Posljednjih se dana u fokusu javnosti našla tema migrantskoga vala koji tzv. “Balkanskom rutom” zapljuskuje Mađarsku, ne bi li se onda dalje odlio prema Austriji, Njemačkoj, Švedskoj i kojim god to zemljama za koje si mase umišljaju da su Eldorado. Pri tome, malo je koga u Hrvatskoj zainteresirala samo tema mađarske gradnje zida prema susjednoj Srbiji – sve do trenutka kada je 18. kolovoza ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić na pitanje novinara o utjecajima te ograde na smjerove kretanja migranata odvratio da bi se njihova matica mogla preseliti i na Hrvatsku. Tu je onda, nakon dugo vremena izričitog izostanka interesa za ovu bitnu temu, i u Lijepoj našoj najednom krenula moda ponešto podrobnijeg promatranja toka te migrantske rijeke. I do čega se u tom promatranju došlo?

Kojeg je to opsega izbjeglička kriza u Siriji?

Kao prvo, stekao se dojam da je tu riječ o novom fenomenu, kao da je rijeka ljudi koji se preko Grčke pokušavaju preliti u Europu potekla nedavno. Na portalu Obris.org smo o ovoj migrantskoj ruti pisali još 2012. godine, s time da se stanje u toj zemlji tijekom posljednjih godina definitivno pogoršalo. S jedne je strane tu riječ o posljedicama gospodarske krize, dok je određenog utjecaja imalo i svojevrsno odustajanje Turske od pridruživanje Europskoj uniji – čime je ova zemlja izgubila interes za obranu EU od navale migranata. Naravno, ovaj problem ilegalnih migracija dodatno je modificirao negdašnji profil putnika na “Balkanskoj ruti”, a na njega se nije dobro odrazilo ni stanje kaosa u Libiji, kao niti zaoštravanje internih sukoba u Jemenu i Somaliji, koje sve gledamo posljednjih godina.

Otkud ide tko?

Mediteranske rute migracija, s prometom i brojem žrtava na svakoj pojedinačnoj

Pri tome, postupno varira popularnost pojedinih od dva jasno vidljiva načelna pravca aktualnih migracija u Europu – onog pomorskog, iz Libije preko Mediterana u Italiju, i onog kopnenog, preko Turske i Grčke, u Makedoniju i Srbiju, pa u prostor EU Schengenske zone u Mađarskoj. Dok je prije koju godinu bila popularnija pomorska ruta, nakon brojnih havarija i utapanja putnika, taj je put pomalo izgubio na snazi. Tome je doprinijela i njegova čvršća mornarička kontrola, u kojoj posljednjih tjedana aktivno sudjeluje i jedan brod hrvatske Obalne straže. Za to je vrijeme jačao pritisak na kopnenoj ruti, “Balkanskim smjerom”, gdje će promet vjerojatno u dogledno vrijeme biti i gušći, s nastupom jačih jesenskih oluja na središnjem Mediteranu.

Načelni migracijski putevi u širem okolišu Europske unije, Reuters, 2. rujna

Što se podrijetla izbjeglica tiče, za medije je stvar jasna – to su Sirijci! U Siriji je rat, ljudi bježe, tjera ih okrutna Islamska država o kojoj se posljednjih tjedana isto ponešto više čulo, a za njom ne zaostaje ni režim Bashara al Assada u Damasku. Nažalost, ta naoko koherentna priča ima nekoliko elemenata koji je dovode u pitanje. Kao prvo, prilično je jasno da migrantskim putevima u EU ne idu samo ratne izbjeglice, nego je tu i ponešto klasičnih ekonomskih migranata (radi kojih je Njemačka čak prijetila da će navala Sirijaca značiti obustavu primanja samih Balkanaca – gdje je Albanaca, Kosovara i Crnogoraca 2014. u Njemačkoj azil tražilo čak 515 posto više nego u 2013. godini). Pri tome, u masi migranata ima i Afganistanaca, Kurda, Sudanaca, Somalaca, Eritrejaca, kao i građana niza država podsaharske Afrike – sve zemalja u kojima negdje bjesni rat, negdje se loše živi, a negdje ikakve sređene države zapravo i nema već desetljećima. Naravno, ikakva točnija identifikacija svih ovih ljudi tek je uvjetno moguća, budući da oni u pravilu ne nose dokumente, a nisu ni spremni službeno potvrditi podrijetlo radi straha od vraćanja na samo polazište svoje putne epopeje.

Porast broja izbjeglica u susjedstvu Sirije nastavljen je i tijekom ove godine

Kako bilo da bilo, koncentriranjem migrantske priče samo na Siriju, nije ujedno pojačano i praćenje stanja na tom bojištu kompleksnog građanskog rata. Naime, prilično je jasno da ondje teče neprekinuti rat više načelnih političkih blokova, podijeljenih vjerom, etničkom pripadnošću i političkim uvjerenjima. Dok se međunarodna koalicija svojom borbom protiv organizacije Islamska država u Siriji bavi više teorijski, ti isti radikalni islamisti postigli su posljednjih mjeseci određene pomake na bojištu – kako protiv režima u Damasku (zauzimanje grada Palmira oko 20. svibnja ove godine), tako i protiv ostatka oporbe (zauzimanje mjesta Habal posljednjih dana, i jačanje opsade mjesta Marea – kraja smještenog usred nesuđene turske “sigurnosne zone” uz sjeverozapadne granice Sirije). Jednako tako, moglo se registrirati i propast primirja koje su proteklih tjedana dogovarali režim u Damasku i oporba okupljena oko koalicije Jaish al-Fatah oko mjesta Zabadani, Kefraya i Foua. No, nema dvojbe da u posljednjih nekoliko mjeseci na svim tim bojištima nije došlo do nekakvih preokreta koji bi sami po sebi bili okidač vala ilegalnih migranata koje posljednjih tjedana mediji podrobno prate od Makedonije do Austrije.

Broj izbjeglica iz Sirije u registru UNHCR skokovito je porastao samo tijekom borbi za Kobane, u siječnju 2015.

Naravno, ovakvo traženje nekog neposrednog povoda za rečenu migraciju iz vida gubi činjenicu kako ovo nije novi proces – iako bi lako moglo biti da se on u zadnje vrijeme intenzivirao u Hrvatskoj bliskim krajevima. Pri tome treba imati na umu i ogroman broj izbjeglica iz Sirije koji su proteklih godina pribježište našli u Siriji susjednim zemljama – gdje je posebice strelovito rastao njihov broj u Libanonu (koji je najednom postao zemlja s najviše stranih izbjeglica po glavi stanovnika), i Turskoj (u kojoj na velike brojeve s početka ove godine treba dodati još i val Kurda kojeg su pokrenule osvajačke operacije Islamske države na sjeveru Sirije). Time prema podacima UNHCR-a (Syria Regional Refugee Response) krajem kolovoza ove godine dolazimo do brojki od 1.938.999 sirijskih izbjeglica u Turskoj, njih 1.113.941 u Libanonu, 629.266 u Jordanu, 249.463 u Iraku, 132.375 u Egiptu, te još 24.055 u ostatku Sjeverne Afrike. Sve to su bazeni izbjeglica iz kojih oni postupno teku dalje prema boljem životu – dakle, prvenstveno prema Europskoj uniji. Upravo ta postupnost kretanja i dinamika prelijevanja vala izbjeglica donekle i dovodi u pitanje sam njihov status ratnih izbjeglica, budući da se do njihovog biometrijskog registriranja na prilazima Europskoj uniji nerijetko radi o ljudima koji su prethodno prošli čitav niz više ili manje mirnih država, često i uz određeno zadržavanje u svakoj od njih.

Primanje došljaka

Države tzv. “Višegradske skupine” skeptične su prema otvaranju svojih granica

Dok ta rijeka ljudi na putu u Europsku uniju dosad uvelike zaobilazi Hrvatsku, ni ova država nije ostala izvan EU-diskusija o tome da li primati te ljude, i ako da – koliko, kako i gdje. Za razliku od zemalja Višegradske skupine, te još nekih EU-članice, Hrvatska je od samoga početka jasno otvorena za primanje određenog broja izbjeglica, iako više načelno. O kvotama tih ljudi diskutiralo se posljednjih mjeseci – od prijedloga Europske komisije u svibnju, gdje se raspodjeljivalo ukupno oko 54.760 ljudi, a Hrvatskoj se namjeravalo dodijeliti njih oko 1,73 posto ili 1062 čovjeka (747 sirijskih i eritrejskih izbjeglica, koji se sada nalaze u Italiji i Grčkoj, te još 315 ljudi koji su sada izvan EU-a), gdje je onda Vlada RH odlukom iz sredine srpnja stigla do broja od 550 migranata (njih 400 iz Grčke i Italije, a još 150 iz izbjegličkih logora u trećim državama koje graniče sa Sirijom). Sada, tri i pol mjeseca kasnije, došlo je do zaoštravanje migracijske situacije u Mađarskoj, i Europska je komisija očigledno pribjegla potpuno istoj metodi proračunavanja nacionalnih kvota kao i u svibnju.

Kontroverzni EU prijedlog kojeg je 3. rujna objavio britanski Daily Mail

Naime, prema podacima koje je 3. rujna objavio britanski Daily Mail (a koji su se pokazali ispravnim curenjem stavova Komisije), novi EU sustav bi dijelio ukupno 160.000 ljudi, a Hrvatskoj je opet bilo namijenjeno 1,73 posto od tog broja, odnosno 3.200 ljudi za primanje. Dok aktualni pregovori o ovoj temi još itekako traju, na tematskome sastanku ministara vanjskih poslova u Luxembourgu isplivao je i nešto manji prijedlog – 120.000 ljudi za diobu, od toga Hrvatsku bi dopalo 0,89 posto ili 1.064 osobe iz ukupno tri zemlje koje su suočene s najvećim izbjegličkim teretom (od ukupno 15.600 iz Italije RH bi prihvatila njih 138, od njih 50.400 iz Grčke u RH bi završilo 447, a od 54.000 prolaznika kroz Mađarsku mi bi trebali primiti njih 479). Dakle, to bi završilo taman u onim okvirima koje smo po pregovorima uspjeli odbiti ljetos – a trebali bi biti sretni što se ipak govori samo o svibanjskih oko 1000 ljudi, a ne o 3.200 kako je prije samo koji dan neslužbeno bilo bačeno na stol.

Naravno, o službenom stavu RH još nema nedvojbenih informacija, a tek je zabilježena jučerašnja izjava ministrice Vesne Pusić za RTL televiziju, o tematskim razgovorima u Luxembourgu:

“Nije bilo riječi o kvotama. To su različiti prijedlozi. Međutim, u ovom trenutku još nije dovršen onaj prvi plan po kojem je Hrvatska trebala primiti 550 ljudi jer nije definiran kriterij na koji način bi se odredili koji su to ljudi koji bi došli u Hrvatsku. Te brojke su čista špekulacija. Ono što je jasno je da Europa mora definirati zajedničku politiku jer veliki dio tih ljudi su zaista izbjeglice. Nema migranata iz Kobanea ili ratne zone iz Sirije“.

Novi izazovi i novi problemi

Pri tome, koliko god da ljudi Hrvatska na kraju primi, nedvojbeno je da će njih dobar dio ovdje ostati samo kratko. Naime, u toj je populaciji jasno vidljiva nesmanjena magnetska privlačnost Njemačke i Švedske, zemalja koje ti putnici konzistentno smatraju svojim pravim ciljevima putovanja. No, ako se po tom pitanju stvari promijene – lako je za predvidjeti i čitav niz do sada nezabilježenih novih pitanja koja bi mogao otvoriti ovakav pritok novih državljana Lijepe naše. Naime, barem na papiru, Hrvatska za svoje državljane osigurava oveći raspon manjinskih prava. Pri tome, neke od manjina u RH i nisu velike. Prema popisu stanovništva iz 2001. tu je bilo ukupno 12 Vlaha, 247 Austrijanaca, 300 Turaka, 331 Bugar, 475 Rumunja, 567 Poljaka, 576 Židova, 906 Rusa, 1.977 Ukrajinaca, 2.237 Rusina, 2.902 Nijemca, 9.463 Roma – a ovo nabrajanje je važno, jer tih 19.993 hrvatskih građana imaju osigurano jedno zajedničko manjinsko mjesto u Hrvatskome saboru.

Dok je jasno da neočekivano intenzivan priljev Sirijaca, Libijaca ili Afganistanaca ipak neće brojem novih građana odmah dostići neke od većih manjinskih zajednica u Hrvatskoj, već bi i omanje njihovo primanje u državljanstvo moglo izazvati zanimljive političke promjene u formiranju ovakvih skupnih mandata saborskih zastupnika manjinskih zajednica. Naravno, sve to ujedno nosi i osnivanje političkih stranaka takvih grupacija, za koje ne bi bilo čudno da krenu nastupati s jasno izraženim stavovima o načinu na koji oni žele da se Hrvatska postavi po pitanju odnosa prema njihovim bivšim domovinama i tamošnjim političkim stanjima – što uopće ne bi čudilo imamo li u vidu koliko su na trenutke bile aktivne i postojeće zajednice ljudi u Hrvatskoj, podrijetlom iz takvih kriznih područja. Sve su to pitanja koja tek dolaze na dnevni red, a za koja bi bilo pametno da ih politička klasa u Hrvatskoj otvori zajedno s aktualnim raspravama oko otvaranja državnih granica za migrante, izbjeglice, potencijalne azilante, te ostale zamislive kategorije pridošlica iz dalekih kriznih krajeva svijeta.

Samo dan nakon što su se o Tomislavu Salopeku izvanredno javnosti obratili Zoran Milanović i Kolinda Grabar Kitarović, u Rijeci se hrvatskoj javnosti obratila i Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova te prva potpredsjednica Vlade RH. U svojih dvadesetak minuta, zajedno s nekoliko pitanja novinara, Pusić je priopćila i nekoliko novosti:

“Tomislav Salopek je građevinski tehničar koji radi za francusku tvrtku u Egiptu. Kao što znate, otet je 20. 07. – osam dana nakon toga za njega je tražen novac.  Nije bilo kontakata od njegovih otmičara do 05. 08., kada je objavljena njegova snimka u položaju karakterističnom za Islamsku državu i ljude koje je otela teroristička organizacija Islamska država, i kada više nije tražen novac. Traženo je… i to je bio prvi veliki loš znak… traženo je oslobađanje muslimanskih žena iz egipatskih zatvora. Kao što su praktično sve, ili 99 posto svih žena koje su u egipatskim zatvorima… su muslimanke… Nije bilo ni na koji način specificirano da li pripadnice neke organizacije, ili neke konkretne osobe se traže. I iz toga je zaključeno da nema posebnog, specifičnog zahtjeva, i drugo, da se radi vrlo moguće o dvije različite organizacije – jednoj koja ga je otela, i drugoj, koja se onda predstavila kao Islamska država ‘Vilajet Sinaj’ ili pokrajina Sinaj… dakle, egipatska grana. U roku od sat, dva nakon objave snimke – koju je objavila organizacija, kao što se sama predstavila, Islamska država pokrajina Sinaj – bili smo u kontaktu s egipatskim vlastima, razgovarali s egipatskim ministrom vanjskih poslova… prvo njegovim kabinetom, pa onda egipatskim ministrom vanjskih poslova… I, u roku od 24 sata od objave, bili smo u Kairu zajedno sa suprugom i sestrom Tomislava Salopeka“.

Nadalje, o organizacijama koje su umiješane od Pusić se čulo: “Jedna je, kao što znate, sama se predstavila kao Islamska država, pokrajina Sinaj – za drugu se smatralo da su naprosto razbojnici. Nešto do čega dolazi relativno… dakle, dolazilo je i ranije, koji traže novac. Obratili su se tvrtci. Međutim, promijenilo se potpuno – taj novac je nestao potpuno s dnevnog reda, promijenili su se potpuno zahtjevi. I, iz toga službe – dakle, zaključuju… i egipatske – da se radi o dvije organizacije “. No, ona nije ušla u područje nagađanja o ciframa, za koje se u medijima moglo vidjeti navode o 19 milijuna britanskih funti ili oko 30 milijuna američkih dolara.

Navela je kako se po “više puta dnevno kontaktiralo s egipatskom stranom, sa ministrom tamo, sa svojim kolegama ministrima u velikom broju zemalja s kojima ovdje surađujemo – koje, ponavljam, neću ponaosob imenovati iz očitih razloga“. Što se suradnje u ovoj neugodnoj situaciji tiče, na političkoj i tehničkoj razini, Pusić je stvari definirala ovako:

“Veliku pomoć kroz cijelo ovo vrijeme dale su nam egipatske vlasti, dakle egipatska strana, koja je od početka vrlo aktivno uključena. Ovime im zahvaljujemo! Oni istim intenzitetom rade i u ovom trenutku, dok mi razgovaramo, kao što i naše službe, i mi radimo istim intenzitetom, kao i do sada. Veliku pomoć dala je i Francuska. Predsjednik Holand je prilikom proslave otvaranja novog dijela Sueskog kanala i javno govorio o važnosti spašavanja Tomislava Salopeka, i pronalaženja Tomislava Salopeka za Francusku. Surađujemo sa svim većim zemljama Europske unije, i mnogim zemljama svijeta, koje su nam ovdje pružile veliku pomoć – iz razumljivih razloga ovdje ih poimenice neću spominjati, budući da radimo na svemu tome i dalje. Islamska zajednica u Hrvatskoj… i muftija Hasanović se također uključio, cijela zajednica se uključila u pokušaje, i napore oko spašavanja Tomislava Salopeka. Muftija Hasanović obratio se i muftiji egipatskome, kako bi zatražio i od njega pomoć u ovome“.

Zaključno, Pusić je konstatirala: “U ovom trenutku još uvijek nismo sigurni, i nemamo definitivnu potvrdu, ni od naše strane, ni od egipatske strane, da je osoba objavljena na fotografiji jučer zaista Tomislav Salopek. Međutim, što s tiče intenziteta aktivnosti, i naših službi, i egipatske strane, i svih ostalih partnera u ovoj situaciji, on ne popušta ni malo“. Ujedno, “prvi puta se dogodilo da je u Egiptu otet stranac, i prvi puta se dogodilo da je tako nešto učinjeno u gradu Kairu“. Pa ipak, prema saznanjima Vesne Pusić, nitko s egipatske strane tijekom posljednjeg vremena nije pokazao spremnost popuštanju zahtjevima otmičara.

Hrvatska i koalicija protiv organizacije ISIS

Nakon izlaganja o samoj otmici i naporima koje se poduzimalo povodom traženja taoca Salopeka, ministrica Pusić osvrnula se i na odnos Hrvatske te međunarodne zajednice oko pitanja borbe s radikalnom islamističkom organizacijom Islamska država:

“To što se dogodilo pokazuje da međunarodna koalicija za borbu protiv Islamske države, kao terorističke organizacije, je danas važnija, potrebnija, i treba biti odlučniji nego ikada. U njezinom nastajanju ta koalicija je uključivala 63 države, praktički sve razvijenije države svijeta. Danas ih ima i više. Ova vrsta terorizma je globalna opasnost i nikoga ne zaobilazi. Možda, jedna od zemalja koja nije članica te koalicije, a koja trpi najžešće i krvoločnije napade  takve vrste organizacije je, na primjer, Nigerija. Dakle, samo je pokušaj manipulacije da se označe pojedine države, ili pokuša reći ‘Ako se ne borite protiv terorizma, nećete biti žrtve terorizma’. To naprosto nije istina. Svi mogu, i u današnjem trenutku jesu potencijalno na meti terorista. I, zato je upravo, iz tog razloga važno se tome suprotstaviti. Hrvatska, naravno, zbog svoje veličine ne može to predvoditi, ali sigurno se ne sakriva ispod stola, nadajući se da će ubijati nekog drugog a ne nas. Svi smo na meti, bili ili ne bili formalno dio te koalicije, jer je to takva vrsta globalnog terora i globalne opasnosti – i tome se treba, i tome se hoćemo suprotstaviti. Što se više skrivali, to ste ugroženiji”.

Nadalje: “Budući da u toj koaliciji ima blizu 70 zemalja danas, a s druge strane – najviše ljudi koji su stradali od Islamske države u različitim njezinim formama i izdanjima su u nekim državama koje nisu dio koalicije, primjerice Nigerija, i najviše je muslimana“. Za otprilike osamdesetak hrvatskih građana koji trenutno u Egiptu borave na način sličan onome Tomislava Salopeka pokušalo se dogovoriti i dodatno osiguranje – s osloncem na egipatsku vojsku, koju su upućeni proglasili najboljim lokalnim garantom sigurnosti. Pri tome, Hrvatskoj ni na koji način nije u planu zabranjivanje rada i boravka hrvatskih građana u inozemstvu, pa ni u zemljama visokog stupnja sigurnosnih rizika.

„Do sada nisam reagirao, ali danas stvarno moram odgovoriti“, neuobičajeno osobnim tonom započeo je 17. srpnja popodne ministar obrane RH priopćenje vezano uz izjavu premijera Srbije o proslavi Oluje kao uvredi za Srbiju. Koliko je Kotromanoviću ta Vučićeva izjava „digla živac“, vidjelo se i u nastavku pisma: „Komentari osobe koja je ’90-ih s puškom u ruci poticala sve ono najgore i pozivala na ubojstva i mržnju – nisu nimalo vjerodostojni“ – napisao je Ante aludirajući na opće poznatu prošlost danas umivenog Šešeljevog radikala na čelu Srbije. Kotromanović je za ovo reagiranje skupio prilično simpatija u javnosti, čak i od onih koji mu nisu oprostili prelazak na „crvenu stranu ulice“: „Dobro mu je Ante skresao“, pisalo se proteklog vikenda po raznim forumima i na društvenim mrežama. Vjerojatno su tako mislile i neke Antine kolege, ministri u Vladi, no kako tu zapravo stvari stoje – nije poznato. Jer Vlada je, od petka do danas (a očito i nakon danas), ostavila svog ministra obrane da sam bije bitke, i da sam za sebe „šizi“ zbog nedolaska NATO „partnera“ i „prijatelja“.

Ne bi se šteli mešati…

Nakon što je u četvrtak i slovenska Vlada službeno odlučila da ta zemlja neće sudjelovati na vojnom mimohodu, novinari su dan kasnije za komentar pitali i hrvatskog premijera. Zoran Milanović je tog istog 17. srpnja rekao tek 2 rečenice:

„Meni je žao što nikad nitko od stranaca nije dolazio u Knin. Neće ni ove godine, ali to je naša proslava, naš blagdan, koji nije usmjeren ni protiv koga i žao mi je ako se netko u tome osjeća pogrešno“.

Istoga dana isto je pitanje upućeno i Vesni Pusić, potpredsjednici Vlade te ministrici vanjskih poslova. Ni ona nije imala bog-zna-što za reći o slovenskoj promjeni stava:

„Ne mislim da ima veze bilo s čime. Ja mislim da vojnu paradu treba organizirati Hrvatska sa svojim postrojbama. Mi nikada dosad nismo to radili u glavnom gradu naprosto kao hommage i ljudima koji su oslobodili Hrvatsku i činjenici da smo tada normalizirali zemlju s kasnijim dodatkom mirne reintegracije istočne Slavonije te da smo zapravo teritorijalno ujedinili zemlju. Svatko treba iskazati poštovanje prema tome, kao što svatko treba iskazati poštovanje prema svakoj žrtvi, bez obzira na to kako je i na koji način došlo do toga.“

Novinari su i tijekom vikenda pokušali doći do stava Ministarstva vanjskih poslova, no sve što su dobili bilo je da MVEP nema nikakve veze s obilježavanjem Oluje i organizacijom mimohoda. Danas je iz dalekog Bruxellesa ministrica vanjskih poslova podebljala izjavu od petka:

„Ne mislim da je to bilo kakav udarac Hrvatskoj, upravo obrnuto, da se treba držati Hrvatske vojske i to organizirati kao proslavu s paradom HV-a u glavnom gradu. To je naša stvar i svatko tko hoće prisustvovati u bilo kojoj formi dobrodošao je i mislim da to ne treba povezivati ni sa kakvim sudjelovanjem bilo koga izvana. To je naša proslava koja se diže na razinu jednog državničkog čina, državne manifestacije u glavnom gradu. Mislim da je točno ono što treba biti, svi koje žele doći dobro su došli, a koji ne žele nikom ništa, u tome ne vidim apsolutno nikakav problem, to je zaista naša stvar.“

Ova je izjava skandalozna na nekoliko razina – kao prvo, to da nedolazak pozvanih NATO-partnera nije udarac Hrvatskoj, „nego upravo obrnuto“ ravno je pohvali kako je svojedobno na sprovod Franje Tuđmana došao turski predsjednik Demirel (dok su ostali svjetski državnici taj događaj bojkotirali zbog neslaganja s tadašnjom hrvatskom državnom politikom). S druge strane, ako je proslava s paradom „naša stvar“, zašto su onda najviši predstavnici države, Vlada RH i Predsjednica RH, u ime Republike Hrvatske slali pozive za sudjelovanje partnerima iz NATO-saveza? A tek ostatak izjave, o tome da oni „koji ne žele doći – nikome ništa, nije problem“, nije ni na razini opravdanja za nedolazak na dječji rođendan. Može li si ministrica vanjskih poslova zamisliti situaciju u kojoj joj na rođendansku zabavu ne dođe nitko, a roditelji joj potom kažu – „ma nije to nikakav problem, ti si i dalje naše dijete“?! I konačno, može li ministrica vanjskih poslova objasniti zašto si je njen srpski kolega, Ivica Dačić, kao svoj specijalni zadatak zadao lobiranje po EU-državama i zagovaranje stava o obilježavanju Oluje kao uvrede Srbiji – dok ona sama smatra da njen posao nije da poziva i lobira među svojim EU-kolegama upravo za suprotno od toga? U normalnoj zemlji, Ministarstvo vanjskih poslova odradilo bi baš politički i diplomatski posao, a Ministarstvo obrane tek tehnički i operativni dio organizacije mimohoda.

Nažalost, to nije prvi takav promašaj hrvatske vanjske politike – prisjetimo se samo toga da Hrvatska nije imala stav o priznanju Palestine ili brljanja po Siriji, a o borbi protiv ISIS-a imala je najmanje dva različita stava. Ako hoćete bliži primjer – tu je nedavni privremeni povratak Vojislava Šešelja iz Haaga, nakon čijih je ispada ministrica Pusić i nadalje mislila da ne treba službeno reagirati ili protestirati. Posljednjih godina, hrvatska je vanjska politika najagilnija kada se treba slikati s Ashton, Kerryem ili Mogherini, dok problemi počinju već kad se u ljetno doba treba spakirati i otići u Bruxelles, ili kada se na stolu nađe nešto konkretno poput, primjerice, izrade nove Strategije nacionalne sigurnosti (čiju si je izradu posvojio vanjskoposlovni resor, da onda do danas baš ništa po tom pitanju nije ugledalo svjetlo dana).

Drugo oko u vanjskoposlovnoj glavi

Ni drugi pozivatelj, posljednjih dana sveprisutna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, nije se oglasila o ne-partnerskoj gesti partnera iz NATO-a. Iako od početka mandata ima stav o svemu i svačemu, i kad je se pita i kad je se ne pita, predsjednica je nemilu epizodu zvanu „vojni mimohod“ za sada odšutjela. Neki će, doduše, reći da se i nije mogla oglasiti budući je produženi vikend provela na odmoru upravo u SAD-u, zemlji koja nas je bez pardona otkantala. No ako Grabar Kitarović ta 4 dana nije provela lobirajući za američko sudjelovanje u mimohodu, onda se komotno taj odmor moglo proglasiti misterioznim i upitnim, jer za produženi vikend ima i puno bližih destinacija od onih „preko bare“.

Na ovu je temu i inače glasni HDZ gotovo pa ostao bez teksta, reagiravši tek u subotu, 18. srpnja, preko svog najpristojnijeg i najstaloženijeg člana, zastupnika u Europskom parlamentu Andreja Plenkovića.

„Ovaj neuspjeh hrvatske vlade da na mimohodu sudjeluju postrojbe naših saveznika šalje vrlo jasnu poruku da ova vlada svojom popustljivošću na vanjsko-političkom planu prema Srbiji – i nedovoljno angažiranim objašnjavanjem strateške uloge Oluje za zapad, naše saveznike, stabilnost u regiji i mir u BiH – nije uspjela. To je veliki neuspjeh i potpuna nepripremljenost!“,

rekao je Plenković i za HDZ zaključio tu priču.

Sam u bitku, sam u rat!

Nakon svega, cijela priča izgleda da je spala tek na Ministarstvo obrane i Antu Kotromanovića. Kao da si ministar obrane sam, za svoj ćeif, organizira vojni mimohod, i kao da je to neka interna stvar Ministarstva obrane, a ne nacionalno obilježavanje ozbiljnog koraka na putu teritorijalnog ujedinjenja zemlje. A kad je tome tako, onda ne čudi ni komentar Ivice Dačića, ministra vanjskih poslova Srbije, koji je 18. srpnja  na Kotromanovičev bijes tek lakonski odgovorio: „Pogledajte ovo s Hrvatskom. Na što oni reagiraju? Na to što mi tugujemo. Nikoga nismo uvrijedili, nijednu ružnu riječ nismo rekli, a onda su oni dali nalog nekom svom ministru: ‘Hajde, počni vrijeđati Vučića!’ “.

I dok se ukupna energija Republike Hrvatske zadnjih godina svodi na to da svako malo taj jedan te isti 5. kolovoza dobije po neki dodatni naziv praznika (za sada se tu stalo na samo tri – Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja), uopće nije stvar samo u tome da se tu slavi nacionalna pobjeda, izrazi nekakva zahvalnost domovini, ili da tek formalno još jednom netko spomene i branitelje. Naime, svakog 5. kolovoza u proslavi vojno-redarstvene operacije Oluja Hrvatska slavi još nekoliko stvari. Slavi se tu i veliki poraz ukupne ratne politike Slobodana Miloševića na zapadu negdašnje SFRJ, ali se slavi i obrana Bihaća od pokolja sličnog onima u  „sigurnim zonama“ Srebrenica ili Žepa. I sve su to teme itekako šire od unutarnjeg konteksta politike u Hrvatskoj, budući se tim regionalnim i međunarodnim pitanjima prije 20 godina politički, vojno i diplomatski itekako bavio čitav civilizirani svijet.

A ako stvari baš hoćete gledati lokalno, ima i u Hrvatskoj jedan sjajan lokalni opis za situaciju kad od gomile službeno pozvanih država na naš mimohod na ozbiljan način ne dođe baš nitko. Kad se, naime, u Zagrebu htjelo zorno opisati koliko su dubinski čudni i krivi lokalni ljudi u jednom zabačenom slavonskom selu – pao je na stol izraz da „njima nitko ne ide ni na vašar“. E pa, na svečani vašar izgleda ne žele doći ni Hrvatskoj – gdje je većini onih na vlasti (samo)izolacija u zapećku toliko normalna da u oči upadaju obrana i njen čelnik Kotromanović, koje se ostavilo da se batrgaju sami!

Samo mjesec dana prije održavanja, hrvatska je Vlada na jučerašnjoj 212. sjednici donijela Odluku o sudjelovanju RH u simulacijskoj vježbi Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora o upravljanju u krizama CMX15. Da se radi o potpuno formalnoj odluci, jasno je na temelju dvije činjenice: (1) da su vježbu CMX15 Oružane snage RH već odavno uvrstile u svoj program vježbi za ovu godinu, i (2) da je pripadajući dokument s obrazloženjem o razlozima i svrsi CMX15 gotovo jednak prošlogodišnjem dokumentu za CMX14. Kao i prošle, tako je i ove godine Ministarstvo vanjskih poslova nositelj koordinacije svih aktivnosti za pripremu i provedbu vježbe u RH, pa je sukladno tome i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić na današnjoj Vladi rekla koju prigodnu:

„Hrvatska će temeljem ove Odluke sudjelovati u simulacijskoj vježbi Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora, dakle NATO-a, o upravljanju krizama. Ta simulacijska vježba će se održati od 04. do 10. ožujka ove godine i odvijat će se u zemljama-članicama NATO-a i u sjedištu NATO-a u Bruxellesu. Vježba ne zahtijeva dodatna financijska sredstva iz državnog proračuna.“

Tako je, osim samog datuma održavanja koji je pomaknut za dan ranije u odnosu na prošlu godinu, sve ostalo isto.

Dakle, ponovimo ukratko prošlogodišnje gradivo. Republika Hrvatska sudjeluje u političko-vojnim simulacijskim NATO vježbama upravljanja u krizama pod imenom Crisis Management Exercise – CMX. Te CMX vježbe imaju ključnu ulogu u održavanju i poboljšanju sposobnosti NATO-a za upravljanje kriznim situacijama, te u utvrđivanju naučenih lekcija iz stvarnih kriza/operacija, posebice onih u kojima nisu primijenjene sve faze upravljanja kriznim situacijama. Upravo jednu takvu situaciju u ograničenoj formi predstavljalo je i jučerašnje ispadanje iz pogona većine nacionalne internetske infrastrukture u Hrvatskoj – koje je Hrvatski Telekom kratko opisao riječima: “U poslijepodnevnim satima zabilježene su poteškoće u radu podatkovnih mobilnih i fiksnih usluga te ISP usluga u mreži HT-a. Razlog tome je DDoS napad, vrsta napada na ICT sustave u kojem se generira velika količina prometa koja onemogućuje opsluživanje legitimnih korisnika“. Time je na oko 2 sata većina Hrvatske imala teških problema s korištenjem raznih mobilnih i fiksnih telekomunikacijskih usluga (Internet, SMS, MaxTV, sustav fiskalizacije računa), što je sve još jako dobro ako se prisjetimo travnja 2001. godine, kada je većina RH bez interneta bila više dana, također zbog DDOS napada na Hrvatski Telekom.

Inače, u vježbama CMX bi trebala sudjelovati vodstva zemalja članica Saveza, stožeri NATO-a (misije i izaslanstva), međunarodno osoblje i međunarodno vojno osoblje, te strateška zapovjedništva, a same te vježbe obično se održavaju jednom godišnje u trajanju od pet dana. Pokrovitelj je, u ime članica Saveza koje sudjeluju u vježbi, glavni tajnik NATO-a. Vrijeme održavanja vježbi i njihove specifikacije određuje Sjevernoatlantsko vijeće, pa će se tako CMX15 održati od 4. do 10. ožujka ove, 2015. godine.

Hrvatska po šesti put sudjeluje u NATO vježbi upravljanja krizama. U pripremi i provedbi CMX15 u RH sudjeluju: Ured predsjednika RH, Ured predsjednika Vlade RH, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Ministarstvo obrane, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, Ministarstvo zdravlja, Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost, Sigurnosno-obavještajna agencija, Državna uprava za zaštitu i spašavanje, Zavod za sigurnost informacijskih sustava i Nacionalni CERT (odnosno CARNET kao Computer Emergency Response Team). Kao i do sada, svi sudionici CMX15 u pripremnoj i provedbenoj fazi moraju imati izdano valjano Uvjerenje o sigurnosnoj provjeri za pristup povjerljivim podacima i dokumentima NATO-a stupnja TAJNO. Za provedbu relevantnih aktivnosti u vezi pripreme i provedbe Vježbe u sjedištu NATO-a u Bruxellesu zaduženo je stalno predstavništvo Republike Hrvatske pri Organizaciji Sjevernoatlantskog ugovora, dok MVEP po okončanju CMX15 treba pripremiti Izvješće o rezultatima i uspjehu vježbe i poslati ga NATO-savezu. Dakle, sve je isto kao i prošle godine, novi su samo su tipfeleri i gramatičke pogreške u dokumentu koji je za Vladu RH pripremio MVEP.

Hrvatska je Vlada na današnjoj 208. sjednici donijela Odluku o pružanju humanitarne pomoći Ukrajini, i to u robi i organizaciji prijevoza. Potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić tek je kratko obrazložila:

„Ovo je odluka kojom bi se Hrvatska pridružila osiguravanju humanitarne pomoći za Ukrajinu. Tu humanitarnu pomoć organizira Europska unija i prikuplja se na jednom mjestu i bila bi transportirana 27. siječnja u Ukrajinu. Ovdje se radi o pomoći u prvom redu osiguranoj od Državnog ureda za zaštitu i spašavanje i Ministarstva unutrašnjih poslova. Hrvatska se time pridružuje…. Ukupna vrijednost je milijun i 700 tisuća kuna u robi.“

Premijer Milanović dodao je kako je dio te robe rashodovan, nakon čega je ova odluka jednoglasno izglasana. No, pravi problemi s ovom donacijom postaju vidljivi već kad se iole detaljnije pogleda sadržaj i modalitet današnjeg hrvatskog doniranja.

Nešto je trulo u državi Danskoj!

Prvi je problem sadržaj donacije, gdje iole detaljniji uvid u sadržaj Odluke o doniranju pokazuje upitnu prirodu ove, nazovi humanitarne pomoći. Hrvatska tako u Ukrajinu šalje: policijske odore bez oznaka (hlače – 2732 kom, košulje – 6290 kom, suknje – 512 kom, pododijela – 1434 kom, jakne – 512 kom, puloveri – 980 kom), vreće za spavanje (300 kom), deke (500 kom), te karimate (100 kom). Ova je roba namijenjena Državnoj službi Ukrajine za izvanredne situacije, a ukupna vrijednost donacije je 1.790.294,04 kuna. Uz slanje predmeta koji čak i u svom samom nazivu imaju oznaku vojnoga podrijetla („Jakna vojnička plava“), mnogo je tu robe čija specifikacija ne govori ništa nedvojbeno (a treba se sjetiti da je MUP RH koristio i „zeleno“), te opreme koju je lako iskoristiti na bojištu bez obzira na boju (vreće za spavanje, karimati, pododjela).

Drugi problem sačinjava pitanje organizacije i prijevoza ovako pripremljene sigurnosno-vojne opreme prema bojištima Ukrajine. Iako je Pusić na sjednici Vlade izjavila da se sva roba prikuplja na jednom mjestu i potom prebacuje u Ukrajinu, iz dokumenta objavljenog uz ovo Vladino sijelo očito je da će „prijevoz robe od Zagreba do Ukrajine organizirati DUZS (Državna uprava za zaštitu i spašavanje) uz zahtjev za sufinanciranje od strane Europske komisije u iznosu od 55 posto“. Trošak prijevoza iznosi 1.265.830 kuna, odnosno oko 570.000,00 kn nakon refundacije troškova od EK, što odgovara oko 33% ukupne vrijednosti hrvatske humanitarne pošiljke. Ako pogledamo količinu i vrstu nabrojene robe koja ide u ovu donaciju, upada u oči značajan iznos predviđenih transportnih troškova. Naime, iako tu ima robe za jedan pošteni kamion, sva će ova oprema put Ukrajine biti odaslana hitno – zračnim putem u organizaciji Europske unije (Koordinacijskog centra za odgovore na hitne situacije – ERCC) i najkasnije do 27 siječnja ove godine.

Treći problem tu predstavlja samo plaćanje troškova ove sigurnosno-vojno-humanitarne akcije. Naime, prije mogućnosti ikakve europske refundacije dijela troškova, računi i stvarno moraju biti plaćeni. U tu svrhu mora Ministarstvo financija RH prvo preknjižiti sva odobrena financijska sredstva iz Proračunske zalihe Državnog proračuna RH za 2015. godinu na proračun DUZS-a, ne bi li se od tamo onda na vrijeme platili kompletni troškovi prijevoza ove pomoći. Tek nakon toga započinje postupak traženja povrata dijela novca iz europskih kasa – što je vrlo slično situaciji koju je MORH nedavno imao s „Državnom upravom za istraživanje ruda i gubljenje vremena“ po pitanju europskog refundiranja troškova vatrogastva u inozemstvu (gdje je hrvatski sustav obrane prvo gasio van RH, a onda još morao i doznačavati oko 3 milijuna obrambenih novaca na račun DUZS, ne bi li temeljem tih novčanih transfera ova birokratska ustanova mogla tražiti povrat u Bruxellesu). No, uz još jedan dokaz upitne svrhe DUZS-a, ujedno je vidljivo i da ova donacija nije bila unaprijed planirana u proračunu MUP RH za 2015. godinu (čiji je dio i proračun DUZS-a) – što bi možda i bilo razumljivo da taj proračun nije donesen prije tek 50 dana. S druge strane, možda to i nije tako čudno, budući su krajem studenog i početkom prosinca (u doba donošenja hrvatskog državnog proračuna za 2015. godine) vlasti iz Kijeva bile u defanzivi oko Donjecka, dok je u međuvremenu na istoku Ukrajine krenula još jedna ozbiljnija vladina ofanziva.

Kako izgleda stvarna humanitarna pomoć Ukrajini?

Prije mjesec dana, Europska komisija i SR Njemačka pomogle su Međunarodnoj organizaciji za migracije (International organization for migration – IOM) u pružanju pomoći dislociranim osobama iz Donbasa i Krima. Ta se pomoć odnosila na novčano podmirenje osnovnih potreba 5300 ratom ugroženih obitelji u regiji Harkov, te na pomoć u robi za preživljavanje preko zime. Njemačka je preko IOM-a poslala raseljenim obiteljima dodatnu toplu odjeću i zimsku obuću, deke i prekrivače, posteljinu, te ostale kućanske potrepštine. Europska komisija je pak dala gotovo 2 milijuna eura pomoći, te dodatnih 4,5 milijuna eura za potporu stabilizacije zajednice i pomirenje.

Što se Hrvatske tiče, potpuno je jasno da se u ovom slučaju ne radi o humanitarnoj pomoći, kako se to na Vladi čulo, već o donaciji vojno-sigurnosne neborbene opreme, pri čemu MUP donira već spomenute „policijske odore bez oznaka“, odnosno muške i ženske zimske jakne, muške zimske i ljetne hlače, „jakne vojničke plave“, siva pododjela i radne košulje, zimske i ljetne suknje, gore-tex hlače, te muške i ženske zimske košulje. Ako taj popis usporedimo s definicijom humanitarne pomoći iz Zakona o humanitarnoj pomoći (NN 128/10, 17. studenog 2010. godine), koji u 2. stavku svog 2. članka kaže: 

„Humanitarna pomoć u smislu ovog Zakona jesu prikupljena materijalna i financijska dobra, psihosocijalna pomoć i humanitarne aktivnosti u cilju zaštite i spašavanja žrtava prirodnih katastrofa i žrtava kriza izazvanih ljudskim djelovanjem, kao i prikupljena materijalna i financijska dobra koja se pružaju socijalno osjetljivim skupinama u cilju podmirivanja osnovnih životnih potreba“

– vidimo da treba oveća doza tolerancije ne bi li se aktualnu hrvatsku pošiljku Ukrajini podvelo pod ove kriterije. Upravo zato, ne treba mnogo mašte ni da bi se zaključilo kako je danas odobrena humanitarna donacija Ukrajini zapravo još jedan vanjskopolitički gaf u nastajanju, kakvog predstavlja i „prodaja hrvatske vojne opreme Jordanu“, ili povlačenje HV iz misije UN na Golanu „radi pisanja New York Timesa“. No, iz MVEP-a smo na ovakve glupe situacije već polagano navikli.

Inače, ovo je već treća runda objave hrvatskih aktivnosti s Ukrajinom. Krajem prošle godine Vlada je odobrila sudjelovanje policijskih službenika u Specijalnoj promatračkoj misiji OESS-a u Ukrajini (OSCE SMM Ukraine), a u studenom je Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo zdravlja prihvatilo 8 ranjenih ukrajinskih vojnika na liječenje u hrvatskim bolnicama. Iako MVEP nije želio otkriti u kojim se to bolnicama liječe i rehabilitiraju pripadnici Nacionalne garde Ukrajine, i to navodno „zbog zaštite privatnosti pacijenata“ – genijalnom medijskom strategijom i afirmacijom ukrajinske borbe protiv ruske agresije pojedinim medijskim kućama omogućeni su razgovori s ranjenim Ukrajincima. Iz njih je bilo jasno vidljivo da su ranjenici smješteni u bolnici u Varaždinskim toplicama, što je u konačnici potvrđeno i na web-stranici Veleposlanstva Ukrajine u RH. Pri svemu tome, MVEP je još ostao dužan objaviti troškove liječenja ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, podmirene iz državnog proračuna.

Trend da hrvatski građani iz inozemnih izvora saznaju što se događa u Hrvatskoj se nastavlja. U petak, 17. listopada, Veleposlanstvo Ukrajine u RH na svojim web-stranicama objavilo je vijest da će vojnici Nacionalne garde Ukrajine, ranjeni tijekom antiterorističke operacije, biti primljeni na liječenje i rehabilitaciju u Republici Hrvatskoj. U kratkom tekstu kaže se sljedeće:

„Prema prijedlogu Hrvatske strane i sukladno s rezultatima obavljenih sastanaka Veleposlanika Ukrajine Oleksandra Levčenka u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova te Ministarstvu zdravlja Republike Hrvatske je bilo dogovoreno o organiziranju liječenja i rehabilitaciju  u Hrvatskoj pripadnika Nacionalne garde Ukrajine, koji su stradali tijekom obavljanja antiterorističke operacije na istoku Ukrajine. Naime, Hrvatska strana je istaknula spremnost pružiti potpunu medicinsku i psihološku pomoć ukrajinskim vojnicima, sukladno specijalno pripremljenom programu rehabilitacije vojnika, koji su bili ranjeni tijekom obavljanja vojnih zadaća. Sve troškove, vezane za transportiranje i boravak pripadnika Nacionalne garde Ukrajine u Hrvatskoj snosit će Hrvatska strana.“

Da je tako nešto moguće znalo se još od početka rujna, od NATO summita u Walesu, Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić izjavila je uoči summita:

„Ukrajina će u svakom slučaju dobiti pomoć država članica, na primjer da Hrvatska pruži liječničku pomoć ljudima koji su ranjeni u ratu. Ono što Ukrajina traži je i pomoć u oružju, a o tome se trenutno među NATO članicama ne govori”.

Da je Hrvatska na NATO-stol bacila ponudu za liječenje potvrdio je tada i ministar obrane Ante Kotromanović, no o tome se kasnije više ništa nije čulo. Sve do objave ukrajinskog veleposlanstva.

U hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova otkrivaju da je projekt liječenja ukrajinskih ranjenika pred vratima, te da se radi o zamolbi Ukrajine, a ne ponudi Hrvatske:

„Ukrajinske vlasti zatražile su putem NATO Sektora za civilno krizno planiranje pomoć u liječenju i rehabilitaciji ranjenika na što je Hrvatska, pored 11 država članica NATO-a, pozitivno odgovorila. Projekt koji uključuje liječenje i rehabilitaciju 10 pacijenata, čiji odabir (trijažu) obavlja ukrajinska strana, a radi se o uglavnom pokretnim pacijentima, bolnički liječenim u Ukrajini. Projekt bi trebao započeti u studenom, no datum još nije definiran, a za njegovu provedbu nije nužan međudržavni sporazum.“

Očito za njegovu provedbu nije potrebna ni odluka Vlade, jer niti na jednoj sjednici družine iz Banskih dvora o ovome nije bilo govora. Koliko će cijeli projekt koštati hrvatsku stranu – MVEP još ne zna, točnije – znat će se tek nakon pregleda pristiglih pacijenata i izrade pojedinačnih programa za liječenje i rehabilitaciju. Na Zrinjevcu znaju tek da je Veleposlanstvo Ukrajine u RH „samostalno odlučilo objaviti priopćenje i svojoj javnosti priopćiti da Hrvatska radi na projektu liječenja i rehabilitacije ranjenika“, dok će MVEP i Ministarstvo zdravlja „o svemu obavijestiti javnost kada budu poznati svi detalji, jer u ovom trenutku još nisu definirane sve faze projekta“.

Da se razumijemo – nije sporno to što će 10 ukrajinskih ranjenika doći u Hrvatsku na liječenje. Nešto malo manje nesporno je to što će Hrvatska platiti troškove njihovog boravka. Bilo bi lijepo i pristojno da se to plati iz nekog od fondova NATO-a ili Europske unije, dakle tijela preko kojih je proslijeđen ukrajinski poziv upomoć i na kojima je postignut dogovor o konkretnom doprinosu pojedinih zemalja-članica. Ali potpuno je sporno to da hrvatski građani o politici svoje zemlje ponovo doznaju iz inozemstva. Jer stvarno nije normalno da se o hrvatskoj prodaji oružja Jordanu/Siriji dozna iz New York Timesa, o naoružavanju Kurda od američkog State Departmenta (jednako kao i o svrstavanju RH u “anti-ISIS” koaliciju), a o pomoći Ukrajini – od ukrajinskog veleposlanstva u Lijepoj našoj.

Iako nema stav o mogućem priznanju palestinske države, ili ima ali “suzdržan”, hrvatska je Vlada na današnjoj 185. sjednici odlučila novčano pomoći palestinskim izbjeglicama. Radi se o pomoći temeljem zahtjeva jedne od agencija Ujedinjenih naroda, o čemu je ministrica vanjskih poslova i potpredsjednica Vlade Vesna Pusić svojim kolegama održala pravo malo predavanje:

„Agencija Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama je 17. srpnja ove godine donijela odluku o… ili objavu, hitni poziv za prikupljanje 60 milijuna dolara u svrhu zbrinjavanja palestinskih izbjeglica. U međuvremenu je zbog vojnih operacija izraelske vojske u pojasu Gaze u drugoj polovici srpnja došlo do dramatičnog povećanja raseljenih osoba i UNRWA… odnosno, ta Ujedinjenih naroda Agencija za pomoć palestinskim izbjeglicama je proširila opseg svoje intervencije i zatraženo je dodatnih 55 milijuna dolara uz ovih 60. Smatra se da je broj raseljenih osoba u ovom trenutku dosegao 460 tisuća, što predstavlja više od četvrtine ukupnog broja stanovnika u pojasu Gaze. Ova Agencija UN-a osigurava smještaj za blizu 300 tisuća u ovom trenutku ljudi. Hrvatska bi se donošenjem ovakve odluke priključila, odnosno odazvala ovom pozivu za zbrinjavanje palestinskih izbjeglica iz pojasa Gaze sa 300 tisuća kuna. Mi inače surađujemo s Palestinskom samoupravom na humanitarnom planu, primjerice – liječenje djece s bolestima dišnih puteva, interreligijski i interetnički dijalog… i ovime bi također s naslova humanitarne pomoći priključili se i donirali 300 tisuća kuna Agenciji UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama“.

Ono što Pusić nije rekla piše u popratnom dokumentu ove točke dnevnog reda. Dakle, ovih 300 tisuća isplatit će se konkretno iz Državnog proračuna RH – i to, iz izvora 41 „Prihodi od igara na sreću“, razdjela 048 „Ministarstvo vanjskih i europskih poslova“, aktivnosti A777058 „Pomoći organizacijama koje se bave humanitarnom djelatnošću u inozemstvu“, pozicije 3621 „Tekuće pomoći međunarodnim organizacijama te institucijama“. Hrvatski doprinos bit će uplaćen na račun otvoren u Bank of Palestine PLC u Ramallahu, u protuvrijednosti USD prema srednjem tečaju HNB-a na dan uplate. Pomoć financijske i materijalne naravi (medicinske potrepštine, odjeća i igračke za djecu) zatražilo je od svih diplomatskih misija i međunarodnih organizacije akreditiranih u Republici Albaniji tamošnje veleposlanstvo Palestinske samouprave. Tim je putem zahtjev za pomoć dobilo i veleposlanstvo RH, koje je diplomatsku notu potom proslijedilo na Zrinjevac. Ovo je u vrlo kratko vrijeme već drugi put da Hrvatska, iako nema stav o palestinskoj samostalnosti, bilježi življe aktivnosti na tom geografskom području.

Za razliku od ranijeg, sirijskog slučaja, kada je RH uplatila novac kontroverznoj organizaciji sirijske opozicije u Francuskoj, sada je MVEP ipak postupio pametnije, pa pomoć za Palestinu distribuira preko ovlaštene agencije UN-a.

“Naši američki partneri zatražili su od hrvatske vlade da se streljivo koje je Zagreb odlučio donirati američkoj strani koristi za borbu protiv Islamske države … i time pridonosimo borbi protiv terorizma”,

poručila je Pusić iz New Yorka, gdje se nalazi na zasjedanju Opće skupštine UN-a. Ova je izjava gotovo pa tragikomična, jer podsjeća na kolovošku odluku Vlade o donaciji vojne opreme i naoružanja Sjedinjenim Američkim Državama. Ta je odluka donesena iza zatvorenih vratiju Banskih dvora, uz napomenu da se radi o poklonu SAD-u (a što će oni s njim – nije nas briga), da bi već navečer istoga dana iscurilo da je pošiljka namijenjena iračkim Kurdima. Kako je tih dana EU apelirala na svoje zemlje-članice da pomognu Iraku i tamošnjim Kurdima u borbi protiv ISIS-a, sasvim je jasno da hrvatsko oružje tamo nije otišlo na vječno uskladištenje, već u ponovnu upotrebu. U tom je kontekstu i jučerašnja izjava ministrice Pusić uvreda zdravom razumu, pa se opravdano postavlja pitanje – a koja je glupost sljedeća na redu?! Iz dosadašnjeg iskustva sasvim je jasno da hrvatski doprinos anti-ISIS koaliciji na ovome neće stati.

Podnoseći danas u Hrvatskom saboru godišnje izvješće o radu Vlade, premijer Zoran Milanović osvrnuo se i na hrvatsku ulogu u anti-ISIS koaliciji.

„Malo mi je žao da neki naivno, a neki tendenciozno, nasjedaju na ono što pročitaju na web-stranicama recimo State Departmenta. Dakle, što nije jasno oko hrvatskog sudjelovanja u Siriji?! S čime mi to sudjelujemo?! Jeste li pogledali tu listu koju je State Department tamo stavio bez ikakvih konzultacija, na kojoj su gotovo sve europske države, a koja State Departmentu treba zbog unutarnjih odnosa s javnošću? Pa to bih i ja napravio na njihovom mjestu! Istina je malo drukčija. Dakle, Hrvatska je solidarna s tim, da! SAD, u pravilu sam SAD, se sam bori protiv nečega što ja smatram zlom i neću se preplašiti zbog nekakvog „straha“ da će nas sad netko napasti ili da će nam ne znam šta napraviti. Mi smo članica NATO-a, prema tome – to što se događa na Bliskom istoku je rezidentno, neljudsko zlo, i tome treba stati na put! I da imam sredstva, koja nemam, i da njima raspolažem, ja bih bio prvi uz Amerikance. Ali nemam! Nemam, prema tome – to je dekor! Tamo je i Austrija, poznata militantna zemlja, i Njemačka, i Finska, i Švedska, i Belgija! Dakle, Amerikanci su tamo nabrojali sve. Je li Hrvatska Vlada donijela nekakvu formalnu odluku? Nije! Kak mi to možemo pomagati tamo? Prema tome, nemojte nasjedati vi koji nasjedate, a vi koji pokušavate zamutiti vodu – mutite i dalje!“

Slovenski problemi sa SAD-om

Susjednu Sloveniju također trese skandal s njenim uvrštavanjem na listu zemalja-članica koalicije za borbu protiv Islamske države. Najprije je slovenski predsjednik Borut Pahor u utorak 23. rujna rekao kako je o tome bio obaviješten tek dan nakon što je State Department objavio popis, te da cijelu operaciju zračnih udara na IS smatra dvojbenom budući da se izvršava bez odgovarajuće rezolucije Ujedinjenih naroda. Jučer je Pahorovu izjavu dopunio i novi slovenski premijer Miro Cerar, izjavivši kako Vlada o uključivanju Slovenije na popis nije bila službeno obaviještena, dodavši kako upravo Vlada mora odlučivati o svakom budućem djelovanju Slovenije u toj koaliciji. Zbog američkog samovoljnog sastavljanja liste Cerar je najavio da će SAD-u uputiti neku vrstu protesta.

Zašto u ovoj situaciji nisu jednaki hrvatski i slovenski slučajevi? Najviši hrvatski dužnosnici previše su posljednjih dana petljali oko toga je li ili nije Hrvatska u anti-ISIS koaliciji. Također, moglo se naslutiti da se hrvatska potpora koaliciji očituje i u nekim materijalnim momentima, a neslužbeno se spekulira da će takve podrške biti još, pa čak i u obliku hrvatske pomoći u obuci anti-ISIS snaga u Iraku. S obzirom na dosadašnju hrvatsku širokogrudnost, ne iznenađuje da je i u ovom slučaju Lijepa naša pritekla u pomoć svojim američkim prijateljima. Milanovićeva izjava u Saboru dolazi par dana nakon što se Borut Pahor već izjasnio po pitanju Slovenije i anti-ISIS koalicije. Naravno, pri svemu tome ne treba odbaciti ni mogućnost da su SAD jednostavno sastavile listu „po babi i po stričevima“, vođene dosadašnjim gestama svojih saveznika i potencijalnih saveznika. No oni koji su se našli na toj listi ne svojom voljom prosvjeduju, a oni drugi – daju u najmanju ruku nesuvisle izjave.

Nema tome ni 10 dana kako je „visoki izvor“ iz Ministarstva vanjskih poslova novinarima rekao kako Hrvatska neće izlaziti sa stavom o smaknuću tzv. „sisačkog zeta“, britanskog humanitarca Davida Hainesa, kako se ne bi zamjerila ISIS-ovcima i njima sličnima, a onda od petka 19. rujna RH osvane na popisu zemalja-perjanica borbe protiv te iste Islamske države. Pa kad je već na popisu, domaće je novinare zanimalo na koji će se način Hrvatska i stvarno uključiti u sukobe na području Iraka i Sirije, koji su noćas, s američkim zračnim udarima, dobili novi razvoj. Jedno naizgled banalno pitanje dokazalo je (ponovno) svu dezorijentiranost hrvatske vanjske politike, s potpuno kontradiktornim izjavama njena dva sukreatora – ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić (ispred Vlade RH) i predsjednika RH Ive Josipovića.

Sudjeluje li Hrvatska?

Pokušavši pokazati kako nema ničeg ni čudnog ni nelogičnog u tome da je Hrvatska na američkom popisu boraca protiv IS-a, jutros se iz New Yorka putem HINE oglasio predsjednik Josipović.

„To hrvatskoj javnosti nije, niti bi smjela biti nepoznanica, jer se o tome govorilo na NATO-ovu summitu prije dva tjedna u Walesu“,

rekao je Josipović, koji je osobno vodio hrvatsku delegaciju na dotičnom skupu, ali do jutros nije rekao o čemu je tamo razgovarao. Dodao je Josipović i kako…

„Nema konkretne uključenosti. Hrvatskoj javnosti treba jasno reći – niti imamo vojsku ondje, niti je namjeravamo slati, niti smo angažirani ni na koji način. Mi smo u političkom smislu dio te koalicije.“

Objava američkog Ministarstva vanjskih poslova s listom entiteta na kojoj je navedena i RH kao borac protiv ISIS

Jutarnji list prenio je i izjavu Vesne Pusić, koja je očito pritekla u pomoć dr. Ivi:

„Ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić rekla je da se Hrvatska uključila u koaliciju kao članica EU i NATO-a te je, kao i oni, spremna boriti se protiv međunarodnog terorizma. ‘U smislu konkretne pomoći još nismo sudjelovali, ali hoćemo’, rekla je Pusić, dodavši kako je Islamska država nešto što apsolutno ugrožava mir ne samo u Europi nego i globalno. Hrvatska podupire način suradnje sa zemljama koje se bore protiv Islamske države, konkretno s vlastima u Iraku i u Kurdistanu, dodala je Pusić.“

Sve je to podcrtano intervjuom kojeg je istim novinama dao načelnik Združenog stožera Oružanih snaga SAD-a general Martin Dempsey, u kojem on OS RH apostrofira kao jednog od američkih „stvarnih saveznika“.

Sudjeluje li Hrvatska zaista?

No kako je dan sve više odmicao, tako je i vrapcima u Lijepoj našoj postalo jasno da je to odluka koja nikako nije smjela biti donesena u strogoj tajnosti, te među morem drugih stvari tek ovlaš spomenuta na stranicama State Departmenta, a ne i izričito te jasno na nekoj od službenih web-stranica domaćih nadležnih tijela. Kako bi popravila štetu, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić ukazala se u dnevnicima nacionalnih televizija s izjavom drugačijom od one jutarnje.

Naime, Hrvatska još uvijek nije pristupila koaliciji protiv IS-a, jer je to odluka koju tek mora donijeti hrvatska Vlada.

„State Department je to objavio u nekoj vrsti anticipacije. Normalno je da će Hrvatska biti i jeste članica te koalicije, s obzirom da je cijela EU u toj koaliciji, kao i cijeli NATO. Ali, formalno je to odluka koju hrvatska Vlada mora donijeti“,

rekla je Pusić, dodavši da će ta odluka biti donesena na ovoj ili sljedećoj sjednici Vlade. Rekla je i to da će Hrvatska sama odlučiti o svojoj ulozi u toj koaliciji, te da:

„U ovom trenutku niti jedna od zemalja koalicije neće sudjelovati s vojskom na zemlji, ali s pomoći domaćim snagama u borbi protiv ISIL-a sudjelovat ćemo u različitim formama“.

No da Hrvatska ipak ne odlučuje baš toliko samostalno, dalo se dan ranije iščitati iz izjave ministra obrane RH Ante Kotromanovića prenesene u dnevnim novinama.

„Nitko još ne zna kakve će nam biti obveze, ali ovo je prilika da se cijeli svijet ujedini protiv tog pogubnog zla. Ne očekujemo da se ovog trena odemo boriti na sjever Iraka ili u Kurdistan, ali od svojih obveza i zadaće koju imamo u NATO-u ne možemo pobjeći“,

izjavio je Kotromanović prilikom svečanosti odlikovanja generala Dempseya.

U tišini, usred mraka…

Dok sama odluka o hrvatskom sudjelovanju u borbi protiv ISIS-a zasigurno ima svoje pristalice i protivnike, način na koji je ona donesena ne bi nikome trebao biti po volji. „It is I, LeClerc“, konspirativno šapuće hrvatska vanjska politika, smatrajući da građani Lijepe naše ne trebaju zamarati glavice velikim idejama, dok istodobno razni „visoki izvori“ plasiraju u medije od povjerenja povjerljive ili klasificirane informacije. U stvarnosti, već drugi put u samo mjesec dana hrvatska Vlada podcjenjuje i vrijeđa svoje građane (prvo oko oružja za iračke Kurde, a onda i po pitanju sudjelovanja u „globalnome naporu“ protiv skupine ISIS), pustivši ih da informacije o svojoj vlastitoj zemlji saznavaju (često puta i slučajno) preko onoga što teoretičari zavjere zovu stranim centrima moći.

Pokušavajući se igrati s „velikima“, hrvatska vanjska politika posljednje je 2 godine napravila više krucijalnih pogrešaka. Prvo, podržavajući sirijsku opoziciju (bez obzira tko se ubrajao u to šareno društvo) Hrvatska si je nanijela gospodarsku štetu, koja je u konačnici postala i politička (uzme li se u obzir da današnji ISIS također čini dio tadašnje šire sirijske opozicije). O gluposti hrvatskog naoružavanja sirijske opozicije pisali smo u više navrata, kao i o posljedicama tog nerazumnog čina. Pri tome, jednaka je zbrka vladala i kada smo novcem pomagali tu istu sirijsku oporbu. No u sirijskome slučaju, Hrvatska se gurala sjediti za istim stolom kao i „Prijatelji Sirije“, bez da je raspetljala dilemu o tome da li joj za to treba ili ne treba odluka Vlade (koje, barem na formalnoj razini, nije bilo). Međutim, kada su se prije nekoliko dana u Parizu sastali veliki igrači i razgovarali o ISIS-u, Hrvatske nije bilo, prepuštajući, očito, svojim američkim prijateljima da tu prepoznaju i štite njene interese. A u tom slučaju na naplatu dolaze svi oni besplatni ručkovi koje je RH (prije svega njen obrambeni sustav) pojela kod SAD-a – gdje je svojedobna nova politika SAD prema Siriji bila objavljena upravo u Zagrebu, da bi jučer i informaciju o hrvatskom sudjelovanju u borbi protiv ISIS-a popratila upravo svečanost završne primopredaje američkih MRAP-ova hrvatskim Oružanim snagama.

Sudjelovati u borbi protiv radikalnih džihadista za interese nekog drugog (prije svega SAD-a), a ne za vlastite interese – prvenstveno je glupo, baš kao i na silu smišljeno obrazloženje da je to „svjetska borba protiv zla“. Glupo je i formalno obrazloženje da „jesmo, ali nismo, jer Vlada još ništa nije odlučila“. Od povratka na posao nakon ljetne stanke, Vladine sjednice u prosjeku traju pola sata, što ne bi trebalo biti dovoljno ni da se načelno raspravi anti-ISIS koalicija ili hrvatski interesi u njoj, a kamoli obim i način hrvatskog angažmana. I do sada je, na što smo više puta upozoravali, proces donošenja odluka u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti bio apsolutno nakaradan, pa je igrokaz odlučivanja „post festum“ potpuno nepotreban i u ovom slučaju, kao i u nekim drugim prilikama. Ne zato što borba protiv ISIS-a nije hrvatski rat – nego zato što se tu vidljivo nema volje, želje ni razuma mijenjati cjelokupni sustav ovako zbrzanog donošenja bitnih državnih odluka.

I na kraju – želi li se hrvatska Vlada zaista igrati tajnih igara, onda bi se prije svega trebala pobrinuti da detalji poput ovoga koji krasi naslovnicu sutrašnjeg Jutarnjeg lista (o tome da je američki general Dempsey upravo iz Zagreba naredio zračne udare na IS) nikada ne iscure u javnost. Naime, upravo bi taj podatak mogao biti ugrožavajući po nacionalnu sigurnost, i predstavljati poziv svim džihadističkim manijacima da uvrste Hrvatsku na svoju osvetničku listu „A-kategorije“, a ne tek Vladine odluke da mimo vlastite javnosti pokoji tovar kalašnjikova i minobacača pošalju put Iraka, Sirije ili Jordana.

Vlada je na svojoj jučerašnjoj 182. sjednici odobrila sudjelovanje RH u simulacijskoj vježbi upravljanja krizama ML14. Za razliku od dosadašnjih takvih točaka, koje je uglavnom obrazlagao predstavnik MUP-a, jučer je ovu točku obrazlagala Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova i prva potpredsjednica Vlade:

„Ovo je prijedlog odluke da RH sudjeluje u simulacijskoj vježbi Europske unije upravljanja u krizama, koja bi se održala od 30. rujna do 23. listopada ove godine. Provest će se u Bruxellesu i glavnim gradovima država-članica. Simulacijska vježba se temelji na fiktivnom scenariju, uvježbavat će se koordinacija vojnih i civilnih instrumenata kao dio sustava Europske unije za odgovore na krize, s naglaskom na brzi odgovor. Predlaže se osnivanje privremene međuresorne skupine zadužene za koordiniranje i pripremu ovih aktivnosti i vježbe, s predstavnicima ključnih resora – Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Ministarstvo obrane, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pravosuđa, te DUZS … MVEP koordinira to i nema dodatnih financijskih obaveza, i mogu se pozvati i dodatni resori ukoliko se za to pokaže potreba“.

Vježba ML14 punim se imenom zove „EU Crisis Management Exercise Multi Layer 2014-ML14“. Cilj ove vježbe je unaprijediti sposobnost EU za upravljanje u kriznim situacijama putem provedbe sveobuhvatnog pristupa i procedura planiranja i odlučivanja u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike, te time i jačanje operativnih sposobnosti EU u sigurnosnim uvjetima koji se stalno i brzo mijenjaju. Bitna komponenta vježbe bit će uvježbavanje koordinacije vojnih i civilnih instrumenata kao dio sustava EU za odgovore na krize (Crisis Response System), s naglaskom na brzi odgovor. U tom smislu, kao dio scenarija, uvježbavat će se simulacijsko pokretanje jedne vojne operacije upućivanja borbene skupine („battle group“), kao i jedne civilne misije u isto fiktivno područje krize.

Scenarij vježbe temelji se na etničkom sukobu na graničnom području dvije fiktivne države – Sarunije i Celege, uslijed čega dolazi do velikog broja izbjeglica i prognanika, stvarajući tešku humanitarnu situaciju. Vijeće sigurnosti UN-a donosi rezoluciju kojom se daje mandat za pokretanje operacije/misije EU kao potpora snagama AU-a koje više nisu u stanju kontrolirati kriznu situaciju. Za potrebe vježbe koriste se mape afričkih zemalja Kenije (Sarunija) i Somalije /Cerega). Scenarij uključuje i humanitarnu katastrofu (poplava), napad na tanker uslijed čega dolazi do ekološke katastrofe (izlijevanje nafte u more), te napad terorista na naftovod.

Za potrebe simulacijskog pokretanja vojne operacije Italija je ponudila simulirati Operativno sjedište vojne operacije, dok će u Belgiji biti simulirano sjedište vojnih snaga. Za provedbu aktivnosti vezano uz pripremu i provedbu vježbe ML14 u sjedištu EU u Bruxellesu zaduženo je stalno predstavništvo RH pri EU i pri Europskoj zajednici za atomsku energiju. Zanimljivost za kraj – iako su predstavnici RH sudjelovali na pripremnim i planskim sastancima, Vlada RH je sudjelovanje Hrvatske u ovoj vježbi odobrila u zadnji čas, za razliku od ostalih zemalja-sudionica, koje su to uglavnom učinile još debelo prije ljeta. Ova vježba, naime, nije nikakvo iznenađenje, jer je uredno prijavljena i uvrštena u Program vježbi EU za razdoblje od 2013. do 2015. godine, usvojenom na Europskom vijeću 31. siječnja 2013.

O vježbi ML14 u Programu vježbi EU 2013-2015