Kada smo prvi put početkom 1992. godine razmatrali  kako u vrijeme mira organizirati zaštitu prava i interesa Republike Hrvatske na moru, zaključili smo kako je u vrijeme mira najbolje ustrojiti Obalnu stražu Republike Hrvatske izvan Oružanih snaga. Trebala je biti samostalna u provedbi zakona, odgovorna Vladi i, putem Vlade, Predsjedniku države (treba se prisjetiti kako je tada u RH bio polupredsjednički sustav). Obalna straža je trebala objediniti sve državne operativne snage za provedbu zakona na moru. Tako ustrojena obalna straža, slikovito rečeno, trebala je biti država na moru. Što smo dobili? Imamo „sustav“ koji nije sustav. Snage su rascjepkane i odgovorne najčešće nikome. Čak se ne zna ni što su te snage. Sve je na svim razinama zamaskirano i nije jasno ni onome tko je to pisao, a u Zakonu o obalnoj straži glavni pojmovi su tijela i koordinacije.

Zbrka ogromnih struktura

Kako to funkcionira vidljivo je i iz slučaja „odbjegle“, a zaplijenjene ruske jahte pod hrvatskom zastavom, Irine Vu. Riječ je, da podsjetimo, o situaciji s kraja siječnja ove godine, koja je eskalirala saznanjem da je plovilo u vlasništvu bivše supruge ruskog oligarha Ališera Usmanova, iako službeno zaplijenjeno, jesenas mirno isplovilo iz marine u Betini te prešlo iz Hrvatske u Tursku. Time je spomenuta jahta zapravo pobjegla od sankcija Europske unije u državu koja takve sankcije nije uvela. Inače, riječ je tu o luksuznoj jahti sagrađenoj u Velikoj Britaniji, porinutoj 2012. godine, koja je službeno na 3.593 mjestu svjetske liste najvećih jahti. Ujedno je sa svojih 34,53 m dužine ona ukupno 77. po veličini plovilo koje je sagradio Sunseeker, najveći britanski graditelj luksuznih plovila. Irina Vu može primiti do deset gostiju i ima do 5 članova posade, a 2 MTU diezel motora ovoj jahti daju maksimalnu brzinu od 24 čvora.

Ovdje je potvrđeno kako u tom glomaznom i neprimjerenom „sustavu“ na razini upravljanja i razini provedbe nema nikakve koordinacije, iako se u nju zaklinje Zakon o obalnoj straži. Svima koji su izučavali upravljanje i (ruko)vođenje trebalo bi biti jasno kako je koordinacija samo jedna od funkcija cjelovitog sustava upravljanja i/ili vođenja. Sustav koji je umjesto četiri ili pet funkcija osuđen na rad s jednom (koordinacijom) nema šanse za uspjeh. Pitamo se koje je to tijelo trebalo obavijestiti taj čudovišni sustav da je Irini Vu zabranjeno isplovljenje iz Betine. Ako je uopće bilo zabranjeno? Tko je trebao osigurati čuvanje broda? Je li to na razini Središnje koordinacije ili na razini Stručnog tijela, ministarstvo zaduženo za pomorstvo, obranu ili unutarnje poslove, ili je odgovoran predsjedavajući Središnje koordinacije ili pak Stručnog tijela?!

Irina Vu u nekim manje skandaloznim danima

Koja je tu uloga – ravnatelja uprave nadležne za sigurnost plovidbe ministarstva nadležnoga za pomorstvo, ravnatelja Carinske uprave, ravnatelja Civilne zaštite, glavnog ravnatelja policije, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, zapovjednika Hrvatske ratne mornarice, zapovjednika Obalne straže, glavnog državnog inspektora ili pak glavnog vatrogasnog zapovjednika? Predstavnici tih istih tijela imenovani su i u Stručno tijelo, Središnje koordinacije ali i na razini područne (regionalne) samouprave, ni manje ni više nego u osam koordinacija. Kako vidimo, predstavnici tih famoznih tijela su od Središnje koordinacije, preko Stručnog tijela Središnje koordinacije do regionalnih (područnih) koordinacija ustrojenih po lučkim kapetanijama. Kad se pogleda broj tijela i broj razina – djeluje nestvarno, ali kad se shvati koliko je to osoba „angažirano“, djeluje zastrašujuće. Evo koliko je ljudi „angažirano“ iz raznih tijela na navedene tri razine – Središnja koordinacija 18 osoba, a uvijek na čelu je jedan od tri ministra i to iz obrane, pomorstva ili unutarnjih poslova; Stručno tijelo Središnje koordinacije sa zamjenicima 27 osoba a na čelu je zapovjednik Obalne straže, te u osam područnih (regionalnih) jedinica koordinacije ukupno je imenovano sa zamjenama 160 osoba, a na čelu je lučki kapetan. Sveukupno u koordinacijama je „angažirano“ 205 djelatnika. To je više od brojnog stanja posada brodova Obalne straže RH. Svi nešto koordiniraju, nitko ne upravlja, rukovodi ili zapovijeda, pa ne može biti ni neke zapovjedne odgovornosti. Izgleda da se sve svodi na nedefiniranu „moralnu“ odgovornost ili u najgorem slučaju promjenu radnog mjesta, ponekad i nabolje.

Načelne zadaće obalne straže

Bez ulaženja u ostale zakone koji na neki način reguliraju prava i interese Republike Hrvatske na moru, njihov nadzor i zaštitu, samo ću navesti što je napisano u Zakonu o Obalnoj straži RH: „Središnja koordinacija za nadzor i zaštitu prava i interesa Republike Hrvatske na moru (u daljnjem tekstu: Središnja koordinacija) je međuresorno tijelo nadležno za usklađivanje i koordiniranje rada tijela nadležnih za nadzor i zaštitu prava i interesa Republike Hrvatske na moru“. Tko su ta tijela? Jesu li to ministarstva, stožeri, ravnateljstva, inspektorati ili se pak zalazi u kod nas traljavo definirano područje uporabe OS RH?!

Dileme oko Obalne straže

Prema svemu središnje provedbeno tijelo (zar opet „tijelo“?) trebala bi biti Obalna straža RH, ali i tu se pojavljuju problemi – jer kako tamo neko tijelo zvano Središnja koordinacija, koja više nije ni Vladina (bilo je u starom Zakonu o obalnoj straži), može koordinirati Obalnu stražu RH, a članak 2. stavak 1. Zakona o obalnoj straži RH kaže: „Obalna straža je tijelo, ustrojeno u okviru Hrvatske vojske, nadležno za provedbu nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru“.  Članak 7. stavak 1., da ne bi bilo zabune, naglašava – „Obalna straža sastavni je dio Hrvatske ratne mornarice“, a stavak 2. „Ustroj Obalne straže donosi predsjednik Republike Hrvatske knjigom ustroja na prijedlog Vlade Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada)“.

Ovdje su najmanje dvije stvari čudne. Ako je Obalna straža dio HRM, ustrojena u okviru Hrvatske vojske (da se netko nije usudio napisati OS RH!), pitanje je zašto njen ustroj donosi Predsjednik, a sve ostale ustroje u OS RH donosi ministar obrane? Jedini suvisli odgovor je da razno-razna piskarala zakona ne poznaju bit sustava obalne straže, pa i ne znaju što rade. Druga ne manje intrigantna stvar je – tko to ima pravo Predsjedniku/vrhovnom zapovjedniku oduzeti ustavno pravo zapovijedanja dijelom Oružanih snaga, a to je – kako vidimo – i Obalna straža Republike Hrvatske.

Imunitet ratnih i vladinih brodova

Kako bi zabuna bila još veća, u članku 2. stavku 3. – brod Obalne straže je definiran kao hrvatski javni brod, označen službenim znakom Obalne straže. Što je javni brod napisano je u Pomorskom zakoniku. Prema Konvenciji UN o pravu mora to su: „Brodovi u vlasništvu države ili kojima se ona koristi, a namijenjeni su samo za vladinu ne-trgovačku službu, uživaju na otvorenom moru potpuni imunitet od jurisdikcije svake druge države osim države zastave“ (Ships owned or operated by a State and used only on government non-commercial service shall, on the high seas, have complete immunity from the jurisdiction of any State other than the flag State). Javni, odnosno vladini brodovi svoj imunitet vuku iz imuniteta ratnih brodova po načelu, „mutatis mutandis“. Međutim, ako je javni brod u obalnoj straži – on bi trebao biti izvan oružanih snaga, a u slučaju potrebe po međunarodnom pravu predviđena je procedura prevođenja javnog (pa i trgovačkog broda) u ratni brod. Prema međunarodnom pravu i Konvenciji UN o pravu mora u oružanim snagama su ratni brodovi (borbene, pomoćne i specijalne namjene) i iz tog statusa oni vuku prava postupanja, zaštite, prava vođenje rata, itd. Kako bilo da bilo, i ovakva kakva je, Obalna straža RH ima kakve-takve transparentne snage izražene kroz „javne brodove“ na kojima su časnici OS RH, a gle čuda zapovjednik Obalne straže je časnik HRM.

Odgovornost ili njen izostanak

Teško je govoriti o zajedničkom djelovanju Obalne straže i ostalih tijela kad svatko odgovara po nekoj svojoj vertikali. Bilo bi dugo i dosadno o tome raspravljati, a provedbene snage na moru iz navedenih tijela nije lako identificirati. Još je teže identificirati nadležnosti i poglavito odgovornosti, jer se mnogi propisi ne usklađuju sa Zakonom o obalnoj straži, iako je to prema Zakonu bila obveza. Pored ostalog, i to je razlog zašto se našim morem plovi na čudan i u najmanju ruku nekontroliran način. Ne treba iznenaditi ni slučaje Irine Vu. Ovaj je slučaj dobio na pozornosti zbog sankcija, a ne zbog traljavosti sustava. Dakle, možda svako zlo i nije za zlo. Možda će nadležni nešto napraviti. Za nadati se kako ima sposobnih, odgovornih i vrijednih na odgovarajućim mjestima.

U ovom slučaju, puno toga ne samo da miriše na kriminal, što uz dobru volju nije teško dokazati. Puno je veći problem kako – zasnovano na zakonima – uspostaviti crtu odgovornosti? Pitanje je kako uspostaviti red na našem moru, našem prirodnom dragulju koji je obilježio našu prošlost, obilježava našu sadašnjost, i ako ne budemo budale – obilježit će i našu budućnost. Cijeli sustav treba vratiti na početak i nanovo ustrojiti upravni i provedbeni dio sustava za zaštitu prava i interesa RH na moru. Provedbeni dio treba biti jedinstven i sveobuhvatan kako bi mogao kompetentno predstavljati državu na moru, a prema najboljoj svjetskoj praksi to su obalne straže. Obalna straža je dokazani sustav zaštite prava i interesa države na moru u vrijeme mira. Kao što je poznato, može biti organizirana kao vojna, paravojna ili civilna organizacija. Najčešće je to paravojna i to: u EU, 76,5%; na Mediteranu 64,3%; u Europi 69,2%, i u NATO 56,5%. Nakon paravojne obalne straže najrasprostranjeniji su slučajevi gdje mornarica obavlja i zadaće obalne straže i to: u EU17,6%; na Mediteranu 28,6%; u Europi, 23% i u NATO 26,1%. Takva paravojna organizacija prema potrebi najčešće se u ratu integrira u ratnu mornaricu, odnosno oružane snage u cijelosti ili dijelom.

Sustavi zaštite državnih interesa na moru

Obalna straža u miru

BŠ-73 Faust Vrančić – između HRM i Obalne straže

Sad su još važnija dva razloga zašto obalna straža u vrijeme mira treba biti izvan sustava oružanih snaga iz prijedloga HRM s početka 1992., a to su: (1) Obalna straža izvan HRM kako se HRM ne bi bavila policijskim poslovima, već bi se u cijelosti posvetila glavnoj zadaći – a to je priprema i obrana hrvatskog mora otoka i obalnog područja; (2) Na taj način pripadnici HRM (posade ratnog broda) oslobođeni su raznih, često protuzakonitih iskušenja pri svakodnevnom uredovanju u provedbi različitih zakona na moru. Također treba konstatirati da pokušaj primjene „Norveškog modela“ nije uspio u prvom redu zbog nepoznavanja sustava i različitog mentaliteta. Naime, kod nas je najvažnije tko kome zapovijeda, a ne kako na najbolji način obaviti zadaću. Znanje je podcijenjenu u odnosu na formalna prava upravljanja i zapovijedanja, pa se u sustavu pojavljuju štetni šumovi, a odgovornost zamagljuje do razine da se ne zna tko je odgovoran. Pri tome je sam vrh piramide zaštićen. O tome najbolje svjedoči krilatica „Baš me briga – ja sam zapovjedio i s tim moja odgovornost prestaje“.

Spektar poslova i zadaća Obalne straže SAD

Držim kako sustav zaštite prava i interesa RH na moru treba resetirati i uspostaviti novi i efikasniji, a s Norveške treba skrenuti pogled u prvom redu na Italiji i Grčku. To su također kvalitetni sustavi, države i narodi s izuzetno bogatom pomorskom tradicijom. Pored toga, ti primjeri su tu u našem Sredozemlju pa smo upućeni često na izravnu suradnju – posebice sa susjedom na drugoj obali Jadranskog mora. Temelj uspjeha mogao bi se svesti na centralizirano upravljanje i zapovijedanja zapovjednika obalne straže i decentraliziranu provedbu operativnih snaga na moru, kopnu i zračnom prostoru Jadranskog mora, otoka i obale. Bilo bi poželjno obalnu stražu uspostaviti i na graničnim rijekama.

Sve provedbene snaga moraju se integrirati u Obalnu stražu RH, neovisno u kojem se ministarstvu trenutno nalaze. To bi uveliko smanjilo administraciju i nepotrebna radna mjesta, dubinu organizacije, vrijeme reagiranja i povećalo učinkovitost sustava. Kome će Obalna straža biti odgovorna u ime države – manje je važno. To može biti Vlada ili neko već postojeće ministarstvo – kao što su Ministarstvo obrane, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture ili Ministarstvo unutarnjih poslova. Naravno, bilo bi izvrsno rješenje imati zasebno Ministarstvo mora ili barem Državno tajništvo za more, ali i zasebna tijela za Graničnu i obalnu stražu. Djelatnicima u upravnom tijelu zaduženom za obalnu stražu (ili pak za graničnu i obalnu stražu) to trebaju biti temeljne, a ne (nikako i ni u kom slučaju) dopunske zadaće.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Samo dan nakon posjeta Zemuniku i uvida u svekolika službena dostignuća Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, jutros se ministr Mario Banožić pri ulasku u zgradu Vlade Republike Hrvatske na sjednicu užeg kabineta našao „u hodu“ suočen s drugačijim pristupom istim temama. Naime, zaskočili su ga ondje djelatni novinari. Budući da redovito komuniciranje novog vrha Ministarstva obrane i medija praktično pa ne radi, takve novinarske zasjede ostaju jedini konkretan način za pribavljanje komentara na resorne aktualnosti, ali i za sve drugo što bi u javnost trebalo doći normalnim putem, a zapravo se ne komunicira iz samog sustava. Nažalost, to ni ne čudi, uzme li se u obzir činjenica da Ministarstvo obrane (ili barem ministar) već neko vrijeme ima novu glasnogovornicu – čije postavljenje nije bilo šire objavljeno. Riječ je o osobi koja je zajedno s ministrom donedavno bila u Ministarstvu državne imovine, a izgleda da je u tišini svog dolaska u MORH odmah krenula na godišnji.

Prvo novinarsko pitanje, naravno, išlo je na račun učestalih problema s nedavno remontiranim transportnim helikopterima Mi-171Sh, o čijim je novim zastojima izvijestila NovaTV 10. kolovoza, ističući kako su – osim na Kosovu – i tijekom prijevoza za potrebe Ureda predsjednika bile „manje nepravilnosti na jednom od helikoptera uočene 28. srpnja. Helikopter nije mogao poletjeti dok kvar nije bio otklonjen“. U MORH-u su tada objasnili:

„Možemo Vas izvijestiti da je bila riječ o letu u potpori programu Ureda Predsjednika RH. Kod helikoptera koji navodite, tijekom redovnog pregleda u sklopu pripreme za zadaću prevoženja uočene su manje nepravilnosti, manja odstupanja u parametrima rada motora, koje su zrakoplovni tehničari HRZ-a ubrzo riješili, te je helikopter vraćen u operativnu uporabu (…) O statusu ispravnosti vojne opreme i tehnike redovito, na propisani način, izvješćujemo sve nadležne institucije u zapovjednoj crti“,

da bi danas ministar Banožić ipak imao dodatni pojedinosti napominjući: „Zatražio sam izvješće, ali to su… je situacija dosta poznata. Riječ je o remontu koji je bio prošle godine, i postoje nekaka dva kvara… odnosno, dva helikoptera koja se zatraženo u jamstvenom roku, da se otkloni. I, to će biti… o trošku onih koji su radili remonta, jel…“.

Osim ministra obrane, izvješće će zatražiti i novi predsjednik saborskog Odbora za obranu, Franko Vidović. Kako su danas najavili iz SDP-a, Vidović će „zatražiti detaljno izvješće od MORH-a o cijelom tijeku nabave remonta i svim kvarovima na helikopterima nakon remonta“.

No, vratimo se na ministra Banožića. Po njemu, problem je koliko u helikopterima – toliko i u novinarima koji se o toj temi usude pitati ili izvještavati, Naime, na dodatno pitanje da li bi njega zabrinula perspektiva letenja zamjenskim helikopterom, nakon što se prvi poslani pokvario – Banožić odgovar: „Pa, gledajte. To je malo više… Ja bi rekao, tendenciozno bilo postavljeno pitanje, prije nekoliko tjedana, od strane vaše kolegice… Događa se. Zato što, mislim da je išlo u nekom drugom pravcu, od ovoga kojeg vam ja sada odgovaram…“.

Na inzistiranje prisutnih novinara da objasni, ministar je kazao: „Problemi su sa remontom. Pazite, riječ je o helikopterima koji imaju preko 1.000 godišnje leta, tako da… Riječ je o opremi… (…) Problem je… Problem je što se te stvari moraju otklanjati, ali ne treba ih tendencialno postavljati. Jel ovo, na ovaj način, ispada da je netko dao predsjedniku, namjerno, helikopter sa nekakvim teškim problemom. To nije istina“. Iako u televizijskom izvještavanju 10. kolovoza, a ni kasnije, nije bilo ni spomena namjernog podvaljivanja neispravne tehnike, nego se tek problematiziralo već duže problematičan remont – Banožić je konačno zaključio „Gledajte… Riječ je o opremi koja je nabavljana prije dugi niz godina. Isto tako, dugi niz godina nije bilo ulaganja. Remont je bio prošle godine. Imamo jamstveni rok. Tražit ćemo da se otkloni, i to je to! Hvala!“.

No, kao što to biva kada se čovjek nađe na čelu velikog i bitnog resora, gdje vrijeme ide i ljeti (u doba godišnjih odmora, kada zamre i ono malo preostale sustavne komunikacije s medjima) – to ujedno nije bio i kraj novinarskih pitanja s nogu, na ulazu u Vladu. Naime, uslijedila je promjena teme, s pogledom na nadolazeću jesen i planirane aktivnosti u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske – koje kao da će obuhvatiti sve ono što je prethodni ministar obrane osjećao neugodnim, nepopularnim i vrijednim prijevremenog odlaska s funkcije. Banožić je tu naznačio tri glavna posla kojima se bavi, od kojih je jedan u kašnjenju a dva su direktno bolna:

„Znači… Mi se, evo, pripremamo… Vezano za novu Uredbu. Znači, s obzirom na Pravilnik – smanjenja broja mjesta – i razgovarat ćemo o jednom dijelu ljudi koji može što prije otići u mirovinu. Također, imamo dio pripremanja za proračun. Isto tako, imamo pripremanje Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske“.

Dok je (1) novi Dugoročni plan razvoja OS RH u izradi već dugo, navodno je odavna dogotovljen – pa zapravo i kasni s objavom te upućivanjem u redovitu proceduru – bitno su problematičniji (2) spomenuti kadrovski rezovi. Naime, već grubi uvid u brojno stanje OS RH pokazuje kako se umjesto planiranih preko 15 tisuća djelatnih vojnih osoba u OS RH radi s tek 14.325 DVO i još 1.280 civila (stanje na 11. svibnja 2020. godine). Kako je posljednje javno dostupno Godišnje izvješće o stanju obrambenog sektora (ono za 2018. godinu, budući da MORH novo još ne šalje u proceduru) skupno stanje „Ministarstva obrane i Hrvatske vojske“ krajem prosinca 2018. definiralo na „14.640 djelatnih vojnih osoba i 2.241 državnih službenika i namještenika“ – vidi se da nova Uredba koju spominje Banožić (vjerojatno o unutarnjem ustroju MORH-a) zapravo kani smanjivati tih manje od 1.000 civila iz MORH-a. Iako je preustroj MORH-a itekako potreban – ako ništa drugo a ono da se prizna kako od prije nekoliko godina najavljivanih izdvajanja Vojnog muzeja i Odjela za nekretnine nije bilo ništa – upitno je daljnje brojno smanjivanje kadrovski sve slabijeg Ministarstva, posebice uz istodobno zadržavanje prenarasle civilne infrastrukture samih OS RH (koja je veličinom već davno prerasla MORH). Dodatni problem u svemu tome biti će (3) obrambeni proračun – u kojem očigledno slijede oštre i neugodne promjene, koje je sada i ministar Banožić tek okvirno najavio riječima: „Da… Jel, mislim, treba bit realni, da… s obzirom na sredstva, odnosno, proračun koji će se događati, treba… Rashodovna strana će bit takva da će igrati ulogu…“.

Kad na povratku s godišnjeg skočiš do baze u Zemuniku (Photo: MORH/F. Klen)

No, dok se u isto vrijeme od ministra jučer u Zemuniku službeno prenosilo tek gorde riječi o kupovini borbenih aviona – „Smatram kako je to od presudnog značaja za daljnji razvoj sposobnosti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i unaprjeđenja sigurnosti Republike Hrvatske, ali i stabilnosti ovog dijela Europe“ – danas je novinare zanimalo kako se taj jučerašnji pogled misli uskladiti s upravo iznesenim mračnim proračunskim vijestima. Po Banožiću, izgleda da ova odgođena kupovina i ne mora nužno pasti žrtvom krize i redukcija. Može, ali ne mora:

„Ne mora značit. Treba vidjet, jednostavno, kakve će ponude izgledati, kad one dođu u kompletu. Ono što je… Evo, upravo zbog ovakvih pitanja, kao što je sada bilo… Nažalost, kompletna spremnost… odnosno, sigurnost koju pruža Hrvatska vojska dovede se u pitanje, zato što nije odrađena jedna ponuda višenamjenskih borbenih aviona. Ja bi, iskreno… Evo, zbog svih… svega toga, i volio da to se i provede ove godine kraju, na način da odaberemo ponuđača. Odnosno da vidimo na koji će se način to zatvoriti, kroz određeno vrijeme“.

Pozdrav kakvog se nije dobivalo na prošlom ministarskom mjestu?

I opet, tu je taj nevjerojatni stav – da pitanja novinara nekako stvarno dovode u pitanje „kompletnu spremnost i sigurnost koju pruža Hrvatska vojska“, po ministru valjda motivirano žalom za neuspjelom nabavom borbenih aviona iz 2019. godine. Pa ipak, ponešto detaljniji uvid u tu bolnu temu nedvojbeno će dati nadolazeći mjeseci – kako spomenutim prikupljanjem međunarodnih ponuda, koje se valjda očekuje u skorije jesensko doba, tako još i više nadolazećim rebalansom državnoga proračuna – koji će u sebi uključiti sve posljedice proljetnog zaključavanja društva i privrede, kao i mršave rezultate turističke sezone koja se upravo ugasi u moru zaraženih koronavirusom…

U hrvatskoj se javnosti posljednje vrijeme sve ozbiljnije spominje mogućnost spajanja Ministarstva obrane Republike Hrvatske i Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske. Dok su zadaće MORH-a jasne – upravno vođenje nacionalnih poslova obrane, politički nadzor nad vojskom, te administrativna potpora Oružanim snagama RH u ostvarivanju njihovih zadaća, zadaće Ministarstva hrvatskih branitelja potpuno su drugačije. Kako se navodi na njihovoj internetskoj stranici, ono treba osigurati da svim hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata „njihove zasluge u obrani Domovine budu trajno i dostojanstveno vrednovane, a njihova žrtva nikad zaboravljena“, te vezano uz to „dosljedno provoditi javne politike u cilju osiguravanja adekvatne zdravstvene i socijalne skrbi onima kojima je Hrvatska najzahvalnija“. Jasno je kako iz tako velikih razlika teško da može nastati ikakva skladna sadržajna cjelina, što je preduvjet i skladnom upravnom djelovanju.

Kad se spaja nespojivo…

Tu se jasno vidi i osnovna razlika među usmjerenjima ovih dvaju državnih resora – dok se MORH bavi sadašnjošću (aktualnim vojnim i sigurnosnim poslovima, u Hrvatskoj i inozemstvu), pripremajući se i za budućnost, za buduće izazove – Ministarstvo hrvatskih branitelja kompletno je usmjereno prema prošlosti, i saniranju groznih posljedica rata u kojem je prije 25 godina iskovana današnja Hrvatska. Uz to, djelovanje braniteljskog resora ograničeno je na branitelje i stradalnike Domovinskog rata, i ono uopće ne obuhvaća kasnije veterane Oružanih snaga RH iz doba nakon Domovinskog rata, pa makar oni bili i stradalnici novijih vojnih djelovanja Republike Hrvatske, tijekom zadnjih 25 godina njenog postojanja. Naime, budući da Republika Hrvatska nema političke snage radno koristiti širi pojam vojnih veterana – osobe koje danas izlaze iz redova OS RH na tržište rada ili u mirovinu (i koje vremenom imaju sve manje karijerne veze s Domovinskim ratom), svojim pravima uvelike nisu izjednačene s „braniteljima“ kako ih doživljava njihovo nadležno Ministarstvo.

Razdvajanje obrane i branitelja

O svemu ovome smo za mišljenje upitali i Peru Kovačevića, svojedobnog visokog dužnosnika Ministarstva obrane RH, koji je radio i na osmišljavanju izdvajanja resora hrvatskih branitelja iz obrambenog resora te ustrojavanju Ministarstva hrvatskih branitelja. On je na naša pitanja sastavio odgovore, koje je objavio i na svom profilu na drustvenim mrezama, a koje donosimo i ovdje:

„Ukratko ću vas podsjetiti kad je i zašto ustrojeno Ministarstvo hrvatskih branitelja, što je bio cilj i svrha ustrojavanja Ministarstva. Naime, upravo sam po nalogu predsjednika Tuđmana, ministra Gojka Šuška, potpredsjednice Vlade gospođe Ljerke Mintas Hodak i generala Janka Bobetka radio na neposrednom ustrojavanju Ministarstva hrvatskih branitelja i u studenom 1997. godine priredio Promemoriju – elaborat za pokojnog predsjednika Tuđmana o razlozima i potrebi ustrojavanja Ministarstva hrvatskih branitelja. Sastavni dio tog elaborata bio je i sam ustroj Ministarstva. Predsjednik Tuđman je prihvatio elaborat i krenulo se u provedbu, odnosno samo ustrojavanje ‘Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji’. Naime, naziv Ministarstva logično je bio istovjetan Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji koji je Hrvatski sabor jednoglasno donio u prosincu 1997. godine“.

Koji su bili ciljevi te nove upravne organizacije?

„Kratko rečeno, osnovna zadaća i cilj ustrojavanja Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata bila je provedba Zakona o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji. Naime, uporedno s ustrojavanjem Ministarstva izradili smo i donesen je i Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Zakon u kojem su na jednom mjestu bila kodificirana sva njihova prava. Početna nakana je bila da Ministarstvo djeluje od 4-8 godina dok se ne riješe tada nagomilani problemi i nakon toga preraste u državnu upravnu organizaciju. Početak djelovanja Ministarstva branitelja bio je ožujak 1998. godine“.

Zašto se išlo u takve promjene?

„Predsjednik Tuđman je držao, kao što je u elaboratu bilo naznačeno, da se Ministarstvo obrane i HV nakon završetka Domovinskog rata trebaju posvetiti svom temeljnom djelokrugu i nadležnosti u preustroju i pitanjima obrane, i da ne bave pitanjima skrbi o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji jer to nije njihova zadaća. Sukladno tome, Ministarstvo je ustrojeno u prosincu 1997. godine kada je i donesen Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji“.

Kako je započeo rad novog resora, Ministarstva hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji?

„Predsjednik Tuđman je 19. prosinca 1997. za prvog ministra hrvatskih branitelja imenovao legendarnog dr. Juraja Njavro, a Ministarstvo je započelo s djelovanjem u ožujku 1998. godine. Tada sam obnašao dužnost pomoćnika ministra dr. Juraja Njavre, a nakon toga i dužnost v.d. ministra 9 mjeseci, kad je dr Njavro imao srčani udar. Sjedište Ministarstva je bilo u Zagrebu na lokaciji Park Stara Trešnjevka 4, a njegov ustroj na terenu pratio je ustroj Ministarstva obrane i MUP-a“.

A kako danas stoji ta tema?

„Prema tome, ukoliko se i kad steknu uvjeti, a sad sigurno nisu stečeni – da se ukine Ministarsvo hrvatskih branitelja – nije logično da se djelokrug poslova i nadležnost Ministarsva branitelja prebaci u djelokrug Ministarstva obrane. Što je pravi razlog ukidanja Ministarstva hrvatskih branitelja? Je li to traže zastupnici nacionalnih manjina? Pravi razlog zna Andrej Plenković, no sadašnja obrazloženja im ne drže vodu“.

Što dalje?

Posljednjih tjedan dana intenzivno se spekuliralo o spajanju Ministarstva branitelja i Ministarstva obrane u jedno zajedničko ministarstvo kojem bi na čelu bio aktualni ministar branitelja Tomo Medved kao o već gotovoj stvari. On sam u razgovoru za Večernji list od 11. srpnja nije htio komentirati medijska nagađanja, ali je rekao: „Razgovara se o svim inačicama, no svakako želim naglasiti da hrvatski branitelji neće biti zakinuti ni uskraćeni u potpori države jer moramo uspostaviti strukturu i ustroj koji će odgovoriti izazovima vezanim uz to izrazito osjetljivo područje odnosa prema hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata. Tu prvenstveno mislim na pravo na primjeren odnos, kako države tako i cijelog društva“.

Dakle, prioritet je bio na zadovoljstvu branitelja, više nego na boljitku nacionalnog obrambenog sustava, što potvrđuje teze o ustrajnom zanemarivanju obrambene tematike u Hrvatskoj. No, kako mnogim braniteljskim udrugama navodno baš i nije najbolje sjelo spajanje s Ministarstvom obrane, tijekom ovog vikenda se navodno opet počelo ozbiljnije razmišljati i o starom sustavu, prema kojem „branitelji“ ostaju razdvojeni od „obrane“. U tom slučaju kreće i nova potraga za budućim ministrom obrane, jer je gotovo sigurno da to neće biti dosadašnji obnašatelj dužnosti Tomislav Ivić.

Dosadašnji pomoćnici ministra obrane uskoro više neće postojati! Naime, na mjesto pomoćnika zaduženih za određene sektore, temeljem prošlotjedne Vladine uredbe i potom objave u Narodnim novinama od 23. kolovoza, uskoro dolaze ravnatelji uprava. Vlada RH je na svojoj prošlotjednoj 174. sjednici donijela ukupno 24 izmjene uredbi o unutarnjem ustrojstvu tijela državne uprave radi usklađivanja s novim Zakonom o sustavu državne uprave, koji je na snagu stupio sredinom srpnja ove godine. Ovu je odluku u sažetoj i objedinjenoj formi obrazlagao novi ministar uprave Ivan Malenica:

„Riječ je o usklađivanju uredbi o unutarnjem ustrojstvu tijela državne uprave sa Zakonom o sustavu državne uprave, te općom uredbom u unutarnjem ustrojstvu, a sve temeljem zaključka Vlade RH od 18. srpnja 2019. godine. Riječ je dakle o reformskoj mjeri, a ovo je jedan dio, jedan segment se odnosi i na unutarnja ustrojstva tijela državne uprave koji bi u konačnici trebao dovesti do smanjenja broja državnih dužnosnika. Temeljem ove ovdje…ovih uredbi slijedi nam donošenje pravilnika o unutarnjem redu svakog pojedinog tijela državne uprave koji bi na kraju doveo do raspisivanja natječaja za ravnatelja uprava, odnosno drugih ustrojstvenih jedinica“.

Od 3 pomoćnika ministra iz 1. godine ministarskog mandata ostao je samo Mihatov

U petak, 23. kolovoza, u Narodnim je novinama objavljena Uredba o izmjenama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva obrane, gdje se „pomoćnik ministra“ zamjenjuje riječju „ravnatelj“, pa će tako ubuduće u MORH-u postojati ravnatelj Uprave za obrambenu politiku (M-1), ravnatelj Uprave za ljudske potencijale (M-2), ravnatelj Uprave za materijalne resurse (M-3), te ravnatelj Uprave za proračun i financije (M-4). Do izbora novih ravnatelja, njihov posao rade još uvijek aktualni pomoćnici ministra. U MORH-u to su Petar Mihatov (obrambena politika i planiranje), Roman Mikulić (materijalni resursi),  te Ante Modrić (proračun i financije). Oni će se, žele li i dalje raditi ovaj posao, morati javiti na nadamo se uskoro raspisane natječaje. Četvrtog pomoćnika, onog za ljudske potencijale, kako rekosmo, trenutno nema.

Po kojoj uredbi radi MORH? (MORH/screenshot 26.08.2019.)

Među ostalim, čl. 69. Zakona o sustavu državne uprave propisuje: „Ministarstva će najkasnije u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu pravilnika o unutarnjem redu iz članka 65. stavka 5. ovoga Zakona pokrenuti postupke imenovanja ravnatelja upravnih organizacija u sastavu ministarstava“. Zakon je stupio na snagu 18. srpnja (8. dana od objave u Narodnim novinama, a ovaj broj NN je izašao 10. srpnja), da bi onda krajem prošloga tjedna, tj. 23. kolovoza, za niz ministarstava (uključivši i MORH) bile objavljene i nove uredbe o izmjenama uredbe – o njihovim novim unutarnjim ustrojstvima, uz napomenu da izmjene stupaju na snagu prvoga dana od dana objave. To bi moglo značiti da postupak imenovanja ravnatelja već lagano kasni, pa u tome, moguće, leži i razlog zbog čega nije imenovan nasljednik prošloga tjedna razriješenog pomoćnika ministra za ljudske potencijale Zorana Piličića. Po novome, Piličićevog nasljednika neće imenovati Vlada na prijedlog ministra obrane, nego će ta osoba u MORH stići temeljem raspisanog natječaja. No Ministarstvo obrane, kao i druga ministarstva, još nisu objavili natječaje za nove ravnatelje.  Štoviše, za Ministarstvo obrane, sudeći po njegovoj vlastitoj web-stranici, na snazi je i dalje Uredba o unutarnjem ustrojstvu iz 2017. godine.

Ivan Malenica – novi ministar, stara “reforma”

Unatoč optimizmu ministra uprave Malenice, ovo nije nikakva reformska mjera, već samo copy/paste sličnog zahvata iz doba Sanaderove i Kosoričine Vlade (temeljem izmjena i dopuna Zakona o sustavu državne uprave iz srpnja 2007. godine). Jedina je konkretna razlika što su u postupak uvođenje ravnatelja tada krenulo u neposredno predizborno vrijeme (parlamentarni izbori su bili 25. studenog 2007. godine), tako da je čitav postupak umjesto službenih objava o depolitizaciji vodećih upravnih mjesta u ministarstvima zadobio prizvuk dodatne politizacije državne uprave. Upravo je to bio i razlog da nova Vlada RH premijera Zorana Milanovića praktično odmah po osvajanju vlasti na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. godine krene s ukidanjem sustava ravnatelja (kojih je u vrijeme prijenosa vlasti 2011. godine bilo ukupno 146), uz povratak funkcija pomoćnika ministra.

Protiv ovog aktualnog zahvata ponovnog uvođenja ravnatelja bili su i sindikati državnih službenika i namještenika, tvrdeći da se kroz ovaj „blast from the past“ ne doprinosi depolitizaciji u ministarstvima, a da su i najavljivani javni natječaji tek formalne prirode. Kako stvari stoje, ne bi čudilo ni da jedina posljedica ove Maleničine „reforme“ ispadne opet da će prva sljedeća ne-HDZ-ova Vlada ukinuti ravnateljske funkcije, budući da ih, za razliku od pomoćnika ministra, neće biti u stanju smijeniti jednom običnom birokratskom odlukom sa zatvorene sjednice Vlade.

Nakon gotovo pet godina, Ministarstvo obrane RH dobiva novu Uredbu o unutarnjem ustrojstvu. Nakon što je tu tematiku Vlada RH regulirala 16. veljače 2012. godine (NN 26/12 od 29. veljače 2012. godine) i onda dopunjavala u listopadu 2012., krajem srpnja 2014. i opet krajem kolovoza 2015. godine – 29. prosinca 2016. ponovno je donesena baš nova Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva obrane, koja je u Narodnim novinama osvanula 4. siječnja nove 2017. (NN 2/17) i na snagu će stupiti u četvrtak, 12. siječnja 2017. godine.

Na prvi pogled većina je osnovnih stvari tu ostala ista ili slična, osim što se ukupan broj ustrojbenih mjesta u Ministarstvu obrane simbolički smanjio – s dosadašnjih 1115 na sadašnjih 1110 mjesta. No, taj dojam zapravo vara, budući je u preraspodjelama postojećih upravnih segmenata zapravo dio mjesta još i dodatno pojačan, a smanjenje ukupnoga broja treba zahvaliti i isključivanju iz tablica pojedinih dijelova MORH za koje se tek očekuje izdvajanje, a koji do daljnjega i dalje funkcioniraju unutar sustava – samo se ne broje. Riječ je tu o (1) “Odjelu Vojnog muzeja i izložbenih djelatnosti” (dosadašnjem segmentu Samostalne službe za odnose s javnošću i izdavaštvo) s ukupno 7 ustrojbenih mjesta, i još tri segmenta iz sastava Službe za nekretnine – (2) “Odjela za stanove, garaže i poslovne prostore” donedavno sa 6 ustrojbenih “kućica”, (3) “Odjela za prodaju i postupke” s 9 radnih mjesta, te (4) “Odjela za evidenciju i materijalno knjigovodstvo” s dosadašnjih 15 ustrojbenih mjesta. No, za razliku od stavke s Vojnim muzejom, koja izgleda postupno ipak ide van sustava, ali je kadrovski nadomještena još i prije izlaska, kod Službe za nekretnine je zamjetljivo da se formalno izdvajanje tri segmenta (30 radnih mjesta) i stvarno odrazilo na ustroj tog dijela MORH, gdje je i s manjim kadrovskim jačanjima Uprava za materijalne resurse završila s apsolutnim minusom od 28 mjesta – koji će biti i stvaran kad jednom ta izdvajanja i stvarno budu provedena. Pri tome, dok se strukturno izdvajanje Vojnoga muzeja iz okvira MORH tek neodređeno iščekuje, za spomenute dosadašnje odjele Službe za nekretnine specificiran je rok od godinu dana od dana stupanja na snagu ove Uredbe – dakle, oni bi do 12. siječnja 2018. trebali postati dio novog Ministarstva državne imovine.

Dakle, dok je ukupni sustav MORH-a smanjen na papiru za 5 ustrojbenih mjesta, zapravo je s popisa maknuto ukupno 35 mjesta (28 u Materijalnim resursima i 7 iz Vojnog muzeja) na račun nekih budućih promjena – da bi onda tako oslobođenih 30 mjesta bilo popunjeno novim ljudima širom ustroja. No, za dodatne detalje promjena treba pogledati čitavu novu strukturu MORH-a, koja izrijekom ne obuhvaća još i strukture Vojne sigurnosno-obavještajne agencije (VSOA), Glavnog stožera OS RH i Vojnog ordinarijata u RH, regulirane drugim propisima.

Ukupne promjene brojnoga sastava

Uredbom iz prosinca 2016. godine dosadašnjih 12 glavnih segmenata Ministarstva obrane RH nanovo je razdijeljeno na ukupno 17 osnovnih segmenata, od kojih je većina istovjetna negdašnjima. Iako ima nekoliko novih struktura – recimo, “Samostalna služba za upravljanje projektima” (čijih 8 ustrojbenih mjesta kao da će raditi posao koji je prije koju godinu obavljala sama zamjenica ministra obrane), ili “Samostalni sektor za vojnopolicijske poslove”, čije je ustrojavanje konačna posljedica unošenja dijela Vojne policije pod nadležnost MORH-a u ljeto 2013. godine. No, dobar dio novina zapravo predstavlja već dosad postojeće organizacijske strukture, sada samo izdvojene u samostalan status. Tako je “Vojnostegovni sud” postao samostalnim segmentom (prije dio “Glavnog tajništva”), “Samostalni odjel za protokol” nastao je izdvajanjem dosadašnjeg “Odjela za protokol” iz Kabineta ministra, dosadašnji “Samostalni odjel za unutarnju reviziju” uzdignut je u rangu (sada “Samostalna služba za unutarnju reviziju”), a “Samostalni sektor za informacijske i komunikacijske sustave” (ustrojen 2015. godine) dobio je svoju samostalnu numeraciju (umjesto dosadašnjeg segmenta 6a sada nosi vlastitu numeraciju kao segment broj 6).

Kabinet ministra (1) i Glavno tajništvo (2)

Iako je iz Kabineta ministra obrane izdvojen Odjel za protokol (5 radnih mjesta), ukupan broj mjesta u ovoj jedinici  ostao je na 20 – čime je očigledno otvoreno 5 mjesta za nove ljude u Kabinetu ministra. Za razliku od toga, Glavno tajništvo MORH-a je s dosadašnjih 78 palo na 64 radna mjesta. Od tih 14 razlike njih 12 otpada na “Vojnostegovni sud”, koji je sada samostalan segment u sastavu Ministarstva, a treba posebno istaknuti i “Podregistar za distribuciju i prijevoz klasificiranih podataka NATO-a i EU-a” (7 mjesta), koji je izgleda u istom sastavu samo prebačen u sastav “Uprave za obrambenu politiku”. Time dolazimo do činjenice da je Glavno tajništvo ovakvim izdvajanjima zapravo smanjeno za 19 mjesta, od kojih je njih 14 i knjiženo kao smanjenje – što znači da je u preslagivanjima tu još 5 ustrojbenih mjesta dodatno otvoreno za zapošljavanje – sudeći prema prirodi posla, vjerojatno deficitarne pravne struke.

Što se preostalih dijelova “Glavnog tajništva” tiče, njegova je struktura ponešto temeljitije promijenjena – od dosadašnje jedne službe i još jednog sektora s dvije službe po novom je ovaj segment općenito ustrojen u ukupno jedan sektor, “Sektor za opće poslove i pripremu akata”, koji sada sadrži 4 službe. Prva je (1) “Služba za opće i potporne poslove i pripremu akata”, koja je s dosadašnjih 29 ljudi pala na 23 mjesta. Uz to treba spomenuti i novu (2) “Službu za izradu i usklađenje akata” (nekad dio “Odjela za usklađenje, pripremu i izradu akata” u prethodno spomenutoj Službi) od 15 mjesta, kao i preostale dvije službe koje su po starom sačinjavale zaseban “Sektor za građansko-pravne i upravne poslove” od ukupno 28 radnih mjesta – a koje sada obuhvaćaju 24 mjesta zadužena za upravne i imovinske sporove te provođenje postupaka naknade štete. Dakle, ukupno govorimo o 62 radna mjesta u službama, plus još mjesta načelnika sektora i glavnog tajnika Ministarstva.

Samostalna služba za vojni zračni i pomorski promet (3)

Ovaj je segment vjerojatno nastao spajanjem dosadašnje “Samostalne službe za vojni zračni promet” (do sada 13 mjesta) i “Odjela za vojne pomorske poslove” (do sada 4 mjesta u okviru “Sektora za obrambenu politiku i planiranje” pri “Upravi za obrambenu politiku”). Kako ukupna nova samostalna služba obuhvaća 15 mjesta, od čega je njih 3 u “Odjelu za vojni pomorski promet” – vidi se da su dosadašnji dijelovi vezani uz vojni zračni promet zapravo smanjeni za 1 mjesto, kao što je ukupno još jedno mjesto oduzeto i na poslovima vojnog pomorskog prometa.

Samostalna služba za odnose s javnošću i izdavaštvo (4)

Ova će samostalna služba ponešto rasti u novom unutarnjem ustroju MORH-a. Kao prvo, u odnosu na raspored iz 2015. godine, kada je ukupno obuhvaćala 38 radnih mjesta – sada raste na 40 mjesta. Uz to, treba napomenuti kako se iz sastava dosadašnje SOJI zapravo formalno izdvaja “Odjel Vojnog muzeja i izložbenih djelatnosti” s ukupno 7 mjesta (iako oni do daljnjeg stvarno ostaju tu negdje, uključeni u Službu do provedbe formalnog izdvajanja u samostalnu instituciju) – tako da će tu porast zapravo biti 9 ustrojbenih mjesta. Ovo će većinom otići na dodavanje “Odjela za analitiku i strateško planiranje” (6 mjesta), te još i jačanje “Odjela za odnose s javnošću i medije” (2 dodatna mjesta), te “Odjela multimedijalnih sadržaja” (1 dodatno mjesto). Dok stvarno nije jasno koji bi se to profil novih kadrova trebao punim radnim vremenom baviti analitikom odnosa s javnošću ili strateškim planiranjem izdavaštva, ova preostala povećanja bi (uz pribavljanje iole radno iskusnih kadrova, možda iz “realne” sfere) mogla bitno poboljšati to donedavno jako problematično polje rada MORH-a.

Samostalni sektor za postupke javne nabave (5)

Dok načelna struktura ovog segmenta MORH-a ostaje praktično ista (dvije službe u sastavu sektora), ukupan broj raspoloživih ustrojbenih mjesta je tu smanjen – od dosadašnjih 40 ide se na 38 mjesta. Pri tome, nova “Služba za planiranje javne nabave i prodaju” ostaje sasvim ista, dok se u okviru “Službe za provedbu postupaka javne nabave” smanjuju “Odjel za nabavu opskrbnih i zdravstvenih roba i usluga” (1 mjesto) i “Odjel za nabavu graditeljskih roba, usluga i ustupanja radova” (2 mjesta) – a na račun toga je dodano jedno mjesto u “Odjelu za nabavu informatičkih, komunikacijskih i uredskih roba i usluga”.

Dok se čuje o smjeni dosadašnjeg čelnog čovjeka ukupnog ovog sektora, čije je funkcioniranje zadnjih godina bilo vidljivo iznad prosjeka takvih jedinica u ostatku sustava državne uprave RH, još je manje razumljivo rezanje ustrojbenih mjesta na postupcima građevinskih nabava – kada znamo kakve će biti potrebe obnavljanja i uređenja prilično zapuštenog fonda perspektivne vojne infrastrukture kojom danas raspolažu OS RH.

Samostalni sektor za informacijske i komunikacijske sustave (6)

Osim što po novom ovaj segment dobija svoju samostalnu numeraciju (od prijašnjeg segmenta 6a sada je numeriran kao 6), njegov ustroj unutar MORH-a doživjet će tek manje promjene – kao i do sada bit će ustrojen u dvije službe, od kojih će svaka i dalje imati po tri odjela. Što se ustrojbenih mjesta tiče, njihov će broj pasti za jedno, s dosadašnjih 36 na novih 35 – gdje se za dva mjesta smanjuje “Odjel za razvoj informacijskih sustava” u jednoj od službi, da bi se za jedno mjesto pojačao “Odjel za razvoj IT strukture” u drugoj njegovoj službi.

Samostalni sektor za vojnopolicijske poslove (7)

Nastanak ovog sasvim novog ustrojbenog segmenta Ministarstva obrane bio je za očekivati još od promjena Zakona o obrani 2013. godine, kada je dio Vojne policije zadužen za borbu protiv kriminaliteta bio izdvojen iz nadležnosti Glavnoga stožera te pridodan u MORH. Novi samostalni sektor sastavljen je od dvije službe, s po dva odjela svaka – koje ukupno imaju 24 ustrojbena mjesta. Kako za ovo tijelo nema presedana u dosadašnjim Uredbama o unutarnjem ustroju MORH-a, tek ostaje za vidjeti kako će taj segment biti popunjavan, koliko je kadrova tu preneseno iz nadležnosti GS OS RH, i kako će se njegova struktura razvijati tijekom budućeg rada u okvirima civilnog upravnog aparata RH.

Nakon razmatranja ovih bitnih, ali brojnošću ustrojbenih mjesta relativno manjih strukturnih segmenata Ministarstva obrane RH, na red za promatranje dolaze četiri glavne uprave Ministarstva: (8) Uprava za obrambenu politiku, (9) Uprava za ljudske potencijale, (10) Uprava za materijalne resurse, i (11) Uprava za proračun i financije. Upravo je u njima i glavnina ustrojbenih mjesta Ministarstva obrane RH.

Uprava za obrambenu politiku (8)

Iako je po svojoj osnovnoj strukturi ova uprava ostala načelno ista – sastavljena od dva sektora, jedan od dvije i jedan od tri službe – tu je došlo do manjih strukturnih varijacija, kao i do laganoga porasta broja ukupno raspoloživih ustrojbenih mjesta (od dosadašnjih 102 na novih 115). Unutar “Sektora za obrambenu politiku i planiranje” izdvojen je dosadašnji sastavni dio “Odjel za vojne pomorske poslove” (4 mjesta), kako smo to već spomenuli – a na njegovo je mjesto uvršten “Podregistar za klasificirane podatke NATO-a i EU-a”, vjerojatno iz dosadašnjeg sastava “Glavnog tajništva” (gdje se nazivao “Podregistar za distribuciju i prijevoz klasificiranih podataka NATO-a i EU-a”, i dalje sa 7 mjesta). Ostatak ovog sektora ostao je nepromijenjen, s ukupno 32 ustrojbena mjesta.

“Sektor za međunarodnu sigurnost i obrambenu suradnju”, kao drugi glavni dio “Uprave za obrambenu politiku”, doživio je nešto drugačije promjene. Kao prvo, sam redoslijed službi u njegovome sastavu je obrnut, a dio naziva je više simbolički mijenjan (tako su, recimo, odjeli unutar “Službe za bilateralnu obrambenu suradnju” umjesto opisnih imena regija u kojima obuhvaćaju pojedine države sada skraćeni na “Odjel za bilateralnu obrambenu suradnju” pa redni broj 1 ili 2). Po broju ustrojbenih mjesta tu je mijenjana samo “Služba za multilateralne poslove i međunarodnu sigurnost”, koja je od dosadašnjih 19 skočila na 29 ustrojbenih mjesta – tu je “Odjel za nadzor naoružanja” s dosadašnjih 5 skočio na 11 mjesta, dok su “Odjel za potporu međunarodnim aktivnostima” i “Odjel za multilateralne poslove i međunarodnu sigurnost” dobili svaki još po 2 ustrojbena mjesta. Ostatak ovoga sektora, zajedno sa “Službom za bilateralnu obrambenu suradnju” i “Službom za NATO i EU”, ostao je iste veličine, sa svojih ukupno 47 ustrojbenih mjesta.

Uprava za ljudske potencijale (9)

Ova uprava predstavlja ustrojbenim mjestima najveći dio Ministarstva obrane RH, koji uz osoblje rezidentno u sjedištu Ministarstva obuhvaća i 200 ustrojbenih mjesta raspodijeljenih na ukupno 27 područnih odjela te odsjeka za poslove obrane, raspoređenih širom Hrvatske. Ukupno gledano, ova je uprava i dalje organizirana u dva sektora – koji su od donedavno ukupnih 352 pali na 332 ustrojbena mjesta.

Pri tome, do većih je promjena došlo u “Sektoru za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima” (koji je do sada u nazivu imao “ljudske resurse”). Tri odjela njegove “Službe za djelatno vojno osoblje” ustrojbeno su ojačana za 6 mjesta – “Odjel za časnike” za 3 mjesta, “Odjel za dočasnike i vojnike/mornare” za 2 mjesta, te “Odjel za planiranje, upravljanje i nadzor” za 1 mjesto – dok je od njenog dosadašnjeg “Odjela za razvoj i provedbu civilne, civilno-vojne i međunarodne izobrazbe” formirana zasebna “Služba za izobrazbu” (sada s dva odjela, istim brojem radnih mjesta, ali uz dodatak još i mjesta načelnika službe). U “Službi za državne službenike i namještenike” za 2 ustrojbena mjesta ojačan je “Odjel za statusna pitanja i materijalna prava”, a najveće je promjene doživjela “Služba za poslove obrane” – u koju spadaju i ponešto sporni područni odjeli i područni odsjeci za poslove obrane razasuti po Hrvatskoj. Iako je broj područnih odjela za poslove obrane ostao isti (njih 4 – u Osijeku, Zagrebu, Rijeci i Splitu), smanjen je broj područnih odsjeka (od dosadašnjih 25 na novih 23), kao i broj u njima predviđenih ustrojbenih mjesta (od dosadašnjih 225 na sadašnjih 200). Osim što tu ima mjesta dodatnom sažimanju područnih odsjeka prema primjeru iz Splita (spajanje dosadašnjih odsjeka Split-1 i Split-2), te Zagreba (spajanje dosadašnjih odsjeka Zagreb-Centar i Zagreb-Istok), zasigurno je moguće i ukupno smanjivanje te strukture ustrojbenih mjesta, uz uvjet nastavka informatizacije MORH-a.

Drugi sektor ove uprave, “Sektor za potporu ljudskim potencijalima”, ostao je uglavnom isti – osim što je u njegovoj “Službi za potporu i kvalitetu življenja” smanjen broj mjesta u “Odjelu za pismohranu i opće poslove” (od 12 na 9 mjesta) i “Odjel za tranziciju” (od dosadašnjih 6 na 5 ustrojbenih mjesta). Time je čitav ovaj sektor s dosadašnjih 65 pao na novu ukupnost od 61 ustrojbenog mjesta – što na razini čitave uprave sumirano znači smanjivanje za 29 mjesta i onda još dodavanje 9 novih ustrojbenih mjesta, za ukupni apsolutni pad od 20 ustrojbenih mjesta (već spomenuto, od 352 na 332 mjesta).

Uprava za materijalne resurse (10)

Uprava za materijalne resurse doživjela je poprilična strukturna preslagivanja – od negdašnjih dva sektora, s ukupno šest službi, presložena je u novu konfiguraciju od ukupno tri sektora, podijeljena opet na šest službi. Pri tome, broj ustrojbenih mjesta je tu načelno smanjen za 28 mjesta (od dosadašnjih 226 na 198), pri čemu treba napomenuti da je upravo ovo cjelina u kojoj se iz dosadašnje “Službe za nekretnine” (po novome “Služba za vojne nekretnine i zaštitu okoliša”) tijekom idućih godinu dana planira izdvojiti cjeline – “Odjel za stanove, garaže i poslovne prostore” (6 ustrojbenih mjesta), “Odjel za prodaju i postupke” (9 mjesta), te “Odjel za evidenciju i materijalno knjigovodstvo” (dosadašnjih 15 mjesta) u novo osnovano Ministarstvo državne imovine.

Dio ovog segmenta koji se tu nije mnogo mijenjao je “Sektor za naoružanje i opremu”, koji je i dalje ustrojen u dvije službe, koje su od 57 narasle na 59 ustrojbenih mjesta. Pri tome je “Odjel za nevojna i opća sredstva te dozvole” prebačen iz načelno zadržane “Službe za opremanje i modernizaciju” u okvir “Službe za potporu opremanju i modernizaciji” – u kojoj je ukupni sastav smanjen za 3 ustrojbena mjesta, ali je onda dodan još i novi “Odjel za kodifikaciju i normizaciju” od ukupno 5 ustrojbenih mjesta. Za razliku od toga, dosadašnji “Sektor za nekretnine, graditeljstvo i zaštitu okoliša” temeljito je preslagivan – dok je do sada obuhvaćao četiri službe, sada je razdijeljen na ukupno dva sektora, svaki s po dvije službe, što sadržajno gledano i nije loše, budući je dalo ponešto jasnoće ovome ustroju. Pri tome je ukupan broj ustrojbenih mjesta sa 169 smanjen na ukupno 139.

S jedne strane, njegove dosadašnje “Služba za nekretnine” i “Služba za graditeljstvo i zaštitu okoliša” ujedinjene su pod novi “Sektor za vojnu infrastrukturu” (sastavljen od “Službe za vojne nekretnine i zaštitu okoliša” te “Službe za vojno graditeljstvo i energetsku učinkovitost”), koji je s ukupno 81 ustrojbenim mjestom završio na 51 ustrojbenom mjestu, dok su dosadašnja “Služba za prijam i kontrolu kvalitete” i “Služba za potporu” ujedinjene u novi “Sektor za potporu, usluge i kontrolu kvalitete” (podijeljen na “Službu za potporu, promet i usluge”, s novim “Odjelom općih poslova i evidencije” od 5 mjesta, te “Službu za prijam i kontrolu kvalitete”) – gdje je ukupan broj ustrojbenih mjesta ostao na 87.

Uprava za proračun i financije (11)

Segment financijskog vođenja MORH-a strukturno je preslagivan u manjoj mjeri – i dalje sadrži dva sektora, od kojih je “Sektor za proračun i analize” ostao vrlo sličan (podijeljen na dvije službe, s ukupnim brojem ustrojbenih mjesta koji je od 31 pao na novu većinu od 29 mjesta), dok je dosadašnji “Sektor za financije i računovodstvo” od dosadašnje dvije službe presložen u tri službe (izdvojena je “Služba za integraciju i potporu” – gdje je zapravo broj potpornih mjesta smanjen s dosadašnjih 18 na novih 14, uz jedno novo mjesto načelnika službe), no ukupan je broj ustrojbenih mjesta u sektoru tu smanjen od dosadašnjih 124 na novih 119. To odgovara i ukupnom padu broja radnih mjesta u Upravi za proračun i financije za 7 (od dosadašnjih 155 mjesta na novih na 148 mjesta). Pri tome treba napomenuti kako se to smanjivanje ne odnosi i na izdvojene lokacije – budući je od regionalnih operativnih odjela smanjen samo onaj u Zagrebu (od 31 na 29 mjesta), dok je odjel u Karlovcu još i pojačan jednim mjestom.

Samostalna služba za upravljanje projektima (12)

Nažalost, ova novouspostavljena služba definirana je tek apsolutnom brojkom u njoj predviđenih radnih mjesta, tako da dok možemo pretpostaviti kako se među njenih 8 mjesta tu zapravo radi o jednom mjestu načelnika službe i još 7 radnih mjesta u nekom konkretnom organizacijskom okviru – nije jasno je li tu predviđeno ikakvo osnivanje nižih organizacijskih jedinica, odnosno odjela.

Inspektorat obrane (13)

Iako je osnovna struktura Inspektorata obrane ostala ista još od 2014. godine, s ukupno 38 ustrojbenih mjesta, u novoj je Uredbi taj segment ponešto sažetije detaljnije raščlanjen. Naime, i dalje se sastoji od ukupno dvije službe, no u (1) “Službi inspekcije obrane” dosadašnja tri odjela svedena su na dva (spajanjem “Odjela za inspekciju obrane” i “Odjela za inspekciju civilnih nositelja obrambenih priprema i planiranja” u zajednički “Odjel za inspekciju obrane i obrambenih priprema”) – što je zahvat kakav je izveden i u (2) “Službi inspekcije resursa”, gdje su dosadašnji “Odjel za inspekciju materijalnih resursa” i “Odjel za inspekciju financijskih resursa” spojeni u novi “Odjel za inspekciju materijalno-financijskih resursa”.

Preostali segmenti (14 – 17)

Za kraj, treba kratko obuhvatiti još i preostala 4 segmenta u ustroju Ministarstva obrane RH – od čega su tri zapravo novo-samostalna, uzdignuta iz nekih drugih ustrojbenih segmenata, a jedan je već dugo postojeći – “Samostalni odjel za potporu Vojnom ordinarijatu u RH” (17). Nažalost, sva ova četiri segmenta MORH povezuje jedna te ista mana u prikazivanju – naime, navedeni su samo u apsolutnoj brojci ustrojbenih mjesta koja obuhvaćaju, bez da je iole preciznije prikazana i njihova prava unutarnja struktura.

Pri tome, kako smo već spomenuli, segment “Vojnostegovni sud” (14) osamostaljen je izdvajanjem iz “Glavnog tajništva” (2), gdje je bio u rangu sektora te je obuhvaćao istih 12 radnih mjesta koja ima navedena i za ubuduće. Nova “Samostalna služba za unutarnju reviziju” (15) ostala je jedan od samostalnih i bitnih dijelova MORH – a osim što je uzdignuta u statusu (od negdašnjeg “Samostalnog odjela za unutarnju reviziju”), njoj je sada dodano i još jedno radno mjesto (8 ukupno). Segment “Samostalni odjel za protokol” (16) nastao je izdvajanjem dosadašnjeg “Odjela za protokol” iz okvira “Kabineta ministra” (2), pri čemu je broj ustrojbenih mjesta u njemu narastao od donedavnih 5 na novih 8. Konačno, već spomenuti segment za vezu s Vojnim ordinarijatom, “Samostalni odjel za potporu Vojnom ordinarijatu u RH” (17) samostalan je već dugi niz godina – ovim je promjenama samo od dosadašnjih 10 mjesta smanjen na njih ukupno 7.

Zaključak

Sagledavši sve ove promjene, treba zaključiti kako su zahvati u Uredbu o unutarnjem ustrojstvu MORH-a, koji će stupiti na snagu u četvrtak, 12. siječnja, zapravo više kozmetičke, a ne suštinske naravi. Stvarno je zabrinjavajuće da se već s danom stupanja nove strukture na snagu pokušava tvrditi kako je brojno stanje radnih mjesta u okviru Ministarstva obrane RH navedenih 1110, kada je jasno da izdvajanje njegova 4 ustrojbena segmenta tek predstoji (što obuhvaća oko 37 radnih mjesta, koja su do daljnjega i nadalje u okviru Ministarstva, iako se ne broje u službenom tabličnom prikazu). No, taj manevar brisanja, uz istodobno zadržavanje sličnoga broja ukupnih sustavno raspoloživih radnih mjesta, u praksi omogućava tiho zapošljavanje dodatnih ljudi – računajući da će postojeći višak zaposlenih postupno ipak biti sveden prema navedenim brojkama, kad jednom možda i dođe do svih tih najavljivanih strukturnih izdvajanja iz obrambenoga sektora.

Mimo tog stvarno upitnog administrativnog manevra treba zaključiti da provedene promjene nisu dubinske. Preslagivanjima je obuhvaćeno ukupno oko 10 posto strukture Ministarstva, pri čemu je dio provedenih promjena zapravo očekivan i pozitivan (prvenstveno uspostava “Samostalnog sektora za vojnopolicijske poslove”). Pri tome su ispravljene i neke dosadašnje ekscentričnosti (pitanje nestandardnog numeriranja “Samostalnog sektora za informacijske i komunikacijske sustave”), iako nije iskorištena i prilika da odvojeno definiranih 17 segmenata MORH-a bude i ukupno racionalnije raspoređeno – tako da se u jednom bloku okupe razne stare i nove samostalne službe te sektori (koji su sada navedeni razlomljeno, po rasporedu ispred i iza 4 velike uprave Ministarstva). Jednako tako, djelom obavljenih promjena zapravo je zamagljeno djelovanje pojedinih segmenata (spajanje više jasno odvojenih dijelova u veće cjeline generičkih naziva, npr. “Odjel za bilateralnu obrambenu suradnju I.”), dok postoji i niz segmenata koji su navedeni tek općenito, iako je lako zaključivo da u sebi imaju barem odvojenu poziciju čelnika, ako već ne i kakve unutarnje organizacijske strukture).

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ponovno, nakon četiri godine, revitalizira Upravu za strateške i sigurnosne poslove, kolokvijalno poznatu pod nazivom „Sedma uprava“. Kako se radi o instituciji koja je jedan oblik tajne službe, obavještajni sektor, ali i dio političke scene, nezadovoljan je naglim rješenjem Ministarstva.

Sama uprava koja se bavi „strateškim i sigurnosnim poslovima“ ukinuta je 2012. godine uredbom tadašnje ministrice Vesne Pusić. No, upućeni govore kako već kroz 2000. godine ta Uprava nije djelovala onako kako je to radila kroz devedesete, kad je faktički bila posebna obavještajna služba. Više se tu radilo o klasičnim sigurnosnim poslovima, a manje o diplomatskoj špijunaži kojom se sve države bave, ali je veliki tabu kada je javnost u pitanju.  Kakav je sad unutarnji preustroj Ministarstva vanjskih i europskih poslova i koliku obavještajnu ulogu će imati „Sedma uprava“ – za sada se službeno nikako ne može znati. Naime, u samo jednom objavljenom članku koji se unutar Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva vanjskih i europskih poslova odnosi na ovo tijelo, piše tek da „Uprava za strateške i sigurnosne poslove nadležna je ustrojstvena jedinica Ministarstva zadužena za poslove sigurnosti u službi vanjskih poslova, te obavlja i druge poslove iz svog djelokruga“. Ovi „drugi poslovi“ ostavljaju popriličnu širinu djelovanja, a članci 87. do 105., koji detaljno pojašnjavaju i sam ustroj i djelovanje ove Uprave, proglašeni su tajnima, te nisu objavljeni u Narodnim novinama. Ukratko, javnost ne može znati kakvi su planovi MVEP-a s ovim povratkom nečega što je u devedesetima bila jedna od najtajnijih domaćih obavještajnih službi.

U trenutačnom obavještajnom aparatu nisu sretni ovakvom odlukom, odnosno mogućnošću stvaranja paralelne tajne službe, koja bi bila svojevrsna konkurencija i SOA-i i VSOA-i. Glasine govore kako niti dio vladajućih nije najsretniji s ovakvim ad hoc rješenjem MVEP-a. Naime, nekakav načelan dogovor bio je da se najprije napravi Strategija nacionalne sigurnosti, na osnovi koje bi se radile promjene i u obavještajnom sustavu.

Stvaranjem potencijalne diplomatske špijunske agencije to se izigralo, a nezadovoljstvo je tim veće jer Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu uopće ne spominje diplomatsku tajnu službu. Tako da bi ovo mogao biti prvi dio obavještajnog sustava koji nije pod direktnim nadzorom premijera i predsjednice, već mu je izravni nadređeni – ministar vanjskih poslova. Očekivano je da takav sustav nikako ne može odgovarati trenutačnom obavještajnom ustroju, od Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost do pojedinačnih službi, ali niti djelu političkog establišmenta koji smatra da se odnosi unutar obavještajnog sustava moraju bolje i preciznije urediti.

Službene informacije o Upravi za strateške i sigurnosne poslove nismo mogli dobiti, jer su članci koji je definiraju – tajni. Kuloarima se širi priča kako je ovaj novi ustroj izuzetno blizak onom iz devedesetih, no tek bi reakcije predsjednice i premijera države mogle pokazati radi li se zbilja o razvijanju paralelnog obavještajnog sustava.

• tekst pod nazivom „MVEP opet osniva ‘Sedmu upravu’: Obavještajna zajednica uskoro dobiva – konkurenciju“, autora Danka Radaljca, objavljen je 06. svibnja u Novom listu, a u izvornom obliku može se naći na adresi: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/MVEP-opet-osniva-Sedmu-upravu-Obavjestajna-zajednica-uskoro-dobiva-konkurenciju

Na današnjoj, 244. sjednici u aktualnome sazivu Vlade Republike Hrvatske, na dnevnome se redu našla i izmjena unutarnjeg ustroja Ministarstva obrane. Time je kao 15. točka dnevnog reda, u punih 10 sekundi obrazlaganja, usvojen “Prijedlog uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva obrane” – akt kojim je ova struktura po četvrti put dotjerivana u mandatu aktualne Vlade. Dok je ministar obrane Ante Kotromanović izjavio tek: “Predstavljenim izmjenama i dopunama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu i sastavu Obrane radimo male korekcije. Ne povećavamo okvirni broj izvršitelja, i predlažem da usvojimo ovu Uredbu“, pogledajmo što se ovoga puta krije iza šminke i brzinskog odrađivanja kabuki-teatra zvanog sjednica Vlade RH.

Rezanja i prekrajanja

Vlada RH – stiliziranom kabuki-koreografijom o hrvatskim životnim temama

Kao prvo, u usporedbi s posljednjim takvim istovrsnim aktom, onim donesenim krajem srpnja 2014. godine (NN 94/14, od 31. srpnja 2014. godine), stvarno ukupni broj ljudi u sustavu MORH-a sada ostaje isti. Riječ je o ukupno 1115 ljudi, raspodijeljenih u 12 velikih segmenata. No, izvedene preraspodjele radnih mjesta koncentrirale su se u tri zasebna segmenta. Kao prvo, neposredno pod Uredom ministra osnovano je novo tijelo – “Samostalni sektor za informacijske i komunikacijske sustave” (36 radnih mjesta). Kao drugo, u okviru postojećeg segmenta “Glavno tajništvo” povećanjem za ukupno 4 radna mjesta restrukturiran je dio vezan uz vojno-stegovno sudovanje. Time je ustrojen jedinstveni Vojno-stegovni sud (12 radnih mjesta), spajanjem dosadašnjeg Višeg vojno-stegovnog suda (donedavno 5 radnih mjesta, u okviru “Glavnog tajništva”) s ostatkom takvih poslova koji su bili u djelokrugu Oružanih snaga RH – što je promjena izvedena nedavnim Izmjenama i dopunama Zakona o službi u OS RH. Kao treće, restrukturirana je i “Uprava za materijalne resurse”, kojoj je povećanjem za ukupno 6 mjesta u okviru postojeće “Službe za graditeljstvo i zaštitu okoliša” dodan zaseban “Odjel za pripremu i izdavanje dozvola” (ukupno 8 radnih mjesta – gdje su razlike nadoknađene smanjivanjima tamošnjih Odjela za graditeljsku pripremu i promet).

No da bi te velike promjene bile moguće, radikalnije je reorganizirana “Uprava za proračun i financije”, koja je smanjena za ukupno 36 mjesta (od čega 34 mjesta u sada izdvojenom i osamostaljenom prijašnjem “Sektoru za informacijske i komunikacijske sustave”, i još dva pri Odjelu za praćenje proračunskih procesa i Odjelu za programiranje i analize), a na sitno su srezani još i segmenti “Samostalna služba za odnose s javnošću i izdavaštvo” (ukupno 2 mjesta manje, gdje su po jedno mjesto izgubili odjeli odnosa s javnošću, vojnih glasila i interneta, dok je Vojni muzej jedno mjesto dobio dodatno), “Samostalni sektor za javnu nabavu” (1 mjesto manje, pri Odjelu za nabavu informatičkih, komunikacijskih i uredskih roba te usluga), “Uprava za obrambenu politiku” (ukupno 3 mjesta, sažimanjem odjela za razvoj obrambene politike, sukcesiju i nadzor naoružanja), te “Uprava za ljudske resurse” (gdje su za ukupno 4 radna mjesta smanjeni područni odsjeci za poslove obrane u Karlovcu, Zagreb-Centar, Zagreb-Jug i Split). Uz to, manje je presložen i segment “Inspektorat obrane”, pri čemu je u njemu zadržan isti broj radnih mjesta.

Dok stavljanje ustrojbenog te kadrovskog naglaska na dvije dosada iznimno bolne točke ukupnog obrambenog sustava RH – na informatičku osnovicu Ministarstva i na proces reguliranja dozvola za gradnju i održavanje nekretnina stvarno ne čudi, sasvim je druga stvar po pitanju tematike vojno-stegovnoga sudovanja u obrani. Riječ je o temi koja se nametnula u fokus prije dva mjeseca, kada su ekspresno kroz Vladu i Sabor prohujale izmjene i dopune Zakona o obrani te Zakona o službi u Oružanim snagama – pri čemu je prekrajanje internog sustava vojno-stegovnog sudovanja izazvalo posebno žučne rasprave. Ova tema očigledno zaslužuje detaljniji osvrt, koji je u pripremi.

MORH-apsurdistan

Antikna mreža obrambenih birokrata po lokalnim sredinama

Za kraj, napomenimo još i apsurdnost trenutnog ustroja “Uprave za ljudske resurse” MORH-a – ustrojbenog segmenta sastavljenog od načelno 352 službenika, namještenika i djelatne vojne osobe. Pri tome, njenih je čak 225 djelatnika (63,9 posto “Uprave za ljudske resurse” ili 20,2 posto ukupnog MORH-a) izmješteno širom ukupno četiri “Područna odjela za poslove obrane” (Osijek, Zagreb, Rijeka i Split), sa svojih 25 “Područnih odsjeka za poslove obrane”. Time raznih službenika i namještenika ove Uprave po mjestima širom Hrvatske ima praktično jednako koliko i svih ljudi ukupno zaduženih za sve materijalne resurse obrambenoga sustava, a njihovim “poslovima obrane” samo na području “Područnog odjela Osijek” bavi se ukupno 56 ljudi – što je gotovo 10 puta više ljudi no što je Hrvatska sabrano odaslala u Bruxelles, u okvir tamošnjeg “Obrambenog odjela Stalnog predstavništva Republike Hrvatske pri Organizaciji Sjevernoatlantskog ugovora” (ukupno 6 ljudi).

U doba informatičkih mreža, te digitalne pohrane i obrade podataka, postojanje i održavanje ovakve vojske birokrata raspoređenih u lokalnu upravu nema baš nikakvoga opravdanja. Dok bi možda imalo smisla na pojedinim od tih mjesta ostaviti po jednog čovjeka, glavnina posla trebala bi biti obavljana centralno – samo uz povremeno slanje mobilnog tima uvježbanih stručnjaka na teren, gdje bi se oni sreli s tim jednim lokalnim “poslanikom” i onda obavili posao uz daljinsko pristupanje jedinstvenoj bazi digitalnih podataka. Dakle, uz 25 lokalnih “poslanika” možda bi u sustavu obrane bilo mjesta i za nekoliko desetaka ljudi zaduženih za mobilno obavljanje tih “poslova obrane” – ali definitivno ne i za vojsku od 225 uhljeba raspoređenih uzduž i poprijeko Lijepe naše.

Iako formatom malena, knjiga “The British officer: Leading the army from 1660 to the present” predstavlja djelo iznimnog uvida u tematiku – karijerno formiranje, život i profesionalne izazove s kojima su se susretale generacije britanskih časnika kopnenih snaga tijekom praktički 345 godina promatranja. Da bi se takvu veliku temu uspjelo ozbiljno ubaciti na ukupno samo 335 stranica manje ili više džepnog formata (307 stranica samoga djela, još 18 stranica dodataka, te 10 stranica pojmovnog indeksa), potrebno je opsežno iskustvo. Zato i ne čudi da autor Anthony Clayton već dugo pliva u vodama vojne povijesti i publicistike.

Anthony Clayton rođen je 1928. godine. U britanskoj Teritorijalnoj vojsci stigao je do čina pukovnika, te je do 1973. godine bio aktivan i u kolonijalnim vlastima Kenije. Od 1965. do 1994. godine Clayton je na Kraljevskoj vojnoj akademiji Sandhurst predavao vojnu povijest. Tijekom tih 29 godina čistog akademskoga rada, profilirao se kao ekspert za pitanja francuske vojne povijesti (gdje je za svoj poseban stručni doprinos 1988. nagrađen i titulom Chevalier dans l’Ordre des Palmes Academiques), te za britansku vojnu povijest, s posebnim naglaskom i na brojna kolonijalna iskustva Velike Britanije. Nakon toga, on je nastavio surađivati sa sveučilištem u pokrajini Surrey.

Clayton početkom 2014. godine, s predstavljanja njegove nove knjige “Battlefield rations”

U njegovih preko 30 objavljenih knjiga posebno treba spomenuti njegove svježe knjige – spomenutu knjigu “Britanski časnik”, objavljenu u mekom uvezu 2007. godine, zajedno s njegovom knjigom “Battlefield Rations” iz 2013. – o britanskoj vojnoj prehrani od 1900. do danas. One su dobar primjer autorovih sintetskih radova, koji predstavljaju pregled teme prožet ponekad i osobnim iskustvima dugogodišnjeg promatrača (na koja se Clayton ponekad i izričito poziva).

Samo djelo “Britanski časnik” možemo svrstati negdje između klasične vojne povijesti i socijalne povijesti profesionalnog časničkoga staleža (prikazane kroz niz crtica iz pukovnijskih kronika i pojedinih biografija). Usprkos nedvojbenoj kvaliteti ove knjige, treba napomenuti kako se tu radi o djelu koje je poprilično teško za čitanje. Naime, skučen prostor male knjige natjerao je autora na razna kraćenja – ne bi li prilično zaokruženo prikazao svoju opsežnu temu promatranja. U okviru teme se tako ne ulazi u opću vojnu povijest pojedinih perioda, tek se naznačuju bitnija događanja te operacije, kao što se u pravilu ne troši prostor ni na promatranje dijelova britanske kopnene vojske koji nisu izričita tema (ljudstvo općenito, dočasnici, civili u vojnoj službi), ili područja odvojenih i manjih vojnih djelovanja – osim onda kada je to baš nužno, jer se nedvojbeno tiče teme.

Časnik 15. (ili Kraljeve) pukovnije (lakih) draguna, oko 1768. godine

Upravo ova kratkoća predstavlja i glavni problem pri uživanju u ukupno 16 poglavlja knjige “Britanski časnik”. Pri tome, riječ je o uvodu, praćenom s 13 kronološki poslaganih poglavlja, i još dva segmenta posvećena časnicima u imperijalnim trupama po kolonijama, te časničkome osoblju svekolikih službi potpore. Uz to, knjiga sadrži i tri odvojena slikovna umetka, opremljena s ukupno 36 slika i fotografija u boji. Iako svako od poglavlja ima svoje odvojene popise literature, napomenimo i da bi čitateljima podrijetlom izvan britanskog kulturnog kruga za bolje upoznavanje s pojedinim periodima i detaljnim aspektima spominjane britanske vojne povijesti dobro došao još i jedan zaseban popis preporučene literature.

Prvih gotovo 140 godina promatranog perioda, od restauracije monarhije 1660. pa do 1793. godine obrađeno je prilično sumarno, u tri poglavlja na prvih 50 stranica teksta – što predstavlja možda i najslabiji dio knjige. U tom periodu disciplina se prvenstveno utjerivala mjerama fizičkog kažnjavanja, u Velikoj Britaniji nije bilo organiziranog školovanja za časnike, a pojedinci su svoje činove kupovali (za skupe novce, kojih se dio mogao vratiti prodajom čina na kraju karijere – kao svojevrsnom obliku vojne mirovine). Ujedno, časnička je služba u pravilu koštala bitno više od redovitih prihoda koje je donosila, tako da je status časnika u praksi bio rezerviran za osobno bogate ljude prvenstveno plemićkoga podrijetla. Uostalom, to se konkretno podrijetlo dugo preferiralo i radi pretpostavljenog “gospodskoga duha” – elementa kojeg se dugo smatralo bitnim elementom u vođenju ljudi i uspješnome ratovanju.

Royal Military Academy Sandhurst

Dio ovih elemenata tek se polagano mijenja do doba napoleonskih ratova (poglavlje o dobu Wellingtona, i onda poglavlje o periodu od Waterlooa do Krimskoga rata), i onda u doba Krimskoga rata i Indijske pobune (6. i 7. poglavlje) – kada postupno dolazi do svijesti da izostanak redovite obuke, školovanja, ali i sređenog smještaja vojske u zasebnim vojarnama itekako šteti efikasnosti takvih vojnih snaga u borbi (gdje se za svaki pojedini rat iznova uče neke osnovne lekcije). Temeljem tih iskustava, prvo je 1741. bila osnovana kadetska škola Kraljevskog topništva i Kraljevske inženjerije u Woolwichu (koja je potrajala sve do 1939. godine), da bi onda 1800. bila osnovana i štožerna škola u Camberleyu, te 1802. i zaseban odjel za mlade kadete u Sandhurstu – što je i danas jedan od temelja britanskog vojnog školovanja. Uz to, postupno je ograničeno i kupovanje činova – praksa koja je 1871. i potpuno napuštena uz veliki trošak za državu.

Upravo periodom od 1858. do 1914. bave se iduća dva poglavlja, koja definiraju britanske časnike viktorijanskog i edvardijanskog perioda. Reforme Edwarda Cardwella okončale su grubo fizičko kažnjavanje u vojsci, uvele sustav pukovnija s po dvije bojne – regionalno vezanih i baziranih u odvojene namjenske vojne komplekse – te ojačale obuku i školovanje, uz istodobno suzbijanje sistemske korupcije. Novo naoružanje i oprema je tada i praktično isprobavano u nizu kolonijalnih sukoba (Indija, Afganistan, Burma, Malaja, Kina, Jamajka, Barbados, Britaski Honduras, Kanada, Novi Zeland, Južna Afrika, te Zapadna Afrika, Sudan, Etiopija i Egipat) – da bi krajem 19. stoljeća i dotada šarene uniforme bile zamijenjene jednobojnima, khaki. Pa ipak, sve do 1908. izostanak postojanja zasebnog Glavnog stožera aktivno je kočio efikasnost britanskih vojnih snaga – iako se kasnije baš vrijeme između 1902 i 1914. smatralo svojevrsnom ‘La Belle Époque‘ u popularnome doživljaju života časnika britanskih kopnenih snaga.

Časnici britanskog topništva u Prvom svjetskome ratu

Tri odjeljka, od 10. do 12. poglavlja knjige, na 58 stranica teksta obrađuju period od 1914. do 1945. godine. U Prvome svjetskome ratu Velika Britanija je po prvi put imala masovnu mobilizaciju, a žrtve koje su tada podnijele profesionalna Redovita vojska, Teritorijalne snage i Kitchenerova “Nova vojska” obilježile su zemlju za nadolazeća desetljeća. Uz opise pribavljanja velikog broja novih časnika, naglasak je i na pritoku ljudstva iz raznih društvenih slojeva u časničke redove – što temeljito mijenja dotadašnje uobičajene klasno-stereotipne situacije. U to se doba osniva i niz novih rodova – vojno-obavještajni, oklopništvo, zrakoplovstvo i mornaričko zrakoplovstvo – dok se mnogi postojeći iz temelja mijenjaju (posebice inženjerija, veza, sanitet i logistika). Nakon rata, sustav se opet radikalno smanjuje, vraćajući se u predratne okvire i zadaće “imperijalne žandarmerije”. Ovo koncentriranje na asimetrične situacije u inozemstvu, zajedno s rapidnim tehnološkim napretkom na nizu vojno značajnih područja, doveo je do situacije radikalne nepripremljenosti za Drugi svjetski rat i kopneno ratovanje koje se u njemu tražilo.

Gušenje pokreta Mau Mau rezultiralo je i brojnim optužbama za zlostavljanje građana Kenije

Iduće 42 stranice obrađuju drugu polovicu 20 stoljeća, podijeljenu u dva segmenta – jedan, od kraja Drugog svjetskog rata do povlačenja Velike Britanije do Sueza, te drugi, od napuštanja Adena do operacija po Sjevernoj Irskoj i zaključno djelovanja u Iraku (područje Basre), od 2003. nadalje. Nakon 1945. britanska vojska bavi se s dvije osnovne zadaće: (1) okupacijom Njemačke, koja ubrzo prerasta u ključni dio blokovske vojne konfrontacije (uz manja djelovanja oko Trsta, u Grčkoj i Austriji), te (2) opet asimetričnim sukobima vezanim uz postupno smanjivanje negdašnje imperije (Indija i Pakistan, pa Palestina i Malaja, ustanak Mau Mau u Keniji, Cipar). Uz to, treba napomenuti i djelovanje u Korejskome ratu, sličnije iskustvima Italije 1943. ili Zapadnoga bojišta nakon toga. U to je doba većina vojske sastavljena od ročnih vojnika, vođenih profesionalnim časnicima ili časnicima iz okvira dvogodišnje National Service, dok se nakon 1949. bolje regulira i učešće žena u časničkome kadru (Women’s Royal Army Corps). Postupno kreće i smanjivanje broja postrojbi, njihova amalgamacija, dok od početka 1950-tih kreće i intenzivnije opremanje novim naoružanjem (među ostalim i pod utjecajem problema uočenih u Koreji, koji su izazvali i veća pozivanja rezervista). Tijekom 1947. ponovo se otvara i Sandhurst, gdje školovanje postaje ozbiljnije od onog prije 1939. – uz slabljenje klasnih koncepata, veći je naglasak i na akademskome uspjehu (studij vođenja, upravljanja resursima, vojne povijesti i politike), sve to od 1959. godine raspoređeno na dvije godine nastave.

Margaret Thatcher s pobjednicima na Falklandima

Period od 1962. do iza 2002. obilježavaju velike promjene – dok moderno ratovanje traži sve bolje obrazovane časnike (visoka pripravnost u hladnoratovskoj Njemačkoj, sofisticirani terorizam u Sjevernoj Irskoj, operacije potpore miru u Jugoslaviji), njihov sada potpuno profesionalni status u nekim elementima pojedinačnog osobnog života ipak jako podsjeća na odvojen život ove specifične društvene skupine u 18. i 19. stoljeću. Nakon operacija u Adenu i Indoneziji tijekom 1960-tih, kreću nemiri u Sjevernoj Irskoj, a onda i ekspedicijski rat za Falklandsko otočje 1982. godine (koji je ipak uvelike odgovarao “školskim” modelima operacija). Za razliku od svega toga, Irak 1991. i 2003. predstavljao je velike kombinirane operacije, gdje je u Iraku tek nastavak nakon 2004. ponovo došao na tip manjih i asimetričnih djelovanja s kojima se Velika Britanija do tada učestalo susretala (pa i u Afganistanu od 2001. godine).

Pri tome, nakon Hladnog rata došlo je do novog velikog vala spajanja postrojbi, kojima je i formu uvelike određivalo novo naoružanje, potreba za operativnom fleksibilnošću, te teškoće u privlačenju ljudstva. Plaće se kreće isplaćivati putem banaka (a ne da ih dijeli nadređeni časnik), a njihovi iznosi se usklađuju za žene i muškarce. Klasne podjele se smanjuju, zatvara se velik dio časničkih klubova, opada toleriranje alkohola na poslu i oko njega, kao i pritisak za iskazivanjem redovite praktične religioznosti na poslu. Postupno je rastao postotak akademski obrazovanih časnika, kao i potreba da se vojsci objasni smisao i značaj traženih aktivnosti – što opet traži i šire obrazovane časnike, sposobne temeljem karaktera i znanja steći profesionalni ugled, kako kod šireg ljudstva, tako i pred dočasnicima (koji su također sve obrazovaniji). Velik je broj žena časnika, razvedenih osoba, a prihvaćaju se i istospolne veze (kad ne ometaju posao), uz registriranje manjka časnika manjinskog etničkog podrijetla – čime se britanska kopnena vojska općenito, a i njen časnički kadar posebice, pokušava prilagoditi realnostima današnjeg svakodnevnog života u Velikoj Britaniji. Usprkos brojnim strahovima, time je ova organizacija uspjela zadržati svoj javni ugled, čak ostavivši dojam da baš na njena pleća pada rješavanje nereda koji su u Iraku i Afganistanu ostavili neodgovorni političari.

Britanski pukovnik i visoki dočasnik Kraljevske škotske pukovnije, Lashkar Gah, Helmand, 16. srpnja 2011.

Preostala dva poglavlja, pozicionirana na sam kraj knjige, više nisu posvećena pojedinim vremenskim odjeljcima – već ujedinjeno gledaju uklapanja u redoviti profesionalni časnički kor dviju odvojenih skupina – koje počinju zasebno, da bi se onda postupno integrirale u stalež britanskih armijskih časnika. Riječ je tu o Imperijalnim časnicima, koji su služili u kolonijalnim trupama (Podkraljevstvo Indija i drugdje), te vodećem osoblju raznih potpornih službi – koje i same postupno postaju dijelovi britanskih Oružanih snaga, da bi onda i njihovo vodeće osoblje dobivalo status redovitih časnika (prvenstveno logistika, a onda i medicinske službe).

Ukratko, iako je tu riječ o knjizi relativno malog opsega i izuzetno široke lepeze tema – za koje se jednostavno predmnijeva da ih čitatelj detaljnije poznaje – “Britanski časnik” iznimno je zanimljivo djelo, kako za osobe zainteresirane za pojam časnika u Velikoj Britaniji (njihove životne i profesionalne okolnosti kroz pojedine periode, pregleda tipičnih troškova i prihoda, izazova i načina na koje se njima tipično odgovaralo), tako i za sve one koji žele detaljniji uvid u razvojne faze modernih oružanih snaga, te razvoj njihova sustava profesionalnog obrazovanja časnika.

Podaci o knjizi:

The British Officer: Leading the Army from 1660 to the Present, Anthony Clayton, 335 stranica s indeksom, izdanje Pearson Education Limited, UK, Harlow, 2007. godine

Prije nego će otići na dvotjedni godišnji odmor, članovi Vlade RH odradili su jučer svoju posljednju pred-ljetnu sjednicu, 178. po redu. Na njoj su među ostalim brzopotezno izglasali i Uredbu o izmjenama i dopunama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva obrane, koja je već prije nekog vremena u MORH-u uzrokovala pakiranja i preseljenja. Izmjene su na prvi pogled uglavnom kozmetičke, što je pomalo zbunjeno na Vladinoj sjednici ustanovio i ministar obrane Ante Kotromanović:

„Dakle, ovdje se radi o određenim izmjenama i dopunama koje se odnose na određene ustrojstvene cjeline Ministarstva obrane – nešto ćemo prebaciti iz MORH-a na nižu razinu, recimo to je IROS. Mislimo također isto riješit se poslova ugostiteljstva, odnosno uslužnih djelatnosti iz Službe za gospodarenje nekretninama koje još traje od 2005. godine, a za to više nemamo ni zakonsko uporište. I tako… Određene promjene koje nisu sada nešto posebno“.

Najveći dio promjena odnosi se na Glavno tajništvo, Upravu za ljudske resurse, Upravu za materijalne resurse i Upravu za proračun, financije i informacijske sustave.

Kao prvo, tu je sitna razlika „nastavljanja s radom do izdvajanja u novi organizacijski oblik“ i „prestanka rada“, što su dva pojma temeljito različitoga značenja, za koja kao da si je netko zamislio da su sinonimi. Prvo je tu ministar spomenuo IROS, odnosno Institut za istraživanje i razvoj obrambenih sustava (tijelo koje već neko vrijeme praktično da ne postoji na papiru, a ipak egzistira u stvarnosti) – za kojeg se u prijelaznim odredbama novog ustroja Ministarstva kaže da nastavlja s radom u skladu s dosadašnjim (starim) ustrojstvom sve do svog „izdvajanja iz Ministarstva obrane u novi organizacijski oblik“. No, malo dalje – u istom ovom dokumentu – piše da IROS prestaje s radom već stupanjem na snagu ove nove izmijenjene uredbe, jer jedan dio njegovih poslova preuzima u svoju nadležnost Hrvatsko vojno učilište (HVU). U prijelaznim odredbama također piše da „dio poslova koji se odnose na Službu za gospodarenje nekretninama ostaje i dalje u funkciji za potrebe Ministarstva obrane do njihova preostalog organizacijskog izdvajanja iz Ministarstva obrane”. Međutim, pojedine djelatnosti Službe za gospodarenje nekretninama iz Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva obrane (NN 70/2001), koje se odnose na poslove uslužnih djelatnosti i koje nisu bile obuhvaćene izdvajanjem u trgovačko društvo Pleter-usluge d.o.o., prestaju s radom 1. prosinca 2014. Ministarstvo obrane godišnje troši oko 120 milijuna kuna na sekundarne djelatnosti, od čega Trgovačkom društvu Pleter d.o.o. ide najveći dio, oko 90 milijuna kuna. Unatoč naizgled velikoj cifri, u Ministarstvu obrane tvrde da su izdvajanjem ovih djelatnosti iz MORH-a uštedjeli preko 30 posto.

Kao drugo, novost je i da se ovim izmjenama ustroja specificira Vojni ordinarijat u RH, kao i to da vojni ordinarij u RH i ministar obrane, među ostalim, „dogovaraju i usvajaju proračun Vojnog ordinarijata u RH kao dijela Financijskog plana Ministarstva”. Osim toga, propisano je da se vojni ordinarij i ministar obrane „sastaju redovito 3 puta godišnje, te uvijek kada to zbog potrebe zatraže vojni ordinarij u RH, odnosno ministar obrane” – tako da možda štogod na tim sastancima onda i dogovore.

Kao treće, novost predstavlja i to da se po novome izdvaja Viši vojnostegovni sud iz okvira Službe za upravne poslove, te se uspostavlja kao zasebna ustrojstvena cjelina Glavnog tajništva MORH-a. Služba za opće pravne poslove dobiva novi Odjel za međunarodno-pravne poslove, koji „obavlja poslove u vezi izrade međunarodnih ugovora i sporazuma iz područja obrane, izrade protokola o suradnji s ministarstvima obrane drugih zemalja, pripreme zakona o potvrđivanju međunarodnih ugovora, praćenja međunarodnih ugovora iz područja obrane i međunarodnog prava, izrade izvješća i obavljanja analitičkih poslova“. Pri Službi za građansko-pravne poslove posebno se ustrojava Odjel za radne sporove, za zastupanje i zaštitu interesa RH u radnim sporovima i suradnju u poslovima pri sklapanju nagodbi za djelatnike Ministarstva obrane i OS RH. Dosadašnji Odjel za obrambene pripreme (pri Službi za obrambeno planiranje) postaje Odjel za potporu kriznom upravljanju. Pri Službi za bilateralnu obrambenu suradnju ustrojavaju se novi, ili barem detaljnije definirani odjeli pomalo čudnoga rasporeda nadležnosti – Odjel za europsku bilateralnu suradnju i Sjevernu i Južnu Ameriku, te Odjel za Jugoistočnu Europu i izvaneuropsku bilateralnu suradnju.

Kao četvrto, pri Službi za opremanje i modernizaciju dosadašnji Odjel za ubojna sredstva postaje Odjel ubojnih i radiološko-biološko-kemijskih sredstava, te se ustrojava novi Odjel za nevojna i opća sredstva te dozvole. Služba za potporu opremanju i modernizaciji doživjet će veću promjenu u svom ustroju, jer će umjesto dosadašnja 4 odjela ubuduće imati 3, i to: (1) Odjel za opće poslove i praćenje realizacije planova, (2) Odjel za razvoj politike opremanja i modernizacije, i (3) Odjel za intendantska sredstva i usluge. Pritom, Odjel za razvoj politike opremanja i modernizacije djeluje i kao Nacionalni ured za kodifikaciju, te predstavlja MORH u NATO kodifikacijskim odborima i radnim tijelima (umjesto dosadašnjeg Odjela za kodifikaciju i normizaciju).

Ovakvih sitnih promjena – spajanja ili razdvajanja pojedinih odjela, te dodavanja ili oduzimanja pojedinih poslova – ima još dosta, no zanimljivo je pogledati broj izvršitelja za svaku pojedinu ustrojstvenu jedinicu.

Jučer prihvaćenim izmjenama unutarnjeg ustrojstva Ministarstva ne mijenja se ukupni okvirni broj izvršitelja, kojih ima ukupno 1115, od čega se 232 odnose na obavljanje poslova u područnim odjelima i ispostavama – područnim odsjecima za poslove obrane. Prema novom ustroju, u Kabinetu ministra ima ukupno 20 ljudi (ranije 22), Glavno tajništvo – 74 (ranije 78), Samostalna služba za vojni zračni promet – 13 (ranije 15), Samostalna služba za odnose s javnošću i izdavaštvo – 40 (ranije 42), Samostalni sektor za javnu nabavu – 41 (ranije 42), Uprava za obrambenu politiku doživjela je bitno pojačanje u ljudstvu – s ranijih 86 djelatnika na njih ukupno 105 po novome, dok je Uprava za ljudske resurse neznatno smanjena – sa 360 na 356. Uprava za materijalne resurse – 220 (ranije 222), Uprava za proračun, financije i informacijske sustave – 191 (ranije 189), Inspektorat obrane – smanjen s 42 na 38, dok je Samostalni odjel za potporu vojnom ordinarijatu u RH ostao na istih 10 ljudi.

Pritom su uočljive i određene nelogičnosti – od toga da Odjel za potporu vojnom ordinarijatu ima više ljudi od svakog pojedinačnog odjela pri Inspektoratu obrane (od kojih svaki broji po 5, odnosno po 7 ljudi), ili pak od Odjela za sigurnost informacijskih sustava (6 ljudi). Nije baš najlogičnije ni da Uprava za ljudske resurse broji debelo najviše zaposlenih u čitavom Ministarstvu obrane (uz to što se tim stvarima bavi i ne mali dio pri GS OS RH) – dok su uprave koje se bave glavnim, “core” zadaćama Ministarstva, čak za trećinu manje (Uprava za materijalne poslove i Uprava za proračun).

U tom je kontekstu upitno i postojanje 6 mjesta za zaposlenike u Odjelu za internetske stranice i društvene mreže pri Samostalnoj službi za odnose s javnošću i izdavaštvo. Naime, dok su internetske stranice MORH-a barem aktivne, službena je prisutnost Ministarstva obrane na socijalnim mrežama praktično pa nepostojeća – na čast i slavu bilo koga kome te stvari idu u opis posla. Pri tome, može se i primijetiti da svaki od tri odjela u sastavu Službe za proračun ima po jednog zaposlenika manje od spomenutih “internetskih stranica i socijalnih mreža” – koje su, dakle, pojedinačno kadrovski jače od recimo Odjela za pripremu i izradu proračuna, Odjela za izvješćivanje i analize, ili Odjela za praćenje i unapređenje proračunskih procesa. Time dolazimo da zaključka da bi, osim kozmetičkih, bilo tu još dosta mjesta i za neke suštinske promjene. No tada zasigurno vuk ne bi bio sit, a sve ovce ne bi ostale na broju!

Novi prijedlog Zakona o obrani, koji se trenutno poboljšava za drugo saborsko čitanje, podrobnije nego do sada određuje djelokrug rada i ovlasti Vojne policije. U poglavlju 8, člancima od 107. do 109., propisuje se ustroj i zadaće VP, te koje ovlasti i nad kime ona smije i treba provoditi. Novost je da će, nakon usvajanje novog Zakona o obrani, Vojna policija imati širi djelokrug postupanja – (čl. 108. st. 5.) “prema civilnim osobama u bijegu izvan prostora vojne lokacije, a koje su zatečene u izvršenju ili pokušaju izvršenja kaznenog djela na prostoru vojne lokacije”, kao i (čl. 108. st. 6) “prema civilima koji se nalaze izvan vojnih lokacija u provedbi mjera i radnji zaštite štićenih osoba u objektima i prostorima gdje se te štićene osobe nalaze”. Do sada, Vojna policija je prema civilnim osobama mogla djelovati tek unutar vojnih lokacija.

Odbor za obranu tijekom diskusije o novim sektorskim zakonima detaljnije se dotaknuo i pitanja Vojne policije

Prema budućem Zakonu, proširuju se i ovlasti VP, pa će tako umjesto dosadašnjih 17 ona upražnjavati ukupno 21 ovlast. Od toga su 4 ovlasti potpuno nove i, usudili bismo se reći, ulaze u domenu nekih drugih institucija, poput VSOA-e, OTC-a ili MUP-a. Radi se o ovlastima broj 3 – prikupljanje obavijesti, 12. – provjera uspostavljanja komunikacijskih kontakata, 17. – prikrivene vojno-policijske radnje, i 21. – zaštita štićenih osoba, objekata i prostora. Neke su druge ovlasti tu dodatno definirane, poput 1. – gdje je „prikupljanju, obradi i korištenju podataka“ dodana još i „procjena i pohrana“, 5. – gdje je „dovođenju“ dodano i „privođenje“, 9. – „privremeno oduzimanje i ČUVANJE predmeta“, i 10. – uz zaprimanje prijava, nova ovlast VP-a je „podnošenje prekršajnih i kaznenih prijava i izvješća, te stegovnih prijava“. Ova posljednja ovlast detaljnije je razrađena u prijedlogu novog Zakona o službi u OS RH, u članku 171. i 185.

O Vojnoj policiji i zakonskim normativima njenog rada vodila se i kratka, ali zanimljiva rasprava na nedavnoj sjednici Odbora za obranu. Vanjski član Odbora, profesor Kaznenog prava Petar Veić osvrnuo se na propisane buduće ovlasti VP, kao na „značajan napredak u odnosu na ono što smo imali do sada“. No posebno ga brine ovlast „uporabe sredstava prisile“, između ostalog i zato što bi po novome Vojna policija imala ovlasti i nad širim krugom civila nego što je to bilo do sada. Zato Veić smatra i predlaže da se uvjeti za uporabu sredstava prisile reguliraju dodatnim zakonskim aktom, a nikako ne podzakonskim aktima, što smanjuje broj očiju kojima su ti uvjeti pod normalno dostupni na uvid.

Umirovljeni general Petar Stipetić žestoko je protiv uklapanja makar i dijelova VP u okvir MORH-a

Pa ipak, čini se da je tek umirovljeni general Petar Stipetić „namirisao“ što se krije iza novih zakonski odredbi o radu Vojne policije. Stipetića je, naime, zasmetalo što u prijedlogu Zakona o obrani stoji da se Vojna policija „formira u Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru OS RH“. Puna formulacija u čl. 107. st. 1. kaže: „U Ministarstvu obrane i Oružanim snagama ustrojava se vojna policija sa zadaćom obavljanja vojnopolicijskih poslova u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama“. Vrlo slična odredba već stoji u postojećem Zakona o obrani – čl. 128. – „U Ministarstvu obrane i Oružanim snagama ustrojava se Vojna policija sa zadaćom obavljanja vojno redarstvenih i kriminalističkih poslova u Ministarstvu obrane i OS“. Stipetić, međutim, smatra problematičnim definiciju ustroja Vojne policije u okviru Ministarstva obrane:

„Vojna policija je vojska. Vojska – isključivo vojska! Ja bih volio da je u Zakonu napisano da Vojna policija obavlja djelatnosti takve, takve i takve. Ima tri temeljne. To su: opći red i stega, zaštita i čuvanje. Drugo je kontrola i reguliranje vojnog saobraćaja. I treća je obrada kriminalnih i onih lopovskih slučajeva. To su tri djelatnosti. Na njih se trebalo bazirati. Ali, Vojna policija je isključivo vojska, i ona je u okviru vojske – a ne u okviru Ministarstva. A izvršava zadaće koje ministar će naložiti, i zahtijevati, i tražiti, i tako dalje. Ne da ga ne sluša – nego je njegova! Preko, normalno, određenih institucija koje su formirane. Mislim da bi trebalo jednom razlučiti da je Vojna policija dio KoV-a, Kopnene vojske, koja za potrebe Oružanih snaga, Ministarstva obrane, a ako treba – i drugih institucija civilnog društva obavlja određene poslove. Prvenstveno za vojsku, i to u ove tri djelatnosti.“

Predstavnici Ministarstva, sam ministar Kotromanović i zamjenica mu Tafra, odmah su skočili pojasniti što se pod time zapravo misli:

„Generale! Vojna policija, da, u Hrvatskoj vojsci! Da! Ali krim, ovaj dio koji se bavi istragom, mora bit u Ministarstvu. Znači, to su kriminalisti po struci. Formirat ćemo jedan odjel – mislimo jedan odjel napraviti u Ministarstvu, koji će… Neodgovarajuće je tu govoriti o vojnome USKOKU… u američkoj vojsci se to nalazu u vojnome inspektoratu.“

Na Stipetićevo izričito protivljenje takvom izdvajanju, jer će, kaže, „vojska svoje odraditi“, Kotromanović je, bez dodatnog pojašnjavanja, otkrio i razlog zbog kojeg su se odlučili na ovo, pomalo drastično rješenje:

“Generale, ako ćemo ići sad u detalje… Imamo dosta primjedbi da se, recimo, iz Stožera opstruira rad Vojne policije. Imamo… To su, ovako i onako – kako ćemo prevagnuti. To je sad ideja. Dakle, odjel kriminalista koji će se baviti određenim potrebama…“

———————————————————————————-

I tu je prestala rasprava o Vojnoj policiji i, daleko zanimljivijim, opstrukcijama njenog rada iz samoga Stožera. Ako je tome tako, onda se zakonom opet krenulo rješavati posljedice, a ne uzroke takvog postupanja. Ako je ometanje istrage i u „civilnim“ zakonima kazneno djelo, nema nikakvog razloga da se to takvim ne definira i u obrambenom zakonu. No umjesto ovakve jasne odrednice, Ministarstvo obrane i kreatori novog Zakona o obrani pribjegli su manje bolnom i zapravo politički vrlo nepopularnom potezu – izdvajanju dijela Vojne policije direktno pod nadležnost ministra.

Hrvatska se već jednom oprobala po pitanju VP u okrilju MORH i to organizacijsko rješenje baš i nije bilo idealno

Ministar kao politički imenovana osoba u tom bi slučaju mogao ne samo kontrolirati i nadzirati rad kriminalističkog odjela Vojne policije, već jednako tako i upravljati istragama koje VP provodi. Ova situacija neugodno podsjeća na stanje kakvo smo u Hrvatskoj zapravo već imali tijekom 1990-tih godina – koje se u ratu pokazalo lošim, i koje je okončano tek 2002. godine. Upravo je tada, za mandata generala Petra Stipetića na mjestu načelnika Glavnog stožera OS RH, izveden prelazak VP iz nadležnosti MORH-a pod okrilje GS OS RH. Radi se tu o ustrojbenome rješenju čija bi ponovna promjena dugoročno mogla doprinijeti ponovnome jačanju politizacije ovoga segmenta OS RH, te time biti izvorom bitno većih problema od onih koje predstavljaju razne opstrukcije koje se pred istrage postavlja iz smjera Glavnoga stožera OS RH.