U svjetlu događanja posljednjih tjedana, te ponovno vidljivog oživljavanja prijetnje domaćih desnih milicija u Sjedinjenim Američkim Državama, u fokusu javnosti je i masivna količina vatrenog oružja u privatnim rukama. No, dok jedna strana insistira na drugom amandmanu Ustava SAD, druga strana upozorava na neprimjerenost vojnog i automatskog oružja za tamošnji civilni kontekst. Pri tome se danas ta množina naoružanja uzima kao normalna za SAD, bez obzira na činjenicu da to nije uvijek bilo tako, i da se uvelike radi o novijem stanju stvari, koje je uvelike unutarnjopolitičke prirode. Baš smo na tu temu odlučili prenijeti zanimljivi tekst napisan prije više od dva desetljeća.

Richard Henry Lee, jedan od tvoraca američkog Ustava, je zapisao: „… Za očuvanje slobode je nužno da čitavo građanstvo uvijek posjeduje oružje, te bude poučavano još u ranoj dobi kako ga koristiti“. Danas je vatreno oružje gotovo nerazdvojni dio identiteta SAD-a kao nacije. Prema nekim istraživanjima danas u Sjedinjenim Američkim Državama postoji više komada vatrenog oružja nego ljudi. Nacionalni heroji su ondje naoružani ljudi s granice, cowboyi, Teddy Roosevelt (predsjednik SAD s početka 20. stoljeća, poznat po tome kako se nikad nije odvajao od svoga štapa za hodanje i lovačke puške). Pritom, bez obzira na stajalište puka, bez obzira je li netko osobno za slobodno posjedovanje oružja ili protiv, nitko zapravo ne preispituje činjeničnu podlogu takve slike svijeta. Pitanje je, dakle, je li vatreno oružje doista neodvojiv dio povijesti SAD-a već preko 400 godina?

Početak za vrijeme američke revolucije

Na prvi pogled, to je pitanje apsurdno. Ta već od prvih naselja na novom kontinentu vlasti engleskih kolonija zahtijevale su od svakoga slobodnog građanina posjedovanje vatrenog oružja za potrebe samoobrane. Više od stoljeća i pol kasnije, u Ustavu se spominje građanin-vojnik u drugom amandmanu koji glasi: „Budući kako je dobro uređena milicija i pravo građana da drže i nose oružje nužno za sigurnost slobodne države, ono ne će biti ograničavano“. Treba imati na umu kako ta odredba, iako nejasna i arhaična, čini osnovni zakonski oslonac pravu slobodnog držanja vatrenog oružja u SAD-u danas.

Napominjemo kako pojam milicije o kojem ona govori ne smijemo miješati s policijom. Pri spominjanju milicije radi se o vojnicima, postrojbama koje haaški Pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu od 18. listopada 1907. opisuje kao skupine građana koje stoje pod zapovjedništvom odgovorna zapovjednika, čiji su pripadnici vidljivo i jasno označeni, koje svoje oružje nose na jasno vidljiv način, te koje se u svojim djelovanjima pridržavaju odredbi međunarodnoga prava. Danas u SAD-u razlikujemo organizirane milicije (Nacionalna garda, Pomorska milicija) i neorganizirane milicije (čiji su pripadnici sve one sposobne osobe koje nisu u sklopu Nacionalne garde ili Pomorske milicije). Dok  pristaše ograničenja prava posjedovanja i nošenja vatrenog oružja smatraju da je pojam „dobro uređene milicije“ dovoljno pokriven postojanjem  institucija, kao što su Oružane snage SAD-a te Nacionalna garda, svi oni koji se takvim ograničenjima protive – ukazuju kako je vidljivo da tvorci Ustava SAD-a pod pojmom milicije misle ponajprije i gotovo isključivo na skupine naoružanih građana koji svojim djelovanje predstavljaju djelatnu branu tiraniji svake vrste. Danas je takvo slobodnije tumačenje te pravne norme postalo osnovom za organiziranje brojnih skupina radikalno desne političke orijentacije. No, vratimo se u prošlost, u doba nastajanja SAD-a i promotrimo na temelju dostupnih dokumenata kako su tada stvari zapravo izgledale.

Goloruka nacija

Britanci pucaju po američkoj miliciji, bitka kod Lexingtona, Massachusetts, 19. travnja 1775.

Jedan od dobrih izvora za promatranje ondašnjega života su oporuke, dokumenti kojima ljudi svojim nasljednicima prenose prava i imovinu. Njima se u svom radu bavio Michael Bellesiles, profesor iz Atlante, koji je pregledao više od tisuću oporuka iz razdoblja između 1765. i 1850. U svim tim dokumentima ljudi navode dugove, novčane iznose, zemljišne čestice, ali i besmislice poput svinutih žlica i razbijenih boca, koje trebaju pripasti njihovim nasljednicima. Ipak, u manje od 15 posto oporuka što potječu iz razdoblja 1765. do 1790. navodi se i vatreno oružje raznih vrsta kao predmet nasljeđivanja. Pritom je više od polovice navedenog oružja označeno kao neispravno. Veći dio svega toga oružja pripadao je ljudima u južnim krajevima SAD-a, što je vjerojatno posljedica uporabe robovske radne snage te potrebe njezinog nadgledanja.

Isto tako su nekad bila uobičajena i popisivanja vlasnika vatrenog oružja, praksa koju bi danas u SAD-u zasigurno smatrali zadiranjem vlasti u slobode pojedinaca. Primjerice, država Massachusetts izvela je nekoliko takvih popisivanja: do 1840. godine tek je oko 11 posto tamošnje populacije posjedovalo vatreno oružje. Radi se o saveznoj državi koja je predstavljala jedan od dva središta proizvodnje vatrenog oružja u SAD-u. Na početku rata godine 1812. ta je država u svojim zalihama imala više kopalja nego vatrenog oružja. Belesiles nadalje tvrdi kako je takvo stanje bilo i u ostalim saveznim državama. Dakle, u doba prije 1850. jedva deset posto pučanstva SAD-a posjedovao je vatreno oružje. Prema tome, suprotno od popularnih vjerovanja, te suprotno slovima zakonskih tekstova, u prvoj polovici povijesti SAD-a vatreno oružje je bilo rijetko. Posebno ga je malo bilo izvan gradova i uz granicu s divljinom, baš u onim područjima za koja se vjeruje kako je bilo najčešće. Amerika u stvarnosti nije stvorena privatnim posjedovanjem vatrenog oružja.

Milicija savezne državeTennessee u ratu 1812.

Nakon ovog uvida u odnos privatnih osoba prema vatrenom oružju, treba se osvrnuti i na stanje u postrojbama milicija, u kojima su trebali služiti svi sposobni i odrasli muškarci. Upravo toj skupini pripadaju brojne postrojbe što su se istaknule u ratu za neovisnost SAD-a od Velike Britanije. Tijekom prve polovice 19. stoljeća držalo se kako to trebaju biti postrojbe građana koji u trenucima potrebe za državu služe opću vojnu obvezu. No, za većinu tih postrojbi bi se prema povijesnim dokumentima moglo reći kako u najmanju ruku nisu bile ozbiljne. Možemo tako zapaziti novinske članke iz tog doba što okrutno opisuju natjecanje u gađanju vatrenim oružjem koje je priredila milicija države Pennsylvanije. Oni pišu: „Veličina mete je dobro poznata i precizno izmjerena. Točno je veličine i oblika prosječnih stajskih vrata“. Pošto nitko od sudionika nije pogodio metu, pobjednikom je proglašen onaj koji je najmanje promašio. Nakon toga ne čudi odluka milicije mjesta Oxford u saveznoj državi Massachusetts, koja je 1823. izglasala prestanak javnih vježbi gađanja vatrenim oružjem jer su one predstavljale izvor poniženja za njihove sudionike.

Osim tih podataka o neodgovarajućoj uvježbanosti pripadnika, mogu se vidjeti i zapisi o nedostatku vatrenog oružja za naoružavanje takvih jedinica. Tako satnik Charles Johnson 1775. iznosi pred skupštinu savezne države New Hampshire činjenicu kako manje od polovice ljudi u njegovoj postrojbi ima vatreno oružje, dok cijela postrojba na raspolaganju ima jedva pola kilograma crnog puščanog praha na svakih 20 ljudi. Isto se tako zapovjednik postrojbi milicije u saveznoj državi Massachusetts žalio 1834. kako se na pozive za službu odazivaju samo „… siromasi, lijenčine, stranci, pijanci i općenito otpad društva“. Savezna država Delaware je bila jedna od nekoliko onih koje su tom žalosnom stanju pokušale doskočiti uvođenjem posebnih novčanih kazni za ljude koji su izbjegavali odazvati se pozivima za službu u miliciji. Do 1816. su od te prakse odustali, a 1827. su ponovno zakonodavno regulirali pitanje milicije, što je zatim dovelo i do pada pokrajinske vlade. U ovom svjetlu treba promatrati i otkriće generala Winfielda Scotta 1830. kako je milicija savezne države Floride praktično nenaoružana – što je zanimljivo zbog pojedinosti kako su baš oni u tom trenutku bili usred rata s Indijancima plemena Seminole koji su uskoro nakon toga gotovo istrijebljeni.

Neuspjeh koncepta opće milicije

Američka Harpers Ferry musketa .kalibra .69 iz 1816. godine

Svi ti podaci navode nas na zaključak kako su u to vrijeme primjerci vatrenog oružja u SAD-u bili rijetki. Ta činjenica nas ne bi trebala čuditi ako znamo kako su se puščani mehanizmi uglavnom uvozili (isto kao i puščani prah), dok je jedan primjerak vatrenog oružja svojom cijenom odgovarao jednogodišnjem prihodu prosječne stočarske ili ratarske obitelji. Za usporedbu spomenimo samo kako je danas cijena pojedinog primjerka vatrenog oružja jednaka trodnevnoj prosječnoj zaradi u SAD-u. Oružje je tražilo i opsežnu stalnu brigu, što je bio utrošak vremena koji si mnogi nisu mogli priuštiti. Čak kad je građanin i skupio sredstva za nabavu vatrenog oružaj, to nije bilo jednostavno zbog malog broja primjeraka na tržištu. Naime, prije građanskog rata u SAD-u su postojala samo dva središta izrade vatrenog oružja, Harpers Ferry u saveznoj državi Virginija i Springfield u državi Massachusetts. Njihova ukupna proizvodnja nije bila dostatna za podmirenje ni osnovnih obrambenih potreba države. U pokušaju opremanja milicija Kongres je 1793. godine naložio kupovinu 7.000 musketa, ali je u slijedećih godinu dana uspio doista pribaviti samo 400 komada.

Za današnje pojmove začudna je pojava kako se nešto kasnije nije uspjelo naoružati ljudstvo milicija ni u situaciji kad je vatreno oružje bilo dostupno na zahtjev i bez naknade. Godine 1808. poduzeta je najveća akcija naoružavanja milicija, u kojoj su vlasti obećale kupiti vatreno oružje za sve bijele odrasle muškarce u zemlji. Od pojedinih se postrojbi samo tražilo neka prijave koliko pripadnika imaju, pa bi zatim dobile i toliko komada oružja. Do 1839. taj je postupak prijave u državi Massachusetts prošlo manje od pola postrojbi milicije. Diljem Sjedinjenih Država je zanemarivanje uništavalo samu ideju opće milicije u kojoj služe svi građani. Gotovo nije bilo postrojbe čiji veliki problem nije bila opća nebriga pripadnika prema oružju koje su zaduživali, kao i neodazivanje građana na pozive za službu u postrojbi. Velikim dijelom treba sve to pripisati i lošem glasu koji je pratio postrojbe milicije među građanstvom. Krajnji učinak nabrojenih činjenica bio je opći prestanak sazivanja milicija, čime je do 1840. okončana ideja milicije koja je vodila tvorce Ustava SAD u njihovu zakonodavnom radu. Postavlja se, dakle, pitanje o trenutku kad je građanstvo SAD počelo masovno nabavljati vatreno oružje? Razdoblje u kome je došlo do velikih promjena je ono od 1861. do 1865. godine, dok je pokretač promjene osim građanskoga rata bila i industrijalizacija koja se zahuktala.

Rat i naoružavanje nacije

The Hempstead Rifles, dragovoljačka milicija iz Arkadelphije, Arkansas,1861

Američki građanski rat bio je jedan od prvih sukoba u kojima veliku ulogu imaju moderna sredstva transporta i tehnologije masovne industrijske proizvodnje. Vojne postrojbe su vlakovima prebacivane na svoja odredišta i opremane najmodernijim onodobnim naoružanjem. Naravno, i količina proizvedenog naoružanja je znatno porasla, pri čemu se nudio niz konstrukcija, od vrlo djelotvornih i pouzdanih do, blago rečeno, bizarnih. Tako su državni pogoni u Springfieldu, savezna država Massachusetts, u godinu dana, od srpnja 1863. do srpnja 1864. proizveli preko 600.000 komada vatrenog oružja – što je više nego ukupna proizvodnja u prijašnjih 70 godina postojanja tih pogona. Sjeverna Unija, preko svog Odsjeka za opremanje naoružanjem (Ordnance Department) u razdoblju od 1861. do 1866. na oružje je potrošila oko 179 milijuna tadašnjih dolara, što odgovara današnjem redu veličine od oko 2,5 milijarde USD. Velik dio toga novca otišao je novim proizvođačima koji su se pojavili s porastom potražnje za vatrenim oružjem. Jedan od prvih je bio Samuel Colt, začetnik masovne proizvodnje oružja. Između 1836. (kad je otvorio svoju prvu tvornicu) i 1861. njegova se godišnja proizvodnja kretala oko nekoliko tisuća primjeraka na godinu; do 1865. Colt se pretvorio u najvećega privatnog opskrbljivača sjevernjačke vojske ručnim vatrenim oružjem. On je tijekom sukoba uspio prodati čak 386.417 komada raznog oružja. I cijena po primjerku osjetno je pala, pa tako revolver Colt Peacemaker na kraju rata stoji samo 17 dolara, što odgovara dvomjesečnim radničkim primanjima toga doba.

Tijekom tog ratnog sukoba se, osim proizvodnje oružja, u mnogome povećao i broj vlasnika vatrenog oružja. Na početku sukoba sjeverna je Unija posjedovala oko 300.000 glatkocijevnih musketa i oko 27.000 pušaka s izžljebljenim cijevima, dok je Konfederacija imala oko 150.000 komada raznovrsnog oružja. Tome treba pribrojiti još i nekoliko desetaka tisuća raznih komada vatrenog oružja u privatnim rukama. Tijekom rata Unija je kupila ili izradila daljnjih 3,5 milijuna komada raznovrsnog oružja, kao i preko milijardu komada naboja i perkusijskih kapica. Uz to je uvezla vatreno oružje iz Europe u vrijednosti od deset milijuna tadašnjih dolara. Tako je, kad se sve zbroji, samo Unija izdala svojim vojnicima preko četiri milijuna komada vatrenog oružja, što predstavlja osam puta veću količinu od ukupne količine vatrenog oružja u SAD-u prije tog sukoba. Važno je napomenuti kako je sve to oružje ostalo u rukama svojih korisnika i nakon kraja rata. Želeći započeti obnovu, pobjedničke sjevernjačke snage dopustile su kako svojim, tako i pobijeđenim vojnicima Konfederacije odlazak kući s oružjem. Valja naglasiti kako su pri vrhuncu rata oružane snage Unije brojale oko 1,5 milijuna ljudi, dok su snage Konfederacije imale oko milijun naoružanih ljudi. Pritom se (bar teorijski) željelo postići da svaki vojnik otkupi od države oružje koje je zadržao, no do ozbiljnijih pokušaja naplate tih sredstava nikad nije došlo.

Tako je građanski rat pretvorio SAD od zemlje s nekoliko stotina tisuća komada vatrenog oružja u zemlju s nekoliko milijuna komada. Taj je rat naoružao Sjedinjene Države, a ne neka urođena vjera u slobodu nošenja i posjedovanja vatrenog oružja. Osim toga, izazvao je i val kriminala koji se proširio zemljom. U nekoliko je godina nakon njegova završetka strelovito porastao broj ubojstava, pa se vatreno oružje pojavljuje kao najzastupljenije sredstvo pri ubojstvima. Taj val zločina je i glavni „krivac“ što nakon kraja rata nije opala proizvodnja i posjedovanje oružja.

Promjena pogleda na oružje

Reklama za oružje poduzeća Colt, oko 1850. godine

Drugi veliki razlog nastavka proizvodnje oružja i njegove popularnosti je i činjenica kako se gledanje na vatreno oružje promijenilo. Tako već tijekom tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća u SAD-u, po uzoru na Veliku Britaniju, lov postaje popularna razonoda bogatih. Pojavljuju se specijalizirani časopisi o oružju, njegovoj primjeni i održavanju, a 1836. započinje i prva velika reklamna kampanja Samuela Colta, usmjerena na povećanje prodaje vatrenog oružja u urbanim krajevima SAD-a. Tako on pokazuje prednost vatrenog oružja nad klasičnim hladnim oružjem u nizovima otvorenih demonstracija (dijelom vezanih i uz suđenje njegovu bratu zbog ubojstva sjekirom!). On je i vrlo uspješan u stvaranju političkog pritiska u korist svojih ideja (predsjednik Andrew Jackson dobiva revolver Colt na dar), gdje uvodi i novine kao što je plansko pozivanje članova Kongresa SAD na svečane gozbe.

Svoje napore Samuel Colt ponajprije usmjerava na novu srednju klasu koja je u nastajanju. Kako većina njegovih kupaca ne zna rabiti vatreno oružje, kratke ilustrirane upute otisnute su na tkanini za čišćenje što ju isporučuje sa svakim primjerkom oružja. Uspjeh te kampanje se vidi i u tome kako se u oporukama načinjenim između 1830. i 1850. podvostručio broj onih u kojima se u ostavini spominje i vatreno oružje.

Mit i politika

Uz sve te promjene, učestalost vatrenog oružja je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća ostala daleko od njegove univerzalne prisutnosti, čak i u krajevima tzv. Divljeg zapada. Popularna slika tih područja stavlja vatreno oružje u ruke svakome tko je ondje prebivao. Pritom je relativno jednostavno utvrditi kako se tu zapravo radi o mitu koji je svijetom proširen potkraj 19. i tijekom 20. stoljeća, prvo putujućim cirkusima – poput onoga kojeg je držao Buffalo Bill – a zatim kroz filmove i romane. U stvarnosti su industrijalizirani gradovi istoka SAD-a bili mnogo nasilnija mjesta od najozloglašenijih stočarskih gradova. Tako Robert Dykstra u svojoj studiji o gradu Dodge City u saveznoj državi Kansas, poznatom po obračunima vatrenim oružjem i djelovanju Whyata Erpa, govori kako je ondje u razdoblju od 1876. do 1885. od vatrenog oružja poginulo samo15 ljudi, što je u prosijeku 1,5 mrtvih po sezoni. Gradovi kao Tombstone u Arizoni ili spomenuti Dodge City, koje narodna predaja navodi kao klasične primjere opasnih mjesta Divljeg zapada, imali su prema ostatku tadašnjeg SAD-a vrlo nisku stopu ubojstava, među ostalim i zbog mjera privremene zapljene vatrenog oružja na ulazima u grad (koje bi se podiglo pri odlasku). New York se u tadašnjim novinama naziva „rajem za ubojice“, a tisak proziva državna tijela za opću nezainteresiranost, tražeći bar osnovnu sigurnost na ulicama.

Kad se svi ti elementi uzmu u razmatranje, vidi se kako potkraj 19. stoljeća u SAD-u postoje osnovni preduvjeti za gledanje koje je danas tako čvrsto ukorijenjeno. To su, naime, masovno privatno posjedovanje vatrenog oružja, kao i jaka industrija koja proizvodi jeftino oružje koje si svatko može priuštiti. Ono što je tada još nedostajalo bio je dojam kako nošenje oružja ima samo po sebi neki viši smisao.

Kult oružja kao jamstvo osobnih sloboda javlja se tek nedavno, kad dolazi do promjene u djelovanju Nacionalne udruge strijelaca (poznate pod nazivom „National Rifle Association“ – NRA). Radi se o organizaciji utemeljenoj u studenom 1871. godine, koja se sve do 2. svjetskog rata usko vezala uz Oružane snage SAD i njihove pripadnike, a uživala je i jaku državnu potporu. Ona je služila za okupljanje i izobrazbu ljubitelja vatrenog oružja, pri čemu je to oružje većinom bilo vojnoga podrijetla, a članovi su pretežito bili vojno osoblje. Nakon 2. svjetskog rata njezin se značaj mijenja i ona počinje sve više okupljati sportske ljubitelje oružja, počinje podupirati strijeljački šport i lov. U to se doba ta organizacija, iako utjecajna, nije mnogo miješala u pitanje zakonodavnog reguliranja prava na nošenje i posjedovanje vatrenog oružja. To se postupno mijenja potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća. Hanlon Carter, vođa jedne od frakcija unutar NRA, postupno organizaciju mijenja i politizira. NRA se početkom osamdesetih godina svrstava uz Republikansku stranku. Postupno svojom pojačanom aktivnošću sve više u javnosti učvršćuje i politički jača stav kako je ključ osobnih sloboda pojedinaca u SAD-u baš u slobodi posjedovanja i nošenja vatrenog oružja. Pritom ostaje otvoren problem vatrenog oružja koje dospije u krive ruke, i teških posljedica koje time nastaju. Baš je sučeljavanje načelnih sloboda s jedne, i teških ljudskih žrtava s druge strane, ona točka na kojoj će se i ubuduće lomiti koplja u SAD-u.

Wayne LaPierre u potpori politike

Ova politizacija udruge NRA nastavila se tijekom protekla dva desetljeća, da bi vrhunac dostigla u vrijeme američkih predsjedničkih izbora 2016. godine i godinama koje su uslijedile. Dok je NRA u tri prethodna izborna ciklusa pojedinačno ulagala oko milijun USD, i time poduprla pobjednika u 11 od 14 kampanja, u izborima za Senat 2014. godine investirala je 20,6 milijuna USD u pet ključnih izbornih utrka – te poduprla republikanske pobjednike u njih svih pet. Izborna trka Donalda Trumpa i još šest republikanskih kandidata NRA je koštala oko 50,2 milijuna USD (96 posto njihovih ukupnih vanjskih plaćanja) – a pobjedu su odnijeli i Trump i pet poduprtih kandidata (osim Nevade, koja je izabrala demokrata Harry Reida, usprkos NRA donaciji od oko 2,5 milijuna USD njegovom republikanskom protivniku). Ovo aktiviranje NRA u politici, zajedno s rekordnim trošenjem sredstava udruge u privatne svrhe predsjednika Wayne LaPierrea, doveli su početkom kolovoza 2020. do pokretanja poreznih istraga u saveznoj državi New York, gdje je NRA od svog osnivanja pravno registrirana. U tijeku pravne bitke koja je uslijedila temeljem optužbi o pronevjeri oko 63 milijuna USD tijekom zadnje tri godine, treba spomenuti i proglašenje bankrota te udruge 15. siječnja 2021. godine – što je vjerojatno dio strategije o njenoj ponovnoj registraciji u politički potencijalno prijateljskijoj atmosferi američke savezne države Texas.

*ovaj je tekst pod originalni naslovom “Naoružana nacija: bajka ili stvarnost?” autor Igor Tabak objavio u negdašnjem, davno ugašenom tjedniku Ministarstva obrane Republike Hrvatske “Velebit”. Članak je izašao u razlomljen u dva dijela, početkom listopada 1999. godine. 

Dok se u Hrvatskoj tek ponekad čuje o tržišnim odnosima domaće vojne industrije prema konkurenciji, posebice onoj regionalnoj, zanimljivo je vidjeti kako tu tematiku doživljavaju u susjednoj Srbiji, gdje se jučer dnevna novina Blic osvrnula na omjere industrijske proizvodnje pištolja u Srbiji i susjednoj Hrvatskoj. Ovaj tekst u nastavku prenosimo u cjelini: 

Zbog malih ulaganja, Srbija gubi utrku u proizvodnji oružja. Obećanih osam do deset milijuna eura u „Zastava oružje“ nikad nije stiglo. Zastarjelu tehnologiju u Kragujevcu iskoristila je hrvatska tvornica „HS” koja mjesečno proizvodi 40.000 najsuvremenijih pištolja, dok „Zastava oružje“ radi 2.000, ili 20 puta manje!

Kako je za „Blic“ izjavio Milojko Brzaković, direktor „Zastava oružja”, od obećanja da će država uložiti novac u nove strojeve dosad nije bilo ništa. „Imamo potpisane ugovore, ali ih ne možemo ispuniti. Prije tri godine potpisani su izvozni poslovi vrijedni 50 milijuna dolara. Traže se automatske puške, mitraljezi, snajperske puške. Najveća tržišta su Afrika, Azija i Amerika“, kaže Brzaković. On dodaje da tvornici nedostaju i radnici i stručnjaci „jer je mnogo inženjera otišlo u mirovinu“.

„Sami smo uložili preko milijun eura da se tvornica sredi, ali to nije dovoljno“ – kaže Brzaković.

Direktor Milojko Brzaković s ministrom obrane RS Gašićem

Da u tehnologiju „Zastava oružja“ treba hitno uložiti novac, dokazano je kada je propao posao s izvozom pištolja „CZ 99“ u Egipat, vrijedan 15 milijuna dolara. Kupci su odustali od nabavke 50.000 pištolja zato što su primijetili grešku. Kako kaže Brzaković, prodano je 9.600 komada pištolja, ali je kupac našao manu. „Tražili su da spremnik ima 15 metaka i onda su uvidjeli da poslije 100 ispaljenja dolazi do kočenja. To je bila tehnička greška, koja je ispravljena, ali je posao propao. Kupci iz Egipta nisu htjeli prepravljene pištolje, već potpuno nove. Nisu ih željeli čak ni isprobati na strelištu, već su odustali“.

Dok domaća tvornica gubi kupce, Hrvatska preuzima tržište. Dok „Zastava“ pravi pištolje od metala, oni ih rade od polimera.

Prema riječima predsjednika sindikata „Zastava oružja“ Dragana Ilića, „država je vlasnik 75 posto kapitala, ali ne daje novac“.  „Traže da uzimamo kredite, umjesto da ulože novac u namjensku industriju. Na sajmu oružja u Americi vidjeli smo da se suvremeno oružje radi od polimera, specijalnih plastičnih materijala. Proizvodnja je jeftinija, brža, modernija. I zbog toga se dobiva tržišnu utakmicu” – kaže Ilić.

Ovaj je tekst autora Nebojše Radšića objavljen 21. prosinca 2015. godine na portalu Blic Online (http://www.blic.rs/), pod naslovom “‘ZASTAVA’ ORUŽJE GUBI BITKU Hrvati prodaju 20 puta više pištolja”. U svom originalnom obliku nalazi se na internet adresi: http://www.blic.rs/vesti/ekonomija/zastava-oruzje-gubi-bitku-hrvati-prodaju-20-puta-vise-pistolja/zrd99n7

Kako je tijekom posljednjih godina već postalo uobičajeno, Ministarstvo unutarnjih poslova RH krenulo je mijenjati propise koji reguliraju pribavljanje i posjedovanje vatrenog oružja za građane Republike Hrvatske. Ovom novom promjenom pravne regulacije tematike vatrenog naoružanja u RH sada se želi nadomjestiti dosadašnji Zakon o oružju – čime se ova tematika tijekom posljednjih osam godina sada misli ozbiljno mijenjati već po četvrti put. Kako je to i nužno, pri tome je pokrenuta i javna rasprava – doduše, najtiša moguća, o čemu su objave osvanule zakopane duboko na internetskim stranicama portala Ministarstva. Ta je javna rasprava raspisana za razdoblje od 27. siječnja ove godine pa sve do 10. veljače, tijekom čega se primjedbe na objavljenu radnu verziju zakona mogu odaslati put MUP-a slanjem ondje postavljenog obrasca na email savjetovanje@mup.hr – na što sve zainteresirane srdačno pozivamo.

Ovako objavljen Nacrt prijedloga Zakona o nabavi i registraciji oružja građana sa svojih 77 članaka spada u pravne propise srednje duljine. Dok je želja predlagača da on na snagu stupi 1. srpnja 2015. godine, zanimljivo je pogledati i što MUP RH vidi kao glavne novosti ovog akta. Naime:

“Tijekom primjene važećeg Zakona o oružju uočen je značajan napredak u pogledu sigurnosti građana, ali su isto tako uočeni i određeni nedostaci koji se prvenstveno odnose na upravne postupke koji se provode povodom zahtjeva za nabavu i registraciju oružja koje je potrebno u određenim slučajevima pojednostavniti.
Važeći Zakon o oružju i važeći Zakon o eksplozivnim tvarima se isprepliću u određenim dijelovima te je ovim izmjenama predloženo jasnije reguliranje tih područja.
Umjesto dosadašnjih oružnih listova za držanje i držanje i nošenje oružja predložena je jedna vrsta oružnog lista kojim će osoba registrirati onu vrstu oružja koju može nabavljati ovisno o svrsi za koju traži nabavu (lov, sport ili osobna sigurnost). Oružni list bi osobi omogućavao posjedovanje, nošenje i korištenje oružja na način kao što je propisano odredbama ovoga Zakona i posebnih propisa koji reguliraju uvjete nošenja oružja na javnim mjestima.
Prijedlogom Zakona je predloženo da se važenje uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti za posjedovanje oružja pa tako i važenja oružnog lista produži s 5 na 10 godina kako se vlasnike oružja ne bi u kratkim razdobljima izlagalo troškovima zdravstvenih pregleda i produženja važenja oružnog lista. 
Policijska uprava ili postaja mjesno nadležna prema prebivalištu vlasnika oružja može u svako doba provjeriti ispunjava li on i dalje propisane uvjete, ako sazna za okolnosti koje dovode do sumnje da bi oružje koje imaju registrirano mogli zlouporabiti te da oružje ne čuvaju na propisani način.
Prijedlogom ovoga Zakona jasnije je propisano da se bez prava na naknadu oduzima oružje za koje se u postupku registracije utvrdi da nije ispitano i obilježeno u skladu s propisima ili mu se ne može dokazati podrijetlo, kao i oružje za koje se u postupku registracije utvrdi da je tehnički neispravno i da ga nije moguće osposobiti za sigurnu uporabu, a vlasnik ga odbija onesposobiti“.

Propis novi, problemi stari

MUP RH prezentira rezultate zapljene kod Tordinaca, sredina siječnja 2015.

No, kao i dosadašnjim birokratskim nastojanjima za reguliranje posjedovanja i držanja vatrenog oružja – neki su problematični elementi  tu neprekinuta konstanata. Kao prvo, u oči tu upada određena samozadovoljnost hrvatskog resora unutarnjih poslova koji, dok tvrdi da “Tijekom primjene važećeg Zakona o oružju uočen je značajan napredak u pogledu sigurnosti građana…“, ujedno zanemaruje bjelodanu činjenicu kako je postojeći režim propisa po pitanju vatrenog oružja u RH zapravo doprinio rastu ilegalnog držanja ovakvog oružja. Naime, ne treba i sam biti posjednikom ili vlasnikom vatrenog oružja da bi se čuli brojni prigovori na grub, birokratski krut i u konačnici materijalno skup režim, koji aktivno destimulira prijavljivanje i legalno posjedovanje oružja u Hrvatskoj.

Nedao Bog da se u RH pokuša legalizirati repliku ovakve kremenjače na stražnje punjenje, Beč, cca. 1650.

Dok je dobro zamijećeno kako treba mijenjati režim prometa streljivom na veliko i malo, kao i propise o čuvanju streljiva tijekom njegova trgovačkog prometa – što je tematika koja se našla razdijeljena između Zakona o oružju i Zakona o eksplozivnim tvarima – ići tu tek na novi “Zakon o eksplozivnim tvarima te nadzoru proizvodnje i prometa oružja” bio bi za MUP RH vjerojatno tek pretjerano mali i nebitan zahvat. Zato se onda krenulo opsežnije, ne bi li se čitav Zakon o oružju (donesen u lipnju 2006. godine, onda neznatno ispravljen krajem 2008. i prilično mijenjan sredinom svibnja 2012. godine) bacilo u smeće i na snagu stavio ovaj “Zakon o nabavi i registraciji oružja građana”. Pri tome, određena se brzopletost čitavog ovog postupka ogleda na brojnim razinama – počevši s pojedinim “zanimljivim” definicijama, kao ona da “Reprodukcije oružja” mogu biti tek “kopije dugog i kratkog vatrenog oružja, koje se pune s ušća cijevi crnim barutom i pale fitiljem, kremenom ili kapislom” (a što s reprodukcijama starih pokušaja izrade oružja sa stražnjim punjenjem ???), pa nadalje u zakonski tekst…

Ujedno, kako je i do sada bila praksa, i sada predstavljen novi propis opet donosi nove iskaznice – “jednu vrstu oružnog lista“, različitog od svega što je do sada bilo propisano i nužno. Kako ti dokumenti vjerojatno opet neće biti izdavani badava, po tko zna koji put se tu radi o još jednom prikrivenom nametu za građane koji uopće skupe volje za bakćanje sa službeništvom hrvatskog MUP-a. Pri tome nismo sigurni da će gorak okus u ustima od uvođenja ovog novog nameta za sve zainteresirane za legalno vatreno oružje uspjeti ublažiti “duda-varalica” koju predstavlja produljenje trajanja Uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti za posjedovanje oružja. Posebice to vrijedi kad imamo na umu da već i sam tekst zakona predviđa donošenje niza novih vezanih pravilnika, iako u svojim prijelaznim i završnim odredbama do daljnjega propisuje važenje postojećih takvih podzakonskih akata. U sve praktične svrhe to je jedan neugodan potez, kojim se očigledno ostavlja mjesta i za neke buduće pravne akrobacije iz MUP-a te drugih resora koji imaju veze s građanima i njihovim legalnim vatrenim oružjem.

Dok nitko normalan nema ništa protiv prava policije da provjerava vlasnike oružja – i u ovom se propisu nastavlja praksa da MUP RH nije obvezan naknađivati vrijednost oružja koje bude oduzeto (radi problema u ispravnosti, obilježavanju, podrijetlu, ili drugo). Ova je praksa iznimno loša, budući se ustrajno čuju glasine kako dio takvih oduzimanja ide namjenski – ne bi li se pojedinim posebnim komadima jeftino dopunile pojedine privilegirane privatne zbirke oružja. Naime, čest je slučaj da vatreno oružje iz manjih majstorskih pogona, posebice ako se radi o komadima na granici umjetnosti i oružarstva, bude i nestandardno označeno, da im je podrijetlo poznato tek opisno, ili da je riječ o predmetima koji su promijenili više ruku te im se pojedini podaci nisu sačuvali – dok njihovi vlasnici nipošto nisu za ikakvo onesposobljavanje. Tada često dolazi do oduzimanja, kojima slijede dugotrajni sudski procesi – da bi na kraju povrat postao upitan, a sudbina oduzetog oružja nejasna.

Nije jako utješno ni da ovaj zakon ide na ruku tako postavljenom represivnom sektoru i činjenicom da se prodaja ili poklanjanje oružja oduzetog u upravnom postupku (zbog pokretanja kaznenog ili prekršajnog postupka protiv vlasnika) odgađa tek za kraj rastegnutih sudskih postupanja i trenutak pravomoćnosti sudskih odluka. Naime, dok ostaje upitnom činjenica kako se od vlasnika vatrenog oružja traži baš kompletna “svetost” u ponašanju, pod prijetnjom oduzimanja njihovog vlasništva (toliko o ustavnoj garanciji nepovredivosti vlasništva !?!), spomenuta odredba pogoduje MUP-u – jer je manja vjerojatnost da će oni morati naknađivati sada protupravno oduzeto oružje. To je zasigurno manje dobro privatnicima koji se s ovom granom hrvatske države nađu u ikakvome sporu po pitanju oružja – budući je njima takvo darovanje tijekom trajanja postupka bilo i način da se barem dio tereta i troškova parničenja prebaci i na primatelja dara, ne bi li tu onda država završila sudujući s nekim svojim vlastitim dijelom iz kulturno-povijesnog ili kojeg drugog resora.

Uglavnom, Zakon o nabavi i registraciji oružja građana je propis na koji bi što više ljudi zainteresiranih za iole legalan režim posjedovanja, držanja i registriranja vatrenog oružja u Republici Hrvatskoj trebalo reagirati. Ako ništa drugo, a ono bi reagirati trebalo zbog činjenice da se Ministarstvo unutarnjih poslova RH o tim primjedbama danim u javnoj raspravi mora očitovati, pa onda ne može samozadovoljno tvrditi kako je režim sjajan, a stanje po ovom pitanju sve bolje i bolje… što donekle podsjeća na tematiku nezaposlenosti, koja ne pada radi novog zapošljavanja, već zbog sve aktivnijeg brisanja nezaposlenih s javno vidljive scene…

Sljedećeg tjedna počinje važiti novi cjenik za pojedine usluge Ministarstva unutarnjih poslova. Jučer je u Narodnim novinama (NN 110/14, od 17. rujna 2014.) objavljeno „Rješenje o izmjenama i dopunama Rješenja o utvrđivanju cijena posebnih troškova nastalih radom Ministarstva unutarnjih poslova“, akt kojim se mijenjaju cijene usluga korištenja plovila MUP-a, protueksplozijskog djelovanja policije, te iznajmljivanja oružja i opreme filmskim, TV ili kazališnim kućama. Radi se o izmjenama originalnog Rješenja o utvrđivanju cijena posebnih troškova nastalih radom MUP-a iz svibnja 2011. (NN 55/11 od 18. svibnja 2011.), kojeg je donio tadašnji ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko. Karamarkovo je Rješenje u kolovozu 2012. doživjelo neznatnu izmjenu, isključivo u dijelu koji se odnosi na troškove izdavanja prekršajnog naloga.

Jučerašnjim izmjenama poskupljuju troškovi prijevoza MUP-ovim plovilom (uključujući i cijenu angažiranja posade plovila), i to u sljedećim kategorijama:

1. Ekonomska (stvarna) cijena sata plovidbe plovila Ministarstva:

– patrolni brod tip A – 5.000,00 kn/h,

– patrolni brod tip B – 2.000,00 kn/h,

– patrolni brod tip C – 1.600,00 kn/h

– angažiranje plovila koje čeka na vezu ili na sidru – 30% od prethodno navedenih cijena

2. Komercijalna cijena sata plovidbe plovila Ministarstva, prilikom prijevoza osoba:

– patrolni brod tip A – 7.500,00 kn/h,

– patrolni brod tip B – 3.000,00 kn/h,

– patrolni brod tip C – 2.400,00 kn/h

– angažiranje plovila koje čeka na vezu ili na sidru – 30% od ranije navedenih cijena.

3. Komercijalna cijena sata plovidbe plovila Ministarstva, za hitni sanitetski prijevoz:

– patrolni brod tip A – 6.250,00 kn/h,

– patrolni brod tip B – 2.500,00 kn/h,

– patrolni brod tip C – 2.000,00 kn/h

– angažiranje plovila koje čeka na vezu ili na sidru – 30% od ranije navedenih cijena.

4. Komercijalna cijena sata plovidbe plovila Ministarstva za akcije traganja i spašavanja:

– patrolni brod tip A – 8.000,00 kn/h,

– patrolni brod tip B – 3.200,00 kn/h,

– patrolni brod tip C – 2.560,00 kn/h

– angažiranje plovila koje čeka na vezu ili na sidru – 30% od ranije navedenih cijena.

5. Komercijalna cijena sata plovidbe policijskih plovila za složene plovidbe (tegalj, prijevoz tereta i sl.) ili u otežanim uvjetima plovidbe:

– patrolni brod tip A – 10.000,00 kn/h,

– patrolni brod tip B – 4.000,00 kn/h,

– patrolni brod tip C – 3.200,00 kn/h

– angažiranje plovila koje čeka na vezu ili na sidru – 30% od ranije navedenih cijena.

Tu još treba uzeti u obzir da je minimalno vrijeme plovidbe ili angažiranja plovila Ministarstva koje čeka na vezu ili na sidru – jedan sat, te da se za plovidbe ili angažiranje plovila Ministarstva koje čeka na vezu ili na sidru duže od jednog sata obračunava svaki započeti sat korištenja. Također se naplaćuje i dolazak plovila iz matične luke na mjesto izvršenja tražene usluge i povratak plovila u matičnu luku. Posebno je zanimljivo vidjeti da MUP RH nema problema s definiranjem komercijalne cijene svojih djelovanja u hitnom medicinskom prijevozu, pri zaštiti i spašavanju, ili u posebno kompliciranim poslovima te teškim vremenskim uvjetima. Ovo je dio državnih aktivnosti u kojima obrambeni sektor nikako da naplati svoj rad i tehniku – gdje, ako se vide cijene tih stvari pri policiji, možda nije ni čudo da većinu stvarnih poslova te vrste onda obavlja vojska, i to badava. Ujedno, tu bode oči i činjenica da ujedno nije dodan i cjenik za iznajmljivanje novih policijskih helikoptera Eurocopter EC-135 – letjelica koje su u Ministarstvu unutrašnjih poslova pribavljene tijekom proteklih godinu i nešto dana, i kojima se proteklih mjeseci rado prevozilo novinare nad poplavljenim područjima na kojima je vojska slagala vreće.

Pa ipak, izmjenama Rješenja detaljiziraju se poslovi preventivnog protueksplozijskog pregleda, te se nudi osposobljavanje osoba na radnom mjestu u zračnoj luci. U zagrebačkoj zračnoj luci te je poslove donedavno obavljao MUP, a s dolaskom novih koncesionara cijeli je posao dat privatnoj zaštitarskoj tvrtki čime se, sudeći po brojnim žalopojkama, nije poboljšala ni efikasnost ni protočnost kroz kontrolne punktove, štoviše upravo je obrnuto. Cijena svakog započetog sata angažiranja policijskog službenika protueksplozijske zaštite ostala je, kao i do sada, 112 kn/h, ali je dodana nova kategorija – rad s eksplozivnim sredstvima – koja iznosi 200kn/h. I cijena svakog započetog sata angažiranja policijskog službenika – vodiča službenog psa za detekciju eksploziva sa psom ostala je dosadašnjih 150 kn/h.

Dopune Karamarkovog Rješenja odnose se i na uvođenje nove kategorije usluga – najam onesposobljenog oružja i pripadajuće opreme filmskim, TV ili kazališnim kućama. Tako MUP naplaćuje za dnevni najam (1) trajno onesposobljenog pištolja ili revolvera 3 kn po komadu, a za djelomično onesposobljene – 10 kn po komadu, (2) trajno onesposobljene puške s užlijebljenim ili glatkim cijevima – 4 kn po komadu, a za djelomično onesposobljene – 12 kuna, (3) trajno onesposobljene strojnice, poluautomatske puške, automatske puške ili puškostrojnice – 5 kn po komadu, a za djelomično onesposobljene – 15 kn po komadu, (4) trajno onesposobljene teške strojnice – 7 kn po komadu, a za djelomično onesposobljene – 20 kuna po komadu, (5) trajno onesposobljenog minobacača ili ručnog bacača raketa – 10 kn dnevno (po komadu), (6) trajno onesposobljene bestrzajne ili protuzrakoplovne topove – 20 kn dnevno (po komadu), te (7) djelomično onesposobljeni pištolj ili revolver – 10 kn dnevno (po komadu). Najam pripadajuće opreme naoružanja naplaćuje se 2 kn dnevno po komadu. Najam djelomično onesposobljenog oružja filmskim, TV i kazališnim kućama koje nemaju odgovarajući prostor za smještaj naoružanja ili osobu za rukovanje oružjem, moguća je samo uz angažiranje policijskog službenika za naoružanje ili ubojna sredstva ili puškara Ministarstva koji je u tom slučaju zadužen za prijevoz, siguran smještaj i rukovanje djelomično onesposobljenim oružjem tijekom snimanja, izvođenja scena i sl, i njihov angažman košta 52 kn/h.

Slučajna nakupina vojne robe na livadi kraj ceste već je dugo vrhunac dosega vojno-muzejske djelatnosti u Hrvata

Uglavnom, ovo je rješenje jedan zanimljiv komercijalan dokument, koji doduše ostavlja ponešto gorak ukus u ustima svih koji su ikad makar i letimično pogledali slično raspolaganje vojnom opremom i naoružanjem u Republici Hrvatskoj. Naime, dok svi pametni staru vojnu opremu prodaju (o čemu smo na portalu Obris.org u više navrata pisali po pitanju Slovenije i Srbije), Hrvatska te stvari uništava. Dok svi pametni neperspektivnu opremu i naoružanje prodaju, ali tek kada im stigne ono novo i zamjensko – Hrvatska tu preferira poklone, pa makar i po cijenu poklanjanja u tajnosti. Dok pametni prvo osnuju muzej (pa tako i MUP RH), koji onda postane i centar za dogovaranje ovakvih iznajmljivanja za potrebe filma ili televizije – MORH je već gotovo dva desetljeća sasvim zadovoljan Vojnim muzejom koji postoji tek na papiru (dok pojedine grane, a posebice HRZ i PZO, svoju otpisanu tehniku poklanjaju direktno, kako i kome im se svidi). Zli jezici bi lako primijetili i da je dobro što je MUP RH na ovakav način regulirao iznajmljivanje svoje tehnike i rada svojih stručnjaka – pa, ako već nije jasno kolika je cijena korištenje vojne opreme i rada Hrvatske vojske na poplavama (kao ni tko će takvu dodatnu uslugu i platiti), barem tu onda i u MORH-u mogu saznati koliki će trošak za “modernizaciju” predstavljati ako se štogod od pokaznog naoružanja ili opreme bude uskoro moralo iznajmiti za koju od predstojeći vježbi…

Iako se na portalu Obris.org načelno ne bavimo vojnom tehnikom samostalno, a posebice ne stvarno starom vojnom tehnikom, nekoliko novinarskih pitanja tijekom proteklih dana ponukalo nas je predstaviti knjigu “Von alten Handfeuerwaffen: Entwicklung, Technik, Leistung“. Riječ je tu o stvarno iznimnome djelcu, koje je u svibnju 1989. godine osvanulo pri Pokrajinskome muzeju Joanneum iz Graza u Austriji – točnije, u izdanju njegove radne jedinice “Landeszeughaus Graz”. Riječ je o proširenome katalogu izvanredne izložbe koja se u ovoj zanimljivoj vojno-povijesnoj ustanovi održavala između svibnja i listopada 1989. godine – a čija je tema bila prikazivanje javnosti vojno-povijesno-tehničkog istraživanja provedenog tijekom godinu dana prije same izložbe. O čemu je tu zapravo riječi?

Dok Landeszeughaus Graz raspolaže impresivnom zbirkom oružja i oklopa iz sredine 17. stoljeća, tijekom godina se osoblju ove ustanove nametnulo pitanje – navodno proizašlo i od brojnih posjetitelja ove jedinstvene zbirke: “Koliko su zaista efikasni i opasni komadi starog naoružanja koje se tu izlaže”? Budući je riječ o starome oružju, koje u pravilu nije ni na koji način korišteno odavna, kustosi su se tu nalazili pred svojevrsnom zagonetkom – na koju su odlučili dobiti odgovor. Dok su estetski te konstrukcijski aspekti starog vatrenog oružja u pravilu dobro obrađeni, njegova je učinkovitost, balističke karakteristike, te time i taktička primjenjivost, jedno bitno lošije obrađeno područje. Da bi se ovaj nedostatak ispravilo, odlučeno je iz zbirke u Grazu odabrati niz eksponata vatrenog oružja, i onda iz njih pucati pod ozbiljnim laboratorijskim uvjetima. Time se željelo dobiti širok spektar rezultata, koji bi u potpunosti opisali balističke karakteristike i efikasnost pojedinih komada oružja iz muzejske zbirke.

Iako teško, to je bilo moguće – budući da Landeszeughaus Graz, za razliku od praktično svih naših muzeja, među svojim osobljem ima čitav niz izučenih oružara, puškara i drugih u starim obrtima vještih stručnjaka. Time je ova ustanova u stanju i hladno te vatreno oružje koje posjeduje održavati u potpunosti (kao uporabni predmet, kojeg se ne promatra samo estetski, izvana), ali je bila u mogućnosti svoj posao nadograditi praktičnim pokusom nad svojim eksponatima. Dok privatni vlasnici od ovakvih praktičnih pokusa zaziru (zbog skupoće svojih eksponata i rizičnosti takvih opaljenja), Landeszeughaus Graz je iz svoje opsežne zbirke (krajem 1980-tih 3815 pušaka i 4032 pistola) izdvojio 16 tipičnih komada dugog i kratkog oružja (16. do 18. stoljeće). Ti su komadi onda prevezeni u koruški Ferlach (dugo vremena grad puškara i kolijevku regionalne proizvodnje vatrenog oružja), gdje su ih ocijenili tamošnji stručnjaci – na 2 komada su pronađeni materijalni nedostaci koji bi opaljenje činili posebno nesigurnim, dok je 14 komada vatrenog oružja odobreno za kasniji eksperiment opaljenja.

Gađanja odabranim primjercima vatrenog oružja bila su izvedena u suradnji s Oružanim snagama Republike Austrije, na prostoru njihove vojne Ustanove za testiranje naoružanja i streljiva (PVWM), smještene u Felixdorfu u Gornjoj Austriji. Ondje se između sredine prosinca 1988. i sredine siječnja 1989. godine iz ukupno 13 muzejskih eksponata ispucalo 325 hitaca, te još 60 hitaca iz modernog oružja za usporedbu – austrijskih jurišnih pušaka u kalibrima 7,62*51 NATO (FN FAL/StG 58) i 5,56*45 NATO (Steyr AUG/StG 77), kao i službenih pištolja u kalibrima 9*19 mm Parabellum (Glock 17/Pistole 80) i 11,43*23 mm/.45 ACP (M1911/Pistole 11). Program gađanja proveden je u streljačkome tunelu ukupne dužine 500 metara, s oružjima učvršćenima u stabilni blok u kojem su nakon svakog opaljenja ponovo centrirana, ne bi li se isključio utjecaj strijelca na rasipanje hitaca. Mjeren je povratni trzaj oružja, tlak potisnih plinova, brzina olovnih projektila (koje se za tu prigodu lijevalo originalnim alatima iz fundusa muzeja), ali je promatrano i rasipanje te učinak tako ispaljenih projektila na meti – za što su korištene ploče od drveta smreke, njemački prsni oklopi iz fundusa muzeja (Augsburg, oko 1570. godine), te blokovi sapuna i balističkoga gela. Svi su ti rezultati pažljivo prikupljeni, obrađeni u više od mjesec dana statističke obrade, te predstavljeni u zasebnoj muzejskoj izložbi, te tematskoj knjižici koju ovdje predstavljamo.

Uz rezultate spomenutog istraživanja (P. Kalaus), koji čine glavninu ove male knjige, predstavljene detaljnim numeričkim i grafičkim podacima – knjigu čini i niz manjih popratnih tekstova koji dodatno opisuju povijest i tehnologiju starog oružja koje se testiralo. Osim općenitog preglednog prikaza ranog razvoja vatrenog oružja (R. Dittrich), detaljno se opisuje proizvodnja puščanoga praha u Štajerskoj (L. Toifl), postupci te primjeri negdašnjih postupaka testiranja i provjeravanja vatrenog oružja na prostorima šire Štajerske (L. Toifl), ali i detalje povijesti postupka obrazovanja majstora oružara na prostoru Graza i Štajerske između 15. i 17. stoljeća (A. Ruhri) – od kojih je onda dobar dio radio te živio i na prostorima današnje sjeverozapadne Hrvatske).

Sve u svemu, “Von alten Handfeuerwaffen: Entwicklung, Technik, Leistung” je jedna iznimna mala knjiga, koju se i nakon gotovo 30 godina od izdanja još uvijek može kupiti u muzejskoj trgovini izdavača, ustanove Landeszeughaus Graz, po sada smiješnoj cijeni od 1 euro za primjerak (čak 14 puta jeftinije nego ako se istu nabavlja putem interneta, s dostavom). Riječ je tu o djelu od ukupno 150 stranica, mekoga uveza, ilustriranog s ukupno 35 crteža, 46 crno-bijelih slika, 23 tablice i 15 iscrpnih grafova s pripadajućim podacima.

Nepunih mjesec dana od prvog donošenja, a temeljem novog MUP-ovog “Rješenja o utvrđivanju troškova osposobljavanja i ispita za pravilnu uporabu vatrenog oružja, te visini naknade ispitnom povjerenstvu“ (NN 76/13, od 21. lipnja 2013. godine), na snagu su 22. lipnja ove godine, stupile nove cijene za osposobljavanje budućih vlasnika pušaka i pištolja. Tako će ubuduće troškovi osposobljavanja građana za pravilnu uporabu vatrenog oružja koje se provodi u Ministarstvu, te ispita za pravilnu uporabu vatrenog oružja iznositi 420,00 kuna po polazniku osposobljavanja.

U ove troškove uključene su i naknade nastavnicima za izvođenje teorijskog te praktičnog dijela nastave, kao i materijalni troškovi – utrošeno streljivo i mete. Od toga, nastavniku za izvođenje teorijskog dijela nastave pripada naknada u iznosu od 102,00 kune bruto po satu, nastavniku za izvođenje praktičnog dijela nastave pripada naknada u iznosu od 44,00 kune bruto po polazniku, predsjedniku ispitnog povjerenstva dopada naknada u iznosu od 58,00 kuna bruto po kandidatu, članu ispitnog povjerenstva ide naknada u iznosu od 44,00 kune bruto po kandidatu, a tajniku ispitnog povjerenstva – 30,00 kuna bruto po kandidatu. U odnosu na staro Rješenje (NN 55/13, od 8. svibnja 2013. godine), koje je na snagu stupilo 16. svibnja ove godine, jedina je novost u činjenici da je „uređivač strelišta“ ostao i bez posla i bez naknade od 15,00 kuna po satu bruto.

Troškovi ispita za pravilnu uporabu vatrenog oružja za građane koji su se osposobili u ustanovi ili kod druge pravne osobe, iznose 300,00 kuna po kandidatu. Od toga, predsjedniku ispitnog povjerenstva pripada naknada u iznosu od 58,00 kuna bruto po kandidatu, članu ispitnog povjerenstva ide naknada u iznosu od 44,00 kune bruto po kandidatu, a tajniku ispitnog povjerenstva – 30,00 kuna bruto po kandidatu.

Morate li, pak, na popravni – to će vas olakšati za dodatnih 300,00 kuna, bez obzira jeste li se osposobljavali u MUP-u ili negdje drugdje.

Kao prva točka dnevnoga reda na 68. sjednici Vlade RH, održanoj 20. prosinca, proceduru je prošao dokument “Prijedlog programa za preuzimanje i provedbu pravne stečevine Europske unije za 2013. godinu”. U njemu, kao što mu i naslov kaže, najavljene su promjene pravnoga sustava RH koje nam u predstojećoj godini nalaže naše nastojanje za ulaskom u EU. Prije ikakvog detaljnijeg pregleda ovoga dokumenta, istaknut ćemo detalj koji predstoji u materiji 1. poglavlja pregovora – onog nazvanog Sloboda kretanja roba.

Ondje je, u dijelu nazvanom “Proceduralna pitanja”, navedena i predstojeća promjena koja baš i neće razveseliti legalne vlasnike oružja u Hrvatskoj. Naime,

“…sukladno Direktivi Vijeća 91/477/EEZ od 18. lipnja 1991.godine o kontroli nabavljanja i držanja oružja (SL L 256, 03.09.1991.) i Direktivi 2008/51/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. godine kojom se izmjenjuje i dopunjuje Direktiva Vijeća 91/477/EEZ o kontroli nabavljanja i držanja oružja (SL L 179, 8.07.2008.) uvodi se nova isprava za oružje – Europska oružna propusnica“.

Primjer EFP-a za Slovačku

Riječ je o ispravi originalnim imenom European Firearms Pass (EFP), koja se oslanja na hrvatski Zakon o oružju (NN 63/07, 146/08 i 59/12), i to na njegov članak 8 – koji glasi:

“Isprave o oružju prema ovom Zakonu su:

1. odobrenje za nabavu oružja,

2. odobrenje za nabavu streljiva (nakon ulaska u EU, “Europska oružna propusnica”),

3. oružni list za držanje ili oružni list za držanje i nošenje oružja,

4. odobrenje za sakupljanje starog oružja,

5. odobrenje za držanje oružja,

6. dopusnica za neposredno rukovanje vatrenim oružjem,

7. druge isprave o oružju izdane na temelju međunarodnih ugovora“.

U njegovoj je točki 2. (od izmjena i dopuna usvojenih i u Narodnim novinama objavljenih krajem svibnja ove godine) i izričito spomenut novi dokument, koji će početi važiti s trenutkom ulaska Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije, 1. srpnja 2013. godine.

No, da bi to bilo i stvarno operativno provedivo, potrebno je do ljeta izmijeniti Pravilnik o obrascima isprava, te obrascima i načinu vođenja evidencija o oružju i streljivu (NN 33/08, 155/08). Za nositelja provedbe ove podzakonske prilagodbe zaduženo je Ministarstvo unutarnjih poslova RH, koje bi taj posao trebalo obaviti tijekom prvog tromjesečja 2013. godine. Njime će se propisati i točni sadržaj, izgled i cijena te nove isprave o oružju.

Imajući u vidu hrvatsku praksu, novi će dokument u najboljem slučaju biti tek malo skuplji od staroga, a svima koji su legalni korisnici i posjedovatelji vatrenoga oružja “ne gine” nova runda druženja s birokracijom hrvatskoga MUP-a. Blagoslovljen Božić!

]]>