeli ni jednu primjedbu njihovu u razmatranje, niti ste uvažili bilo šta. … Stvarna politizacija stvarno se ne bi trebala dogoditi. Oružane snage su davno depolitizirane, i ne bi trebale biti predmetom današnje vaše politizacije. Ovim načinom sigurno stavljate ministra u izvršnu i zapovjednu funkciju, a to bi trebalo biti sasvim drugačije. Načelnik Glavnog stožera i Predsjednica Republike imaju tu funkciju“.

Naravno, ova bi argumentacija bila poprilično jača da sa zastupnik Đakić u istome dahu nije pozivao i na navodne prigovore koji su po pitanju izmjena strukture vojno-stegovnih sudova bili sa samih tih sudova podnošeni Glavnome stožeru – što su interni akti, za koje je upitno kako je njima mogao legalno raspolagati netko iz Sabora. Višnja Tafra je tu okolnost brzo uočila te replicirala:

“Sad gospodine Đakić, ako ćemo o politizaciji… Ako su to Oružane snage depolitizirane, kako to da vi posjedujete dokumente, za koje tvrdite da posjedujete iz Oružanih snaga – a Oružane snage ne bi smjele ni jedan dokument dostavljati pripadniku političke stranke, a vi to sigurno jeste? Znači da je netko od osoba koje rade u Oružanim snagama prekršio osnovna pravila toga – da je dostavio dokumente interne prepiske između Ministarstva obrane i Oružanih snaga nekome tko je ovdje, u ovom trenutku, politička osoba. Prema tome, vaša primjedba da mi to politiziramo – mislim da samim ovim postupkom, koji ste vi sada otkrili – da imate u rukama dokumente, koje je dostavio netko iz Oružanih snaga, a vi ste tako rekli… a ja vam otvoreno mogu reći da je to bila interna prepiska Ministarstva obrane i Glavnog stožera – u kojoj nema primjedbe za vojno-stegovni sud, jer smo na kraju usuglašavali do posljednje riječ… To radimo uvijek kada donosimo bilo koji ozbiljni dokument, sa pripadnicima Oružanih snaga, zato što se odredbe odnose na njih. I, ministar obrane nikada nije… prvenstveno jer je bio bivši vojnik… ne dozvoljava da ono što zahtijevaju Oružane snage, da se njihovo mišljenje ne uvaži… A ja, stvarno odbijam vašu tvrdnju o tome da je riječ o politizaciji, jer vi ste ovim primjerom uistinu pokazali da se netko u Oružanim snagama onda bavi politikom – ako pojedinim članovima stranaka dostavlja takvu vrstu dokumenata“.

Pa ipak, činjenica kompletnog podvrgavanja vojno-stegovnoga sudstva pod kontrolu Ministarstva ukazuje na aktualnu ili moguću politizaciju – gdje ni pozivanje nadležnih na činjenicu da je takav ustroj već bio na djelu u Hrvatskoj od 1996. do 2007. godine baš i nije najbolji argument protiv politizacije, ako imamo u vidu kako je nacionalni obrambeni sustav RH po pitanju preplitanja obrane i politike izgledao baš tijekom većine tog razdoblja.

Ostale dvije točke oporbenog osporavanja vojno-stegovne reforme ponešto su manje koherentna. Naime, zasnovana su na formalnim prigovorima prilično upitnog sadržaja – gdje se prigovor zasnovalo na doslovnome tumačenju pojedinih riječi, ne uzimajući u obzir sadržaj koji se iz njih krije. Tako, kao drugo, saborski zastupnik Đakić na Odboru za obranu otvara pitanje isključenje mogućnosti žalbe na odluke sada jedinstvenog Vojno-stegovnog suda:

“Samo bih htio replicirati na to – da je pravo a žalbu ustavna kategorija sadržana u članku 18. Ustava Republike Hrvatske, i to bi trebali znati. Promjenom ustava tek mogli bi promijeniti te zakonske odredbe, da se nema pravo žaliti. Mislim, ali to je apsurd. To je kao onaj prijeki sud za vrijeme narodno-oslobodilačke vojske, i Drugog svjetskog rata, kada je donio odluku i više se nema tko pravo žaliti, ni kome se nema pravo žaliti“,

da bi onda na plenarnoj sjednici Sabora ponešto produbio svoje tumačenje o tome kako ove zakonske izmjene smatra povredama ustavnoga prava na žalbu iz članka 18. Ustava RH:

“Ukida se pravo na žalbu. Na odluku o stegovnoj odgovornosti za stegovne prijestupe, teže povrede vojne stege, stranke mogu pokrenuti upravni spor, a tužbe ne zadržavaju izvršenje rješenja. Člankom 18 Ustava RH jamči se pravo na žalbu radi pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja, pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Točka. Drugi pasus, ili stavak 2. Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenim zakonom, ako je osigurana druga pravna zaštita. Pravna zaštita sudskim sporom, kada rješenje postaje pravomoćno, je na vrbi svirala. Bolje da ste uveli “prijeki sud”, kao što to znate učiniti, nego što ste ovakovu brljotinu od vojno-stegovnog suđenja napravili, i prenijeli sve ovlasti ministru“.

No ovakve optužbe o uskrati ustavnog prava na žalbu, Višnja Tafra je odgovorila već na Odboru za obranu, dok se na kasnijoj plenarnoj sjednici Sabora tek pozvala na svoj ranije izrečeni stav:

Klasična prisutnost zastupnika kad se raspravlja o obrani

“Nikome nismo uskratili žalbu. Kažem vam – Europa traži da se mogućnost iz tolikog sudovanja kakvo postoji u Republici Hrvatskoj skrati, da je neprimjereno da se povodom žalbe u istom tijelu koje je donijelo prvu presudu odlučuje ponovo – jer, u pravilu je takva presuda, kad se odlučuje u istom tijelu državne uprave, ista onakva u drugom stupnju, kakva je bila u prvom stupnju. Imamo jako malo primjera da je u drugom stupnju to isto tijelo, znači, svoju odluku koju je donijelo – opovrglo. Prema tome, ne stoji vaša tvrdnja da je onemogućena sva pravna zaštita osobama. Nakon toga postoji prvostupanjski Upravni, i drugostupanjski Visoki upravni sud, i vjerujte da zbog toga ni jedna presuda kao takva neće pasti“.

Kao treće, oporba je prigovarala činjenici vađenja dosadašnjih vojno-stegovnih sudova iz okvira Oružanih snaga RH. Pri tome, jedan od glavnih argumenata za njihovo zadržavanje pri djelatnoj vojnoj hijerarhiji je pronađen u samome imenu tih sudišta – gdje već same riječi “vojna” i “stega” po zastupnicima opozicije prirodno ukazuju da je tim sudištima mjesto pri OS RH. Dok je tu zastupnik Zvonko Milas bio kratak – “Sam pojam vojne stege govori o tome gdje Vojno-stegovni sud treba pripadati“, predsjednik Odbora za obranu Tomislav Ivić to je na sjednici Odbora definirao s ponešto više riječi:

Časnički salon kao jedino primjereno mjesto za vojno-stegovne odluke ?

“… dobili ste ozbiljnu primjedbu predsjednice Vojno-stegovnog suda, i mislim da je ta primjedba na mjestu… da se vojno-stegovni postupak u potpunosti, da tako kažem, izuzima iz Oružanih snaga, i prebacuje u Ministarstvo obrane… što samo po sebi nije logično. Da načelnik Glavnog stožera te zapovjedna struktura nema uopće nikakve ovlasti nad provedbom vojno-stegovnog postupka. Kao da je vojna stega pitanje ministarstva obrane, a ne pitanje Glavnog stožera. Mislim da Glavni stožer je taj koji treba uvoditi red u oružane snage, voditi računa o cijeloj toj proceduri“.

Kao odgovor na ovaj prigovor, predstavnici MORH-a iznijeli su već navedeni opis zatvaranja vojno-stegovnog postupanja u okvire Oružanih snaga, zajedno s uočenim nepravilnostima koje je takva internalizacija poimanja vojne stege sa sobom u praksi donijela.

Vanjski članovi Odbora o vojno-stegovnome sudovanju

Zaključno, na ovu politički spornu temu u raspravu se uključilo nekoliko vanjskih članova Odbora za obranu – gdje je zanimljivo bilo za uočiti kako ni jedan od njih zapravo nije podržao predložene zakonske promjene. Dok je general u mirovini Tomo Medved podržao ostanak stegovne tematike u Oružanim snagama (“Osobno sam, također, stava da je vojno-stegovnom sudu mjesto u Oružanim snagama. Načelnik Glavnog stožera i vojni zapovjednici su ti koji odgovaraju za vojnu stegu“) – on ujedno napominje da je i nedavno usvojen Dugoročni plan razvoja OS RH također Vojno-stegovni sud prvoga stupanja dugoročno vidio u okviru OS RH, što je onda ipak izmijenjeno samo nekoliko mjeseci po njegovu općem usvajanju.

Profesor Vlatko Cvrtila osvrnuo se na međunarodne primjere pozicioniranja vojno-stegovnog sudstva u pojedinim sustavima obrane, napominjući ipak kako smatra da “Evo, nema jedinstvenoga rješenja. Htio sam samo pridonijeti raspravi – u ovome smislu da bi vjerojatno sad ovo rješenje bilo i specifično za Republiku Hrvatsku, i u tom smislu bi se, vjerojatno razlikovali od drugih država s kojima se tu družimo u okviru EU i prije svega NATO-a… jer, govorimo o vojnim stvarima, koje se toga tiču“. A za riječ se iznimno javio i Petar Veić, inače profesor kaznenog prava, koji je istaknuo zabludu da je to vojno-stegovno sudište zapravo nekakav sud. Naime:

Profesor Veić: “Vojno-stegovni sud nije sud !”

“Dakle, treba reći da taj Stegovni sud nije sud! Da je to jedan odnos poslodavca i zaposlenika. Ako gledamo Ustav, dakle, koji propisuje postupnost postupka – ta odredba se ne odnosi na to. Jer mi imamo mogućnost kontrole – a to je dogmatski dosta sporno. Jer tu odluku Stegovnog suda ne priznaje kazneni sud, niti neki drugi sudovi. Ona ne može biti predmet razmatranja Ustavnog suda. Dakle, to je jedna pravna priroda dosta složena… I, ni jedno rješenje koje ćete prihvatiti neće biti bez jako velikog broja prigovora. Ako vi tražite neku paralelu, po toj stvari, u drugom sustavu… onda ćete vidjeti, recimo, u MUP-u je taj sud u Ministarstvu, a nije u Ravnateljstvu. Dakle, po meni, jednog čistog rješenja – koje bi bilo dogmatski, bez ozbiljnih prigovora – nema. Ako gledate praksu Europskog suda za ljudska prava, ima nekakvih odluka koje daju tom sudu jedno veće značenje nego u našem pravnom sustavu… to značenje je prije svega zbog onog pravila “Ne bis in idem”, ali ne bi vas time htio sada zamarati“.

Što se vidi iz ovih diskusija te promjena?

Na kraju, po pitanju aktualnih promjena sustava vojno-stegovnoga sudovanja u Republici Hrvatskoj treba zaključiti nekoliko stvari. Kao prvo, tu nema nekog sustava za koji bi se odmah u startu moglo reći da je savršen – pa tako ni ne čudi da je Hrvatska do sada u više navrata tražila svoje dobro rješenje. Neće tu biti problem ni ako takvo rješenje na kraju bude i ponešto različito od ostatka hrvatskih NATO i EU partnera, ako ono bude za nas dobro, te ukupno gledano efikasno. Zato i treba reći kako barem dio razloga koje su iznijeli predstavnici Ministarstva obrane pri objašnjavanju aktualne reforme ima smisla. Nije loše da po pitanju vojno-stegovnih stvari barem dio sustava određivanja disciplinskih sankcija bude temeljito izdvojen iz obrambenoga sustava – tako da stvarno ne bude “kadija tuži, kadija sudi“, te da kompletno u vodu padnu sumnje u ikakvu sustavnu ili pojedinačnu pristranost pri postupanju. Naravno, žalosno je da nam za tako nešto treba preporuka iz Europske komisije, ali što je – tu je.

Pri tome je potpuno jasno da ne stoje prigovori o uskrati prava na žalbu samo zato što je to pravo prebačeno na jednu drugu pravosudnu instancu (koja je pri tome i ozbiljniji niz sudova od disciplinskih tijela koja se ovdje pompozno naziva “vojno-stegovnim sudovima”) – na koju su za razne stvari upućeni i brojni drugi građani ove države, koji na taj oblik državnog dijeljenja pravde ne gledaju kao tek “na vrbi sviralu“, kako je to upitno opisao spomenuti saborski zastupnik. Jednako je upitno i gledanje na puninu sadržaja kompleksnih pravnih te političkih pojmova putem tek grubog iščitavanja pojedinih riječi u njihovim popularnim značenjima – budući da se upravo relevantnim zakonskim propisima tim riječima pridjeljuju sadržaji o čijim detaljima smo ovdje raspravljali. Zato i pojmovi “vojno”, “stega” ili “sud” svoje pravo strukovno značenje dobivaju tek i upravo kroz Zakon o službi u OS RH – dok neko popularno značenje tih riječi može biti vezano, pa čak i istovjetno njihovom pravnom značenju, ali se ta dva sadržaja ponekad mogu i prilično radikalno razilaziti. Upravo zato popularna značenja pojmova ne mogu biti presudna za bilo koji dio ove pravne diskusije.

Zakoni usvojeni bez glasova oporbe

Jednako tako, nije dobro ni da se u ozbiljne reforme ikakvih državnih struktura polazi samo zato što su u dosadašnjim organizacijama uočene zloporabe – tim više što bi se na prvi pogled moglo zaključiti kako su za njihovo uklanjanje u hodu ipak postojali pravni preduvjeti u pozitivnim propisima. No, na sreću, izgleda da to ovdje i nije bio osnovni razlog promjena koje u glavnini svoga smjera prate dosadašnju liniju smanjivanja ukupnog vojno-stegovnoga sustava (gdje su 1996. ukinuti zasebni vojni sudovi, a onda 2007. i zasebna vojna tužilaštva te odvojeno uredsko poslovanje vojno-stegovnih sudova), njegovog pojednostavljivanja te osamostaljivanja od političkih matica unutar obrambenoga sustava.

Pa ipak, načina na koji je čitav ovogodišnji paket obrambenih zakona donesen nije dobar. Stvari su toliko zbrzane da i dobronamjerni promatrači imaju problema u shvaćanju točnih razloga ovakve hitnosti u postupanju. Time je radikalno bila ograničena diskusija o zakonskim rješenjima koja se predlagalo, ostavljen je prostor za uvezivanja najavljenih pravnih izmjena s aktualnim političkim sukobljavanjima MORH-a i Predsjednice RH, te je ukupna saborska diskusija o izmjenama i dopunama obrambenih zakona bespotrebno zaoštrena. Pri tome, nije ostalo skriveno ni da samo rješenje o spajanju ukupne vojno-stegovne tematike pod okriljem Ministarstva obrane doista predstavlja korak ka dodatnome politiziranju obrane – koja je i inače velik problem u ukupnosti sigurnosnog sektora Republike Hrvatske. Točniji opsezi ovoga problema zorno su se pokazali i u samoj saborskoj diskusiji o budućnosti hrvatskih vojno-stegovnih sudova, gdje je postalo začudno jasno u kojoj mjeri sektor obrane u Hrvatskoj nije depolitiziran, niti će on tako skoro biti depolitiziran. Uz sve viđeno, kao cilj za rijetke optimiste ostaje tek nada da će razina te politizacije ipak vremenom biti ponešto niža, prikrivenija ili barem finije upletena u sustav nego do sada.

Točno dvije godine nakon što je ministar obrane RH Ante Kotromanović s direktorom ukrajinske Državne kompanije za izvoz i uvoz robe i usluga vojne i posebne namjene „UKRSPECEXPORT“ Dmitryem A. Peregudovim potpisao Ugovor o remontu i kupnji zrakoplova MiG-21 za potrebe HRZ i PZO, danas je ta sapunica uspješno okončana. I posljednji od 12 zrakoplova, MiG-21 evidencijske oznake 134, napokon je uspješno prošao sva ispitivanja i probne letove, te je spreman za primopredaju HRZ-u. Tim se povodom oglasilo i Ministarstvo obrane, čije priopćenje prenosimo u cijelosti:

 „Dvanaesti borbeni avion MIG-21 završio je danas, 16. srpnja 2015. godine sa svim ispitivanjima i probnim letovima te je utvrđeno kako je zrakoplov potpuno ispravan i spreman za primopredaju Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani na operativnu uporabu. Riječ je o posljednjem od 12 remontiranih borbenih zrakoplova u Odessi u Ukrajini, koji se sada predaje u operativnu uporabu Oružanim snagama RH. Time je u potpunosti završen remont, produžen životni vijek i izvršene nadogradnje. Ulaskom dvanaestog aviona kompletirana je eskadrila borbenih aviona MIG-21.

Ministarstvo obrane RH će, sukladno Ugovoru o kupnji i remontu 12 borbenih aviona (sedam hrvatskih aviona tipa MIG-21 i pet kupljenih od ukrajinske strane), koji je sklopljen 9. srpnja 2013. godine s ukrajinskom tvrtkom „Ukrspecexport“, za kašnjenje u isporuci za svaki pojedinačni avion, obračunati i ugovorene penale prema izvođaču radova – Remontnom zavodu iz Odese iz Ukrajine.

Republika Hrvatska je donijela odluku o zadržavanju sposobnosti samostalne kontrole nacionalnog zračnog prostora. U skladu s navedenim, a zbog nedostatka financijskih sredstava, krajem 2012. godine donesena je odluka da se pitanje eskadrile borbenih zrakoplova kratkoročno riješi tako što će se postojeći zrakoplovi MiG-21 remontirati.
Iako se očekivalo kako će remont i modernizacija ići brže, čvrsti stav MORH-a je bio da zrakoplovi prije ulaska u operativnu uporabu moraju biti potpuno spremni i ispravni i na tome se inzistiralo kod primopredaje svakog borbenog aviona. Sukladno ugovoru, nakon preuzimanja zrakoplova koji su prošli sva testiranja i koji će su predani HRZ-u i PZO-u u operativnu uporabu, ukrajinska strana dala je i garanciju na izvedene radove u trajanju od 18 mjeseci odnosno 200 sati naleta. Dopunom Ugovora, taj rok je produžen s 18 na 24 mjeseca.“

I posljednji je spreman! (Photo by Ljiljana Medved)

U raspravi o Godišnjem izvješću o obrani za 2014. godinu na saborskom Odboru za obranu, održanoj 20. svibnja ove godine, zamjenica ministra obrane Višnja Tafra izjavila je da je dio penala za kašnjenje u remontu MiG-ova već obračunat i naplaćen:

„Što se kapitalnog remonta MiG-ova 21 tiče, Ministarstvu obrane od 12 aviona predano je na uporabu 10, na 2 još imamo male tehničke probleme. Na dnevnoj bazi u uporabi je, kao što možete primijetiti, svakodnevno 7 do 8 aviona. Taj projekt je realiziran u vrijednosti od 140 milijuna kn, a plaćeno je ono što je realizirano – to znači nabava za sada isporučenih 10 MiG-ova i naplaćeni su penali maksimalni po ugovoru koji su bili od 3 milijuna kn.“

I ministar obrane Kotromanović u nekoliko je navrata ponovio kako MORH neće odustati od naplate penala, pa se uskoro očekuje i konačni obračun i podvlačenje crte u poslu s Ukrajincima.

Saborski Odbor za obranu u utorak 7. srpnja jednoglasno je usvojio „Prijedlog odluke o sudjelovanju Oružanih snaga RH u združenoj humanitarnoj operaciji Europske unije „TRITON“ u Sredozemlju“. Ovaj prijedlog odluke predstavila je zamjenica ministra obrane Višnja Tafra, podsjetivši da se radi o humanitarnoj operaciji započetoj 1. studenog 2014. godine, s ciljem očuvanja mediteranske granice Europske unije – ali da će joj, kao i svakoj pomorskoj operacija, apsolutni prioritet biti spašavanje ljudskih života. U ovoj operaciji sudjeluje 14 država članica EU i tri države nečlanice, a slanjem broda Hrvatske ratne mornarice BŠ-72 Andrija Mohorovičić Republika Hrvatska uključit će se u ovo djelovanje s 50 pripadnika Oružanih snaga na maksimalno do tri mjeseca. Uz standardnu posadu, na brod će se ukrcati i medicinski tim te šest pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova RH, odnosno policijskih službenika o čijem će sudjelovanju, u skladu sa zakonom, odluku donijeti Vlada RH.

„Brod bi, prema humanitarnom planu koji smo dobili od zapovjedništva humanitarne operacije, trebao biti razmješten uz istočnu obalu Sicilije. Očekujemo da će mu sjedište biti u Cataniji“,

rekla je Tafra te napomenula da je upravo u utorak hrvatski tim uključen u operaciju „TRITON“ boravio u sjedištu operacije kako bi dogovorio specifične detalje same operacije.

Financije možda zajednički?

Za provedbu operacije Republika Hrvatska trebala bi osigurati oko 15 milijuna kuna.

„To je gruba procjena. Na idućoj sjednici Vlade RH iz proračunske pričuve osigurat će se  jedan dio novca, a dio novca će ići iz redovnih sredstava Ministarstva obrane, iz proračuna“,

pojasnila je zamjenica ministra obrane, te napomenula kako postoji velika vjerojatnost da Europska unija, nakon realizacije operacije, za dio potrošenoga novca izvrši povrat. Riječ je o sredstvima od kojih će dio ići za isplatu dnevnica, te za opremanje broda opremom potrebnom spašenim izbjeglicama. Kapacitet broda „Andrija Mohorovičić“ je 250 do 300 izbjeglica, koje je spreman prihvatiti, a iznimno važnim Tafra ističe i operativnu sposobnost broda, koji ima manevarski prostor i sposobnost djelovanja u radijusu od oko 1500 nautičkih milja.

Predsjednik Odbora za obranu, Tomislav Ivić, tražio je pojašnjenje iznosa za provedbu operacije koji bi trebala osigurati Hrvatska u iznosu od  15 milijuna kuna, pa mu je zamjenica ministra obrane Višnja Tafra kazala kako je taj iznos nešto što je predviđeno – 11 milijuna kuna za dva mjeseca (iz državnog proračuna), a ukupno 15 milijuna kuna. Ponovo je naglasila kako postoji čak i mogućnost za povrat novca i to u iznosu do dva milijuna eura, ali da će o toj mogućnosti naknadno biti obaviješteni, najvjerojatnije kada se tim koji sudjeluje u pregovorima o provedbi operacije, vrati u Hrvatsku.  Do tada je poznato da Ministarstvo obrane ima utvrđene dnevnice za svoje pripadnike, a zamjenica ministra obrane napominje kako Ministarstvo obrane „izvan tih okvira neće ići“, bez obzira što sama Operacija nudi i nešto više dnevnice i o čemu će javnost možda čuti od nekih drugih sudionika operacije.

Tko zapovijeda?

Iako je brod „Andrija Mohorovičić“ u sastavu Hrvatske ratne mornarice, pa samim time i u sastavu Oružanih snaga RH,  zamjenica ministra obrane Tafra pojasnila je za portal Obris.org da je operacija „TRITON“ – u svojoj suštini policijsko-humanitarnog karaktera, i da to ne igra ulogu u nadležnosti zapovjedništva.

„Operacija je policijska, a naš je brod Obalne straže u sastavu Hrvatske ratne mornarice. Većina zemalja šalje brodove obalne straže, tako i mi.  Samo, naš brod – brod je Obalne straže, pa je ujedno i brod Hrvatske ratne mornarice. Ali ovo je policijsko-humanitarna akcija, više nego što je to vojna. Mi imamo brod koji je u sastavu Obalne straže, ali će u akciji sudjelovati pripadnici koji su pripadnici Oružanih snaga“,

pojasnila je Tafra.

I premda će se na brodu „Andrija Mohorovičić“, koji je u sastavu Obalne straže, odnosno HRM-a, naći i pripadnici MUP-a i medicinsko osoblje, zapovjedništvo nad brodom biti će – u rukama Oružanih snaga RH, odnosno u konačnici, kako je i normalno – u rukama vojnoga zapovjednika samoga broda.

* Gost autor je Snježana Dukić, slobodna novinarka iz Zagreba s dugogodišnjim iskustvom u praćenju tema obrane, unutarnjih poslova i sigurnosti općenito

Saborski Odbor za obranu jutros je podržao namjeru Ministarstva obrane o nabavci daljinski upravljanog oružnog sustava 30 mm s protuoklopnim vođenim raketnim sustavom (DUOS 30 L). Okončanjem ovog postupka nabave i integriranjem oružnog sustava napokon će završiti opremanje BOV Patria AMV 8X8, s kojim je Hrvatska započela još 2007. godine.

Dok je većina Patrijinih BOV-ova opremljena oružnom stanicom 12,7 mm, MORH i OS odlučili su 8 vozila opremiti daljinski upravljanom oružnom stanicom 30 mm. Za tih osam komada oružnih stanica, MORH je namijenio ukupno 114 milijuna kuna (15,053 milijuna eura, po tečaju od  7,573 kuna za euro).

Kongsberg M151 Protector na hrvatskim vozilima Patria AMV

Zamjenica ministra obrane Višnja Tafra jutros je pred članovima saborskog Odbora za obranu iznijela načelni plan integriranja i financiranja dotičnog sustava, prema kojem bi se već ove godine, po završetku javnog natječaja i odabiru ponuđača, ovome uplatio predujam od oko 14 milijuna kuna. Potom bi uslijedilo:

„U 2016. godini planirana je nabava i ugradnja jednog sustava i osigurano je negdje oko 14 milijuna i 250 tisuća kuna, i u 2017. planirana je nabava i ugradnja 7 sustava za 85 milijuna 750 tisuća kuna.“

Taktičko-tehničku studiju izradile su Oružane snage, i u njoj postavile određene tehničke specifikacije, rekla je Tafra:

„Oni su se opredijelili za daljinski upravljanu stanicu 30 mm koja treba imati integrirani dvocijevni lanser protuoklopnih vođenih raketa, tzv. POVRS. To je jedno od modernijih rješenja, kako su mi kolege objasnili – znači, da na samom borbenom oklopnom vozilu postoji i protuoklopni sustav za vođenje, budući da sama stanica od 30 mm je za borbu protiv pješaštva i lako oklopljenih vozila, dok bi protuoklopni sustav imao mogućnost djelovanja na 4,5 km.“

Rafael Samson Mk II DUOS

Natječaj će biti javan i otvoren za sve, a prije konačnog odabira stručnjaci iz  Oružanih snaga testirat će sve ponuđene stanice da se vidi zadovoljavaju li tražene elemente.

I dok je članovima Odbora bilo skroz svejedno čime će, kako i za koliko biti opremljene hrvatske Patrije, vanjskim članovima Odbora, prije svega umirovljenom generalu Petru Stipetiću, činilo se da su nove igračke – preskupe. Stipetić je tako ustanovio da će oružna stanica koštati više nego Patrijino vozilo:

„Ja sam već zadnji put napomenuo da s tim programom Patria strahovito otežemo. Već deset godina se naoružavamo, biramo borbenu stanicu 30 mm, ni danas još nismo utvrdili jel’ to – to. Ugovor s Norvežanima jest, ali pitanje kakav je! I, stoji opremanje topom 30 mm. Sad se nameće opremanje raketnim lanserima, i to dvocijevnim – ne znamo koji su, kakvi su, čiji su – i predviđeno je 14 milijuna. To je malo preskupo.“

Domet od 4,5 kilometara može se, prema Stipetiću, postići i običnim, ručnim lanserom, čiji je krajnji cilj isti – djelovanje protiv tenkova ili protiv oklopnih transportera, dok je top prije svega pješačko naoružanje. No top od 30 mm ima domet od 1,5 do 2 kilometra, pa će raketni lanseri, pojasnila je Tafra, biti svojevrsna rezerva, posebno uzme li se u obzir cijena jedne rakete za takav sustav. Jedna takva raketa, a na tržištu su među poznatijima one sustava Spike i FGM-148 Javelin, košta oko 80 tisuća eura, pa je Tafra uvjerena da ih OS RH sigurno neće upotrebljavati ne bude li za to prijeke potrebe.

„Sve je to u redu, ali je prevelika cijena. Ako je cijena raketnog sustava 14 milijuna, ako je cijena topa koji se gore montira na transporter još nekih 20 milijuna, ako je… Pa to su onda… ne treba nam Patrie…“,

zaključio je Stipetić svoju raspravu.

Drugom vanjskom članu, Vlatku Cvrtili, nije bila sporna cijena, već je apelirao da se pri odabiru misli na domaću industriju, prije svega na slavonskobrodskog Đuru Đakovića.

„Mi imamo Đuru Đakovića, koji je ušao u partnerski odnos upravo računajući da će jednog dana biti taj natječaj. To je zapravo mali broj – bilo je planirano 16 komada, pa je smanjeno za pola, zbog financija – i pitanje je koliko će velikim firmama to biti na kraju krajeva interesantno… Ali, budemo vidjeli. Samo, na neki način da se vodi računa o tome da se u tehničkim specifikacijama već u prvoj fazi ne eliminira naša firma. Da joj se da ista šansa kao i drugima, ali ne da se kroz tehničku specifikacije eventualno eliminira. Ja bih bio najzadovoljniji da taj novac koji ide iz hrvatskog proračuna i završi u hrvatskoj tvrtci, bez obzira možda na neke stvari… i da u tom smislu podržimo hrvatsku industriju,“

rekao je Cvrtila.

Jedini doprinos saborskih zastupnika – članova Odbora bio je u tome što su jednoglasno podržali MORH u njegovoj namjeri da se nabavi 8 oružnih sustava.

Prošlotjednom Vladinom odlukom o isplati razlike iznosa jubilarne nagrade državnim službenicima i namještenicima MORH-u je stvoren novi financijski problem. Prema odluci donesenoj na 232. sjednici Vlade RH, službenicima i namještenicima u javnim službama, koji su tijekom 2014. i 2015. godine ostvarili pravo na jubilarnu nagradu, a kojima je jubilarna nagrada isplaćena prema umanjenoj osnovici od 500,00 kuna, isplatit će se razlika između isplaćenog iznosa jubilarne nagrade i iznosa jubilarne nagrade po osnovici za izračun jubilarne nagrade od 1.800,00 kuna.

Do ove je razlike došlo u prosincu 2013. godini, kada je zbog nužnih ušteda u državnom proračunu, potpisan Dodatak II TKU, kojim je osnovica za izračun jubilarne nagrade smanjena na 500 kuna. Međutim, obzirom da je TKU-om ugovoreno da će izmjene i dopune TKU-a biti važeće samo ako ih potpišu svi potpisnici TKU-a, sudski pravorijek u svim do sada pokrenutim pojedinačnim sporovima o visini jubilarne nagrade je da je jubilarnu nagradu trebalo izračunati i isplatiti uz primjenu osnovice ugovorene TKU-om, odnosno osnovice u visini od 1.800,00 kuna. Prema Vladi dostupnim podacima, donijeto je oko 50-tak pravomoćnih presuda za isplatu razlike jubilarne nagrade, pokrenuto nešto manje od 1.000 sudskih postupaka s istim tužbenim zahtjevom, a dio zaposlenih najavio je podizanje sudskih tužbi. Kako bi izbjegla daljnje sudske postupke i njihove visoke troškove koje mora podmiriti nakon što izgubi spor, Vlada RH donijela je odluku o povratku na stari iznos.

Ministarstva koja su se do sada više ili manje pridržavala uputa ministra financija o sveopćoj štednji ovu Vladinu odluku zasigurno nisu lijepo prihvatila. Prilikom rasprave o Godišnjem izvješću za obranu za 2014. godinu zamjenica ministra obrane Višnja Tafra otkrila je koliko će ova Vladina ekshibicija, odnosno pravno loše pripremljena odluka iz radionice Ministarstva rada i mirovinskog sustava, koštati Ministarstvo obrane:

„MORH ne krši prava iz kolektivnog ugovora, Vlada RH odlučila je o isplati jubilarnih nagrada – MORH-u je to neplanirani trošak od 11 milijuna za državne službenike i namještenike.“

Ovih nemalih 11 milijuna kuna Ministarstvo obrane morat će pronaći u vlastitim proračunskim sredstvima, pa će ionako do granica održivosti rastegnut obrambeni proračun doživjeti novo preslagivanje i kasapljenje nekih proračunskih stavki.

Prema Vladinoj odluci, isplata razlike odvijat će se u 4 faze, i to na sljedeći način: (1) prva isplata izvršit će se službenicima i namještenicima koji su pravo na isplatu jubilarne nagrade ostvarili u razdoblju od 1. siječnja do 30. travnja 2014. godine, najkasnije do 30. srpnja 2015. godine, (2) druga isplata izvršit će se službenicima i namještenicima koji su pravo na isplatu jubilarne nagrade ostvarili u razdoblju od 1. svibnja do 31. kolovoza 2014. godine, najkasnije do 30. rujna 2015. godine, (3) treća isplata izvršit će se službenicima i namještenicima koji su pravo na isplatu jubilarne nagrade ostvarili u razdoblju od 1. rujna do 31. prosinca 2014. godine, najkasnije do 30. studenoga 2015. godine, i (4) četvrta isplata izvršit će se službenicima i namještenicima koji su pravo na isplatu jubilarne nagrade ostvarili od 1. siječnja 2015. do dana donošenja ove Odluke, najkasnije do 30. prosinca 2015. godine.

MORH-ovih 11 milijuna kuna samo je mali dio štete koju je prouzročilo Ministarstvo rada odlukom o smanjenju iznosa jubilarnih nagrada. Ukupna “šteta”, odnosno iznos koji će trebati isplatiti u ime razlike u 2014. i 2015. godini je 112,5 milijuna kuna koji bi, da je pravde, trebali biti raspodijeljeni iz proračuna Ministarstva rada.