Sada je već sasvim izvjesno – Vijeće za obranu konačno će se održati, i to u petak, 23. svibnja. Na dnevnom redu će biti rasprava o prijedlozima nekih strateških dokumenata u obrani, ali i prijedlog o uvođenju temeljnog vojnog osposobljavanja. Nakon 4 godine za isti će stol sjesti donedavni politički neprijatelji – predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković, koji su još donedavno zagađivali javni prostor međusobnim najnižim uvredama, a Oružane snage rastezali do mile volje natječući se tko je jači. No sve je to tajanstveno nestalo nakon zadnjih predsjedničkih izbora, pa je pomalo tragikomično  gledati kako su se ovih dana razni dužnosnici krenuli natjecati u što pomirljivijim izjavama.

Danas su u tome prednjačili predsjednik Sabora Gordan Jandroković i potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo Medved. Jandroković je nakon sastanka vladajuće koalicije rekao da je pozitivna već sama činjenica da će se sjednica Vijeća za obranu održati nakon dugog razdoblja:

“Dogovorene su dvije teme: Strategija obrane i Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga. Očekujem konstruktivan razgovor i pozitivan zaključak”,

poručio je predsjednik Sabora potvrdivši da rasprava o ovlastima Predsjednika Republike nije na dnevnom redu jer “vremena su vrlo složena i traže odgovornost od svih izabranih dužnosnika“.

Potpredsjednik Vlade Tomo Medved u današnjoj emisiji HRT-a “A sada Vlada” također je zazivao “meku” kohabitaciju premijera i predsjednika:

“Nadam se da će razdoblje pred nama biti usmjereno na kvalitetnu koordinaciju. Moramo zajednički odgovarati na sigurnosne izazove, osobito u ovom složenom geopolitičkom trenutku.”

Medved je pritom podsjetio na porast izdvajanja za obranu:

“Od 2016. godine Vlada snažno investira u sektor obrane. Tada smo na raspolaganju imali 534 milijuna eura, a danas ulažemo 1,5 milijardi eura”,

rekao je Medved, naglasivši kako više od 20 posto tih sredstava ide za modernizaciju i opremanje. Upravo će novi strateški dokumenti usmjeriti ta ulaganja i postaviti okvir za novu fazu razvoja sektora obrane, smatra Medved, nakon čega će uslijediti izmjene Zakona o obrani i Zakona o službi u Oružanim snagama. I on je potvrdio da se pritom neće dirati u ovlasti Predsjednika:

“Ne govorimo o redefiniranju uloge predsjednika Republike, već o stvaranju preduvjeta za uvođenje temeljnog vojnog osposobljavanja mladih. Moramo imati ljude spremne za profesionalne postrojbe, ali i sposobne za pričuvu.”

Zakoni će tijekom lipnja biti upućeni u javno savjetovanje, a Medved očekuje širu društvenu raspravu te podršku i s Pantovčaka:

“Vjerujem da će predsjednik Milanović podržati prijedloge na sjednici Vijeća, te da će oni biti podržani i kroz daljnju raspravu u Saboru.”

Iako je godinama tražio od predsjednika Milanović da se ispriča zbog vrijeđanja HDZ-a i njenih članova, kao i njega osobno, što je bio uvjet da  se uopće razgovara o ključnim pitanjima, premijer Andrej Plenković sve je to zanemario. Jučer je iz Ženeve poručio:

“Očekivanja su da raspravimo dvije teme koje su na dnevnom redu. Jedna je Strategija obrane koju smo dostavili Uredu predsjednika prije više od nekoliko tjedana. Druga je Dugoročni plan razvoja obrane. I jedan i drugi dokument mislim da su kvalitetno pripremljeni i mislim da će se oni prihvatiti, odnosno raspraviti, a kasnije ih Vlada šalje u daljnju proceduru. (…) Ne vidim da će biti nekih velikih prijepora oko ova dva dokumenta”.

Plenković je i danas u Karlovcu  najavio da će osnova Vijeća za obranu biti dva strateška dokumenta, te da se još uvijek poliraju neke sitnice: “Dokumenti su pripremljeni, vode se konzultacije oko nekih sitnih detalja.”

“Bolje ikad nego nikad“, komentirao je danas u Brelima predsjednik Zoran Milanović. Nedavno je, rekao je predsjednik RH, dogovoreno da se sjednica Vijeća za obranu održi između dva kruga lokalnih izbora kako bi se raspravili određeni dokumenti s područja obrane i sada je došlo to vrijeme:

Zoran Milanović u Brelima (Photo: UPRH/Filip Glas)

“Neki dokumenti su i u mojoj ingerencije, a neke Vlada, odnosno vladajuća većina, može donijeti formalno i bez mene, ali bilo bi dobro da se dogovorimo jer kasnije to može imati daljnje reperkusije na upravljanje vojskom. Tu je potreban neprestani razgovor i dogovor ako je moguće. Ja ne mogu odrediti kolika će biti izdvajanja za obranu u Hrvatskoj, to radi Vlada, ali onda preuzima i odgovornost za uspjeh ili neuspjeh“.

Predsjednik Milanović potvrdio je da bi se trebalo razgovarati i o ponovnom uvođenju vojnog roka, „ali sa svim ograničenjima koja nameće hrvatski Ustav“, dodavši da se svatko od toga može izuzeti i tražiti civilnu formu služenja vojnog roka: „Mislim da je ovo kako je zamišljeno bolje od onoga što imamo trenutno. Trenutno nemamo ništa“.

Pritom je istaknuo zabrinutost zbog trenutnog stanja pričuve:

“Mislim da ostajemo bez pričuve, a pričuvnici su ljudi koji su imali neku vojnu obuku. Zadnja vojna obuka je bila bazična 2007. godine. Dakle, to su ljudi koji su sad 18 godina stariji i uskoro neće biti za ono što vojska zahtijeva. Potrebno je motivacijom i pozivom nagovoriti jedan veći broj ljudi da se uključe u obuku koja bi trajala dva mjeseca. Kraće ne može i to je prekratko. Ali, i to je bolje nego što je bilo do sada“.

Milanović je usput komentirao i najave o mogućem povećanju izdvajanja za obranu na čak 5 posto BDP-a:

Ministar obrane Ivan Anušić i načelnik GS OS RH general Tihomir Kundid – u očekivanju Vijeća za obranu

„To nije zakon. Dakle, ako NATO donese takvu odluku na sljedećem samitu, to nema zakonski karakter. Hrvatska se sigurno neće protiviti takvim zaključcima, ali da ćemo ih biti u stanju provesti – nećemo. To je previše. Trenutno trošimo manje od dva posto. A dva posto je trenutno dvije milijarde dolara. A sad pazite što je pet posto, to je pet milijardi jer, prema zadnjim podacima, naš ukupni nominalni BDP je praktički 100 milijardi dolara. Dakle, zvuči jako puno, ali pitanje je što s tim možeš kupiti.“

Oprema je, kaže Milanović,  užasno skupa, a i ne može se više dobiti u nekom kraćem roku, kao što je bilo prije rata u Ukrajini:

“Mi ne možemo kupovati od Kineze ili od Rusa, to je kraj priče. Onda smo na jako suženom tržištu. A jako suženo tržište znači monopol i mogućnost svakog odsustva kompetitivne utakmice. A to na kraju netko treba platiti, a to plaćaju hrvatski ljudi, građani, porezni obveznici. I nema tu Vlada nekakav manevarski prostor, ali ono što može je da cijelo vrijeme vodi računa o tome da to ne preplaćujemo jer cijene su nezamislive s obzirom na to što sustavi pružaju i što potencijalni protivnik može imati da ih neutralizira i uništi. Ogromni su to novci.”

I tako se u općem suglasju dočekuje sjednica Vijeća za obranu kada će “plameni jazavac”, “54-godišnji  šmrkavac”, “herojski zec” i  “korumpirani ludonja” napokon sjesti za isti stol i razgovarati kao odrasli ljudi.

Baš kada se činilo da će „tvrda kohabitacija“ Vlade i Predsjednika RH donekle omekšati, Ured predsjednika danas je objavio priopćenje u kojem ponovno podsjeća Vladu da RH mora imati „imati jedinstvenu i usklađenu vanjsku politiku koju ravnopravno i zajednički oblikuju i provode Vlada Republike Hrvatske i Predsjednik Republike”. Ovoga puta povod je hrvatsko stajalište o rezoluciji o ratu u Ukrajini koja se priprema za današnju sjednicu Ujedinjenih naroda povodom treće obljetnice ruske agresije. Jutarnji list objavio je da su se zbog tog dokumenta, kojeg SAD pokušavaju ignorirati i bojkotirati, tijekom vikenda sastali posebni savjetnik premijera Mate Granić i savjetnik Predsjednika RH Neven Pelicarić. U današnjem priopćenju iz Ureda predsjednika stoji da je Predsjednik opet, po tko zna koji put, tek obaviješten o namjerama RH:

“Ured Predsjednika Republike obaviješten je o stavu Vlade RH o rezolucijama o ratu u Ukrajini o kojima bi se trebalo glasati u Ujedinjenim narodima. Međutim, prije nego što je zauzela svoj stav o spomenutim rezolucijama, Vlada RH o tom stavu nije se konzultirala s Predsjednikom Republike. Dakle, Predsjednik Republike nije sudjelovao u oblikovanju stava koji je Vlada RH proteklih dana iznosila u institucijama Europske unije i Ujedinjenih naroda.“

Vezano uz donošenje rezolucije u UN-u, navodi se u priopćenju, predsjednik Milanović smatra da je

„UN svakako jedan od ključnih međunarodnih foruma na kojima treba pokušati doći do rješenja i okončanja rata u Ukrajini, kao i uz izravne pregovore zaraćenih strana. Predsjednik Republike od hrvatske diplomacije očekuje da u UN-u podrži svako rješenje koje doprinosi miru u Ukrajini bez obzira na to kakve stavove o tome zauzimaju drugi međunarodni čimbenici.“

Zbog toga Milanović ponovno poziva Vladu na sukreiranje vanjskopolitičkih stavova koje bi se moglo provoditi kroz kreiranje novog tijela – Vijeća za vanjsku politiku:

„S obzirom na brze i dramatične promjene međunarodne političke i sigurnosne situacije, predsjednik Milanović opetovano poziva Vladu RH da se žurno uspostavi stalni sustav oblikovanja i provođenja vanjske politike kako bi Republika Hrvatska mogla brzo odgovoriti na promjene i izazove u međunarodnoj politici. Predsjednik Milanović predlagao je ranije uspostavu Vijeća za vanjsku politiku te isto ponovo predlaže, uvjeren kako se na taj način najefikasnije može oblikovati i potom provoditi vanjska politika. U međuvremenu, dok se predloženi format suradnje ne uspostavi, jedini način Ustavom predviđenog oblikovanja i provođenja vanjske politike jest izravan razgovor i dogovor Vlade RH i Predsjednika Republike.“

Od inauguracije Zorana Milanovića 18. veljače ove godine,  od nekoliko dužnosnika HDZ-a čule su se izjave o tome kako se Predsjedniku u drugom mandatu treba dati prilika za bolju suradnju s Vladom. Tome u prilog idu i neke naznake da se priprema i sjednica Vijeća za obranu koju je Milanović tražio pred kraj svog prvog predsjedničkog mandata. Tako je u četvrtak, 20. veljače, potpredsjednik HDZ-a Branko Bačić izjavio da će se sjednica Vijeća za obranu održati „vrlo brzo“, nakon što se „fino dorade“ dokumenti koji bi bili podloga raspravi – Strategija obrane RH, Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga RH te zakoni o obrani i o službi u Oružanim snagama. Nakon  „fine dorade“, dokumenti će biti poslani Predsjedniku RH na proučavanje, nakon čega je moguće održavanje sjednice Vijeća za obranu na čiji se dnevni red mogu staviti i neke druge teme, rekao je Bačić. No kako je Milanović 5 godina svog prvog mandata potrošio na objašnjavanje da on nije tu da proučava i prima na znanje Vladine prijedloge već da sudjeluje  u njihovom kreiranju, upitno je koliko brzo i je li uopće moguće održavanje Vijeća za obranu u ovakvim okolnostima. Čini se da je oko sukreiranja vanjske i obrambene politike opet u pitanju jedan veliki „déjà vu“.

Posljednjeg dana sada već stare 2024. godine, Ministarstvo obrane objavilo je plan rada u 2025., koji se odnosi na sve ustrojstvene jedinice i za sva područja koja one pokrivaju. No prije nego što pažljivije pogledamo MORH-ove planove u novoj godini, bacit ćemo pogled još jednom unatrag. Nju je, prije svega, obilježio novi ministar Ivan Anušić, koji je nakon notornog Marija Banožića unio novu dinamiku u obrambeni sektor, što se uvelike vidjelo i u javnosti. To je vjerojatno jedan od razloga zašto se počeo popravljati i broj mladih koji se prijavljuju za dobrovoljno služenje vojnog roka, no daleko je to od rekordnih brojki iz mandata ministra Damira Krstičevića. S druge strane, ponovni rast interesa za dobrovoljno služenje vojnog roka dobra je vijest budući da je malo vjerojatno da će MORH uspjeti – barem ove godine – uspostaviti temeljno vojno osposobljavanje. Za to su nužne izmjene dva temeljna obrambena zakona – Zakon o obrani i Zakon o službi u OS  RH, koji bi trebali ući u javno savjetovanje krajem siječnja, ali i za koje je potrebna suglasnost Predsjednika RH i Vrhovnog zapovjednika OS RH, ili barem dvotrećinska većina saborskih glasova. U ovom trenutku, ni jedno ni drugo nije realno.

Jučerašnja pobjeda Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima s premoćnih 74,68%, kao  i njegov pobjednički govor, pokazuju da ne misli odustati ni milimetra od do sada zacrtanih linija.

„Držat ću se Ustava, to je moj program. Što god o tome mislio, 75 posto hrvatskih birača koji su danas izašli i iskazali svoju volju slažu se s time. Ja ponovno pozivam – čujte to! Tražim – ne ovlasti, jer ovo nije radi ovlasti, ovo je radi dužnosti – moja dužnost je da budem ravnopravan jer tako kaže hrvatski Ustav. U pitanjima vanjske politike – ravnopravan, a to nalaže suradnju, nalaže sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost, koje se već tri godine ne sastaje. U pitanjima obrane i nacionalne sigurnosti, kako Ustav kaže – ja ću biti Vrhovni zapovjednik, dakle – ne ravnopravan nego najodgovorniji i najviši po rangu, jer tako kaže Ustav”,

rekao je Milanović pred prepunom Tvornicom u kojoj su njegovi pristaše čekali izborne rezultate. Kao i u govoru nakon prvog kruga izbora, tako je i sinoć Milanović ponovio da pruža ruku koja će, sudeći prema prvim izjavama premijera Plenkovića nakon objave neslužbenih rezultata, ali i danas nakon sjednice Predsjendištva HDZ-a, ostati neprihvaćena.

Time se može i nadalje očekivati blokada procesa u obrani, nacionalnoj sigurnosti i vanjskim poslovima. Resor obrane je u 2025. ušao bez temeljnog dokumenta – Dugoročnog plana razvoja OS RH. Postojeći DPR vrijedio je za razdoblje od 2015. do 2024., iako je u proteklom razdoblju  u mnogočemu od njega odstupano. Na “novom” DPR-u počelo se  raditi još u vrijeme predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i ministra obrane Damira Krstičevića, Mario Banožić je gotovo u svakom drugom istupu najavljivao da novi DPR samo što nije, dok ga njegov nasljednik Anušić više ni ne spominje. Jedan od razloga je svakako raskorak između planova i ostvarenja, no drugi je – izostanak suradnje između Ministarstva obrane i Predsjednika RH.

Nepostojanje suradnje do sada je rezultiralo i neimovanjem ključnih zapovjednika u Oružanim snagama. Kako se ne bi u potpunosti zaustavili procesi u OS RH, posljednja serija imenovanja nakon poduže pauze objavljena je u kolovozu 2023., potom je početkom 2024. ipak postignut dogovor o novom načelniku GS OS RH, no do danas je ostalo upražnjeno mjesto njegovog zamjenika. Naime, nakon što je generalu Siniši Jurkoviću istekao mandat sredinom ožujka prošle godine, nikako da se imenuje njegov zamjenik – u Uredu predsjednika tvrde da je ime kandidata za zamjenika načelnika GS na stolu, iz MORH-a poručuju da je “postupak u tijeku”, no bliži se godinu dana otkako to mjesto zjapi prazno. Slično je i sa Sigurnosno-obavještajnom agencijom – otkako je SOA u rujnu prošle godine dobila zamjenika, o imenovanju novog ravnatelja više se ni ne govori. Jednako je i s veleposlanicima – zbog izostanka dogovora na relaciji Markov trg – Pantovčak, Hrvatska u ovom trenutku više nema niti jednog imenovanog veleposlanika. No Vlada je tome uspjela doskočiti imenujući otpravnike poslova za koje nije potrebno usuglašavanje s Predsjednikom RH. Predsjednik Milanović je sinoć istaknuo i nesazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost, zbog čega obavještajne službe – kako civilna, tako i vojna – rade bez godišnjih smjernica koje na Vijeću za nacionalnu sigurnost dogovaraju predsjednik i premijer, no ni Vijeće za obranu se također nije godinama sastalo. Predsjednik Milanović blokirao je pristupanje Hrvatske u NATO misiju NSATU za pomoć Ukrajini, no tako će očigledno biti i s izmjenama zakona o obrani i službi u OS RH. Već je ranije najavio da će surađivati s Ministarstvom obrane oko organizacije vojnog mimohoda povodom 30. obljetnice VRO Oluja, dok na planove materijalnog opremanja OS RH nema utjecaja.

Kada su obrana i nacionalna sigurnost u pitanju, ispružena ruka suradnje ne smije se ignorirati, kao što se može naslutiti iz premijerovih izjava. Plenkovićeva samovolja ujedno je i ruganje biračima koji su, nebitno iz kojih razloga, povjerenje poklonili upravo njegovom zakletom neprijatelju Zoranu Milanoviću. Obrana i nacionalna sigurnost ne smiju biti talac njihovih svađa i neprijateljskih odnosa, i krajnje je vrijeme da se otvorena pitanja iz obrambenog i sigurnosnog resora pomaknu s mrtve točke. Ako nema mogućnosti da se dvojac Plenković-Milanović nađu u istoj prostoriji za istim stolom po istim pitanjima, rješenje se moguće krije u radnim povjerenstvima s obje strane, što je model koji je već primijenjen u par navrata, i koji je uspio postići određeni napredak.

Rasprava o uvođenju obaveznog vojnog roka proteklih se dana neočekivano zahuktala, što izjavama brojnih političara, što informacijama iz „provjerenih izvora“ u svrhu puštanja probnih balona. Nakon gostovanja na RTL-u, ministar obrane Ivan Anušić je ovu temu nastavio već sljedećeg dana, u petak 9. veljače, nakon svečane promocije kadeta na HVU. Potvrdio je da se radi na 3 prijedloga, odnosno na 3 moguće dužine samog vojnog roka, što bi trebalo biti poznato i dostavljeno premijeru već ovoga tjedna, a predstavljeno javnosti nakon što se donese politička odluka. Ove se godine obavezni vojni rok sigurno neće početi provoditi jer su potrebni ozbiljni infrastrukturni zahvati unutar sustava objekata Oružanih snaga, tj. u vojarnama i smještajnim kapacitetima, naglasio je Anušić, dodajući kako je riječ o velikom logističkom i financijskom projektu.

„Kada krenete u proces obuke postoji nešto što se zove rukovanje, baratanje s ubojitim sredstvima – automatska puška, snajper, minobacač, nešto drugo. Nakon toga postoji dio koji se odnosi na znanje, vojna taktika i primjenjivanje vojne taktike u određenim situacijama – obrana, napad, nešto treće. I postoji treći također vrlo bitan dio toga, a to je fizička pripremljenost te osobe“,

objasnio je Anušić, te naveo kako su tri mjeseca dovoljna da osoba iz stanja potpune fizičke nepripremljenosti i neimanja navike bavljenja sportom u potpunosti promijeni fizičku kondiciju:

„Za tri mjeseca možete postati od nekoga tko ne može pretrčati 50 metara, da možete odraditi jedan ozbiljan marš od 30 kilometara s opremom, možete odraditi jedno trčanje od 3.200 metara što je nekakva razina koju bi svi trebali moći napraviti“.

Uz vojni „životna vagi“, tu je i dodatni bonus:

Polaznici zahtjevne obuke Središta za razvoj vođa Marko Babić na hodnji od 88 km

„Nije smisao vojnog roka i vojne izobrazbe samo odlazak u rat, što se nadam i mislim da se neće dogoditi, nego da se socijalizira na specifičan i drugačiji način, da se neke loše navike možda promijene i prihvate neke druge u fazi odrastanja u najosjetljivijim godinama“,

istaknuo je Anušić. Kao primjer je naveo ustajanje i spavanje na vrijeme, neimanje laptopa ili ekrana „ispred sebe 24 sata“, dodavši kako će im to iskustvo pomoći u daljnjem životu. Anušić tu računa na oko 17.000 mladića, koliko po prilici broji jedna generacija mladića, dok bi za djevojke vrijedilo pravilo dobrovoljnosti.

Da preko vikenda ta tema ne zamre pobrinuo se predsjednik Zoran Milanović. On je u nedjelju, 11. veljače, u opsežnom intervjuu za televiziju N1, potvrdio da je dobio službenu informaciju o radu na modalitetima služenja vojnog roka:

„Bio je prekjučer ovdje ministar koji je došao s nalogom premijera. Dobro da mu nije dao neki gluplji nalog (…) da donese takav zakon, sad pred izbore, ne. Sad…možemo razgovarati o tome šta ja mislim da bi bilo idealno za Hrvatsku… Ono što je potrebno, svakako, je jačanje profesionalne vojske – to je, dakle, ‘core’, osnova, torzo svega što Hrvatska ima i to se ne može mijenjati ovako, predizbornim gluparijama. I tu imamo… mislim, da ne ulazim  u detalje jer sve što sam rekao je milimetarski točno. Dakle, mi smo… Naše zalihe su u mnogočemu ispražnjene, kao i nekih drugih europskih država koje su ih se riješile da bi ih dale Ukrajini. Mi ih nismo ni imali. Kupujemo sad vrlo skupe avione koji će nas financijski jako opteretiti, ali OK – nisam bio protiv toga. Drago  mi je da će Zrakoplovstvo sudjelovati u lavovskom dijelu toga, to je skupo, ti si ovisan o Francuzima ili Amerikancima, ti nemaš 10 raketa – treba ti 11., dakle ti moraš molit na koljenima, ne možeš ni kupit… nemamo svoju proizvodnju… Ali naša profesionalna vojska je nešto što gradimo već 15, 16, 17 godina kao jedini oblik… I sad– vojni rok! Dobro. Ne ulazim u te priče da bi bilo dobro odgojno za mlade muškarce da ih se makne od matere jer to nije moj posao i to su gluposti… dakle, i ne mislim da je, po mojoj generaciji služenja vojnog roka, formativno bilo kako pozitivno djelovalo na nas…“.

No sve dok postoji aktualni Ustav, napomenuo je Milanović, obavezni vojni rok nije moguće uvesti na način na koji to vladajući trenutno promišljaju:

„Mi imamo Ustav. U članku 47 stavku 2. on kaže da je iznimka od stavka 2. da su svi vojni obveznici, da imaš prigovor savjesti. Prigovor savjesti se ne važe kod mesara ili kod zlatara. Prigovor savjesti je prigovor savjesti, savjest nije mjerljiva. Dakle, savjest me priječi, doviđenja! Krenuli smo, nakon uvođenja te ustavne… dakle tog izgovora, od malog broja ljudi, do toga da je preko 80 posto u zadnju godinu, mislim 2007., bilo protiv… dakle, nije htjelo nositi oružje. Nitko!“.

Ovo je najopakije i najlošije vrijeme za ovu vrstu razgovora, dodao je Milanović, podsjetivši da je njegova riječ u ovom slučaju zadnja:

Sve je manje dragovoljnih ročnika – 39. naraštaj, rujan 2023.

„Na kraju krajeva, ništa se od toga ne može provesti bez Vrhovnog zapovjednika, čak i da krene… Odluke o ustroju i mobilizacijskom sastavu – to potpisujem ja. Dakle, taj zakon će biti mrtvo slovo na papiru ako se prije toga ne konzultiraš sa Vrhovnim zapovjednikom, a početak za to je sazivanje Vijeća za obranu. Dakle, ministar je došao pristojno, civilizirano, razlika ne može biti veća u odnosu na onu spodobu, jer je spodoba, koji je bio prije njega (Mario Banožić, op.a.), ali šta on tu može?! On je došao s nemogućim zadatkom. To je kao da mu je dao zadatak da donese Zakon o vječnom životu i bez bolesti, ne?! Dragi građani, od  sutra ste svi … živite vječno i nećete nikada biti bolesni!“.

Dosadašnje iskustvo s dragovoljnim ročnicima i naknadom za vrijeme provedeno u vojsci, kazao je Milanović, nije se pokazalo previše dobro, pa pita:

„Na temelju čega si pomislio da bi se uvođenjem obaveznog vojnog roka – uz postojanje instituta prigovora savjesti – taj broj povećao za više od 10!? To govori o namjerama Plenkovića (…) one nisu čiste. Dakle, to je muljaža i sad ćemo se vjerojatno i oko toga podijeliti jer oni koji su protiv toga su…ne znam, za Srbiju“.

U ponedjeljak, 12.veljače, odgovor je stigao od potpredsjednika Vlade i ministra branitelja Tome Medveda:

„Obzirom na novu sigurnosnu arhitekturu u svijetu i našu procjenu, mi smo u fazi izrade inačica, a vezano za moguće uvođenje obveznog uvođenja vojnog roka u Republici Hrvatskoj. To nije niti malo jednostavna aktivnost, niti malo jednostavan zaokret u svjetlu obveza prema mladim ljudima. Ono zahtijeva detaljnu analizu i to upravo činimo… i kadrovskih, i materijalnih, i financijskih učinaka na tu mjeru. U narednim tjednima, a na prijedlog Glavnog stožera i Ministarstva obrane, Vlada će analizirati te inačice. Nije nikakva tajna da u perspektivi moramo imati takav jedan pristup, da moramo uspostaviti određene module obveznog služenja vojnog roka uz ovaj modul koji već imamo dragovoljnog služenja vojnog roka, i nakon što Ministarstvo obrane i Glavni stožer dostave prijedlog mi ćemo taj prijedlog stavit kao Vlada na javnu raspravu“.

One koji će se pozvati na priziv savjesti, Medved podsjeća da osim vojske postoje i druge sastavnice domovinske sigurnosti:

U Civilnu zaštitu zbog priziva savjesti?

„Uz klasično služenje vojnog roka, nemojmo zanemariti ni onu komponentu koja  je potrebna svakom društvu, pa i hrvatskom, a to su one sastavnice domovinske sigurnosti gdje se ljudi kroz određene module, kroz određene oblike služenja, osposobljavaju za druge dužnosti poput službi i dužnosti u Civilnoj zaštiti, a za… kao priprema za okolnosti stanja katastrofa, požara, poplava, itd“.

Potpredsjednik Medved u godišnjem bazenu mladih koji će proći obavezni vojni rok vidi i daljnje mogućnosti, pa tako smatra da će dio njih biti mogući materijal za popunu gardijskih brigada, dio za pričuvu, a dio za druge sastavnice domovinske sigurnosti. O tome hoće li se u cijelom ovom postupku konzultirati i predsjednik Republike, Medved se nije želio izjasniti, baš kao ni o cijeni ponovnog uvođenja obaveznog vojnog roka jer, kaže, „sigurnost nema cijenu“.

Za razliku od ministra Medveda, premijer Plenković ovoga puta ne vidi razlog zašto bi se predsjednika Milanovića zaobišlo:

„Mislim da je normalno da se i njega konzultira. Ja tu ne vidim problem, to nije tema koja je stranačka tema, to je državna, hrvatska tema oko koje trebamo svi imati neki stav“,

rekao je Plenković nakon sastanka Predsjedništva HDZ-a u  ponedjeljak 12. veljače kasno poslijepodne. Prema Plenkoviću, promjena sigurnosne situacije u bližem i daljem okruženju, te briga Vlade kroz program „Sigurna Hrvatska“, osnovni su razlozi za aktiviranje vojnog roka u Hrvatskoj:

„Mi u Hrvatskoj imamo suspendirani vojni rok već više od 15 godina. Znači, imate generacije mladih ljudi koji ne znaju ništa o određenim vještinama  u ovako izmijenjenom sigurnosnom ozračju. Pa nije ova tema došla tu zato što postoji nečiji hir nego gledamo što se zbiva oko nas. Gledamo što rade druge odgovorne vlade. I nije ovo nikakav pokušaj uvođenja vojnoga… obaveznog vojnog roka kao što je bilo nekada. Nego smo u ovakvim sigurnosnim okolnostima – kad smo malo digli glavu i shvatili što se zbiva u svijetu i Europi – odlučili tražiti od potpredsjednika Vlade i ministra Anušića da nam on sa stručnjacima, uključivši i Glavni stožer Hrvatske vojske, analizira nekoliko opcija što nam je činiti. Pa moramo bit odgovorni. Pa nećemo mi sada spavat ovdje i praviti se da je sve super, a oko nas kriznih žarišta koliko god hoćemo. To  je smisao, i bilo kakvo skakanje prema nekim zaključcima kojih još nema – Vlada još nije dobila formalno ništa od Ministarstva obrane – mi ćemo polako o toj temi organizirati jednu raspravu da vidimo što nam i kako treba. A ono što vidimo i što u konačnici na našem sastanku sa Glavnim stožerom Hrvatske vojske i sa ministrom koji je bio prije jedno mjesec i pol dana otprilike… mi smo pitali načelnika Glavnog stožera, njegovog zamjenika i druge zapovjednike kakva je situacija, koliko se mladi odazivaju i žele biti dijelom Hrvatske vojske. Odaziv je sve manji. Odakle su? Mahom su Slavonci ili su Dalmatinci. I mahom su iz obitelji hrvatskih branitelja. To vam je analiza ne moja, nego analiza HV-a, Oružanih snaga. Imamo ovakvu situaciju, ovakve ugroze, mi moramo o tome voditi računa. Što mislite da su Ukrajinci prije 2013., 2014., gledali na vojsku  i na Oružane snage kao danas?! Sigurno nisu. Prema tome, svima se optika mijenja“.

Premijer koji svojevremeno u vojsku nije išao zbog „anemije“ – danas smatra da su se promijenile okolnosti zbog kojih su se prije 15-ak i više godina hrvatski mladići pozivali na priziv savjesti, te očekuje da će danas taj postotak biti manji. No za sve detalje treba pričekati prijedlog Ministarstva obrane, „kad bude spreman“, baš kao i za konačnu procjenu koliko će sve to koštati.

Koliko bi dronova Ukrajinci mogli kupiti za cijenu hrvaatskog vojnog osposobljavanja?

Ono što je sigurno, cifra će biti enormna. Kako navodi  Jutarnji list, prije nekoliko godina procjena se kretala oko pola milijarde kuna, te je uključivala i dodatno zapošljavanje čak do 2.000 ljudi koji bi radili s mladim ročnicima. U međuvremenu se stanje u OS RH pogoršalo, pa se trenutno ne radi samo o dodatnim ljudima, nego i o dodatnim objektima, dodatnim odorama, dodatnom naoružanju, dodatnoj zaštitnoj opremi (ograničenoga roka trajanja), te dodatnim obrocima. Prema informacijama koje su puštene u javnost, naknada za buduće obveznike vojnog roka bila bi ne manja od 700 eura mjesečno, koliko sada dobivaju dobrovoljni ročnici, a vrijeme prisilno provedeno u vojsci upisivalo bi se u radnu knjižicu. Elementarna računica kaže da bi se samo za naknade za 17.000 ročnika mjesečno trošilo barem 17 milijuna eura bruto (naknada od 700 eura + porezi – grubo zaokruženo na 1.000 eura). Za tu cijenu moglo bi se nabaviti nešto više od 8.000 bazičnih dronova tipa DJ Mavic (po maloprodajnoj cijeni u većini zagrebačkih trgovina), onih kojih  se na aktualnom bojištu u Ukrajini troši na desetke tisuća, a višestruko su korisniji od fizičke spremnosti za 30-kilometarski marš mladih, za koje se tek treba nadati da ih takve hodnje neće odbiti ne samo od vojnih tema, nego i od sporta uopće.

Predsjednik RH Zoran Milanović večeras se obratio hrvatskoj javnosti kako bi reagirao na današnje izjave premijera Andreja Plenkovića o Vladinom načinu premošćivanja problema sa čelnim čovjekom Vojne sigurnosno-obavještajne agencije. Kao što smo već pisali na portalu Obris.org, premijer Plenković je najavio kako Vlada ima “pripremljen način kako da se ovlasti jednu osobu u sustavu Vojne sigurnosno-obavještajne agencije koja bi obavljala one poslove koje sukladno zakonu može obavljati dok se ne postigne dogovor o čelniku VSOA-e“. Već smo ranije konstatirali da je to nametanje gotovog rješenja po sistemu “take-it-or-leave-it“, te da to direktno isključuje predsjednika Republike od konzumiranja njegovih ustavnih ovlasti.

Večeras je o tome govorio i predsjednik Zoran Milanović, a njegovo obraćanje hrvatskoj javnosti i posebno hrvatskim časnicima prenosimo u cijelosti.

“Budući da me hrvatski Ustav, kojemu sam prisegnuo, obvezuje da brinem za redovno i usklađeno djelovanje, kao i za stabilnost državne vlasti, odlučio sam upozoriti hrvatsku javnost na ozbiljnu prijetnju ustavno-pravnom i demokratskom poretku koju sprema Vlada Andreja Plenkovića. Jučer sam obaviješten kako Vlada mimo Ustava namjerava Vojno sigurnosno-obavještajnu agenciju staviti pod izravno upravljanje Ministarstva obrane. Umjesto poštivanja ustavne procedure za imenovanje ravnatelja Vojne agencije, i suprotno ustaljenoj demokratskoj praksi, Vlada je pripremila neustavno rješenje prema kojem bi privremenog čelnika Agencije postavljao i razrješavao ministar obrane. Želim biti jasan – to je politički udar Andreja Plenkovića na ustavni poredak i demokraciju, koji Hrvatsku vraća u doba kada su obavještajne službe bile pod izravnom kontrolom vladajuće stranke. HDZ-ova Vlada sada želi ponovno stranačku kontrolu nad Vojnom sigurnosno-obavještajnom agencijom koja bi u tom slučaju bila posve izuzeta od demokratskog i civilnog nadzora. Kao Predsjednik Republike i ujedno Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske, pozivam Vladu da to ne čini jer ću biti prisiljen reagirati u skladu sa svojim ovlastima!

Pozivao sam ranije, a i danas sam pozvao predsjednika Vlade da razgovaramo i dogovorimo kandidata za novog ravnatelja Agencije. On mora biti imenovan kako je predviđeno hrvatskim Ustavom – usuglašavanjem predsjednika Republike i predsjednika Vlade, uz prethodno mišljenje Hrvatskog sabora. Sve izvan te ustavne procedure predstavlja političko nasilje koje ugrožava demokratski poredak u zemlji. Podsjećam: jedan od temelja moderne hrvatske republike bilo je stavljanje obavještajno-sigurnosnog sustava pod demokratsku kontrolu. Učinjeno je to na način da je civilna obavještajna služba izdvojena iz Ministarstva unutarnjih poslova, a vojna iz Ministarstva obrane. Obje službe stavljene su pod civilni nadzor i upravljanje predsjednika Republike i predsjednika Vlade, dvojice dužnosnika s najvećim demokratskim izbornim legitimitetom. Tako je, u najvećoj mjeri, suzbijena politizacija obavještajnih službi i onemogućena zlouporaba službi od strane političkih stranaka na vlasti.

Iako sam računao da će kod predsjednika Vlade prevladati razum i odgovornost prema državi, nakon današnjeg njegovog istupa bojim se kako on već dugo planira stranački udar na Vojnu agenciju.

Kao što je poznato, ja sam predsjedniku Vlade predložio razrješenje sadašnjeg ravnatelja Agencije još u rujnu prošle godine. Učinio sam to nakon što sam dobio rezultate izvanrednog nadzora Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost koji je potvrdio sumnje o nezakonitosti u radu te Agencije. I predsjednik Vlade, jedini osim mene, dobio je isti nalaz, ali nije prihvatio moju inicijativu da razriješimo ravnatelja. Predsjednik Vlade odbijao je svaki razgovor o novom ravnatelju i do dan danas nije smatrao potrebnim usuglasiti se o imenu novog ravnatelja Agencije, iako je to dužan po Ustavu. Umjesto usuglašavanja, svjedočili smo ucjeni predsjednika Vlade koji je – preko ministra obrane – samostalno predložio kandidata i traži od mene da ga prihvatim.

Nema kandidata za ravnatelja Agencije dok se predsjednici Republike i Vlade ne usuglase! To moraju znati i svi časnici koji imaju ili će imati ambiciju obavljati taj posao!

Uvjeren sam da su hrvatski vojnici časni i odgovorni ljudi koji svoje dužnosti obavljaju profesionalno i zakonito, te da neće sudjelovati u nasrtajima Vlade na ustavni poredak. Ipak, dužnost mi je upozoriti da ću poduzeti sve mjere iz nadležnosti Vrhovnog zapovjednika prema vojnim osobama koje bi pristale sudjelovati u podčinjavanju Vojne agencije pod politički nadzor i upravljanje bilo koje političke stranke! A predsjednika Vlade pozivam da zaustavi politizaciju vojske i Vojne agencije koju očito planira provesti kroz Ministarstvo obrane.

Uspije li Vlada u svojoj namjeri da stavi pod stranačku kontrolu jednu od sigurnosnih agencija, isti model prijeti i drugim institucijama koje su još uvijek pod demokratskom kontrolom. Sada već kontinuirani postupci i djelovanje predsjednika Vlade ukazuju da se radi o planu preuzimanja stranačke kontrole nad svim institucijama države. I ne samo nad institucijama. Već su pokoreni ili se pokoravaju i strateški gospodarski subjekti, poput Hrvatske elektroprivrede, kako bi se kontrolirali tokovi novca. Sumnjiva i evidentna preprodaja plina – koja je danima bez ikakvog suvislog objašnjenja iz Vlade – upozorava kako se sve može prikriti bez sankcija ako državnim institucijama upravlja jedan čovjek, i ako se propisi donose tek da se provede njegova volja ili sakriju njegovi propusti, kao u ovom slučaju.

Hrvatska javnost dovoljno je zrela da prepozna opasnosti koje prijete od takvih postupaka, ali smatrao sam svojom patriotskom obvezom i dužnošću i na ovaj način upozoriti na to“.

Nakon što se u više navrata pred novinarima požalio kako premijer Plenković ignorira zahtjeve za sastankom, predsjednik Zoran Milanović danas je odlučio javno objaviti još jedan u nizu svojih poziva premijeru da sjednu i pokušaju riješiti barem dio nagomilanih problema. Radi se, naime, o pismu predsjedniku Vlade koje je Milanović uputio prema Banskom dvorima još 22. prosinca prošle godine, i u kojem opetovano predlaže sastanak na kojem bi pokušali „riješiti probleme u području vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnosti“.

U spomenutom pismu predsjedniku Vlade, predsjednik države Milanović navodi nekoliko primjera koji zahtijevaju dogovor i koji će dalje eskalirati ne riješe li se u nekom razumnom roku. Tako Milanović na području vanjske politike Vladi spočitava da „povremeno preuzima određene inicijative i obveze bez našeg prethodnog razgovora i pokušaja zauzimanja zajedničkog stava, što je suprotno našoj ustavnoj obvezi da surađujemo u oblikovanju i provođenju vanjske politike“. Najeklatantniji primjer takve Vladine samovolje dogodio se u jesen prošle godine, kada se vanjskoposlovni ministar Gordan Grlić-Radman obvezao na sudjelovanje OS RH u obučnoj misiji Europske unije EUMAM Ukraine bez pokušaja dogovora s Predsjednikom RH i Vrhovnim zapovjednikom OS. No u svom pismu Plenkoviću Milanović tu epizodu ne spominje, već upozorava da izostanak komunikacije i dogovora dovodi do nepopunjavanja upražnjenih mjesta čelnih ljudi diplomatskih i drugih predstavništava:

„(…) pa zato na današnji dan imamo četiri prazna mjesta, dok je čak 45 šefova predstavništava na dužnosti duže od uobičajenog mandata od četiri godine, pri čemu su neki ušli i u osmu godinu mandata. Napominjem da u sljedećoj godini ističe uobičajeni mandat za još 36-ero šefova predstavništava pa će se broj onih koji obavljaju dužnost izvan uobičajenog mandata popeti na 81 od ukupno 88“.

Što se tiče obrane, Milanović se poziva na svoja upozorenja na zadnjoj sjednici Vijeća za obranu, kao i na dopis predsjedniku Vlade od 13. listopada, te ponovno upozorava:

„Stanje ubojnih sredstava je u pojedinim segmentima kritično i dovodi u pitanje obrambenu sposobnost Oružanih snaga RH. Na žalost, ne poduzima se ništa da bi se stanje popravilo. Zbog rata u Ukrajini situacija s nabavom potrebnih sredstava sada je još složenija, jer se rokovi dobave produžuju, a istovremeno postojećim sredstvima istječu resursi“.

Kao i u vanjskoj politici, tako i u obrambenom resoru ima čitav niz nepopunjenih visokih zapovjednih dužnosti:

„(…) od zapovjednika Hrvatskog vojnog učilišta, zapovjednika Obalne straže RH, načelnika uprave za logistiku u GSOS RH, načelnika operativne uprave u GSOS RH, zamjenika ravnatelja VSOA-e do vojnog predstavnika pri NATO-u i EU, a čime je Republika Hrvatska dovedena u situaciju da u doba velike ratne krize nema vojnog predstavnika pri NATO-u i EU već godinu dana. To dodatno slabi sposobnost Oružanih snaga RH“.

Nažalost, prošle godine, po prvi puta ikad, nije bila održani ni jedna sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost, pa onda nisu bile usvojene ni „Godišnje smjernice za rad sigurnosno-obavještajnih agencija“ za tekuću godinu– što također, izgleda, na kraju (još) nikoga nije posebno pogodilo.

Posebna priča je pozicija samog ravnatelja Vojne sigurnosno-obavještajne agencije (VSOA). Zbog financijskih malverzacija vojnih obavještajaca, Milanović je krajem rujna prošle godine pokrenuo opoziv ravnatelja Ivice Kindera. Kinder je naknadno i sam zatražio razrješenje, ali kako nema komunikacije na relaciji Pantovčak-Banski dvori, general Kinder je i dan-danas na čelu VSOA-e, a kako smo na portalu Obris.org već ranije prognozirali – tu će i ostati do kraja svog redovnog mandata u srpnju ove godine. Milanović tvrdi da ministar obrane Banožić nije predložio kandidata za Kinderovog nasljednika, dok Banožić tvrdi suprotno, no Milanović svejedno lopticu prebacuje u Plenkovićevo dvorište: „Zbog Vašeg ignoriranja situacije u VSOA-i, nismo još ni započeli razgovor oko imenovanja novog ravnatelja, a ravnatelj u ostavci se zadržava na položaju bez obzira na njegovu odgovornost kao čelnika institucije“. Prema neslužbenim informacijama, Banožić za čelnog čovjeka VSOA-e predlaže generala Miju Validžića, koji je odnedavno na čelu Obavještajne uprave GS-a, i koji zbog određenih lobija čak niti ne stoji loše kod predsjednika Milanovića. No Milanović traži očitovanje premijera Plenkovića, koji mora supotpisati imenovanje novog ravnatelja VSOA-e, dok Plenković pak insistira da posao odradi ministar obrane Banožić, čija uloga de facto prestaje predlaganjem kandidata.

Kao posljednji u nizu prigovora, Milanović u današnjem pismu ističe:

„Republici Hrvatskoj ne dopušta se sudjelovanje u operaciji EURFOR ALTHEA u Bosni i Hercegovini, a u kojoj sudjeluju čak i države koje nisu članice Europske unije. Ovakvim pristupom tijela Europske unije tretiraju Republiku Hrvatsku, svoju punopravnu članicu, na neprihvatljiv način i tome se moramo suprotstaviti. Na žalost, po ovom su pitanju također izostale konzultacije i dogovor“.

No tu predsjednik države zaboravlja da je hrvatska Vlada, upravo u vrijeme njegovog mandata, u studenom 2014. donijela odluku o sudjelovanju u operaciji EUFOR ALTHEA s najviše do  5 pripadnika OS RH. Iako izglasana, ta je Vladina odluka zapela u Bruxellesu, što je u konačnici morala priznati i tadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, uz tumačenje da Hrvatska kao potpisnica Daytonskog sporazuma ne može sudjelovati u operacijama ovakvog tipa. Sličan odgovor, samo nešto godina kasnije, dobio je i Gordan Grlić-Radman od visokog povjerenikaa za vanjsku i obrambenu politiku Josepa Borrella. Tako je u siječnju ove godine Borrell objasnio hrvatskom ministru vanjskih poslova da hrvatske Oružane snage ne mogu sudjelovati u operaciji ALTHEA jer je „Hrvatska bila strana u sukobu u BiH“, a sama ova operacija potpore miru proizlazi iz Daytonskog sporazuma, odnosno iz Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Konačna potvrda takvog stajališta stigla je iz Bruxellesa sredinom veljače ove godine, nakon što su se 15. veljače članovi Predsjedništva BiH sastali s dužnosnicima Europske unije. Član Predsjedništva Željko Komšić decidirano je izjavio da „Hrvatska vojska neće sudjelovati u vojnoj misiji Europske unije u BiH, i to je konačno stajalište Europske komisije. To se neće dogoditi s obzirom na odredbe Daytonskog sporazuma kojim su se susjedne zemlje obvezale da nema angažmana njihovih snaga i vojnika na teritoriju BiH“. Sve to bi Milanoviću itekako trebalo biti poznato, pa je prilično nejasno zašto tako nerazumno insistira na sudjelovanju OS RH u ALTHEA-i.

Plenković: „Kako siješ, tako žanješ“

Nije trebalo dugo čekati odgovor premijera Plenkovića. On je pred novinare izašao nakon današnje sjednice Vlade, i rekao:

„Ta neka igrica, Dr. Jekyll i Mr. Hyde, da bi pokrio neke teme koje se tiču valjda njegove obitelji. Nema tu nikakvih osobnih odnosa i oni su potpuno nebitni. Postoje političke relacije između institucija i koje se moraju sagledavati u cjelini. A cjelina je kao ona narodna ‘kako siješ, tako žanješ’. Radi se o temama koje pokrivaju ministri Banožić i Grlić Radman, koje on vrijeđa na dnevnoj razini. Tu su iscrpljene mogućnosti za razgovore. Zadnja ozbiljna mogućnost za bilo kakve razgovore bila je 24. veljače prošle godine, i ja sam tada poslao pismeno prijedlog za održavanje Vijeća za nacionalnu sigurnost jer je došlo do događaja koji je utjecao na cijeli svijet. Ali tada nije bilo interesa“.

Naravno, 24. veljače nije nikakav rok koji spominje Ustav ili neki od zakona, već osobno postavljena crvena linija koja, eto, određuje vođenje državnih poslova. Tu se Plenković još vratio i na svoju omiljenu temu o pro-Rusima:

„On se u tom svom pisamcu referira na tezu da Vlada samostalno poduzima neke vanjskopolitičke aktivnosti. Pa gdje je veće samostalne, a nama u potpunosti neprihvatljive vanjske političke aktivnosti ako netko godinu dana iznosi proruske stavove kojima čini i djelomičnu štetu hrvatskoj državi. Sjetite se briljantne inicijative poput uvjetovanja Švedske i Finske u NATO-u. Ta neka pila naopako, to može biti zanimljivo onima koji su za njega pa to toleriraju“.

Premijer je potvrdio da je ministar obrane predložio kandidata za VSOA-u, i to baš već spominjanog brigadnog generala Miju Validžića, kao i kandidata za zapovjednika Obalne straže, i za hrvatskog vojnog predstavnika pri NATO-u. I Ministarstvo vanjskih poslova poslalo je prijedloge za veleposlanike, no Milanović se, tvrdi premijer, oglušio. A oglušio se, da ponovimo, jer je dobio gotove prijedloge bez konzultacija koje mu jamči Ustav RH kao sukreatoru hrvatske vanjske politike. Do sastanka na vrhu očito neće doći jer je premijer Plenković, upitan ima li on osobno želju za dijalogom, odgovorio kako država dobro funkcionira, te da ne vidi nikakvu operativnu potrebu za sastankom do kraja mandata: „Sve što trebamo riješiti, može se riješiti korespondencijom, dogovorima. Mi smo sve što treba predložiti – predložili“.

Poricali oni koliko god puta htjeli, činjenica je da se država našla zarobljena u ovnovskoj borbi između dva ega (i njihovih suflera), te da već neko vrijeme mnogo stvari funkcionira „na autopilotu“. No ni to ne može trajati vječno – šteta njihovog nadmetanja može se primijetiti u vanjskoj politici, baš kao i na polju demokratizacije društva, a u sektoru obrane prave posljedice ovakvog kapricioznog ponašanje tek dolaze. Nažalost, akteri ove sumorne epizode nisu dorasli funkcijama koje obnašaju i tu bi pod hitno i ozbiljno trebao djelovati Ustavni sud. Bez toga će se ova trakavica razvlačiti do daljnjeg – od izbora do izbora, od štete do katastrofe.

Jučer je predsjednik Republike Zoran Milanović dao opširan jednosatni intervju za emisiju „Točka na tjedan“ televizije N1 u Zagrebu. U tom se razgovoru Milanović dotakao niza tema, pa tako i one s područja obrane i sigurnosti. Osim što je ponovno problematizirao zakonitost rada nacionalnog Stožera civilne zaštite, iz čega proizlazi niz problematičnih odluka donošenih tijekom proteklih mjeseci, Milanović je na sličan način u pitanje doveo i razinu odgovornosti povodom odluka čije se donošenje od njega očekuje temeljem predsjedničkih ovlasti na području obrane i sigurnosti.

„Predsjednik u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti, na kraju krajeva, donosi sve odluke. Odluke. Dakle, to se zove odluka. To je određena procedura. Ima tu puno više od protokola. Ima tu ustavnih dužnosti i obaveza koje su specificirane u Ustavu, a kasnije potpuno odvedene do apsurda zakonskim normama. Na primjer, predsjednik odgovara… piše i u prisezi… Predsjednik odgovara za teritorijalnu cjelovitost i neovisnost Republike Hrvatske. Riječ ‘odgovara’ za mene u hrvatskom jeziku ima dosta teško i veliko značenje. Nigdje u Ustavu se ta riječ, vezano uz neku osobu, na takav način ne koristi. Dakle, drugim riječima, ako sam ja odgovoran – može me se suditi, smijeniti… Toga nema ni kod premijera, niti kod ministra obrane. Dakle, to su ozbiljne stvari, i moja teza je bila od početka – ili uskladite zakonodavnu stvarnost sa tim, ili promijenite Ustav, pa da predsjednik onda nema tu vrstu odgovornosti. Da nema tu vrstu odgovornosti – jer mene Ustav ozbiljno obvezuje na te stvari.

Ja ne odlučujem o tome koji će se avioni kupiti, i to je u redu. Pitat će me se, ali odlučit će Vlada. U kadrovskoj politici ja na kraju potpisujem i donosim sve odluke, posebno za najviše časnike, ali to je jedna procedura u kojoj me, na neki način, kontrolira ministar obrane. U redu. Jel’ to baš u skladu sa Ustavom? Jer ministar ne odgovara za to, ni na koji način. Odgovaram ja. Zato kažem, neću izazivat nikakve skandale, ali o tome moramo razmišljati. Hrvatski Ustav nije kompliciran. Dakle, hrvatski Ustav je pisan nedavno, i dosta je jasan, u najvećem broju… To nije američki Ustav, to nije nepisani britanski Ustav“.

Hrvatska ponovno od petka, 24. srpnja, ima ministra obrane, i to u liku donedavnog ministra državne imovine, slabo eksponiranog Marija Banožića. S njim će predsjednik Milanović u narednom razdoblju morati usko surađivati. Na pitanje može li ministar obrane biti osoba koja nema nikakvo iskustvo u sektoru, i uz to je vrlo mlad političar, Milanović je odgovorio da u samom sektoru ministar i ne mora imati direktnog iskustva. „To je stvar odabira premijera“, rekao je Milanović, osvrnuvši se pritom i na glasine kako će bivši ministar obrane Damir Krstičević postati premijerov savjetnik:

„Dakle, pitali ste za novog ministra obrane. Pa, surađivat ćemo. Mislim, zakon i Ustav… Zakon kaže što radi ministar obrane. Dakle, to je tehnička… i politička pomoć. Nije to samo tehnička uloga. To je politička dužnost. A premijer ima svoje razloge zašto ga je imenovao, i nadam se da njega neće dovesti u inferiornu poziciju, da bude ministar koji ni o čemu ne odlučuje, koji je preslab. Dakle, taj ministar mora biti relativno jak, i premijer mora imati stvarno povjerenja u njega, i surađivat prije svega sa njim. Ne? Tako sam ja funkcionirao sa ministrima. Dakle, ja nisam imao mrežu posebnih savjetnika kojima sam nadgledao ministre. Moj savjetnik za obranu je bio Ante Kotromanović. Gotovo! I on je imao… bio na čelu jednog mega-sustava, Ministarstva obrane. Isto je vrijedilo i za sigurnost. Dakle, nisam imao savjetnika za nacionalnu sigurnost. To ima predsjednik Republike, a premijeru to, po meni, ne treba. Ja sam imao savjetnika za vanjske poslove, jer to ti baš treba. To ti treba radi prirode posla“.

Prije odgovora o nabavi borbenih aviona u ovom mandatu Vlade, predsjednik Milanović najprije se osvrnuo na 22 milijarde eura koji su pripali Hrvatskoj u kombinaciji novog EU proračuna te kriznog korona-paketa Europske unije.

„Ovih 20 milijardi… Dakle, to je, naravno, za sedam godina sljedećih – deset, ajde, sedam plus tri. S time što je ova pomoć za kraće razdoblje. Dakle, Hrvatska će, kao i mnoge druge države, imat ogroman proračunski deficit, koji je nastao odjednom. Dakle, on je prije deset godina nastajao polako. Vlade su se zaduživale. Ja sam morao, kad sam otišao sa čela Vlade, slušati jedno dvije godine – dok se nisam vratio u kampanji – kako je moja Vlada zadužila državu na 85 posto javnog duga, a bilo je 40 posto na početku – što je naravno laž – bilo je 65 posto. Dakle, to sam ja preuzeo. Evo, što vam govorim…

Dakle, iz ovog novca, koji se tu pojavljuje, mi ne možemo rješavati svoje proračunske probleme. Dakle, mi ćemo imati rupčagu u proračunu. A iz proračuna se financiraju sve one potrebe, koje se i u ovom razdoblju pokazuju kao vitalne solidarne potrebe jedne zajednice. Njih nećete financirati iz Bruxellesa. Bruxelles daje novac za razvoj, za projekte, za mostove, za svašta-nešto, i tek iz toga treba generirati novu vrijednost, i kroz poreze i druge primitke vratiti novac u proračun. Slijedećih godinu i pol dana će biti jako teško, ne zato što se rast ne bi vratio u Hrvatsku – on će se sigurno počet vraćati, ili se neće vraćati ni u jednoj državi. Dakle, mi smo organski vezani s tim sustavom. Nego je problem u tome što ćemo mi imati problema u proračunu. Imat ćemo… Naprosto, falit će… nedostajat će novaca za plaće, i sve ovo… mirovine. Odnosno, negdje će se morat uzet. Negdje će se morat uzet“.

Za plaće i mirovine novaca će biti, ali ne i za neke stvari poput nove flote vojnih aviona: „Za to, sljedeće godine, ja sam uvjeren da neće biti“. No tu se predsjednik države brzo ispravio, napominjući da kada se govori o Vladinom četverogodišnjem mandatu –

„A, to vjerujem – jer sam optimist – da hoće. Jer Hrvatska je država koja si to, na ovoj razini, na kojoj govorimo, može priuštiti. Može si priuštiti“.

U prvoj polovici ove godine HRZ-u su se dogodile dvije teške nesreće sa smrtnim ishodima, a prije nekoliko je dana Nova TV izvijestila o kvaru oba helikoptera Mi-171Sh u NATO misiji na Kosovu. Za Milanovića kao vrhovnog zapovjednika OS RH tu nema ništa spornog, jer „avioni padaju“ i „avioni se kvare“, te je ponovno branio remont MiG-ova odrađen u Ukrajini kao jedini mogući posao remonta: „MIG-ovi lete. MiG-ovi itekako lete. Međutim, to ‘itekako’ će uskoro biti ‘nekako’, a onda će biti ‘nikako’ – zato što njihovi resursi u potpunosti ističu. I to je bio jedini način…“ Kasnije tijekom emisije Milanović se ponovno vratio na remont MiG-ova dovršen 2015. godine:

„Dakle, oni MiG-ovi su otišli u Ukrajinu. To je jedino mjesto gdje su mogli otići. Rumunjska nije dolazila u obzir. Nema trećeg mjesta, gdje bi nam to odradili za petnaestak milijuna dolara. To je jako mali novac… Da bi oni, da bi avioni mogli letjeti. I sad je gotovo. Za par godina… za par godina. Ista je stvar s helikopterima. Neki dan je netko objavio da se neki helikopter na Kosovu pokvario…“.

Uz ispravak voditeljice da se više njih pokvarilo, Milanović je rekao kako se kod njihovog remonta također nije imalo puno izbora:

„Mislim… Helikopteri su jako delikatni. Dakle, oni su konstantno nadzirani. To su… Dakle, točno se znaju intervali, znaju se resursi helikoptera. I sad bi trebao ja reći – a, to je zato što je bivša Vlada i bivša predsjednica, helikoptere koji nakon deset godina moraju na prvi remont… i to je prvi remont tog tipa ruskog helikoptera ikad… To je zadnja varijanta Mi-8, dakle, to je 17-stica… Međutim, što je? Nema drugog mjesta gdje se to može napraviti nego u Rusiji, jer smo to dobili od Rusa kao klirinški dug, prebijeni. Još smo morali i Amerikance… prethodna Vlada, obavijestiti, da nam ne raspale sankcije. Jer oni to tako stalno rade. Dakle, hoću reći, prethodna Vlada nije imala izbora. Samo vi niste nikad čuli od onih prije, da su to rekli i za moju Vladu“.

Na pitanje da li piloti riskiraju glavu svaki put kada lete u MiG-ovima, kao što je to volio reći bivši ministar Krstičević, Milanović je odgovorio: „Ne. Ja bih rekao da ne. I, gledajte, za to je odgovorno Ministarstvo, ali ja bi bio nitko i ništa kad bi rekao da je odgovorno Ministarstvo, a mene se ne tiče. Mene se to itekako tiče, i svjestan sam s kojim se problemima…“. O problemima redovito razgovara s načelnikom Glavnog stožera kao svojim vojnim savjetnikom, te se ostatkom vojnoga vrha, izjavio je predsjednik:

„Ja razgovaram s načelnikom Glavnog stožera i njegovim suradnicima non-stop. Dakle, ja sam vrhovni zapovjednik – ta osoba je prije svega odgovorna meni. Ali to ne znači da nije odgovorna i ministru, i premijeru, ako hoćete. I mi konstantno, dakle, te stvari problematiziramo. Tu su ljudi koje ja poznajem već dvadeset godina, a radili smo zajedno davnih dana, kada smo bili i mladi, i na puno… ili na nižim položajima. Nismo čak ni bili na tako niskim položajima… Tako da, to je jedna od lijepih stvari u ovom mom poslu i životu – da su i načelnik… ne samo on, i niz generala…“.

„Zadovoljni ste stanjem u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu?“, upitala je potom urednica i voditeljica Nataša Božić Šarić, na što je Milanović rezolutno odgovorio:

„Zadovoljan ću biti onog trena kad nabavimo nešto novo, a to novo mora biti u skladu s mogućnostima – a te mogućnosti nisu nula. Dakle, mi možemo… ne na način na koji je to rađeno… Ovo je bila jedna nesretna i nespretna epizoda, sa izraelskim avionima. To nije trebalo bit tako. Ne zato što su izraelski, nego zato što nisu američki. Ili… ili, postoji eventualno još jedna opcija… da se ne lažemo. Dakle, i Vlada neka ne fingira nikakve lažne natječaje, neka se ide… Imat će moju podršku, jer ja tu o novcu ne odlučujem. Ili neka se kaže – ne idemo u to“.

Time je predsjednik Zoran Milanović potvrdio da je ostao na istim pozicijama kao i tijekom predizborne kampanje, ili netom nakon inauguracije, kada se zalagao za nabavu američkih borbenih aviona, bez natječajnog oblika javne nabave, temeljem dogovora sa SAD-om kao hrvatskim glavnim strateškim partnerom.

U ponedjeljak ujutro pažnju javnosti uzburkao je sudac Ustavnog suda Andrej Abramović svojim tekstom na stručnom portalu Ius-Info. U njemu je iznio svoje gledanje (1) na problem nedavnih dopuna Zakona o sustavu civilne zaštite koje su 18. ožujka ove godine bile usvojene u Hrvatskom saboru po posebnom skraćenom postupku, temeljem dogovora većine klubova te bez rasprave, kao i (2) na davanje ovlasti Stožeru civilne zaštite Republike Hrvatske za lociranje osoba primjenom telekomunikacijskih sustava – o čemu postupak u Hrvatskom saboru još traje. U nastavku donosimo spomenuti tekst Andreja Abramovića, suca Ustavnog suda, koji predstavlja vrijedan doprinos hrvatskom promišljanju ove aktualne sigurnosne tematike:

Iznenadna pandemija Covid-19 virusa s jedne, i mjere koje u vezi nje vlast poduzima s druge strane, otvorili su i aktualizirali neka „par excellence“ ustavna pitanja. A pitanja traže odgovore, u konkretnom slučaju žurno. Traženje odgovora komplicira činjenica da je virus nepredvidiv, nitko sa sigurnošću ne zna što se od njega u budućnosti može očekivati, a najmanje to znaju pravnici. Dodatni problem kod takvih računanja je, s jedne strane, jednostavna istina da jedan jedini ljudski život ima beskrajnu vrijednost, neusporedivu s drugim vrijednostima. S druge strane gledano, ljudima je neizbježna sudbina da umiru i umirat će, pa bi umirali i bez virusne epidemije.

Međutim, od predviđanja posljedica djelovanja virusa djelomično ovisi – ili može ovisiti – pravna kategorizacija situacije u kojoj se nalazimo. Zašto je to posebno važno, naglasit ću u tekstu kasnije, na više mjesta. Pokušat ću stoga prilagoditi metodu razmišljanja tom svom – i općem – medicinskom neznanju, te probati dati gore spomenute odgovore onako kako ih ja vidim.

Zaštita zdravlja u izvarednom stanju

Izvanredno stanje nije ustavni termin, već pravno kolokvijalni za ono što regulira (i) čl. 17. Ustava RH, gdje se kaže:

„Članak 17.

U doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika (…)

Opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji (…)“.

Ovako kako je norma formulirana zaključujem da čl. 17. ne traži da Sabor proglasi „izvanredno“ stanje (zbirni termin za „ratno stanje, stanje neposredne ugroženosti države i stanje velike prirodne nepogode“), već traži da – ako takvo stanje faktički nastupi i zahtijeva ograničenje pojedinih ustavnih sloboda i prava – Sabor o ograničavanju prava odluči dvotrećinskom većinom.

Argumenti su sljedeći:

a) Sabor odlučuje o ratu i miru temeljem druge ustavne odredbe (čl. 81.);

b) stanje prirodne nepogode proglašava Vlada temeljem čl. 7. st. 1. Zakona o ublažavanju i uklanjanju posljedica prirodnih nepogoda (NN 16/2019.), a stanje katastrofe (koje se sadržajem pojma većim dijelom poklapa sa stanjem prirodne nepogode) također Vlada temeljem čl. 54. st. 1. Zakona o sustavu civilne zaštite (NN 82/2015. 118/2018. i 31/2020.) i

c) stanje je mnogo više činjenična nego pravna kategorija. Svatko može prepoznati ratno stanje čak i kada rat nije proglašen – vidi čl. 100. Ustava RH. U tom smislu je svako stanje koje zbog svojih kvaliteta ili kvantiteta izmiče mogućnosti da bude kontrolirano redovno važećim pozitivnim propisima po definiciji izvanredno.

Ako ćemo koristiti „common sense“ argument: gdje ćeš naći izvanrednijeg stanja od globalne pandemije, prestanka cirkulacije ljudi i roba, karantena i izolacija svih vrsta i na svakom koraku. Ili, „argumentom a contrario“: bismo li uopće smjeli zatvoriti granice prema zemljama EU-a, kojoj i sami pripadamo, da se ne nalazimo u izvanrednom stanju? Kao što znamo, Vlada nije proglasila niti stanje prirodne nepogode, niti stanje katastrofe, već je novelirala Zakon o sustavu civilne zaštite na način da je uvela stanje „nastupanja posebnih okolnosti koje podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu“. Punim tekstom novela donesena 18. ožujka 2020. glasi:

„Članak 22.a

(1) U slučaju nastupanja posebnih okolnosti koje podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donosi odluke i upute koje provode stožeri civilne zaštite jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

(2) Odluke i upute iz stavka 1. ovoga članka donose se radi zaštite života i zdravlja građana, očuvanja imovine, gospodarske aktivnosti i okoliša te ujednačavanja postupanja pravnih osoba i građana“.

Kada se pogleda definicija katastrofe iz čl. 3. st. 1. toč. 8. istog zakona („stanje izazvano prirodnim… događajem koji opsegom, intenzitetom i neočekivanošću ugrožava zdravlje i živote većeg broja ljudi, imovinu veće vrijednosti i okoliš…“), onda vidimo da se te dvije definicije skoro u potpunosti poklapaju. Zašto Vlada nije proglasila zakonom predviđeno stanje, već novelom uvela novo, hibridno, sadržajem isto a imenom različito? Da li baš zbog toga da se ne aktivira automatski i jednoznačno čl. 17. Ustava, već da se može dopustiti (i) tumačenje da smo – još uvijek – u okvirima čl. 16.? Pored svega toga, odredba čl. 51. st. 1. Zakona o sustavu civilne zaštite pod naslovom „Reagiranje“ diktira da „reagiranje započinje aktiviranjem sudionika u sektoru civilne zaštite iz civilnog sektora, nastavlja se proglašavanjem velike nesreće i katastrofe, provođenjem mjera civilne zaštite…“. Dakle, prije mjera treba proglasiti stanje za otklanjanje kojeg su mjere uopće potrebne. Razmotrimo moguće razloge takvog postupka.

Zaštita zdravlja izvan izvanrednog stanja

Odredba čl. 16. Ustava RH glasi:

„Članak 16.

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju“.

Razlika stipulacije čl. 16. prema čl. 17. odmah se uočava na dva nivoa:

a) dopušta se donošenje (ali isključivo) zakona običnom većinom, ali

b) traži se razmjernost ograničenja (prema čl. 17. tek „primjerenost“).

Za zakonodavca, ako pod tom riječi razumijemo Sabor, naoko je lakše i sigurnije ako se kreće u sferi čl. 17. u izvanrednom stanju, jer tada nije potrebno da poštuje zahtjev razmjernosti mjera ograničenja, a što u vrijeme kad se traže brze odluke ponekad i nije lako. Lakši zahtjev primjerenosti mjera sigurno je lakše poštovati, mnogo više toga može biti primjereno nego razmjerno. Ali… Tada je ustavni zahtjev legitimacija mjera dvotrećinskom većinom, zahtjev koji nije drag niti jednoj vladajućoj većini – osim ako je sama po sebi već dvotrećinska.

S druge strane, zakonodavac nema razloga strahovati od eventualnog kršenja principa razmjernosti, mislim iz sljedećih razloga:

a) najprije da se vratimo na problem iz uvoda: nepoznavanje prirode virusa s kojim se borimo i posljedica kojima nam prijeti praktički onemogućava provođenje testa razmjernosti. Ako nam nije dostupno precizno predviđanje o mogućem broju zaraženih i mogućoj stopi smrtnosti – da ne govorimo o metodologiji utvrđivanja uzroka smrti u vrijeme epidemije – bilo kakav test razmjernosti neće biti moguće provesti, a svaka mjera profilakse bit će „spasonosna“ (jer bi bez nje posljedice „sasvim sigurno“ bile „puno teže“) i

b) Ustavni sud sustavno, koristeći kao zaklon nedostatak izričite ustavne norme, odbija sudjelovati u tumačenju Ustava u (realnom) vremenu krize, inzistira na odlučivanju „post festum“, kada i eventualno utvrđenje nerazmjernosti poduzetih mjera neće više nikome ništa značiti.

Zastrašujuće je sve raširenije mišljenje, koje se sve glasnije izriče, da u slučaju izvanrednog stanja Sabor više ne djeluje. Ta pogrešna pretpostavka, jer dovoljno je pročitati čl. 17. Ustava da bi se jasno znalo da Sabor ne djeluje samo ako to ne može činiti, dovodi i do pogrešnih zaključaka. Kriva perspektiva nudi krivi odgovor: ako zakonodavac više nije Sabor, onda će to morati biti netko drugi, moguće i tijelo koje u ime Vlade „upravlja krizom“. Ali to je onda državni udar.

Što iz navedenog ima slijediti?

Čini se da vladajuća većina u zakonodavnom tijelu namjerno izbjegava primijeniti i ustavnu, i zakonsku normu, kako bi joj bilo omogućeno da krizom upravlja – a što bez ograničavanja ustavnih prava jednostavno ne ide – pomoću zakona donesenih jednostavnom većinom (čl. 82. Ustava). Također se čini da joj takvo nastojanje sasvim dobro uspijeva. Razloge takvog uspjeha treba tražiti u (tradicionalnoj) neslozi pravne teorije, inertnosti i ravnodušnosti pravne i opće javnosti, te izolacionističkoj politici Ustavnog suda koji se drži „(…) visoko, k’o oblak il’ tron, da ne dopre do njeg’ niskog tornja zvon (…) strah obraćenika, molitve za spas (…)“, kako to kazuje Ivan Goran Kovačić, u prigodnoj pjesmi „Moj grob“.

Kakve će posljedice takvog postupanja biti u odnosu na borbu s epidemijom? Ne znam kazati i ne usudim se prognozirati. Ali da će posljedice biti loše u odnosu na ustavom zajamčena ljudska prava – to sam sasvim siguran. Već je izigravanje važećih i zakonskih normi, pravna nesigurnost, stvaranje uvjerenja u javnosti da sve može „i ovako i onako“ udar na ljudska prava samo po sebi. Na žalost, ima i praktičnih, već vidljivih posljedica. Pod krinkom brige za građanstvo uvode se mjere koje sasvim sigurno krše ljudska prava. Nezakonito ili meta-zakonito. Ilustrirat ću to na par praktičnih primjera.

Zabrana kretanja, karantena, samoizolacija

Primjer prvi

Dana 23.03.2020. godine Stožer civilne zaštite RH donio je „Odluku o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u RH“, prema kojoj se ograničava kretanje na hitne službe, opskrbu i dostavu, uvode propusnice etc. Sasvim je nedvojbeno da se tom odlukom ograničavaju ljudska prava. Prvi problem je da mjeru donosi Stožer civilne zaštite, ali u Zakonu o sustavu civilne zaštite takva mjera nije predviđena, niti je zakon dopunjen u tom smjeru „ad hoc“ novelom od 18. ožujka 2020. godine. Da bi se mjerom mogla ograničavati ljudska ustavna prava, mjera ograničenja mora biti zakonom predviđena i mora ju odrediti nadležno tijelo. Ako nije predviđena, mora biti donesena u zakonodavnom postupku i u predviđenoj proceduri. Kao što je gore već rečeno, sam zakon nalaže da prije donošenja mjera reakcije najprije treba proglasiti stanje katastrofe, a što jasno diktira zakonsku proceduru.

Ne može se na Stožer civilne zaštite novelom Zakona o sustavu civilne zaštite prenijeti ovlasti svih tijela iz svih zakona, jer to znači suspenziju demokracije, „de facto“ diktaturu. Usput rečeno, Odluka je i inače nomotehnički manjkava na opasan način, pa tako ne sadrži čak niti okvirni rok trajanja mjere ograničenja koju predviđa.

Primjer drugi

Dana 25. ožujka 2020. godine Stožer civilne zaštite Šibensko kninske županije(!) stavio je u karantenu cijeli otok Murter. Na prilazne ceste postavljene su fizičke prepreke. Kao u vrijeme rata. Međutim je karantena po zakonu nešto sasvim drugo, i iz drugog razloga. Prema odredbi čl. 55. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (Narodne novine 79/2007., 113/2008., 43/2009. i 130/2017.) u karantenu:

a) se mogu prisilno smjestiti samo ljudi, a ne cijela područja;

b) može je odrediti samo ministar zdravstva, a ne stožer civilne zaštite, pa još regionalni;

c) moguća je samo u slučaju kuge ili virusnih hemoragijskih groznica (Ebola, Lassa ili Marburg), što kod nas srećom nije slučaj, a za druge bolesti odluku također mora donijeti ministar zdravstva (na internetu nisam našao takvu odluku) i

d) karantena se mora platiti osobama koje su u nju prisilno stavljene temeljem odredbe čl. 47. st. 4. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti.

Ništa od navedenog ovdje nije slučaj. Ako su mjere nužne, moraju se prvo zakonom predvidjeti, pa na zakonom predviđeni način uvesti. Ovako su stanovnici na milost i nemilost aktivizma nekakvog stožera (u stožerima ne oskudijevamo, za razliku od zaštitne opreme). Kako će se otok izvući iz ove nezakonite, neustavne i poprilično nadrealne situacije, ostaje nam da vidimo. Možda nešto zarade izvan turističke sezone, ako ćemo poštovati vlastiti zakon i platiti svima karantenu? Ipak, najbolje bi im bilo da kolektivno ozdrave što brže.

Primjer treći

Samoizolacija je mjera iz čl. 20. i 21. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, a sastoji se od „izoliranja i liječenja u stanu“. Međutim, posve je upitno može li se takvom mjerom ograničavati nečija ustavna prava kad je nedvojbeno da postoji test koji potvrđuje ili opovrgava zaraženost. Zatvaranje ljudi u vlastite kuće bez testiranja stavlja ih u prekarni položaj: postaju niti zdravi niti bolesni, stigmatizirani su do mjere ugroženosti od većine. Svjedoci smo da ih legitimiraju neovlaštene osobe (apotekari!), a priprema im se (navodno) i mjera praćenja mobitela. Zbog nedefiniranosti mjere i zbog postojanja testa na bolest mjera samoizolacije nije niti proporcionalna prema čl. 16., niti primjerena prema čl. 17. Ustava. Njome je dana prednost štednji na testovima tj. ekonomskim interesima države nad temeljnim ljudskim pravima. To je nedopustivo, to čak nisu vrijednosti istog ranga.

Za kraj teksta, ali ne i epidemije

Nema te nužde koja opravdava postupanje mimo zakona i Ustava, jer i Ustav i zakoni reguliraju (i) stanja nužde. Ako je nužda takva da zakone treba mijenjati, Ustav predviđa i postupak promjene, i osigurače zaštite. O krizi se misli unaprijed, hladne glave, da bi se onda kad kriza nastupi, moglo vjerovati samome sebi i svojoj trijeznoj procjeni. Ne čini zajednici najbolje onaj koji traži prečace, već onaj koji održava puteve. Procedura je glavna zaštita demokracije, a, dugoročno gledano, šteta na demokraciji veća je od štete izazvane bilo kakvim virusom. Nitko ne zna kakve mjere treba poduzimati protiv pandemije nepoznatog virusa. Različite zemlje bore se na različite, i potpuno oprečne, načine. Svi se stručnjaci slažu da će spas biti kad postignemo „imunitet krda“. Ali u svrhu postizanja tog cilja mi u međuvremenu krdo ne smijemo postati.

Cilj ovog teksta nije da polemizira s mjerama koje se poduzimaju, već s pitanjem TKO ih poduzima. Cilj je da se upozori da mi imamo zakonske i ustavne mehanizme, koje smo sami stvorili, i kojih se moramo držati da ne bismo izgubili one vrijednosti koje su u demokratskom društvu važnije čak i od ljudskih života. Trebamo poštovati vlastiti Ustav i vlastite zakone. U demokratskom društvu sloboda se očituje upravo u tome, u poštovanju zakona.

——————

Težinu izrečenih stavova u ovome tekstu ocrtava i jučerašnja reakcija samog Ustavnog suda RH, čiji je predsjednik Miroslav Šeparović u javnost izašao posebnim priopćenjem. Dok stručne te saborske rasprave na ovu aktualnu temu i dalje traju, ovdje uvodno citiramo što se o teksta suca Abramovića čulo iz Ustavnoga suda:

„Radi se o privatnim stavovima suca Abramovića na koje on ima pravo, ali iza kojih ne stoji Ustavni sud niti isti predstavljaju stavove Ustavnog suda. Načelno, sudac Ustavnog suda smije objavljivati stručne i znanstvene članke. Međutim, u konkretnom slučaju riječje o stavovima koje je sudac Abramović zastupao u internoj raspravi između sudaca Ustavnog suda o tome treba li Ustavni sud uputiti Izvješće Hrvatskom saboru o pojavama neustavnosti i nezakonitosti prema čl.104. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Njegove stavove nije podržala velika većina sutkinja i sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske. Ustavni sud pažljivo prati sve mjere i radnje koje nadležna državna tijela poduzimaju za suzbijanje pandemijekorona virusom te je ocijenio da u ovom trenutku nema nikakve potrebe za postupanjem Ustavnog suda u smislu njegovih ustavnih ovlasti“ .

* Gost autor je Andrej Abramović, od lipnja 2016. pa do danas sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske. Tekst pod originalnim naslovom „Ustavnost u doba virusa“ objavio je 30. ožujka 2020. godine na internetskim stranicama Ius-Info (http://www.iusinfo.hr/Default.aspx). Na portal Obris.org ga prenosimo s dozvolom izdavaća, a njegov se original nalazi na adresi: http://www.iusinfo.hr/DailyContent/Topical.aspx?id=41073

]]> https://obris.org/hrvatska/koronavirus-civilna-zastita-ili-domovinska-sigurnost/ Wed, 18 Mar 2020 02:04:13 +0000 http://obris.org/?p=62802  

Nakon više tjedana kvalitetnog rada epidemiološkog kriznog sustava u Republici Hrvatskoj, jučer se i Vlada Republike Hrvatske na svojoj 214. sjednici odlučila pozabaviti gospodarskim te pravnim mjerama potrebnim da ovaj sustav u nadolazećim danima bude operativniji. Među 25 točaka dnevnoga reda vezanih uz olakšavanje posljedica pandemije bolesti COVID-19, našao se tako niz poteza kojima je cilj dići operativnost sustava civilne zaštite u RH, kroz koji se zadnjih tjedana praktično rješava ova kriza. Po tom pitanju posebno važnu ulogu ima točka dnevnoga reda broj 23, pod nazivom “Nacrt prijedloga zakona o dopuni Zakona o sustavu civilne zaštite, s Nacrtom konačnog prijedloga zakona“. Riječ je o kratkom propisu koji u Zakon o sustavu civilne zaštite unosi jedan novi članak. Ta novina, pod oznakom “Članak 22.a”, glasi:

“(1) U slučaju nastupanja posebnih okolnosti koje podrazumijevaju događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donosi odluke i upute koje provode stožeri civilne zaštite jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

(2) Odluke i upute iz stavka 1. ovog članka donose se radi zaštite života i zdravlja građana, očuvanja imovine, gospodarske aktivnosti i okoliša te ujednačavanja postupanja pravnih osoba i građana“.

Na prvi pogled sve je jasno, i ovi stavci odražavaju kratko objašnjenje dano pred Vladom od ministra unutarnjih poslova Božinovića. No, već na drugi pogled tu u oči upada čitav niz problema i nedoumica, koji nisu od danas ili jučer. Naime, pogledamo li ove izmjene i dopune, one imaju nekoliko sastavnih dijelova. Kao prvo, tu se definira “slučaj nastupanja posebnih okolnosti“, da bi se zatim, kao drugo, ustvrdilo kako odluke i upute “Stožera civilne zaštite RH” moraju provoditi “stožeri civilne zaštite jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave“. Kao treće, na grubo se definira i opseg takvih “odluka i uputa“. U čemu je problem, mogao bi se zapitati neupućeni pojedinac? E, pa… svaki od ovih elemenata je problematičan za sebe…

Izvanredna stanja u RH

Dok javnost i mediji barataju brojnim definicijama “izvanrednog stanja”, hrvatski pravni propisi tu su bitno uži, pogotovo ako se u obzir uzme da proglašenje takvih specijalnih okolnosti obično sa sobom nosi i određeno ograničavanje ljudskih prava građana. Tako Ustav Republike Hrvatske u svom članku 101. razrađuje tri osnovne vrste “izvanrednog stanja” – (1) ratno stanje i (2) neposrednu ugroženost neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države, te (3) stanje kad su tijela državne vlasti onemogućena da redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti. Za ratnoga stanja su ovlasti Predsjednika RH gotovo neograničene, dok u preostale dvije situacije “Predsjednik Republike može, na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis, donositi uredbe sa zakonskom snagom”. Detaljnijim gledanjem vidi se kako taj isti Ustav u svom članku 17 zapravo prepoznaje i četvrti oblik “izvanrednog stanja”, kojeg se (4) tek rubno definira pod nazivom “velikih prirodnih nepogoda”. Naime, pri razmatranju osnova za ograničavanje pojedinih sloboda i prava zajamčenih Ustavom – spominju se izričito situacije ratnog stanja i stanja neposredne ugroženosti, uz te “velike prirodne nepogode” – kada o ograničavanju prava građana odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, ili na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, Predsjednik Republike – ako se Hrvatski sabor ne može sastati. Sve te okolnosti uz Vladu RH uključuju aktivno i Hrvatski sabor, te osobu predsjednika Republike Hrvatske. A što je na stvari posljednjih dana u Hrvatskoj?

Situacija koju gledamo na dnevnoj bazi ponešto je drugačija. Naime, krizom oko koronavirusa SARS – CoV-2 definitivno rukovodi Vlada RH kroz mehanizam civilne zaštite, koji je alat u rukama Ministarstva unutarnjih poslova i osobe ministra tog resora. Nakon što je 13. veljače osnovan Krizni stožer Ministarstva zdravstva za koronavirus, a 20. veljače izmijenjen sastav “Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske”, to je sastavom šire i statusom više tijelo 25. veljače pod predsjedavanjem premijera Andreja Plenkovića održalo svoj prvi sastanak u novome sazivu, radi “podizanja stupnja pripravnosti svih nadležnih tijela i zaštite zdravlja hrvatskih građana“. Sve je to obavljeno bez proglašenja ijednog od spominjanih oblika “izvanrednog stanja” iz Ustava, pa time i bez uloge Predsjednika RH – što nije bio ni problem, s obzirom na poslove internog dizanja pripravnosti te informiranja javnosti koji su tada prevladavali. No, protekom vremena stanje se kompliciralo, tražeći sve kompleksnije mjere, sa sve više i prisilnih aspekata – prilazeći, dakle, sve bliže temi ograničavanja građanskih prava garantiranih Ustavom. To je izazov za Stožer civilne zaštite RH, s obzirom da Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (njegov članak 47.) tu daje opsežne ovlasti ministru zdravstva (na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo), ali ne predviđa ikakvo prenošenje takvih ovlasti.

Kao opravdanje za dosadašnja postupanja upravne vlasti po pitanju Covid-19 u Hrvatskoj spominjalo se nekoliko činjenica. Kao prvo, navodilo se aktiviranje Mehanizma Europske unije za civilnu zaštitu od 28. siječnja 2020. godine. Tada je hrvatsko predsjedavanje Vijećem Europske unije zbog koronavirusa aktiviralo fazu razmjene informacija unutar posebnog kriznog mehanizma Vijeća – Integriranog političkog odgovora na krizu (ICPR), kojim se koordinira politički odgovor na krizu EU institucija, država članica i drugih ključnih subjekata, što je dopunjeno 2. ožujka 2020. punim aktiviranjem ovoga EU sustava. Idućim bitnim korakom navodilo se i proglašenje epidemije “koronavirusa” koju je ministar zdravstva Vili Beroš objavio 11. ožujka 2020. godine, bap na dan kada je Svjetska zdravstvena organizacija ovu bolest službeno proglasila pandemijom. Naime, on je tada donio “Odluku o proglašenju epidemije bolesti COVID-19, uzrokovane virusom SARS – CoV-2”, za koju je u trenutku donošenja Vlada RH rekla da je “administrativna mjera koja ne označava stupanj ugroze, već omogućuje ministru da mobilizira sve resurse u zdravstvenom sustavu, po potrebi premješta infektologe i druge zdravstvene djelatnike i opremu što omogućuje bolje upravljanje sustavom zdravstva“.

Tim je temeljem u subotu, 14. ožujka, donesena i “Odluka o mjerama mobilizacije, organizacije i rasporeda rada i radnog vremena, promjene mjera i uvjeta rada zdravstvenih ustanova i njihovih radnika i privatnih zdravstvenih radnika u mreži javne zdravstvene službe, te korištenja medicinsko-tehničke opreme i ostalih sredstava”, kao provedbeni i operativni zdravstveni propis. Pa ipak, sve to nije dalo rješenja za šire pitanje uobličavanja ove krizne situacije na način sličan onome iz Ustava – što, istini za volju, nije postignuto ni spomenom “velikih nesreća i katastrofa, otklanjanja posljedica terorizma i ratnih razaranja” u Zakonu o sustavu civilne zaštite, ili kada se jučer navelo – “događaj ili određeno stanje koje se nije moglo predvidjeti i na koje se nije moglo utjecati, a koje ugrožava život i zdravlje građana, imovinu veće vrijednosti, znatno narušava okoliš, gospodarsku aktivnost ili uzrokuje znatnu gospodarsku štetu” u njegovoj predloženoj dopuni.

Tko je kome Stožer?

Karlovački župan Damir Jelić na čelu je županijskog Stožera civilne zaštite

Kao drugi problem javlja se pitanje hijerarhijskog odnosa pojedinih stožera civilne zaštite – posebice u Zakonu o sustavu civilne zaštite definiranom “Stožeru civilne zaštite Republike Hrvatske” i nižih stožera na lokalnoj te regionalnoj razini. Riječ je o problemu izostanka jasnog definiranje nadređenosti i podređenosti, kojim je spomenuti Zakon o sustavu civilne zaštite zapravo ostavio prostora za samovolju nižih stožera vezanih uz lokalne županije, gradove i općine. To je ista ona situacija iz 2013. godine, početkom krizne situacije za velikih poplava u Istočnoj Slavoniji, kada su problemi nastajali oko vukovarskog župana Bože Galića (kao čelnika Županijskog stožera zaštite i spašavanja Vukovarsko-srijemske županije) – da bi na vidjelo ispala i posljednjih dana, djelovanjem karlovačkog župana Damira Jelića (kao zapovjednika Stožera civilne zaštite Karlovačke županije) i Pavla Kalinića (kao pročelnika zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, koji je u rangu županijskoga Stožera civilne zaštite). No, dok je Jelić djelovao direktno suprotno glavnome Stožeru civilne zaštite RH, naređujući lokalnim medijima i medicinskim ustanovama te šireći paniku, Kalinić se s vrhom sustava zapleo u sadržajnu raspravu – tražeći službeno (pa i uz medijsku podršku) neposredno uvođenje praktičnih mjera epidemiološke zaštite koje su po sadržaju bile bitno oštrije od nacionalnoga plana i rasporeda aktivnosti.

U intervjuu za Dnevnik Nove TV u ponedjeljak, 16. ožujka, i premijer Plenković je najavio da će se mjerama donesenim do kraja tjedna ići na centralizaciju sustava: “Davor Božinović je na čelu Nacionalnog stožera civilne zaštite. Promjena zakona koje će Vlada predložiti Saboru, a Sabor će u srijedu sve to usvojiti, dat će Nacionalnom stožeru snažnije ovlasti. Teži se kompletnoj centralizaciji donošenja odluka. Moraju slušati što se će donositi Nacionalni stožer civilne zaštite. Na taj način ćemo osigurati uniformnost donošenja odluka, a to ne znači da nećemo osluhnuti posebne potrebe kao što je bilo u Istarskoj županiji koja je specifična“. Kako bilo da bilo, izgleda da će tek saborskim donošenjem predloženih izmjena i dopuna Zakona o sustavu civilne zaštite formalno tijelo na čelu te piramide – biti i stvarno u stanju tražiti izvršavanje svojih odluka i uputa, od nižih tijela civilne zaštite (stožera), segmenata koji su zapravo dio lokalne uprave i time trenutno praktično neovisni o državnoj blagajni te direktnome nalogu.

Sadržaj “odluka i uputa”

Za kraj, osvrnimo se i na definiciju “odluka i uputa” koje će nacionalni Stožer civilne zaštite RH moći izdavati nižim razinama. Tu je posebno naglašeno da će se raditi samo o mjerama koje se “donose se radi zaštite života i zdravlja građana, očuvanja imovine, gospodarske aktivnosti i okoliša te ujednačavanja postupanja pravnih osoba i građana“. Pri tome, pažljivo je izbjegnut spomen ikakvog izričitog ograničavanja ustavom garantiranih sloboda i prava građana – iako je po prirodi stvari jasno da se baš o tome radi. To je indirektno najavio i ministar Davor Božinović na jučerašnjoj press-konferenciji Stožera civilne zaštite – rekao je da će jedna od prvih odluka Stožera u borbi protiv koronavirusa, nakon što mu se prošire ovlasti, biti nastojanje da se ograniči kretanje starijih osoba i pojačavanje kontrole osoba u samoizolaciji. Kako smo već spomenuli, ove mjere ne bi bile problem da ih izriče ministar zdravstva temeljem Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, no sasvim je drugačija stvar s pravnom zasnovanošću takvih poteza iz okrilja Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, predvođenog ministrom unutarnjih poslova. Dakle, tu ostaje nadolazeće pitanje zakonske i ustavne osnove budućih prisilnih mjera, kojima bi se u praksi ograničilo slobode i prava građana – što bi moglo biti ostvareno pozivom na neku od spomenutih ustavnih situacija, uz dvotrećinsku većinu svih zastupnika Hrvatskog sabora, ili dogovorom Vlade i Predsjednika Republike Hrvatske ako je Sabor spriječen (recimo, karantenskim mjerama ili bolešću većeg broja zastupnika). Dok ovdje nema izričitog traženja podrške za takve mjere, nejasnim je formuliranjem zakonske dopune ostavljen prostor za tumačenje da je baš takva ovlast saborskim glasovanjem ipak dana Vladi RH i njenom odabranom tijelu, Stožeru civilne zaštite Republike Hrvatske.

Kako zaobići predsjednika?

Sve ovo pred Sabor dolazi u situaciji kada se još u ponedjeljak, 16. ožujka, kroz medije čulo o situaciji sa sastanka premijera Andreja Plenkovića s predstavnicima saborskih klubova zastupnika, gdje se Vlada RH navodno raspitivala o situaciji “stanja kad su tijela državne vlasti onemogućena da redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti” – odnosno konkretno, kada bi Sabor epidemijom bio onemogućen da redovito obavlja svoje ustavne dužnosti, gdje bi onda Vlada mogla donositi uredbe sa zakonskom snagom. Dok je oporba ovakva traženja navodno odbacila pozivanjem baš na spomenuti članak 101. Ustava i ondje definiranu “kriznu” ulogu Predsjednika RH, ostalo je otvoreno pitanje o tome hoće li predstojeće saborsko glasovanje zapravo biti u kontekstu “velike prirodne nepogode” iz članka 17 Ustava – čime bi Vladina definicija “izvanrednog stanja” iz dopuna Zakona o sustavu civilne zaštite u Saboru možda operativno postala dovoljna za buduće represivne mjere. A ako do takvog prijenosa ovlasti i ne dođe, lako bi moglo nastaviti egzistirati stanje slično već viđenome iz doba poplava 2013. godine, kada je Vlada RH zapravo radila po svome, pozivajući se tek ovlaš na svoje akte i prava, računajući da će svi ustavnopravni sporovi oko njenih ovlasti i mjera biti rješavani kasnije – u svjetlu prevladane krize, ako uopće.

Kuda je nestala domovinska sigurnost?

Sagledavši sve ove dileme – teško se oteti još jednom načelnom pitanju. Naime, kako to da se s bolesti COVID-19 Hrvatska sučeljava tek kombinacijom Ministarstva unutarnjih poslova, kao nositeljem sustava civilne zaštite, uz jaku potporu Ministarstva zdravstva? Kako to da su glavna ministarska lica tu Davor Božinović i Vili Beroš – dok u ovoj situaciji sigurnosne ugroze za domovinu ni traga nema Damiru Krstičeviću, potpredsjedniku Vlade zaduženom za nacionalnu sigurnost i tvorcu sustava domovinske sigurnosti, koji je posljednjih godina bio jedan od glavnih političkih i sadržajnih aduta aktualne vlasti. Dobro se ta čudna situacija vidjela i na jučerašnjoj 214. sjednici Vlade RH, gdje su riječ vodili premijer Plenković i ministar unutarnjih poslova Božinović, dok je obrambeni Krstičević šutio čitavih sat i pol trajanja, bez i jednog doprinosa općem naporu dugačkog niza raznih resora upravne vlasti.

I dok je spomenuti sustav domovinske sigurnosti, na čelu s Koordinacijom sustava domovinske sigurnosti, trebao biti integralno mjesto čitave države u krizama (ili se barem tako tvrdilo sve do kraja prošlogodišnje protupožarne sezone), sada se Hrvatska praktično pa vratila na kombinaciju negdašnjih tijela – “Kriznog stožera Ministarstva zdravstva”, pa onda njima pridodanih snaga Ministarstva vanjskih i europskih poslova te Ravnateljstva civilne zaštite MUP-a, koji su svi zajedno postupno prerasli u ponešto prošireno izdanje “Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske”. Pa ako je za kriznu situaciju ovakvoga opsega dovoljan postojeći aparat civilne zaštite (sa svim svojim manama), kojeg će se ovih dana tek malo ojačati u Saboru – prirodno je onda zapitati se i čemu onda služi čitava paralelna struktura sustava domovinske sigurnosti sa zasebnim zakonom i serijom koordinacijskih tijela, uspostavljanih tijekom proteklih nešto više od dvije godine? To je pitanje na koja Hrvatska od vladajuće politike tek treba dobiti odgovora…

Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika RH jučer je od Ustavnog suda Republike Hrvatske zatražio pokretanje postupka ocjene ustavnosti određenog članka Zakona o službi u OS RH. Pritom spomenuti sindikat osporava ustavnost odredbe članka 228. Zakona o službi u OS RH, koji glasi:

Članak 228.

(1) Na djelatne vojne osobe, službenike i namještenike zatečene na raspolaganju na dan stupanja na snagu ovoga Zakona primjenjuju se rokovi za raspolaganje u skladu s aktima kojima je reguliran njihov status na dan stupanja na snagu ovoga Zakona.

(2) Djelatne vojne osobe koje su neraspoređene na dan stupanja na snagu ovoga Zakona stavljaju se na raspolaganje na rok iz članka 64. stavka 1. ovoga Zakona.

(3) Službenici i namještenici koji su neraspoređeni na dan stupanja na snagu ovoga Zakona stavljaju se na raspolaganje te se trajanje raspolaganja određuje u skladu s općim propisima o radu.

(4) Osobama iz stavaka 2. i 3. ovoga članka rok raspolaganja počinje teći prvoga dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

Sindikat, naime, smatra da je u ovim člankom povrijeđena odredba članka 90. stavak 4. i 5. Ustava RH, koji glase:

“Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje.

Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.”

Iako iz samog teksta osporavane odredbe Zakona o službi u OS RH to ne proizlazi, njezinom primjenom došlo je do povratnog djelovanja Zakona, a da njime nisu utvrđeni posebno opravdani razlozi za takvo povratno djelovanje, smatraju u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika RH.

U zahtjevu za pokretanje ocjene ustavnosti navode se i konkretni razlozi zbog kojeg sindikalci osporavaju ustavnost članka 228. Zakona o službi u OS RH. Tako se spominje da MORH i OS RH odredbu članka 228. primjenjuju na način da su više službenika i namještenika bez rasporeda u OS RH stavile na raspolaganje, i to tako da je donijeto rješenje kojim se retroaktivno utvrđuje prestanak službe, odnosno rada u OS RH s danom stupanja na snagu novog Zakona o službi u OS RH, a rok raspolaganja, odnosno trajanje raspolaganja počeo im je teći od prvog dana od dana stupanja na snagu Zakona – tj. vremenski gotovo 2 mjeseca prije donošenja, odnosno uručenja rješenja kojim se to utvrđuje. Time je, smatraju u Sindikatu, Zakon o službi povratno djelovao na navedene službenike i namještenike, budući da je odredba članka 228. stavka 4. Zakona tako napisana da do povratnog djelovanja ne bi došlo jedino u slučaju da je MORH kao poslodavac rješenja o stavljanju na raspolaganje neraspoređenih službenika i namještenika donio i uredno ih dostavio neraspoređenim zaposlenicima na dan stupanja na snagu Zakona.

„Budući da to nije učinio, odredba Zakona je neprovediva na način koji ne proizvodi povratno djelovanje, pa ju je stoga potrebno promijeniti tako da stanje nepostojanja rasporeda na radno mjesto u trenutku stupanja na snagu Zakona regulira pro futuro, a ne retroaktivno“,

stoji u zahtjevu poslanom Ustavnom sudu.

Među ostalim značajnim činjenicama navodi se i kako Zakon o državnim službenicima ne poznaje stanje u kojem državni službenik može biti „neraspoređen“ sam po sebi, već do toga može doći u točno određenim situacijama ukidanja državnog tijela, ustrojstvene jedinice ili preustroja nakon kojeg nema odgovarajućeg radnog mjesta na koje se državni službenik može rasporediti, a u takvim se situacijama, kažu sindikalci, donosi rješenje o raspolaganju kojim se ono utvrđuje od dana utvrđenja navedenih pretpostavki, kao i njegovo trajanje. Da su poštovane odredbe Zakona o državnim službenicima, koje se na službenike i namještenike primjenjuju sukladno odredbi članka 48. Zakona o službi u OS RH (“Na službenike i namještenike primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, osim o stvarima koje su propisane odredbama ovoga Zakona“), ne bi došlo do neraspoređenosti službenika u OS RH – stanja koje na nedozvoljeni način regulira odredba članka 228. Zakona o službi u OS RH, zaključuje se u sindikalnom zahtjevu za ocjenu ustavnosti dotičnog članka.

U zahtjevu koji potpisuje glavni tajnik Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH, Siniša Kuhar, Ustavnom se sudu predlaže pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti, te potom i ukidanje osporavane odredbe (članka 228. Zakona o službi u OS RH).