Zajedničkom press-konferencijom visokog povjerenika EK za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrella i ministra obrane RH Damira Krstičevića okončan je dvodnevni neformalni sastanak ministara obrane EU. Press-konferenciji prethodilo je radno jutro europskih ministara obrane, tijekom kojeg se kroz dvije radne sjednice razgovaralo o obrambenim prioritetima, te o smjernicama za daljnji razvoj strateških inicijativa koje će dominirati .

Zaključke s obje radne sjednice sažeo je povjerenik Borrell, ujedno i predsjedavajući ovog neformalnog sastanka, u svom završnom izlasku pred brojne predstavnike medija. On se najprije dotaknuo radne večere, održane prvog radnog dana (srijeda, 4. ožujka), kojoj je prisustvovao i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, te na kojoj su se, među ostalim, razmatrali i operativni prioriteti i vojne operacije EU.

„Njih ima 6, i one mobiliziraju više od 5.000 ljudi širom svijeta. Pitam se da li građani Europe znaju za to da mi svi zajedno, Europljani, održavamo prisutnost od Somalije, do Srednjoafričke Republike, i u mnogim operacijama koje su vrlo korisne za osiguravanje naše sigurnosti, i za stabiliziranje raznolikih regija svijeta. Da vam dam primjer… Na primjer, Operacija SOPHIA, koja dolazi do svog završetka do kraja ovoga mjeseca. Ova operacija nam je omogućila da uništimo više od 500 brodica švercera ljudima. Uhitili smo 151 takvog švercera, i doveli ga pred lice pravosuđa, i spasili smo iz mora 41.000 ljudi. Samo kao primjer, koliko je važno upravljati takvom vrstom operacije, u kojoj smo mi Europljani sastavili naše pojedine sposobnosti“.

Inače, operaciju EU NAVFOR MED Sophia naslijedit će nova operacija fokusirana na embargo na oružje, oko čijeg karaktera su se lomila koplja unutar članica EU, i koja je potom dogovorena kao svojevrsno kompromisno rješenje.

„Politički sporazum je postignut na prošlom sastanku Vijeća za vanjske poslove, i sada Politički i Vojni odbori rade na dovršavanju zadnjih operativnih definicija, pravila postupanja, i dostupnosti plovila, ne bi li se popunilo sve resurse koje trebamo za njenu implementaciju. Ja se nadam da će na idućem Vijeću za vanjske poslove… na idućem formalnom Vijeću za vanjske poslove, u ožujku, da ćemo biti sposobni definitivno zaključiti i odobriti tu operativnu misiju, ne bi li bili u stanju i pokrenuti tu misiju tijekom mjeseca travnja. Pa ipak, ima tu još nekih stvari za riješiti – i ja ne bi želio objavljivati pobjedu prije nego li je izborena. Bit će teško. Prije nekoliko tjedana nitko nije još ni vjerovao da je to moguće, a sada izgleda da će to biti moguće. Ali, nadajmo se da ćemo biti u stanju nadići te zadnje poteškoće“,

rekao je Josep Borrell. Ujedno, tijekom jučerašnjih radnih sjednica, ministri obrane EU dogovorile su se o pokretanju nove strateške incijative nazvane „Strateški kompas“ i koja bi, kako je najavio Borrell –

„(…) pokrivala upravljanje krizama, sposobnosti, alate i instrumente, partnerstva, te zaštitu i otpornost. Trebat će nam nekoliko godina da razvijemo ovu novu inicijativu, koja će biti orijentirana prema identificiranim glavnim prijetnjama i izazovima, s kojima ćemo se suočavati – i kako naše sposobnosti mogu biti mobilizirane ne bi li se sučelili s tim izazovima“.

Bez obzira na povijesne, pa i društvene različitosti unutar Europske unije, kao i razlike u načinima doživljavanja pojedinih prijetnji, stav je da je unutar EU potrebna jedna zajednička strateška kultura:

„Mi moramo razumjeti da postoji određena nedjeljivost tih prijetnji, koje dolaze s istoka ili sa juga – one utječu na Europljane, sve zajedno. I, to traži jedno dublje razumijevanje opasnog svijeta u kojem živimo, da bi bili u stanju pružiti zajednički odgovor, okupljanjem naših sposobnosti, njihovim razvijanjem na koordiniran način – da bi izbjegli dupliciranje, da bi popunili praznine, i bili spremni za suočavanje… kao što sam rekao, svijet koji je svakoga dana sve izazovniji i opasniji. Kada počnemo o tome promišljati, ni koronavirus nije postojao. A o teškoj situaciji u kojoj živimo na istočnom Mediteranu – nitko nije očekivao da će se morati sa time suočiti. Dakle, svaki dan nosi neki novi izazov, i mi moramo izgraditi tu zajedničku stratešku kulturu, da bi se sa njima mogli nositi, jednim europskim pristupom“.

Treća velika tema bio je tekući strateški pregled projekata unutar Stalne strukturirane suradnje, odnosno PESCO-a, kako je to i istaknuo Josep Borrell:

„Prije dvije godine mi smo pokrenuli PESCO, a danas je gotovo 50 projekata u razvoju. I sad je vrijeme da zastanemo, odmaknemo se korak, pogledamo što radimo dobro, i gdje postoji potreba da to prilagodimo, ne bi li osigurali postizanje boljih rezultata“,

Upravo je tijekom zagrebačkog sastanka ministara obrane EU potpisan jedan od PESCO projekata – ministri obrane Hrvatske, Litve, Poljske, Estonije i Nizozemske potpisali su Memorandum o suglasnosti za PESCO projekt „Kibernetički timovi za brzi odgovor i međusobnu pomoć u kibernetičkoj sigurnosti“.

„Ovaj PESCO projekat je značajan i zbog europskih, ali i naših nacionalnih sposobnosti koje razvijamo u sklopu Zapovjedništva za kibernetički prostor“,

ponovio je jučer ministar obrane Repubike Hrvatske Damir Krstičević, na svom zaključnom obraćanju javnosti nakon okončanja neformalnog sastanka ministara obrane država Europske unije u Zagrebu.

Rezovi, proračunski rezovi…

Europski obrambeni fond je još jedna od inicijativa EU o kojoj se rubno razgovaralo na ministarskom sastanku. On je trenutno zaglavio u pregovorima o višegodišnjem financiranju, i mogao bi biti znatno manji od prvotno planiranog. Toga je svjestan i povjerenik Borrell, koji je na novinarsko pitanje hoće li smanjivanje novca ograničiti i EU ambicije po pitanju obrane, odgovorio:

Photo: Miroslav Ambruš-Kiš

„Ja mislim da su svi ministri pokazali svoju zabrinutost oko ovog pitanja. Mi bi trebali imati resurse u skladu s našim ambicijama. Ne možemo tvrditi kako želimo razviti Zajedničku obrambenu politiku, i biti prisutni geopolitički u teškim scenarijima… kao što je to u Sahelu, na primjer… ako nemamo resurse potrebne… potrebne da financiramo svoju prisutnost, i da razvijamo svoje sposobnosti. Točno je da su Obrambeni fond, Vojna pokretljivost, te Europski instrument mirovne pomoći (European Peace Facility – EPF) bili smanjivani, prema prijedlozima o kojima je Vijeće do sada raspravljalo, ali tu nije bilo suglasja i sporazuma, do sada. Za sada ništa nije usuglašeno – dakle, sve je tu otvoreno. I, ja se nadam da će ministri obrane pokazati svojim kolegama s financijske strane, koliko je važno pružiti sredstva, ne bi li se… Na primjer, da bi se pružilo sposobnosti, vojne sposobnosti, vojskama koje mi obučavamo u Sahelu. Mi obučavamo vojnike, ali danas nismo u stanju pružiti im i vojnu opremu koja je potrebna da bi te vojske bile i stvarno efikasne na terenu. Europski instrument mirovne pomoći bi bio jedan od putova da se nadiđe te teškoće, i ja mislim da ćemo na kraju priče imati dovoljno resursa… Mislim, dovoljno – znate, resursa nikad nema dovoljno, ali recimo… Oni će zadovoljavati onaj minimum potreban da bi dostigli naše razine ambicija“.

Na jednoj od radnih sjednica upravo je ministar Damir Krstičević istaknuo ulogu Europskog obrambenog fonda (European Defence Fund – EDF) koji bi u narednom financijskom razdoblju 2021.-2027. godine trebao osigurati značajna sredstva za ulaganje u istraživanje i razvoj ključnih sposobnosti EU poručivši:

„Programi Fonda ujedno predstavljaju izvrsnu priliku za hrvatsku obrambenu industriju čiji su kvalitetni proizvodi prepoznati širom svijeta. Upravo je razvoj industrijske i istraživačke dimenzije EU obrane jedan od prioriteta hrvatskog predsjedanja Vijećem EU-a“.

To je i jedan od prioriteta u području obrane za koji se  Hrvatska zalaže tijekom svog 6-mjesečnog predsjedanja. Krstičević je podsjetio da su ukupno 4 obrambena prioriteta: (1) provedba aktualnih europskih obrambenih inicijativa kao što su PESCO, vojna pokretljivost i Europski obrambeni fond; (2) nastavak suradnje NATO-a i EU; (3) jačanje obrambene industrije i malog i srednjeg poduzetništva; i (4) daljnje napore EU na jugoistoku Europe, pri čemu je od izuzetne važnosti usklađeno i komplementarno djelovanje s partnerima i zadržavanje fokusa na području jugoistoka Europe.

Optimistični planovi s početka EU proračunskog procesa 2021.-2027. bez šanse za ostvarenje

Nažalost, svi ovi lijepi planovi već su upali u probleme krajem prošle godine, kada su se zahuktali pregovori oko donošenja Višegodišnjeg financijskog okvira EU (Multiannual Financial Framework – MFF) za period od 2021. do 2027. godine, u kojima se obrambene stavke predlagalo rezati za oko 50 posto, dok bi teme vezane uz nadzor granica gubile oko 33 posto početno planiranih sredstava. Tako je od 2018. za Europski obrambeni fond (EDF) predviđanih oko 11.5 milijardi eura (odnosno 13 milijardi prema aktualnom tečaju), do prosinca 2019. u finskome prijedlogu EU proračuna na stolu ostalo tek oko 6 milijardi. Jednako se oštro krenulo i prema ostalim obrambenim stavkama – jačanje Vojne mobilnosti s 5,76 milijardi (6,5 milijardi prema aktualnom tečaju) u prijedlogu je završilo na oko 2,5 milijardi, već spominjani Europski instrument mirovne pomoći (EU fond za savladavanje vanjskopolitičkih kriza) bi s 2018. planiranih 9,2 milijarde (10,5 milijardi eura prema aktualnom tečaju) mogao završiti na 4,5 milijardi eura, dok se agenciji FRONTEX smiješi rez od 32 posto (sa prvotnih oko 9 na 6,15 milijardi eura). Ponešto bolje bi mogao proći EU Fond za unutarnju sigurnost (Internal Security Fund), kojeg se predlagalo smanjiti od 2,2 milijarde na oko 1,7 milijardi eura (rez od 22,7 posto). Iako, kako kaže visoki povjerenik EK za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell, „Za sada ništa nije usuglašeno – dakle, sve je tu otvoreno“ – gledajući pojedine nacionalne prakse upravljanja obrambenim troškovima, teško je biti optimista.

*Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

Dolaskom 20 ministara obrane EU u zagrebačku Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu poslijepodne u srijedu, 4. ožujka 2020. godine, započeo je dvodnevni neformalni sastanak ministara obrane EU, jedan od središnjih događaja iz obrambenog sektora tijekom hrvatskog predsjedanja Europskom unijom. Kako je u uvodnoj izjavi uoči radne večere najavio domaćin, ministar obrane RH Damir Krstičević, „u ova dva dana razgovarat ćemo o prioritetima u području obrane i sigurnosti EU, zatim o europskoj obrambenoj suradnji, o suradnji NATO-a i EU. Očekujem sadržajnu, konstruktivnu raspravu, i vjerujem da ćemo svojim zaključcima pridonijeti stabilnosti i sigurnosti u Europi“. No s obzirom na posjet visoke europske komisije Grčkoj i grčko-turskoj granici na rijeci Evros/Marici u utorak, 3. ožujka, teme će se kretati puno šire od ovih koje je najavio Krstičević. Osim o pomoći Grčkoj, koju je već ranije ovoga tjedna najavila Ursula von der Leyen, nema sumnje da je jedna od tema i odnos EU prema Turskoj. Prema Krstičeviću, „Mi Tursku vidimo kao prijatelja. Prema tome, vi znate da vrijedi i onaj sporazum između Turske i EU oko i financijskih sredstava, prema tome, i Europa i do sada je pomagala i uvijek je spremna pomagati“.

EU i NATO pogledi

Potvrdio je to u izjavi prije zagrebačkog sastanka i potpredsjednik Europske komisije, te ujedno i visoki predstavnik za vanjsku politiku EU Joseph Borrell, kazavši da dužnosnici Europske unije imaju cijeli niz razgovora s turskim kolegama, uključujući i turskog ministra obrane. Jučer ujutro se predsjednik Europskog vijeća Charles Michel susreo s turskim predsjednikom Erdoganom, no izostale su konkretne europske ponude koje Erdogan očekuje od Bruxellesa. Pomoć koju Turska dobiva od Europske unije zasigurno nije dovoljna, rekao je prije početka sastanka u Zagrebu Joseeph Borrell, „ali nastavljamo s podrškom koliko god možemo“. Borrell je izrazio nadu da neće biti potreban angažman vojske na grčko-turskoj granici, dodajući kako guranje ljudi prema granici nije rješenje ni za koga, jer se time oni samo dodatno ugrožavaju. „Mi želimo nastaviti sa suradnjom, ali ne u smislu da ljudima dajemo nadu i mogućnost prolaska u Europu“, zaključio je Borrell.

Na prvom danu ministarskog susreta sudjeluje i glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg, koji je na dolasku u Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu okupljenim novinarima poručio:

„Veselim se susretu s ministrima obrane EU. Moje sudjelovanje kao glavnog tajnika NATO-a na sastanku ministara obrane EU održava usku suradnju između EU i NATO-a, i to je nešto što je dobrodošlo, ne samo zato što se svi suočavamo s izazovima koji su toliko teški i veliki da se niti jedna institucija ili organizacija ne može s njima nositi sama za sebe nego trebamo raditi zajedno. To vidimo, na primjer, u Siriji – gdje smo vidjeli još nasilja, još indiskriminativnog bombardiranja, i stotine tisuća ljudi koji su primorani na bijeg. To također vidimo i na granici između Grčke i Turske. To nas podsjeća da su migrantska i izbjeglička kriza zajednički izazovi, i da one traže pronalaženje zajedničkih rješenja“.

Stoltenberg je rekao i da će s europskim ministrima obrane razgovarati i o pronalasku miroljubivog rješenja za Afganistan. „U subotu je potpisan mirovni sporazum. Znamo da će daljnji potezi biti teški, ali moramo nastaviti raditi na mirnom rješenju krize u Afganistanu. Talibani moraju poštivali svoje obveze iz sporazuma, moramo vidjeti smanjenje razine nasilja, moramo biti sigurni da radimo korak prema mirnom i pregovorima usuglašenom rješenju“.

Hrvatski naglasci

Sve će se te aktualnosti dodati na već postojeći popis prioritetnih tema, koje je Republika Hrvatska u ovom izazovnom razdoblju pripremila za predstojeći ministarski sastanak u novom EU institucionalnom okviru, te s novom Europskom komisijom koja se tek praktično uigrava. Inače, od četiri prethodno navedena glavna EU prioriteta, Republika Hrvatska kroz civilno-vojnu suradnju (posebno protupožarnu suradnju) sudjeluje u trećem nacionalnom prioritetu („Europa koja štiti“), iako se sektora obrane zapravo najviše tiče onaj četvrti nacionalni prioritet (nazvan „Europa koja je globalno utjecajna“). Unutar njega, Ministarstvo obrane će se službeno zalagati za četiri posebne teme: (1) provedbu obrambenih inicijativa Unije, (2) jačanje suradnje EU-a i NATO-a, (3) razvoj industrijske i istraživačke dimenzije EU obrane, te (4) jačanje napora Unije na području jugoistočne Europe u domeni obrane i sigurnosti.

Kao prvo, misli se raditi na jačanju europske obrambene suradnje, te nastavku već pokrenutih inicijativa – prvenstveno (1) provedbi stalne strukturirane suradnje (PESCO), gdje RH sudjeluje u 6 od ukupnih 46 projekata, (2) uspostavi usklađenog obrambenog planiranja kroz izvedbu Koordiniranog godišnjeg pregleda obrane (CARD), gdje se takve aktivnosti na EU razini nastoji uskladiti s pojedinim nacionalnim postupcima zemalja članica, (3) uspostavi Europskog obrambenog fonda (EDF), koja još uvelike ovisi o predstojećem ugovaranju novog Višegodišnjeg financijskog okvira EU, i (4) jačanju vojne pokretljivosti. Sve ove inicijative se trebaju nastaviti provoditi konsolidirano i koherentno.

Kao drugo, pri suradnji EU i NATO misli se inzistirati na boljem povezivanju resursa i napora, na izbjegavanju dupliranja resursa, na transparentnosti međusobnih odnosa, te izgradnji ciljanih sposobnosti, ne bi li se osigurala kontinuirana suradnja i što bolje zajedničko djelovanje EU i NATO saveza. To je posebno važno ako znamo da su 22 države EU-članice ujedno i zemlje iz kruga NATO saveza.

Kao treće, Republika Hrvatska se planira zalagati za jačanje konkurentnosti europske obrambene industrije, s posebnim naglaskom na mala i srednja poduzeća te istraživačke kapacitete. Posebna se pažnja misli posvetiti i utjecaju predstojećih klimatskih promjena na EU, utjecaju mjera enegetske učinkovitosti, te primjeni novih tehnologija u obrani i sigurnosti. Kroz predstojeći Višegodišnji financijski okvir (2021.-2027.) i Europski obrambeni fond namjerava se stvoriti europski okvir za nacionalne obrambene industrije s osiguranim mjestom i za male te srednje zemlje – uz nastojanje za ravnomjernom raspodjelom sredstava širom Unije.

Kao četvrto, naglasak se smjera staviti na neposredno susjedstvo Hrvatske, u kojem treba podupirati stabilizaciju i sigurnost, posebno po pitanju razvoja sposobnosti odgovora na sigurnosne izazove, uključujući tu i hibridne te kibernetičke prijetnje. Uz širu priču EU proširenja, posebno se planira zagovarati potporu zemljama jugoistočne Europe u izgradnji kapaciteta za strukturirani dijalog, provođenju zajedničkih vježbi i strateškom komuniciranju. Europska unija tu mora biti aktivna, da bi se spriječilo i stvaranje svojevrsnog vakuuma, u koji onda mogu upasti neki neželjeni strani igrači.

*Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

Kao predzadnja od ukupno 14 točaka dnevnoga reda na današnjoj, 206. sjednici Vlade Republike Hrvatske, usvojen je dokument kratkog naziva „Prijedlog zaključka u vezi s Tehničkim dogovorom između Ministarstva obrane  Republike Hrvatske i ministra obrane Francuske Republike u vezi s upućivanjem francuskog časnika za vezu radi potpore hrvatskom predsjedanju Vijećem Europske unije u prvoj polovici 2020. godine“. Njegovo je obrazloženje javnosti u 75 sekundi dao Tomislav Ivić, državni tajnik u Ministarstvu obrane:

„U procesu pripreme i provedbe predsjedanja država-članica Unije Vijećem EU između ministarstva obrane država-članica postoji praksa upućivanja djelatnika u Ministarstvo obrane predsjedavajuće države-članice. Na temelju bilateralnih konzultacija između našeg Ministarstva obrane i Ministarstva Oružanih snaga Francuske Republike dogovoreno je da… dogovoreno je upućivanje predstavnika Ministarstva Oružanih snaga Francuske Republike u MORH radi potpore pri obavljanju zadaća koje proizlaze iz procesa predsjedanja Vijećem EU. Francuska časnica za vezu u Ministarstvu obrane RH boravit će do kolovoza ove godine. Riječ je o suradnji koja doprinosi razvoju bilateralnih odnosa s Francuskom Republikom, te omogućava bolju koordinaciju razvijanja Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem EU“.

Ni prateći dokument koji su u postupak zajednički otposlali MORH te Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ne govori mnogo. Dug je tek jednu stranicu, i napominje kako je Vlada RH „upoznata s Tehničkim dogovorom između Ministarstva obrane Republike Hrvatske i ministra obrane Francuske Republike u vezi s upućivanjem francuskog časnika za vezu radi potpore hrvatskom predsjedanju Vijećem Europske unije u prvoj polovici 2020. godine, potpisanim u Zagrebu 13. siječnja 2020. godine, u tekstu koji je Vladi Republike Hrvatske dostavilo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova aktom, klase: 018-05/20-06/1, urbroja: 521-III-02-02/02-20-2, od 20. siječnja 2020. godine“. Pa ipak, tu se može iščitati nekoliko zanimljivih stvari.

Kao prvo, vidi se da nisu sve članice Unije jednako surađivale s Hrvatskom po pitanju njenog prvog predsjedavanja Vijećem EU. Već je ranije bilo jasno da Njemačka tu ima posebnu ulogu, među ostalim i zbog činjenice da njihovo predsjedanje, zakazano za drugu polovicu tekuće godine, neposredno slijedi onom hrvatskom. Zato nije iznenadila ni činjenica da je u Zagreb sličnog specijaliziranog vojnog predstavnika Savezna Republika Njemačka poslala još krajem ljeta prošle godine, o čemu je Vlada RH odlučivala post-festum, s mjesec i pol zakašnjenja. Ujedno, u dosada objavljenim pregledima aktivnosti hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, vidi se zakazana i „Ministarska konferencija ‘EU-NATO suradnja’“ u organizaciji Ministarstva obrane RH i Ministarstva obrane SR Njemačke, koja bi se u Splitu trebala održati 9. lipnja 2020. godine. To je jedno od ne baš brojnih stvarno velikih događanja u čitavom šestomjesečnom periodu hrvatskog EU predsjedanja.

Kao drugo, vidi se i da Europska unija kreće inzistirati na paritetima. No, dok je već duže jasno kako je Republika Francuska svoje vojno izaslanstvo u aktualnom periodu koncentrirala na Hrvatsku (pa njihov vojni izaslanik sada nema širih dužnosti u susjedstvu), ipak je bilo donekle neočekivano sad i slanje posebnog predstavnika, časnika za vezu. Posebice što je to očigledno dogovoreno naknadno – tehničkim sporazumom potpisanim dva tjedna nakon početka hrvatskog predsjedanja. Nažalost, iz današnjeg šturog obrazloženja nije jasno je li ta osoba već stigla, te krenula i raditi u RH – a sve prije današnjeg usvajanja odluke Vlade RH (kako se to jesenas saznalo za Nijemce). Imajući u vidu koliko je široka i aktivna obrambena politika Francuske, za žaliti je da i ta država nije aktivnije priskočila programu aktivnosti hrvatskog predsjedanja i ranije, budući bi se tu itekako imalo o čemu razgovarati.

*Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

U Bruxellesu obilježen početak predsjedanja RH Vijećem EU (Photo: Croatian Military Representation to NATO and EU)

Prošlotjednim sastankom članova Europske komisije i ministara u Vladi RH i formalno je započelo hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije. Radni dio ovog prvog sastanka održan je u Zagrebu u petak, 10. siječnja, a dva dana ranije u Bruxellesu je napravljen svojevrsni uvod, barem kada su obrambene teme u pitanju. Naime, u srijedu, 8. siječnja, na redovnom sastanku Vojnog odbora EU, vojni predstavnik RH pri NATO i EU, kontraadmiral Predrag Stipanović, održao je briefing o nacionalnim obrambenim prioritetima tijekom predsjedanja Vijećem EU, kao i o planiranim aktivnostima tijekom tog šestomjesečnog razdoblja. Od obrambenih prioriteta kontraadmiral Stipanović istaknuo je one načelne – jačanje europske obrambene suradnje, jačanje EU-NATO suradnje (uključujući transatlantske odnose), jačanje područja vojne industrije i razvoja, te jačanje napora Zajedničke sigurnosne i obrambene politike (CSDP) u jugoistočnoj Europi.

Nešto kasnije istoga dana u Bruxellesu je održana i posebna svečanost povodom početka predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske Unije za predstavnike vojne strukture Europske unije (EUMC, EUMS), vojne predstavnike zemalja članica EU i partnera, te druge visoke uzvanike iz NATO i EU organizacija. Domaćini su bili kontraadmiral Stipanović i načelnik GS OS RH general zbora Mirko Šundov, koji su visoke europske vojne dužnosnike informirali o prioritetima hrvatskog predsjedanja u području obrane. Predsjedavajući Vojnog odbora EU, general zbora Claudio Graziano, ovom je prilikom Republici Hrvatskoj zaželio puno uspjeha u realizaciji zacrtanih prioriteta, kao i pri nastavku razvoja obrambenih sposobnosti EU.

Aktivnosti u Zagrebu

Ministar obrane RH Damir Krstičević i povjerenik EK za upravljanje krizama Janez Lenarčič (Photo: MORH/J. Kopi)

Dva dana kasnije, u petak 10. siječnja, osim zajedničkog kolegija Europske komisije i Vlade RH održan je i niz bilateralnih susreta. Tako se i ministar obrane RH Damir Krstičević susreo s dva europska povjerenika – s povjerenikom za upravljanje krizama Janezom Lenarčićem, te s potpredsjednikom EK i visokim predstavnikom za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josepom Borrellom. Uz neizostavno predstavljanje prioriteta i aktivnosti, ministar Krstičević je predstavio i ulogu MORH-a u provedbi 3. i 4. stupa hrvatskog predsjedanja („Europa koja štiti“ i „Utjecajna Europa“), kao i sustav domovinske sigurnosti, što je posebno bitno u provedbi ciljeva 3. stupa „Europa koja štiti“, odnosno za jačanje vojne i civilne suradnje. Republika Hrvatska svojim sposobnostima redovito pomaže drugim državama u slučajevima prirodnih katastrofa, te sudjeluje u aktivnostima EU usmjerenima na jačanje mehanizama za civilnu zaštitu, uključujući doprinos razvoju i provedbi Europskog mehanizma civilne zaštite RescEU, pohvalio se Krstičević, na čemu mu je europski povjerenik Lenarčić svesrdno zahvalio, posebno ističući 2 protupožarna aviona CL-415 koja je Hrvatska stavila na raspolaganje za RescEU.

Krstičević i Borrell – od EU do Bliskog istoka (Photo: MORH/J.Kopi)

S visokim predstavnikom Borrellom Krstičević je razgovarao i o aktualnim sigurnosnim izazovima na Bliskom istoku i budućoj zajedničkoj suradnji, posebno u okviru priprema za predstojeći neformalni sastanak ministara obrane koji će se održati u Zagrebu, 4. i 5. ožujka 2020. godine. Osim toga, hrvatski ministar obrane najavio je da će se u sklopu hrvatskog predsjedanja održati konferencija u Splitu, na temu EU-NATO suradnje, u zajedničkoj organizaciji hrvatskog i njemačkog ministarstva obrane.

Sljedeća obrambena aktivnost u sklopu hrvatskog predsjedanja najavljena je već za sljedeći tjedan, točnije za 22. i 23. siječnja, kada će se u Zagrebu održati neformalni sastanak ravnatelja za obrambenu politiku EU. Ravnatelji će razgovarati o aktivnostima Unije u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike, s naglaskom na aktualne obrambene inicijative EU, poput Stalne strukturirane suradnje (Permanent Structured Cooperation – PESCO), Europskog obrambenog fonda (European Defence Fund – EDF), Koordiniranog godišnjeg pregleda obrane (Coordinated Annual Review on Defence – CARD), vojne pokretljivosti, te EU-NATO suradnje. Sastanak će ujedno biti priprema za Neformalni sastanak ministara obrane EU koji će se održati u Zagrebu, u ožujku 2020. godine.

*Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

Iako je hrvatsko predsjedanje Europskom unijom započelo 1. siječnja 2020. godine, jasno je da se mnogo stvari vezanih uz ovaj ozbiljan šestomjesečni posao zapravo radi u zadnjem trenutku. Specijalizirana internetska stranica pokrenuta je tek 19. prosinca, a prostori za glavna događanja, smješteni u desetljećima nedovršenom konferencijskom centru Nacionalne i sveučilišne knjižnice, otvoreni su dan kasnije, 20. prosinca. Ni ostatak prateće medijske te informacijske infrastrukture nije zaživio ranije. Vlada je tek 27. prosinca 2019. godine, na svojoj 199. sjednici po redu (zadnjoj u lanjskoj godini), usvojila dokument „Program hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije 1. siječnja – 30. lipnja 2020.“, da bi tek 31. prosinca Ministarstvo vanjskih poslova priopćenjem postavilo osnove medijskog praćenja ovog sklopa događanja, a 2. siječnja i premijer Andrej Plenković po prvi put održao konferenciju za medije na temu hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije, čiji je slogan – „Snažna Europa u svijetu punom izazova“.

Dok mediji već naveliko najavljuju početak službenih događanja iz okvira ovog zahtjevnog posla, spominjući zasjedanje Vojnog odbora EU u srijedu 8. siječnja, kao prvi važniji sastanak nakon početka hrvatskog predsjedanja – službeni program na internetskim stranicama predsjedanja ozbiljnije aktivnosti najavljuje tek od 9. siječnja u organizaciji Vlade RH i Ministarstva vanjskih poslova. Riječ je o danu kada Hrvatska očekuje (1) posjet Europske komisije, kojim će predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i Kolegij povjerenika 9. i 10. siječnja 2020. formalno označiti početak Hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije, te (2) Neformalni sastanak političkih direktora, na kojem će se identificirati teme o kojima će se raspravljati u Vijeću za vanjske poslove tijekom šest mjeseci predsjedanja.

Upravo u domeni Vijeća za vanjske poslove Vijeća EU (FAC) spada i glavnina aktivnosti vezanih uz područje obrane. Njih je Vlada RH u svom programu obuhvatila na 15. stranici svog programa predsjedanja navodeći kratko:

„Hrvatska će nastaviti promicati stratešku raspravu o daljnjem razvoju EU-a na području sigurnosti i obrane. Predsjedništvo će naglasak staviti na projekciju stabilnosti, jačanje odgovora na vanjske sukobe i krize, izgradnju sposobnosti partnera te zaštitu i sigurnost Unije i njezinih građana. Nastavit će raditi na osiguravanju sadržajne i vjerodostojne europske obrambene suradnje uz poštovanje autonomije, vlasništva i odlučivanja država članica. Predsjedništvo će biti usmjereno na provedbu, konsolidaciju i koherentnost pokrenutih obrambenih inicijativa – Stalna strukturirana suradnja (PESCO), Koordinirani godišnji pregled obrane (CARD), vojna pokretljivost, Europski fond za obranu (EDF) – te njihovo usklađivanje s procesima obrambenog planiranja država članica. Predsjedništvo će nastaviti snažno podupirati blisku, sadržajnu i komplementarnu suradnju EU-a
i NATO-a, što smatra ključnim ulogom u europsku sigurnost i doprinosom transatlantskim odnosima.

Poseban će se naglasak staviti na ostvarivanje rezultata na područjima vojne pokretljivosti, hibridnih prijetnji te na pružanje potpore partnerima u izgradnji sposobnosti i otpornosti s tim u vezi, i to s naglaskom na jugoistočnu Europu. Predsjedništvo će promicati razvoj partnerstva i suradnje s ostalim ključnim čimbenicima, partnerima i trećim državama, koji imaju ključnu ulogu u održavanju i izgradnji europske sigurnosne arhitekture. Predsjedništvo će podupirati jačanje konkurentnosti obrambene industrije radi smanjivanja postojećih nedostataka u obrambenim sposobnostima u Europi. Naglasak će biti na jačanju malog i srednjeg poduzetništva i obrambeno-istraživačkih sposobnosti radi postizanja ravnomjernog razvoja europske obrambene industrije. Hrvatska će nastojati postići dogovor o Europskom fondu za obranu, koji treba pridonijeti ostvarivanju ovih ciljeva. Hrvatska će nastaviti raditi na daljnjem jačanju civilne dimenzije Zajedničke sigurnosne i obrambene politike (ZSOP), koja treba omogućiti sposobniji, djelotvorniji, brži i integriraniji odgovor na krize“.

Uz ove prilično apstraktne ciljeve u sferi obrane, niz vezanih tema smješten je i u područje Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove (JHA) – upravljanje migracijama, zaštita vanjskih granica i Schengen, interoperabilnost informacijskih sustava i unutarnja sigurnost, prevencija i odgovor na katastrofe (rescEU) – te Vijeća za promet, telekomunikacije i energetiku (TTE). To je na današnjoj press-konferenciji ponovio i premijer Plenković, ponovno nabrojivši 4 stupa prioriteta tijekom hrvatskoj predsjedanja Europskom unijom. Treći i četvrti prioritet – „Europa koja štiti“ i „Utjecajna Europa“ – djelomično se upravo dotiču obrane i sigurnosti, ili kako je rekao premijer:

„Europa koja štiti je treći prioritet. Riječ je o sigurnosti građana EU, bilo da je riječ o unutarnjoj sigurnosti, bilo da je riječ o vanjskoj sigurnosti, nizu prijetnji koje postoje danas, u ovom globalnom svijetu – od terorističkih prijetnji, kibernetičkih prijetnji, hibridnih prijetnji, različitih aktivnosti, pa i naravno sprječavanja nezakonitih migracija kao jednog od aspekata, a za Hrvatsku je ovo posebno važno, budući da se to odnosi i na naše aktivnosti u kontekstu ispunjavanja, odnosno dobivanja pozitivne odluke na razini Vijeća za članstvo u schengenskom prostoru nakon što je Europska komisija, kao što znate, i to Junckerova Komisija, dala zeleno svjetlo kazavši da smo ispunili kriterije kada je riječ o Komisiji. Naravno, u ovom dijelu je i izgradnja Unije kao prostora slobode, sigurnosti i pravde. Pritom želim kazati da će se usvojiti i strateški dokument za vrijeme našega predsjedanja upravo koji se odnosi na područje pravosuđa i unutarnjih poslova za 5 godina. Riječ je o političkim smjernicama na koje ćemo u naše vrijeme se nadovezati na  programe koji su bili iz Tamperea, iz Haaga, iz Stockholma, a odnosit će se na kontrolu migracija, kontrolu granica, migracije, politiku azila, sigurnost, policijsku i pravosudnu suradnju, te na vladavinu prava“.

Četvrti je stup prioriteta, prema Plenkoviću, …

„utjecajna Europa na globalnoj razini, gdje želimo gospodarsku snagu Unije, te činjenicu da sa snagom svojih članica projiciramo utjecaj na globalnoj razini, i to kroz sve politike – kroz vanjsku politiku, sigurnosnu politiku, trgovinsku politiku, razvojnu politiku, politiku dostavljanja i humanitarne pomoći, djelovanje kroz multilateralne organizacije i jačanje globalnoga utjecaja u uniji. Dakle, to su ta temeljna 4 stupa koja će biti okvir našega rada. Ovo se odnosi i na pitanja sigurnosti i obrane, odnosa između EU i NATO-a, i općenito snaženja obrambenih temelja, pa i vojne industrije, odnosno obrambene industrije u članicama Unije“.

Premijer je najavio da će se tijekom narednih 6 mjeseci, koliko će Hrvatska biti na čelu EU, održati 165 događaja u Zagrebu i 52 izvan Zagreba, dok će se ukupno održati oko 1.400 sastanaka na raznim razinama, i to većinom u Bruxellesu. Od događanja u Hrvatskoj, bit će organizirano 8 neformalnih sastanaka Vijeća EU-a u Zagrebu, 3 u Splitu i 1 u Opatiji, a predviđeno je i  9 konferencija na ministarskoj razini (5 u Zagrebu i 4 izvan Zagreba), te 12 neformalnih ministarskih sastanaka.

Okvirni raspored događanja

Iz djelokruga aktivnosti koje će se temama iz obrane i nacionalne sigurnosti baviti tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem EU pokušali smo sastaviti pregled onih vezanih uz područja interesa portala Obris.org. Time smo došli do sljedećeg popisa planiranih događanja iz službenog kalendara:

1. „Dan zaštite podataka 2020“, 16. siječnja 2020. u organizaciji Agencije za zaštitu osobnih podataka, u Koncertnoj dvorani Lisinski u Zagrebu,

2. „Neformalni sastanak ravnatelja za obrambenu politiku“, 22. i 23. siječnja 2020. u organizaciji Ministarstva obrane, Hilton Garden Inn u Zagrebu,

3. „Neformalni sastanak ministara obrane“, 4. i 5. ožujka 2020. u organizaciji Ministarstva obrane, Hotel Westin u Zagrebu,

4. „Upravljački odbor EU-LISA“, 5. i 6. ožujka 2020. u organizaciji Ministarstva unutarnjih poslova, Šubićeva poslovna zgrada u Zagrebu,

5. „1. konferencija treće faze Savjetodavnog foruma za održivu energiju u sigurnosnom sektoru“, 17 i 18. ožujka 2020. u organizaciji Ministarstva obrane, Hotel Westin u Zagrebu,

6. „Konferencija na visokoj razini ‘Otvaranje potencijala europske obrambene suradnje: Nove prilike za osnaženu europsku obrambenu industriju’“, 24. ožujka 2020. u organizaciji Ministarstva obrane, Hotel Westin u Zagrebu,

7. „Neformalni sastanak direktora za sigurnosnu politiku“, 25. ožujka 2020. u organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu,

8. „Neformalni sastanak radne skupine Vojnog odbora EU (EUMC WG) i Neformalni sastanak radne skupine Vojnog odbora EU za razvoj sposobnosti (EUMC WG-HTF)“, 25. do 27. ožujka 2020. u organizaciji Ministarstva obrane, Šubićeva poslovna zgrada u Zagrebu,

9. „Neformalni sastanak skupine za političko-vojna pitanja“, 2. i 3. travnja 2020. u organizaciji Ministarstva obrane, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu,

10. „Sastanak Radne skupine Vijeća EU za terorizam – mađunarodni aspekti – COTER“, 22. travnja 2020. u organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova, u prostorima MVEP na Trgu N.Š. Zrinskog u Zagrebu,

11. „Neformalni sastanak Vojnog odbora EU – EUMC“, 22. do 24. travnja 2020. u organizaciji Ministarstva obrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske, Split

12. „Sastanak generalnih direktora civilne zaštite Europske unije, Europskog gospodarskog prostora i država kandidatkinja“, 28. i 29. travnja 2020. u organizaciji Ministarstva unutarnjih poslova, Šubićeva poslovna zgrada u Zagrebu,

13. „Neformalni sastanak Posebnog odbora ATHENA“, 29. i 30. travnja 2020. u organizaciji Ministarstva obrane, Šubićeva poslovna zgrada u Zagrebu,

14. „14. konferencija Globalni navigacijski satelitski sustavi (GNNS) Baška“, 17. svibnja 2020. u organizaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja, KRK LOKACIJA ABC na Krku,

15. „Konferencija NSA tijela“, 19. svibnja 2020. u organizaciji Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu,

16. „Summit EU-SAD (ministri pravosuđa i unutarnjih poslova)“, 28. svibnja 2020. u organizaciji Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosuđa, Hotel Royal Blue u Dubrovniku,

17. „V. Olimpijada znanja iz područja Zajedničke sigurnosne i obrambene politike“, 1. do 5. lipnja 2020. u organizaciji Ministarstva obrane i HVU„Dr. Franjo Tuđman“, Dubrovnik

18. „Radni sastanak NIS stručne skupine za suradnju (NIS CG) i CSIRT mreže (CNW)“, 2. do 4. lipnja 2020. u organizaciji Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu,

19. „Ministarska konferencija ‘EU-NATO suradnja’“, 9. lipnja 2020. u organizaciji Ministarstva obrane RH i Ministarstva obrane SR Njemačke, Split

20. „Sastanak Upravljačkog odbora agencije EU za provedbu zakona (Europol)“, 9. i 10. lipnja 2020. u organizaciji Ministarstva unutarnjih poslova, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu,

21. „Sastanak šefova ureda SIRENE“, 16. i 17. lipnja 2020. u organizaciji Ministarstva unutarnjih poslova, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.

„Europa koja štiti“ i „Utjecajna Europa“

Tzv. treći stup prioriteta, sažet pod nazivom „Europa koja štiti (svoje građane)“, predstavljen je na konferenciji u Splitu, 12. studenog prošle godine, na kojoj su, među ostalima, sudjelovali i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović i načelnik GS OS RH general zbora Mirko Šundov. Tada je Božinović najavio da će se u sklopu ove teme naglasak staviti na pet ključnih prioriteta: (1) učinkovito i humano upravljanje migracijama, (2) bolju zaštitu granica EU i povratak Schengenu, (3) interoperabilnost informacijskih sustava i jačanje unutarnje sigurnosti EU-a, (4) dovršetak pregovora o fondovima za unutarnje poslove, te (5) uspostavu svih sastavnica Mehanizma Unije za civilnu zaštitu. Što se ovog posljednjeg tiče – sustava civilne zaštite – tijekom predsjedanja Hrvatska planira staviti naglasak na jačanje kapaciteta u području prevencije definiranjem inovativnih mjera smanjenja rizika od katastrofa, te će se u tom smislu potaknuti razvoj nacionalnih strategija s konkretnim planovima financiranja temeljenima na procjenama rizika. Tijekom predsjedanja Vijećem EU-a Hrvatska će se zalagati za uspostavu Mreže znanja Unije za civilnu zaštitu, kao i veću prepoznatljivost uloge Europske unije u spašavanju života svojih građana, najavio je Božinović.

Načelnik GS OS RH, general Mirko Šundov, istaknuo je tada da je i jedan od ključnih ciljeva osnaživanje suradnje EU i NATO-a, te unapređenje istraživačke industrije u sklopu vojske i obrane. Ove je teme koji tjedan kasnije spomenuo i ministar obrane Damir Krstičević, na osječkoj konferenciji o „utjecajnoj Europi“ (26. studenog 2019. godine).

Krstičević u Osijeku predstavio prioritete hrvatskog predsjedanja (Photo: MORH/M. Čobanović)

„Teme u području obrane na koje ćemo staviti naglasak bit će nastavak implementacije, konsolidacije i osiguravanje koherentnosti pokrenutih obrambenih inicijativa s naglaskom na izgradnji sposobnosti, zatim jačanje suradnje Europske unije i NATO-a, razvijanje istraživačke i industrijske dimenzije te jačanje napora Europske unije na prostoru jugoistoka Europe u području sigurnosti i obrane“,

nabrojio je Krstičević neke općenite teme koje bi trebale biti na dnevnome redu hrvatskog predsjedanja, podsjetivši na neke EU-projekte koji su već u tijeku, poput Stalne strukturirane suradnje (PESCO), Koordiniranog godišnjeg pregleda obrane (CARD), Europskog obrambenog fonda (EDF) te vojne pokretljivosti – kako je i navedeno u hrvatskome Programu za predsjedanje. Glavni je cilj ovih inicijativa, prema Krstičeviću, razvoj sposobnosti kroz suradnju, izbjegavanje dupliciranja i nepotrebnih trošenja kako materijalnih, tako i ljudskih resursa.

Vojna industrija i javna nabava

Tu će biti zanimljivo promatrati kako će se ovi postojeći projekti i ciljevi uklopiti u agendu nove predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, koja je kao jedan od svojih glavnih projekata najavila uspostavu Generalnog direktorata za obrambenu industriju i svemir (Directorate general for defence industry and space). To bi tijelo trebalo ubrzati rad na oformljavanju zajedničkog vojno-industrijskog kompleksa na razini EU, kao i na razvoju tehnološki visoko sofisticiranih alata, poput dronova i proizvoda baziranih na umjetnog inteligenciji, najavila je von der Leyen u pismima očekivanja svojim izabranim povjerenicima za obranu, vanjske poslove i unutarnje tržište. Ovo svojevrsno nadtijelo bi u budućnosti, prema zamisli Ursule von der Leyen, trebalo koordinirati i zajedničku nabavu opreme te naoružanja za oružane snage zemalja-članica EU. Postavljanje temelja je cilj koji si je nova predsjednica Komisija postavila u svom petogodišnjem mandatu, a konferencija o obrambenoj industriji, koja je zakazana kao jedno odvelikih događanja tijekom hrvatskoj predsjedanja europskom unijom (24. ožujka 2020. godine), trebala bi otvoriti i ovo, po nekim stručnjacima prilično utopijsko pitanje.

*Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

Aktualna pitanja vala migranata s Bliskog istoka, njihovog zbrinjavanja, transfera na Zapad, pripremljenosti za posao i izbora za to zaduženih državnih službi u Hrvatskoj posljednjih su se dana utopila u predizbornoj močvari. No, ono što je tu zapravo opasno – je činjenica da, dok za praktični dio ovoga problema ipak izgleda da je uspješno saniran nakon prvih štucanja, oko hrvatskog postupanja u ovoj kriznoj situaciji tek predstoji velika politička borba pred EU forumima. Kao prvo je tu na redu današnji sastanak ministara unutarnjih poslova EU zemalja u Bruxellesu, da bi se dan kasnije u istome gradu o tome onda izvanredno okupili i šefovi država i Vlada zemalja Europske unije. Konačno, u četvrtak, 24. rujna, u Berlinu se predviđa i njemački nacionalni sastanak na vrhu, na kojem će Savezna Republika Njemačka odlučivati o izmjenama svog nacionalnog zakonodavstva o azilu, ali i općenito o načinima suočavanja s predstojećim poslom, te oblicima financiranja čitavog tog poduhvata.

Četvrtak – ministri unutarnjih poslova

Višegradska skupina

U ponedjeljak, 14. rujna, na sličnome sastanku nije bio postignut sporazum o prijemu izbjeglica, kvotama i metodama njihove raspodjele među državama članicama. Naime prijedlog kojeg je podržavala Njemačka nasukao se na čvrstom protivljenju zemalja tzv. Višegradske skupine, kojima su smetale predložene kvote migranata koje se mora primiti. Oni su takve kvote gledali i kao faktičan poziv na dolazak u EU, ali i kao prijetnju svojim društvima nenaviknutima na migracijske valove širega opsega, dok su predlagači ovoga koncepta tvrdili kako bi njegovo neusvajanje nužno vodilo praktičnome slomu Schengenskoga sustava. Kada do suglasja nije došlo, rasprave se odgodilo do daljnjeg – što je značilo ili izvanredni sastanak opet ministara unutarnjih poslova (što je najavio sazvati predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk) ili odgodu do njihova redovitog skupa najavljivanog za 8. listopada ove godine.

Nakon što je postalo jasno da do usuglašavanja vjerojatno neće doći, Njemačka je povećala pritisak po ovome pitanju, uvođenjem nacionalnih kontrola na svoje granice prema Austriji – i tu je onda krenuo svojevrsni domino-efekt. Na kraju, samo koji dan kasnije, i Hrvatska se našla na poprištu krize, da bi onda tzv. “Plan B” hrvatske Vlade odigrao stvari baš u njemačkome smjeru – dovodeći u pitanje Schengenski sustav, i prisiljavajući njegove rubne zemlje Mađarsku te Sloveniju da pod pritiskom ipak krenu primati te propuštati migrante u njihovom kretanju prema unutrašnjosti Europske unije. No, iako time nije ujedno i riješeno pitanje s kojim se već neko vrijeme hrvaju ministri unutarnjih poslova EU, ova je situacija ipak donijela i novu satnicu daljnjih razgovora na te teme.

Njemački ministar unutarnjih poslova Thomas da Maiziere

U utorak, 22. rujna, u Bruxellesu se očekuje rasprava o modificiranome planu prijema migranata u Europsku uniju. Dok je prilično jasno da ekonomskim migrantima europska vrata i dalje ostaju zatvorena, po pitanju izbjeglica i tražitelja azila izgleda da su na stol ipak stavljeni neki novi, modificirani prijedlozi. Dok se još nedavno inzistiralo na fiksnim kvotama primanja, sada bi ti brojevi bili ponešto manje obvezujući i više dragovoljni. Naime, navodno se uz pojedine nacionalne kvote uspostavlja i svojevrsni sustav “mrkve i batine” – tko prihvati migrante iz kvote, od EU dobiva oko 6000 eura po glavi migranta – dok onaj tko to odbije sada dobiva mogućnost nacionalnog otkupljivanja od ove obveze, uz iznos od oko 6500 eura po svakom pojedinom migrantu zaobiđenom na određeni period (vjerojatno šest mjeseci izuzetka). Pri tome, izgleda da se stvarno primanje migranata očekuje od oko 19 ili 20 zemalja članica, dok bi ostali vjerojatno onda mogli pribjeći otkupu svoje kvote. Nije baš izgledno ni da će dovoljno podrške zadobiti prijedlog njemačkog ministra unutarnjih poslova Thomasa da Maizierea, koji je uz stvarno primanje migranata nastojao ipak državama postaviti neke maksimalne kvote potencijalne raspoloživosti za prijem – budući da to u osnovi opet iznimno liči na tematske prijedloge koji su propali proteklih tjedana i mjeseci.

Podaci UN-a o nedavnom migracijskome prometu na mediteranskim rutama

Uz to, na repertoaru će vjerojatno biti i određeno konkretiziranje zaključka donesenog 14. rujna o načelnom primanju i raspodjeli 120.000 izbjeglica i potencijalnih azilanata. Iako su za provedbu ovog zaključka ostavljene dvije godine, sada bi na repertoaru opet trebalo osvanuti pitanje njihove konkretne podjele po nacijama – što je kao tema nedavno bilo odgođeno “na koji tjedan“.

Srijeda – čelnici država i Vlada u Bruxellesu

Samo dan kasnije, u srijedu 23. rujna, u Bruxellesu bi se na ove teme trebao izvanredno sastati i politički vrh Europske unije, čelnici pojedinih država te Vlada zemalja članica. Materijali za njihov sastanak donekle će biti pripremljeni dan ranije, na već spomenutome sastanku europskih ministara unutarnjih poslova, a glavne teme bi tu trebale biti srodne. Riječ će biti o boljem razlikovanju izbjeglica i tražitelja azila od ekonomskih migranata, o boljoj zaštiti granica EU, kao i o financijskoj pomoći Unije državama koje trenutno zbrinjavaju najveći broj izbjeglica iz Sirije, u za to posebno uspostavljenim logorima organizacije UN. Riječ je tu prvenstveno o Jordanu, Libanonu i Turskoj – državama koje su ujedno i polazišta migrantskog vala koji posljednje vrijeme zapljuskuje Europu.

Poljska premijerka Ewa Kopacz

Dok se zemlje itekako dvoume o ovim pitanjima, zanimljiv je tu stav Poljske koja, iako spada u Višegradsku skupinu, posljednje vrijeme aktivno promišlja svoja stajališta pred summit u srijedu. Dok se od poljske premijerke Ewe Kopacz moglo čuti da njena zemlja planira primiti tek simboličan broj migranata, i ovdje su bile postavljene jasne granice – samo izbjeglice i tražitelji azila, a nipošto ne ekonomski migranti. Ujedno, napomenula je i “To će u svakome slučaju biti bitno manja brojka od onih 80.000 Čečena, koje je Poljska prihvatila tijekom 1990-tih godina” – gdje je bilo spomena i o više od 2.000 ljudi, ali pod strogim uvjetima. Pri tome, nije sporno da su do prije koju godinu migrantskim tokovima prema EU vladali ekonomski migranti – da bi se tek u posljednje vrijeme situacija izmijenila u korist izbjeglica i potencijalnih azilanata (koji bi danas mogli činiti i do dvije trećine registriranoga toka, s naglaskom na Siriju s udjelom od 51 posto, Afganistan s 14 posto, Eritreju s 8 posto, i Nigeriju s oko 4 posto, prema podacima UN-a). Uz to, poseban problem predstavljaju i tzv. “šverceri ljudima”, kojih oko 30.000 izgleda da iz pozadine rukovodi ovim kretanjem naroda, ubirući pri tome i visoke profite

“Ovi ljudi dolaze iz Schengena i mi ćemo ih u Schengen vratiti !”, Ranko Ostojić 21.9.2015. godine

Treba napomenuti kako će i u srijedu u Bruxellesu posebice biti riječi o Hrvatskoj, koja je svojim ponašanjem i izjavama nacionalnih čelnika zadnjih dana opet izbila na samu političku oštricu ove tematike. Naime, teško je otvoriti teme nadzora granica i pitanje zemalja susjednih Siriji, a da se u obzir ne uzmu stavovi hrvatskog premijera Milanovića te ministra unutarnjih poslova Ostojića – o tome da posebnu odgovornost za migrantsku krizu u Hrvatskoj i njoj okolnim zemljama snosi Grčka, država koja je u Schengenskome režimu, ali koja stotine tisuća migranata posljednje vrijeme propušta preko svog teritorija bez ikakve ozbiljne registracije ili kontrole. Hrvatski je stav da se tu radi o problemu kojeg treba rješavati na njegovome izvorištu – na međunarodnoj granici Grčke i Turske.

Praktični problemi iza političkih manevara

Dok tako traju međudržavna nadmetanja i pregovaranja oko migranata i njihove raspodjele u Europskoj uniji – izgleda da tu problemi ipak nisu samo politički i društveni, već su i operativni. Naime, i iz smjera agencije FRONTEX, tijela Europske unije zaduženog za kontrolu granica, na vidjelo su došle neke poteškoće koje treba riješiti na brzinu. Naime, kako izgleda iz izjava čelnika ove institucije Fabricea Leggerija, bez toga neće biti ništa ni od ovakvog ili onakvog političkog kompromisa, ako on uopće i bude postignut.

S jedne strane on je izjavio: “Ono što mogu reći sa sigurnošću je da trebamo više kadrovske podrške od strane zemalja članica. Sada trebamo još ljudi, koje možemo otposlati na teren“. Naime, FRONTEX sada raspolaže sa preko 65 “gostujućih kontrolora”, koje pojedine države članice ovoj agenciji stavljaju na raspolaganje uz osobni mandat od šest mjeseci. Prijedlog kojeg je Leggeri iznio, obuhvatio bi produljenje tih kadrovskih mandata pri FRONTEX-u na ukupno po godinu dana – čime bi se navodno bitno poboljšala fleksibilnost djelovanja čitave ove organizacije.

S druge strane, za uspješno izvršavanje raspodjele i dinamike kretanja ikakvih nacionalnih kvota za migrante raspodijeljene po zemljama EU agencija FRONTEX navodno nužno treba poraditi na jedinstvenosti sustava upravljanja granicama EU. Među ostalim, to podrazumijeva i novi informatički sustav za registraciju – koji ujedno mora biti i kompatibilan s već postojećom opremom u zemljama EU. Kako stvari stoje, Leggeri je tu izjavio; “Moja je vizija da FRONTEX ubuduće bude u stanju ponuditi zaokruženi registracijski paket: tehnologiju, sve potrebne uređaje, ali i one koji će tim uređajima raditi“. Takvi bi sustavi  za registraciju činili i tehnološku osnovicu kojom bi se sustavno raspodjeljivalo izbjeglice u slučaju usuglašavanja o nekome obliku EU-kvota.

Pri tome, a kako se već iz FRONTEX-a i ranije moglo čuti, ova agencija ne očekuje opadanje vala migranata na putu u Europu. “Brzina i dinamika kretanja pritoka izbjeglica će i nadalje ostati iznimno visoka“, kazao je Leggeri. Pri tome, u idućim tjednima se tako očekuje više obitelji s djecom, koje će pokušati iskoristiti razdoblje do trenutka kada zimsko vrijeme bitno ne oteža ionako težak put. Posebno je spomena vrijedna procjena agencije FRONTEX da trenutno još oko 500.000 migranata čeka na zapadnoj obali Turske, ne bi li krenuli prema grčkim otocima i onda dalje u smjeru Europske unije.

Pomalo je neobično da se po pitanjima obrane i sigurnosti posljednjih mjeseci u više navrata moglo čuti spominjanje Lisabonskoga sporazuma. Iako je taj sporazum sklopljen još u prosincu 2007. godine (stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine), tijekom prvih godina njegova važenja o tom se dokumentu u području obrane zapravo čulo iznimno malo – a onda kao da je naglo došlo do promjena. S jedne strane, nedavno se ponešto čulo o članku 44. Lisabonskoga sporazuma, kojeg se možda planira iskoristiti za reformiranje djelovanja EU borbenih skupina, o čemu smo već pisali na portalu Obris.org. Uz to, posljednjih mjeseci periodički u javnosti izranjaju i spomeni tzv. “klauzule solidarnosti” u sustavu EU – odredbe koja je od početka bila iznimno politički sporna i diskutabilna (u tolikoj mjeri da je 2007. namjerno ostavljena neodređenom) – i koja je ovoga ljeta izgleda u tišini konkretizirana.

Namjensko organiziranje zemalja članica EU

Spomenuti članak 44 iz pročišćenog teksta Sporazuma o Europskoj uniji (članak 28c iz samog Lisabonskog sporazuma kojim se ovaj akt mijenja i dopunjava) nalazi se u Odjeljku 2, segmentu “Odredbe o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici”. On glasi:

(1) Unutar strukture odluka usvojenih u skladu sa člankom 43, Vijeće može povjeriti implementaciju zadatka grupi zemalja članica koje su spremne i imaju sposobnosti nužne za ostvarenje takvoga zadatka. Te zemlje članice, u suradnji s Visokim povjerenikom Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, međusobno će se sporazumjeti o upravljanju obavljanjem zadatka.

(2) Zemlje članice koje sudjeluju u ostvarivanju zadatka redovito će informirati Vijeće o svome napretku, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev neke druge zemlje članice. Te će zemlje odmah obavijestiti Vijeće ako ostvarenje zadatka bude sa sobom nosilo ozbiljne posljedice, ili bude tražilo dopune samoga cilja zadaće, njenoga dosega ili preduvjeta utvrđenih za zadatak, u odlukama spomenutima u stavku (1). U takvim slučajevima, Vijeće će usvojiti neophodne odluke.

Riječ je tu o odredbi koja je u Sporazum o Europskoj uniji unesena 2007. godine, i kojom se načelno otvorila mogućnost “podugovaranja” pri izvođenju pojedinih “zadataka” unutar polja Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU (Common Security and Defence Policy – CSDP), nekad znane i pod nazivom Europska sigurnosna i obrambena politika (European Security and Defence Policy – ESDP). No, iako je taj instrument – donesen krajem mandatnog razdoblja američkog predsjednika Georgea W. Busha, te pod utjecajem njegovih ideja i politika – zapravo otvorio vrata stvaranju “koalicija voljnih i spremnih zemalja”, kojima bi se pod kišobranom konsenzusa članica u manjim grupama krenulo rješavati neke prilično mutno definirane “zadatke”. Naravno, kako se od 2007. do danas ponešto promijenio pogled na konkretne intervencije (ali i materijalna spremnost za njihovo provođenje), ovaj je članak praktično pa ostao mrtvo slovo na papiru. Pa ipak, tek ostaje vidjeti je li u njemu sadržana mogućnost operativne dorade koncepta EU borbenih skupina – o čemu se nedavno raspravljalo u Rimu, uz sudjelovanje i pojedinih hrvatskih parlamentaraca.

EU klauzula solidarnosti

Odredba nazvana “Klauzula solidarnosti” sadržana je u prilično masivnome 222. članku pročišćenog teksta Sporazuma o funkcioniranju Europske unije, odnosno u članku 188.R Lisabonskoga sporazuma, kojim je i taj važni akt EU bio dopunjen 2007. godine. Spomenuti Sporazum o funkcioniranju Europske unije (Treaty on the functioning of the European Union – TFEU) zapravo je nastavak tzv. Rimskoga ugovora, odnosno Sporazuma kojim je zasnovana Europska ekonomska zajednica (Treaty establishing the European Economic Community – TEEC) od 25. ožujka 1957. godine. Taj je akt iz svog naziva izgubio riječ “ekonomska” 1993. godine s donošenjem Ugovora iz Maastrichta (ostavši samo Treaty establishing the European Community – TEC), da bi današnji naziv TFEU dobio 1. prosinca 2009. godine, stupanjem na snagu Lisabonskoga ugovora. Upravo je ovim posljednjim promjenama u njegov sastav uvrštena i spomenuta “Klauzula solidarnosti” koja glasi:

(1) Unija i njene zemlje članice združeno će djelovati u duhu solidarnosti ako pojedina zemlja članica bude ciljem terorističkog napada ili žrtvom prirodne, odnosno ljudskim utjecajem izazvane nesreće. Unija će mobilizirati sve instrumente koje ima na raspolaganju, uključivo i vojne resurse stavljene na raspolaganje od zemalja članica, ne bi li:

(a)    – spriječili terorističku prijetnju na prostoru zemalja članica;

– zaštitili demokratske institucije i civilno stanovništvo od bilo kakvih terorističkih napada;

– pomogli zemlji članici na njenom teritoriju, na zahtjev njenih nadležnih političkih tijela, u slučaju terorističkoga napada;

(b)    – pomogli zemlji članici na njenom teritoriju, na zahtjev njenih nadležnih političkih tijela, u slučaju prirodne, odnosno ljudskim utjecajem izazvane nesreće.

(2) Bude li zemlja članica ciljem terorističkoga napada ili žrtvom prirodne, odnosno ljudskim utjecajem izazvane nesreće, preostale zemlje članice pomoći će joj na zahtjev njenih nadležnih političkih tijela. U tu će se svrhu zemlje članice međusobno koordinirati unutar Vijeća.

(3) Odredbe potrebne za implementaciju klauzule solidarnosti od strane Unije bit će definirane odlukom usvojenom od Vijeća, a temeljem zajedničkog prijedloga Komisije i Visokog povjerenika Unije zaduženog za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Vijeće će djelovati u skladu s člankom 31(1) Sporazuma o Europskoj uniji, ondje gdje ta odluka ima i obrambenih implikacija. Europski parlament će biti informiran.

Za svrhe ovoga stavka i bez utjecaja na članak 240, Vijeću će pomagati Politički i sigurnosni odbor, uz podršku od struktura razvijenih u kontekstu zajedničke sigurnosne i obrambene politike, i od Vijeća spomenutog u članku 71; ta dva odbora će, ako to bude nužno, podnositi i zajednička mišljenja.

(4) Europsko vijeće će redovito procjenjivati prijetnje s kojima je sučeljena Unija, ne bi li se omogućilo Uniji i njenim zemljama članicama donošenje efikasnih odluka.

Pri tome, po stupanju na snagu ove odredbe baš i nije bilo vidljive žurbe za izradom i donošenjem implementacijskih propisa za “Klauzulu solidarnosti” – možda i pod utjecajem gledanja kako tako sporne teme ima smisla odrađivati ponešto kasnije i u tišini, kada većina Lisabonskog ugovora bude već dobrano u primjeni, i kada će takvu aktivnost biti moguće odraditi u polumraku, van glavnine javne pažnje i umiješano u gomile drugih redovitih i nespornih poslova.

Provedbeni propisi za EU Klauzulu solidarnosti

Tijekom prve godine od stupanja na snagu Lisabonskog ugovora EU klauzula solidarnosti ostala je pretežito područjem interesa malobrojnih znanstvenika zainteresiranih za temu sigurnosti u okvirima EU. Tek se krajem prosinca 2012. godine pred Europskim Vijećem našao i prvi traženi zajednički prijedlog provedbenih propisa – izrađen od Europske komisije te Visoke povjerenice EU za vanjsku i sigurnosnu politiku – ne bi li se pregovori i usuglašavanja oko ovoga akta onda protegnuli na daljnjih oko 15 mjeseci, sve do sredine ove 2014. godine.

Pri tome, iskristalizirala su se gledišta da (1) nema obveze traženja ili primanja pomoći, koja može biti pružena tek na izričit zahtjev pogođene države, (2) da nema vanjskih utjecaja na ocjenu o vrsti pomoći koju se tim putem traži, (3) da Vanjskoposlovna služba EU tu ima ulogu ako se krize tiču i prostora van EU, ili ako zahtijevaju korištenje obavještajnih ili vojnih kapaciteta, (4) da je čitav postupak po EU klauzuli solidarnosti zapravo krajnje sredstvo, kojem se pribjegava ako vlastite sposobnosti odgovora nedvojbeno nisu dovoljne, a (5) da od 2015. godine kreće i izrada redovitih integriranih procjena prijetnji i rizika, kojima će se procjenjivati opasnosti što prijete pojedinim nacionalnim sustavima odgovora na krize. Pri svemu tome, (6) EU klauzula solidarnosti treba biti nadogradnja na postojeće EU mehanizme po pitanju odgovora na krize, izbjegavajući nepotrebna dupliranja resursa gdje god je to moguće.

Konačno, tema EU klauzule solidarnosti je 20. svibnja ove godine došla i pred COREPER (Comité des représentants permanents), gdje se još diskutiralo o zemljopisnome važenju ove klauzule (samo na prostoru EU ili i na brodovima, zrakoplovima ili diplomatskim predstavništvima zemalja članica), o tome tko će biti konkretno nadležan za pokretanje procedure po ovoj odredbi (EU komisija, šefica EU diplomacije ili netko treći), da bi sve na kraju završilo utanačeno do kraja lipnja i okončanja 6 mjeseci grčkoga predsjedanja Vijećem EU-a. I zaista, u skladu s tim predviđanjima Vijeće EU (Savjet za opće poslove, kvalificiranom većinom glasova) 24. lipnja ove godine zaista je i usvojilo spomenute provedbene propise – čime su, među ostalim, stvoreni i uvjeti za aktiviranje Strukture za Integrirani politički odgovor na krize (Integrated Political Crisis Response – IPCR), mehanizma kojeg je Vijeće EU već odobrilo u lipnju 2013. godine.

Pri tome, ostala je odredba da EU klauzula solidarnosti dolazi u obzir kada kriza ugrozi nacionalno stanovništvo, okoliš ili imovinu, i to na način koji nadilazi lokalne sposobnosti odgovora. Pri tome, aktivnosti se tu odnose na kopnene prostore, unutarnje vode, teritorijalne vode i zračni prostor krizom pogođenih zemalja (što nije obuhvatilo nacionalne brodove i zrakoplove, ali se odnosi na priobalne instalacije za dobivanje nafte i plina ako su one u teritorijalnim vodama ili su fiksno spojene s kopnom). Spominjane analize prijetnji dospjele su u djelokrug postojećih EU obavještajnih struktura – Intelligence Analysis Centre (INTCEN) i European Union Military Staff Intelligence Directorate (EUMS INT), te EU-koordinatora za suzbijanje terorizma (EU Counter-terrorism Coordinator). Posao koordiniranja EU aktivnosti prepušten je u ruke Centra za koordinaciju u izvanrednim slučajevima (Emergency Response Coordination Centre – ERCC).

Nakon usvajanja 24. lipnja, kao “COUNCIL DECISION of 24 June 2014 on the arrangements for the implementation by the Union of the solidarity clause” (2014/415/EU), a onda i objave ovog propisa u Službenome listu EU (1. srpnja ove godine) – spomenuti su propisi na snagu stupili dvadeset dana po objavi, dakle, 21. srpnja ove godine.

Problemi EU klauzule solidarnosti

U trenutku donošenja ovih provedbenih propisa za EU klauzulu solidarnosti, pažnja europske javnosti bila je usmjerena prema drugim stranama, te je vrlo malo glasova popratilo nastanak sredstava za korištenje ovog potencijalno prilično moćnog organizacijskog mehanizma Europske unije. Pri tome, većina se lijevih i anarhistički orijentiranih glasova tu usmjerila na potencijalnu ulogu koju bi EU klauzula solidarnosti mogla imati pri izgradnji “zajedničke EU-policije” – alata pan-europskih totalitarnih stremljenja, koji bi mogao represivno djelovati u svim zemljama članicama, a na tek formalan poziv lokalnih elita (koje tijekom krize i ne moraju uživati široku potporu u vlastitim državama).

Na ruku ovakvim gledanjima išlo je i postupanje nadležnih tijela EU. Naime, u medijima se krajem lipnja moglo čuti da ta točka dnevnoga reda spomenutog Savjeta za opće poslove (General Affairs Council – GAC) nije bila objavljena na redovitom dnevnome redu skupa, a niti mediji nisu bili obaviješteni o tome da materija EU klauzule solidarnosti dolazi na odlučivanje. Nadalje, vidljivi su bili strahovi kako bi spomenute “teške posljedice za stanovništvo, okoliš ili imovinu” lako mogle biti proširene i na područje politički motiviranih blokada u područjima energije, transporta i prometa, ili na suzbijanja generalnih štrajkova u pojedinim zemljama članicama EU.

Poseban izvor nelagode tu je predstavljala odredba kojom se u provedbu EU klauzule solidarnosti, uz sve spomenuto, mogu uključiti i “druge strukture“. Ta je formulacija bila tumačena kao pogodovanje u smjeru struktura kao što je tzv. “ATLAS-mreža” – organizacija osnovana od specijalnih policija Njemačke, Austrije i Belgije, a s ciljem jačanja taktike, djelovanja, tehnike i komunikacijskih strategija članica. Kako je velika prošlogodišnja vježba ove skupine pod vodstvom njemačke GSG 9 bila i doslovno međunarodna, nadišavši državne granice pojedinih članica, a sve uz pohvale Europske komisije – tu je bilo lako doći do zaključka kako ovu organizaciju “potiče Europska komisija“, kojoj se pripisuje i pojačano financiranje ove policijske strukture. U sličan je kontekst stavljena i Europska žandarmerijska postrojba (EUROGENDFOR) – jedinica sa sjedištem u talijanskome mjestu Vicenza, u kojoj sudjeluju sve zemlje članice EU koje imaju postrojbe žandarmerije, među ostalima i Portugal, Španjolska, Italija, Francuska i Nizozemska. Pri tome, isticana je i činjenica da ova žandarmerijska postrojba ionako svoje usluge već aktivno nudi EU, NATO savezu i organizaciji UN.

EU klauzula solidarnosti i Hrvatska

Kao i pretežiti ostatak djelovanja Republike Hrvatske u Europskoj uniji, tako je i pitanje EU klauzule solidarnosti ostalo gotovo u potpunosti uskraćeno domaćoj javnosti. Dok se iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova na tu temu nije čulo praktično ništa, kao ni iz Ministarstva unutarnjih poslova (koje u nas faktično pokriva veliki dio poslova vezanih uz odgovor na terorizam, te prirodne ili ljudskim djelovanjima izazvane nesreće) – posljednjih je mjeseci tema EU klauzule solidarnosti ponešto neočekivano izronila na vidjelo i u navodima iz redova Ministarstva obrane RH. Iako je bilo za očekivati da sektor obrane RH svoju pažnju prvenstveno posveti “EU klauzuli međusobne obrane” (članak 42(7) istoga sporazuma, regulirano u članku 52. prošle godine donesenog Zakona o obrani, Narodne novine 73/13, od 18. lipnja 2013. godine), na javni repertoar je tu ipak više došla već spomenuta EU klauzula solidarnosti – koja traži jednoglasnost pri odlučivanju zemalja članica, ako njena tematika u pojedinom konkretnom slučaju ima i obrambenih aspekata.

Kao prvo, treba spomenuti načelnu činjenicu da se obrambeni sustav RH temom EU klauzule solidarnosti pozabavio punih godinu dana prije usuglašavanja njenih provedbenih propisa, i to u okviru članka 53. Zakona o obrani (Narodne novine 73/13, od 18. lipnja 2013. godine), pod naslovom “2.7. Uporaba Oružanih snaga u skladu s klauzulom o solidarnosti Europske unije“. Ondje se na tu temu navodi:

“(1) Oružane snage mogu se upotrijebiti kao pomoć državama članicama Europske unije u slučajevima kada su izložene terorističkom napadu te prirodnim ili ljudskom djelatnošću izazvanim katastrofama.

(2) Odluku o djelovanju Oružanih snaga iz stavka 1. ovoga članka donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade i uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike.

(3) Na temelju odluke Hrvatskoga sabora iz stavka 2. ovoga članka Predsjednik Republike, u skladu s ugovorenim postupcima u sklopu Europske unije, naređuje uporabu i dodjeljivanje dijelova Oružanih snaga tijelima Europske unije zaduženim za provedbu operacija pomoći ili nadležnim tijelima države članice kojoj se upućuje pomoć.

(4) Uporaba Oružanih snaga iz stavka 1. ovoga članka odvijat će se u skladu s odlukom i pod koordinacijom Vijeća Europske unije“.

Uz to, ta je tematika konkretno spomenuta i u Prijedlogu nacrta Dugoročnog plana razvoja OS RH od 2015. do 2024. – u dokumentu čiji je radni tekst predstavljen hrvatskoj javnosti 24. rujna ove godine, da bi onda bio i raspravljan tijekom listopada ove godine (te čije se daljnje upućivanje u proceduru Vlade RH i Hrvatskog sabora prema službenim najavama očekuje uskoro). Ondje se unutar odjeljka “Sigurnosni strateški okvir”, pododjeljak “Europska unija”, napominje:

“Kao punopravna članica, Republika Hrvatska preuzela je i obveze eventualne uporabe Oružanih snaga u pružanju pomoći u obrani državama članicama EU te uporabe u skladu s klauzulom solidarnosti“.

Ovo je ujedno i jedino izričito spominjanje ove EU odredbe, dok se kasnije tu barata ponešto općenitijim izrazima, recimo naglašavajući kao jedan od Ključnih dugoročnih ciljeva razvoja Oružanih snaga i “Vjerodostojno i konzistentno djelovanje u sustavu kolektivne obrane i aranžmanima u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU (CSDP)” (cilj broj 3).

Ukupno gledano, tu je nekoliko dvojbenih stvari. Prva je, naravno, činjenica da se na ovako važnu stvar Hrvatska obvezala bez ikakvog utjecaja javnosti, kako stručne, tako i one širega diskursa. Drugo – iako se Hrvatska praktično pripremila za ovakva sudjelovanja dok još nije bilo jasno koji će biti opseg i težina čitavog tog sustava, barem je tu primijenjena procedura kakvu se i inače vidi za slanje pripadnika OS RH u inozemstvo. Treće – Oružane snage RH ovom Klauzulom gotovo da dobivaju i dodatnu ulogu, usporedivu s obvezama iz članka 5. NATO sporazuma iz Washingtona. I konačno, kao četvrto – dok smo po pitanju uloge OS RH u ovim mehanizmima barem načuli ponešto (makar tek daleke odjeke nekakvih događanja) – uloga hrvatske policije i ostalih državnih službi u tim europskim strukturama ostala je potpuno nepoznatom.

]]> https://obris.org/nato/nato-krajem-2013-godine/ Fri, 27 Dec 2013 14:31:10 +0000 http://obris.org/?p=19812  

Kraj ovogodišnjeg mjeseca studenog u NATO savezu obilježila su dva događanja – jedno pozitivno i jedno negativno. S dobre strane, okončana je godišnja vježba “Cyber Coalition 2013”, koja je okupila više od 30 zemalja – 28 zemalja članica NATO, plus Austrija, Finska, Irska, Švedska i Švicarska kao sudionice, te Novi Zeland i EU kao promatrači – ili oko 400 individualnih sudionika (300 u zemljama sudionicama, te više od 80 u vojnome kompleksu u Estoniji). Šesta vježba iz ovoga niza bavila se temom cyber-sigurnosti, koja je jedan od naglasaka NATO saveza posljednjih godina. Ono loše ticalo se Afganistana, gdje je u Pakistanu započela nova blokada prometa za potrebe NATO snaga u njihovu najvećem području operacija.

Svijet vs. Afganistan

Naime, pod organizacijom pakistanske stranke Tehreek-e-Insaf (PTI, pod vodstvom tamošnjeg nacionalnog političara Imran Khana) započela je 24. studenog 2013. još jedna blokada opskrbnog prometa NATO snaga u Afganistanu na prostoru pakistanske provincije Khyber-Pakhtunkhwa (K-P). Iako je u srpnju 2012. izgledalo da je logistički promet kroz Pakistan riješen, stanje se ondje promijenilo tijekom posljednjih mjeseci. Od tamošnjih izbora, održanih u svibnju ove godine – gdje su nacionalno na vlast došli konzervativci – podigla se razina osjetljivosti na napade bespilotnim letjelicama koji su učestali posljednjih mjeseci. Stanje je iskoristio PTI, koji ima i lokalnu vlast u prometno važnoj provinciji K-P – što je dovelo do niza zaustavljanja kamionskih konvoja, pretraga vozila, a onda 4. prosinca i do obustave NATO prometa preko Ground Line of Communication (GLOC), od Torkhama prema luci Karachi. Ova blokada, od koje se početno očekivalo da je tek prolaznog karaktera, produžila se na čitav kraj 2013. godine – te je počela utjecati i na opće odnose SAD i Pakistana, sve to baš u doba kad se kompliciraju i ukupni odnosi susjednog Afganistana i međunarodne zajednice.

Dok još nije upitno da bi predstojeća 2014. trebala biti godina povlačenja većine NATO snaga iz Afganistana – još nije jasno kako i kada će se to dogoditi. S jedne strane, pitanje je logistike povlačenja, koja se nakon više od godinu dana laganog ubrzavanja približava svojoj najaktivnijoj fazi. Koji god da tu bude opseg konačnog povlačenja (i predstojeće operacije “Resolute Support”), taj se postupak treba isplanirati do proljeća – čemu na putu stoje neslaganja lokalnih vlasti u Afganistanu i međunarodne zajednice.

Naime, slično kao i u Iraku, Sjedinjene Američke Države su za reguliranje svog ostanka u Afganistanu kao uvjet postavile sklapanje Bilateralnog sigurnosnog sporazuma (Bilateral Security  Agreement – BSA), s vladom predsjednika Kharzaija. No, od početnih očekivanja o brzom sporazumu, stvar se otegla. Aktualnom se predsjedniku Afganistana ne žuri – budući da otpor strancima jača njegovu reputaciju među Paštunima pred izbore zakazane za travanj iduće godine. Pri tome, on traži da se američke snage ograniči u poduzimanju operacija kojima stranci noću ulaze u afganistanske domove – što vjerojatno ne bi bilo mrsko ni Općoj skupštini uglednika (Loya Jirga), koja je inače velikom većinom podržala sklapanje BSA.

Tim je manevrima u pitanje doveden ostanak ukupno oko 84 tisuće NATO vojnika u Afganistanu (od čega su njih oko 60 tisuća Amerikanci). Taj broj treba u skoro vrijeme pasti na ukupno 8 do 12 tisuća  (navodno pretežito svekolikih instruktora), dok ni potpuni odlazak vojnih snaga SAD iz te zemlje nije isključen. Dok se detalji ostanka SAD u Afganistanu ne riješe, svoje vlastite pregovore na istu temu objavio je i NATO – čiji je Glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen 22. prosinca natuknuo o takvim pregovorima NATO-predstavnika Mauritsa Jochemsa i Rangina Spante, savjetnika za nacionalnu sigurnost afganistanskog predsjednika. Naravno, zadržavajući zajedničku liniju prema Afganistanu, Rasmussen se ujedno i ogradio – taj sporazum, označen kao NATO Status of Forces Agreement (SOFA), neće biti sklopljen ili potpisan prije američkog BSA, čime jača i međunarodni pritisak na nacionalne vlasti u Kabulu.

Što dalje za Andersa Fogha Rasmussena?

Nakon što je Andersu Foghu Rasmussenu Sjevernoatlantsko vijeće 11. prosinca produžilo mandat na mjestu Glavnog tajnika NATO saveza za još gotovo godinu dana – do 30. rujna 2014. godine – postalo je jasno da će on osobno voditi i predstojeći NATO summit, zakazan za 4. i 5. rujna 2014. godine u Walesu, Velika Britanija. Ujedno, Rasmussen je tako ojačanog mandata mogao prisustvovati i skupu Europske unije o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici (CSDP) – načelno tematskome zasijedanju Europskoga vijeća, koje se u Bruxellesu održalo 19. i 20. prosinca ove godine – gdje je on bio i ukupno prvi NATO-glavni tajnik koji se ovome tijelu neposredno obratio.

Uz niz ostalih, zapravo nevezanih pitanja, na ovom je skupu po prvi put od 2008. godine pažnja formalno bila tematski svrnuta na pitanja sigurnosti i obrane Europske unije – temu o kojima unutar EU ne postoji mnogo slaganja. Službeni su naglasci ovog EU skupa bili stavljeni na “promjene u strateškom okruženju EU“, koje dolaze u doba kontinentalnog rezanja financijskih sredstava za obranu.

Pri tome, Europsko je vijeće načelno odlučilo da rješenje aktualnih problema leži u tri odvojene točke: (1) povećanju efikasnost, vidljivost i utjecaja CSDP, (2) unapređenju razvoja sposobnosti, i (3) jačanju europske vojne industrije. Da bi CSDP dobila na značaju, (1) predlaže se ubrzavanje rasporeda civilnih misija EU i unapređivanje europskih snaga za brzi odgovor. Uz to, treba preispitati te poboljšati financiranje EU misija i operacija, a više posla preostaje i na teme cyber-sigurnosti, pomorske sigurnosti (gdje treba razviti i novu “EU strategiju pomorske sigurnosti”), te upravljanja granicama. (2) Po pitanju razvoja sposobnosti istaknuta je važnost suradnje – posebno na polju projekata provođenih pod okriljem Europske obrambene agencije (European Defence Agency – EDA), gdje su definirana i 4 područja aktivnijega rada: po pitanju daljinski upravljanih zrakoplovnih sustava (razvoj “zajedničkih dronova”, najkasnije do 2025. godine), jačanja sposobnosti dopune gorivom u zraku, razvoja vladinih satelitskih komunikacija “nove generacije”, te ponovo zajedničkog ovladavanja izazovima cyber-sigurnosti. (3) Što se obrambene industrije tiče, EU je tu pozvala na uspostavu više razine integracije, održivosti, inovativnosti i tržišne kompetitivnosti. U tu se svrhu istaklo ulogu malih i srednjih poduzeća (Small and medium Enterprise -SME), pozvalo se na razvoj zajedničkih industrijskih standarda u obrani, međusobno priznavanje vojnih certifikata, kao i na suradnju vojnih te civilnih istraživačkih sustava.

NATO i prosinački EU summit

Na sve to Rasmussen je odgovorio 19. prosinca. Istaknuo je da, ako Europa želi igrati neku ozbiljnu ulogu, EU mora razviti i neke stvarne te ozbiljne vojne kapacitete – posebice na polju bespilotnih izviđačkih letjelica, dopune goriva u zraku, te teških transportnih sposobnosti. To je sve teže, budući su se posljednjih godina izazovi pojačali, a obrambeni proračuni smanjili (u nekim europskim zemljama i za 40 posto). Takvo ponašanje utječe na ulogu Europe u svijetu, ali i na njenu sposobnost odgovora na krize – gdje treba očekivati da će novostvorenu prazninu popuniti neki drugi međunarodni igrači. Pri tome, Rasmussen je istaknuo da pojedine konkretne sposobnosti tu nemaju NATO ili EU, već pojedine nacije članice – koje svojim ulaganjima dobivaju mogućnosti djelovanja, u kojem god okviru one onda to djelovanje odlučile provesti. No, ako se tu stvari ne pomaknu s trenutne točke, nikoga ne treba čuditi okretanje SAD na druge strane, i drugim partnerima – što vjerojatno nitko u EU ne želi.

Ti su apeli pali na jedan vrlo neujednačen i razrovan prostor – polje sukobljavanja vrlo različitih suštinskih pogleda na tematiku ovoga skupa. Tako, britanski premijer David Cameron poziva na zajedničko suočavanje s novim sigurnosnim izazovima – dok ujedno odbija okupljanje resursa zemalja EU pod zajedničkim okvirom. Francuski predsjednik Francois Hollande poziva na zajedničko EU financiranje područja sigurnosti i obrane, navodeći tu kao primjer posljednje francuske intervencije (Srednjoafrička Republika) – gdje se onda na to mogao čuti i njemački odgovor. Po njemu, ako pojedina voljna i spremna članica krene intervenirati sama (jer joj se ne da čekati spore postupke postizanja EU konsenzusa), za takvo svoje solo-djelovanje ona ne može očekivati ni zajedničko snošenje troškova – jer “Mi ne možemo snositi troškove vojnih misija u čijem procesu odlučivanja ne sudjelujemo”, dok samo podvođenje akcije u Srednjoafričkoj republici pod okrilje EU za Njemačku traži posebni sastanak EU obrambenih ministara. No, to nije ništa u usporedbi s problemima kontinentalne vojne industrije – gdje usprkos desetljetnim pričama o standardizaciji i usklađivanju, stvarnost izgleda poprilično drugačije od priča. Europa održava 16 vojnih brodogradilišta, nasuprot američkih 2. U Europi se koristi 19 tipova oklopnih vozila i 14 tipova tenkova, u usporedbi s po jednim osnovnim modelom ovakve vojne tehnike u SAD.

Sve bi to možda još i bilo nekako podnošljivo da se u Europi ima beskrajno novca za obranu – a tome već neko vrijeme nije tako. Od EU obrambenih odvajanja u iznosu od 251 milijardu eura (343 milijarde USD) 2001. godine – ta su sredstva 2012. godine pala na ukupno 190 milijardi eura (260 milijardi USD) na kontinentalnoj razini. Pri tome, da stvari budu gore, posljednje su godine jasno pokazale da EU bez pomoći SAD u principu nije sposobna voditi kompleksnije vojne operacije – što jasno pokazuje i francuska odluka da u nedostatku usporedivih europskih sustava, za posao zračnog nadzora u operacijama širom Afrike kupe 12 američkih bespilotnih letjelica tipa Reaper. Time se umjesto pitanja “NATO i/ili EU?”, sve više nameće pitanje: “Žele li države u Europi uopće imati ikakve ozbiljne vojne sposobnosti, ili ne”?

Vlada je u četvrtak, 12. prosinca, usvojila prijedlog zakona o potvrđivanju Ugovora o trgovini oružjem, dokumenta kojeg je Hrvatska već svečano potpisala 03. lipnja ove godine. Kako je na sjednici pojasnila Vesna Pusić, ovoga puta samo u funkciji prve potpredsjednice Vlade,…

„Radi se o ugovoru koji je ispregovaran u okviru UN-a i jeste ugovor UN-a o uspostavljanju zajedničke pravno obvezujuće strukture ili standarda za uvoz, izvoz i prijenos konvencionalnog oružja, i koja čini trgovinu oružjem odgovornijom i transparentnijom. U pregovorima oko tog ugovora Hrvatska je sudjelovala 6 godina u multilateralnom obliku – prvo je glasala za usvajanje na Općoj skupštini UN-a 02. travnja, a potpisala 03. lipnja u New Yorku. Kao i ostale države-članice EU, Hrvatska uređuje pitanje trgovine oružjem sukladno za to područje relevantnim aktima EU, koji su usuglašeni s ovim Ugovorom. Kod nas je to preuzeto i preneseno u Zakon o nadzoru robe vojne namjene i nevojnih ubojnih sredstava, koji je na snazi od 03. srpnja 2013. godine i čiji je nositelj Ministarstvo gospodarstva.“

U popratnom dokumentu kaže se još kako je od 03. lipnja 2013. Ugovor o trgovini oružjem otvoren za potpisivanje, a stupit će na snagu 90 dana nakon datuma polaganja pedesete isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju kod depozitara. Do sada je Ugovor potpisalo 113 država-članica UN-a, dok ih je 7 položilo kod depozitara svoje isprave o ratifikaciji. Vijeće Europske unije uputilo je 22. srpnja 2013. Europskom parlamentu na mišljenje Odluku o ratifikaciji Ugovora o trgovini oružjem od strane država-članica Europske unije. Po primitku suglasnosti Europskog parlamenta, Vijeće EU donijet će odluku kojom se ovlašćuju države-članice da ratificiraju, u interesu Europske unije, Ugovor o trgovini oružjem. Europski parlament je 10. listopada 2013. ovlastio Odbor za vanjsku trgovinu (Commitee in charge of international trade, INTA) da razmotri prijedlog Europske komisije, koji se potom upućuje Vijeću Europske unije na usvajanje. Prema dinamici rada Europskog parlamenta i Vijeća EU, ovaj proces trebao bi biti završen do siječnja 2014. godine, nakon čega države-članice, pa tako i RH, mogu položiti ispravu o ratifikaciji kod depozitara.

Naravno, ovaj prijedlog Zakona mora proći Sabor i to će, prema Vladinom prijedlogu, biti u hitnoj proceduri. S obzirom na nagomilani posao koji Sabor nikako da riješi, uvaženi saborski zastupnici ipak neće od danas biti na „zasluženom“ zimskom odmoru, već će zaostatke rješavati i sljedećeg tjedna, na 11. izvanrednoj sjednici Sabora.  Do sada, prijedlog zakona o potvrđivanju Ugovora o trgovini oružjem još uvijek nije uvršten u dnevni red kako plenarne sjednice, tako ni nadležnih odbora.

]]> https://obris.org/hrvatska/europska-unija-i-prvi-hrvatski-predstavnici/ Tue, 02 Jul 2013 15:05:00 +0000 http://obris.org/?p=15885  

Drugi je dan nove ere, barem po brojanju hrvatske političke elite. Dok se još ni Trg bana Jelačića nije počistilo kako treba, a na graničnim prijelazima slom informatičkog sustava Carinske uprave RH stvara kilometarske kolone, osvrnimo se na jučerašnji radni dan – kako su ga doživjeli hrvatski europarlamentarci. Oni su uz prigodnu ceremoniju i službeno zauzeli svoje pozicije u ponedjeljak, 1. srpnja, u Strasbourgu – gdje je sjedište Europskoga parlamenta i u kojem Parlament zasjeda jedan tjedan mjesečno (ukupno 12 plenarnih sjednica godišnje).

Svečana podizanja zastava

Događanju koje je započelo jučer oko 17 sati kvazi-vojni štih dalo je prisustvo klape Hrvatske ratne mornarice ‘Sveti Juraj’, izvođača ‘Lijepe naše’ i hrvatske verzije ‘Ode radosti’, te pripadnika Eurocorpsa koji su svečano donijeli hrvatsku zastavu. Čisto da podsjetimo – Eurocorps, European Corps ili Corps of European Union je međudržavna, stajaća postrojba kopnene vojske sa stožerom u Strasbourgu. Kreirana je u svibnju 1992. godine, a proglašena operativnom 1995. Sastoji se od ograničenih stožernih struktura, te s oko 1000 vojnika stacioniranih u Strasbourgu, a pod svojim zapovjedništvom ima i francusko-njemačku brigadu, ustrojenu 1987. godine, s još oko 5000 ljudi. Uz to, u sastav Eurocorpsa voli se knjižiti i svekolike vojne efektive deklarirane za EU i NATO djelovanja – tako da na papiru ta struktura doseže i do 60 tisuća ljudi. Pa ipak, iako se načelno radi o kombiniranoj postrojbi europskih zemalja, nije tu riječ o nikakvoj europskoj vojsci. Iako je riječ tek o model-postrojbi koja već gotovo 20 godina predstavlja uzor za općenito užu vojnu suradnju država članica EU, Eurocorps je nekoliko puta bio i operativno raspoređivan na teren, prvenstveno u Afganistan.

Nakon ceremonije podizanja zastave, Europski je parlament započeo plenarnu sjednicu, kojoj je na čelu hrvatskog izaslanstva prisustvovao i Josip Leko, predsjednik Hrvatskog sabora. Sjednica je započela opet s Hrvatskom, budući su kolegama predstavljeni hrvatski europarlamentarci, koji su onda i zauzeli svoja nova radna mjesta – bez izjava i tek uz službene fotografije. Na to je i u salu Parlamenta unesena hrvatska zastava, da bi se onda započelo s redovitim radom. To je onda o svečanostima bilo to do večeri, kada je oko 20:30 sati hrvatska zastava svečano podignuta i pred Gradskom vijećnicom grada Strasbourga, opet uz prisutnost domaćina te hrvatskog izaslanstva i europarlamentaraca.

Hrvatski članovi Europskog parlamenta

Što se tiče statusa hrvatskih članova Europskog parlamenta, treba spomenuti da su oni koji su do sada ujedno bili i zastupnici u Hrvatskom saboru svoje saborske mandate stavili u mirovanje, nakon glasovanja o odgovarajućim odlukama Mandatno-imunitetnog povjerenstva (Nikola Vuljanić, Ruža Tomašić, Davor Ivo Stier, Andrej Plenković, Tonino Picula i Biljana Borzan 21. lipnja, Sandra Petrović Jakovina 28. lipnja). Iako su te odluke izgleda stupile na snagu izglasavanjem, one donesene 21. lipnja su jučer, prvoga dana punopravnog RH članstva, osvanule i objavljene u Narodnim novinama (NN 83/13). Pa ipak, ta procedura izgleda da nije bila potrebna i za Ivanu Maletić, vanjsku članicu saborskog Odbora za regionalni razvoj i fondove Europske unije (inače, HDZ “ministricu u sjeni”). Od svog posla u Europskome parlamentu ona prilično sigurno neće biti u stanju raditi i u odboru, ali joj izgleda ipak neće škoditi nastavak primanja pripadajuće naknade i za taj posao .

Pri tome, sada je nedvojben i radni raspored hrvatskih europarlamentaraca – Tonino Picula, Oleg Valjalo, Biljana Borzan, Sandra Petrović Jakovina i Marino Baldini djeluju u zastupničkome Klubu socijalista i demokrata (S&D); Davor Stier, Andrej Plenković, Ivana Maletić, Dubravka Šuica i Zdravka Bušić su u Klubu Europske pučke stranke (EPP); Ruža Tomašić je članica kluba Europskih konzervativaca i reformista (ECR), a laburist Nikola Vuljanić završio je kako je i od početka priželjkivao – u Klubu Ujedinjene europske ljevice-Zelene nordijske ljevice (GUE/NGL). Toliko o bajkama oko njihovog nacionalnog predstavljanja RH u Europskome parlamentu.

Vijeće Europske unije po pitanju RH

Istog tog 1. srpnja po pitanju Hrvatske radilo je i Vijeće Europske unije. Ono je pisanom procedurom imenovalo Nevena Mimicu za povjerenika Europske komisije za zaštitu potrošača (nakon što je 28. lipnja izglasano mirovanje njegovog saborskog mandata, imenovan je na novo mjesto do 31. listopada 2014. godine, dakle, do kraja mandata ove Komisije), kao i devet hrvatskih članova u Gospodarski i socijalni odbor (Davor Majetić, Dragica Martinović Džamonja, Violeta Jelić, Marija Hanžeković, Anica Miličević-Pezelj, Vilim Ribić, Lidija Pavić-Rogošić, Marina Škrabalo i Toni Vidan imenovani su u to savjetodavno tijelo na mandat od 1. srpnja 2013. do 20. rujna 2015. godine) te još devet članova u Odbor regija (Snježana Bujanac, Nikola Dobroslavić, Bruno Hranić, Ivan Jakovčić, Danijel Marušić, Vojko Obersnel, Jelena Pavičić Vukičević i Predrag Štromar, za razdoblje od 1. srpnja 2013. do 25. siječnja 2015. godine).

Ujedno je donesena i odluka o promjeni izračuna kvalificirane većine potrebne za odlučivanje, s obzirom na ulazak Hrvatske. Hrvatska u Vijeću Europske unije ima sedam glasova, a njenim se pristupom u EU prag broja stanovnika (62 posto) potrebnog za odlučivanje kvalificiranom većinom popeo na 315.01 milijuna stanovnika (od ukupno 508,08 milijuna). Do jučer ukupan broj glasova iznosio je 345 (258 glasova je trebalo za kvalificiranu većinu), dok sada ukupnost iznosi 352 glasa – dok za kvalificiranu većinu po novome treba skupiti 260 glasova.

Ovakvim sustavom glasovanja, gdje države imaju broj glasova određen prema njihovom udjelu u ukupnoj veličini Unije, odlučivat će se još do kraja 2014. godine – kada počinje Lisabonskim ugovorom utanačeni prijelazni period. To će prijelazno razdoblje trajati od 2014. do 2017. godine, tijekom kojeg će se odlučivati prema novim pravilima dvostruke većine, uz to da će bilo koja zemlja članica moći tražiti da se o nekom pitanju glasuje starim ponderiranim sustavom. Od 2017. trebao bi početi važiti isključivo sustav odlučivanja dvostrukom većinom – prema kojem je odluka donesena ako za nju glasuje najmanje 55 posto država članica koje predstavljaju najmanje 65 posto stanovništva EU-a.