Milanović, Kotromanović i Lovrić - jedan predlaže, drugi odobrava, treći šalje

Kakva bi to bila sjednica Vlade, a da družina iz Banskih dvora ne donese koju odluku o rotacijama vojnika u međunarodnim mirovnim misijama?! E pa da sve bude po već uhodanoj tradiciji, pobrinula se Vlada u četvrtak, 23. kolovoza, amenujući čak 4 rotacije – jednu u operaciji EU u Somaliji, drugu u UN-ovoj misiji na Cipru, treću, također UN-ovu, u Indiji i Pakistanu. i četvrtu, opet UN-ovu, na Golanskoj visoravni.

Friška tura za UN-misije

Hrvatska sudjeluje u velikom broju UN-ovih misija, pa gotovo da nema mjeseca u kojem nema barem jedne rotacije hrvatskih vojnih promatrača. Vlada je na prvoj postljetnoj sjednici „riješila“ rotacije u rujnu i listopadu kao trenutno najhitnije. Tako će se u sklopu redovite rotacije u rujnu 2012.  zamijeniti jedan hrvatski vojni promatrač u misiji UNMOGIP u Indiji i Pakistanu, te drugi u UN-ovoj misiji UNFICYP na Cipru. Na tom se otoku, koji je među „mirovnjacima“ na glasu kao prilična „hladovina“, trenutno nalaze 2 pripadnika OS RH, dok je Sabor odobrio slanje do najviše 4 vojnika u UNFICYP („United Nations Peacekeeping Force in Cyprus“). Prije nešto više od mjesec dana, točnije 19. srpnja, Vijeće sigurnosti UN-a produžilo je misiju UNFICYP do 31. siječnja 2013., a Vlada RH prije nekoliko dana odobrila je jednogodišnji mandat svom vojnom promatraču. Videći kako napreduju tamošnji pregovori grčke i turske strane, UN i Banski dvori su po tom pitanju u pravu – produženje ove UN-ove misije čista je protokolarna formalnost, budući da ona traje već desetljećima. Nema sumnje da će hrvatski vojni promatrač na Cipru odraditi punih godinu dana svoga mandata.

Hrvati su, zajedno sa Slovacima, odgovorni za Sektor 4

Za listopad 2012. planirana je redovna rotacija 2 stožerna časnika u mirovnoj misiji UN-a na Golanskoj visoravni (UNDOF). Trenutno u toj misiji sudjeluje naših 96 pripadnika, dok je Sabor svojedobno odobrio do 110 ljudi u toj misiji.

Kada će UNSMIS pred Sabor?

Plečko i Božić opet u Hrvatskoj, a Kotromanović na jesen pred Saborom

Kad smo već pri UN-ovim misijama, spomenimo i onu o kojoj se nije raspravljalo na Vladi, barem ne prošloga tjedna, ali bi izvješće o njoj trebalo biti na Saboru ove jeseni. Radi se o netom okončanoj misiji UNSMIS („UN Supervision Mission in Syria“) u Siriji. Već smo pisali da se jedan hrvatski promatrač, bojnik Vlado Plečko, iz Sirije vratio još 13. kolovoza, dok se drugi, pukovnik Goran Božić, vratio u Hrvatsku početkom ovoga tjedna. Nakon što je krajem travnja u Lijepu našu stigao zahtjev glavnog tajnika UN-a Ban Ki Moona za aktivnim sudjelovanjem 2 hrvatska vojnika u novoj misiji UN-a u Siriji, hrvatska je Vlada (valjda da se time više ne zamara) odmah donijela odluku o slanju do 10 pripadnika OS RH u Siriju tijekom 2012. i 2013. godine, s procijenjenim troškom od 250 tisuća kuna godišnje po vojniku.

No, UNSMIS je neslavno okončan prije nekoliko dana, odnosno nakon samo nepuna 4 mjeseca postojanja, pa neće biti potrebe ni za slanjem ovih do 10 vojnika predviđenih za put do Damaska. Ostaje, međutim, jedna druga obveza – kada je Hrvatski Sabor 04. svibnja odobrio sudjelovanje RH u novoj misiji UN-a, istodobno je zadužio Ministarstvo obrane da zbog izrazito uzavrele situacije u Siriji podnosi izvješće o stanju misije dva puta godišnje. Rok za podnošenje prvog, a ujedno i zadnjeg izvještaja, teče ove saborske jeseni i pitanje je hoće li biti ispoštovan.

ATALANTA – Vladina vreća bez dna

Ustvrdivši kako RH u  operaciji EU NAVFOR ATALANTA ima trenutno angažirana 3 časnika, ministar obrane Ante Kotromanović predložio je angažman i 4. hrvatskog vojnika. On bi se u rujnu ove godine ukrcao na talijanski ratni brod, vjerojatno na fregatu ITS Scirocco (F571), koja trenutno sudjeluje u operaciji EU u Adenskom zaljevu. Vlada je i taj prijedlog jednoglasno i bez rasprave prihvatila, iako se posljednjih mjeseci poprilično naodobravala rotacija u misiji EU NAVFOR ATALANTA.

Hrvatska se somalijskih pirata očito ne boji

Od odobrenih, uspješno su realizirane ove tri kojima se na Vladi pohvalio ministar Kotromanović – natporučnik Amulić koji se sredinom srpnja ukrcao na njemačku fregatu „Sachsen“, nekoliko dana kasnije poručnik fregate Jadrić otišao je u Đibuti, a početkom kolovoza kapetan korvete Medvidović zaputio se u Northwood. Na svojoj 36. sjednici, održanoj 27. lipnja, Vlada je, zajedno s rotacijom u Operativnom sjedištu u Northwoodu, odobrila i slanje četvrtog pripadnika OS RH u operaciju ATALANTA – tada je bilo amenovano da se jedan hrvatski vojnik u kolovozu ukrca na brod Kraljevine Belgije, što se, i prema nedavnoj MORH-ovoj potvrdi, nije dogodilo. Sada, gotovo dva mjeseca kasnije, Vlada je opet odobrila slanje četvrtog vojnika – ovog puta “Četvrtog broj Dva”, koji će se za par tjedana ukrcati na talijanski brod. Ako ne uspije, nema problema – na Vladinom dnevnom redu naći će se onda valjda i “Četvrti broj Tri”. Podsjećamo i da je Vlada, zlu ne trebalo, još 31. svibnja odobrila slanje 1-2 hrvatska vojnika na grčki brod 2013. godine, iako je u vrijeme kada se na Mrkovom trgu o tome odlučivalo Grčka već privremeno povukla svoj brod iz operacije ATALANTA uz obrazloženje nemogućnosti podmirivanja troškova sudjelovanje u operaciji. Ako Grčka sljedeće godine odluči ponovno se aktivirati u ATALANTI, Hrvatska je spremna!

Mirovna misija Organizacije UN u Siriji, pod nazivom UNSMIS (United Nations Supervision Mission in Syria), zasnovana je bila 21. travnja ove godine, rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 2043. Tada je bilo odlučeno da će mirovnjaci u toj državi biti 90 dana, ne bi li ondje promatrali provođenje mirovnog plana posebnog izaslanika UN-a i Arapske lige Kofija Annana – kratkog dokumenta čijih je 6 točaka izaslanik Annan svim stranama u sukobu podnio 14. travnja ove godine. Promatračka misija UNSMIS koštala je oko 16,8 milijuna USD do 20 srpnja, kada joj je trajanje službeno produženo na još 30 dana – do 20. kolovoza ove godine. No, već je tada bilo poprilično jasno da joj se sprema neuspješan završetak ukrašen svekolikim sukobima. Ovu je činjenicu samo potvrdila odluka Vijeća sigurnosti UN od četvrtka, 16. kolovoza, kada je odlučeno da neće biti daljnjih produženja trajanja misije – već će se pustiti da njen mandat redovito istekne sutra, 19. kolovoza 2012. godine, u ponoć.

Oporba je očekivala da će UNSMIS u Siriji ličiti na NATO u Libiji

Njenih se ukupno autoriziranih 300 nenaoružanih vojnih promatrača gotovo od prvoga dana našlo u kotlu aktivnoga sukoba, u kojem ni jedna od strana (režim u Damasku i ponešto difuzna lepeza naoružanih pobunjeničkih skupina) nije ni na trenutak pomišljala na obustavu vatre ili nekakva povlačenja teškog naoružanja, a kamoli na ozbiljne političke pregovore. Uz to, od UN-a se gotovo pa očekivalo da će jednostavno “potvrditi krivnju” režima, što se pokazalo teško mogućim u zbunjujućim uvjetima građanskoga rata, sukoba koji je u to doba otvoreno bjesnio Sirijom barem već 6 mjeseci.

Pri tome nije pomogla ni činjenica da su se UN promatrači tijekom obavljanja svoga posla u više navrata našli i praktično pogođeni borbenim djelovanjima obaju strana – što je prvog zapovjednika misije, norveškog generala Roberta Mooda, potaklo da 15. lipnja i javno suspendira većinu djelatnosti misije (praktično je ograničivši na promatranje stanja iz njenih smještajnih objekata). Možda upravo zahvaljujući i toj mjeri, nitko od UN osoblja nije stradao u obavljanju posla u Siriji posljednjih mjeseci – tijekom perioda obilježenog masivnom eskalacijom nasilja širom države.

Već se danas može reći da su se na čelu ove UN misije smijenila 2 generala – već spomenuti Robert Mood, Norvežanin kojem je mandat trajao od 27. travnja pa sve do 20. srpnja ove godine, i onda general Babacar Gaye iz Senegala. Osoblje misije dostiglo je punu brojnost prvih dana svibnja ove godine, da bi od lipnja počelo opadati radi evakuacija i planskog smanjivanja. Između kraja srpnja i sredine kolovoza ove godine u Siriji je još bilo 150 vojnih promatrača, te 70 međunarodnih i 35 lokalnih civilnih službenika (stanje 16. kolovoza), da bi onda započeo njihov ubrzan odlazak. Od dva hrvatska promatrača u sklopu UNSMIS, jedan se vratio 13. kolovoza (informacija iz MORH), dok za drugoga to još nije jasno.

Odluka da osoblje ostane u mjestima smještaja nije svima bila tako loša

Dok je za sada jasno da UNSMIS prestaje 19. u ponoć, situacija je bitno različita po pitanju ukupnog mirovnog djelovanja organizacije UN u Siriji. Od kada je 2. kolovoza mirovni posrednik Kofi Annan demonstrativno dao ostavku na svoj položaj (na koji je bio postavljen krajem veljače), mirovna nastojanja međunarodne zajednice u Siriji praktično su u slobodnome padu. To jasno pokazuje i period od gotovo tri tjedna, koliko je trebalo da se Annanu pronađe ikakva razumna zamjena – koja je naposljetku pronađena u Lakhdaru Brahimiju, alžirskome diplomatu s višedesetljetnim iskustvom u pregovaranju među zaraćenim stranama. Prema nepotvrđenim naznakama, Brahimi je danima oklijevao s preuzimanjem dužnosti, čekajući ozbiljnije znakove podrške s raznih strana međunarodne politike – da bi onda ipak bio i službeno potvrđen za nasljednika Kofi Annana jučer, 17. kolovoza.

Hladnoratovski diplomat za novu blokovsku situaciju

Na njemu je da u što skorije vrijeme preuzme inicijativu u mirovnom postupku, da barem donekle pomiri jako izražena razmimoilaženja po pitanju Sirije koja dijele zapadne zemlje i blok okupljen oko Rusije i Kine, te da počne organizirati i uspostavljanje nekog organizacijskog oblika koji bi na terenu u Siriji zamijenio misiju UNSMIS (za koju se najavljuje kompletno izvlačenje iz zemlje do 24. kolovoza). Pri tome se, izgleda radi, o uspostavi nekakvoga Ureda za vezu s UN, koji bi na terenu trebao brojiti između 20 i 30 vojnih i civilnih djelatnika. Pri tom poslu, Brahimiju će izuzetno dobro doći i njegova bivša pregovaračka iskustva (recimo, ugovaranje povlačenja Rusa iz Afganistana), budući se radi o osobi koja neće imati problema s donekle zbunjujuće hladnoratovskim postavom međunarodne politike po pitanju Sirije.

Jedan od ukupno dvojice hrvatskih promatrača koji su u svibnju upućeni put Sirije, u UN-ovu misiju UNSMIS (United Nations Supervision Mission in Syria), ovog se ponedjeljka, 13. kolovoza, vratio u Hrvatsku. Priopćio nam je to MORH, zakašnjelo odgovarajući na naša pitanja o izvršenju plana rotacija hrvatskih vojnika u međunarodnim mirovnim misijama. Iako MORH očito ne smatra da je ta vijest iole značajna, za razliku od „manekenki na zrakoplovnoj pisti u Zemuniku“, činjenica je da se povratak jednog vojnika OS RH iz Sirije poklapa  s okončanjem i neuspjehom misije UNSMIS u ratom uzavreloj zemlji. 

UN-ovci se vraćaju kući

Naime, nakon što je jučer Vijeće sigurnosti UN i službeno odlučilo u potpunosti okončati ovu mirovnu misiju, koju su od njenog početka pratile nezgode i neuspjesi, bit će zanimljivo vidjeti i sudbinu hrvatskog učestvovanja ondje. Od maksimalnih oko 300 promatrača i još dodatnoga osoblja, među kojima i dva hrvatska pripadnika, misija UNSMIS je već sredinom lipnja krenula opadati. Razlog su tome bili napadi na promatrače, ali i praktični neuspjeh mirovnoga plana kojeg je dogovorio Kofi Annan, posebni izaslanik UN-a i Arapske lige za Siriju. Taj plan, sastavljen u šest točaka, trebao je započeti prekidom vatre i povlačenjem teškog oružja i kulminirati političkim pregovorima režima i oporbe o sudbini Sirije – no, budući da se svega potpisanoga nitko nije pridržavao, misija UNSMIS je prvo ograničila svoje djelovanje, a onda i počela smanjivati brojno stanje svojih članova. Prema izjavi Edmonda Muleta, glavnog podtajnika za mirovne operacije UN, ovih je dana u Siriji ostao još 101 promatrač i 72 civilna službenika. Oni će prestati raditi u nedjelju, 19. kolovoza u ponoć, ne bi li do 24. kolovoza većinom i napustili zemlju. To ujedno ne znači i kompletni odlazak UN iz Sirije, budući bi nesretni UNSMIS uskoro trebao zamijeniti nekakav Ured za vezu s UN u Siriji.

Kašnjenja i kaos u rotacijama

Što se tiče ostalih UN-ovih misija u kojima sudjeluje i Hrvatska, u razdoblju od 14. lipnja do 15. kolovoza tek je djelomično  izvršena rotacija hrvatskih vojnika obuhvaćena odlukama Vlade RH (s njene 32. sjednice). MORH nam je tako priopćio da su u misiju UNMOGIP (Indija i Pakistan) 25. srpnja upućena 2, a 30. srpnja 4 pripadnika OS RH, dok su se 29. srpnja vratila trojica, a 12. kolovoza još 1 hrvatski vojnik iz te misije. Vlada je, međutim, odlučila da bi  u misiju UNMOGIP trebala otići samo 4 hrvatska vojnika krajem srpnja, a ne 6 koliko ih je na kraju u ovom periodu poslano.

Nadalje, u misiju MINURSO (Zapadna Sahara) 10. kolovoza otišla su 4 pripadnika – iako je MORH u priopćenju na svojim web stranicama od 13. kolovoza obavijestio o odlasku tek jednog hrvatskog vojnika, dok se iz te misije u domovinu navodno vratilo njih isto toliko – 3 su se vratila 21. srpnja, a još jedan 06. kolovoza. U ovom se slučaju poštivala odluka Vlade o slanju 4 vojnika u MINURSO, ali je došlo do određenog zakašnjenja, pa je četverac umjesto u drugoj polovici srpnja put saharske pustinje otišao polovicom kolovoza.

I na kraju, veli MORH, 13. kolovoza iz misije UNSMIS  vratio se 1 pripadnik (dok je drugi, očito, još uvijek na terenu). Unatoč Vladinom amenu, a sudeći prema poslanom nam odgovoru MORH-ove Samostalne službe za odnose s javnošću, još nitko nije upućen u misiju UN-a UNIFIL u Libanonu (kamo je još u lipnju trebao otići 1 časnik na stožernu dužnost), a za nekoliko bi dana, barem prema Vladi, 2 časnika HV-a trebala krenuti put Liberije (u misiju UNMIL). Sudeći prema posljednja 2 mjeseca, njihov će polazak ili kasniti, ili oni uopće neće krenuti za Afriku – ako Hrvatska pritisnuta praktičnim problemima ipak odluči smanjiti svoja međunarodna djelovanja.

Hoće li se slovenski potpukovnik uspjeti pridružiti UN-ovim promatračima u Siriji?!

Slovenska je Vlada u četvrtak, 17. svibnja, donijela odluku o sudjelovanju u promatračkoj misiji UN-a u Siriji (UNSMIS). Pridonijet će slanjem jednog pripadnika Slovenske vojske, uz mogućnost rotacije. Glavni je tajnik UN-a, Ban Ki Moon, 27. travnja ove godine zatražio promatrače za UNSMIS, a Slovenija je odgovorila konkretnim imenom kandidata, u činu potpukovnika (ekvivalent hrvatskog pukovnika), još i prije negoli je to pitanje došlo pred Državni zbor i Vladu. Međutim, kako je odaziv zemalja pozvanih da sudjeluju u ovoj novoj UN-ovoj promatračkoj misiji vrlo velik, a Slovenija je – zbog prvomajskih praznika – zakasnila s prijavom, ministar obrane Aleš Hojs nije siguran hoće li slovenski kandidat uopće biti poslan u misiju. Iako je Vladino načelno „da“ nakon praznika stavljeno u hitnu proceduru, slovenski je potpukovnik trenutno “na zagrijavanju” – čeka mogući termin za upućivanje u nekoj od idućih skupina promatrača za Siriju.

Godišnji trošak slovenskog sudjelovanja u UNSMIS-u (na razini jednog pripadnika) iznosi 70 tisuća eura, od čega će jedan dio – oko 22 ili 23 tisuće eura – Sloveniji refundirati Ujedinjeni narodi.

U Sloveniji je postupak davanja suglasnosti za sudjelovanje u međunarodnim misijama ponešto drugačiji nego u Hrvatskoj – ne traži se odobrenje čitavog Državnog zbora, ali se za mišljenje pita resorni parlamentarni odbor. U ovom konkretnom slučaju, u četvrtak rano ujutro, prije sjednice Vlade, zajedničku izvanrednu sjednicu održali su parlamentarni Odbor za obranu i Odbor za vanjsku politiku, na kojem su nadležni ministri – obrambeni Aleš Hojs i vanjskoposlovni Karl Erjavec – članovima odbora obrazložili zahtjev UN-a i stajalište Vlade, te odgovorili na brojna pitanja (pa i o financiranju sudjelovanja). Tek nakon što su se oba odbora složila, uz neizostavna upozorenja da je Sirija izuzetno trusno i nesigurno područje, zahtjev UN-a za sudjelovanjem u UNSMIS-u ozakonila je Vlada Janeza Janše.

Snimka oštećenog UN vozila nakon današnjeg incidenta u mjestu Khan Sheikhoun

Naime, tim sastavljen od sedmorice promatrača, s barem 4 vozila, izgleda da je krenuo izvidjeti vijesti o pucanju vladinih snaga na pogrebnu povorku u Khan Sheikhounu, za koju oporbeni izvori tvrde da je odnijela preko 20 ljudskih života – što izgleda nije bilo moguće neovisno potvrditi. Nakon dolaska na poprište incidenta, ispred jednog od vozila UN je, kako se čini, eksplodirala manja improvizirana naprava, pričinivši i određenu materijalnu štetu.

Martin Nesirky, glasnogovornik Glavnog tajnika UN-a, o ovom je napadu izjavio: “Tri vozila UN su oštećena, ali nitko od osoblja nije bio ozlijeđen u eksploziji. Misija je u područje incidenta poslala ophodni tim, ne bi li pomogli u izvlačenju tih UN-ovih vojnih promatrača“. Budući da se pri ruci našao i netko s kamerom, ubrzo nakon incidenta na internetu je osvanula snimka incidenta – na kojoj se doduše ne vidi sam trenutak eksplozije, budući je baš tada kamera skrenula pogled. Ipak, prenesena je atmosfera straha, zvuk eksplozije, a dan je i pogled na oštećena vozila samo trenutak nakon detonacije, dok se tek razilazio dim. Nije jasno je li u samoj toj eksploziji stradao netko od prolaznika.

Jednako tako, ostao je ponešto nejasan i ishod događaja – dok neki oporbeni izvori za eksploziju krive režimske snage, službeni UN izvori govore samo da je promatrački tim bio na putu ostvariti kontakt s pripadnicima Slobodne sirijske vojske. Neki su prenijeli i da su napadnuti promatrači upravo pri Slobodnoj sirijskoj vojsci našli pribježište nakon napada. Pri čemu, naravno, nije nedostajalo ni tvrdnji kako je to zapravo bilo nužno – budući bi ih “režimske snage zasigurno pogubile pošto su svjedočili režimskom zločinačkom napadu na stanovništvo i svoj izviđački tim”.

Dok ostaje nejasno tko je  za što zapravo stvarno kriv, spomenuti bi napad mogao povećati pritisak na misiju UNSMIS da počne javno objavljivati izvješća svog promatranja u Siriji, koja su do sada bila nedostupna javnosti i dostavljana službeno samo nadležnima u Organizaciji UN. Ovo je drugi put u samo nekoliko dana da se UN našao nedaleko incidenata i u neposrednoj opasnosti – dok je 9. svibnja bombom uništen sirijski vojni kamion samo nekoliko trenutaka nakon prolaska konvoja s norveškim zapovjednikom misije UNSMIS (ali bez štete za UN), ovoga su puta UN-ovi plavci imali ponešto manje sreće.

Pukovnik Goran Božić i bojnik Vladimir Plečko pred skori odlazak u Siriju

Radi se o iskusnim ljudima, pukovniku Goranu Božiću i bojniku Vladimiru Plečku, koji su se i do sada, prije Sirije, itekeko oprobali u mirovnim misijama . Naime, Božić je po usporedivom poslu bio u Sierra Leone (UNAMSIL) i Sudanu (UNMIS), te NATO operaciji ISAF u Afganistanu. Bojnik Plečko također je sudjelovao u misiji UN-a UNAMSIL u Sierra Leoneu (1999. godine, kao jedan od prvih 10 onamo otposlanih časnika OSRH), te UNMOGIP u Indiji i Pakistanu. Ipak, budući je UNSMIS ponešto drugačiji od misija koje su ovi ljudi iskusili – riječ je o promatračkoj misiji, ali u području gdje izgleda da, i mimo mirovnog sporazuma, borbe samo što se nisu obnovile – hrvatskim časnicima treba od srca poželjeti mnogo sreće u Siriji.

Posebno to vrijedi kad imamo u vidu bombaške napade koji posljednjih dana gotovo dnevno potresaju Siriju. Dok je eksplozija u srijedu, 09. svibnja, tek za dlaku promašila i same UN promatrače, za incident od četvrtka – eksploziju na prometnome raskršću, najkrvaviju takvu dosad – odgovornost je preuzela organizacija Al-Nusra Front, za koju se nagađa da bi mogla biti paravan radikalnih islamista. Usporedi li se ta situacija sa stanjem u Iraku od prije koju godinu – to baš i nije nemoguće, budući sui vlasti u Damasku i pripadnici Slobodne sirijske vojske opovrgnuli svaku umiješanost u spomenuti napad. U trenutnoj napetoj situaciji zaista je lako moguće da je u Siriji na djelu i neka treća strana – kojoj bi ovakvi napadi lako mogli poslužiti za raspirivanje sukoba među pojedinim vjerskim i etničkim frakcijama u zemlji, a time onda i nekontrolirano širenje općega rata. Dok broj UN promatrača ubrzano raste prema ukupnih 300, koliko je predvidjela Rezolucija 2043 UN-a (dok ih je 2. svibnja bilo tek 24, sada se govori o njih oko 150) – lako je zamislivo da se osoblje UN i nehotice nađe “između vatri”, ako do širenja sukoba stvarno ponovno dođe.

Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu predstojećeg odlaska hrvatskih vojnika u novouspostavljenu promatračku misiju Organizacije UN u Siriji, UNSMIS.

—————————————————————————————————————–

“Suspenzija Sirije iz redova Arapske lige 12. studenog bila je samo početak međunarodnih problema za režim u Damasku. Budući da sukobljavanja režima i oporbe usprkos regionalnim mirovnim naporima nisu prestala, ubrzo se prešlo na planiranje posebne promatračke misije Arapske lige u Siriji, a onda i na pojačane prijetnje sankcijama. No, ni tada od diplomacije i pregovora nije bilo ništa. Nakon više odgoda i ultimativno zadavanih rokova, 27. studenog se po prvi put u okrilju Arapske lige i službeno glasalo o internim sankcijama prema jednoj od zemalja članica. Od 22 članice, 19 njih glasovalo je za sankcije, Libanon i Irak bili su protiv, dok suspendirana Sirija nije mogla sudjelovati u odlučivanju. Osim što je time općenito smanjen opseg zračnog prometa u Siriju, pripadnicima vrha sirijske vlasti zabranjen je i ulazak u arapske zemlje te im je zamrznuta tamošnja imovina. Okončani su i trgovinski te financijski odnosi arapskoga svijeta sa sirijskom državom, njena su sredstva u arapskim državama zamrznuta, a odrezani su i odnosi sa sirijskom centralnom bankom i Komercijalnom bankom Sirije, preko koje je režim na veliko poslovao s inozemstvom. Ove su mjere posebno teško pale Iraku i Libanonu, arapskim zemljama koje se nisu, kao Jordan, već ranije izričito opredijelile kontra Damaska. Turska, veliki sirijski susjed na sjeveru, pozdravila je sankcije Arapske lige. Nakon što je turski premijer Erdogan i osobno prisustvovao ovoj arapskoj odluci, Turska je najavila i vlastite sankcije Siriji. Dok se njihovo proglašenje još čeka, za sankcijama Siriji ponovno je krajem studenog posegnula i Europska unija, usporedno s primjetnim zaoštravanjem i vojno-sigurnosne situacije u regiji oko Sirije.

Dodatne sankcije Siriji

U tjedan dana po odluci o sankcijama Arapske lige, Siriji međunarodni odnosi kao da ne polaze od ruke. Susjedna je Turska u utorak, 29. studenog, najavila kako ima spremne i svoje, nacionalne sankcije prema svojoj susjedi – za čije se uvođenje samo čeka odluka predsjednika i premijera. Iako su međunarodni odnosi Sirije i Turske imali i loših perioda, čemu dobro svjedoči i činjenica da je oko 500 od ukupno oko 900 kilometara njihove kopnene granice još uvijek minirano s turske strane, posljednjih godina tu su gotovo pa cvale ruže. Sporazum o slobodnoj trgovini s kraja 2004. godine njihovu je međusobnu trgovinsku razmjenu doveo do 2,5 milijardi USD godišnje (od toga 1,6 milijardi Turskoga izvoza u Siriju), što i usprkos padu od 10 posto tijekom proteklih mjeseci ostavlja mnogo prostora za stiskanje.

Prijateljstvo Sirije i Turske cvalo je posljednjih godina, kao i međusobna trgovina

Prva faza turskih sankcija Siriji, usklađena s onima proglašenima od Arapske lige, uvedena je u srijedu, 30. studenog, usprkos neslaganju turske oporbe. Kao i Arapska liga, i Turska se trudi ograničenjima gađati pretežito vrh sirijske države, a ne narod – zato se odlučilo ne ograničavati izvoz struje i hrane u Siriju, kao ni količinu vode koja Eufratom iz Turske teče nizvodno u Siriju i Irak. Na meti sankcija prvenstveno su osobe s vrhova vlasti u Siriji, kojima je ograničen ulazak u Tursku i zamrznuta tamošnja imovina. Prekinuta je i međudržavna suradnja u sklopu posebnog Vijeća za stratešku suradnju, kao i sva trgovina vojnom opremom – za koju je prema Siriji zabranjen i transport turskim prostorom iz trećih zemalja. Zamrznuta je sirijska državna imovina u Turskoj, okončane veze s sirijskom centralnom bankom i Komercijalnom bankom Sirije, prekinuto je davanje zajmova u Siriju – pa i onih velikih, infrastrukturnih, putem turske Eximbanke.

Na istome su tragu i odluke Europske unije, donesene u četvrtak, 1. prosinca, u Bruxellesu, tijekom sastanka ministara vanjskih poslova 27 zemalja članica – kojem je prisustvovao i Nabil Elaraby, generalni tajnik Arapske lige. U dogovoru s ovom arapskom organizacijom sankcijama se ograničava ulazak u Europsku uniju za 12 osoba na visokim položajima u Siriji, te je ograničeno poslovanje za još 11 velikih sirijskih kompanija vezanih uz režim u Damasku. Svima njima, i osobama i kompanijama, zamrznuta je imovina zatečena na prostoru Unije. Osim toga, EU je odlučila ograničiti izvoz u Siriju nekih tehnologija ključnih za tamošnju naftnu industriju, prekinuti trgovanje sirijskim državnim obveznicama na svojim tržištima kapitala, te ograničiti poslovanje sirijskih banaka u Uniji, kao i njihovu buduću suradnju s europskim financijskim institucijama. Pretpostavlja se da će ograničenja poslovanja sa sirijskom državnom naftnom kompanijom General Petroleum Corporation (GPC), kao i ograničavanje razmjene petrokemijskih tehnologija, jako otežati položaj kompanija kao što su to Royal Dutch Shell i Total u Siriji. Budući su one bitni partneri sirijske naftne industrije, i tu će vjerojatno biti velikih potresa u bližoj budućnosti.

Pa ipak, budući su i Libanon i Irak u Arapskoj ligi glasali protiv sankcija Siriji, za očekivati je da će režim u Damasku upravo tim putem krenuti zaobilaziti mjere kojima ih pojedini susjedi i međunarodna zajednica misle stiskati. To je tim vjerojatnije, ako se u vidu ima da oko 60 posto svog libanonskog izvoza ide u Siriju, dok tim putem dolazi i praktično ukupni libanonski uvoz kopnenim putem te većina priliva turista (čiji je broj ove godine zbog nemira u Siriji pao za oko 25 posto). Od oko 5 do 7 milijardi USD ukupnog sirijskoga izvoza, oko 30 posto ide u Irak, oko 17 posto u Libanon, oko 900 milijuna USD u Tursku i oko 700 milijuna USD u Egipat. Upravo je ova posljednja brojka, kao i prekid oko 2 milijarde USD egipatskoga izvoza u Siriju, razlog da i u Kairu mnogi nisu sretni uvođenjem sankcija Siriji – što dodatno dovodi u pitanje njihovu buduću učinkovitost.

Sirijski vojni sprovod krajem studenog 2011.

Sigurnosne komplikacije

Od sredine studenog  zaoštrava se i sigurnosno stanje u i oko Sirije. Dok su borbe u državi sve češće počele odnositi i vojne te policijske žrtve, budući da oporba ima i oružano krilo koje se ne srami napasti, teško je ocijeniti ozbiljnost glasina o vanjskoj pomoći stranama u sukobu – kako režimu, za koji se priča o pomoći iz Libanona, tako i oporbi, gdje je navodno Slobodna vojska Sirije dobila pomoć u ljudstvu od libijskoga Nacionalnog prijelaznog vijeća.

Dok međunarodne organizacije i dalje insistiraju na praktičnoj nezamislivosti ikakve vojne intervencije u Siriji, protekla dva tjedna povela se javna diskusija na tragu sirijskih oporbenih molbi o sigurnosnim pojasevima te nekakvim zonama zabrane leta. O tome je prva javno progovorila Francuska, kada je 23. studenog iznijela ideju o uspostavi svojevrsne „sigurne zone“ na sjeveru Sirije, koju bi štitili naoružani „promatrači“. Uz to, navodno se kao mogućnost spominjalo i uspostavu svojevrsnih humanitarnih koridora pod međunarodnim nadzorom, kojima bi se povezalo veće gradove i oporbene centre u Siriji s obalom Mediterana, s nekom od susjednih država ili barem zračnom lukom pogodnom za dopremu humanitarne pomoći. Samo nekoliko dana po iznošenju ovih ideja, odbacila ih je i Valerie Amos, podtajnica UN za humanitarne poslove. Pa ipak, sigurnosna se situacija nastavila komplicirati.

Nosač zrakoplova USS George H.W. Bush pred Sirijskom obalom

Dok je 29. studenog turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu obavijestio javnost da i Turska u određenoj mjeri razmatra moguću uspostavu svojevrsne „sigurne zone“, na prostoru sjeverne Sirije uz svoju državnu granicu – ali samo u slučaju pojave naglog te masovnog vala izbjeglica, koji se ne bi moglo drugačije zaustaviti – mediji su pred obalom Sirije zapazili i neke gotovo hladnoratovske vojno-pomorske rituale. Naime, taman pred donošenje odluke Arapske lige o sankcijama Siriji, u obližnjem je akvatoriju zastao američki nuklearni nosač zrakoplova USS George H.W. Bush (CVN-77) i pripadajuća mu borbena skupina, upravo na povratku u matičnu luku s petomjesečnoga djelovanja u Arapskome moru i tjesnacu Hormuz.

Ponos ruske flote - do sredine siječnja 2012. nadomak Siriji

A onda, da Amerikancima ne bude dosadno, pred Ciprom je osvanuo i ponos ruske Sjeverne flote, jedini ruski nosač zrakoplova „Admiral Kuznjecov“ – koji će onda, nakon navodno već davno planirane vojne vježbe zakazane od 28. studenog do 5. prosinca, nastaviti do Sirije te ondje posjetiti i pomorsku bazu Tartus, koju Rusi neprekinuto koriste još od 1971. godine. A nema dugo da se spominjalo kako je u toj bazi, uz 600 stalno stacioniranih ljudi, nedavno osvanulo i dodatno rusko vojno osoblje, specijalizirano za napredne raketne sustave – možda vezane upravo uz vijesti koje su iz Moskve došle 1. prosinca. Ruska je Federacija, tvrdi se, nedavno krenula ispunjavati odredbe vojno-trgovinskoga ugovora sa Sirijom sklopljenog 2007. godine. Prema njemu, Siriji su za oko 300 milijuna USD prodane dvije instalacije modernog obalnog obrambenog sustava Bastion. Njihovih je ukupno 72 komada nadzvučnih krstarećih protubrodskih projektila tipa Jahont potpuno dovoljno da se kvalitetno brani čitava dužina sirijske mediteranske obale. Pa tko još voli mornarički intervenirati, neka izvoli!”

Ruski sustav obalne obrane L-300P Bastion od prosinca 2011. godine i u Siriji

Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu predstojećeg odlaska hrvatskih vojnika u novouspostavljenu promatračku misiju Organizacije UN u Siriji, UNSMIS.

—————————————————————————————————————–

“Posljednjih je dana stanje u Siriji opet na svojevrsnoj prijelomnici – mirovni plan sklopljen 2. studenog nije zaživio, a nakon tjedan dana oklijevanja Arapska je liga odlučila ponovo djelovati. U subotu je donesena odluka o suspenziji Sirije iz članstva ove organizacije, te političkim i ekonomskim sankcijama – koje bi, ne počne li se striktno primjenjivati mirovni sporazum, trebale stupiti na snagu u srijedu, 16. studenog. Time je stanje u Siriji sve dalje od mira i sve bliže stanju građanskoga rata po nedavnome uzoru Libije i Jemena. Pa ipak, sirijska situacija još uvijek nije identična onoj libijskoj iz veljače ove godine. Iako je na vidiku suspenzija iz Arapske lige – potez koji je Libiju slično riješio regionalne podrške 22. veljače ove godine – Sirija još nije potpuno bez saveznika, a nema govora ni o novoj kaznenoj rezoluciji UN. Pri tome, bez mandata UN te čvrste regionalne podrške, i NATO savez te Zapadne sile ostat će pri stavu da vojna intervencija u Siriji nije na vidiku.

Slobodna sirijska vojska - oni ne-miroljubivi demonstranti

Sirijska oporba, i dalje djeluje nesposobnije čak i od okupljenih protivnika Moamera Gadafija. Dok ona sama nema snage pobijediti režim, sasvim je u stanju pokvariti svako  mirovno posredovanje. Zato i protesti ne prestaju, dapače, poziva se na njihovu „radikalnu eskalaciju“, ujedno tražeći pomorsku blokadu Sirije te uvođenje nekakve međunarodne Zone zabrane leta – bez obzira što Sirija, za razliku od Libije, ne koristi zrakoplovstvo protiv oporbenjaka. Uz miroljubive demonstrante, sve se jasnije ocrtavaju i grupe sklonije oružanoj borbi. O tome ponešto govori i činjenica kako je od preko 3500 mrtvih u Siriji njih oko trećina navodno poginulih vojnika i policajaca. Počelo se pojavljivati i etnički te religijski motivirano nasilje među pojedinim grupama tamošnjeg stanovništva. Za to vrijeme, vladajući navodno i dalje muljaju o nekakvim reformama, ne bi li bar donekle otupili oštricu kritika iz zemlje i inozemstva.

Libijski faktor

Dok je jasno da NATO nema ni snage ni volje za intervenciju u Siriji, tamošnje stanje ipak donekle prati libijski uzorak događanja. Demonstracije protiv vlasti traju već mjesecima, a sirijska se oporba do sada barem dva puta pokušala objediniti. Krajem kolovoza osnovano je  Sirijsko nacionalno vijeće, koje od početka listopada stvarno i predstavlja većinu sirijske oporbe, a sredinom rujna nastao je Nacionalni koordinacijski odbor za demokratske promjene, drugi bitniji oporbeni skup, koji više okuplja lijeve i kurdske skupine u Siriji. Ipak, oba su ova tijela dobrim dijelom sastavljena od političara iz emigracije, te nastoje prema međunarodnoj zajednici predstavljati oporbu koja na terenu funkcionira kroz više stotina „Lokalnih koordinacijskih odbora“. Nacionalni koordinacijski odbor je prvi prihvatio razgovarati o planu Arapske lige (ako treba, pod njihovim pokroviteljstvom i s predstavnicima režima), dok je Sirijskom nacionalnom vijeću trebalo bitno više nagovaranja. Budući da manjince i ljevičare ionako bije glas da bi se lakše dogovorili i s vlastima Bashara al-Assada, ova se načelna podjela brzo te živopisno preslikala i na ulice egipatske prijestolnice, kada su 9. studenog u Kairu jedni oporbeni Sirijci trulim povrćem zasuli one druge, koji su taman stigli ugovarati termine otpočinjanja razgovora s Arapskom ligom.

Postrojbe prvo sastavljene od vojnih dezertera brzo su rasle

Za razliku od tih političkih tijela, grubo usporedivih s libijskim Nacionalnim prijelaznim vijećem, u Siriji se profilira i oružana oporba režimu u Damasku – donekle usporediva s libijskim Vojnim vijećima i pobunjeničkim brigadama. Taj je dio oporbe, sastavljen pretežito od pripadnika sunitske grane Islama, i u Siriji poprilično odijeljen od političara. Slobodnu sirijsku vojsku čine prvenstveno dezerteri iz redova oko 220 tisuća ljudi sirijske kopnene vojske, a ova naoružana organizacija možda broji i do 15 tisuća ljudi pod oružjem. Navodno je većinski bazirana u Turskoj, a nakon što su ih vlasti u žestokim sukobima izbacile iz naseljenim mjestima, oni nastoje i djelovati na otvorenom – prvenstveno napadajući postrojbe sirijske vojske i sigurnosnih službi na putu prema naseljima koja su poprišta političkih nemira. Iako se posljednjih mjeseci žestoko sukobljavala s vlastima, Slobodna sirijska vojska načelno je prihvatila mirovni plan Arapske lige – ukoliko ga se bude pridržavao i režim iz Damaska.

Oprema Slobodne sirijske vojske u državu pretežito stiže švercom, koji je posebno razvijen uz granicu s Libanonom. Šverc u Libanon nije bio problem kada se iz Sirije naoružavalo tamošnje šijite ili se iznosilo jeftinije robe široke potrošnje, no kad se smjer transporta oružja okrenuo, sirijske su vlasti započele s miniranjem pograničnoga prostora. Dok se nagađa o opsegu vojne pomoći službenih libanonskih vlasti prijateljskoj Siriji, miniranje granice je prošloga tjedna odnijelo i prve libanonske žrtve – osim na pad ilegalnog prometa, to je navodno utjecalo i na sve izraženiji neprijateljski stav kriminalnog podzemlja Libanona prema sirijskim političkim izbjeglicama, kojih se u toj zemlji sklonio oveći broj.

Za razliku od Libije, gdje su priče o plaćenicima poslužile i za obračun s omraženim najamnim radnicima iz podsaharskih područja, ne-Arapima, nasilje prema manjinama u Siriji ne traži ikakvih krinki. Mržnja većine prvenstveno je usmjerena prema vladajućim Alavitima, sekti kojoj pripada obitelj al-Assad i vrh države. Treba se nadati da prošlotjedna navodna izdvajanja Alavita iz autobusa na izlazu iz  Homsa, a onda i njihova navodna smaknuća, neće biti uvod u šire sektaško ratovanje po libanonskome uzoru.

Arapska liga se prva okušala pri posredovanju u Siriji

Arapska liga

Nakon više pokušaja regionalnog posredovanja, Sirija je u utorak, 1. studenog, konačno prihvatila mirovni plan Arapske lige, kojim se ugovorilo povlačenje režimskih oružanih snaga s ulica, oslobađanje političkih zatvorenika te početak dijaloga vlasti i oporbe. Ova je novost objavljena u Kairu tijekom jutra u srijedu, 2. studenog, da bi odmah krenule i nedoumice – dok je oporba očekivala primjenu odmah, vlasti iz Damaska su svoje poteze krenule povlačiti postupno. Krajem tjedna iz zatvora je pušteno prvih oko 550 političkih zatvorenika, od ukupno oko 12 tisuća uznika. Šire poštivanje potpisanoga očekivalo se tek nakon nedjelje, 6. studenog, inače prvog dana ovogodišnjeg praznika Kurban Bajrama.

Na temelju ovog neslaganja oko satnice, započele su i nove oporbene demonstracije. Nakon prvih izjava, o tome kako se njima želi isprobati praktičnu posvećenost sirijskih vlasti potpisanome sporazumu, oporba je uskoro otkrila karte – traži se „radikalna eskalacija“, ne bi li se uz regionalni pritisak što prije riješilo diktatora. Iako u posljednjih tjedan dana nije ni izbliza postignuta milijunska posjećenost prosvjeda, oni su ostali otvoren izazov vlastima koje potpisom na mirovni plan nisu ujedno potpisale i opću kapitulaciju. Velike skupove podrške režimu pratio je i oružani odgovor vladajućih, posebice u pretežno sunitskome gradu Homsu, što je posljednjih tjedan dana postalo i formalnim razlogom daljnje aktivnosti Arapske lige.

U subotu, 12. studenog, na izvanrednoj sjednici Arapske lige u Kairu, razmatralo se sirijsko nepridržavanje odredbi mirovnoga sporazuma, a onda se na prijedlog Saudijske Arabije i predsjedavajućeg Katara glasalo o isključenju Sirije iz rada organizacije i sankcijama. Od 22 zemlje članice organizacije, protiv kaznenih mjera glasale su sama Sirija, njen susjed i saveznik Libanon, te nemirima potreseni Jemen. Iako se očekivalo neizvjesniji ishod, samo je još Irak ostao suzdržan. Time se jasno profilirao i odnos snaga – Saudijske Arabije i prijatelja, te iranskih saveznika u arapskome svijetu. Glavna donesena odluka bila je ona o privremenoj suspenziji Sirije iz Arapske lige, tijela kojem je ona i jedna od zemalja osnivača – odluka vremenski odgođena do srijede 16. studenog i usklađena sa službenim početkom dijaloga Arapske lige sa svekolikom sirijskom oporbom dan ranije, u utorak, 15. studenog.

Iako Arapska liga svoje djelovanje izgleda nije pobliže uskladila sa Siriji susjednom  Turskom, te velesilama Rusijom i Kinom, nije sporno kako se tu radi o bitnome slabljenju položaja Sirije u regiji – a posredno i o arapskome udaru na sirijskoga glavnog saveznika Iran. Osim što se time otvara prostor za skore daljnje međunarodne pritiske na Siriju i Iran, u regiji i UN, ostaje nejasno da li se ujedno olakšalo i neke buduće oružane intervencije. Zato ne čudi žestok odgovor dijela režimu sklone javnosti u Siriji, gdje su napadnuta veleposlanstva Saudijske Arabije, Katara i Turske, ali i neki manji diplomatski uredi Turske i Francuske (valjda radi njihove uloge u Libiji).

Ekonomija i politika

Dok se iščekuje nove sankcije, postaju sve jasniji učinci embarga na uvoz petrokemijskih proizvoda, koji je Europska unija uvela za Siriju početkom rujna. Do kraja listopada čak je i službeni Damask morao priznati radikalno smanjivanje tamošnje proizvodnje nafte, koje je u normalnim okolnostima oko 95 posto završavalo na tržištima EU. Time je Siriji nestao glavni izvor deviza, potrebnih za uvoz naftnih prerađevina – budući da domaći rafinerijski potencijali ne zadovoljavaju nacionalne potrebe. Ipak, vlasti tvrde da time još uvijek nije ugrožena i opskrba domaćeg stanovništva energentima, zahvaljujući pripremljenim zalihama. Posljednjih je mjeseci praktično usahnuo i drugi bitni izvor sirijskih deviza – turizam. Prošlogodišnjih 8,5 milijuna turista u Siriji, od toga oko 440 tisuća s prostora zapadnoeuropskih zemalja, ovogodišnji su nemiri sveli na simboliku.

Jedino rješenje za ikakav oporavak ekonomskih grana ovako pogođenih sankcijama je okretanje novim tržištima – prvenstveno Rusiji i Kini, koje su 4. listopada uložile veto na prijedloge kaznene rezolucije UN o Siriji. No, takvo zaobilaženje sankcija nije jednostavno. Dok još nije jasno koliko će efekta imati pozivanje brojnih grupa kineskih novinara i javnih osoba u razgledavanje Sirije, probleme u izigravanju sankcija u naftnoj industriji već je dobro ilustrirala propast tendera raspisanog u Damasku krajem rujna, o neposrednoj razmjeni nafte za naftne prerađevine.

Osim oporbe, u Siriji su tijekom listopada bili jako aktivni i pobornici Bashara al-Asssada

Što se politike tiče, i tu se režim Bashara al-Assada već neko vrijeme aktivno koprca, ne bi li uz valove vijesti o oružanome nasilju prema prosvjednicima, ostavio barem naznake političkih reformi. Početkom studenog proglašene su i dvije nove amnestije – za osobe koje su nosile ili pribavljale oružje, a nisu same okrvavile ruke, te za razne bjegunce od služenja vojnoga roka u Oružanim snagama Sirije. Od ožujka ove godine to su po redu 4. i 5. runda amnestija u Siriji – od kojih vjerojatno ni sada neće biti mnogo učinka, budući da podrazumijevaju barem elementarno povjerenje u državne vlasti kojima se pojedinci trebaju predati prije amnestiranja. Stvarima tu nije pomogla ni Victoria Nuland, glasnogovornica američkog State Departementa, koja je pozvala Sirijce da se na ove amnestije ne odazivaju, implicirajući da su one vjerojatno samo još jedna klopka tamošnjeg totalitarnog režima.

Jednako je tako sporna i vladina ideja održavanja lokalnih izbora u Siriji, raspisanih početkom listopada. Dok je prije desetak dana završilo podnošenje kandidatura, sami su izbori najavljeni za 12. prosinca ove godine. Nije izvjesno koliko je to sve ozbiljno – ni ti izbori, kao ni pisanje novoga ustava o kojem se već duže priča, ili uvođenje nekih naznaka višestranačkoga sustava, ocrtano u novome sirijskome Zakonu o političkim strankama. Kako sada izgleda, sve bi to mogli biti lagani koraci ka nekim širim reformama, ali bi se jednako tako moglo raditi i o čistoj propagandi – igri u kojoj se režim Bashara al-Assada dosad niz puta pokazao iznimno vještim.

Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu predstojećeg odlaska hrvatskih vojnika u novouspostavljenu promatračku misiju Organizacije UN u Siriji, UNSMIS.

—————————————————————————————————————–

“Nemiri u Siriji neprekidno traju još od sredine ožujka, pa iako se javnost već gotovo navikla na vijesti o tamošnjoj represiji i žrtvama, posljednjih je tjedana postupno poklapanje međunarodnih stajališta oko Sirije barem donekle razbilo okoštalu shemu. Što se sirijske oporbe tiče, nema puno novoga. Njihovi zahtjevi već mjesecima postupno rastu, od slobode okupljanja, preko puštanja uhapšenih demonstranata i amnestije, do višestranačja uz svojevrstan prethodni nestanak Bashara al-Assada i vladajućih Alavita. Nakon što su vlasti ove posljednje zahtjeve odbile u srpnju, oporba je najavila demonstracije tijekom Ramazana, islamskoga mjeseca posta i molitve, koji je ove godine počeo 1. kolovoza. Kao i do sada, režim Bashara al-Assada reagirao je oštro i umjesto prosvjednoga ritma, koji bi kulminirao petkom nakon najvećih tjednih molitvi, posljednje vrijeme gledamo nedjeljni ritam kulminirajuće represije. Budući da prosvjednici nisu posustali, 4. kolovoza donesen je novi izborni zakon i u Siriji je legalizirano višestranačje, što naravno da nikoga nije zadovoljilo.

Praćeno stalnim gubicima ljudskih života, stanje u Siriji tek se polagano iz dugog uvoda približava ozbiljnoj prijelomnici, koja će donijeti ili svojevrsno ispunjenje oporbenih zahtjeva nakon vala stvarno velikih prosvjeda ili preživljavanje režima i postupno gušenje pobune. Budući da stabilnost Sirije ovisi o nizu osnovnih elemenata – o prosvjedima (njihovim lokacijama, masovnosti i sudionicima), o odgovoru vlasti na izazove i o utjecaju čitavog tog revolucionarnoga vala na sirijsku državu kao cjelinu – to su elementi koje treba pobliže pogledati u traženju mogućih ishoda ove dugotrajne, konfuzne i krvave zbrke.

Krajem srpnja nemiri potresaju i Deir al-Zour, centar sirijske petrokemijske industrije

Prosvjedi u Siriji

Pogledamo li situaciju posljednjih mjeseci, prosvjedi protiv režima ostali su ograničeni na relativno jasan niz regija i gradova, u kojima se ponavljaju i u kojima dolazi do njihova uzastopnoga gušenja. Dok je to na početku, u ožujku, bila samo Deraa na jugu zemlje, posljednjih se tjedana događanja koncentriraju na Hamu, Homs, njima nedaleki Idbil i Saraqeb, te Deir al-Zour u istočnoj pustinji. Sva ova mjesta imaju svojevrstan strateški položaj. Deraa se nalazi na samoj staroj cesti koja vezuje sirijski glavni grad Damask s jordanskom prijestolnicom Ammanom, a nedaleko je i novijeg autoputa kojim danas ide velik dio teretnog prometa između Sirije i Jordana. Hama, Homs i Saraqeb (kao i obližnji Idbil) na trasi su autoputa koji povezuje Aleppo i Damask, dva najveća i još uvijek ponešto mirnija sirijska grada, dok je Deir al-Zour najveći grad uz sirijski tok Eufrata – mjesto na cesti za Irak i Bagdad, oko kojeg je smješten i dobar dio sirijske petrokemijske industrije. Navodno da u tim mjestima ili traju, ili periodično izbijaju prosvjedi čiju je veličinu teško nedvojbeno ocijeniti – jednako kao i njihove žrtve, gdje nakon pet mjeseci demonstracija broj mrtvih varira između 1400 i 2400, a govori se o oko 3000 nestalih, uz što su navodno još i deseci tisuća ljudi zatvarani. Iako Sirija posljednje vrijeme ustrajno broji oko 30 navodno mrtvih prosvjednika dnevno, do sada ondje još nije došlo do nezaustavljivih milijunskih demonstracija egipatskog ili tuniskoga tipa, bilo u glavnome gradu Damasku, u gospodarskome centru Sirije Aleppu ili alavitskome uporištu Latakiji, koje bi stvarno ugrozile vlast i protresle državu.

Razlog nesigurnosti svih tih procjena je prvenstveno u načinu na koji Sirija oštro kontrolira svoj medijski prostor. U zemlji praktično pa nema stranih novinara, a informacije u svijet stižu raznim oporbenim kanalima, putem dopisništava iz okolnih država koja u Siriji imaju nekakve kontakte, iz međunarodnih diplomatskih i političkih krugova ili pak iz sirijskih službenih medija koji su tako šturi i umjetni da je to teško opisivo. Sve u svemu, iako je glasine i iskaze iznimno teško provjeriti, formirale su se dvije suprotstavljene priče o stanju u Siriji – jedna o brojnim žrtvama i prosvjedima koje vlasti suzbijaju, i druga o naoružanim banditima, islamistima, koji ometaju promet, ruše javnu infrastrukturu i šire kaos.

Što se sudionika prosvjeda tiče, izgleda da su oni pretežito iz redova sirijskih Arapa sunita, iako je to jednako teško procijeniti kao i etničku ili religijsku sliku države u cjelini. Dok Siriju čini oko 90 posto Arapa i 10 posto Armenaca, Kurda i drugih, grubo se može procijeniti i da suniti čine oko 75 posto stanovništva, a ostalo su manjine – malo manje od 7 posto Alavita, jednako toliko i drugih nesunitskih muslimana, oko 10 posto kršćana i još oko 3 posto Druza. Pri tome, nekoliko stvari tu muti pogled. Kao prvo, Sirija je jedna od onih zemalja koje sustavno izbjegavaju bilježiti vjersko opredjeljivanje na popisima stanovništva, ne bi li time smanjila mogućnosti nacionalnoga razdora. Uz to, i donedavno jedina moguća stranka, Arapska socijalistička Baath stranka, nastoji biti nadnacionalna i nadvjerska te dodatno zamagljuje vjersku i etničku sliku Sirije privlačenjem svojih oko dva milijuna članova iz svih mogućih krugova društva.

Odgovor vlasti na izazov

Vrh sirijske državne vlasti u ovoj mješavini religije i politike već je preko 40 godina sastavljen od manjinskih Alavita, koji planski dijele pozicije u državi ne bi li se održali na vlasti. Pri tome, oni se oslanjaju i na dio manjina, koje onda strogo kontrolirano sudjeluju u vlasti – poput kršćana, koji su prije samo nekoliko dana po prvi put dobili svog čovjeka na mjestu ministra obrane. Po sličnom ključu etničke i vjerske pripadnosti kombinirane s osobnom lojalnošću vođi formirane su i brojne sigurnosne službe, ali i časnički kadar, te pojedine ključne postrojbe sirijske vojske. Upravo ta kadrovska politika omogućava sirijskim vlastima da neko vrijeme i silom suzbijaju pobunu pripadnika većinske zajednice u zemlji.

I u Siriji, kao i u Libiji, jedan od sinova staroga vođe je profesionalni vojnik

Tijekom proteklih pet mjeseci, pobunjenici su se sukobljavali s policijom, vojskom, sigurnosnim službama, čijih je pripadnika u obrani države navodno stradalo ukupno oko 500. Pa ipak, u represiji nisu sudjelovali svi dijelovi ovih državnih sustava, budući se za početak pokušalo izbjeći da sunitske pobunjenike suzbijaju suniti. To je jasno vidljivo na primjeru sirijske vojske. Iako se procjenjuje da su oko 70 posto od njenih oko 200 tisuća profesionalaca Alaviti (zajedno s oko 80 posto ukupnog časničkoga kadra), i tu se biralo da suniti ne budu suočeni s pobunjenicima. Tako, za razliku od Libije, nije bilo korišteno zrakoplovstvo, inače u Siriji izrazito sunitima popunjena grana Oružanih snaga. Jednako tako, pojačano se koristilo oklopne i mehanizirane postrojbe – posebice Republikansku gardu i 4. oklopnu diviziju, kojima zapovijeda brat predsjednika Bashara, Maher al-Assad, dok se izbjegavalo koristiti 2. diviziju i svekoliku ročnu vojsku kojima dominiraju suniti. Ovo je pristup suzbijanju nemira koji može funkcioniratii još neko vrijeme – dok su protesti opsegom relativno mali te točkasto raspoređeni, i dok revolucija ne eskalira toliko da i u vladajućim krugovima dođe do podjela.

Upravo su naznake podjela u vladajućem bloku Sirije ono što obitelj al-Assad najviše plaši, budući da je opozicija iznimno slaba i temeljito razjedinjena. Dok je krajem travnja na trenutak izgledalo da se osipa članstvo sirijske Baath stranke, javni su izlasci iz njenih redova stali na nešto više od 200 osoba u regiji oko grada Deraa, gdje je tada bila i jezgra otpora. I u prošlotjednoj smjeni sirijskoga ministra obrane naziralo se zavjeru – iako je general Ali Habib svoj odlazak opravdao zdravstvenim razlozima, već su idući dan počele kolati glasine da je nakon smjene ubijen zbog izdaje režima kojem je do jučer pripadao. Te su špekulacije dosegle takvu razinu da su morale biti opovrgnute službenom osobnom izjavom i pojavljivanjem „pokojnika“ na sirijskoj javnoj televiziji.

Dok ustrajno najavljuje parlamentarne izbore do kraja godine, nekakvo višestranačje i navodno opsežne reforme, režimu u Damasku glavobolje zadaje i sve lošija ekonomska situacija u zemlji. Tijekom prve polovice ove godine zbog protesta se bitno usporila ukupna ekonomska aktivnost u državi. Stopa rasta je s prošlogodišnjih solidnih 3,5 pala na oko 0,5 posto, a u potpunosti je presušio i turizam, svojedobni izvor i do 8 milijardi USD ili oko 12 posto ukupnih prihoda. No, zapadna promišljanja o sankcioniranju sirijskog prometa naftom i „financijskome isušivanju Sirije“, po riječima francuskog ministra obrane Gérarda Longueta, mogla bi se nasukati na naznakama pomoći Damasku prijateljskog Irana – pomoći u kadru i obuci sigurnosnih službi, oružju i vojnoj opremi, ali i iznosom od 5,8 milijardi USD, te još navodno i dostavom oko 290 tisuća besplatnih barela nafte dnevno tijekom idućih devet mjeseci.

Međunarodni aspekti krize

Usprkos žestokim osudama iz pojedinih zapadnoeuropskih prijestolnica, već je duže jasno da protiv Sirije neće biti vojne intervencije u libijskome stilu. Za to u krugovima Europske unije, koja postupno zaoštrava i širi svoje sankcije prema Siriji, nema snage, dok Sjedinjenim američkim državama za započinjanje četvrtog većeg rata u islamskome svijetu nedostaje volje. Otuda i činjenica da su se do sada američke reakcije svele na djelovanje u Vijeću sigurnosti UN, lagano pooštravanje već postojećeg sustava sankcija (ovoga puta s obrazloženjem da Sirija sudjeluje u međunarodnoj proliferaciji oružja masovnog uništenja), i razmatranje apela Baraka Obame predsjedniku al-Assadu da odstupi s vlasti.

Mnogo su zanimljiviji stavovi preostale dvije članice VS UN, Ruske federacije i Kine. Ove su dvije države svojim vetom u Vijeću sigurnosti sprečavale svaku ozbiljnu akciju protiv režima u Damasku, ali i tu su vidljive postupne promjene. Još prije nekoliko tjedana Ruska federacija bila je izričito protiv ikakve rezolucije o Siriji, bojeći se da bi ona jednostavno mogla poslužiti kao osnova za intervenciju i skretanje stanja u Siriji nekim libijskim smjerom, da bi onda i ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov poručio Damasku kako krvoproliće ipak mora stati.

Dok Izrael i u ovoj krizi značajno šuti, poruke slične ovima iz Moskve, posljednjih su se dana čule i od niza Siriji susjednih država. Prije desetak dana Saudijska Arabija, Kuvajt i Bahrein povukli su iz Damaska svoje veleposlanike, na što je Sirija odvratila istom mjerom. Sunitske države iz regije i njihove Saudijskom Arabijom predvođene organizacije, Arapska liga i Zaljevsko vijeće za suradnju, traže prekid nasilja i reforme. Bez njih se Sirija, po riječima egipatskog ministra vanjskih poslova Mohameda Kamela, primiče „točki s koje više neće biti povratka“. Time se one zalažu za prava i život sunita u Siriji, ali posredno – zalažući se za demokraciju i „Arapsko proljeće“ u tuđem, ali ne i u svom dvorištu – pritiskom na vlasti u Damasku stišću i zonu utjecaja njihovog najvećeg saveznika, šijitskog Irana.

Ahmet Davutoglu, turski ministar vanjskih poslova tijekom misije u Damasku

Upravo zbog ovog vezanog efekta, kojim revolucija u Siriji postaje dio šireg odmjeravanja snaga dviju velikih država s nasuprotnih obala Perzijskoga zaljeva, dodatno na važnosti dobiva sirijska inicijativa Turske, zemlje koja je relativno dobra s Iranom, ali i s Europskom unijom, Sjedinjenim američkim državama i Izraelom, za koji je godinama bila posrednik u pregovorima sa Sirijom oko rješavanja spora na Golanskoj visoravni. Izričitim aktiviranjem turske diplomacije, čiji je ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu prošloga tjedna boravio u Siriji, došlo je do privremenog popuštanja sukoba u Hami iz koje su se povukli sirijski tenkovi. Iako službena Ankara nije ujedno zatražila i al-Assadov odlazak s vlasti, navodno su tom prilikom prenesena i konačna upozorenja da će u slučaju nastavka nasilja i Turska biti prisiljena okrenuti leđa režimu u Damasku. Za to vrijeme, u očekivanju dobrih vijesti iz Sirije, ohrabrujuće zvuče riječi moćnog turskog predsjednika vlade Recepa Tayyipa Erdogana, koji je nakon spomenute turske diplomatske ofanzive ustvrdio da u idućih 15 dana očekuje početak ozbiljnih reformi u Siriji.”

Bolje Golan nego Sirija

Dvojica časnika koji će sljedeći tjedan otputovati za Siriju i pridružiti se tamošnjoj prethodnici UN-ovih promatrača, osobe su koje već imaju iskustvo u mirovnim misijama UN-a. Prošlog tjedna ministar Ante Kotromanović bio je izrazito zadovoljan činjenicom da je sam glavni tajnik UN-a, Ban Ki Moon, imenom i prezimenom tražio hrvatskog časnika koji trenutno sudjeluje u UN-ovoj mirovnoj misiji na Golanskoj visoravni (UNDOF). “To je potpuno neuobičajena praksa“, rekao je Kotromanović, “pa je očito da je dotični časnik zapažen kod UN-a po svojim kvalitetama i znanju“.

Tjedan dana kasnije, zamjenica ministra obrane Višnja Tafra izjavila je samo za Obris.org da traženi časnik nije jedan od dvojice koji će narednih dana otputovati u Siriju: “On nije bio spreman promijeniti misiju u kojoj se nalazi, za misiju u Siriji“. S obzirom da postojeći “Zakon o sudjelovanju pripadnika Oruža­nih snaga Republike Hrvatske, policije, civilne zaštite te državnih službenika i namještenika u mirovnim operacijama i drugim aktiv­nostima u inozemstvu” kaže da pripadnici u misije pristupaju dobrovoljno, za traženog časnika neće biti nikakvih reperkusija i poštivat će se njegova želja da ostane na Golanu. Poslušajte ekskluzivnu tonsku snimku…

Budući da dobrovoljaca za djelovanja u inozemstvu među hrvatskim vojnicima još uvijek ima dovoljno, nije bio problem naći dva časnika koji žele ići u Siriju. Obojicu je prihvatio i odobrio i UN, bez drame što među njima nema njihovog priželjkivanog, a nesuđenog pripadnika. Mandat dvojice hrvatskih časnika traje godinu dana, osim ukoliko Vijeće sigurnosti prilikom preispitivanja provođenja dogovorenog primirja (Rezolucijom zakazano za 90 dana od početka misije UNSMIS) ne odluči skratiti/okončati cjelokupnu operaciju UN-a u Siriji.