Prije otprilike mjesec dana, afganistansko Ministarstvo obrane objavilo je na društvenim mrežama fotografije sedam potpuno novih helikoptera koji su u Kabul stigli isporukom iz Sjedinjenih Američkih Država. „Oni će i nadalje uživati u stabilnom ritmu pristizanja ove vrste podrške“, kazao je novinarima Lloyd Austin, ministar obrane SAD, nekoliko dana kasnije u Pentagonu. No, samo nekoliko tjedana kasnije, talibani su zauzeli većinu države, zajedno sa svom vojnom opremom i naoružanjem koje su za sobom u bijegu ostavile afganistanske snage. Posebno su u očima brojnih promatrača zapeli prizori sa sjevera Afganistana, gdje je put prema granici s Uzbekistanom danima bio zakrčen velikim brojem vojnih vozila ostavljenih na milost i nemilost osvajača. Ubrzo su se pojavile i video-snimke napredujućih pobunjenika kako pregledavaju duge kolone napuštenih vozila i otvaraju sanduke potpuno novog naoružanja, komunikacijskih uređaja, opreme za noćno djelovanje, pa i dronova. Brzina kojom su talibani projurili kroz Afganistan podsjeća na borce Islamske države koji su 2014. godine jednako bezbolno porobili ozbiljan dio lokalnih snaga na sjeveru i zapadu Iraka.

Oprema 209. korpusa koju Uzbekistan nije propustio mostom u Termez, 15. kolovoza 2021.

Iako se čulo da su Amerikanci početkom svog povlačenja uklonili većinu sigurnosno osjetljive robe, ipak se od sadašnjih i bivših dužnosnika čuje o zabrinutosti da bi svo to preostalo naoružanje moglo biti borbeno korišteno, dano nekim drugim militantnim skupinama (kao što je to Islamska država, za napade na američke interese u regiji), a potencijalno čak i predano međunarodnim takmacima kao što su to Kina i Rusija. Navodno je administracija predsjednika SAD Joe Bidena toliko zabrinuta za pojedine vrste zarobljenog naoružanja da je to pitanje postalo predmetom planiranja i više mogućih opcija za rješavanje tog problema. Iako s vrhova vlasti u SAD priznaju kako nemaju točan pregled zarobljenih sredstava, kažu kako nije isključeno ni poduzimanje zračnih udara na pojedine veće primjerke takve opreme, kao što su to helikopteri. No to bi moglo dodatno narušiti odnose s talibanima baš u vrijeme dok SAD provode svoju evakuaciju – za što im zapravo treba talibanska podrška.

Aktualna obavještajna izvješća spominju vjerojatno talibansko zarobljavanje više od 2.000 oklopnih vozila, uključujući tu i vozila HMMWV. Njihov veliki broj talibanima bi omogućio i da se ozbiljna količina takvih vozila kanibalizacijom održava u operativnom stanju. Uz to, od 2003. do 2016. godine Sjedinjene Države afganistanskim snagama dostavile su oko 208 letjelica, kazuju podaci revizijskog ureda Vlade SAD (Government Accountability Office – GAO). Od svega toga, broj ovoga ljeta operativno spremnih letjelica procjenjuje se na oko 167. Dok se učestalo spominje kako je prema podacima Specijalnog revizora za obnovu Afganistana (Special Inspector General for Afghanistan Reconstruction – SIGAR) vrijednost ukupnog investiranja SAD u Afganistan iznosila oko 145 milijardi USD, od toga je na afganistanski sektor sigurnosti otpalo oko 88,6 milijardi USD. Pri tome, ulaganje u vojsku i policiju obuhvatilo je oko 83 milijardi USD tijekom proteklih desetljeća, a vrijednost investicija samo u afganistansko Ratno zrakoplovstvo procjenjivalo se na oko 9 milijardi USD.

Jedan drugi dužnosnik je objasnio da – iako tu još nema nekih konačnih brojeva – poznato je da su Afganistanu postupno bila dostavljena 4 transportna aviona C-130, 23 Embraer A-29 Super Tucano, barem 45 helikoptera UH-60 BlackHawk, oko 50 manjih helikoptera MD-530F, te preko 30 komada militariziranih aviona Cessna AC-208 i ponešto aviona Pilatus PC-12NG. Neke od tih zrakoplova preokret u Afganistanu zatekao je na servisu u Americi, pa će ondje i ostati, dok će poneke letjelice koje su bile na putu u ruke afganistanskih snaga umjesto toga Oružane snage SAD iskoristiti za pomoć pri evakuacijama iz Kabula. Izgleda da je zarobljeno bilo i do 40 raznih letjelica, uključujući UH-60 Black Hawk helikoptere, lake izvidničko-borbene helikoptere, te vojne besposadne letjelice ScanEagle. No, nije sva takva oprema afganistanskih snaga nužno pala u ruke talibana, budući se 15. kolovoza čulo da su tri afganistanska aviona te dva helikoptera, zajedno s oko 143 osobe, sletjeli u Tadžikistan. Samo dan kasnije, 16. kolovoza, čulo se i da su u Uzbekistan sletjela barem 22 afganistanska vojna aviona i još oko 24 helikoptera, koja su onamo navodno odnijela oko 585 pripadnika sigurnosnih snaga (što je nedugo nakon objave, doduše, i demantirano iz tih istih uzbečkih izvora, iako se i iz satelita moglo vidjeti mnogo takve tehnike na uzbečkom aerodromu Termez).

Borbena sredstva ili tek trofeji?

Od 2002. do 2017. godine, SAD su afganistanskoj vojsci dostavile naoružanja u ukupnoj vrijednosti od oko 28 milijardi USD, uključujući tu i ručno oružje, rakete, opremu za noćna djelovanja, te male bespilotne sustave za prikupljanje obavještajnih podatka. Tada je bilo dano i oko 80.000 vojnih vozila, a posebno su helikopteri Black Hawk bila vidljivi znak američke vojne podrške i od njih se očekivalo da predstavljaju najveću vojnu prednost afganistanskih snaga nad talibanima. Joseph Votel, umirovljeni general koji je od 2016. do 2019. godine bio na čelu američkog Središnjeg zapovjedništva, nadležnog i za Afganistan, tvrdi kako većina napredne vojne tehnike koju su zarobili talibani, uključujući tu i zrakoplove, nije bila opremljena sigurnosno osjetljivom američkom tehnologijom. „U nekim slučajevima, neki od tih sustava bit će im više kao trofeji“, kazao je Votel. Naime, uklanjanje te uništavanje problematičnih tipova američke vojne opreme započelo je još 2018. godine, kada su sange SAD prvo bile smanjene na ispod 14.000 ljudi, da bi se nastavilo i do početka 2020. kada je izvedeno daljnje smanjivanje od oko 8.500 na oko 2.500 vojnika u Afganistanu.

Od 2003. do 2017. godine SAD su afganistanskim snagama dostavile barem 600.000 komada pješačkog naoružanja, uključujući tu i karabine M4 i jurišne puške M16, 162.000 komada komunikacijske opreme, i 16.000 uređaja za noćno gledanje. Od 2017. do 2019. godina bila je zabilježena i dostava oko 4.700 komada vozila HMMWV, oko 20.000 komada raznih granata, te preko 18 milijuna komada streljiva u kalibrima 7,62 i 12,7 milimetara. A samo od travnja do srpnja ove godine SAD su u Afganistan otposlale opreme u vrijednosti od preko 212 milijuna USD – uključujući tu šest aviona A-29, 174 vozila HMMWV, oko 10.000 komada raketa kalibra 70 mm, 61.000 granata kalibra 40 mm, 900.000 komada streljiva 12,7 mm, te preko 2 milijuna komada streljiva kalibra 7,62 milimetra. Votel i ostali kažu kako bi takve velike količine zarobljene vojne opreme lako mogle dovesti talibane u prednost pred svim snagama otpora što bi se mogle okupiti u tradicionalnim anti-talibanskim uporištima, kao što su to dolina Panšir, sjeveroistočno od Kabula.

Uz to, niz stručnjaka navodi kako ih zapravo posebno i ne brinu sve te američke letjelice u rukama talibana. Naime, dobar dio tih letjelica traži učestalo održavanje, a neke su i komplicirane za letenje bez opsežne obuke. Za dio letjelica ruskog podrijetla ti bi se problemi mogli brzo riješiti, bilo vlastitim kadrovima koji imaju potrebna iskustva, ili uz pomoć iz Pakistana. Jednako se tako čuje i da bi se zarobljeni avioni A-29 relativno brzo mogli naći u službi novih vlasnika. Veću neposrednu zabrinutost tu izaziva pojedina oprema i naoružanje koja je jednostavnija za korištenje – kao što je to oprema za noćno promatranje ili zarobljene haubice D-30, za čije korištenje su svojedobno i hrvatske snage držale tečajeve u Afganistanu.

Dok američki izvori očekuju da bi većinu tog naoružanja mogle nastaviti koristiti same talibanske postrojbe, nije nezamislivo ni da oni krenu u prodaju ovako osvojene vojne opreme – u kompletu ili po komponentama, s posebnim naglaskom na potencijalno zarobljenu eletrooptičku opremu, te obavještajnu elektroniku. Pojedine stvari bi se možda mogle i podijeliti s nekim od globalnih takmaca SAD, kao što je to Kina. Andrew Small, ekspert za kinesku vanjsku politiku pri German Marshall Fondu u Sjedinjenim Američkim Državama, smatra vjerojatnim da će talibani dozvoliti službenom Pekingu pristup svom američkom naoružanju koje imaju pod svojom vlašću. No, kako se čuje iz američkih izvora, nije vjerojatno da bi Kina time mnogo dobila, budući da oni već ionako otprije imaju dostupa svom tom jednostavnijem naoružanju i opremi.

Uglavnom, čitava ta situacija – čije su se naznake već ranije viđale i u Jemenu – pokazuje da SAD stvarno treba bolji sustav nadzora nad vojnom opremom koju se ustupa ili prodaje saveznicima. Nedvojbeno se moglo napraviti mnogo više, ako ništa drugo, a ono na nadzoru predaje takvih roba američkim saveznicima iz Afganistana – gdje sada ostaje samo promatranje posljedica dugogodišnje prodajne politike i njenih neželjenih utjecaja na i dalje nemirno područje Afganistana.

Pred pravosuđem njemačke pokrajine Schleswig-Holstein već godinama traje postupak protiv kolekcionara oružja, kojem je početkom srpnja 2015. izvršena službena zapljena blistavih vrhunaca njegove privatne zbirke iz podruma obiteljske kuće, o čemu smo već i tada pisali na portalu Obris.org. Ondje je nađen veliki broj uporabnih predmeta, propagandnih uradaka, stotinjak lutki s kompletnim odorama, kao i raznolike umjetnine iz perioda nacističke Njemačke, što nije samo po sebi kažnjivo, budući ih kolekcionar nije činio dostupnima široj javnosti, što  brane njemački propisi. No, problematična je zapravo bila ilegalna nadogradnja njegove legalne zbirke od oko 65 komada vatrenog oružja – koja je među ostalim obuhvaćala i tenk Panzerkampfwagen V Panther (Sd.Kfz. 171) Ausf. A, protuzračni top 8,8 cm FlaK 37, torpedo tipa G7A, mužar tipa “5 cm Granatwerfer 36”, i veliki broj ručnog naoružanja, uz što se nedopušteno našlo još i oko 1.500 komada raznoga streljiva.

Za čitavu ovu zbirku lokalne su vlasti općenito saznale temeljem prijave svojih kolega iz Berlina, koji su sve to vidjeli tijekom prethodnog pretresa doma ovog kolekcionara – gdje se kod njega tražilo neke ukradene umjetnine iz doba njemačkoga nacizma. Nakon što je 2. srpnja 2015. godine, uz svesrdnu pomoć oko 20 pripadnika njemačkih Oružanih snaga te niza vojnih vozila, u gradiću Heikendorf (desetak kilometara sjeveroistočno od centra Kiela) konačno izvedeno uklanjanje i spomenutog tenka – gdje je nedostatak gusjenica navodno bitno otežalo posao – započelo je pravno nadmetanje koje traje još i danas. Na glavnoj raspravi koja je konačno započela 28. svibnja ove godine pred pokrajinskim sudom u Kielu, tamošnje državno odvjetništvo tražilo je oštrije kazne, među kojima i novčanu u iznosu od oko 500.000 eura za kolekcionara, nekad davno uspješnog posrednika u financijskim uslugama.

Kolekcionar (u sredini) tijekom ljetošnjih sudskih ročišta

Suočena čak i s mogućom kaznom zatvora u trajanju od jedne do pet godina, obrana je kroz više ročišta tijekom zadnja dva mjeseca pokušavala sve to svesti na neku normalniju i prihvatljiviju razinu. No, srž postupanja svela se na sučeljavanje stručnih vještačenja o tome je li zaplijenjena tehnika još u ikakvom uporabljivom stanju (pa time potpada pod specijalne propise o nadzoru vojnog naoružanja) ili ipak nije. Dok se optužba tu oslanjala na mišljenja saveznih vlasti nadležnih za izvoz naoružanja (Bundesamtes für Wirtschaft und Ausfuhrkontrolle – BAFA), kolekcionar je uspješno dokazao kako su njemu same njemačke Oružane snage potvrdile da tenk više nije vojno oružje, nakon što su mu – među ostalim – svojedobno naplatili i 28.000 eura za troškove demilitarizacije (varenja ploče na početku cijevi i uklanjanja zatvarača, te vađenja motora), dok je i njegovu mužaru iz istog razloga bila bušena cijev. No, kako izgleda, stvari možda stoje drugačije po pitanju drugog prominentnog eksponata njegove zbirke, budući se iz vještačenja čulo  da “samo kod zaplijenjenog protuzračnog topa bi se i dalje moglo raditi o vojnome oružju” – koje je 2003. stečeno zamjenom s jednim drugim kolekcionarom, također saslušanim pred ovim sudom, koji nije sumnjao u demilitarizirani status ovog eksponata, budući mu je u cijev navodno bio usađen onesposobljavajući klin. Doduše, tu bi problem moglo biti i streljivo, kojeg danas više baš i nema, dok bi se troškovi ikakvog organiziranje njegove nove proizvodnje prema iskazima vještaka mogli kretati i do 200.000 eura po komadu. Kako bilo da bilo, od vlasnika svih ovih stvari, kojeg njemački mediji navode tek kao Klaus-Dieter F. – koji je u trenutku zapljene bio u kasnim 70-tima, a sada broji 84 godine života – očekuje se i da ugovori neki novi te prikladniji smještaj za problematične stvari iz svoje zbirke. Kako navode njegovi odvjetnici, za njegova je Panthera zainteresiran jedna muzej iz Sjedinjenih Američkih Država, a brojni kolekcionari su se navodno javili i za brojne druge, manje stvari iz ove fascinantne privatne zbirke.

Na današnjem sudskom ročištu u Kielu, oko 60 kilometara sjeverno od Hamburga, odvjetnici obrane nastojali su dokazati da spomenuta zbirka svojim eksponatima ne krši njemački Zakon o kontroli vojnog naoružanja (Kriegswaffenkontrollgesetz), kojim se regulira proizvodnja, prodaja, posjedovanje i transport vojnog oružja. Pri tome, oni navodno nastoje i da se novčane sankcije svedu na iznos visine oko 50.000 eura, dokazujući da zapljenjeni predmeti više nisu vojno oružje – za spomenuti Panther-tenk tvrde kako više nije funkcionalan, a i da je ionako 1970-tih bio u Velikoj Britaniji kupljen pod otpad, pa onda mukotrpno restauriran. Za to vrijeme optužba, naravno, tvrdi kako je svo to naoružanje i dalje itekako uporabljivo. Iduće ročište ovog višegodišnjeg pravnog spora očekuje se u srijedu, 28. srpnja, a postoje naznake da bi čitav slučaj mogao biti i konačno riješen za koji tjedan, početkom ovoga kolovoza.

Početkom ovog mjeseca uspješno je završen višegodišnji slovensko-poljski projekt razmjene muzejskih eksponata – Slovenija je Poljskoj ustupila američkog lovca tenkova M36 „Jackson“, a za uzvrat je dobila sovjetski transportni helikopter Mi-8.

Rad na ovom projektu počeo je još davne 2013. godine, kada je Muzej tenkova iz Poznańa (odjel državnog Vojnog muzeja poljskih Oružanih snaga) izrazio želju za dopunom zbirke i stalnog postava nabavom tzv. lovca na tenkove, samohodnog topa M36 90 mm „Jackson“ (90 mm Gun Motor Carriage, M36). Nakon što su usklađene želje i očekivanja između poljskog i slovenskog Vojnog muzeja, uslijedio je proces pribavljanja svih potrebnih suglasnosti i dozvola od strane poljskih i slovenskih državnih institucija. Nakon toga,došlo je do potpisivanja sporazuma o razmjeni muzejskih eksponata, kojeg su 30. svibnja 2019. potpisali načelnik Vojnog muzeja Slovenske vojske i direktor Vojnog muzeja OS Poljske.

Priprema eksponata za transport, kao i provedba samoga transporta, kulminirala je u subotu, 23. studenog, kada je Vojni muzej Slovenske vojske u prisutnosti direktora poljskog Muzeja tenkova poslao prema Poljskoj vozilo M36 „Jackson“. Koji dan kasnije, 27. studenog ove godine, iz Poljske je prema Sloveniji krenuo transport helikoptera Mi-8, koji je u Park vojne povijesti u Pivki stigao u utorak, 3. prosinca. Muzej u Pivki ovih dana treba upisati dobiveni poljski helikopter u Knjigu inventara muzeja, čime će on dobiti status predmeta kulturne baštine Republike Slovenije. Prije predstavljanja javnosti, helikopter Mi-8 i pripadajuća oprema bit će restaurirani te pripremljeni za stalni izložbeni postav Zbirke vojnog zrakoplovstva i opreme Slovenske vojske.

Lovce tenkova M36 „Jackson“ (399 komada) Jugoslavija je dobila ranih ’50-ih godina prošlog stoljeća kao dio vojne pomoći SAD-a, pa ovaj koji je iz Slovenije otišao u Poljsku nosi oznaku M36 B1m, gdje „m“ označava upravo jugoslavensku modifikaciju – s ugrađenim diezel-motorom iz sovjetskog tenka M-55.  M36 „Jackson“ inače datira iz Drugog svjetskog rata (prvi se na bojištu pojavio sredinom 1944. godine), kada je na podlozi M10 „Wolverine“ (s topom M7 kalibra 3 palca, 76.2 mm L/50), američkog proizvođača General Motorsa, proizvedeno oko 1.400 komada novog lovca tenkova M36, s novom kupolom i u nju instaliranim topom kalibra 90 mm L/53. Krajem rata je M36 u potpunosti zamijenio M10, budući se njegov top 90 mm M3 na ratištima u Europi mogao dobro nositi s novijim njemačkim tenkovima PzKpfw V Panther i PzKpfw VI Tiger.

*Photo: Muzeum Broni Pancernej (Poznań) i Park vojaške zgodovine/Valter Leban (Pivka)

U Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske jučer, 26. rujna, održana je svečanost potpisivanja Sporazuma o poslovnoj suradnji MUP RH i poduzeća HS Produkt iz Karlovca. Ovim sporazumom, potpisanim od ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića i direktora HS Produkta Željka Pavlina, dogovorena je suradnja na testiranju i ispitivanju naoružanja i policijske opreme. Konkretnije – razvojni, istraživački, tehnički i tehnološki poslovi, materijalna ulaganja, te angažiranje ljudskih resursa na razvoju, konstrukciji, proizvodnji i ispitivanjima novih vrsta i tipova naoružanja i vojne/policijske opreme. Pri tome, težište je stavljeno na testiranje i prezentiranje jurišne puške VHS-2, kalibra 5.56 x 45 mm.

Kakva je to suradnja?

Prema ministru Božinoviću, potpisivanje ovog ugovora važno je i za MUP RH i za hrvatsku obrambenu industriju. “Sporazumom bi se trebao zaokružiti jedan ciklus suradnje između ministarstava koja se bave sigurnošću i namjenske industrije u smislu zajedničke suradnje kako bi se proizveo što bolji proizvod. Taj proizvod izašao bi na treća tržišta i od toga se akumulirala određena sredstva koja se trebaju opet zajednički iskoristiti za usvajanje novih tehnologija za stalno nova poboljšanja, jer to je uvjet opstanka na vrlo zahtjevnom tržištu“, rekao je Božinović. “Moramo raditi dalje i pratiti trendove u svijetu, te moramo uvažavati i mišljenje struke” – zaključio je ministar, dodajući da je MUP najveći korisnik obrambene opreme u sigurnosnom sektoru RH, budući da se radi o sustavu od oko 26.000 pripadnika.

Direktor HS Produkta Željko Pavlin opisao je potpis ovog ugovora kao rezultat dugogodišnjeg rada. Po njemu, “HS Produkt je najveći izvoznik vojne opreme iz Hrvatske, a prema podacima iz 2016. jedan smo od najvećih izvoznika u Europi. Potpis ovog ugovora velika je stvar koja će nam u omogućiti daljnji razvoj i ispitivanje našeg naoružanja. Nadam se da će u konačnici to rezultirati kupovinom i opskrbljivanjem hrvatske policije s našom puškom i da ćemo u budućnosti imati vlastitog klijenta, ali možda još više i u referenci, jer hrvatska policija surađuje s mnogim policijama u Europi“.

Već 15. listopada MUP RH dobit će prvih 100 pušaka na testiranje u jedinicama specijalne, interventne i temeljne policije u četiri najveće policijske uprave širom Hrvatske. Testiranje će trajati 60 dana, a nakon toga  će se prikupiti sva mišljenja i prijedlozi za eventualno poboljšanje oružja, nakon čega se očekuje isporuka 1.000 pušaka s predloženim doradama. Takva provjera u realnim uvjetima policijskog rada trebala bi pomoći u daljnjem razvoju i prilagodbi puške potrebama policije – čime će ovakva puška dobiti dodatnu kvalitetu, kao i referencu za buduće natječaje u inozemnim policijskim snagama. Sredstva za ovaj projekt prikupit će se prodajom starog oružja MUP-a, čime Ministarstvo pokreće proces zamjene starog i dotrajalog oružja s najsuvremenijim oružjem današnjice hrvatskog porijekla.

Da li tu nešto kasni?

Ovaj sporazum na prvi pogled podsjeća na usporedive situacije od prije desetak godina, kada je Ministarstvo obrane RH s poduzećem HS Produkt krenulo dogovarati suradnju oko razvoja jurišnih pušaka za svoje potrebe. Taj je proces u svibnju 2009. kulminirao potpisivanjem Okvirnog sporazuma o nabavi jurišne puške VHS za potrebe opremanja OS RH, na kojem su onda bile utemeljene i prve nabave tog oružja za Hrvatsku vojsku. Do kraja te 2009. bila je planirana kupovina prvih 1.000 komada jurišnih pušaka VHS, tada još u modelu VHS-1 – i to 50 pušaka “probne serije” do 15. rujna, pa 150 pušaka “nulte serije” do 15. listopada, te preostalih 800 komada do 15. prosinca 2009. godine.

Gledajući unazad, zanimljivo je zamijetiti kako je te 2009. bilo planirano za MORH u brzome ritmu kupiti barem 20.000 primjeraka puške VHS, što se ni do danas nije ispunilo. Jednako tako, te 2009. bile su zabilježene i optimistične izjave direktora Pavlina: “Kratka puška, ovdje, je upravo ono što našoj policiji treba. I u tom smislu mislimo da je to, na neki način, pa neću reći – gotova stvar… Ali svi ovi rezultati naših ispitivanja – uključeni su bili tu, ili barem obavještavani, predstavnici Ministarstva unutarnjih poslova. Tako da mislimo da i tu imamo dobre šanse da u vrlo skorom periodu nešto napravimo“. I evo, vrlo skoro, nakon samo malo više od osam godina, stvarno se nešto napravilo.

MUP i domaća industrija

A kakvo je trenutno stanje po pitanju korištenja proizvoda hrvatske obrambene industrije u sustavu Ministarstva unutarnjih poslova RH, čulo se 5. rujna, na konferenciji “Hrvatska obrambena industrija kao izvozni brend”. Prema ministru Davoru Božinoviću, tijekom proteklih sedam godina MUP RH za svoje odore (navodno djelo ruku domaćih proizvođača) utrošio je oko 296 milijuna kuna. U informacijsku opremu je tijekom protekle tri godine MUP RH iz fondova Europske unije uložio oko 49 milijuna eura i još preko 150 milijuna proračunskih kuna. U protekle četiri godine je MUP RH u hrvatsku brodogradnju donio poslova za 7 milijuna eura iz EU fondova (uz još oko 20 milijuna kuna za održavanje plovila u tom periodu), dok se u izgradnju te održavanje objekata godišnje ulaže oko 20 milijuna kuna (uz još oko 19 milijuna eura iz EU fondova tijekom zadnje tri godine). Što se oružja tiče, ministar Božinović je tada napomenuo: “Trenutno više od 9.000 policijskih službenika koristi pištolje hrvatskih tvrtki, a u uporabu uvodimo i puške hrvatske proizvodnje – i to 1.000 komada dokazanog oružja, za potrebe interventnih postrojbi i policijskih ophodnja“.

Iz priopćenja MUP RH se nazire da se kod spomenutih “pištolja hrvatskih tvrtki” radi baš o “pištoljima HS”, za čiju dodatnu nabavu vjerojatno tu još itekako ima prostora. Jednako tako, početkom uvođenja jurišnih pušaka VHS-2 (u postojećim ili nekim prilagođenim varijantama) u arsenal MUP RH otvara se još jedna korisnička niša – koja je gotovo neobjašnjivo do sada bila zatvorena proizvođačima hrvatske obrambene industrije. Nadajmo se samo da će se aktualna suradnja Ministarstva unutarnjih poslova RH s hrvatskom obrambenom industrijom razvijati jednako dobro kao što je to bilo s obrambenim resorom, i da će tu do značajnih promjena i stvarno doći “u vrlo skorom periodu“, a ne tek protekom niza praktično izgubljenih godina.

Posljednjih dana ponovno se u hrvatskim medijima moglo čitati o navodnom izvozu oružja i vojne opreme na krizna žarišta svijeta. Za razliku od veljače ove godine, kada je bila riječ o otkrićima istraživačkim novinarima BIRN-a i OCCRP-a po pitanju hrvatskog prometa oružja u 2016. godini, sada je riječ o otkrićima bugarskih novina Trud o usporedivim poslovima od 2015. do svibnja ove godine. One su na svojoj internetskoj stranici 2. srpnja objavile tekst u kojem se novinarka Dilyana Gaytandzhieva poziva na dokumente objavljene na Twitteru od “Anonymous Bulgaria” i opisuje sustav diplomatskih letova državne azerbajdžanjske kompanije “Silk Way Airlines”, kojima se smanjenim sustavom tranzitnih kontrola dostavljalo oružje i vojnu opremu u niz kriznih žarišta svijeta.

Preko 350 takvih diplomatskih letova preko niza država (među ostalim i Bugarska, Srbija, Rumunjska, Češka, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Poljska, Turska, Njemačka, Grčka, UK, Izrael) prebacivalo je uz djelovanje više posrednika iz Sjedinjenih Američkih Država za vlasti Azerbajdžana vojne terete na tržišta Iraka, Afganistana, Pakistana, Konga, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Sudana, Burkine Faso i Saudijske Arabije. Pri tome, posebno je apostrofirana Saudijska Arabija kao financijer i posrednik u nizu poslova kojima se implicira naoružavanje brojnih skupina raznih boraca u Siriji i Jemenu. U bugarskom tekstu Hrvatska se spominje samo jednom – povodom prijevoza 282 tone tereta putem ukupno 10 diplomatskih letova na ruti Baku-Rijeka-Baku u travnju i svibnju ove godine – u sklopu posla s Ministarstvom obrane Azerbajdžana i američkim poduzećem Culmen International LLC. Ovom tematikom su se posljednjih dana srpnja pozabavili novinari hrvatskog dnevnika 24sata – koji su uz fotografije spomenutih letova te utovara roba na prostoru zrakoplovne luke Rijeka pokušali dobiti i tematska očitovanja nadležnih državnih tijela u Hrvatskoj. Rezultat – MORH je upit o diplomatskim letovima prebacio na Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP), koje se onda ispričalo i izbjeglo svaki odgovor.

Saudijska Arabija na sudu

Istini za volju, ovakvi izvozni poslovi na prvi pogled izgledaju potpuno legalni. Kada se temu pogleda detaljnije, tu se otvaraju pitanja poštovanja UN sporazuma o trgovini naoružanjem i određenih preporuka EU o prometu roba vojne namjene – budući da postoji sumnja kako će barem dio ove vojne tehnike biti korišten za kršenje ljudskih prava na poprištima građanskih ratova i međunarodnih sukoba. Upravo se ova pitanja posljednjih godina učestalo postavljaju u slučaju Saudijske Arabije, države kojoj je i Hrvatska 2016. izvozila vojnu robu. No to nisu dileme koje bi mučile samo Hrvatsku, o čemu dobro svjedoči sudski postupak trenutno u tijeku u Velikoj Britaniji – posebno važan u ovom kontekstu, a praktično nevidljiv u raspravi koja se na istu temu ponekad vodi u Hrvatskoj.

Naime, u Velikoj Britaniji je početkom 2016. godine organizacija Kampanja protiv trgovine naoružanjem (Campaign Against Arms Trade – CAAT) pokrenula sudski postupak protiv države (konkretno, protiv državnog tajnika zaduženog za međunarodnu trgovinu) kojim se osporava dozvoljivost izdavanja dozvola za izvoz vojne opreme i naoružanja iz Ujedinjene Kraljevine u Saudijsku Arabiju. Kao razlog osporavanja navodi se kako Saudijska Arabija svojim ponašanjem u Jemenu (gdje sudjeluje u građanskome ratu) krši britanski propis kojim je u pravni sustav UK unesen sadržaj europskih pravila o prometu naoružanja i vojne opreme (među ostalim i EU preporuke 2008/944/CFSP, “The Common Rules Governing the Control of Exports of Military Technology and Equipment”), kao i UN Sporazuma o trgovini naoružanjem (UN Arms Trade Treaty). Pri tome se glavnina rasprave svela na drugi od ukupno 8 navedenih kriterija koji moraju biti zadovoljeni za izdavanje spomenutih izvoznih dozvola – kriterij koji ograničava izdavanje takvih dozvola u slučaju postojanja jasnog rizika da bi roba mogla poslužiti za počinjenje ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Nevladinoj organizaciji CAAT su se u postupku protiv nadležnih državnih struktura Velike Britanije pridružile još i organizacije Amnesty International, Human Rights Watch, Rights Watch (UK) i Oxfam, ne bi li zaustavile izvozne poslove koji su tijekom posljednje dvije godine u UK donijeli oko 3,3 milijarde GBP prihoda.

Pripremne faze ovog sudskog postupka potrajale su većinu 2016. godine, da bi početkom 2017. godine britanski High Court of Justice pokrenuo tzv. “Judicial Review” – postupak preispitivanja legalnosti osporavanih djelovanja državnog sustava UK, zaduženog za izdavanje dozvola za promet naoružanja i vojne opreme. U veljači je sud održao niz tematskih saslušanja svih stranaka postupka (u otvorenoj i zatvorenoj formi), na kojima se preispitivalo britansko zakonodavstvo, 72 podnesena slučaja za koja se tvrdilo kako predstavljaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava, kao i mehanizme kojima vlasti Velike Britanije osiguravaju pridržavanje propisa koji reguliraju izvoz tako ograničenih roba. Temeljem spomenutih uvida i materijala, do srpnja ove godine donesena je i presuda, koja je objavljena 10. srpnja 2017. godine. U njoj je spomenuti High Court of Justice odlučio da nema osnove za (1) suspendiranje izvoznih dozvola za Saudijsku Arabiju po pitanju opreme vezane uz sukob u Jemenu, kao ni za (2) obustavu daljnjeg izdavanja takvih izvoznih dozvola.

U osnovi, sud je zaključio da (1) snage Koalicije u Jemenu ne ciljaju civile namjerno, (2) da je Saudijska Arabija uspostavila procedure za osiguravanje pridržavanja normi međunarodnog humanitarnog prava, (3) da je Koalicija istraživala kontroverzne incidente, (4) da se Saudijska Arabija upustila u dijalog s predstavnicima Velike Britanije oko upitnih incidenata i procedura postupanja u takvim situacijama, (5) da je Saudijska Arabija posvećena pridržavanju međunarodnog humanitarnog prava, i (6) da nema “jasnog rizika” za počinjenje “ozbiljnih povreda” međunarodnog humanitarnog prava (u njegovim raznolikim manifestacijama) – koji bi činio nužnim suspendiranje ili otkazivanje prodaje vojne robe iz Velike Britanije u Saudijsku Arabiju temeljem kriterija 2c na koji su se pozivale nevladine udruge.

Ovakve su odluke dočekane s popriličnim negodovanjem u krugovima velikih nevladinih udruga umiješanih u ovaj postupak, a Kampanja protiv trgovine naoružanjem odmah je najavila i ulaganje žalbe nadležnom prizivnom sudu. Pa ipak, ovakva je sudska odluka zanimljiva i izvan Velike Britanije iz najmanje dva razloga. Kao prvo, ona jasno demonstrira kompleksnost ove teme, koja posljednjih godina muči čitav niz europskih država, uključujući tu i Republiku Hrvatsku. Kao drugo, u javno dostupnim materijalima iz ovog sudskog postupka jasno se vidi i mehanizam preispitivanja opravdanosti izdavanja izvoznih dozvola za vojne robu u Velikoj Britaniji – sklop više ministarstava i njihovih specijaliziranih radnih skupina, čiji se rad na registriranju i ocjenjivanju incidenata na terenu mogao predstaviti sudu, u okviru obrazlaganja ispravnosti rada državnog sustava izdavanja odluka za izvoz naoružanja i vojne opreme.

Kako se sve ovo odnosi na RH?

Budući je Hrvatska članica EU kao i Velika Britanija, a kao država je ratificirala i UN Sporazum o trgovini naoružanjem – raspon obveza i djelovanja nadležnih državnih tijela RH i UK je usporediv, usprkos jasno vidljivim razlikama u veličini i snazi država, kao i opsegu pojedinih nacionalnih vojnih industrija. No, dok se u slučaju Velike Britanije jasno vidi opsežna državna infrastruktura koja prati događanja u svijetu i onda donosi ocjene o opravdanosti izdavanja izvoznih dozvola za vojne robe temeljem takvog specijalističkog uvida – u Hrvatskoj je situacija na prvi pogled slična, a ipak temeljito različita. Naime, kao i u UK – gdje takve dozvole donosi državni tajnik zadužen za međunarodnu trgovinu, uz aktivnu suradnju Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva obrane – u Hrvatskoj je to načelno posao Ministarstva gospodarstva, uz suradnju vanjskoposlovnog i obrambenog resora.

Pa ipak, u Hrvatskoj je jasno vidljivo (za razliku od Velike Britanije) da ta suradnja zapravo u praksi ne radi. Naime, nadležna ministarstva u RH načelno više rade na skrivanju podataka o procesu izdavanja izvoznih dozvola za robe vojne namjene, nego što su spremna takve podatke podastrijeti javnosti čak i u slučaju ustrajnih problema, skandala, te propitkivanja. Osim toga, nedostatak suradnje jasno se vidi i u potpunom izostanku međusobne koordinacije nadležnih dijelova države po ovim pitanjima – što se dobro vidjelo u veljači ove godine, kada su temeljem istraživanja medija o jednim te istim izvoznim poslovima iz Ministarstva gospodarstva, Ministarstva financija i Državne uprave za statistiku izašli u javnost temeljito različiti podaci, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org.

Da to nije slučajno, pokazali su i upiti nevladine organizacije Centar za mirovne studije iz Zagreba, koja je 22. lipnja ove godine objavila rezultate svoje tematske prepiske s Ministarstvom gospodarstva, poduzetništva i obrta po pitanju zahtjeva za pristup informacijama oko hrvatskog izvoza oružja u Saudijsku Arabiju tijekom 2014., 2015. i 2016. godine. Tom se prilikom pokušalo doznati više o specijaliziranim procjenama rizika vezanog uz izvoz naoružanja u tu državu – što je posao kojeg je resor gospodarstva pokušao prebaciti na vanjske poslove (koji su se oglušili na očitovanje temeljem upita po pravu na pristup informacijama, jednako kao što su se prije koji dan oglušili i na novinarske upite iz redakcije 24sata).

No, ono što je ipak postalo jasno usred takvog oglušivanja (u dijelovima prepiske koje su članovi CMS stavili na internet krajem lipnja) – je činjenica da Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta od Ministarstva vanjskih poslova nije dobilo nikakvu vezanu “procjenu” stanja u Saudijskoj Arabiji, koju bi onda iskoristili u svom procesu donošenja odluka o izdavanju ili uskrati izvoznih dozvola za trgovačke poslove iz RH u Saudijsku Arabiju. Umjesto toga, iz Ministarstva vanjskih poslova se sredinom ožujka 2017. godine čulo tek da u okviru svoje suradnje po pitanju spomenutih izvoznih dozvola od zemlje u koju se misli izvoziti pribavljaju “… jamstvo da predmetna roba neće biti prenesena na bilo koju drugu pravnu ili fizičku osobu za poslovne aktivnosti na području te države, ili se ponovno izvoziti, posuđivati ili iznajmiti bez pisanog odobrenja nadležnih tijela Republike Hrvatske“. Dakle, umjesto da samostalno naprave analizu rizika, oni su tek od zemlje potencijalnog odredišta robe tražili obećanje da neće biti daljnje distribucije bez suglasnosti iz Zagreba.

Ono što tu nije napravljeno i dostavljeno u hrvatsko Ministarstvo gospodarstva – izravno bi odgovaralo “savjetu o Konsolidiranim kriterijima”, koje britanski vanjski poslovi sastavljaju kroz suradnju svog Tima za politiku izvoza naoružanja, britanskih diplomata i resornih stručnjaka za pojedine regije te države, a u svrhu potpore nadležnom resoru za izvozne dozvole u UK. Primjera radi, britanski resor vanjskih poslova je od prosinca 2015. godine do ljeta 2017. godine po pitanju Saudijske Arabije i Jemena sastavio 10 takvih preporuka, prateći razvoj rata i situaciju na terenu. U Hrvatskoj izgleda da unutar okvira postupka ocjene zahtjeva za izdavanje izvoznih dozvola za robe vojne namjene nema ni traga usporedivom postupanju nadležnih državnih tijela – ili barem do sada periodični skandali nisu bili dovoljni poticaj da nadležni takav svoj posao objave, opet za razliku od Velike Britanije (ako ništa drugo, a ono u nedavnom sudskom potupku). Uglavnom, nedvojbeno je da mehanizam procjene rizika pri izvozu oružja i vojne opreme iz RH pod hitno traži ponešto ozbiljnog koordiniranja, ako ne i dublju reformu!

Dok smo na portalu Obris.org još u utorak prenijeli tekst Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN) i Mreže za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP) o izvozu vojne robe iz Hrvatske u Saudijsku Arabiju – iz službenih izvora Republike Hrvatske moglo se itekako naslutiti suzdržanost, ne samo prema kvaliteti spomenutog novinarskog rada, nego i prema točnosti podataka kojima se tu barata. Pri tome, istraživački novinari su se u svom radu izrijekom pozivali na podatke vidljive iz internet stranice UN Comtrade koji objavljuje detaljnu međunarodnu statistiku o trgovini dobrima iz navodno oko 99 različitih kategorija, uključujući tu i naoružanje te streljivo.

Prema tim podacima UN-a, vidjelo se da je Hrvatska izvezla preko 2.600 tona streljiva inače moderno opremljenoj vojsci Saudijske Arabije između veljače i rujna 2016. Konkretno, bila je tu riječ o tri odvojena posla koja su prijavljena toj međunarodnoj organizaciji: (1) u veljači 2016. godine, u vrijednosti 23.665.934 USD (965.430 kg), (2) u lipnju 2016. godine, u vrijednosti 43.493.369 USD (1.311.544 kg), te (3) u rujnu 2016. godine, u vrijednosti od 14.608.539 USD (334.927 kg). Dakle, tijekom 2016. riječ je o realiziranim poslovima ukupne vrijednosti 81.767.842 US (odnosno oko 574,08 milijuna kuna, prema tečaju od 7,020831 kuna za USD), i o isporuci robe ukupne mase 2.611.901 kilograma.

Pri tome, o vrsti izvezene robe moglo se ponešto zaključiti i prema oznakama koje su podnesene, i koje su u skladu s međunarodnim Harmoniziranim sustavom carinskih tarifa (Harmonized Commodity Description and Coding System). Naime, spomenute robe koje su izvožene iz Hrvatske put Saudijske Arabije tijekom 2016. godine bile su deklarirane pod oznakom 93 (“Arms and ammunition, parts and accessories thereof”), te pod oznakom 9306 (“Bombs, grenades, mines, missiles, amunition, etc“) – da bi same isporuke bile knjižene baš pod ovu drugu oznaku. To nam govori ponešto više i o tipu tereta koji je bio predmetom prijavljivanih poslova.

Različito o istome

No, usprkos činjenici da tu govorimo o podacima iz ozbiljnog i javnog međunarodnog izvora, tematski podaci koje je u Hrvatskoj na novinarske upite dobila Hrvatska televizija 23. veljače nisu se poklopili s ovim navodima. Kao prvo, tu je bilo Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta RH – institucija koja u nas prati promet naoružanja i vojne opreme, te o tome sastavlja i godišnje izvješće poprilično problematičnog javnog obuhvata. Iz ove institucije su HRT-u za 2016. spomenuli izvoz od tek oko 7,5 milijuna eura, odnosno oko 55,9 milijuna kuna – temeljem izdanih dozvola za takve poslove. Uz to su još izjavili:

“Izvješće za 2016. godinu je u izradi, no u ovom trenutku možemo reći da Ministarstvo gospodarstva u 2016. godini nije izdalo niti jednu dozvolu za izvoz oružja u Saudijsku Arabiju“.

Ove navode o prometu tijekom prošle godine su za HRT onda dodatno pobili i iz Državnog zavoda za statistiku (DZS), zasnovani na hrvatskim carinskim podacima. Prema navodima HRT-a, tijekom 2016. godine je put Saudijske Arabije izvezeno streljiva “za oko 78 milijun eura, tj. ostvarili smo dobit veću od 590 milijuna kuna, a pretprošle puno manje – oko 43 milijuna kuna“. Konkretne brojke navedene u grafičkome prikazu govore o iznosu od 591.427.409 kuna u 2016. godini – dakle, radikalno više od takvih izvoznih 43.095.952 kuna proknjiženih tu za Saudijsku Arabiju u 2015. godini.

Na istu temu HRT je upitao i Agenciju Alan d.o.o. – trgovačko društvo pod kontrolom i u vlasništvu države, koje je svrstano i u red poslovnih subjekata od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Od tamo su novinarima odgovorili vrlo suzdržano, navodeći kako je izvoz tijekom 2016. godine ostvaren temeljem dozvola iz 2015. godine, dok su detaljne podatke o tim izvoznim poslovima pridržali objaviti, pozivajući se na status poslovne tajne. O tome se HRT-u obratio Ivica Nekić, predsjednik uprave Agencije Alan, objasnivši da “Detalji svakog pojedinog posla su poslovna tajna svugdje u svijetu. U Saudijsku Arabiju izvoze SAD, Engleska, Njemačka i još najmanje deset europskih država“. Nadalje, Nekić je izjavio i:

“Odgovorno tvrdimo da nije izvezeno niti u jednu zemlju pod embargom i niti u jednu zemlju koja nije navedena u priloženom popisu. Isto tako odgovorno tvrdimo da nije izvezeno niti u jednu zemlju gdje ne prodaju zemlje članice EU-a i NATO-a“.

No, ovdje se zapravo radi o strogo državnoj stvari, i nema praktično nikakve šanse da je riječ o ikakvom samostalnom poslovanju ove inače vrlo pažljivo vođene državne tvrtke. Posebno ograničenu poslovnu samostalnost ove državne agencije ustrojene u oblik trgovačkoga društva (koja uopće nije dobra za samo to poduzeće Agencija Alan d.o.o.) dobro je ilustrirala i 22. sjednica Vlade Republike Hrvatske od 11. svibnja 2016. godine – kada je pod predsjedanjem tadašnjeg premijera Tihomira Oreškovića bilo govora o povlačenju novaca iz pojedinih državnih poduzeća u državni proračun, ne bi li se smanjilo “prekomjerni proračunski manjak“. Tom je prilikom u okviru 13. točke dnevnoga reda tadašnji i sadašnji ministar financija Zdravko Marić iznio jasne upute za postupanje članova nadzornih odbora i članova skupština koji zastupaju RH u trgovačkim društvima od strateškog i posebnog interesa za RH, uz jedan poseban izuzetak:

“Članovi nadzornih odbora obvezuju se poduzeti sve pripremne radnje pri održavanju redovitih skupština trgovačkih društava temeljem kojih će se omogućiti provedba mjera sukladno ovoj odluci. Nakon donošenja odgovarajućih odluka, trgovačka društva će u državni proračun uplatiti 60 posto sredstava s osnove dobiti nakon oporezivanja za 2015. godinu. Postoji samo nekoliko iznimaka – dakle, iznimno, trgovačko društvo Agencija Alan d.o.o. će uplatiti 100 posto sredstava s osnove dobiti nakon oporezivanja, u državni proračun za 2016. godinu. Ta sredstva će biti namjenski korištena za potrebe modernizacije djelovanja Oružanih snaga RH“.

A o kojem opsegu dodatnih sredstava “za potrebe modernizacije djelovanja OS RH” tu ukupno govorimo, dobro ilustrira i uvid u državni proračun za 2017. godinu. Naime, u njemu se uz strogo izdvajanja države za obranu planira da MORH pribavlja novce i iz tzv. “drugog izvora” – koji predstavlja sredstva namaknuta prodajom neperspektivnih vojnih nekretnina, opreme i zaliha, te drugim oblicima vlastitog zarađivanja. Dok je bilo planirano da takvih dodatnih, vlastitih prihoda za 2016. bude 208,9 milijuna kuna, planirano je da ti izvori krenu strelovito rasti u nadolazećem vremenu – na 223,6 milijuna u 2017. godini, pa 390 milijuna u 2018. i onda prilično spektakularnih 470 milijuna u 2019. godini. U svemu tome će vjerojatno ozbiljno sudjelovati i prihodi od državne prodaje neperspektivnog streljiva i naoružanja.

U čemu je problem?

I tako, dok više nije dvojbeno da je RH izvozila, ovim ili onim državnim putem ili posrednikom – osnovnim problemima ostaju (1) pitanje općenite državne iskrenosti u postupanju, (2) pitanje transparentnosti prikaza podataka, i (3) pitanje mogućeg kršenja europskih i međunarodnih propisa koje je RH i sama prihvatila. Dok su ovi problemi postali aktualni tijekom vlasti Zorana Milanovića, izgleda da smjena vlasti na kraju 2015. godine tu i nije mnogo promijenila na stvari – što zorno pokazuju problemi oko hrvatskoga izvoza u Saudijsku Arabiju od veljače do rujna 2016. godine, dakle, u nesretnome mandatu Tihomira Oreškovića i njegovog ministra obrane Josipa Buljevića.

(1) Nažalost, Republika Hrvatska se proteklih godina općenito ne ponaša iskreno po pitanju svojih aktivnosti na Bliskome Istoku. Ovaj je problem do sada eskalirao u nekoliko navrata – prvo po pitanju izvoza naoružanja (prije koju godinu u Jordan, a sada u Saudijsku Arabiju, uz argumentirane pretpostavke da zapravo sve ide u Siriju), ali i tijekom 2014. godine oko hrvatske podrške Iraku i tamošnjoj međunarodnoj borbi protiv islamista. Ovo tajenje nacionalnih aktivnosti pred vlastitim stanovništvu ujedno prati i bitno veća razina otvorenosti prema inozemnim stranama, što onda čitavu temu čini tragikomičnom – posebno kada zainteresirani promatrač na stranim jezicima može naletjeti baš na sve ono što se u samoj RH nije htjelo objaviti.

(2) Transparentnost je upitna već činjenicom kako se posljednjih dana po pitanju izvoza streljiva u Saudijsku Arabiju zapravo barata s tri seta različitih podataka o jednoj te istoj stvari (iz UN-a oko 574,1 milijuna, iz Državnog zavoda za statistiku RH oko 591,4 milijuna, te iz Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta oko 55,9 milijuna kuna) – gdje su za neke sporni podaci UN-a ispali su još i manji od onih koje je za HTV javnosti podastro Državni zavod za statistiku RH. Nažalost, najspornijima su se tu pokazali upravo podaci iz nadležnog državnog ministarstva (resor gospodarstva, poduzetništva i obrta), koje ionako posljednjih godina ima ustrajnih problema s neopravdanom tajnošću baš po ovim pitanjima. Pri tome, riječ je o temi koja je dovoljno ozbiljna i aktualna da zanima regionalne i međunarodne medije, kao i da se o njoj tematski ispituje hrvatske predstavnike pred Odborom za ljudska prava Organizacije UN.

(3) Za kraj, otvoreno je pitanje i da li se ovakvim postupanjima pri izvozu vojnih roba krši i ponešto međunarodnih propisa kojih se Republika Hrvatska sama prihvatila pridržavati. Tu se prvenstveno misli na 3. stavak 6. članka UN-ovog “Sporazuma o trgovini naoružanjem” (UN Arms Trade Treaty, koji je RH potpisala 3. lipnja 2013. godine i ratificirala 2. travnja 2014. godine, da bi on onda stupio na snagu 24. prosinca 2014.), ali i na odredbe pravne stečevine Europske unije, prvenstveno “Zajedničkog stajališta EU o kontroli izvoza naoružanja” (2008/944/CFSP) – čijih 8 kriterija jasno postavljaju granice takvih izvoza u situacijama kad inozemno korištenje prodanih vojnih roba može voditi do prepoznatljivih rizika kršenja ljudskih prava.

Hrvatska je drastično povećala prodaju streljiva iz jugoslavenskog i ratnog razdoblja prema Saudijskoj Arabiji u 2016. godini, unatoč upozorenjima organizacija za ljudska prava o ilegalnom preusmjeravanju pošiljki u ratna područja, što predstavlja kršenje EU i međunarodnih zakona. U prvih devet mjeseci prošle godine, Zagreb je prodao streljiva, mina i raketnih bacača u vrijednosti od 83 milijuna eura (88 milijuna dolara), kako otkrivaju BIRN, Balkanska istraživačka regionalna mreža, i OCCRP, Mreža za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije. Cifre iz razdoblja između listopada i prosinca tek trebaju biti objavljene.

Video snimke i fotografije iz Sirije pružaju uvjerljive dokaze o prisustvu streljiva i oružja hrvatske proizvodnje u ovoj državi. Hrvatska je jedna od prvih država koja je isporučila oružje sirijskim pobunjenicima, oslobađajući se na taj način zaliha streljiva tijekom zime 2012. godine. Oprema je usmjerena preko Jordana – plaćena od strane Saudijske Arabije uz koordinaciju CIA-e – duž puta kojim je od tada iz Srednje i Istočne Europe preneseno oružja u vrijednosti preko milijardu eura. Od trenutka kada su te prve isporuke razotkrivene, Hrvatska je uložila maksimalne napore kako detalji ove trgovine ne bi dospjeli u medije, uklanjanjem ključnih informacija – kao što je konačno odredište – iz službenih izvještaja.

Borac islamističke grupe sa Kavkaza s hrvatskim RBG-6 bacačem granata, koji se bori u Siriji. Photo: Twitter @BM21_Grad

Novinari su, međutim, našli način da zaobiđu tajnost, korištenjem malo poznatih UN-ovih podataka o trgovini, koji su otkrili kako je Hrvatska izvezla preko 2.600 tona desetljećima starog streljiva (koje je Hrvatska vojska proglasila viškom) moderno opremljenoj vojsci Saudijske Arabije između veljače i rujna 2016. Od prosinca 2012. godine i početka rata u Siriji, Hrvatska je izvezla oružje i streljivo vrijedno 126 milijuna eura (134 milijuna dolara) Saudijskoj Arabiji i 44 milijuna eura (47 milijuna dolara) Jordanu, prema podacima s internet stranice UN Comtrade koji objavljuje detaljnu međunarodnu statistiku o trgovini dobrima iz 99 različitih kategorija, uključujući streljivo. Prije ovoga, trgovina oružjem i streljivom bila je praktično nepostojeća u Hrvatskoj. Hrvatska je ukupno isporučila preko 6.000 tona streljiva za ručno i lako oružje – koja je vjerojatno podrazumijevala naboje, minobacačke projektile, rakete, granate – samo zaljevskom kraljevstvu. Ovo je jednako težini 750 milijuna naboja za AK-47 Kalašnjikov.

Nakon 2012. godine počinje prodaja

Nour al-Din al-Zenki pokret, dio Slobodne vojske Sirije, koristi RAK -12 proizveden u Hrvatskoj travnja 2016.

Kako otkriva istraživanje BIRN-a i OCCRP-a objavljeno prošloga srpnja, između 2012. i 2014. godine Hrvatska je odobrila izvozne licence vrijedne 302 milijuna eura Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Turskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) za četiri ključna dobavljača sirijske opozicije. Brojke, posljednje dostupne, uglavnom su zasnovane na izvještajima Europske komisije. UN podaci o trgovini pokazuju kako je prije 2012. godine Hrvatska izvezla manje od milijun eura streljiva godišnje, ali ovo je poraslo s početkom sirijskog građanskog rata, i to: na 4,7 miljuna eura (5 milijuna dolara) 2012. godine; 30 milijuna eura (32 milijuna dolara) 2013. godine; 35 milijuna eura (37 milijuna dolara) 2014. godine; 6,6 milijuna eura (7 milijuna dolara) 2015. godine i 77 milijuna eura (82 milijuna dolara) 2016. godine.

Hrvatska nema veću aktivnu proizvodnju streljiva i u prethodnim je godinama uvezla manje količine oružja, što ukazuje kako ovi izvozi potječu od velikih zaliha Ministarstva obrane Republike Hrvatske, MORH, koje datiraju iz Jugoslavije i ratova za neovisnost iz ranih devedesetih. Vojni i sigurnosni stručnjak iz Hrvatske, Igor Tabak, analitičar internet portala o obrani i sigurnosti, Obris.org, zapaža kako Hrvatska trenutno nema tvornice za proizvodnju streljiva, tako da za prodaju mora uzimati od zaliha. „Vrlo je vjerojatno kako ovi izvozi potječu od starog streljiva, vjerojatno s zaliha bivše Jugoslavije i proizvodnje Istočnog bloka“, kaže on.

Hrvatska dosljedno odbija priznati kako ostvaruje ogromnu dobit od likvidacije svojih zaliha na ratištima na Bliskom istoku, ali dokumenti koje je objavila organizacija pod imenom Regionalni pristup smanjenju zaliha pokazuje velik porast prodaje zagrebačkih zaliha koji se poklapa s početkom građanskog rata u Siriji. Niz dokumenata koji je predan regionalnom forumu od strane MORH-a detaljno pokazuje kako je Hrvatska vojska prodala barem 5.000 tona viška streljiva 2013. i 2014. godine – a tolika količina je prethodno prodana u razdoblju od deset godina – sa zaliha od otprilike 18.000 tona. Porast prodaje se dogodio odmah nakon što je Hrvatska ponudila svoje oružje Washingtonu za upotrebu u Siriji i početka velikog zračnog prijevoza oružja i streljiva u Jordan – operacije o kojoj je prvo izvještavao New York Times u veljači 2013. godine, a koja je potvrđena BIRN-u i OCCRP-u od strane bivšeg američkog veleposlanika u Damasku, Roberta Forda, u intervjuu prošle godine.

Raketa RAK -12 s oznakom KS (za koju se pretpostavlja kako označava nekadašnju tvornicu Končar u Hrvatskoj) proizvedena 1993. Video je objavila Russia Today prosinca 28, 2016, pokazujući ruske snage kako razvlače arsenal pobunjenika u Alepu.

Od 2012. godine sva prodaja streljiva, izuzevši nekoliko stotina tisuća dolara, išla je u Jordan ili Saudijsku Arabiju. Pošiljke u veljači, lipnju i rujnu 2016. godine – najvrijednije do sada – sadržale su skoro 2.600 tona naboja, mina za minobacače ili raketa, vrijednih 77 milijuna eura (82 milijuna dolara). Dodatnih 122 tona bacača raketa ili granata prevezeno je u ožujku i kolovozu 2016. godine u Saudijsku Arabiju, u skladu s UN-ovim podacima o međunarodnoj trgovini. Hrvatska proizvodi male količine bacača granata, ali do danas u Siriji je viđeno samo oružje jugoslavenske proizvodnje i sa zaliha. Glasnogovornik Ministarstva gospodarstva je prvo rekao novinarima BIRN-a i OCCRP-a kako nije bilo izvoza bacača raketa ili granata Saudijskoj Arabiji tijekom 2016. godine, a nakon što su ga novinari suočili sa službenim brojkama iz UN-a i Hrvatskog zavoda za statistiku, koje govore suprotno, on nije imao komentara.

Pada u pogrešne ruke

Malo je vjerojatno da vojska Saudijske Arabije, jedna od najbolje opremljenih na svijetu, može biti konačno odredište za ove hrvatske otpatke. Vojni stručnjaci su rekli BIRN-u i OCCRP-u kako su vjerojatni krajnji korisnici takvog materijala grupe koje su saveznici zaljevskog kraljevstva u Siriji i Jemenu. Iako su stručnjaci prethodno istaknuli video i fotografske dokaze RBG-6 bacača granata i RAK-12 višecijevnih raketnih sustava hrvatske proizvodnje u Siriji, hrvatski dužnosnici osporili su njihovo porijeklo, ističući kako se slično oružje proizvodi i na drugim mestima.

Borac islamističke grupe Imarat Kavkaz sa Kavkaza s hrvatskim RBG-6 bacačem granata, koji se bori u Siriji. Fotografije je objavio @BM21_Grad, 7. ožujka 2016.

Međutim, nova analiza profila na društvenim mrežama jedinica koje se bore u Siriji, koju su proveli BIRN i OCCRP, kao i online entuzijasti koji prate upotrebu oružja, pruža jasne dokaze kako su ova oružja proizvedena u Hrvatskoj. Tri fotografije podijeljene na Twitteru 2015. godine i 2016. godine pokazuju bacače granata „RBG-6“ u upotrebi ili na prodaju u Siriji. Ovaj model se proizvodi isključivo u Hrvatskoj. Dva video snimka također pokazuju Prvu armiju i Pokret Nour al-Din al-Zenki, umjerenu frakciju u Siriji koju podržava SAD, kako koriste bacače raketa s vidljivim znakom „RAK“ sa strane, čime se potvrđuje hrvatsko porijeklo. Hrvatska je bila jedini proizvođač RAK-12 bacača.

Druge video snimke objavljeni 2015. i 2016. godine od strane različitih frakcija također pokazuju rakete hrvatske proizvodnje u Siriji. Obilježja na njima pokazuju kako su napravljene sredinom devedesetih, nakon što se Hrvatska odcijepila od Jugoslavije. Mine za minobacače proizvedene u Hrvatskoj tijekom 1990-tih također su identificirane u velikim količinama na sirijskim ratištima na osnovi serijskih brojeva vidljivih na objavama na društvenim mrežama.

Svježe isporuke streljiva navodno su nastavile stizati u Siriju. Dvije video snimke pobunjeničkih skladišta oružja zaplijenjenih od strane sirijskih državnih trupa, snimljene u prosincu 2016. godine od strane Russia Today, otkrivaju neiskorištene mine za minobacače i rakete. One su vjerojatno isporučene prethodnih mjeseci s obzirom na potrebu za stalnim obnavljanjem zaliha u ratnoj zoni.

RAK-12 rakete sa oznakom “AL” u videu koje je postavila brigada Sword of al-Sham u svibnju 2016.

Takozvane umjerene pobunjeničke grupe u Siriji nisu jedine vojne formacije koje su nabavile hrvatsko oružje, prema riječima organizacija za ljudska prava. ISIS i Jabhat al-Nusra su nabavili bacače hrvatske i jugoslavenske proizvodnje još 2014. godine, u skladu s izvješćima organizacija kao što je Amnesty International. Ivica Nekić, predsjednik uprave Agencije Alan, hrvatskog državnog trgovca oružjem, koji prodaje artikle kao što su RAK-12, RBG-6 i zalihe mina za minobacače, rekao je BIRN-u i OCCRP-u kako agencija „nema ništa“ s bilo kojim artiklom nađenim u Siriji. Dodao je kako je oružje možda zapljenjeno na ratištu ili kako je došlo iz Iraka, koji kupuje oružje iz Srednje i Istočne Europe desetljećima.

Na pitanje o širenju oružja hrvatske proizvodnje u Siriji, Eliot Higgins, londonski istraživač, čija su specijalnost istraživanja preko javno dostupnih podataka (open-source), kaže: „Vidjeli smo grupe kao što su ISIS i Jabhat al-Nusra kako koriste ovo oružje, iako je nejasno kako su ih nabavili. Ovo oružje je moglo biti ukradeno od drugih grupa, prodano između grupa, ili osigurano direktno“. Higgins je među prvima identificirao balkansko naoružanje u upotrebi u sirijskom ratu.

Neprovjeravanje gde oružje završava

Kutija s RAK – 12 raketama s oznakom KS (za koju se pretpostavlja kako označava nekadašnju tvornicu Končar u Hrvatskoj) 18. lipnja 2016.

Darko Kihalić, rukovoditelj Odjela za oruže i dozvole pri Ministarstvu gospodarstva RH, rekao je BIRN-u i OCCRP-u u intervjuu tijekom prošlog ljeta da Zagreb nema problem s prodajom oružja Saudijskoj Arabiji sve dok ona dostavlja odgovarajuću dokumentaciju. „Kako ćete zaustaviti nekog da izvozi negdje gdje nema ograničenja, kada će to utjecati na nečije prihode i dobit?“, pitao je on. U odgovoru na pitanja novinara BIRN-a i OCCRP-a o novijim prodajama, glasnogovornik Ministarstva je prošloga tjedna naveo kako je izvoz u 2016. godine posljedica realizacije dozvola koje su odobrene 2015. godine i koje se mogu iskoristiti godinu dana nakon izdavanja.

Dodao je kako su neke dozvole za Saudijsku Arabiju bile odbijene u 2015. i 2016. godini, a nijedne odobrene, što je u suprotnosti s onim što je Kihalić izjavio tijekom intervjua. Glasnogovornik nije detaljnije objasnio ove razlike, kako je izvoz bio odbijen, niti je pojasnio kako je izvoz kasnije bio omogućen u 2016. godini dok je Ministarstvo odbijalo izdati dozvole za Saudijsku Arabiju. Nakon toga u 2016 godini. nisu izdane dozvole, naveo je glasnogovornik, iako nije odgovorio na pitanje o 2017. godini.

U travnja 2016. Vojska Alobabil postavila je video sa 120mm minobacačkom minom, proizvedenom u Hrvatskoj u tvornici “Marko Orešković” u Ličkom Osiku 1990. godine

Kada smo ga upitali da li je svjestan kako se hrvatsko oružje koje kupuje Saudijska Arabija pojavljuje u Siriji, Kihalić je rekao: „Mi nemamo što više provjeravati, s obzirom da na [izvoznom] dokumentu piše kako će njihovo Ministarstvo obrane ili policijske snage [Saudijske Arabije] koristiti to [oružje] i kako ga neće preprodavati ili izvoziti“. On kaže kako ovaj pristup znači da je Hrvatska ispunila svoje međunarodne obaveze uključujući Zajednički stav EU o izvozu oružja, za koji ima obavezu ispunjavanja od priključenja Europskoj uniji 2013. godine, kao i obavezu poštovanja Sporazuma o trgovini oružjem UN-a iz 2014. godine. Organizacije za ljudskih prava osporavaju Kihalićev stav.

Prema izvješću Conflict armament research, organizacije koja prati oružje koje se pojavljuje u ratnim zonama, u lipnju 2014. Kurdska narodna obrana zaplijenila je dvije jugoslavenske M79 “OSE” 90mm rakete od snaga Islamske države u Tal Khinzir-u. Za njih se vjeruje da su dio hrvatskog izvoza za Jordan 2013.

Patrick Wilcken, istraživač za oružje za Amensty International, kaže da je Hrvatska obavezna ne samo provjeravati dokumente, već i spriječiti preusmjeravanje oružja prema drugoj zemlji, kao što je i zabranjeno stjecanje koristi u teškim kršenjima ljudskih prava. Ukoliko se to ne radi, objašnjava on, to je kršenje međunarodnog prava. “Imajući u vidu brdo dokaza o sistematskim preusmeravanjima isporuka oružja iz Saudijske Arabije prema oružanim grupama u Siriji, nedostatak detaljnog ispitivanja radi sprečavanja daljnjih diverzija – može doći do kršenja Zajedničkog stava EU i Sporazuma o trgovini oružjem”, dodaje on. Amnesty International je upozorila kako su oružja prodata Saudijskoj Arabiji završila kod oružanih grupa koje su počinitelji ratnih zločina, uključujući indirektno i Islamsku državu, ISIS. Ministarstvo vanjskih poslova Saudijske Arabije nije se odazvalo na brojna postavljena pitanja.

Nizozemska je već obustavila izvoz oružja u Saudijsku Arabiju nakon izvješća da se oružja koriste za ratne zločine u Jemenu. Ujedinjena Kraljevina i Njemačka sve se više pozivaju da naprave isto. Bodil Valero, zastupnica Europske stranke Zeleni iz Švedske i izvjestiteljica Europskog parlamenta o oružju, kritizirala je Hrvatsku i pozvala EU da pooštri mjere kontrole izvoza oružja među svojim članicama. „Hrvatska je koristila Saudijsku Arabiju s obzirom da nije dozvoljeno izvoziti u Siriju, a oružje završava u rukama ISIS-a i Kurda. Moramo napraviti mnogo više“, kaže ona.

„Alarmantan pad“ u transparentnosti Hrvatske

U objavi na Twitteru @CT_operative, 2. prosinca 2016., pokazan je dio iz izvještaja Russia Today s EKT 120mm minobacačem (proizveden u Elmech tvornici iz Krapinskih Toplica, Hrvatska) koji je zaplijenila sirijska vojska nakon povlačenja pobunjenika.

Hrvatsko Ministarstvo gospodarstva naglo je prestalo objavljivati detaljne podatke o izvozu oružja 2013. godine. Odluka se poklopila s naletom neugodnih izvješća o ulozi Zagreba u opskrbi sirijskih pobunjenika oružjem i streljivom preko Saudijske Arabije i Jordana. Od tada Hrvatska je uklonila sve detalje o odredištu svog izvoza oružja od svog izvještaja za 2013, 2014. i 2015. godinu. Ministarstvo gospodarstva je odgovorilo BIRN-u i OCCRP-u kako Zakon o zaštiti osobnih podataka, usvojen 2012. godine, sprječava izdavanje ove informacije – iako hrvatska Agencija za zaštitu osobnih podataka osporava ovo, navodeći u svojoj izjavi kako se ovaj zakon primenjuje samo na pojedince, a ne na tvrtke i države.

Izvještaj pet NGO-a o Hrvatskoj, podnijet panelu za ljudska prava pri UN-u i objavljen u ožujku 2015. godine, opisuje „alarmantan pad transparentnosti“. Hrvatski vojni ekspert Tabak, čija organizacija je među onima koje podnose izvještaje UN-u, kaže da je odluka da se smanji transparentnost motivirana „neugodnošću“ nastalom kada je postalo javno poznato 2013. kako je hrvatski izvoz u Jordan završio u Siriji.

*Autori Lawrence Marzouk, Ivan Angelovski i Jelena Svirčić (uz dodatno izvještavanje Jelene Ćosić) napisali su ovaj tekst, kojeg je 21. veljače 2017. godine objavio portal “Balkan Insight” (www.balkaninsight.com), pod originalnim nazivom “Hrvatska zarađuje milijune eura od rata u Siriji”. Članak je u originalu dostupan na adresi: http://www.balkaninsight.com/en/article/hrvatska-zara%C4%91uje-milijune-eura-od-rata-u-siriji-02-20-2017

Kako je danas objavljeno na stranicama Ministarstva obrane Republike Slovenije, susjedna nam država kreće u masivnu rasprodaju ozbiljnog dijela svojih oklopnih vozila. Naime, javnim se natječajem raspisanim jučer, 23. kolovoza 2016. godine, krenulo prodavati tenkove M-55S i gusjenična oklopna vozila BVP M-80A – konkretno, 30 tenkova zajedno s pripadajućim rezervnim dijelovima, streljivom i trenažerima, kao i još 39 oklopnih transportera, također s pripadajućim paketima rezervnih dijelova. Ova je oprema prema svojoj vrsti razdijeljena u dva zaokružena paketa, koji isključuju prodaju “na komad”.

Svi tehnički podaci o vozilima, njihovoj istrošenosti, streljivu i konkretnim detaljima pridruženih paketa rezervnih dijelova i opreme dostupni su na upit. Po dogovoru je moguć i razgled na prodaju ponuđenih vozila, prema prijavi koja mora biti obavljena barem 15 dana prije željenog datuma posjete.

Uz ponudu na slovenskom ili engleskom jeziku mora biti uplaćeno i jamstvo – 500.000 eura za tenkove, ili 300.000 eura za transportere – koje će biti ili uračunato pri plaćanju robe, ili vraćeno najkasnije 30 dana po pismenoj obavijesti o odabiru nekog drugog ponuđača. Same ponude se u Ljubljani primaju zaključno do podneva u srijedu 23. studenog ove godine, nakon čega će uslijediti i njihovo javno otvaranje (24. studenog u 10 sati ujutro) te obrada.

M-55S na izraelskom poligonu Rishon LeZion, tijekom 1996. i 1997. godine

Kao ključni element pri odlučivanju se navodi postignuta cijena za oglašenu vojnu opremu, a slovensko Ministarstvo obrane si je ostavilo i (1)mogućnost obavljanja dodatnih pregovora sa najboljim ponuđačima u okviru ove javne prodaje, kao i (2) mogućnost ponavljanja natječaja samo s najboljim ponuđačima iz ovog javnog natječaja. Ponude moraju važiti barem 120 dana od dana predaje, a mogu biti poslane poštom ili uručene osobno (na adresi: Ministarstvo obrane, Vojkova cesta 55, 1000 Ljubljana).

Kako bilo da bio, u roku od 30 dana po primanju obavijesti o izboru kupca mora biti potpisan i kupoprodajni ugovor. Od potencijalnih kupaca se očekuje da imaju sva potrebna ovlaštenja za takvu kupovinu (uz dobivanje dozvola stranih proizvođača pojedinih podsustava tenkova M-55S), te da plati i troškove prijenosa vlasništva, čitave vezane logistike te odvoza kupljene vojne tehnike. Na čitav posao se ne obračunava porez na dodanu vrijednost, a plaćanje koje mora biti obavljeno unutar 30 dana od ispostave računa čini bitni sastavni dio ukupnoga posla.

Transporter M-80A u fundusu Vojnog muzeja Slovenske vojske

Prema navodima Ministarstva obrane Republike Slovenije, “Po uspješnoj prodaji će financijska sredstva biti iskorištena za kupovinu novog naoružanja, i to prvenstveno za razvoj borbene skupine razine bojne, na način određen Srednjoročnim obrambenim programom Republike Slovenije za razdoblje 2016-2020, te drugim razvojnim dokumentima“. Za kraj treba primijetiti da Slovenija time prodaje svoju kompletnu kvotu tenkova M-55S, zaprimljenu u službu u siječnju 2002. godine, dok na prodaju stavljenih 39 oklopnjaka M-80A predstavlja glavninu od oko 50 takvih vozila koja su odlaskom JNA iz Slovenije ostala u toj državi, te služila Slovenskoj vojsci do 2008. godine. Odlaskom ove starije vojne tehnike u službi Slovenske vojske ostaje do 46 tenkova M-84 (od oko 57 primjeraka tih vozila naslijeđenih iz ruku JNA), dok se po pitanju oklopnih transportera priča tu svodi na oko 85 vozila LKOV 6*6 Valuk (licencni Steyr Pandur I) i oko 30 SKOV 8*8 Svarun (AMV Patria).

Dok ovakav prilično radikalan logistički potez Republike Slovenije nije čudan, u vrijeme kada nije tajna koliko je loše financijsko stanje u tamošnjem sektoru obrane, treba napomenuti da Republika Hrvatska do daljnjega namjerava koristit gusjenične oklopne transportere M-80A. Budući se taj tip vojne tehnike u Lijepoj našoj planira sustavno održavati (a možda i modernizirati), ne bi bilo loše razmisliti i o ulaganju ponude za kupovinu kvote dodatnih vozila ovoga tipa te pripadajućih rezervnih dijelova iz susjedne Slovenije – naravno, ako je takav posao moguće uskladiti sa hrvatskim stavovima po pitanju sukcesije imovine bivše JNA.

U noći 28. studenog 2015. godine, teretni zrakoplov Iljušin Il-76 bjeloruske kompanije Ruby Star poletio je sa piste beogradske zračne luke Nikola Tesla u pravcu grada Jeddah u Saudijskoj Arabiji. Trup aviona bio je prepun oružja. Bio je to samo jedan od najmanje 68 letova koji su u proteklih 13 mjeseci prebacivali oružje iz središnje i istočne Europe prema Bliskom istoku i Turskoj koje su zatim oružje preusmjerile ka građanskim ratovima u Siriji i Jemenu, otkrivaju Balkanska istraživačka mreža (BIRN) i Mreža za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP).

Ti letovi predstavljaju samo mali dio od 1,2 milijarde eura vrijednih poslova ugovorenih za kupovinu oružja od 2012. godine do danas. Istovremeno, tijekom prethodne dvije godine, dok je na tisuće tona oružja letjelo na jug, stotine tisuća izbjeglica s Bliskog istoka krenulo je ka sjeveru, bježeći od sukoba u kojima je nastradalo preko 400 hiljada ljudi. Dok se Europa trudi zatvoriti izbjegličku rutu, put trgovine naoružanjem vrijedan preko milijardu eura ostaje otvoren – i veoma unosan.

„Sve ukazuje na sustavno preusmjeravanje oružja prema naoružanim grupama optuženim za ozbiljna kršenja ljudskih prava. Ako je to točno, ovi poslovi su nezakoniti prema ATT-u (Sporazum UN o trgovini naoružanjem) te drugim međunarodnim propisima, i morali bi odmah biti prekinuti”, kaže Patrick Wilcken, ekspert za oružje pri organizaciji Amnesty International koji je imao uvid u dokaze koje su pribavili novinari.

S obzirom na veliku zaradu i činjenicu da im tvornice naoružanja rade prekovremeno, zemlje koje su ušle u trgovinu s Bliskim istokom imaju prilično snažan motiv nastaviti s ovim poslom, pa se, unatoč brojnim dokazima da se oružje preusmjerava sirijskim i drugim naoružanim grupama optuženim za teške zločine, dozvole za izvoz naoružanja nastavljaju izdavati. Čitavu trgovinu, prema riječima Roberta Stephena Forda, bivšeg američkog ambasadora u Siriji, koordiniraju američka Centralna obavještajna agencija (CIA), Turska i zemlje Zaljeva kroz centre u Jordanu i Turskoj. U praksi, dosta oružja prođe i ispod radara službi ovih zemalja.

Utovar na beogradskom aerodromu

Novinari BIRN-a i OCCRP-a su, tijekom jednogodišnjeg istraživanja, pregledali brojne informacije o izvozu oružja, izvještaje UN, podatke o letovima i ugovore o trgovini oružjem koji otkrivaju kako se na Bliski istok transportira tisuće automatskih pušaka, minobacačkih mina, raketnih bacača, protutenkovskog naoružanja i teških mitraljeza iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Bugarske, Češke, Rumunjske i Slovačke. Od početka rata u Siriji, 2012. godine, ovih osam zemalja odobrilo je isporuke naoružanja za Saudijsku Arabiju, Jordan, Ujedinjene Arapske Emirate i Tursku u vrijednosti od najmanje 1,2 milijardi eura.

Stvarna brojka je vjerojatno daleko veća, s obzirom na to da većina zemalja još uvijek nije objavila izvještaje o izvozu oružja za 2015. i 2016. godinu. Četiri zemlje koje se pojavljuju kao kupci opskrbljuju oružjem naoružane grupe u Siriji i Jemenu. Te zemlje prije 2012. godine gotovo da uopće nisu nabavljale oružje u središnjoj i istočnoj Europi. Oružje i streljivo iz središnje i istočne Europe, koje se prepoznaje na snimcima i fotografijama s ratišta u Siriji i Jemenu, koriste jedinice Slobodne sirijske vojske koju podržava Zapad, ali i borci islamističkih grupa poput Ansar al-Shama, Jabhat al-Nusrae (koja je dio al-Qaedae), zatim borci Islamske države (ISIS), pripadnici frakcija koje se bore na strani sirijskog predsjednika Bashara al Assada, kao i postrojbe sunitskih boraca u Jemenu. Sudeći po oznakama na pojedinim komadima oružja, značajna količina vojnih sredstava koja se koriste u Siriji i Jemenu proizvedena je nedavno – čak i 2015. godine. Od oružja u vrijednosti oko 1,2 milijarde eura, koliko je dobilo dozvolu za izvoz, dosadašnje isporuke su vrijedile oko 500 miliona eura, pokazuju nacionalni izvještaji o trgovini naoružanjem, kao i relevantni izvještaji UN.

Učestalost i broj kargo letova, od kojih su BIRN i OCCRP ispratili najmanje 68 za nešto više od godinu dana, pokazuju da je transport oružja sa srednjeeuropskih i istočnoeuropskih aerodroma ka vojnim bazama na Bliskom istoku – stabilan i konstantan. Avion koji se najčešće koristi za transport, Iljušin IL-76, može nositi oko 50 tona tereta, odnosno oko 16 tisuća kalašnjikova ili oko tri milijuna metaka. Ostali avioni, koje su uočili novinari BIRN-a i OCCRP-a, poput Boinga 747, mogu ponijeti i duplo više tereta. Naoružanje se, međutim, ne transportira samo zrakom. Od prosinca 2015. naovamo, novinari su identificirali i najmanje tri pošiljke američke vojske iz luka u Crnom moru do luka u Crvenom moru, s oko 4.700 tona oružja i streljiva.

Bodil Valero, poslanica u Europskom parlamentu iz Švedske, koja je radila na zadnjem izvještaju o izvozu naoružanja iz EU, ovu trgovinu oružjem naziva sramnom. “Možda se one (Bugarska, Slovačka i Hrvatska) ne srame, ali ja mislim da bi trebale”, rekla je Bodil u izjavi za BIRN i OCCRP. “Zemlje koje prodaju oružje Saudijskoj Arabiji ili Bliskom istoku i Sjevernoj Africi ne obavljaju dobre procjene rizika i time krše pravila EU, kao i domaće zakone”, dodala je Valero. Gotovo svi odgovori predstavnika vlasti Hrvatske, Crne Gore, Srbije i Slovačke na pitanja BIRN-a i OCCRP-a su identični i svi tvrde da poštuju međunarodne obaveze. Neki navode da Saudijska Arabija nije na crnoj listi zemalja za izvoz oružja, dok drugi smatraju da njihove zemlje nisu odgovorne ukoliko oružje završi u trećim zemljama.

Saudijska Arabija – kraljevstvo oružja

Kanal opskrbe oružjem iz središnje i istočne Europe prema Bliskom istoku za potrebe aktualnih ratova može se pratiti od zime 2012. godine, kada su na desetine teretnih aviona natovarenih oružjem i streljivom iz vremena bivše Jugoslavije počele polijetati iz Zagreba u pravcu Jordana. Kupac je bila Kraljevina Saudijska Arabija. Nedugo zatim pojavile su se prve snimke hrvatskog oružja na ratištu u Siriji.

New York Times je u veljači 2013. godine objavio da je jedan visoki hrvatski dužnosnik tijekom posjete Washingtonu u ljeto 2012. godine ponudio hrvatske zalihe jugoslavenskog oružja za potrebe Sirije. Nešto kasnije Zagreb je povezan sa Saudijcima koji su financirali kupovine, pri čemu je CIA pomagala oko logistike za zračni transport koji je počeo krajem te godine. Dok su hrvatske vlasti uporno negirale bilo kakvu ulogu u slanju naoružanja Siriji, bivši američki ambasador u Siriji potvrdio je za BIRN i OCCRP navode New York Timesa zasnovane na anonimnom izvoru o tome kako je posao sklopljen. On je izjavio i da nije u poziciji da o tom poslu detaljnije govori. Ovo je bio samo početak nezapamćene trgovine naoružanjem iz središnje i istočne Europe s Bliskim istokom, budući se kanal opskrbe proširio kako bi obuhvatio robu iz još sedam zemalja. Lokalni trgovci naoružanjem osiguravali su oružje i streljivo iz svojih zemalja i posredovali u prodaji streljiva iz Ukrajine i Bjelorusije, čak su pokušavali osigurati i sovjetske protutenkovske sustave kupljene od Velike Britanije.

Do Arapskog proljeća 2011. godine, trgovina oružjem između istočne Europe i Saudijske Arabije, Jordana, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske, četiri ključna oslonca sirijske razjedinjene opozicije, gotovo da nije ni postojala, pokazuje analiza podataka o izvozu oružja. Ovo se, međutim, promijenilo nakon 2012. godine. Prema nacionalnim i EU-izvještajima o izvozu oružja , kao i prema tvrdnjama izvora iz vlasti, od tada pa do 2016. godine osam istočnoeuropskih zemalja odobrilo je izvoz oružja i streljiva za Saudijsku Arabiju u vrijednosti od najmanje 829 milijuna eura. Počevši 2012. godine, Jordan je osigurao izvozne dozvole u vrijednosti od 155 milijuna eura, Ujedinjeni Arapski Emirati – 135 milijuna, a Turska – 87 milijuna, čime ukupan iznos dostiže 1,2 milijarde eura. Katar, još jedan od glavnih opskrbljivača sirijske opozicije, ne pojavljuje se u dokumentacijama o izvozu oružja iz zemalja Središnje i Istočne Europe.

Slobodna sirijska vojska priprema minobacačku vatru

Jeremy Binnie, stručnjak za bliskoistočno naoružanje koji radi za Jane’s Defense Weekly, publikaciju koja se smatra najboljim izvorom informacija s područja obrane i sigurnosti, kaže da je veći deo oružja koje se izvozi iz istočne Europe vrlo vjerojatno namijenjen Siriji, i, u manjoj mjeri, Jemenu i Libiji. „S malim izuzecima, vojske Saudijske Arabije, Jordana, UAE i Turske koriste zapadno pješačko naoružanje i streljivo, prije nego sovjetsko”, rekao je Binnie. „Čini se vjerojatnim da su ove pošiljke naoružanja namijenjene njihovim saveznicima u Siriji, Jemenu i Libiji”.

BIRN i OCCRP došli su do klasificirane dokumentacije iz srpskog Ministarstva obrane i zapisnika s niza međuresornih sastanaka iz 2013. godine. Ovi dokumenti pokazuju da su pojedinci u Ministarstvu obrane Republike Srbije bili zabrinuti da bi isporuke Saudijskoj Arabiji mogle biti preusmjerene u Siriju, naglašavajući da Saudijci ne koriste oružje iz središnje i istočne Europe, kao i da su poznati po tome da opskrbljuju oružjem sirijsku opoziciju. Odlučujući o zahtjevu jednog od trgovaca naoružanjem, Ministarstvo obrane Srbije odbilo je njegov zahtjev za izvoznu dozvolu u Saudijsku Arabiju, da bi nakon samo godinu dana odobrilo nove isporuke oružja pravdajući to nacionalnim interesima.

Vojska Saudijske Arabije pretežno koristi “zapadno” oružje, ali koristi i određenu količinu opreme iz središnje i istočne Europe – vojne kamione češke proizvodnje i nešto automatskih pušaka proizvedenih u Rumunjskoj. Međutim, imajući u vidu umiješanost Saudijske Arabije u sukob u Jemenu, čak se i izvoz oružja namijenjenog njihovim snagama smatra kontroverznim. Zbog civilnih žrtava u građanskom ratu u Jemenu, Nizozemska je postala prva zemlja Europske unije koja je obustavila izvoz oružja u Saudijsku Arabiju, a Europski parlament pozvao je na uvođenje embarga na izvoz oružja na zajedničkoj razini EU.

Logistika opskrbe: teretni letovi i izbacivanje tereta iz zraka

Oružje iz centralne i istočne Evrope prevozi se na Bliski istok teretnim avionima i brodovima. Identifikacijom konkretnih prevoznih sredstava novinari su mogli pratiti transport oružja u realnom vremenu. Detaljnom analizom redova letenja na pojedinim aerodromima, istraživanjem povijesti ruta različitih zrakoplovnih kompanija, praćenjem letova i suradnjom s izvorima iz pojedinih europskih kontrola leta, novinari su uspjeli precizno identificirati 68 letova koji su u proteklih 13 mjeseci prenosili oružje prema Bliskom istoku.

Aerodromi u Beogradu, Sofiji i Bratislavi glavni su centri za transport oružja, pri čemu je najviše letova bilo iz Beograda, glavnog grada Srbije. Mnogi od ovih letova usput su imali i još po jednu stanicu, što znači da su najvjerojatnije preuzimali dodatne količine oružja i streljiva, prije odlaska na konačno odredište. Prema statistici letova EU, od ljeta 2014. godine do danas, avioni iz Bugarske i Slovačke isporučili su 2.268 tona tereta istim vojnim bazama u Saudijskoj Arabiji i UAE.

Distribucija oružja

Oružje koje za potrebe naoružanih grupa u Siriji kupuju Saudijska Arabija, Turska, Jordan i Ujedinjeni Arapski Emirati transportira se preko dva tajna zapovjedna centra u Jordanu i Turskoj, tvrdi Ford, bivši američki veleposlanik u Siriji. Zapovjedništva, kojima rukovode sigurnosni i vojni dužnosnici iz Zaljeva, Turske,  Jordana i SAD – koordiniraju raspodjelu oružja provjerenim sirijskim opozicionim grupama, pokazuju podaci Carter Centera iz Atlante, ekspertne organizacije čiji tim prati rat u Siriji. „Svaka od zemalja koje su sudjelovale u pomaganju oružanoj opoziciji zadržala je pravo konačnog odlučivanja o tome koje grupe u Siriji dobivaju ovu pomoć”, rekao je Ford.

Borci Jabhat al-Nusrae pred ofanzivu kod Ariha u Siriji, svibanj 2015. godine

Dokumentacija iz jedne od kargo kompanija do koje su došli novinari BIRN-a i OCCRP-a pokazuje da je u ljeto 2015. godine moldavska kompanija AeroTransCargo obavila šest letova kojima je preneseno najmanje 250 tona streljiva između vojnih baza u Saudijskoj Arabiji i međunarodnog aerodroma Esenboga u Ankari, glavnom gradu Turske – dolazne točke za oružje i streljivo namijenjeno sirijskim pobunjenicima. Pieter Wezeman iz stockholmskog Međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI), vodeće organizacije za praćenje izvoza oružja, rekao je da sluti kako su ovi letovi dio logističke operacije opskrbe sirijskih pobunjenika streljivom. Oružje se zatim iz vojno-operativnih centara ili kopnenim putem prevozi do sirijske granice, ili ga vojni avioni izbacuju iz zraka. Zapovjednik Slobodne sirijske vojske iz Aleppa, koji je zbog svoje sigurnosti ustrajao na anonimnosti, rekao je za BIRN i OCCRP da se ovo oružje raspoređuje iz središnjeg stožera u Siriji. „Nas ne zanima zemlja podrijetla, mi samo znamo da je ono iz istočne Europe”, izjavio je on.

Saudijci i Turci oružjem opskrbljuju i islamističke grupe koje nemaju podršku SAD, i koje su u pojedinim slučajevima u sukobu s frakcijama koje podržavaju Vojno-operativni centri, dodao je Ford. Prema njegovim riječima, iako nije osobno bio uključen u pregovore sa Srbijom, Bugarskom i Rumunjskom oko dostavljanja oružja Siriji, on vjeruje da je CIA imala ulogu u ovom procesu. „Kada su u pitanju operacije ove vrste teško mi je da zamislim da nije postojala neka usaglašenost između obavještajnih službi, ali je sve moglo biti strogo ograničeno na obavještajne kanale”, rekao je Ford.

Zaliha streljiva pred ofanzivu kod Manbija, 19. travnja 2016. godine, Rmelan u Zapadnom Kurdistanu

Sjedinjene Države nisu imale samo logističku ulogu u isporučivanju oružja sirijskim pobunjenicima. Preko svog Zapovjedništva za specijalne operacije (SOCOM) pri Ministarstvu obrane SAD su kupovale i isporučivale sirijskoj opoziciji ogromne količine vojnog materijala iz istočne Europe, a u sklopu američkog programa za obuku i opremanje vrijednog 450 milijuna eura (500 milijuna USD). Od prosinca 2015. godine SOCOM je angažirao tri teretna broda za prijevoz 4.700 tona naoružanja iz luke Constanţa u Rumunjskoj i bugarske luke Burgas do Bliskog istoka, najverovatnije u sklopu tajnog opskrbljivanja Sirije oružjem. Prema američkim dokumentima o nabavi, isporuke su obuhvatile strojnice, raketne nosače i protutenkovsko oružje – kao i metke, minobacačke mine, granate, rakete i eksploziv. Podrijetlo oružja koje je SOCOM poslao je nepoznato, a roba pobrojana u transportnim dokumentima dostupna je na zalihama širom središnjee i istočne Europe.

Nedugo nakon jedne od isporuka, kurdske grupe koje podržava SOCOM objavile su na Twitteru i Facebooku fotografiju skladišta u sjevernoj Siriji krcatog sanducima streljiva, tvrdeći da su dobile isporuku oružja u čijoj su nabavci posredovale Sjedinjene Američke Države. SOCOM nije želeo ni potvrditi ni negirati da su isporuke išle za Siriju. Američki dokumenti o nabavci takođe otkrivaju da je, za potrebe tajnih operacija, SOCOM od 2014. do 2016. godine osigurao sirijskim pobunjenicima bugarsko oružje i streljivo u vrijednosti od najmanje 25 milijuna eura, kao i srpsko streljivo u vrijednosti od 11 milijuna eura.

Posao koji cvate

Patrick Wilcken, ekspert za oružje pri organizaciji Amnesty International, kaže da su središnja i istočna Europa u odličnoj poziciji da zarade na nevjerojatnom porastu potražnje za oružjem nakon Arapskog proljeća. „Geografska blizina i manjak kontrole izvoza osigurali su nekim balkanskim zemljama vodeću poziciju u ovoj trgovini, u nekim slučajevima čak i uz prikrivenu podršku SAD”, dodao je. „Istočna Europa obnavlja industrije naoružanja iz vremena Hladnog rata, koje se šire i ponovo postaju profitabilne”.

Srpski premijer Aleksandar Vučić nedavno se hvalio da bi Srbija mogla proizvoditi pet puta više naoružanja, a da i dalje ne bi mogla zadovoljiti potražnju. „Nažalost, u drugim dijelovima svijeta se itekako ratuje, više nego ikad, i sve što proizvedete, kako god da okrenete, na bilo kojoj strani svijeta možete prodati”, rekao je Vučić. Proizvođači oružja u Bosni i Hercegovini te Srbiji rade punim kapacitetom, neki uvode dodatne smjene, a neki su već prestali primate nove narudžbe.
—————-

—————-
Najviši saudijski dužnosnici, naviknuti na pregovore sa zapadnim gigantima oko poslova s borbenim zrakoplovima vrijednih milijarde eura, sada moraju raditi s malim istočnoeuropskim posrednicima koji imaju pristup jednostavnom oružju bivšeg sovjetskog bloka. Posrednici poput srpskog CPR Impex-a i slovačkog Eldon-a tu sada igraju ključnu ulogu u opskrbi Bliskog istoka oružjem i streljivom. Sadržaj isporuka je obično nepoznat zahvaljujući tajnosti koja obavija poslove s oružjem, ali dvije potvrde o krajnjem korisniku i jedna izvozna dozvola koje su pribavili BIRN i OCCRP otkrivaju nevjerojatan opseg otkupa za sirijske korisnike.

Na primjer, saudijsko Ministarstvo obrane izrazilo je interes za kupovinu od srpskog trgovca oružjem, CPR Impex-a, veće količine oružja, uključujući i stotine zastarjelih tenkova T-55 i T-72, milijune komada streljiva, višecjevnih raketnih sustava i raketnih bacača. Navedeno oružje i streljivo proizvedeni su u bivšoj Jugoslaviji, Belorusiji, Ukrajni i Češkoj Republici. Izvozna dozvola izdata u siječnju 2015. malo poznatoj slovačkoj firmi Eldon odobrila je ovoj kompaniji pravo prijevoza u Saudijsku Arabiju tisuća istočnoeuropskih raketnih bacača, strojnica i skoro milijuna metaka u ukupnoj vrijednosti od 32 milijuna eura.

Analiza društvenih medija koju su priredili BIRN i OCCRP pokazuje da je čehoslovačko, jugoslavensko, srpsko, hrvatsko i bugarsko oružje prisutno na ratištima u Siriji i Jemenu. Dok stručnjaci smatraju kako države istočne i središnje Europe pokušavaju umanjiti vlastitu odgovornost, oružje iz ovih zemalja samo dodatno rasplamsava konflikte koji su već odnijeli ogroman broj života i izazvali nezapamćenu patnju. “Prodaja ovih količina naoružanja prouzročila je neizreciva ljudska stradanja u toj regiji, ogroman broj raseljenih i dovela do toga da zaraćene strane ozbiljno krše ljudska prava, čineći otmice, pogubljenja, mučenja i silovanja”, kaže Wilcken.

* gosti autori su Lorens Marzouk, Ivan Angelovski i Miranda Patručić, koji su s nizom suradnika objavili ove rezultate dužeg novinarskog istraživanja. Članak pod originalnim naslovom “Krvavi poslovi: Put oružja vredan 1.2 milijarde evra” objavljen je 27. srpnja ove godine na portalu Javno (http://javno.rs/). On je s više zanimljivih priloga dostupan na internetskoj adresi: http://javno.rs/istrazivanja/krvavi-poslovi-put-oruzja-vredan-1-2-milijarde-evra-

Donedavno je proizvođač tenkova Leopard, koncern Krauss-Maffei Wegmann (KMW,) javnost obavještavao pretežito o poslovima vezanim uz proizvodnju novog oružja. Na primjer, o prodaji tenkova i samohodnog topništva u Katar za 1,9 milijardi eura, ili o proizvodnji dodatnog 131 transportera Boxer za njemačke Oružane snage. No sada je priopćenje iz te tvrtke naslovljeno “Krauss-Maffei Wegmann se razoružava”. Njemački proizvođač oklopnih sredstava, poduzeće velike tradicije, preuzima u svoje ruke najvećeg njemačkog specijalistu za uništavanje oklopnih vozila – poduzeće “Battle Tank Dismanteling GmbH” sa sjedištem u tirinškome mjestu Rockensuβra.

Ovo poduzeće navodi impresivne podatke o svom dosadašnjem radu na uništavanju vojnih vozila. Od 1991. godine obradilo je oko 16.000 vojnih vozila, među ostalim i 1.800 tenkova, te još oko 6.000 oklopnih vozila na kotačima i gusjenicama, koje se uništilo i recikliralo.

Od oklopnog vozila do metalnog otpada u manje od 13 sati posla

Velike količine opreme o kojima je tu riječ proizlaze iz povijesti ovog poduzeća. Ponovnim ujedinjenjem Njemačke, sada jedinstvena država našla se računski suočena s viškom opreme u veličini jedne kompletne oklopne armije. Stotine tenkova negdašnje DDR, Nacionalne narodne vojske (Nationale Volksarmee), rastavljeno je i uništeno je prema nalozima saveznih vlasti. Za to je nastalo pouzeće specijalizirano za “demilitarizaciju”, s radnom površinom od oko 35.000 metara kvadratnih, koje navodno predstavlja i najveće “groblje tenkova” u Europi.

Njihove su aktivnosti 2005. godine proširene i na uništavanje industrijskih strojeva. Poduzeće je onda još jednom proširilo i ukupnu površinu na kojoj se taj posao obavlja, ukupno obuhvativši oko 56.000 metara kvadratnih. Na to je 2006. godine taj posao preuzeo veliki njemački koncern Scholz, specijaliziran za upravljanje otpadom, koji se sad opet rješava ovog uništavatelja tenkova. Radne su površine tada skočile na današnjih oko 120.000 metara kvadratnih.

Scholz-grupa prodaje uništavatelja tenkova

Grupa Scholz, s prometom od preko 3,1 milijarde eura, nalazi se u procesu promjena i restrukturiranja, te se već odvojila od velikog broja svojih negdašnjih aktivnosti, ne bi li prikupila ponešto gotovine u blagajnu. O cijeni za koju je prodano ovo poduzeće za demilitarizaciju vozila sve uključene stranke odlučile su šutjeti. Nisu objavljeni ni navodi o njegovom prometu. Prema bilancama čitavog koncerna iz 2013. godine, to je poduzeće za uništavanje vojnih vozila tada čak bilo u malome minusu.

Oklopna vozila tipa Marder čekaju uništavanje u tvrtci BTD GmbH

Proizvođač tenkova Leopard, Krauss-Maffei Wegmann, mogao je računati i na budući porast vrijednosti pojedinih tako otpisanih tenkova. Neke od već “umirovljenih” Leopard-modela moglo bi se modernizirati, ili bi oni mogli biti korišteni kao izvor rezervnih dijelova. Sam Krauss-Maffei Wegmann je još otprije bio među kupcima ove tvrtke za demilitarizaciju, jednako kao i njihovi konkurenti Rheinmetall, same njemačke Oružane snage, austrijske Oružane snage, te državni koncern Ruag iz Švicarske. Navodno je “Battle Tank Dismantling” uništio oko 840 starih tenkova tipa Leopard 1. K tome dolazi još i više od 600 starih američkih M48 Patton, koje je Njemačka pribavila, te preko 200 negdašnjih sovjetskih tenkova T-72.

Kopnena vojska opet želi više tenkova!

U proljeće 2015. godine ponovo je postao vidljiv pojačani interes njemačkog Ministarstva obrane za moderniziranjem starih Leopard-tenkova. Tada je objavljeno da se 100 tenkova tipa Leopard 2 namjerava nanovo otkupiti za oko 22 milijuna eura od obrambene industrije, pri kojoj su oni bili privremeno pohranjeni. Time bi kopnene snage Savezne Republike Njemačke trebale ubuduće opet u postrojbama imati 320 tenkova, a ne kao što je donedavno bilo planirano – njih samo 225.

Negdašnji tenkovi uskoro opet u funkciju!

Tim navodima iz Ministarstva po prvi je put postalo jasno da industrija raspolaže flotom od barem 100 starih tenkova tipa Leopard. Krauss-Maffei Wegmann (KMW), kao ni Rheinmetall, nisu o tome u javnost davali nikakvih podataka o tome tko je, gdje i kada pohranio te tenkove. Obrambena industrija je čitavo pitanje svoje flote tenkova pokrila plaštem šutnje. “O tome nemamo ništa za reći“, objasnio je jedan od KMW-glasnogovornika. Ponešto više o tome u međuvremenu znaju Francuzi, budući se privatno poduzeće KMW nedavno spojilo s tvrtkom Nexter, tamošnjim državnim proizvođačem oklopnih sredstava – čije je zajedničko poduzeće nazvano “Newco” svoje sjedište postavilo u Nizozemsku. Taj veliki, novi europski proizvođač oklopnih sredstava nazvan KMW-Nexter sada ima i vlastito “groblje tenkova”.

Tvrtka Rheinmetall-naoružanje opet bilježi zarade

Aktualni rast te oživljavanje prometa na području proizvodnje naoružanja vidljivi su i na brojkama koje dolaze iz KMW-u konkurentske tvrtke Rheinmetall. Ovaj koncern sa sjedištem u Düsseldorfu, sa svoje dvije grane “automobilska tehnika” i “naoružanje”, tijekom 2015. godine svojim je vojnim segmentom ponovno vidljivo ušao u zonu pozitivnog poslovanja. Promet u njihovom vojnom segmentu porastao je za 16 posto, na ukupno 2,59 milijardi eura, a njihovi su se operativni rezultati od minus 67 milijuna eura izmjestili do profita od 90 milijuna eura. Primjetno su porasli i iznosi u njihovom jednako velikom automobilskom sektoru. Detaljni godišnji pregled njihova poslovanja trebao bi postati dostupan sredinom ožujka.

Poslovne prezentacije tvrtke Rheinmetall ipak već i sada daju određen uvid u ove sfere. Tako ovaj koncern radi na novome topu za tenkove tipa Leopard. On bi trebao koristiti projektile kalibra 130 mm, namjesto dosadašnjih kalibra 120 milimetara. Uz to, do 2017. godine traje i konceptna faza za dizajniranje potpuno novog tenka, što je posao na kojem bi se trebalo udružiti više nacija – među ostalima i Njemačka te Francuska.

Ovaj je tekst autor Gerhard Hegmann objavio 26. veljače 2016. godine na portalu njemačkih novina Die Welt (http://www.welt.de/), pod naslovom “Leopard-Hersteller kauft gröβten Panzerfriedhof Europas”. U svom je originalnom obliku dostupan na internet adresi: http://www.welt.de/wirtschaft/article152676346/Leopard-Hersteller-kauft-groessten-Panzerfriedhof-Europas.html