Oružane snage Savezne Republike Njemačke će uskoro rasti, po prvi put nakon Hladnoga rata. Odluka je to prvenstveno potaknuta prijetnjama iz Ruske Federacije, terorom radikalnih islamista i valovima migranata koji su posljednje vrijeme zapljuskivali tu zemlju. Njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen objavila je u utorak, 10. svibnja, da uklanja staro ograničenje od maksimalno 185 tisuća pripadnika u Bundeswehru (uvedeno 2011. godine), ne bi li kroz sklop od 96 pojedinačnih mjera Njemačkoj osigurala kadrovske preduvjete za fleksibilnije oružane snage od dosadašnjih. No, treba napomenuti da su i sa svim dosadašnjim rezovima Oružane snage SR Njemačke druge po veličini u EU – iza Francuske, a ispred onih Ujedinjenog Kraljevstva.

Ovaj potez predstavlja prekid kontinuiranog trenda smanjivanja njemačke vojske koji je trajao preko 25 godina, još tamo od ponovnog ujedinjenja države 1990. godine. Njemačka trenutno troši oko 1,18 posto BDP-a na obranu, a na to će uskoro doći povećanje obrambenog proračuna – s 34,2 na 39,2 milijardi eura (od 38,9 na 44,6 mlrd USD) do 2020. godine. Uz to, von der Leyen je objavila i plan da se tu poveća i brojno stanje ljudstva – još oko 4.400 civila i 7.000 djelatnih vojnika do 2020. godine, ne bi li tijekom nadolazećih 7 godina (do 2023.) u OS Njemačke ukupno bilo pridodano 14.300 djelatnih vojnika. Prema iznosima do kojih je nedavno došao tjednik Der Spiegel, ta će kadrovska ekspanzija tražiti povećanje izdvajanja za vojsku od oko 700 milijuna eura u samo iduće dvije godine.

„Četvrt stoljeća smanjivanja je završilo. Vrijeme je da Bundeswehr krene ponovno rasti“, kazala je Ursula von der Leyen, dodajući još i: „Bundeswehr je pod pritiskom da se mora modernizirati na svim poljima. Moramo se odmaknuti od tog procesa permanentnog smanjivanja“. Naime, broj ljudi u Bundeswehru stalno je padao – od kadrovskog vrhunca sredinom 80-ih, kada se tu brojilo oko 585 tisuća vojnika, pa sve do aktualnog broja od 177.077 u ožujku ove godine. Za to se vrijeme i broj civilnog vojnog osoblja više nego prepolovio – od negdašnjih oko 215 tisuća, na današnjih oko 56.000 ljudi.

Treba još vojnika

Novi plan predstavlja i preokret politike koju su provodila zadnja dva njemačka ministra obrane, Karl-Theodor zu Guttenberg i Thomas de Maiziere, tijekom čijih je mandata došlo do velikih rezova u kadrovima i opremi. Von der Leyen insistira na gledištu da njen plan predstavlja nužnu prilagodbu modernim prijetnjama s naglaskom na nove izazove, kao što je to i migrantska kriza od preko Mediterana (za koju su Oružane snage Njemačke otposlale plovila, ne bi li pomogle zaustavljati trgovce ljudima). Ukupno gledano, Njemačka sudjeluje u 16 međunarodnih misija, uključujući tu i Afganistan, borbu protiv Islamske države u Siriji i Iraku, te pružanje potpore NATO savezu na istoku.

Vojno udruženje, Bundeswehrverband, pozdravilo je ove reformske poteze, ali žali da je do njih došlo tako kasno. „Ne samo da ovo nije u skladu s dosadašnjim trendom, već to zapravo predstavlja zaokret od 180 stupnjeva u kadrovskoj politici“, izjavio je njegov predsjednik André Wüstner novinskoj agenciji DPA, dodavši i: „Što se tiče kadrova, ovo je već odavno bilo potrebno“. Prema Wüstneru, „Jedino je žalosno da sad treba potrošiti mnogo novaca tražeći sve one radne specijalnosti koje su iz Bundeswehra bile izgurane, zbog prijašnjih mjera rezanja troškova“.

Novi plan je također podržan i od manjeg koalicijskog partnera u njemačkoj vladajućoj koaliciji, Socijalno-demokratske stranke. SPD-ov glasnogovornik za obrambenu politiku Rainer Arnold opisao je kadrovsko povećanje kao „neizbježno“.

Opozicijske kritike

Ali politička dobra volja tu nije univerzalna. Glasnogovornica za obrambena pitanja Lijeve stranke Christine Buchholz rekla je da njena stranka odbija ovakve prijedloge, zalažući se za to da Njemačka ne treba novih vojnika. „Za razliku od onoga što bi velika koalicija željela da vjerujemo, Bundeswehr se ne reže“, rekla je ona u izjavi dodajući: „Zapravo je obrambeni proračun povećan za oko trećinu u zadnjih 15 godina“ (kako navode mediji, prema njemačkim službenim statistikama je obrambeni proračun doista porastao, s oko 30,55 milijardi eura u 2000. na 35,52 milijarde eura u 2015. godini – iako te brojke nisu korigirane za inflaciju, koja bi ih otprilike izjednačila). Uz to, Buchholz tvrdi da je razlog nedostatku kadrova u njemačkoj vojsci u tome što von der Leyen sve više i više ljudi šalje na istočne krajeve NATO teritorija, ne bi li oni ondje ojačali frontu prema Rusiji. „To ne doprinosi miru, nego pojačava tenzije“, rekla je Buhholz zaključujući da „Problem nije u veličini vojske, već u njenom fundamentalno krivom fokusu“.

Agnieszka Brugger, glasnogovornica za obranu Zelenih, izjavljivala je slično, opisujući plan ministrice von der Leyen kao „kompletno utopijski“. „Ministar obrane je propustio uhvatiti se u koštac sa strukturnim problemima Bundeswehra“ rekla je Brugger, naglasivši da: „Sad ona očajno pokušava prikriti svoje greške nabacivanjem dodatnih novaca i opreme. Ova otežuća taktika neće raditi, i samo će povećati probleme“. Brugger također kazuje da uopće nije jasno otkud bi oružane snage trebale pribaviti to novo osoblje, imajući u vidu „demografsku promjenu“ u Njemačkoj. Naime, još otkad je Njemačka ukinula ročno služenje vojne obveze 2011. godine, vojska ima problema s pribavljanjem novih vojnika. „Jasni sigurnosni fokusi, manje operacija i korigiranje u procesima planiranja predstavljali bi mnogo primjerenije mjere za nužno smanjivanje pritisaka na Bundeswehr“, rekla je.

Novi vojni koncept ministrice von der Leyen također uključuje produljenje trajanja vojne službe, povećanje kvote dragovoljnih služitelja vojne obveze (od 5.000 na 8.500) i pričuvnika (od 2.500 na 3.000), ali i iznalaženje tehničkih specijalista – kao što su inženjeri i računalni tehničari – će vjerojatno ostati problemom, budući da se tu oružane snage moraju natjecati s privatnim sektorom. Mnogi od novo-pribavljenih profesionalaca trebali bi biti obučavani i za cyber ratovanje, vojnu medicinu, specijalno ratovanje, kao i ostala tehnološki zahtjevna područja potrebna u modernom dobu. Kao dio njenog novog plana, ministrica von der Leyen također je odlučila svake godine obavještavati parlament o stanju navedenih kadrovskih nedostataka u obrambenom sustavu Njemačke.

Iako formatom malena, knjiga “The British officer: Leading the army from 1660 to the present” predstavlja djelo iznimnog uvida u tematiku – karijerno formiranje, život i profesionalne izazove s kojima su se susretale generacije britanskih časnika kopnenih snaga tijekom praktički 345 godina promatranja. Da bi se takvu veliku temu uspjelo ozbiljno ubaciti na ukupno samo 335 stranica manje ili više džepnog formata (307 stranica samoga djela, još 18 stranica dodataka, te 10 stranica pojmovnog indeksa), potrebno je opsežno iskustvo. Zato i ne čudi da autor Anthony Clayton već dugo pliva u vodama vojne povijesti i publicistike.

Anthony Clayton rođen je 1928. godine. U britanskoj Teritorijalnoj vojsci stigao je do čina pukovnika, te je do 1973. godine bio aktivan i u kolonijalnim vlastima Kenije. Od 1965. do 1994. godine Clayton je na Kraljevskoj vojnoj akademiji Sandhurst predavao vojnu povijest. Tijekom tih 29 godina čistog akademskoga rada, profilirao se kao ekspert za pitanja francuske vojne povijesti (gdje je za svoj poseban stručni doprinos 1988. nagrađen i titulom Chevalier dans l’Ordre des Palmes Academiques), te za britansku vojnu povijest, s posebnim naglaskom i na brojna kolonijalna iskustva Velike Britanije. Nakon toga, on je nastavio surađivati sa sveučilištem u pokrajini Surrey.

Clayton početkom 2014. godine, s predstavljanja njegove nove knjige “Battlefield rations”

U njegovih preko 30 objavljenih knjiga posebno treba spomenuti njegove svježe knjige – spomenutu knjigu “Britanski časnik”, objavljenu u mekom uvezu 2007. godine, zajedno s njegovom knjigom “Battlefield Rations” iz 2013. – o britanskoj vojnoj prehrani od 1900. do danas. One su dobar primjer autorovih sintetskih radova, koji predstavljaju pregled teme prožet ponekad i osobnim iskustvima dugogodišnjeg promatrača (na koja se Clayton ponekad i izričito poziva).

Samo djelo “Britanski časnik” možemo svrstati negdje između klasične vojne povijesti i socijalne povijesti profesionalnog časničkoga staleža (prikazane kroz niz crtica iz pukovnijskih kronika i pojedinih biografija). Usprkos nedvojbenoj kvaliteti ove knjige, treba napomenuti kako se tu radi o djelu koje je poprilično teško za čitanje. Naime, skučen prostor male knjige natjerao je autora na razna kraćenja – ne bi li prilično zaokruženo prikazao svoju opsežnu temu promatranja. U okviru teme se tako ne ulazi u opću vojnu povijest pojedinih perioda, tek se naznačuju bitnija događanja te operacije, kao što se u pravilu ne troši prostor ni na promatranje dijelova britanske kopnene vojske koji nisu izričita tema (ljudstvo općenito, dočasnici, civili u vojnoj službi), ili područja odvojenih i manjih vojnih djelovanja – osim onda kada je to baš nužno, jer se nedvojbeno tiče teme.

Časnik 15. (ili Kraljeve) pukovnije (lakih) draguna, oko 1768. godine

Upravo ova kratkoća predstavlja i glavni problem pri uživanju u ukupno 16 poglavlja knjige “Britanski časnik”. Pri tome, riječ je o uvodu, praćenom s 13 kronološki poslaganih poglavlja, i još dva segmenta posvećena časnicima u imperijalnim trupama po kolonijama, te časničkome osoblju svekolikih službi potpore. Uz to, knjiga sadrži i tri odvojena slikovna umetka, opremljena s ukupno 36 slika i fotografija u boji. Iako svako od poglavlja ima svoje odvojene popise literature, napomenimo i da bi čitateljima podrijetlom izvan britanskog kulturnog kruga za bolje upoznavanje s pojedinim periodima i detaljnim aspektima spominjane britanske vojne povijesti dobro došao još i jedan zaseban popis preporučene literature.

Prvih gotovo 140 godina promatranog perioda, od restauracije monarhije 1660. pa do 1793. godine obrađeno je prilično sumarno, u tri poglavlja na prvih 50 stranica teksta – što predstavlja možda i najslabiji dio knjige. U tom periodu disciplina se prvenstveno utjerivala mjerama fizičkog kažnjavanja, u Velikoj Britaniji nije bilo organiziranog školovanja za časnike, a pojedinci su svoje činove kupovali (za skupe novce, kojih se dio mogao vratiti prodajom čina na kraju karijere – kao svojevrsnom obliku vojne mirovine). Ujedno, časnička je služba u pravilu koštala bitno više od redovitih prihoda koje je donosila, tako da je status časnika u praksi bio rezerviran za osobno bogate ljude prvenstveno plemićkoga podrijetla. Uostalom, to se konkretno podrijetlo dugo preferiralo i radi pretpostavljenog “gospodskoga duha” – elementa kojeg se dugo smatralo bitnim elementom u vođenju ljudi i uspješnome ratovanju.

Royal Military Academy Sandhurst

Dio ovih elemenata tek se polagano mijenja do doba napoleonskih ratova (poglavlje o dobu Wellingtona, i onda poglavlje o periodu od Waterlooa do Krimskoga rata), i onda u doba Krimskoga rata i Indijske pobune (6. i 7. poglavlje) – kada postupno dolazi do svijesti da izostanak redovite obuke, školovanja, ali i sređenog smještaja vojske u zasebnim vojarnama itekako šteti efikasnosti takvih vojnih snaga u borbi (gdje se za svaki pojedini rat iznova uče neke osnovne lekcije). Temeljem tih iskustava, prvo je 1741. bila osnovana kadetska škola Kraljevskog topništva i Kraljevske inženjerije u Woolwichu (koja je potrajala sve do 1939. godine), da bi onda 1800. bila osnovana i štožerna škola u Camberleyu, te 1802. i zaseban odjel za mlade kadete u Sandhurstu – što je i danas jedan od temelja britanskog vojnog školovanja. Uz to, postupno je ograničeno i kupovanje činova – praksa koja je 1871. i potpuno napuštena uz veliki trošak za državu.

Upravo periodom od 1858. do 1914. bave se iduća dva poglavlja, koja definiraju britanske časnike viktorijanskog i edvardijanskog perioda. Reforme Edwarda Cardwella okončale su grubo fizičko kažnjavanje u vojsci, uvele sustav pukovnija s po dvije bojne – regionalno vezanih i baziranih u odvojene namjenske vojne komplekse – te ojačale obuku i školovanje, uz istodobno suzbijanje sistemske korupcije. Novo naoružanje i oprema je tada i praktično isprobavano u nizu kolonijalnih sukoba (Indija, Afganistan, Burma, Malaja, Kina, Jamajka, Barbados, Britaski Honduras, Kanada, Novi Zeland, Južna Afrika, te Zapadna Afrika, Sudan, Etiopija i Egipat) – da bi krajem 19. stoljeća i dotada šarene uniforme bile zamijenjene jednobojnima, khaki. Pa ipak, sve do 1908. izostanak postojanja zasebnog Glavnog stožera aktivno je kočio efikasnost britanskih vojnih snaga – iako se kasnije baš vrijeme između 1902 i 1914. smatralo svojevrsnom ‘La Belle Époque‘ u popularnome doživljaju života časnika britanskih kopnenih snaga.

Časnici britanskog topništva u Prvom svjetskome ratu

Tri odjeljka, od 10. do 12. poglavlja knjige, na 58 stranica teksta obrađuju period od 1914. do 1945. godine. U Prvome svjetskome ratu Velika Britanija je po prvi put imala masovnu mobilizaciju, a žrtve koje su tada podnijele profesionalna Redovita vojska, Teritorijalne snage i Kitchenerova “Nova vojska” obilježile su zemlju za nadolazeća desetljeća. Uz opise pribavljanja velikog broja novih časnika, naglasak je i na pritoku ljudstva iz raznih društvenih slojeva u časničke redove – što temeljito mijenja dotadašnje uobičajene klasno-stereotipne situacije. U to se doba osniva i niz novih rodova – vojno-obavještajni, oklopništvo, zrakoplovstvo i mornaričko zrakoplovstvo – dok se mnogi postojeći iz temelja mijenjaju (posebice inženjerija, veza, sanitet i logistika). Nakon rata, sustav se opet radikalno smanjuje, vraćajući se u predratne okvire i zadaće “imperijalne žandarmerije”. Ovo koncentriranje na asimetrične situacije u inozemstvu, zajedno s rapidnim tehnološkim napretkom na nizu vojno značajnih područja, doveo je do situacije radikalne nepripremljenosti za Drugi svjetski rat i kopneno ratovanje koje se u njemu tražilo.

Gušenje pokreta Mau Mau rezultiralo je i brojnim optužbama za zlostavljanje građana Kenije

Iduće 42 stranice obrađuju drugu polovicu 20 stoljeća, podijeljenu u dva segmenta – jedan, od kraja Drugog svjetskog rata do povlačenja Velike Britanije do Sueza, te drugi, od napuštanja Adena do operacija po Sjevernoj Irskoj i zaključno djelovanja u Iraku (područje Basre), od 2003. nadalje. Nakon 1945. britanska vojska bavi se s dvije osnovne zadaće: (1) okupacijom Njemačke, koja ubrzo prerasta u ključni dio blokovske vojne konfrontacije (uz manja djelovanja oko Trsta, u Grčkoj i Austriji), te (2) opet asimetričnim sukobima vezanim uz postupno smanjivanje negdašnje imperije (Indija i Pakistan, pa Palestina i Malaja, ustanak Mau Mau u Keniji, Cipar). Uz to, treba napomenuti i djelovanje u Korejskome ratu, sličnije iskustvima Italije 1943. ili Zapadnoga bojišta nakon toga. U to je doba većina vojske sastavljena od ročnih vojnika, vođenih profesionalnim časnicima ili časnicima iz okvira dvogodišnje National Service, dok se nakon 1949. bolje regulira i učešće žena u časničkome kadru (Women’s Royal Army Corps). Postupno kreće i smanjivanje broja postrojbi, njihova amalgamacija, dok od početka 1950-tih kreće i intenzivnije opremanje novim naoružanjem (među ostalim i pod utjecajem problema uočenih u Koreji, koji su izazvali i veća pozivanja rezervista). Tijekom 1947. ponovo se otvara i Sandhurst, gdje školovanje postaje ozbiljnije od onog prije 1939. – uz slabljenje klasnih koncepata, veći je naglasak i na akademskome uspjehu (studij vođenja, upravljanja resursima, vojne povijesti i politike), sve to od 1959. godine raspoređeno na dvije godine nastave.

Margaret Thatcher s pobjednicima na Falklandima

Period od 1962. do iza 2002. obilježavaju velike promjene – dok moderno ratovanje traži sve bolje obrazovane časnike (visoka pripravnost u hladnoratovskoj Njemačkoj, sofisticirani terorizam u Sjevernoj Irskoj, operacije potpore miru u Jugoslaviji), njihov sada potpuno profesionalni status u nekim elementima pojedinačnog osobnog života ipak jako podsjeća na odvojen život ove specifične društvene skupine u 18. i 19. stoljeću. Nakon operacija u Adenu i Indoneziji tijekom 1960-tih, kreću nemiri u Sjevernoj Irskoj, a onda i ekspedicijski rat za Falklandsko otočje 1982. godine (koji je ipak uvelike odgovarao “školskim” modelima operacija). Za razliku od svega toga, Irak 1991. i 2003. predstavljao je velike kombinirane operacije, gdje je u Iraku tek nastavak nakon 2004. ponovo došao na tip manjih i asimetričnih djelovanja s kojima se Velika Britanija do tada učestalo susretala (pa i u Afganistanu od 2001. godine).

Pri tome, nakon Hladnog rata došlo je do novog velikog vala spajanja postrojbi, kojima je i formu uvelike određivalo novo naoružanje, potreba za operativnom fleksibilnošću, te teškoće u privlačenju ljudstva. Plaće se kreće isplaćivati putem banaka (a ne da ih dijeli nadređeni časnik), a njihovi iznosi se usklađuju za žene i muškarce. Klasne podjele se smanjuju, zatvara se velik dio časničkih klubova, opada toleriranje alkohola na poslu i oko njega, kao i pritisak za iskazivanjem redovite praktične religioznosti na poslu. Postupno je rastao postotak akademski obrazovanih časnika, kao i potreba da se vojsci objasni smisao i značaj traženih aktivnosti – što opet traži i šire obrazovane časnike, sposobne temeljem karaktera i znanja steći profesionalni ugled, kako kod šireg ljudstva, tako i pred dočasnicima (koji su također sve obrazovaniji). Velik je broj žena časnika, razvedenih osoba, a prihvaćaju se i istospolne veze (kad ne ometaju posao), uz registriranje manjka časnika manjinskog etničkog podrijetla – čime se britanska kopnena vojska općenito, a i njen časnički kadar posebice, pokušava prilagoditi realnostima današnjeg svakodnevnog života u Velikoj Britaniji. Usprkos brojnim strahovima, time je ova organizacija uspjela zadržati svoj javni ugled, čak ostavivši dojam da baš na njena pleća pada rješavanje nereda koji su u Iraku i Afganistanu ostavili neodgovorni političari.

Britanski pukovnik i visoki dočasnik Kraljevske škotske pukovnije, Lashkar Gah, Helmand, 16. srpnja 2011.

Preostala dva poglavlja, pozicionirana na sam kraj knjige, više nisu posvećena pojedinim vremenskim odjeljcima – već ujedinjeno gledaju uklapanja u redoviti profesionalni časnički kor dviju odvojenih skupina – koje počinju zasebno, da bi se onda postupno integrirale u stalež britanskih armijskih časnika. Riječ je tu o Imperijalnim časnicima, koji su služili u kolonijalnim trupama (Podkraljevstvo Indija i drugdje), te vodećem osoblju raznih potpornih službi – koje i same postupno postaju dijelovi britanskih Oružanih snaga, da bi onda i njihovo vodeće osoblje dobivalo status redovitih časnika (prvenstveno logistika, a onda i medicinske službe).

Ukratko, iako je tu riječ o knjizi relativno malog opsega i izuzetno široke lepeze tema – za koje se jednostavno predmnijeva da ih čitatelj detaljnije poznaje – “Britanski časnik” iznimno je zanimljivo djelo, kako za osobe zainteresirane za pojam časnika u Velikoj Britaniji (njihove životne i profesionalne okolnosti kroz pojedine periode, pregleda tipičnih troškova i prihoda, izazova i načina na koje se njima tipično odgovaralo), tako i za sve one koji žele detaljniji uvid u razvojne faze modernih oružanih snaga, te razvoj njihova sustava profesionalnog obrazovanja časnika.

Podaci o knjizi:

The British Officer: Leading the Army from 1660 to the Present, Anthony Clayton, 335 stranica s indeksom, izdanje Pearson Education Limited, UK, Harlow, 2007. godine

Dok Hrvatsku trese finale još jedne predizborne groznice, ni u Afganistanu nije dosadno. Misija ISAF i službeno broji zadnje sate, a prije koji dan službeno su zatvorili i dva mjesta koja su obilježila javnu sliku međunarodnih djelovanja u toj zemlji – prvo je 8. prosinca službeno spuštena zastava i zatvoreno operativno borbeno zapovjedništvo misije (International Security Assistance Force Joint Command – IJC), da bi onda 10. prosinca jednako tako u lokalnim rukama završio i posljednji dio zloglasnog zatvora u zrakoplovnoj bazi Bagram (prva je takva predaja bila 10. rujna 2012. godine, pa onda još i 25. ožujka 2013. godine, da bi valjda po posljednji put o tom transferu ovlasti i zatvorenika bilo govora prošloga tjedna). Pri tome, u nas nema ni govora o posljedicama koje je na Oružane snage Republike Hrvatske imalo tih gotovo 12 godina avanture na Hindukušu – a teško je zamislivo da posljedica nema.

Afganistanski vojnici na ulazu u zatvor Bagram, 13. veljače 2014. godine

Dok na vidjelo ne isplivaju neke “naučene lekcije”, o kojima se nakon dugo vremena ponovo počelo govoriti u kontekstu OS RH na više mjesta nedavno usvojenog DPR-a, treba napomenuti da ovakva hrvatska šutnja povodom našeg nacionalnog sudjelovanja u misiji ISAF uopće nije neočekivana, iako uopće nije normalna. Naime, o Afganistanu se javno šutjelo tijekom 2002. godine, kada su službene instance zatvoreno diskutirale o slanju OS RH na te strane –  i kada su, prema nekim izvorima, razgovori završili konstatacijom da se u misiju ide “jer je to tako obećao” tadašnji premijer Račan. O misiji ISAF uvelike se šutjelo i kasnije, kada su izvješća o djelovanjima u Afganistanu pred parlament stizala sporadično (često i sa više godina zakašnjenja, tako da je u istom malom opsegu izvješća bilo govora o nizovima kontingenata, s naizgled beskrajnim lancima sastavnih dijelova i aktivnosti), i kada se o njihovom sadržaju praktično pa nije ozbiljno raspravljalo ni u Saboru, a ni u javnosti. A o Afganistanu se šuti i danas – kada misija ISAF, uz vidljive grčeve i trzaje, nastoji prerasti u jednako jasno definiranu misiju “Resolute Support” – čije trajanje već sad izgleda suštinski ograničeno ne sigurnosnim ili razvojnim stanjem na terenu u Afganistanu, već najavama SAD o potpunom povlačenju snaga iz te zemlje do kraja 2016. godine.

Brigadir Slobodan Kratohvil zapovijeda 24. i posljednjim hrvatskim kontingentom u misiji ISAF

No, ne treba se zavaravati da su takva izvješća o konkretnim učincima pojedinih grupa vojnika na terenu podno Hindukuša i jedino što ostaje nakon više od desetljeća sudjelovanja u ovakvim misijama. Naime, mnogo je tu ljudi prošlo kroz ovu misiju, za koju je nabavljana i posebna oprema, a ne smije se iz vida izbaciti ni činjenica kako je tu riječ i o jednom od rijetkih gotovo borbenih raspoređivanja koje su OS RH vidjele od Domovinskoga rata naovamo. No, dok je situaciju po pitanju misije ISAF Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) prestalo sustavno pratiti početkom 2013. godine (u doba 21. HRVCON-a), a na internetskim stranicama OS RH je i dalje aktualan 22. HRVCON (u tekstu od 29. studenog 2013. godine), činjenica je da s aktualnih oko 96 ljudi 24. HRVCON-a tu možemo govoriti i o više od 4000 ljudi koji su se izrotirali u tim dalekim i negostoljubivim krajevima. To zasigurno predstavlja jedan značajan dio OS RH, ako ne i njihovu glavninu – budući su se ljudi za te misije birali sustavno, a sudjelovanje je vremenom postalo bitan dio vojnih karijera i faktičnih preduvjeta napredovanja.

Ako pogledamo ozbiljno, činjenica je da aktivne operacije (a posebice ratovi ili slični oružani sukobi) djeluju na snage koje u njima sudjeluju. Oni djeluju na planiranje snaga, na opremanje, ali i na obuku koja se provodi. Sagledavanjem ove činjenice dolazimo i do neizbježnog zaključka da je gotovo 12 godina sudjelovanja u Afganistanu djelovalo na Oružane snage Republike Hrvatske – htjeli mi to priznati ili ne. No, o ovoj činjenici se u nas ne može pronaći praktično ništa javnoga – ni službeno, ali niti neslužbeno (po medijima ili u javnoj sferi, bilo onoj specijaliziranoj ili ne). Upravo zato, smatramo posebno zanimljivim skrenuti pažnju na usporediv tip rasprava koje su po pitanju Afganistana i učinaka tamošnjeg ratovanja na domaće oružane snage posljednje vrijeme bile vođene u inozemstvu – s posebnim naglaskom na Njemačku.

Posebno zanimljivim tu nalazimo svojevrsni javni dosje sastavljen od strane istraživačkih novinara berlinskoga lista “Tagesspiegel”, koji je pod nazivom “Die Afghanistan-Connection” objavljen početkom listopada ove godine. Riječ je o nizu uvezanih novinskih tekstova koji prilično detaljno i zanimljivo opisuju utjecaj ratovanja u Afganistanu na Oružane snage Savezne Republike Njemačke, kojima je misija na Hindukušu ujedno bila prva takva vojna aktivnost u novije doba. Dok su tu pojedini primjeri, naravno, specifični za zemlju o kojoj se govori – u nedostatku usporedivih domaćih materijala ipak je zanimljivo vidjeti i određene paralele, koje postaju posebno vrijedne dodatnoga razmatranja kada ih se vidi ovako uklopljene u kontekst koji ni Hrvatskoj nije stran. Posebice to vrijedi kada znamo da je Hrvatska u Afganistanu već godinama prisutna uz Njemačku – s kojom su OS RH bile vezane i sporazumima o logističkoj suradnji, koji će biti nastavljeni i tijekom idućih godina u okviru misije “Resolute Support”. No pređimo na stvari!

Njemačka i Afganistan

Spomenuti novinarski dosje promatra čitav niz raznolikih učinaka kojima je misija ISAF u Afganistanu djelovala na Oružane snage Savezne Republike Njemačke. Uz kadrovske utjecaje, tu se definiraju i učinci ISAFA-a na obrambeno planiranje, opremanje snaga te njihovu obuku, ali i na specifične utjecaje koje su borbena djelovanja na Hindukušu imala na odnos njemačkog obrambenog resora prema drugim organima državne vlasti u zemlji (posebice prema parlamentu), te prema široj javnosti. Sve ove segmente ćemo predstaviti tek kratko, ne bi li u njima samo naznačili posebne zanimljivosti vrijedne daljnjeg razmatranja i na hrvatskome primjeru.

1. Kadrovi iz Afganistana

Nedvojbeno je da zajednička služba u inozemstvu, posebice kada je riječ o ratu u negostoljubivim divljinama, stvara jedan poseban odnos među ljudima koji se u takvim situacijama zajedno zateknu. Novinari tu opisuju čitav niz njemačkih časnika koji su uspješno služili u Afganistanu, da bi po povratku u domovinu završili na ozbiljnim mjestima tamošnjeg obrambenog sustava. Pri tome, uvelike je riječ o osobama koje su kasnije preuzele funkcije vezane uz operativno vođenje, razradu strategija i budućih djelovanja, ali i opremanje, kadrovske poslove te inspekcijski nadzor – u tamošnjem Stožeru, ali i u Ministarstvu obrane. Postojanje ovakve neformalne mreže kadrova, čiju brojnost novinari procijenjuju na 25 do 30 časnika u jezgri mreže, smatra se posebno značajnim u uvjetima nedavne učestale izmjene ministara obrane – gdje na čelo obrambenog resora redovito dolaze civili bez mnogo doima o vojnim stvarima, koje se smatra posebno podložnima sustavnom, ali jednostranom “savjetovanju” od strane spomenutog bloka istomišljenika.

Dok se za učinak spomenute mreže kadrova kaže: “On vodi k jednostranosti, koja djelovanja na Hindukušu uzimaju kao mjerilo svih stvari, od ustroja, opremanja do shvaćanja duha i smisla pojedinih postrojbi“, tu se ipak jasno ističe kako je ona “… ujedno i proizvod, ali i uzrok sadašnje loše situacije” – budući da stanje u sektoru obrane SR Njemačke već duže nije dobro, na što se samo nadovezala činjenica da pripadnici spomenute “afganistanske mreže” svoja iskustva “… vide kao važan sastavni dio svojih životnih i radnih iskustava, temeljem čega onda i snažno djeluju s tih polazišta“.

Hrvatska iskustva su tu ponešto drugačija. Naime, uz još uvijek primjetno formativno iskustvo u doba Domovinskoga rata, u OS RH je relativno malo mlađih kadrova kojima je Afganistan bio prvi ozbiljan susret s operacijama “na terenu”. Pri tome, iako je zamjetljivo da se na čelu hrvatskog kontingenta u misiji ISAF izmijenio čitav niz istaknutih časnika srednje generacije (dok je njih još određen broj taj put prošao i kroz funkcije raznih odvojenih specijalista u tamošnjem međunarodnom okolišu) – za sada oni nisu izbili na vidljive čelne pozicije djelatnoga sastava. Kao posebnu zanimljivost treba spomenuti i iskustva koja je misija ISAF donijela ovećem broju hrvatskih korisnika stranih vojnih stipendija – gdje izgleda poprilično vjerojatno da je njihovim slanjem u Afganistan uspješno suzbijeno nezadovoljstvo koje je ova kategorija osoblja svojedobno grupno iskazivala po pitanju stanja u OS RH i svojih perspektiva u tom sustavu.

2. Utjecaj na planiranje i ustroj

Njemački ministar obrane Karl-Theodor za Gutenberg u Afganistanu

Nedvojbeno je da iskustva iz misije ISAF govore o asimetričnom ratovanju, o borbi protiv relativno slabo naoružane gerile – koja je iznimno pokretljiva, operativno fleksibilna, i dobro uklopljena u  svoj okoliš (bio on divljina ili urbani krajevi). Prema pisanju novinara, njemački je obrambeni stručnjak Lars Klingbeil tu uočio kako “… je tu bilo planova, da se Bundeswehr gotovo isključivo koncentrira na scenarija djelovanja u sjevernome Afganistanu“, gdje je takvo “sužavanje Bundeswehr-a na samo određena područja” navodno već bilo vidljivo i 2010. godine, u reformskim promišljanjima tadašnjeg ministra obrane Karl-Theodora zu Guttenberga (CSU). Vojni povjesničar Erwin Starke je to sažeo rečenicom “Vojna misao je zato na 95 posto zasnovana na Afganistanu, dok ostatak predstavljaju iskustva iz velikih poplava na Odri“. Dakle, kao prvo iskustva asimetričnog ratovanja na ekspedicijski način, a onda domaće operacije “pomoći civilnim strukturama” pri savladavanju prirodnih nepogoda (spomenuta rijeka Odra jako je plavila 1997., pa opet značajnije 2010. i 2012. godine) – što svakako ne zvuči nepoznato ni u hrvatskome kontekstu.

Pri tome, vidljivo je idejno koncentriranje na “moderne ugroze”, pretežito vezane uz suzbijanje gerilskih, terorističkih ili ustaničkih formacija. Ta promišljanja prati dokidanjem negdašnjeg balansa među granama njemačkih oružanih snaga – gdje “afganistanska mreža” prednost daje kopnenoj vojsci, ispred ratnog zrakoplovstva i mornarice. Ujedno, unutar spomenutih kopnenih snaga naglasak se stavlja na lako pješaštvo dok teže snage, recimo oklopništvo, bivaju temeljito zanemarene. Takav “moderan pristup” još donekle i drži vodu u Afganistanu, dok Starke ističe: “Bundeswehr je toliko smanjen, i toliko koncentriran na lako pješaštvo, da više uopće nije u stanju za sve ono što je u prošlosti sačinjavalo veliki rat za obranu domovine, ili što bi u budućnosti moglo sačinjavati rat za obranu savezne države“. Nadalje, on ističe da “Kad bi imali posla s protivnikom kakvi su Rusi, za to Bundeswehr jednostavno više ne bi imao materijala i sredstava” – što on i ne smatra potpuno nemogućim, na temelju iznenađenja koja je donio razvoj sigurnosne situacije u Ukrajini. Uglavnom: “Iskustva iz operacija u Afganistanu prekrivaju sve ostalo, a pouke iz te misije potiskuju one iz Bosne, iz Malija, s libanonske obale“. Slika borca u “pravome ratu” tu sve više odlikuje svijest o sebi pojedinih vojnika – a sama “borba dobiva na prestižu ispred stabiliziranja i razvoja, ispred obuke i osiguravanja izbora“.

Oklopna vozila kao teška tehnika HKoV?

Ova su promišljanja zanimljiva i u hrvatskom kontekstu. Iako je RH prije desetak godina praktično pa započela s otklanjanjem većine promišljanja i resursa potrebnih za ikakvu efikasnu nacionalnu obranu (koncentriranjem na iznimno mali broj profesionalnih vojnika, dobrim dijelom opremljenih baš za spomenute aktivnosti u dalekom inozemstvu) – taj je proces ipak provođen s oklijevanjem i nedosljednostima. Uz otvoreno zanemarivanje pričuve, u Hrvatskoj je zamjetno produbljivanje neravnoteže među pojedinim granama OS RH – gdje jednako kao i u Njemačkoj loše prolazi mornarica, posebno je na repertoaru rezanje zrakoplovstva, ali se ni u kopnenoj vojsci ne piše dobro težim snagama i postrojbama manje mobilnosti i velike vatrene moći. Sve su to razvojni trendovi koji su duže vidljivi i u hrvatskim strateškim dokumentima, dok je neke njihove ekstremne učinke dijelom krenula ublažavati aktualna garnitura u obrambenome sustavu RH.

3. Utjecaj na opremanje

Prema navodima novinara, iskustva iz Afganistana jasno su vidljiva i pri opremanju njemačkih oružanih snaga, koje su se “razvile u jedne globalno razmjestive snage za interveniranje u krizama” – s naglaskom na lako pješaštvo, namjesto teže tehnike. Pri tome, tu još itekako traje idejno sukobljavanje koncepcije “širina ispred dubine” (od svakakve opreme ponešto) i “dubina ispred širine” (od jednoga mnogo, od ostalog gotovo ništa). Pri tome, naglasak je stavljen na europske ili transatlantske suradnje i nabave, na sve izraženiju podjelu sposobnosti i spremnosti – što je uvelike uvjetovano i pitanjem cijena. Konačna posljedica ovih pristupa lako bi mogla biti i u elementarnome nedostajanju vojnoga materijala, budući da se od 2010. godine navodno intenzivno štedi i na rezervnim dijelovima te održavanju tehnike.

Kada se pogleda što je od tehnike izuzetno loše prošlo, prema njemačkim novinarima tu u oči prvo upada zrakoplovna tehnika (A400M, helikopteri Tiger, NH90, Sea Lynx i borbeni zrakoplovi Eurofighter). Ujedno je riječ i o opadanju mornaričkih sposobnosti – gdje novinari posebno ističu loše stanje mornaričkih helikoptera raspoređenih u misije naokolo Somalije. Pri tome, naglasak opremanja stavljen je na snage koje su slane na Hindukuš – posebice na raznolika oklopna vozila, osobnu opremu vojnika i materijal potreban za ekspedicijsko djelovanje ljudstva u ekstremnim klimatskim uvjetima – dok su bitno lošije prošle oklopne snage, a i teško samohodno topništvo (gdje je Hrvatska mogla kupiti sustav PzH2000 upravo zahvaljujući rezovima u Njemačkoj).

Iako su svi ovi trendovi posljednjih godina itekako vidljivi i u Hrvatskoj, lokalna je olakotna okolnost vjerojatno bila sadržana u činjenici da je tu i ukupan fond tehnike ionako iznimno malen – tako da je zapravo bilo jako teško krenuti u ozbiljnije rezove i otpisivanje, a da se time ujedno ne ugrozi i elementarna opstojnost pojedinih rodova oružanih snaga u cjelini. Tako je u Hrvatskoj bilo lako otpisati gomilu starijih tenkova, a zemlja se lako lišila i borbenih helikoptera te podmorništva. No, problemi su krenuli kod ikakvog promišljanja daljnjih redukcija, kod kojih se gotovo momentalno dolazi i do pitanja opstojnosti pojedinih grana OS RH, čija je svekolika ozbiljnija oprema najednom brojiva na komad.

4. Utjecaj na obuku

Prema navodima iz Njemačke, područje obuke ljudstva našlo se posebice pogođeno iskustvima iz Afganistana – “Suzbijanje ustanka s jurišnom puškom i pištoljem, umjesto ratovanja na veliko i tenkovski bitaka“. Tu posebno upada u oči dokument “Novi koncept paljbene obuke ručnim oružjem i ručnim protuoklopnim oružjem” (Neues Schießausbildungskonzept für das Schießen mit Handwaffen und Panzerabwehrhandwaffen – nSAK) iz kolovoza 2010. godine – kojem je moto “promišljanje s gledišta djelovanja“, što lako znači “iz isključive vizure Afganistana”.

Posebice je tu spomenuta promjena koja je uvedena u obučavanje po pitanju načelnog postupanja vojnika koji se nađe pod paljbom. Dok se donedavno takvog vojnika obučavalo da zalegne, iskoristi zaklon i onda odande krene uzvraćati napadaču – sada je procedura: okretanje frontalno prema smjeru napada i uzvraćanje iz stava. Dok je aktualni pristup možda i dobar u Afganistanu – gdje se većina borbenih situacija događa na malim daljinama (često i manje od 50 metara) protiv razštrkanih talibana koji svojim jurišnim puškama pucaju nasumice i neprecizno – ovo bi sve moglo biti bitno lošije u susretu s ikakvom teže opremljenom i  dobro obučenom vojskom. Tada se tu ne bi radilo o nekoliko pucnjeva, pri kojima bi imalo smisla oslanjanje na osobni zaštitni oklop svakog pojedinog vojnika (koji s opremom čini i 30 do 40 kilograma po osobi) – već o sređenoj vatri, često i iz težeg pješačkog naoružanja. Pri tome, naravno, protivnik bi primarno djelovao preciznom vatrom na nezaštićene udove i lica uspravnih vojnika, što je vrlo lako recept za katastrofu.

Novost – pištolj kao redovna oprema svih vojnika u misiji

Ujedno, treba spomenuti i još jednu načelnu odluku inspiriranu Afganistanom – da se svakom vojniku za takve bliske sukobe uz osnovno oružje doda i pištolj (gdje se onda ljudstvo i uvježbava za djelovanja na male udaljenosti, uz stalne izmjene korištenja osnovnog oružja i pištolja). Na račun tako izmijenjene obuke inspirirane zahtjevima “s terena”, kraći je kraj u Njemačkoj izvuklo upoznavanje vojnika s preostalim čestim, a težim pješačkim oružjem (puškomitraljez, ručno protuoklopno oružje) – kojeg se sada mladim vojnicima u obuci pokazuje, ali s kojim se zapravo detaljnije ne upoznaju. Time je sve iznad jurišne puške i pištolja preseljeno u područje specijalističke obuke, čime se onda već i najmanje postrojbe zapravo krenu sastojati od specijalista koji nisu do kraja međusobno izmjenjivi.

Nije tajna da je Hrvatska dugo vremena intenzivno štedjela na provođenju ikakve ozbiljne obuke. Iako se u pojedinim prilikama moglo vidjeti ekstravagantne “združene” predstave raznolike tehnike (posebice zgodno za impresioniranje novih i neupućenih ministara obrane, inače civila) – većina je obuke bila svedena na ono nužno za certificiranje pojedinih kontingenata za misije u inozemstvu. Iako je  sumnjivo da bi pri tome bio naglasak na praksama spomenutima u njemačkome primjeru (ujedno temeljno različitima od lekcija naučenih u Domovinskome ratu) – zanimljivo je vidjeti tragične posljedice koje je i u slučaju Hrvatske vojske imala pojava pištolja u naoružanju većine vojnika aktivnih u području operacije ISAF. Upravo je ta praksa za svoju posljedicu imala velik broj samoranjavanja pripadnika OS RH – gdje smo o tome kako su se naše oružane snage s tim problemom nosile već pisali i na portalu Obris.org. Spomenimo i da je posljednjih godina, usprkos krizi te intenzivnoj štednji, ipak navodno bitno ojačan element obuke u OS RH.

5. Obavještavanje javnosti i parlamenta

Patrola u selu Ghardaki nedaleko grada Mazar-e-Scharifa, 7. travnja 2012. godine

U svojem dosjeu novinari se osvrću i na odnose obrambenog resora s javnošću i njemačkim parlamentom, a po pitanju situacije u Afganistanu, te incidenata koje su njemačke nacionalne snage doživljavale u toj dalekoj azijskoj zemlji. Kao prvo, uočili su tu sistematsko uljepšavanje vijesti, gdje se praktično pa sustavno nastoji “raportirati najpozitivnije moguće vijesti“. Što se problema tiče, za njih vrijedi “ograničena volja za raščišćavanje” – eufemizam za zatvaranje, zaranjanje i izbjegavanje pri kojem se “probleme zadržava pod poklopcem koliko je god to moguće, i ne priznaje se ništa više no što je ionako poznato“. U slučaju nekoliko pobrojanih incidentnih situacija, ovim su se metodama ponašanja pojedini dužnosnici služili sve dok to nije postalo i osobno kompromitantno i neugodno.

Franz Josef Jung (CDU), je krajem 2009. odstupio s ministarske dužnosti radi ‘Afere Kunduz’

No, kako navode autori dosjea – ovakvo ponašanje nije karakteriziralo samo odnose obrambenoga resora s širom javnošću, već i ponašanje po pitanju informiranja njemačkoga parlamenta, Bundestaga. Tako se navodi incident kod kampa Marmal, nedaleko grada Mazar-e-Sharifa, od 27. rujna 2008. godine – kada je prvo u priopćenju za javnost, ali onda i pred parlamentom, radikalno uljepšana stvarnost incidenta, a prešućene su i činjenice kako su tijekom napada uhićeni počinitelji navodno završili linčovani od lokalnih vlasti, kojima su ih predale međunarodne snage. O svemu tome je tijekom ljeta 2013. pokrenuta i omanja parlamentarna istraga – koja je rezultirala tek šturim ali klasificiranim odgovorom nadležnih. Jednako su tiho prošla i pitanja o tzv. “operaciji Halmasag”, prvoj njemačkoj ofenzivnoj vojnoj operaciji nakon Drugog svjetskoga rata, koja je krajem početkom studenog 2010. godine u kraju oko Kunduza (mjesto Quatliam, okrug Char Darah) potisnula pobunjenike, ali uz oveću kolateralnu štetu (gubitke više desetaka civilnih života). Konačno, tu se spominje i tzv. “afera Kunduz” – situacija od 3. rujna 2009. godine, kada se zračni napad na dvije cisterne s gorivom otete od talibana pretvorio u masovno ubijanje civila (kojima su pobunjenici odlučili podijeliti zarobljeno gorivo). Tada su od dvije zrakoplovne bombe poginule oko 142 civilne osobe, a čitava se situacija pretvorila u dugotrajno navlačenje medija, javnosti i parlamenta (Odbor za obranu) s predstavnicima obrambenoga resora – da bi zbog prikrivanja situacije i podataka tu konačno došlo i do niza otkaza te ostavki na visokim razinama obrambenih struktura Savezne Republike Njemačke.

Aktualna njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen (CDU) više je puta posjetila Afganistan

Pa ipak, i nakon svega tu njemački novinari konstatiraju nisku razinu transparentnosti (usprkos aktivnom pozivanju na istu), te sustavnu kulturu izbjegavanja informiranja nadležnog parlamentarnog odbora, gdje posebnu ulogu igra i nedavno odustajanje od izrade dosadašnjeg godišnjeg dokumenta zvanog “Bundeswehrplan”. Nakon provedenih reformi se podatke iz dosadašnjeg obuhvata ovog dokumenta prebacilo u jednu detaljniju formu, gdje se i objavu ikakvih podrobnijih iskaza financijskih potreba obrane za službeno ovlaštene korisnike (parlamentarni odbor) krenulo razmatrati kao nešto što bi bilo dostavljeno tek početkom 2016. godine za aktualno stanje s početka 2015. godine. Naravno, nije nikakvo posebno čudo da su takve najave iz sustava obrane u javnosti i parlamentu aktualno dočekane na nož – manje kao legitimni stavovi, a više kao uvrede usmjerene na sustavno potkopavanje principa parlamentarnoga nadzora nad oružanim snagama od strane obrambenog resora na čelu s ministricom Ursulom von der Leyen i njenim savjetnicima iz tzv. “afganistanske mreže”.

Baza Marmal, u čijem osiguravanju već godinama sudjeluju i pripadnici OS RH

Zanimljivo je da su i u Hrvatskoj svojedobno bile vidljive ovakve zasade komuniciranja s javnošću i parlamentom. Kao prvo, u doba ministra Rončevića je i u nas trajala “roza faza”, tijekom koje se inzistiralo na scenariju da hrvatske snage u Afganistanu djeluju samo mirotvorno, humanitarno, ili možda i obučno – ali daleko od svake opasnosti i svih burnih krajeva Afganistana. Taj je pristup odnosima s javnošću nastavljen i tijekom mandata ministra Vukelića – u to vrijeme padaju svi spomenuti incidenti njemačke strane u Afganistanu – kada se i dalje pokušavalo držati dotadašnju humanitarnu priču, iako je do tada postalo jasno da brojni segmenti izlomljenog hrvatskog kontingenta podno Hindukuša rade i mnogo više od onoga što se do tada javnosti govorilo. Tu su pale i brojne incidentne situacije po pitanju hrvatskog djelovanja u Afganistanu – o kojima se pretežito saznavalo naknadno (napadi na hrvatske snage, nezgode i povrede pojedinih vojnika, otkaz poslušnosti skupine pripadnika OS RH kod grada Pol-e-Khomri), o kojima je i u Hrvatskoj došlo do ozbiljnih sučeljavanja obrambenoga resora sa novoosnovanim Odborom za obranu Hrvatskoga sabora. Srećom, ti su se napeti odnosi donekle smirili – prvo odmjerenim intervencijama u doba kratkotrajnog ministarskog mandata Davora Božinovića 2011. godine, a onda i dolaskom Ante Kotromanovića na čelo obrambenog sektora RH (koji je i sam do tada bio članom spomenutog Odbora za obranu, te je nastojao uspostaviti  konstruktivnije odnose MORH i Sabora). Pa ipak, treba napomenuti da iako u RH danas više na djelu nemamo jedan sustavni napor na gotovo nasilnoj pozitivizaciji prikaza državnih aktivnosti u Afganistanu – tu je preostala većina mana koje su na informacijskoj razini to djelovanje pratile od početka: prvenstveno izostanak davanja aktualne slike stanje, izvještavanje s ogromnim zakašnjenjima, te izostanak preglednog objašnjavanja svrhe i tijeka pojedinih specijaliziranih segmenata ukupnih hrvatskih napora u Afganistanu.

Za kraj spomenimo da smo ovdje samo kratko predstavili niz tema koje su po pitanju njemačkoga djelovanja u Afganistanu proteklih 13 godina pokrenuli njemački novinari. Iako su komentari usporedivih hrvatskih paralela tu tek površni te načelni, već se na prvi pogled vidi da tu kao da ima itekako usporedivih momenata. Sve to jasno ukazuju na potrebu da se ubuduće više pažnje sustavno posveti detaljnijem promatranju utjecaja vojnih iskustava iz misije ISAF u Afganistanu na ukupni obrambeni sustav RH.

Ako je netko posljednjih godina propustio zamijetiti – Hrvati, oni etnički i oni koji su to samo po državljanstvu, među ostalim dijele i određenu sklonost samoozljeđivanju ručnim vatrenim oružjem, posebice pištoljima. Dok takvih situacija počesto ima i u svim ostalim kategorijama građana koji službeno barataju oružjem, u Oružanim snagama Republike Hrvatske  o takvom se slučaju posljednji put čulo nedavno – kada si je razvodnik G. P. u vrijeme odmora, 20. rujna ove godine, službenim pištoljem propucao dlan lijeve ruke. Spomenuti se incident dogodio u Afganistanu, na sjeveru te zemlje, u kampu Marmal – o čemu je MORH na vrijeme obavijestio hrvatsku javnost.

Na reakciju sustava čekalo se tek nekoliko dana. Kako u svojem priopćenju ističe MORH:

“Nedavno provedenom raščlambom vezanom za pravila uporabe snaga i nastavak sudjelovanja hrvatskih snaga u Afganistanu, zaključeno je da u budućim kontingentima dio pripadnika nema potrebu za nošenje kratkog osobnog naoružanja“.

Nadalje…

“Uzevši u obzir trenutna pravila uporabe snaga utvrđeno je da od 210 pripadnika 22. hrvatskog kontingenta, njih 60 na vojničkim dužnostima zbog prirode obavljanja svojih zadaća nema potrebu za nošenjem kratkog osobnog naoružanja, dok preostali dio od 150 pripadnika (časnika, dočasnika i vojnika) radi prirode zadaća imaju potrebu za nošenje kratkog naoružanja te ih isti imaju i nose“.

Načelnik GS OS RH general Drago Lovrić donio je zapovijed, s kojom se složio i ministar obrane Ante Kotromanović, te je tako spomenutih 60 pripadnika 22. HRVCON-a ISAF razdužilo kratko osobno naoružanje, i trenutno za osobnu zaštitu koriste jurišnu pušku H&K G-36 cal. 5,56×45 mm. Na prvi pogled sve sjajno!

Drugi pogled na stvar

Pa ipak, čitava ova stvar odmah otvara dva temeljno različita pitanja. Potpuno neupućenome čovjeku  lako bi se učinilo da je ovim potezom zapravo bitno smanjena razina samozaštite pojedinih hrvatskih vojnika u Afganistanu, jer “Što više oružja imaju, to bolje! To su sigurniji“. Naravno, to ne stoji. Kao prvo, čista količina naoružanja koju pojedinac vuče sa sobom nema nikakve veze s njegovom osobnom sigurnošću, budući je posrijedi nešto sasvim drugo – koliko je on s tim pojedinim oružjima zapravo vješt. A svaki je različit komad oružja ipak specijalizirana alatka za sebe. Ujedno, kako je tu u pitanju službeno oružje, za čiju se uporabu prolazi službenu obuku, pitanje je – i uz najbolju jednokratnu obuku – koliko je ta nova vještina pojedincu zapravo sjela. Tako ne bi trebalo čuditi da u široj vojnoj populaciji baratanje jurišnom puškom – onom s kojom se radi pod normalno,učestalo – ipak bude na višoj razini vještine i sigurnosti od baratanja oružjem koje se “ne duži” pod normalno. A, istini za volju, i kod časnika i dočasnika u Hrvatskoj, pištolj nije nešto što bi bilo svakodnevna stvar – dok ga redovna vojska zapravo pod normalno ni nema.

I tu dolazimo do drugog pitanja. Otkud, pobogu, pištolji u redovitoj opremi baš svih koji odlaze u misije? To je jedno strukturnije pitanje, koje treba i pomalo detaljnije obrazložiti. Večernji list, koji je jučer i otvorio čitavu ovu zanimljivu temu, navodi riječi svog izvora: “Običaj da svi naši vojnici nose pištolje, objašnjava dalje, ostao je od prvog kontingenta 2003. kada smo u Afganistan poslali vojnu policiju koja po prirodi posla koristi pištolje i kratko automatsko oružje“. Nedvojbeno, to je točno. A upravo tu leži i problem.

Po pištolj za svakoga!

Hrvatska je vojska ustrojena u ratu i nije posebna tajna da su u to doba mnoge stvari bile više “kaubojske”. Pištolji, koje se u JNA-ljudstvu izdavalo učestalošću tipičnom za sređene vojske, odmah su postali primarni plijen iz osvojenih skladišta. Ljudi su ih kupovali, osvajali, pa i dobivali, a koliko se i autor sjeća – nosio ih je tko je imao, kako je znao i kako mu je to odgovaralo. Trebalo je ponešto godina da se tu stanje barem donekle sredi – da se ograniči nošenje i formacijsko zaduživanje takvog oružja, te da se postupno sredi lepeza oružja u uporabi.

Pri tome, držimo na umu i činjenicu da takvo ručno oružje zapravo nije – nikad i nigdje – primarno oružje glavnine vojnika. Vojske su redovno ljudstvo od pamtivijeka naoružavale jednostavnim i masovnim oružjem, što pištolji dugo nisu bili. Oni su, kao i sablje i bodeži, bili tipična oprema elite i časnika, od kojih se očekivalo da ih sami nabave, a da tu egzotiku onda i sami održavaju. Tek postupno, kao svojevrstan prijelaz, države su dočasnicima krenule davati nekakvo vatreno oružje – kao svojevrsni dokaz uzdizanja prema statusu časnika. Tu je često riječ bila o grubljem oružju, obično revolverima, koje se onda prestankom službe moralo vratiti. Tek je vremenom ta praksa prvo proširena na svo zapovjedno osoblje, ne bi li se unificiralo streljivo i obuku, da bi onda porastom pouzdanosti djelovanja pištolja ta vrsta ručnog vatrenog oružja zamijenila revolvere kao glavni tip službenog, ali sekundarnog vojnog oružja. Njime se, uz časnike i dočasnike, krenulo opremati i još neke tipove postrojbi – prvenstveno vojnu policiju, postrojbe specijalne namjene, stražare, a ponegdje i poneke vrste pozadinskih trupa – iako je mnogo češća bila praksa da ti, donekle manje važni dijelovi vojnoga sustava budu opremljeni starim ili ponešto isluženim tipovima osnovnoga naoružanja.

A Hrvatska? Pa Hrvatska i tu, kao i na mnogo drugih mjesta, ne voli sustav ili sustavne prakse djelovanja – već se radi po dojmu, što bi rekli, “kako voda nanese!”. Upravo je zato i bilo moguće da u misije prvo ode Vojna policija, a da se kasnije formacijsko oružje za misije određuje na isti način, iako u spomenute aktivnosti više ne ide samo Vojna policija. Nekome je tu možda bilo i pitanje prestiža da se u misiji izgleda opasnije, opremljenije – da su ondje svi ljudi kao časnici, ili svi ljudi barem “kobajagi” vojna policija.

Za ostale države koje djeluju u Afganistanu, sada i iz MORH-a čujemo onu očekivanu stvar – “Inače, zemlje sudionice (47) u operaciji ISAF naoružavaju časnike i dočasnike u području operacije kratkim i dugim osobnim naoružanjem kao što je slučaj i u OSRH. Kod vojnika koristi se model naoružavanja koji koriste i u matičnoj državi (jurišna puška). Samo vojnici koji izvršavaju zadaće u kojima je propisano nošenje i uporaba kratkog osobnog naoružanja u području operacije isto i imaju u osobnoj uporabi (specijalne, vojnopolicijske, obavještajne i druge specifične zadaće).  U načelu, vojnici kao osobno naoružanje zadužuju jurišnu pušku“.

Obuka kao kritični faktor

Nije tajna da efikasno baratanje pojedinim oružjem itekako traži vježbu. Obuku za korištenje pištolja redovito je ljudstvo dobivalo tek pred upućivanje u misiju – što se i ocjenjivalo, kako MORH ponosno kaže: “Po provedenoj obuci vrši se završno ocjenjivanje svih pripadnika kontingenta sukladno NATO uputi za ocjenjivanje CREVAL odobrava se ili ne odobrava upućivanje u područje operacije“.

U jučerašnjoj reakciji na pisanje medija saznajemo da:

“Tijekom preduputne obuke pripadnici 22. HRVCON-a proveli su sveukupno 228 sati u rukovanju osobnim naoružanjem (puška H&K G-36 i samokres HS-2000) od čega 56 sati kroz obuku u gađanju i provedbi gađanja i 172 sata borbenih drilova rukovanja osobnim naoružanjem“.

Pri tome, naravno, nema spomena onom bitnijem detalju – koliko je tu stvarno, svatko od njih,  ispalio komada streljiva tijekom te obuke ? Jer, kao što brojanje broja noćenja ne govori mnogo o hrvatskome turizmu, tako ni sami sati provedeni uz strelište ne govore mnogo o obuci u korištenju vatrenog oružja.

Ako i pretpostavimo da se na strelištu nije tek pilo pivo, jasno je da utrošak streljiva po glavi vojnika tijekom obuke nije baš visok – kao što nije visok ni postotak onih koji su samo zbog istinski loših rezultata u baratanju oružjem imali problema u vojnoj karijeri. Kao što je slučaj i pri ocjenjivanju državnih službenika, gdje se mikroskopom treba tražiti onog koji se po ocjeni ne “ističe”, tako ni ovdje ne čudi službena izjava MORH-a, “Svi pripadnici kontingenta u operaciji proveli su sve planirane i propisane obučne aktivnosti te su ocjenjeni ocjenom ‘izvrstan’.” Posebne vještine tu se ne nagrađuju, a “izvannastavne aktivnosti”, kakvo je, recimo, praktično streljaštvo, ne potiču se. A mi tu dolazimo do pravoga pitanja:

Tko tu kome?

Nakon što je u nešto više od tri godine bilo barem pet slučajeva samoozljeđivanja ručnim oružjem, za koje je prilično izvjesno odgovoran ljudski faktor, “… pojačan je intenzitet obuke u rukovanju osobnim naoružanjem u području operacije ISAF, ali takvi događaji ubrzali su i odluku o povlačenju dijela osobnog kratkog naoružanja, ali samo za one pripadnike OS RH kojima ono nije potrebno za izvršenje zadaća u misiji“. Do te je odluke došlo ne planski ili sustavno, već temeljem analize konkretnoga incidenta. I dobro da se barem sad, u jesen 2013. godine, krenulo u analizu nakon incidenta – kad do takvoga razvoja situacije nije došlo i ranije, pri prethodnim slučajevima samoranjavanja.

Tom je analizom incidenta otkrivena jedna čudna i nepotrebna praksa preširokog izdavanja osobnog naoružanja kratke cijevi, koja ne odgovara međunarodnim i profesionalnim običajima; koja traži neuobičajeno širenje postupka obuke pred odlazak u misije, i koja je u konačnici i skuplja nego što je to normalno ili potrebno. To će se sada skresati, i to je dobro!

Manje je dobar način na koji je ova inače racionalna mjera izvedena – ubrzo nakon raspoređivanja svježeg kontingenta na teren, u misiju. Time je nešto što je pametno izvedeno na način koji jasno stavlja do znanja da spomenuta promjena nije proizvod sustavnoga djelovanja ili neke dugoročno planirane odluke – što je dojam koji bi ostavila primjena novine u opremanju s pripremama prvog idućeg kontingenta ljudi. Ovako, inače pozitivna promjena lako bi mogla ostati upamćena kao svojevrsna kaznena mjera, koja je iz vedra neba pogodila baš pripadnike 22. hrvatskog kontingenta u misiji ISAF, a sve zbog nespretnosti jednog njihova pripadnika. No, ipak je to tek pitanje percepcije.

Ono što uopće nije dobro, a provlači se prilično glatko i kroz medijske napise o ovoj čitavoj situaciji, a onda i kroz reakcije Ministarstva – dodatno je pitanje logistike i obuke, vrlo slično pitanju o podjeli pištolja svakome tko ima pas za kojeg bi istog mogao zataknuti. Naime, da ponovimo dva citata iz jučerašnjeg priopćenja Ministarstva obrane RH…

Prvo:  “Inače, zemlje sudionice (47) u operaciji ISAF naoružavaju časnike i dočasnike u području operacije kratkim i dugim osobnim naoružanjem kao što je slučaj i u OSRH. Kod vojnika koristi se model naoružavanja koji koriste i u matičnoj državi (jurišna puška). Samo vojnici koji izvršavaju zadaće u kojima je propisano nošenje i uporaba kratkog osobnog naoružanja u području operacije isto i imaju u osobnoj uporabi (specijalne, vojnopolicijske, obavještajne i druge specifične zadaće).  U načelu, vojnici kao osobno naoružanje zadužuju jurišnu pušku“.

I drugo:  “Tijekom preduputne obuke pripadnici 22. HRVCON-a proveli su sveukupno 228 sati u rukovanju osobnim naoružanjem (puška H&K G-36 i samokres HS-2000) od čega 56 sati kroz obuku u gađanju i provedbi gađanja i 172 sata borbenih drilova rukovanja osobnim naoružanjem“.

Usporedbom ove dvije izjave, čovjek ne može a da ne zaključi da jurišna puška koju OS RH koristi “u matičnoj državi” je famozna “puška H&K G-36“, koju naši vojnici koriste u Afganistanu. Uz elementarni uvid u opremu Hrvatske vojske, bivšu i sadašnju, jasno je da se i tu, po pitanju osnovnoga oružja (s kojim bi vojska trebala biti intimno bliska), na teren odlazi bitno drugačije no što je to praksa u domovini.

Pa tko je tek tu lud!

Topnička meterološka postaja pokazana na Jarunu 2013. godine

U subotu, 15. lipnja, na snagu će stupiti nova, izmijenjena Odluka o rodovima, službama, strukama i njihovim specijalnostima. Odluku o izmjeni dosadašnje istoimene Odluke donio je ministar obrane Ante Kotromanović 3. lipnja, a u petak je i objavljena u Narodnim novinama (NN 68/13, od 7. lipnja 2013. godine). Ovako izmijenjena Odluka će na snagu stupiti u subotu, 15. lipnja.

Odluka o rodovima, službama, strukama i njihovim specijalnostima izmijenjena je tek neznatno, u točkama IV. i VII., i tiče se dojučerašnje meteorološke, a po novom “geoinformacijske” struke. U točki IV. mijenja se podstavak 3, i glasi:

“Struke su dijelovi Oružanih snaga koji provode funkcije, aktivnosti i zadaće koje u pravilu nisu izravno vezane uz oružanu borbu. Struke su:

– pravna,

– glazbena,

– geoinformacijska,

– psihološka”.

Topnička meterološka postaja “Vaisala” (radioteodolit RT20A)

U točki VII. mijenja se podtočka 3., i glasi:

“Specijalnosti u strukama Oružanih snaga su:

U pravnoj

– opća

U glazbenoj

– opća,

– instrumentalna

U geinformacijskoj

– opća

– geoinformatička

– geodetska

– geografska

– meteorološka

U psihološkoj

– opća“.

Ove izmjene Odluke o rodovima, službama, strukama i njihovim specijalnostima tek su jedna u nizu sličnih promjena, koje će uslijediti nakon donošenja novog Zakona o obrani kao temeljnog propisa. Ova je Odluka po prvi put bila donesena 2007. godine, u vrijeme ministra Berislava Rončevića, te je mijenjana 2 puta – 2009. i 2010. godine.

Novi prijedlog Zakona o obrani, koji se trenutno poboljšava za drugo saborsko čitanje, podrobnije nego do sada određuje djelokrug rada i ovlasti Vojne policije. U poglavlju 8, člancima od 107. do 109., propisuje se ustroj i zadaće VP, te koje ovlasti i nad kime ona smije i treba provoditi. Novost je da će, nakon usvajanje novog Zakona o obrani, Vojna policija imati širi djelokrug postupanja – (čl. 108. st. 5.) “prema civilnim osobama u bijegu izvan prostora vojne lokacije, a koje su zatečene u izvršenju ili pokušaju izvršenja kaznenog djela na prostoru vojne lokacije”, kao i (čl. 108. st. 6) “prema civilima koji se nalaze izvan vojnih lokacija u provedbi mjera i radnji zaštite štićenih osoba u objektima i prostorima gdje se te štićene osobe nalaze”. Do sada, Vojna policija je prema civilnim osobama mogla djelovati tek unutar vojnih lokacija.

Odbor za obranu tijekom diskusije o novim sektorskim zakonima detaljnije se dotaknuo i pitanja Vojne policije

Prema budućem Zakonu, proširuju se i ovlasti VP, pa će tako umjesto dosadašnjih 17 ona upražnjavati ukupno 21 ovlast. Od toga su 4 ovlasti potpuno nove i, usudili bismo se reći, ulaze u domenu nekih drugih institucija, poput VSOA-e, OTC-a ili MUP-a. Radi se o ovlastima broj 3 – prikupljanje obavijesti, 12. – provjera uspostavljanja komunikacijskih kontakata, 17. – prikrivene vojno-policijske radnje, i 21. – zaštita štićenih osoba, objekata i prostora. Neke su druge ovlasti tu dodatno definirane, poput 1. – gdje je „prikupljanju, obradi i korištenju podataka“ dodana još i „procjena i pohrana“, 5. – gdje je „dovođenju“ dodano i „privođenje“, 9. – „privremeno oduzimanje i ČUVANJE predmeta“, i 10. – uz zaprimanje prijava, nova ovlast VP-a je „podnošenje prekršajnih i kaznenih prijava i izvješća, te stegovnih prijava“. Ova posljednja ovlast detaljnije je razrađena u prijedlogu novog Zakona o službi u OS RH, u članku 171. i 185.

O Vojnoj policiji i zakonskim normativima njenog rada vodila se i kratka, ali zanimljiva rasprava na nedavnoj sjednici Odbora za obranu. Vanjski član Odbora, profesor Kaznenog prava Petar Veić osvrnuo se na propisane buduće ovlasti VP, kao na „značajan napredak u odnosu na ono što smo imali do sada“. No posebno ga brine ovlast „uporabe sredstava prisile“, između ostalog i zato što bi po novome Vojna policija imala ovlasti i nad širim krugom civila nego što je to bilo do sada. Zato Veić smatra i predlaže da se uvjeti za uporabu sredstava prisile reguliraju dodatnim zakonskim aktom, a nikako ne podzakonskim aktima, što smanjuje broj očiju kojima su ti uvjeti pod normalno dostupni na uvid.

Umirovljeni general Petar Stipetić žestoko je protiv uklapanja makar i dijelova VP u okvir MORH-a

Pa ipak, čini se da je tek umirovljeni general Petar Stipetić „namirisao“ što se krije iza novih zakonski odredbi o radu Vojne policije. Stipetića je, naime, zasmetalo što u prijedlogu Zakona o obrani stoji da se Vojna policija „formira u Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru OS RH“. Puna formulacija u čl. 107. st. 1. kaže: „U Ministarstvu obrane i Oružanim snagama ustrojava se vojna policija sa zadaćom obavljanja vojnopolicijskih poslova u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama“. Vrlo slična odredba već stoji u postojećem Zakona o obrani – čl. 128. – „U Ministarstvu obrane i Oružanim snagama ustrojava se Vojna policija sa zadaćom obavljanja vojno redarstvenih i kriminalističkih poslova u Ministarstvu obrane i OS“. Stipetić, međutim, smatra problematičnim definiciju ustroja Vojne policije u okviru Ministarstva obrane:

„Vojna policija je vojska. Vojska – isključivo vojska! Ja bih volio da je u Zakonu napisano da Vojna policija obavlja djelatnosti takve, takve i takve. Ima tri temeljne. To su: opći red i stega, zaštita i čuvanje. Drugo je kontrola i reguliranje vojnog saobraćaja. I treća je obrada kriminalnih i onih lopovskih slučajeva. To su tri djelatnosti. Na njih se trebalo bazirati. Ali, Vojna policija je isključivo vojska, i ona je u okviru vojske – a ne u okviru Ministarstva. A izvršava zadaće koje ministar će naložiti, i zahtijevati, i tražiti, i tako dalje. Ne da ga ne sluša – nego je njegova! Preko, normalno, određenih institucija koje su formirane. Mislim da bi trebalo jednom razlučiti da je Vojna policija dio KoV-a, Kopnene vojske, koja za potrebe Oružanih snaga, Ministarstva obrane, a ako treba – i drugih institucija civilnog društva obavlja određene poslove. Prvenstveno za vojsku, i to u ove tri djelatnosti.“

Predstavnici Ministarstva, sam ministar Kotromanović i zamjenica mu Tafra, odmah su skočili pojasniti što se pod time zapravo misli:

„Generale! Vojna policija, da, u Hrvatskoj vojsci! Da! Ali krim, ovaj dio koji se bavi istragom, mora bit u Ministarstvu. Znači, to su kriminalisti po struci. Formirat ćemo jedan odjel – mislimo jedan odjel napraviti u Ministarstvu, koji će… Neodgovarajuće je tu govoriti o vojnome USKOKU… u američkoj vojsci se to nalazu u vojnome inspektoratu.“

Na Stipetićevo izričito protivljenje takvom izdvajanju, jer će, kaže, „vojska svoje odraditi“, Kotromanović je, bez dodatnog pojašnjavanja, otkrio i razlog zbog kojeg su se odlučili na ovo, pomalo drastično rješenje:

“Generale, ako ćemo ići sad u detalje… Imamo dosta primjedbi da se, recimo, iz Stožera opstruira rad Vojne policije. Imamo… To su, ovako i onako – kako ćemo prevagnuti. To je sad ideja. Dakle, odjel kriminalista koji će se baviti određenim potrebama…“

———————————————————————————-

I tu je prestala rasprava o Vojnoj policiji i, daleko zanimljivijim, opstrukcijama njenog rada iz samoga Stožera. Ako je tome tako, onda se zakonom opet krenulo rješavati posljedice, a ne uzroke takvog postupanja. Ako je ometanje istrage i u „civilnim“ zakonima kazneno djelo, nema nikakvog razloga da se to takvim ne definira i u obrambenom zakonu. No umjesto ovakve jasne odrednice, Ministarstvo obrane i kreatori novog Zakona o obrani pribjegli su manje bolnom i zapravo politički vrlo nepopularnom potezu – izdvajanju dijela Vojne policije direktno pod nadležnost ministra.

Hrvatska se već jednom oprobala po pitanju VP u okrilju MORH i to organizacijsko rješenje baš i nije bilo idealno

Ministar kao politički imenovana osoba u tom bi slučaju mogao ne samo kontrolirati i nadzirati rad kriminalističkog odjela Vojne policije, već jednako tako i upravljati istragama koje VP provodi. Ova situacija neugodno podsjeća na stanje kakvo smo u Hrvatskoj zapravo već imali tijekom 1990-tih godina – koje se u ratu pokazalo lošim, i koje je okončano tek 2002. godine. Upravo je tada, za mandata generala Petra Stipetića na mjestu načelnika Glavnog stožera OS RH, izveden prelazak VP iz nadležnosti MORH-a pod okrilje GS OS RH. Radi se tu o ustrojbenome rješenju čija bi ponovna promjena dugoročno mogla doprinijeti ponovnome jačanju politizacije ovoga segmenta OS RH, te time biti izvorom bitno većih problema od onih koje predstavljaju razne opstrukcije koje se pred istrage postavlja iz smjera Glavnoga stožera OS RH.

Charles Heyman, inače poznatiji po svojoj djelatnosti u okvirima poduzeća Jane’s Information Group, pokušao je kao urednik knjige “The Armed Forces of the European Union 2012 – 2013” naizgled postići nemoguće. Pokušao je egzaktno i pregledno opisati Oružane snage EU, iako nešto takvo zapravo nedvojbeno ne postoji. Pa ipak, pod firmom tog opisivanja – fiksiranog na stanje stvari iz sredine 2010. godine – on je na jednome mjestu predstavio osnovne gospodarske i vojne pokazatelje zemalja članica EU, kao i njihove organizirane vojne kapacitete, a sastavio je i još nešto – relativno usuglašeni pregled različite vojne robe u uporabi diljem EU, ali podijeljeno ne po zemljopisnim cjelinama, već prema vrstama i kategorijama tog oružja i opreme. Uz to, svoje djelo, inače džepnoga formata, Heyman je opremio i kratkim registrom pojmova koji se koriste kroz sve te usporedne nacionalne obrambene sustave, a uz to i pristojnim popisom kratica, te sa još 17 ilustracija u koloru – kojima je u sklopu jednog odvojenog knjižnoga priloga i slikovno ilustrirao svu raznolikost raznih europskih nacionalnih vojnih sposobnosti.

Sam se autor  u ovome radu zasnivao na dva osnovna pola. S jedne strane, riječ je o bivšem časniku britanske kopnene vojske, koji je u obrambenom sustavu Ujedinjenog Kraljevstva radio od 1962. do 1986. godine. U tom se periodu kroz niz zapovjednih dužnosti uzdigao do dužnosti stožernog časnika u zapovjedništvu 1. Britanskog korpusa, da bi svoje posljednje dvije godine proveo kao predavač na obrambenim studijima institucije Royal Air Force College (Cranwell). S druge strane, tu je njegovo djelovanje nakon izlaska iz okrilja britanskog sektora obrane. Nakon svoje vojne službe Heyman se bavio i vojnom te sigurnosnom analitikom za pojedine članice NATO-a, a od početka 1990-tih radi i za već spomenutu Janes Information Group. Od 1994. do 2000. godine bio je ondje urednik publikacije Jane’s Police and Security Handbook, a od 1995. do 2003. godine ondje je uređivao i Jane’s World Armies. Uz to, od 1995. do 2004. radio je i kao stariji obrambeni analitičar u sklopu Jane’s Consultancy Group. Kao djelatna vojna osoba Charles Heyman je sudjelovao u misijama na Borneu, te Cipru, u Maleziji i Sjevernoj Irskoj, dok je kasnije bio aktivan i na Balkanu.

Djelo “Oružane snage Europske unije 2012-2013” jasno odražava podrijetlo svoga autora. Njegovih je 185 stranica iznimno sitnoga sloga zapravo prepuno informacija. Jednom crno-bijelom kartom kontinenta, gotovo bezbrojnim ustrojbenim shemama i morem tablično sređenih podataka Heyman fino oslikava stanje gospodarstva i obrane u Europi. Pregledom 27 pojedinih nacionalnih obrambenih sustava zemalja članica EU on daje sadržaja početnom kontinentalnome pregledu, da bi za kraj onda pobrojao pojedine vrste vojne tehnike, po svojim vrstama. Time nam autor skreće pažnju na dupliranja, često i višestruka, na neusklađenosti vojnih nabava – ali i nacionalnih želja te planova. Sve je to u aktivnome neskladu s proklamiranim ciljevima, a jasno vidljivo nema ni veze s operativno sposobnim formacijama (nacionalnim i kontinentalnim) koje zapravo stoje na raspolaganju za bilo kakve aktivnosti pojedinih država, NATO ili EU.

Imajući u vidu profesionalno podrijetlo autora, ne čudi ni određena hladnoća u prikazivanju stanja – kako pojedinih sustava, tako ni mora raznih više ili manje istovjetnih oružnih sustava. No, ovo svjesna odluka autora – da se suzdrži od većine otrovnih komentara prikazanoga kaosa – ovdje ne narušava kvalitetu djela. Naime, ona tu još jasnije iznosi na vidjelo i inače tipičnu britansku sklonost objektivnome pregledu tema – gdje je čitatelju samom prepuštena odluka o korisnosti čitavoga poduhvata i pravome značenju faktičnog nereda sakrivenog iza velikih političkih parola o jedinstvenosti i sustavnosti zajedničke suradnje. Ovo se vidi posebice i kroz upozorenje autora da u idućim godinama svim prikazanim sustavima vjerojatno slijede rezovi – dok je nedvojbeno da utjecaj EU u obrani zemalja europskog kontinenta jača, tek će se vidjeti ima li tu šanse za neko logističko sređivanje prikazanog nacionalnoga šarenila.

Podaci o knjizi:

“The Armed Forces of the European Union 2012 – 2013“, Charles Heyman, 185 stranica, bez indeksa, s popisom osnovnih pojmova i skraćenica, izdanje Pen & Sword Books Ltd, Barnsley, UK, 2011. godine

Uobičajenom domaćem proučavatelju Revolucionarnih i Napoleonskih ratova sudjelovanje britanske vojske rado promakne, s jasnom iznimkom finalne bitke kod Waterlooa. Uistinu, u množini Napoleonovih pohoda – primjerice talijanskih, egipatskih, protiv Austrije i Pruske, te konačno u Rusiji – svekoliki Poluotočni pohod nešto je poput sporednog ratišta. Jasno, za Britance je ova kampanja u središtu interesa.

To se odražava i u knjizi Wellingtonove vojske autora Phillipea J. Haythornthwaitea, premda je metodologija proučavanja ponešto drukčija od onih na koje smo navikli. Naime, u Anglosasa nije neuobičajeno izdvojiti nekog znamenitog vojskovođu – u ovom slučaju to je Arthur Wellesley, prvi vojvoda od Wellingtona – te ga pratiti kroz opise vojski kojima je zapovijedao, odnosno kroz pohode koje je poduzimao. Takva je i ova knjiga, s težištem na prikazu vojske, dok su kampanje opisane uzgred, podrazumijevajući da su čitatelju ionako uglavnom poznate.

Knjiga je podijeljena u 15 poglavlja. Prva dva bave se općenito položajem Britanije i vojnim sustavom. Sljedeća tri bave se novačenjem časnika i vojnika, te svakodnevnim životom u vojsci. Čak sedam poglavlja posvećeno je pojedinačnim rodovima: pješaštvu, konjaništvu topništvu i inženjeriji, opskrbništvu, sanitetu, strancima u britanskoj vojsci, te, naposljetku, zapovjedništvima i stožerima. Posljednja poglavlja posvećena su domovinskom frontu, doživljaju pohoda, te konačno i samim kampanjama. Poglavlja nose prikladne naslove, u pravilu temeljem suvremeničkih citata. Primjerice, ‘Vjerni i ljubljeni‘ odnosi se na časnike i na onodobni uvod ukaza kojim je netko proglašen časnikom, ili ‘Više nego što ih se možemo riješiti‘ odnosi se na Wellingtonovu primjedbu o njegovim stožernim časnicima.

Iz knjige se puno doznaje o onodobnom britanskom sustavu novačenja vojnika i časnika u malu profesionalnu vojsku (samim time, prilično arhaičnu po mjerilima Napoleonskih ratova). Bio je to sustav u kojemu su časnički činovi još uvijek bili na prodaju, a novačenje vojnika ponekad je poprimalo bizarne oblike. Tako saznajemo o sastavu skupina časnika i dočasnika koje su išle naokolo i vabile ljude, u pravilu u pratnji svirača, ali ponekad i patuljaka odbjeglih iz cirkusa (!) ili plemkinja koje bi novacima darivale poljupce (!). Jednom riječju, novačenje u pukovnije bilo je zahtjevan posao koji je tražio stamenu pojavu, slatkorječivost i lukavost. Sve to bilo je u oštroj opreci s prisilnim novačenjem u Kraljevsku mornaricu, gdje se skupljalo nasumične namjernike i pod bajunetama ih vodilo na brod. O mornarici je ipak ovisio opstanak zemlje, dok je vojska bila nešto bez čega se moglo.

Nadalje, puno doznajemo i o smještaju vojske u domovini i na pohodu, plaćama i sljedovanjima, disciplini i kaznama, naoružanju i ustroju, kao i o taktici rodova na bojištu. Primjerice, onodobna britanska vojska imala je razmjerno jako malo konjaništva i topništva. No, dok je konjaništvo jednostavno ‘galopiralo posvuda‘, topništvo je imalo svoj vlastiti sustav školovanja i unapređivanja časnika, a inventivnošću je nadoknađivalo malobrojnost, primjerice izumom te primjenom šrapnela i raketa.

Knjiga je opremljena vrlo korisnim dodacima, poput pregleda proračunskih troškova (ukratko danih i na početku), popisa postrojbi i jako dobrodošlog rječnika tadašnjih vojnih izraza. Uostalom, napisana je vrlo pitkim stilom, uz obilno citiranje onodobnih izvora, s posljedično ponekad neobičnim pravopisom. Zaključno, ovu knjigu možemo toplo preporučiti proučavateljima Revolucionarnih i Napoleonskih ratova koji se žele podrobnije uputiti u onodobnu britansku vojsku.

Podaci o knjizi:

THE ARMIES OF WELLINGTON, autor Philip J. Haythornthwaite., ilustrirano, 318 stranica s dodacima i indeksom, izdanje Brockhampton Press, UK, 1998.

Često se ponavlja teza kako je Sovjetski Savez dobio rat protiv Njemačke mobilizacijom svojih beskonačnih resursa ljudstva i materijala. Međutim, ova ista teza često ide zajedno sa slikom hordi koje su dobivale bitke golom brojnošću neuvježbanih i primitivno naoružanih vojnika. “Staljinovi ključevi pobjede” američkog autora Waltera S. Dunna posvećeni su demistificiranju ove slike. Walter Scott Dunn Jr. napisao je niz djela o Crvenoj Armiji prije i tijekom Drugog svjetskog rata, bilo da je obrađivao pojedine operacije, bilo da se bavio širim pitanjima doktrine, odnosno ustroja i logistike. “Staljinovi ključevi pobjede” bave se ovim potonjima, što sugerira i podnaslov knjige: “Preporod Crvene Armije u II. sv. ratu”. 

Knjiga je podijeljena u devet poglavlja i daje opći pregled mobilizacije, ustroja, popune i opremanja Crvene Armije nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez. Početna poglavlja daju opću skicu problema s kojima su se Sovjeti suočili nakon masivnih ljudskih i teritorijalnih gubitaka tijekom 1941. i 1942. godine. Ne samo da su razmjeri izravnih ljudskih gubitaka bili enormni, već je i gubitak teritorija bitno reducirao bazu ljudstva koje se moglo mobilizirati. Isto se odnosi i na industriju koja je prilično organizirano seljena prema istoku, da bi ondje bila reorganizirana i stavljena u pogon.

U prvom redu, Dunn daje primjere organizacije industrije, u pravilu metalurških kombinata izgrađenih uz pomoć američkih inženjera još dvadesetih ili ranih tridesetih godina, a koji su bili prilagođeni masovnoj proizvodnji po načelu tekuće vrpce. Oko tucet takvih kombinata proizvodilo je tenkove, a najveći je bio tzv. Tankograd u Čeljabinsku (punim nazivom “Kirovski zavod Narkomtankproma u gradu Čeljabinsku“; Narkomtankprom je “Narodni Komesarijat Tenkovske Proizvodnje SSSR-a“, op.a.). Nastavši spajanjem predratne “Čeljabinske tvornice traktora imenom J.V. Staljina” i većim dijelom evakuirane lenjingradske “Kirovske tvornice“, kao i još nekoliko tvornica, Tankograd je pri vrhuncu proizvodnje brojao šezdeset tisuća radnika. Ondje su doslovce ulazile sirovine, a izlazili tenkovi, i to tempom od tucet i po srednjih tenkova T-34, te po šest teških tenkova i samohotki dnevno! Radili su uglavnom žene, malodobnici i ratni invalidi, dok su muškarci sposobni za vojsku činili manje od trećine radne snage. Masivni kranovi pomicali su tenkove po tekućoj vrpci, gdje su radnici montirali sklopove u dvije smjene po dvanaest sati, s dva slobodna dana mjesečno. Ovaj sustav proizvodnje Dunn ocjenjuje bitno prikladnijim od njemačkog, gdje su se tenkovi proizvodili u lotovima, na način da se u hali istodobno sklapalo dvadesetak tenkova od komponenti koje su dolazile iz raspršenih tvornica (govorimo o razdoblju prije no što su saveznička bombardiranja nadalje raspršila njemačku proizvodnju). 

Daljnja poglavlja posvećena su ustroju, mobilizaciji i popuni ljudstvom. Dunn se u ovoj knjizi uglavnom bavi osnovnim postrojbama, tj. streljačkim divizijama, odnosno streljačkim i tenkovskim brigadama. I ovdje je očit kolosalni sovjetski napor, iza kojega je i opet stajala pažljiva kalkulacija. Streljačke divizije su mobilizirane i uvježbavane, zatim bi bile poslane u operaciju tijekom koje ne bi dobivale popune, pa povlačene iz prve crte (s iznimkom organskih topničkih pukovnija) radi odmora i uvježbavanja svježeg osoblja, zatim slane natrag na bojište gdje bi se ponovno spojile sa svojim topništvom, i tako u ciklusima. Opća zamisao bila je da postrojbe time održe koheziju, s nekoliko bitnih posljedica. Prva – kohezija je izvirala iz zajedničkog iskustva obuke i borbe, radije negoli iz regionalne pripadnosti vojnika, nasuprot Nijemcima koji su dosta polagali i na ovaj čimbenik. Druga je posljedica bila da postojeće sovjetske postrojbe u pravilu nisu bile raspršivane radi popunjavanja drugih.

No, načela su jedno, a ratna zbilja drugo. U finalnim poglavljima Dunn daje pregled kako su Sovjeti dizali vojsku s neizbježnim osloncem na teritorijalnu novačenje, po fazama: od početnog šoka njemačkog napada, pa sve do operacije Bagration, tj. sovjetske ofanzive u Bjelorusiji 1944. godine. Govoreći o mobilizaciji, zapaža se fenomen koji Crvenu Armiju čini prilično kompleksnom za proučavanje, a to je opetovano formiranje postrojbi pod istim brojem. Naime, neka pojedina streljačka divizija mogla je biti uništena 1941., a zatim ponovno formirana pod istim brojem u nekom mirnijem vojnom okrugu. Svježa postrojba mogla se istaknuti na bojištu i dobiti titulu ‘gardijske’, zajedno s novom numeracijom, pa se po treći put mobilizirala divizija s istim brojem, ovaj put (recimo) ekspanzijom kakve ad hoc ustrojene streljačke brigade. Neke divizije su uistinu tako dizane po tri puta! 

Istodobno s podizanjem svježih postrojbi mijenjao se i ustroj. Streljačke divizije smanjivane su glede broja pripadajućeg ljudstva, ali uz dodavanje automatskog naoružanja. “Pri kraju rata divizije su bile ekvivalentne pukovnijama po brojnosti svojih strijelaca, ali bile su teško naoružane automatskim oružjem i imale su jedru potporu divizijske topničke pukovnije, što nije loša situacija“, zaključuje Dunn. Dodajmo da je sovjetska streljačka divizija ujedno računala i na potporu samostalnih tenkovskih, topničkih, raketnih, inženjerijskih itd. postrojbi, što ju je – uz nagomilano iskustvo i uhodanost ljudstva – činilo prilično opasnim protivnikom. 

Jednom riječju, Staljinovi ključevi pobjede daju fascinantnu sliku kolosalnog napora glede mobilizacije osoblja i materijala koja je provedena u Sovjetskom Savezu tijekom II. svjetskog rata. Knjiga, međutim, nije bez zamjerki. Ponajprije, Dunn se oslanja na izvore objavljene do konca Hladnog rata, kako zapadne, tako i sovjetske. Doduše, nismo sigurni koliko bi mu pomoglo famozno otvaranje ex-sovjetskih arhiva, premda nema sumnje da su u međuvremenu autori u Rusiji i drugdje objavili popriličnu količinu literature. Nadalje, opseg djela očito je diktirao izvjesnu primjeričnost prikaza ustrojavanja postrojbi. No, kako inače postoje sveobuhvatnije kompilacije sovjetskih postrojbi, ovo držimo oprostivim. Jednako tako, Dunn zaključuje svoj prikaz s bjeloruskom ofenzivom 1944. godine (kad je “Radničko-Seljačka Crvena Armija” preimenovana u “Sovjetsku Armiju“), ne dovevši knjigu do kronološki logične konkluzije, tj. prodora u samu Njemačku. Naposljetku, u ovom djelu samo je ovlaš skicirana sovjetska doktrina vođenja rata, no njoj se autor ionako posvetio u drugoj knjizi koja će biti predmetom našeg zasebnog prikaza. 

Podaci o knjizi:

“STALIN’S KEYS TO VICTORY, The Rebirth of the Red Army in WWII”, autor Walter S. Dunn Jr., ilustrirano, 179 stranica s indeksom, izdanje Stackpole Books, SAD, Mechanicsburg PA 2006.

Slovenske oružane snage sljedeće godine čeka velika reorganizacija, koja uključuje smanjenje broja vojnika, njihovo usklađivanje sa sve tanjim proračunom za obrambeni sektor, premještaj određenih jedinica unutar Slovenije, ali i jačanje sudjelovanja u NATO-savezu. Taj plan nedavno je obznanio slovenski ministar obrane Aleš Hojs, i to kao uvod u Vladinu odluku o smanjenju broja zaposlenih u Ministarstvu obrane i Slovenskoj vojsci, čime bi se trebalo postići i smanjenje financijskih sredstava za plaće.

Aleš Hojs: koliko vojnika manje?

I u civilnom i u vojnom sektoru broj ljudi smanjit će se za 5 posto, pa će zaposlenih u Ministarstvu obrane Slovenije umjesto 1233 biti 1155, a u Slovenskoj vojsci 7109 umjesto 7485. Sindikat Ministarstva obrane (SMO) uvjeren je da će se smanjivanje broja ljudi najlakše postići neproduženjem ugovora na određeno vrijeme. Većina slovenskih vojnika zaposlena je upravo na takav način, s trajanjem ugovora od 10 godina, dok se na neodređeno vrijeme zapošljavalo samo do sada već daleke 1995. godine.

Na određeno vrijeme zapošljavani su najvećim dijelom „obični“ vojnici, i vrlo malo časnika. No s druge strane, navodno će veliki broj časnika u naredne dvije godine imati uvjete za umirovljenje, pa bi oni trebali biti među prvima na listi za otpis. Upravo se na tzv. prirodni odljev pouzdaje i Glavni stožer Slovenske vojske, koji kao dodatni adut iz rukava vadi podsjećanje na odluku o općem dugoročnom programu razvoja i opremanja Slovenske vojske do 2025. godine. Prema tom dokumentu, slovenske oružane snage bi još narednih 13 godina morale brojati 7 600 vojnika (što ne broje čak ni danas). Utješno bi trebale zvučati Hojsova obećanja da smanjivanja broja zaposlenih neće biti u onim dijelovima koji predstavljaju „borbenu moć Slovenske vojske“, ali će zato ispaštati rezerva kojoj, najavio je ministar, neće biti produženi ugovori. O konkretnom broju „otpisanih rezervista“ nije želio govoriti. U ugovornoj pričuvi OS Republike Slovenije trenutno je oko 1 500 ljudi, uglavnom stručnjaka za područja na kojima je profesionalna vojska prilično slaba, koji za to dobivaju između 2 500 i 2 700 eura godišnje.

Štednja da, ali ne na račun NATO-obveza!

Što se štednje tiče, ona ne smije utjecati na slovenske obaveze prema NATO-savezu. Ovih dana otkriva se kako je Aleš Hojs dobio prilično po nosu na nedavnom neformalnom sastanku ministara obrane Saveza. Na tom je sastanku Hojs najavio da zbog otkazivanja ugovora s Patrijom o nabavi oklopnih vozila Slovenija neće uspjeti ispuniti srednjoročni cilj u skladu s obvezama prema NATO-u. Kao što smo već pisali, raskidanjem ugovora Slovenija nije u mogućnosti uspostaviti mehaniziranu bojnu za potrebe NATO-a. Zbog toga će, sada je to sasvim jasno, Slovenija opet morati pokrenuti proces nabave BOV-ova, a Hojs se nada da će u pregovorima s predstavnicima Saveza uspjeti pomaknuti rok za opremanje s 2020. godine na 2025.

Pomalo licemjerna politika NATO-a: vama štednja, nama oprema

Slovenija je upozorena i da se po investicijama u obranu nalazi na posljednjem mjestu među članicama NATO-a. „Istina je da u sljedećoj godini, kao i 2014., nije predviđena praktično ni jedna nabava“, priznao je Hojs, dodajući kako upravo pregovara s NATO-om da Savez dozvoli Sloveniji određeno odgađanje takve vrste obaveza. Istodobno, za domaću (a vjerojatno i NATO-publiku), Hojs najavljuje da će se, kao obrambeni ministar, zauzimati da se proračun obrane održi na nekoj „odgovarajućoj razini“: „Borit ću se za povećanje obrambenog proračuna, ali to neće biti moguće sve dok ne dođe do gospodarskog rasta!“

Obrambeni proračun Slovenije smanjuje se još od 2009. godine. Prema Hojsovoj računici, udio BDP-a (kojeg država namjenjuje obrani) je sa 1,56% 2008. godine pao na 1,16% u 2009. Upravo ovih dana u susjednoj nam državi traje rasprava o prijedlogu proračuna za 2013. godinu, no sudeći prema prvim naznakama – obrani se i dalje crno piše.