Svečana primopredaja antidron sustava Kangal, kojeg je Ministarstvo nacionalne obrane Republike Turske doniralo za Oružane snage Bosne i Hercegovine, održana je u petak 15. svibnja 2025. godine u Vojarni OS BiH „Rajlovac“. Ministar obrane BiH Zukan Helez potpisao je certifikate o primopredaji u ime MO BiH, a u ime Ministarstva nacionalne obrane  Turske – turski vojni izaslanik u BiH, brigadir Murat Kul. Govoreći o značaju ove opreme za OS BiH u vrijeme kada različite bespilotne letjelice predstavljaju sve veću prijetnju u svijetu, ministar Helez je istaknuo potrebu da OS BiH prate razvoj suvremenih tehnologija i novonastalih prijetnji.

„U posljednje vrijeme, imamo potrebu zaštititi se od neovlaštenog prelijetanja objekata i lokacija OS BiH, te podići sveukupnu sigurnost vojnih lokacija na veći razinu,“

kazao je ministar Helez, dodavši:

„Antidron sustav Kangal koristi najnovije tehnologije za otkrivanje i neutralizaciju dronova, na principu elektronskog djelovanja, čime se omogućuje efikasna zaštita objekata od mogućih napada ili neovlaštenih preleta“.

Helez se posebno zahvalio turskom veleposlaniku Eminu Aksekiu i vojnom izaslaniku Kulu za njihov osobni angažman na provedbi ovog i ostalih brojnih pojekata modernizacije OS BiH, koji se provode uz veliku pomoć Turske, kao i potpori na putu BiH ka euroatlantskim integracijama.

„S Bosnom i Hercegovinom imamo neraskidive povijesne veze i ona nam je izuzetno važna za mir i stabilnost na Balkanu. I dalje ćemo nastaviti davati punu potporu njenom suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti, kako kroz sudjelovanje u Vijeću za provedbu mira (PIC) i EUFOR-u, tako i kroz dalju potporu Oružanim snagama BiH,“

zaključio je turski velepslanik Akseki.

Ceremoniji su nazočili veleposlanik Turske u BiH Emin Akseki, zamjenik načelnika Zajedničkog stožera OS BiH za resurse general-bojnik Mirsad Ahmić, zapovjednik Operativnog zapovjedništva OS BiH general-bojnik Mirzet Lubenović, zamjenik zapovjednika Zapovjedništva za potporu OS BiH brigadni general dr. Jasmin Čajić, pomoćnik ministra obrane BiH za politiku i planove Dženan Redžo i ostali predstavnici MO i OS BiH te Veleposlanstva Turske u BiH.

*Photo: MO BiH

Svjedoci smo kako s razvojem suvremenih tehnologija sve više rastu borbene sposobnosti ratnih brodova. Istovremeno, zahvaljujući tim istim, često jeftinim tehnologijama i tehničkim rješenjima ti moćni brodovi postaju ranjivi kao možda nikad u povijesti. Nekad je to bio abordaž, prelaz ljudstva na protivnički brod, ili kljunov udar – udar ojačanim pramcem u bok protivničkog broda, pa grčka vatra, topništvo s izolučenom cijevi, zrakoplovstvo, te krilate rakete od malog do velikog dosega. Ipakž, tu je najčešće i to izravno, bio suprotstavljen čovjek čovjeku, jer je napadnuti brod načelno mogao uzvratiti po sredstvu napada, a u njemu ili na njemu je bio čovjek. Stanje se promijenilo kad su u pitanju rakete koje se lansiraju izvan dosega napadnutog – s mora, iz zračnog prostora ili s kopna. Nove tehnologije nude tehnička rješenja relativno jeftinih, izuzetno efikasnih sustava bez ljudske posade s mogućnošću kretanje i uporabe iz zračnog prostora, s morske površine i iz podmorja, a prema svemu sudeći i iz svemira.

Fregata klase Admiral Grigorovich na meti besposadnih plovila

Svjedoci smo nedavnog napada na ruske ratne brodove i lučke instalacija u pomorskoj bazi i ratnoj luci Sevastopolj na okupiranom ukrajinskom poluotoku Krimu 29. listopada ove godine. Posebnost ovog napada je sinkronizirana uporaba pomorskih (površinskih) i zrakoplovnih dronova, odnosno bespilotnih plovila i bespilotnih letjelica. Sama takva operacija je vrlo zahtjevna, a usklađenost po vremenu je ključna. Obrana pomorske baze morala se angažirati istovremeno protiv prijetnje iz zraka i s mora. Ukrajinska strana je pored napadnih sredstava trebalo osigurati pravovremeno i kvalitetno izviđanje te korekciju navođenje s pozicija na koju su napadna sredstva vjerojatno doplovila i doletjela po programiranim podacima. Na taj način se u zadnjem trenutku uspostavila veza navođenja, dovodeći napadnutu stranu u situaciju manjka vremena za efikasne protumjere. Ako se napad iz zraka nakon prethodnih djelovanja po važnim objektima na Krimu mogao i trebao očekivati, napad s mora vjerojatno je bio iznenađenje. Vjerojatno, iako nije trebao biti, jer su već krajem rujna (s prvom objavom slikovnog materijala 21. rujna ove godine) bila nađena nasukana takva improvizirana bespilotna plovila na krimskoj obali pod ruskom okupacijom.

Ruska ratna luka Sevastopolj ostaje sve praznija nakon napada

Pitanje je – je li to uistinu bilo taktičko iznenađenje, ili ruska strana općenito nema adekvatno oružje, ili je pak bila podcijenjena opasnost pa ulaz u zaljev nije propisno kontroliran niti osiguran zaprekama?! Ovaj naizgled mali napad mogao bi imati velike posljedice za Crnomorsku flotu pokaže li se da je nastradao zapovjedni brod, raketna fregata „Admiral Makarov“. Rusi su priznali gubitak protuminskog broda, Ivana Golubeca, a fregata Makarov se od onda pokazuje samo na strani koja nije bila izložena napadu drona. Obzirom na broj dronova nisu isključeni ni veći gubici ili štete na infrastrukturi pomorske baze. Ako bi pokušali procijeniti gubitke brodova i učinjenu štetu na temelju ruskog razaranja Ukrajine, mogli bi zaključiti da su značajni. Gledajući s vojne, prije svega pomorske/mornaričke doktrine i  taktike napada ovaj događaj će sigurno dovesti do velikih promjena glede osiguranja pomorskih baza, ratnih luka i sidrišta ratnih brodova. Ratni brodovi su najugroženiji kad nisu u pokretu. Kad su privezani ili usidreni – to je najčešće i vrijeme za odmor posada. Posada je podijeljena po smjenama, a samo dio borbenih sredstava je spreman za trenutno djelovanje. Naravno da niti jedan brod ili flota ne mogu dugotrajno štititi sami sebe u pomorskim bazama, ratnim lukama i sidrištima. To su područja koja osiguravaju druge, za to predviđene snage, a jedna od njih je i obalna straža. Naime, pomorske baze, ratne luka i sidrišta nisu tek mjesta za privez i sidrenje brodova. Pomorska baza svakako nije ni tek vojarna/kasarna iako, et,o neki misle i da je. To su područja koja pružaju cjelovitu logističku i sveobuhvatnu borbenu zaštitu za siguran boravak ratnih brodova. Tu se posade moraju moći odmoriti, a brodovi popraviti, dokovati, po potrebi remontirati i pripremiti za sljedeće borbene zadaće. Glavna borbena osiguranja su od ugroze iz zraka, s mora i s kopna. Definitivno ovaj napad na pomorsku bazu i ratnu luku u Savstopolju staviti  će visoko na ljestvici dodatno opremanje pomorskih baza. Bilo je kroz povijest raznovrsnih napada na pomorske baze jer čovjek plovi od postanka i ploviti će do nestanka. Navesti ćemo neke poučne situacije iz novije povijesti.

U-47 kapetana Günthera Priena nakon uspješnog napada u britanskoj ratnoj luci Scapa Flow

Jedna od prvih takvih tehnološki naprednih diverzija bila je u američkom ratu za nezavisnost kada je podmornica Turtle (Kornjača) napala britanski brod 7. rujna 1776. godine. Međutim, prvim suvremenim diverzantskim napadom na ratne brodove u zaštićenoj bazi smatra se i napad talijanskih pomorskih diverzanata na pomorsku bazu i ratnu luku Pula 31. rujna 1918. godine. Značajni napadi na brodove u bazama bili su: napad njemačke podmornice U-47 na brodove u britanskoj  pomorskoj bazi Scapa Flow 14. listopada 1939. godine, napad japanskim džepnim podmornicama na Pearl Harbor 7. prosinca 1941., te talijanskih pomorskih diverzanata s diverzantskim (jašućim) torpedima na britanske brodove u luci Aleksandrije 19. prosinca 1941. godine. Naravno, sve su te pomorske baze imale neke mjere zaštite, ali se pokazalo kako nisu bile dostatne. Kad već nabrajamo, treba napomenuti i jedno daleko iskustvo iz hrvatske pomorske prošlosti. Naime, Hrvatska je za vrijeme hrvatskih vladara bila jaka i uvažena pomorska sila na Jadranskom moru, pa imamo dobar primjer kako su se od napada velikih brodova moćne mletačke flote štitili hrvatski mali brodovi u pomorskoj bazi  kraljevskog grada Nina. Hrvati su tada imali manje brodove (kondure i sagene) s malim gazom. Brodovi su bili okretni i brzi pa su znali napadati pune veće mletačke galije. Kad bi se osjetili ugroženim pobjegli bi u ninsku luku. Galije bi odustajale od potjere jer su Hrvati osigurali luku izgradnjom podvodnog nasipa (spruda) ispred luke koji je omogućavao bijeg hrvatskom brodovlju ali je dubina bile premala za velike mletačke galije pa su odustajale ili bi se pak nasukale. A ako bi se nasukale, sudbina bi im bila poznata.

Dron na temelju kanadskog jet-ski plovila postaje uzor za gradnju flote

Na kraju, bez bojazni od pogreške možemo zaključiti kako će ukrajinski napad zračnim i morskim dronovima na brodove Crnomorske flote RF u pomorskoj bazi Sevastopolj imati dalekosežne posljedice i iznjedriti nove pristupe zaštiti pomorskih baza od napada suvremenim bespilotnim letjelicama, podvodnim (ronilicama) i površinskim plovilima. Posebno je to jasno u svjetlu ukrajinske odluke obznanjene u petak 11. studenog, kada se od tamošnjeg predsjednika Volodimira Zelenskog moglo čuti o formiranju „mornaričke flote pomorskih dronova“. Stotinjak plovila iz tog programa trebalo bi biti građeno prema onima s kojima se provelo napad na Sevastopolj 29. listopada, a po komadu bi trebala koštati oko 270 tisuća USD – za što se sredstva krenulo skupljati dragovoljnim prilozima u okviru online platforme United24. Oko 10 posto planiranih sredstava skupljeno je prvog dana akcije, kada se onda čulo i da će se prvo plovilo iz tog programa zvati „Herson“ u čast uspješnog oslobađanja tog grada, a drugo „Sevastopolj“ – vjerojatno po mjestu uspješnog napada krajum listopada ove godine.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Uz kopnenu invaziju i ruske zračne udare, koji su naprezali sposobnosti oružanih snaga i Ukrajine i Rusije oko Kijeva, postoji i čitava jedna dodatna razina vođenja borbi u zraku – besposadna borba koja se ipak pokazuje smrtonosnom.

Dronovi su postali oružje i osvajača, jednako kao i branitelja u Ukrajini, kako za prikupljanje obavještajnih podataka, tako i za izvođenje napada. U vrijeme prije invazije Ukrajina je navodno znala slati male izviđačke bespilotne letjelice u Bjelorusiju ne bi li njima prikupljala informacije o pripremama i pokretima ruskih snaga koje su ondje bile stacionirane. Iako je bolje imati i takve informacije nego ništa, njihova je korisnost bila ograničena budući da samo takvo izviđanje ne daje analizu uzoraka rasporeda trupa iz koje bi se onda razvilo i razumijevanje tijeka ruskih planova.

Također prije invazije, navodno su proruski separatisti koristili dronove za izvođenje operacija „vojnog zavaravanja“ ne bi li uvjerili svijet da je Ukrajina prljavi agresor. Rusija je navodno upriličila više napada bespilotnim letjelicama koristeći male dronove s 4 propelera za koje su onda tvrdili da su došli iz Ukrajine. Gotovo uvijek su takvi dronovi bili označeni nacističkim simbolima ne bi li se poduprlo ruske tvrdnje o fašističkoj prijetnji koja navire iz Ukrajine.

Od onda Ukrajina je tvrdila da su njene bespilotne letjelice uništile više stotina komada razne ruske oklopne tehnike. Ta brojka izgleda iznimno visoka, uzevši u obzir ograničenu veličinu ukrajinskog arsenala bespilotnih sustava prije invazije. Da je Ukrajina posjedovala velike i izuzetno sposobne bespilotne snage teško da bi se Ruse na bojištu vidjelo u kontinuiranom konvoju vozila dugom oko 65 kilometara.

Ukrajina je imala uspjeha u djelovanjima protiv ruskih trupa unutar svojih granica, koristeći 20-ak turskih dronova Bayraktar TB-2 koje je kupila prije nekoliko godina. No to je barem djelomično bilo pomognuto i nesposobnošću ruskih tenkova za brzo kretanje kroz blato. A za nekoliko tjedana, kad se vrijeme promijeni i tlo u Ukrajini opet očvrsne, vjerojatno ćemo vidjeti više novih ruskih mobilnih napredovanja. Osim toga, nema sumnje ni u to da će Rusija nastaviti zračnim udarima ciljati aerodrome s kojih Ukrajina lansira svoje dronove.

Američki predsjednik Joe Biden nedavno je odobrio dodatno financiranje iz SAD ne bi li ojačao ukrajinski arsenal naoružanih besposadnih zračnih sustava. To je pokazatelj i značaja tog besposadnog ratovanja koje je na momente i nadišlo kontekst konvencionalnog rata. Dapače, nakon ovog rata možda ni nećemo vidjeti toliko tenkova ponovno u borbama širom svijeta, budući da je postalo jasno koliko ih je jednostavno onesposobljavati ili uništavati u usporedbi prilično jeftinim dronovima.

Ironično je i koliko je zapravo koraka Zapad poduzeo da zaustavi ili uspori tursku proizvodnju bespilotnih letjelica Bayraktar, posebno zabranom izvoza elektrooptičkih kamera  Wescam CMX-15D iz Kanade, kao i motora Rotax 912 iz Austrije, koji su bili preferirane turke komponente za ugradnju u ovaj sustav.

Zašto Rusija ne dominira ovim besposadnim ratovanjem? Rusija nema efikasan dron za djelovanja iz zraka po ciljevima na kopnu. Bespilotna borbena letjelica Orion, koju proizvodi kompanija Kronshtatd i koju koristi ruska vojska nije usporedila s turskim dronovima Bayraktar, koje proizvodi poduzeće Baykar. Pa ipak, od Oriona se očekivalo da turskom Bayraktaru bude takmac na međunarodnim tržištima u trećim zemljama. No Rusija ipak ima taktičku superiornost u zraku, korištenjem svojih borbenih aviona, što barem donekle pomaže da nebo drže čistim od dronova Bayraktar.

Jedno ograničenje koje bi moglo utjecati na ovaj rat predstavljaju i turski proizvodni kapaciteti za dronove Bayraktar. Spori proizvodni ciklus bio je za ovaj sustav problem od samog njegovog začetka. Zato će i dodatna opskrba Oružanih snaga Ukrajine ovim sredstvima trebati vremena, a možda i neće moći pratiti razvoj događaja na terenu.

Dronovi Bayraktar bili su prije dvije godine korišteni u Libiji od strane Vlade nacionalnog jedinstva na zapadu zemlje i pokazali su se uspješnima u provedbi preciznih udara, ali neuspješnima kada se njima željelo pružati blisku zračnu potporu za manevre kopnenih snaga – budući je taj sustav bio izuzetno osjetljiv na djelovanje pojedinih sredstava protuzračne obrane. Vjerojatno je i da će efikasnost turskih dronova Bayraktar biti umanjena ako Rusi krenu u Ukrajinu ubacivati dodatne snage i zauzmu dodatan prostor stvorivši priliku da se na te besposadne sustave šire djeluje ruskim protuzračnim oružjima kakav je recimo sustav Pancir.

Treba napomenuti i da je operativni domet dronova Bayraktar zapravo ograničen – naime, njima se upravlja iz zemaljske stanice umjesto putem satelitske komunikacije. To znači da oni vjerojatno polijeću unutar dosega ruskog topništva, a sasvim sigurno unutar dosega ruskih krstarećih raketa. Dok SAD koriste dronove Shadow iz Poljske, ti sustavi nisu bili ponuđeni Ukrajini jer je bilo procijenjeno da bi njihovo korištenje na bojištu predstavljalo direktan američki ulazak u rat – to je crta koju predsjednik Biden nije voljan prijeći. S druge strane, SAD u Ukrajinu šalje manje dronove samoubojice Switchblade, ali oni će vjerojatno imati ipak ograničen učinak na bojištu.

Trenutno izgleda da Rusija konsolidira svoje dobitke na istoku Ukrajine. To događanje dat će Rusiji vremena da procijeni svoju poziciju, na bojište unese dodatne dronove iz svog arsenala i rasporedi protuzračne sustave potrebne za obranu od bespilotnih letjelica, koji su se pokazali uspješnima u suprotstavljanju letjelicama Bayraktar u Libiji.

Za Ukrajinu njen arsenal bespilotnih letjelica vjerojatno će i nadalje biti efikasan u zaštiti postrojbi na prvim borbenim linijama, ali neefikasan nad prostorima koje Rusija osvoji. Dođe li Ukrajina u poziciju da mora nanovo oslobađati dijelove svog teritorija, trebat će joj borbene bespilotne letjelice dužeg dometa, opremljene i sredstvima satelitske komunikacije. Uz SAD i NATO zemlje, baš takve dronove proizvodi i Izrael. No Izrael će morati itekako dobro balansirati svoje odnose prema SAD i Rusiji u donošenju odluke da li da takve sustave Ukrajini ipak stavi na raspolaganje.

S obzirom na izazove koje ovakvo besposadno ratovanje stavlja pred obje strane u sukobu, vjerojatno ćemo u najskorije vrijeme na terenu vidjeti i razne dodatne modele bespilotnih letjelica sa širim i raznolikijim sposobnostima. Jedino je pitanje hoće li ih u upotrebu kao prva uvesti Ukrajina ili Rusija?!

* Ovaj su tekst autori Kirsten Fontenrose i Andy Dreby objavili 1. travnja 2022. godine na internetskoj stranici portala „Defense News“ (https://www.defensenews.com/). Original članka pod naslovom „Turkish drones won’t give Ukraine the edge it needs“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.defensenews.com/opinion/commentary/2022/04/01/turkish-drones-wont-give-ukraine-the-edge-it-needs/

Po prvi put na svijetu Izrael je borbeno uporabio istinski roj bespilotnih letjelica tijekom sukoba s Hamasom, u svibnju ove godine nad prostorom pojasa Gaze. Ovo je novi veliki doseg na području tehnologije besposadnih sustava, i to bi trebalo biti pozivom na buđenje Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika, budući je vrijeme da se poradi na smanjivanju rizika koje takva oružja predstavljaju za nacionalne obrambene sustave i globalnu stabilnost.

Položaji za lansiranje raketa u Gazi, pogled iz izraelskog vojnog drona u svibnju 2021. godine

Izraelsko korištenje ovakve tehnologije je tek početak. Aktualne vijesti ne ukazuju da su izraelske Obrambene snage na terenu iskoristile neku posebno kompliciranu varijantu ove sposobnosti. Kako izgleda, malen je broj besposadnih letjelica poduzeća Elbit Systems koordinirao traganje, i bili su korišteni koordinirano s minobacačkim bitnicama te raketnim sustavima, ne bi li se izvelo udare “na desetke” ciljeva miljama od granice pojasa Gaze. Ti su besposadni sustavi pomogli otkrivanju neprijateljskih skrovišta, informacije o njima su dostavljali u namjensku aplikaciju, koja je onda te podatke prerađivala zajedno s drugim izvorima obavještajnih podataka. Budući rojevi neće biti tako jednostavni.

Obično fraza “rojevi dronova” podrazumijeva velik broj besposadnih naprava koje se koristi istodobno. No, u istinskom roju besposadnih naprava, te naprave međusobno komuniciraju i surađuju, donoseći kolektivne odluke o tome kuda da se ide i što da se radi. U rojevima dronova vojne namjene, umjesto 10 ili 100 individualnih dronova, čitav taj roj tvori jedinstven te integriran oružni sustav vođen nekom formom umjetne inteligencije. Dakle, rojevi dronova su stvarnost, i to nas treba brinuti. A kako najbolje smanjiti rizike koje nose takva oružja?

Sjedinjene Američke Države trebale bi voditi globalnu zajednicu u novim razgovorima na temu moguće potrebe za novim pravilima ili međunarodnim ugovorima kojima bi se specifično reguliralo i ograničilo uporabu besposadnih rojeva. Aktualni prijedlozi o kompletnoj zabrani autonomnih oružja pokrivali bi i besposadne rojeve, no takvi propisi vjerojatno ne bi obuhvatili ovakav tip rojeva kakve je Izrael nedavno koristio. Bez obzira na neke drugačije medijske izvještaje, nema naznaka da je taj roj donosio autonomne odluke o tome koga pogubiti (a pitanje zabrane takvih, malih i od ljudi kontroliranih rojeva posve je druga tema). Osim toga, nije vjerojatno da će se velike sile složiti sa širokom zabranom autonomnih oružja. Usko fokusirane zabrane autonomnih oružja “visokog rizika”, kao što su to rojevi dronova ciljano usmjereni na uništavanje ljudske sile, mogle bi naći širu podršku – posebno ako krenu stvarati asimetrične efekte koji bi u praksi štetili, a ne promicali interese velikih sila.

Globalne oružane sile trebaju proširiti svoj rad na razvoju, testiranju i širem dijeljenju tehnologija za izlazak na kraj s izazovima besposadnih rojeva. Efikasni sustavi za suprotstavljanje besposadnim sustavima trebaju biti jeftini, imati sposobnost brzog ponavljanja svojih djelovanja, te imati sposobnost istodobnog pogađanja velikog broja ciljeva. Takve bi sustave trebalo raspoređivati na ciljnim prostorima visokog rizika, kao što su to zračne luke, kritička infrastruktura, i osobe državnih poglavara. Budući je tu prijetnja suštinski međunarodna, pojedine vodeće države trebale bi pružiti napredne sposobnosti za suprotstavljanje besposadnim rojevima svim partnerima i saveznicima koje takve prijetnje ugrožavaju.

Održavanje besposadnih rojeva izvan dosega terorista tražit će posebne napore. Države bi mogle usvojiti mjere slične Rezoluciji broj 1540 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kojom se priječi teroristima pribavljanje kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog oružja, kojima bi se onda obuhvatilo i besposadne rojeve (ili bi se jednostavno moglo tek proširiti djelokrug UNSCR 1540). Organizacije koje provode lokalno, nacionalno i međunarodno pravo također trebaju tražiti indikatore terorističkog pribavljanja sposobnosti korištenja besposadnih rojeva, kao što je to kupovina velikih količina besposadnih naprava, odnosno rad već poznatih ekstremističkih skupina na razvoju ili modificiranju kontrolnih sustava besposadne tehnike.

Američki pokus s besposadnim rojem, poligon China Lake, listopad 2016. godine

Tijekom posljednjih godina prijetnja besposadnih rojeva raste paralelno njihovoj kompleksnosti. U 2016. godini američko Ministarstvo obrane lansiralo je iz tri borbena aviona F/A-18 Super Hornet 103 Perdix drona. Ove su besposadne naprave onda djelovale koristeći “kolektivni mozak”, formirajući razne letne formacije, krećući se nad pokusnim bojištem i preslagujući se u raznolike nove konfiguracije. Treba naglasiti kako je taj sustav bio razvijen od studenata s Massachusetts Institute of Technology (MIT). Ako su besposadni rojevi tako jednostavni da ih mogu stvoriti studenti, lako možemo očekivati da ih uskoro vidimo u zonama sukoba širom svijeta. Tijekom prošle godine Kina, Francuska, Indija, Španjolska, Južna Afrika, SAD i Velika Britanija obznanile su i testirale svoje nove programe besposadnih rojeva.

Globalna proliferacija tehnologije besposadnih rojeva stvara rizike destabilizacije. Tijekom lanjskog sukoba u Nagorno-Karabakhu, azerbajdžansko korištenje besposadnih sustava bitno je doprinijelo brzoj predaju Armenije (čemu su, nedvojbeno, pomogli i još neki dodatni faktori). Rojevi potenciraju takve ishode – korištenjem više besposadnih naprava, te kompleksnijih taktika koje mogu pomoći u preplavljivanju postojećih obrambenih  sustava neprijatelja. To je prijetnja kojom se vojni sustav SAD bavi već puno desetljeće. Istraživanje iz 2012. godine, u kojem je tamošnja Naval Postgraduate School simulirala napad osam dronova na američki razarač, ustanovila je da bi barem njih četiri uspjela pogoditi brod. I teroristima su jako privlačni besposadni rojevi kao relativno dostupno zračno sredstvo za nadilaženje protuzračnih sustava obrane pri izvođenju napada na kritičku infrastrukturu i pojedine ciljane osobe.

Besposadni rojevi stvaraju rizike usporedive s onima tradicionalnog oružja za masovno uništenje. Rastom aktualnih besposadnih rojeva na super-rojeve od 1.000 ili možda i do milijun dronova, njihova svrsishodna kontrola kreće nadilaziti mogućnosti bilo kojeg čovjeka. To je problem budući da autonomna oružja mogu donositi tek ograničene ocjene o civilnoj ili vojnoj prirodi zadanih ciljeva. Pri tome, barem simbolički, razlika od samo jedne točkice na zaslonu može raditi razliku između stealth-bombardera i psa. Greške tu mogu značiti smrti civila ili prijateljskih vojnika, te nehotičnu eskalaciju sukoba.

Besposadni rojevi kao višenamjenski dio šireg umreženog vojnog sustava

Stanje stvari u praksi govori da gotovo ni jedan aktualni sustav za zaštitu od bespilotnih sustava danas nije ujedno i dizajniran za suprotstavljanje besposadnim rojevima. Aktualni sustavi detekcije imaju problema s razlikovanjem i poimanjem većeg broja dronova. Takvi bi rojevi lako mogli preplaviti i sustave za rušenje besposadnih naprava, koji često obuhvaćaju ograničene i spore sustave presretanja. Osim toga, besposadni roj lako može biti i previše prostorno raširen za efikasno djelovanje protiv njegove cjeline. Naravno, kod novih sustava za obranu od dronova, kao što je to na snažnim mikrovalnim zrakama zasnovan sustav THOR (Tactical High-power Operational Responder) Istaživačke laboratorije američkog Ratnog zrakoplovstva (Air Force Research Laboratory – AFRL) – niska cijena pojedinih hitaca (recimo, laserom) ili korištenje rojeva za obranu od besposadnih rojeva, mogli bi se pokazati učinkovitima. Dok se takvi sustavi mogu naći u arsenalima velikih sila, manje države i ugroženi civili lako bi mogli biti bitno ranjiviji.

Sve veća autonomija besposadnih rojeva omogućava državama korištenje sve većeg broja dronova odjednom. Ljudska sposobnost poimanja praktično ograničava simultano upravljanje brojnim dronovima, budući je teško istodobno nadzirati djelovanje brojnih dronova, osigurati da se oni ne sudaraju, i uz sve to još i postići ciljeve čitave misije. No, vojne organizacije rade na nadilaženju tih prirodnih ljudskih ograničenja. U jednom istraživanju iz 2008. godine pokazalo se kako pojedinačni ljudski operater može efikasno upravljati sa do četiri drona, bez bitnog opadanja efikasnosti u provedbi misija. Do 2018. godine je američka Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA) najavila kako bi čovjek u budućnosti mogao daljinski upravljati čitavim besposadnim rojem, koristeći mikroprocesor usađen direktno u mozak.

Nije tajna da su jata čvoraka jedan od uzora tvoracima tehnologije besposadnih rojeva

Vojna vrijednost besposadnih rojeva počiva u njihovom omogućavanju dodatne kompleksnosti i fleksibilnosti djelovanja. Aktualni rojevi tipično koriste male dronove homogene vrste. Budući rojevi mogli bi biti različitih veličina, opremljeni lepezom različitih i međusobno nadopunjavajućih senzora, oružja i drugih korisnih tereta. To će omogućiti primjenu združenih taktika, gdje dronovi izvode udare raznolikim oružjima iz raznih smjerova – jedni mogu gađati vatrenim oružjima, dok drugi šire kemijska borbena sredstva. Rojevi mogu imati i dodatne adaptivne sposobnosti, kao svojevrsno samo-liječenje, gdje se roj u hodu prilagođava činjenici gubitka nekog dijela svojih pripadnika, ili koristi samouništenje pojedinih naprava, ne bi li time dostigao cilj svoje misije bez planiranog povratka. Osim toga, besposadni rojevi će vjerojatno biti i integrirani u svojevrsne platforme nosača dronova, koje bi se onda moglo i dodatno kombinirati u još veće sustave višestrukih nosača takvog ubojitog tereta.

Kako bilo da bilo, besposadni rojevi više nisu tek nešto iz znanstvene fantastike. Ta je tehnologija ovdje i sve se brže uporabno širi.

* Ovaj je tekst autor Zachary Kallenborn objavio 7. srpnja 2021. godine na specijaliziranoj internetskoj stranici Defense One (https://www.defenseone.com/). Njegov original pod naslovom „Israel’s Drone Swarm Over Gaza Should Worry Everyone“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.defenseone.com/ideas/2021/07/israels-drone-swarm-over-gaza-should-worry-everyone/183156/

Godine 2030. velika suša pokreće izbjegličku krizu koja postaje uzrokom rata između dviju afričkih država. Tu nastupa UN raspoređujući američke i francuske vojnike kako bi osigurali granice. Izaslan je i stručnjak za informacijsko ratovanje kada dezinformacijska kampanja prikazuje američke snage kako uništavaju vjerske objekte i zagađenim cjepivima izazivaju infekcije izbjeglica, ne bi li ublažio posljedice takvih napada stranih državnih aktera koji žele destabilizirati regiju. Kako u Sjedinjenim Državama počinje slabiti potpora uplitanju u taj sukob tako počinje jačati nasilje, pa je njegov tim prisiljen brzo djelovati ne bi li spriječio da kriza preraste u veći sukob. Ovo možda zvuči kao moguća radnja nove Netflix serije, ali zapravo je jedan od „prototipova iz znanstvene fantastike“ američkih Kopnenih snaga – nastavno sredstvo koje pomaže da zamislimo kako bi mogla izgledati bliska budućnost ratovanja, smišljeno da potakne vojno osoblje na kreativno razmišljanje o sukobima u kojima bi se mogli boriti. Taj prototip ima oblik grafičkog romana na 71 stranicu, nazvanog „Nevidljiva sila: Informacijsko ratovanje i budućnost sukoba“, proizvedenog od strane Cyber instituta američke Kopnene vojske (Army Cyber Institute) u West Pointu i Laboratorija za predviđanje prijetnji (Threatcasting Lab) pri Sveučilištu Savezne države Arizona.

Kako su digitalne tehnologije i robotika otvorili vrata u budućnosti kakve su nekad zamišljali tek pisci jeftine znanstvene fantastike, labava mreža stručnjaka za nacionalnu sigurnost, vojnih časnika i organizacija za obuku krenula je s vlastitim pokušajima predviđanja  budućnosti ratovanja – stvaranjem vlastitih znanstveno fantastičnih priča. Te priče nastoje odgovoriti na neka od najvećih pitanja o brzo promjenjivoj prirodi modernog ratovanja: Kako će umjetna inteligencija promijeniti načine donošenja odluka na bojnom polju? Što uvođenje besposadnih borbenih letjelica (UAV) i autonomnih robotskih sustava znači za pravila borbenih djelovanja? Te je probleme teško eksperimentalno isprobavati u stvarnom svijetu. Zato su se u proteklom desetljeću razne skupine, bile one unutar ili tek bliske vojnim krugovima, sve više okrenule znanstvenoj fantastici – koristeći antologije, grafičke romane i knjige za opisivanje ratišta na kojima bismo se jednog dana mogli boriti.

Od nekad do danas

Znanstvena fantastika je kroz svoju povijest povremeno već utjecala na budućnost ratovanja, često prikazujući vojnike budućnosti te oružja kojim bi oni raspolagali – kao i preduvjete budućih sukoba. Klasici poput „Rata svjetova“ H. G. Wellsa pretpostavili su vanzemaljske okupatore koji civile napadaju naprednim oružjem sa smrtonosnim zrakama te spremnicima s otrovima. A mogućnost nuklearnog rata 1950-ih potaknula je Roberta Heinleina da napiše „Starship Troopers“, roman u kojem su prikazani vojnici u zaštitnim oklopima koji uništavaju vanzemaljske stvorove („insekte“) za militaristički režim koji uvelike liči na nekakav fašizam iz budućnosti.

No, i vojska je povremeno koristila znanstvenu fantastiku tijekom više od zadnjih 100 godina. Jedan vrlo rani primjer datira iz 1871. godine, kada je brigadir britanske kopnene vojske sir George Tomkyns Chesney objavio novelu „Bitka kod Dorkinga“ u časopisu „Blackwood’s Magazine“. Chesney je bio uznemiren zbog njemačkih sposobnosti na polju mehanizacije i manevriranja snagama na bojnom polju tijekom francusko-pruskog rata, pa je svoju priču napisao kao upozorenje protiv opuštanja i neaktivnosti. Slijedili su i drugi: knjiga Ernesta Dunlopa Swintona iz 1904. godine, „Obrana Duffer’s Drift-a“, govori o vojniku zvanom poručnik Backsight Forethought („Naknadni Predumišljaj“), kojem je naređeno da brani jedan prijelaz preko rijeke tijekom Burskoga rata. Riječ je o seriji od šest snova u kojima on griješi na različite načine, ali svaki put uči na svojim pogreškama. Osmišljena kao poučno štivo za mlađe časnike koji uče o taktikama malih postrojbi, priča je prvobitno bila objavljena u časopisu „British United Service Magazine“, a kasnije i u časopisu „Journal of the United States Infantry Association“. I Hladni rat se pokazao kao plodno tlo za stratege koji su željeli pisati o budućnosti ratovanja. Britanski general Sir John Hackett zamislio je u svom romanu „Treći svjetski rat: kolovoz 1985.“ kako bi sovjetska invazija na Zapadnu Njemačku mogla pokrenuti lavinu globalnog sukoba, dok je putujući prodavatelj osiguranja Tom Clancy 1984. godine pri „Naval Institute Press“ objavio svoj opsesivno detaljan i tehnički orijentirani roman o odbjegloj sovjetskoj podmornici, „Lov na Crveni oktobar“. Prekaljeni autori znanstvene fantastike također su dali svoj doprinos  osnivanjem instituta nazvanog SIGMA – samoprozvanog  „think-tanka znanstvene fantastike“ – koji je od 1992. imao za cilj  pružati uvide i tehničku ekspertizu za američku vladu.

Priroda vojne industrije širom svijeta je komplicirana: mogu proći godine ili desetljeća da se osmisli, razvije, proizvede i onda obuči osoblje na novom sustavu. Ako smjerate pribaviti novi nosač zrakoplova, želite biti sigurni da on nije već zastario kad po prvi put otplovi iz luke. Suočeni s ovom složenošću, stratezi su krenuli pokušavati anticipirati neke od većih promjena koje slijede ne bi li minimizirali neizvjesnosti. Znanstvena fantastika idealno je sredstvo oblikovanja ideja za vojne stratege – ne samo kao način opisivanja potencijalnih budućnosti, već i kao metoda pružanja informacija. Krajem 1990-ih, Kanadske snage obrane (Canadian Defense Force – CDF) pokrenule su projekt predviđanja pod nazivom „Buduće snage“ (Future Force), osmišljen kako bi pomogao vodstvu vojske da zamisli kako bi moglo izgledati sigurnosno okruženje u 2025. godini. Uz izvještaj, objavljen 2005. godine, CDF su pokušale nešto novo – povjerile su autoru znanstvene fantastike Karlu Schroederu da napiše izmišljeni dodatak njihovim nalazima u obliku kratke novele nazvane „Kriza u Zefri“, koja bi uobličila saznanja iz tog izvještaja u nešto što bi ljudi zapravo i pročitali. „Problem je bio u tome što su ovi scenariji postojali u obliku ogromnih, složenih izvještaja i nisu baš bili korisni u tom obliku“, kaže Schroeder. „Dakle, zadatak koji su si postavili bio je pronaći oblik u kojem bi ga mogli lako razumjeti i obični vojnici, te također i  ljudi koji bi jednoga dana mogli postati bitni časnici“. Na stranicama „Krize u Zefri“, odred kanadskih mirovnjaka nađe se uključen u žestoku uličnu bitku i koristi rojeve bespilotnih letjelica, osobne oklope nove generacije, sustave otkrivanja prijetnji i napredna oružja. Schroederova priča predvidjela je neke probleme koje predmeti poput mobitela izazivaju na bojnome polju, godinama prije nego što su oni ušli u široku uporabu. Otkad je Schroeder napisao „Zefru“, brojne druge organizacije također su se počele koristiti znanstvenom fantastikom.

SAD i NATO na vratima SF-a

Godine 2013. istraživač iz Atlantskog vijeća Steven Grundman pomogao je pokrenuti projekt „Art of Future Warfare“ nakon što je promatrao svog sina kako igra „Call of Duty: Black Ops II“. Sazvao je tribinu o tome kako umjetnost može utjecati na širu obrambenu industriju, a na njoj su sudjelovali kolega istraživač iz Atlantskog vijeća August Cole, autor znanstvene fantastike David Brin, te Dave Anthony, pisac i redatelj odgovoran za „Call of Duty: Black Ops II“. Projekt, kojeg je zasnovao Cole, nastavio je rad naručivanjem niza kratkih priča za samostalnu antologiju vojne znanstvene fantastike pod nazivom „Ratne priče iz budućnosti“ (War Stories From the Future), te ponovnim tiskanjem mnogih već drugdje objavljenih priča (moja je bila jedna od njih – pro bono reprint), kao i originalnih umjetničkih djela i komentara. Projekt „Art of Future Warfare“ usklađen je s drugim u koji je Cole također bio uključen. Naime, u 2015. on i tadašnji suradnik Instituta Brookings Peter W. Singer objavili su svoj debitantski roman „Ghost Fleet“ koji je ekstrapolirao budućnost hardvera, tehnologije i geopolitike, te i kako bi svi ti elementi mogli izgledati tijekom novog svjetskog rata. Konkretno, u sukobu Sjedinjenih Država, Kine i Rusije, koji bi uključivao autonomne sustave i ratne brodove angažirane u Tihom oceanu sve do niske zemaljske orbite uz pomoć privatnih svemirskih tvrtki.

Singer je objasnio kako su njih dvojica započeli pisati tu knjigu zbog svega onoga što su viđali u okviru svojih uloga u think-tankovima, i zato što su željeli pokrenuti ta pitanja u obrambenim krugovima. Dok su mnogi u vojsci bili fokusirani na sukobe širom Bliskog Istoka, oni su vidjeli naznake sukoba između Kine, Rusije, te Sjedinjenih Država. Kombiniranje geopolitičkih tema i uporabe nadolazećih tehnologija u priči omogućilo im je da te informacije prenesu na učinkovit način. „Fikcija je ljudima dostupna na način na koji to nefikcija nije“, kaže Cole. „Želja za dovršenjem čitanja romana to je snažnija što dublje u njega ulazite, a to nije uvijek tako sa studijama sličnog sadržaja“. Nadalje, „fikcija je izuzetna jer omogućuje ljudima da razumiju komplicirane teme s gledišta nekog pojedinca – gledišta koje pruža baš one vrste informiranog uvida potrebne za razmatranje okosnice sukoba“. Ranije ove godine, Cole i Singer objavili su svoj drugi roman koristeći isti pristup, „Burn-In“, o vrlo bliskoj budućnosti robotike i nacionalne sigurnosti. Uskoro su uslijedili i drugi slični projekti.

NATO Savezničko zapovjedništvo za transformacije (ACT) je 2016. godine sastavilo svoju vlastitu antologiju kratkih fantastičnih priča, nazvanu „Vizije ratovanja 2036.“ (Visions of Warfare 2036), koja je sadržavala priče koje su uključivale otmice satelita, cyber-napade, udare besposadnih sustava, robote i drugo. U veljači 2016., Laboratorij ratovanja mornaričkog korpusa SAD-a održao je radionicu „Science Fiction Futures Workshop“, jednodnevnu manifestaciju koja je generirala vlastitu antologiju budućih scenarija nazvanu „Prognoze budućnosti sigurnosnog okruženja mornaričkog korpusa: 2030.-2045.“ (Marine Corps Security Environment Forecast Futures 2030-2045). Kasnije te godine Centar za međunarodnu pomorsku sigurnost (Center for International Maritime Security) udružio se s Atlantskim vijećem na kratkom natječaju za fikciju, tražeći priče koje „istražuju nijanse besposadnih mornaričkih sustava uključenih u borbe ili krize“. Ova vrsta fikcije proširila se iz vojnih krugova i u širu javnost. Godine 2017. autorica znanstvene fantastike Linda Nagata, koja je tijekom godina surađivala s vojskom i Atlantskim vijećem, objavila je u blisku budućnost smješten vojni triler „Posljednji dobar čovjek“ (The Last Good Man) o svijetu privatnih vojnih korporacija, o rojevima dronova, 3D-tiskanim oružjima i eksperimentalnim borbenim laserima, pokazujući kako bi se razne tehnologije u razvoju mogle uporabiti na bojnom polju. U 2018. godini, Jeffrey Lewis, doktor znanosti pri Institutu za međunarodne studije Middlebury, pretvorio je svoj rad napisan za Washington Post u roman o nevjerojatno realističnom scenariju kako bi mogao izgledati nuklearni sukob Sjedinjenih Država i Sjeverne Koreje, nazvan „Izvješće Komisije za 2020. godinu o nuklearnim napadima Sjeverne Koreje na Sjedinjene Države“ (The 2020 Commission Report on the North Korean Nuclear Attacks Against the United States). Objavljena na vrhuncu napetosti između dviju zemalja, Lewisova knjiga istražuje krhkost mira između Sjeverne Koreje i njenih susjeda, te načina kako bi ličnosti poput Vrhovnog vođe Kim Jong Una i predsjednika Donalda Trumpa mogle svojim riječima i djelima preusmjeriti situaciju u nasilje.

Čemu sve to služi?

Haptički prsluk – pribor za računalne igre kao senzorska osnova za opremu u virtualnoj realnosti

U predgovoru za „Vizije ratovanja 2036.“ general američkih zrakoplovnih snaga Jeffrey Lofgren, zamjenik načelnika stožera zadužen za razvoj sposobnosti, istaknuo je brojne primjere tehnologija koje su bile prikazane u fikciji prije nego što su postale stvarnost – avioni, podmornice, mobiteli i drugo – pristup za kojeg se nadao da će ga i ova antologija uspješno oponašati. Mnoge od ove vrste priča sadrže ekstrapolacije, zamišljajući kako bi se mogao odvijati cyber-napad na američke snage ili kako bi mogao teći napad na svemirski brod, i zamišljajući koju bi ulogu za budućnost ratovanja mogli imati haptički senzorni prsluci, solarna energija ili gomile podataka prikupljenih superračunalima. S druge strane, one mogu promišljati kako bi se kolaps NATO-a i rastuće tenzije između Pekinga i Moskve mogle pretvoriti u sukob. U mnogim slučajevima takve priče rade baš ono što čini svaka dobra znanstvena fantastika: razotkrivaju prirodu svijeta kakav je danas ne bi li ljude natjerale da razmišljaju o tome kako smo stigli ovamo i kamo ćemo stići sutra. Melissa Flagg, doktorica znanosti te voditeljica „Armijskog istraživačkog laboratorija na sjeveroistoku“ (Army Research Laboratory in the Northeast), napominje da se ovo bujanje znanstvene fantastike poklapa s promjenom prioriteta američkih kreatora politike i stratega – a i neke druge zemlje širom svijeta troše na znanost i tehnologiju više novacas nego ikad prije. Nakon Drugog svjetskog rata, objašnjava ona, Sjedinjene Države su uložile velika sredstva u područja koja bi mogla pridonijeti obrambenoj industriji, donoseći veliki napredak i brojne inovacije – npr. GPS, nuklearno oružje i računalne sustave. „U 2003. globalno investiranje u istraživanje i razvoj iznosilo je 860 milijardi američkih dolara“, kaže ona. „Sada smo na više od 1,776 bilijuna dolara. U tih 17 godina globalno se ulaganje u istraživanje i razvoj više nego udvostručilo i nastavlja rasti“. Rezultat toga je svijet u kojem se ratna sredstva brzo mijenjaju.

Posljednjih godina primjećujemo veliki napredak koji dolazi iz zemalja poput Kine i Rusije dok one počinju testirati novu opremu, poput vozila sposobnih za autonomno slijetanje ili naoružanih robota, dok sada već i militanti koriste komercijalno dostupne bespilotne letjelice za napade u krajevima poput Jemena. Nakon što su se sukobi u Afganistanu i Iraku smirili, napominje Flagg, vojni su dužnosnici još jednom započeli probleme sagledavati šire, u desetljećima, a ne kao do tada u danima, tjednima ili mjesecima. Znanstvena fantastika je za mnoge stratege i vojne dužnosnike tek jedno od mnogih pomagala za utvrđivanje kako bi te budućnosti mogle izgledati. Daleko je ona od nekog čudotvornog rješenja – za svako predviđanje geosinhronog satelita ili mobitela, znanstvena fantastika stvara i bezbroj pogrešaka – ali ono što postiže je pružanje okvira tim stratezima za pronalaženje idućih pitanja koja trebaju biti postavljena, kao i podržavanje uvjerenja da će budućnost donijeti neke drastične promjene. U pogovoru „Nevidljive sile“, bojnica Jessica I. Dawson iz Cyber instituta američke Kopnene vojske (Army Cyber Institute) objašnjava da su, iako je ta jedna konkretna priča izmišljena, njeni elementi izvučeni iz prepoznatljivih elemenata današnjega svijeta koji je oko nas, te kako se ona nada da će „ova knjiga pomoći čelnicima da vizualiziraju složenost te borbe – i da započinju diskusije oko planiranja za prevladavanje iduće ‘Nevidljive sile’“.

Malo je vjerojatno da će kratka priča stvorena da odgovori na natječaj raspisan od bilo koje od ovih  organizacija ili pojedinaca pružiti baš onaj ključni element koji će jednog dana otključati kakvu revolucionarnu tehnologiju ili precizno predvidjeti neku daleku bitku, omogućujući nekom lideru u budućnosti da pobijedi. No znanstvena fantastika ipak pruža jedinstveni pogled na današnje stanje svijeta i omogućuje svome čitatelju da se bavi budućnošću iz jedne nove perspektive. Znanstvena fantastika se posebno odlikuje sposobnošću isticanja potencijala sadržanog u pojedinim tehnologijama, a kako ratovanje postaje tehnološki sve naprednije, i zamišljanjem raznih načina na koje bi sve to moglo zatajiti. Drugim riječima, ono što je nekad bila tek jeftina literatura sada može potaknuti stratege i vojnike na razmišljanje o sukobima u koje će biti uključeni u nadolazećim godinama te desetljećima.

*Ovaj je tekst autor Andrew Liptak objavio 29. srpnja 2020. godine u rubrici OneZero portala Medium.com (https://medium.com/). Njegov original pod naslovom „The U.S. Military Is Turning to Science Fiction to Shape the Future of War“ dostupan je na internetskoj adresi: https://onezero.medium.com/the-u-s-military-is-turning-to-science-fiction-to-shape-the-future-of-war-1b40d11eb6b4

Tri godine nakon MUP-a, i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske odlučilo je kupiti svoje prve anti-drone puške. Jučer, 6. srpnja, MORH je objavio nabavu te za nas nove opreme, procijenjene vrijednosti 213.200,00 kuna. Anti-drone puška nabavlja se kroz pregovarački postupak s prethodnom objavom, a rok za sudjelovanje je 22. srpnja u 13 sati.

MUP-ova anti-drone puška nabavljena krajem 2017. godine (Photo: MUP RH)

Sve ostalo je vrlo slično MUP-ovom natječaju iz 2017. godine. Štoviše, namjenu anti-drone puške MORH je praktički prepisao iz MUP-ovog natječaja, u kojem je stajalo da ona služi „za obranu i onesposobljavanje bespilotnih letjelica-dronova (Unmanned Aircraft Vehicles – UAV) u svrhu sprječavanja mogućeg oblika napada i/ili snimanja iz zraka na štićene osobe, objekte u posebnom nadzoru, te ostalih nezakonitih postupanja na štićenom području, tehnologijom ometanja frekventnog područja rada bespilotne letjelice – model HP Wust HP 47 (ili jednakovrijedan)“.

Dakle, baš kao i MUP, i MORH kupuje strogo određeni model anti-drone puške – HP Wust HP 47, poznat i kao „Drone Lance“, kojeg proizvodi njemačka tvrtka H.P. Marketing/Consulting Wüst. Za MUP RH tu je pušku nabavila zagrebačka tvrtka „ALFATEC Group d.o.o.“, čija je ponuda 2017. iznosila 258.000,00 kn bez PDV-a, odnosno 322.500,00 kn s PDV-om, i koja je jedina ponudila model HP 47. S obzirom na MORH-ovu procjenu vrijednosti u iznosu od 213.200,00 kn bez PDV-a, očito je da se tri godine kasnije računa na ponešto smanjenu cijenu. Da ne bi bilo zabune, MUP je za cijenu od 322 tisuće kuna nabavio samo jednu anti-drone pušku, pa ne treba očekivati ni da će MORH nabaviti više od jednog primjerka za ovu cijenu. Za razliku od MORH-a, njemački Bundeswehr je prošle godine najavio nadogradnju svog arsenala za borbu protiv malih bespilotnih letjelica kupovinom 30 komada „prenosivih ometača“ HP 47+.

Dio kompleta

Uz anti-drone pušku s prihvatnom vodilicom i optičkim uređajem za ciljanje, u kompletu se nalaze još i punjivi baterijski ulošci (dva seta po uređaju), punjač akumulatorskih baterija s priključkom na 230V AC (1 komplet po uređaju), te kovčeg ili taktička torba za smještaj i transport uređaja i ostale opreme iz sastava kompleta. U sklopu nabave anti-drone puške, Ministarstvo obrane traži i provođenje obuke za minimalno 4 polaznika, u trajanju od minimalno 8 radnih sati. Od značajki koje anti-drone puška mora imati, MORH propisuje sljedeće:

• integrirani fiksni antenski odašiljački sustav sa najmanje tri frekventna područja iz okvira Remote Control Band (RC) i Global Navigation Satellite System (GNSS/GPS),
• frekventna područja u operativnoj primjeni antidron ”puške”: (1) GNSS nazivno 1, 6 GHz (minimalno radno područje 1559 – 1610 MHz), (2) RC nazivno 2,4 GHz (minimalno radno područje 2400 – 2483 MHz) i (3) RC nazivno 5,8 GHz (minimalno radno područje 5725 – 5875 MHz)
• ciljnički sustav za usmjeravanje djelovanja ometanja, prema lociranom pokretnom cilju,
• upravljački mehanizam za aktiviranje uređaja/odabir aktivnog frekventnog područja,
• interna signalizacija statusa rada uređaja, statusa baterijskog napajanja i odabranog frekventnog područja, te grešaka u  funkcioniranju sustava,
• baterijsko napajanje.

HP 47 na sajmu ASDA 2019

Mjesto izvršenja ugovora je zagrebačka vojarna „Tigrovi – Croatia“, a krajnji rok isporuke je 30. studenog ove godine, što znači da će MORH i OS RH svoju anti-drone pušku početi aktivno koristiti tek sljedeće godine. Prema dostupnoj dokumentaciji, i MUP-u i MORH-u je anti-drone puška potrebna za „provedbu zadaća osiguranja štićenih osoba, objekata i infrastrukture ili prostora od posebnog značaja i interesa“, te rada na „nadzoru i zaštiti državne granice, zadaćama traganja i spašavanja, u VP operacijama okruženja i pretrage, prilikom potpore civilnim institucijama u prevenciji ili saniranju posljedica prilikom elementarnih nepogoda i drugim zadaćama gdje postoji povećani ili veliki rizik za angažiranje ljudi uslijed posrednih ili neposrednih štetnih utjecaja na sigurnost i zdravlje ljudi“.

Demonstracija rada anti-drone puške na TT zboru 2019.

Kako smo već pisali, ova anti-drone puška djeluje tako da prisili malu bespilotnu letjelicu na spuštanje ili na vraćanje na početnu poziciju. MUP RH je prvi puta upotrijebio svoju anti-drone pušku HP 47 u veljači 2018. godine, prilikom posjeta Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Prošle godine prilikom proslave Dana OS RH na Jarunu Specijalna policija MUP-a RH demonstrirala je rad anti-drone puške, a tvrtka „ALFATEC“ izložila ju je na splitskom vojnom sajmu ASDA 2019. Što je Ministarstva obrane tiče, ono već godinama muku muči s dronovima koje razni „genijalci“ dižu tijekom gašenja požara, ne bi li dobili što atraktivnije fotografije. Time dovode u opasnost pilote protupožarnih aviona, zbog čega je MORH periodički upozoravao da se to ne čini. Slično se počelo događati i prilikom raznih TT-zborova s letačkim programom, pa nema nikakve dileme da je nabava anti-drone puške neophodna. I to ne starijeg modela, niti samo jednog primjerka.

Uz to, potpuno je nerazumljivo da u današnje vrijeme eksplozivnog rasta dostupnosti jeftinih besposadnih letjelica državne vlasti ijedne rubno ozbiljne države stoje oslonjene samo na takvu količinom rijetku i relativno rudimentarnu mobilnu opremu, umjesto rada na sustavnome stvaranju ozbiljnijih zaštitnih kišobrana nad prostorima od posebnog javnog značaja. Time, kada gledamo aktualnu nabavu anti-dron puške – iako je riječ o načelno pohvalnom koraku za Ministarstvo obrane RH – ostaje činjenica da se tu radi tek o parcijalnoj, te tehnološki konzervativnoj mjeri iz nužde. Njeno suštinski kasno poduzimanje itekako ostavlja otvorenim pitanje za čitavu Hrvatsku – što se čeka sa sustavnim raspisivanjem natječaja za nabavu ozbiljnijih sustava zaštite ključnih nacionalnih institucija i kritički važnih lokacija (kao R&S Ardronis, o kojem smo već pisali i na portalu Obris.org), od prijetnje zlonamjernim besposadnim letjelicama??

Izraelski „Rafael Advanced Defense Systems“ udružio se s francuskom tvrtkom „Atos Information Technology“ na projektu koji uključuje stvaranje takozvane „staklene bojišnice“, u kojoj se bespilotni zrakoplovni sustavi i borbena vozila koriste za stvaranje 3D slike mobilnih operacija u stvarnom vremenu. Radovi će se izvoditi za njemački Savezni ured Bundeswehra za opremu, informacijsku tehnologiju i tehničku podršku.

Izraz „stakleno bojište“ – koji se u drugim zemljama ponekad naziva i „transparentno (prozirno) bojište“, dolazi od njemačkog izraza „gläsernes Gesichtsfeld“. Takva 3D slika bojnog polja u stvarnom vremenu ojačala bi situacijsku svijest vojnih snaga i pružila vodstvu dodatna važna saznanja. Pobjeda na njemačkom nadmetanju za ovaj projekt, koji se nastavlja do 2025. godine, daje Atosu i Rafaelu priliku na bojnome polju pokazati postojeće i buduće tehnologije povezane s digitalizacijom operacija. „Otvara se izravan dijalog s njemačkom vojskom, Bundeswehrom, o važnim temama uključivanja umjetne inteligencije (AI), računalnog vida, i naprednih C4I tehnologija na bojno polje“, rekao je glasnogovornik Rafaela. Njemačka je pokazala zanimanje za upotrebu rojeva besposadnih letjelica pod kontrolom umjetne inteligencije za podršku borbenim vozilima i budućim tenkovima.

Rafael predviđa podršku budućem bojnom polju sastavljenom od „međusobno povezanih platformi, senzorskih informacija koje se prenose u ‘taktičkom internetu stvari’, te naprednih i zaštićenih komunikacija koje su osnova za omogućavanje dobre povezanosti između besposadnih zrakoplovnih sustava (UAS), vozila i vojske na terenu“, rekao je glasnogovornik. Tvrtka će osigurati svoju ​​BNET tehnologiju, koja je ugrađena u njihove softverski definirane radio uređaje, omogućavajući uporabu jedne antene za istodobno primanje brojnih frekvencija. „To daje ogromnu prednost pri podršci stvaranju superiorne situacijske svijesti o bojnome polju“, rekao je glasnogovornik. Ovaj BNET također odgovara i na razne izazove bojnog polja, poput povezivanja s raznolikim senzorima i postrojbama. To znači da jedan radio može primati podatke s više dronova, i povezivati se s ljudstvom i raznim vozilima, prenoseći podatke između besposadnih sustava i vojnika. Rafael tvrdi kako je ta tehnologija zaštićena od cyber-napada i sredstava elektroničkog ratovanja.

Izraelska tvrtka u partnerstvo također unosi svoju Fire Weaver tehnologiju, kako bi spojila „sve senzore i efektore na bojnom polju u horizontalnu mrežu, pružajući ključne komponente za brzo zatvaranje petlje od senzora do izvođača djelovanja“, prema riječima glasnogovornika Rafaela. Očekuje se da će takav umreženi sustav između senzora i izvoditelja djelovanja smanjiti žrve od prijateljske vatre, ubrzati misije i ublažiti kolateralnu štetu. Također se očekuje da će pružiti preciznije GPS lociranje i 3D situacijsku svijest sa „proširenom stvarnošću“ kako bi postrojbe mogle prepoznati prijateljske snage i označiti zanimljive točke, svima vidljive i istaknute za daljnje istraživanje. „Na transparentnom bojištu, Fire Weaver pruža vrlo precizan zajednički vizualni jezik između vojnika, besposadnih sustava i oklopnih vozila, kako bi im se omogućilo izvršavanje složenih scenarija i razdiobu  ciljeva“, rekao je glasnogovornik.

Yoav Wemuth, potpredsjednik i voditelj Rafaelove direkcije C3I, rekao je da današnja bojišta prolaze dalekosežne promjene koje utječu na koordinaciju kopnenih, pomorskih i zračnih snaga. No – BNET, Fire Weaver i posao kojeg će Rafael obaviti s Atosom, omogućit će „usvajanje ovih sustava u Bundeswehr [i] donijet će niz značajnih promjena: pružit će zajednički vizualni jezik dostupan između različitih postrojbi, ne samo Bundeswehra nego i savezničkih snaga, koje dijele iste prijetnje i misije, povezujući razne senzore i izvoditelje djelovanja“, rekao je potpredsjednik.

Projekt „staklenog bojišta“ ima učinke i izvan Njemačke. Razne oružane snage suočene su s potrebom stvaranja ovakvih vrsta povezanih horizontalnih mreža – u kojima svaki borac, vozilo i bsposadni sustav može vidjeti jedne te iste informacije. „Ovdje su bitna rješenja koja nude zajednički vizualni jezik za stvaranje 3D slike“, rekao je Rafaelov glasnogovornik. „Jedan od najvećih izazova je kako u stvarnom vremenu stvoriti relevantne 3D informacije, koristeći pri tome minimalni prijenos podataka“. Navedeni njemački projekt uključivat će do 2025. godine i godišnje demonstracije najnovije tehnologije.

*Ovaj članak napisao je Seth J. Frantzman, te ga je 13. prosinca 2019. godine objavio na internetskim stranicama portala C4ISRNet (https://www.c4isrnet.com/). Original teksta dostupan je na internetskoj adresi: https://www.c4isrnet.com/battlefield-tech/it-networks/2019/12/13/germany-hires-rafael-atos-to-create-a-glass-battlefield/

Film „The Matrix“ iz 1999. godine održao je kritično važnu lekciju svom glavnom junaku Neu. Čovjek ne može promijeniti fizičku stvarnost; on samo može promijeniti sebe. Poruka je ondje stigla od mladića koji je naizgled telepatski savijao žlice, ali pružajući nesavijenu žlicu Neu, rekao je: „Ne pokušavajte saviti žlicu. To je nemoguće. … Nema žlice“. Za stratege 21. stoljeća žlica nije upitni predmet; upitno je naše razumijevanje prirode rata. Ako za promjenu zamislimo Matrix kao „sivu zonu“, gdje sudionici prijete Sjedinjenim Državama ispod razine oružanog sukoba, tada se stratezi moraju potruditi kako bi shvatili to novo i šire razumijevanje prirode rata, iako se sama priroda rata nije promijenila.

——————–

——————–

Ako je rat u osnovi nasilni sukob političkih volja, moramo proširiti naše razumijevanje „nasilja“ kako bi pravilno definirali rat u 21. stoljeću. U ovom zadatku susrećemo se s dva problema, oba odražavaju tendenciju davanja prednosti jednom dijelu definicije nasilja nad drugim. Jedan rječnik definira nasilje kao fizičku silu, proizašlu bilo iz ljudske aktivnosti, bilo iz interakcije s materijalnim stvarima namijenjenim ozljeđivanju, nanošenju štete, oštećenju ili ubijanju. Ipak, klasični oblici rata koje podučava War College – uključujući Tukidida, Clausewitza, Sun Tzua i mnoge druge – svi su naglašavali rat kao aktivnost među ljudima. Oružja i drugi fizički predmeti bili su sredstva za postizanje ciljeva određenih ljudi. Cyber-napadi i smrtonosni autonomni oružni sustavi tada nisu postojali, ali postoje danas i postavljaju važna pitanja o karakteru rata sada i ubuduće.

Drugi problem je prenaglašavanje značaja sile koja je namijenjena ubijanju – s posvećivanjem tek minimalne pažnje namjeri da se ozlijedi ili ošteti. Sposobnost nanošenja povreda, obilježje prisile u stilu Thomasa Schellinga, očito predstavlja prisilu, ali rat se ipak shvaća više kao carstvo grube sile. Ova nespremnost razumijevanja te „sive zone“ između fizičkog i opipljivog, te nanošenja štete, oštećenja ili ubijanja u ratu, nešto je što će naši protivnici i dalje iskorištavati sve dok ne prilagodimo svoje promišljanje i, prema tome, svoj pristup. Na primjer, sva tri glavna američka vojna suparnika imaju razvojne strategije i planove za umjetnu inteligenciju (AI). Kineski „Plan razvoja umjetne inteligencije nove generacije“ iz 2017. godine, te njihov „Made in China 2025“ iz 2015. godine, ocrtavaju kinesku strategiju razvoja AI. Predvodnici kineskog sustava obrane otvoreno priznaju kako će autonomni oružni sustavi vladati budućim bojnim poljima – već 2025. kineski proizvođači naoružanja smjeraju proizvoditi raznolike autonomne naoružane sustave bez posada. Slično i ruski predsjednik Vladimir Putin AI smatra „budućnošću čovječanstva“. Rusija je razvila razvojni plan za AI između 2019.-2021. godine, koji je predvidio 719 milijuna USD za istraživanje i razvoj sustava umjetne inteligencije. Iran je rangiran na 16. mjestu svjetskog AI istraživanja i razvoja. Iranska sveučilišta počela su predavati AI prije 16 godina. Razvoj u toj zemlji obuhvaća tri osnovne varijante vojnih robota – za uklanjanje mina, spašavanje i druge misije, zajedno s mogućnostima dodavanja oružnih sposobnosti. Pitanje je hoće li ovi smrtonosni, potpuno autonomni oružni sustavi (naoružani roboti), odvojeni od izravne ljudske kontrole, vladati budućim bojnim poljem?

Mogućnost da odgovor bude – „da“ potaknula je na akciju visoko vodstvo američkih Oužanih snaga. Ministarstvo obrane SAD nedavno je objavilo svoju strategiju „Združenog razvoja obrambene infrastrukture“ (Joint Enterprise Defense Infrastructure – JEDI) kako bi usmjerilo svoje napore na potencijalnoj upotrebi AI kao oružja. U lipnju 2018. godine Pentagon je osnovao Združeni centar za umjetnu inteligenciju (Joint Artificial Intelligence Center – JAIC) koji treba upravljati s gotovo 600 projekata iz AI područja, koji su trenutno u razvoju za oko 1,7 milijardi USD. Agencija za napredne istraživačke projekte u obrani (DARPA) planira u narednih pet godina uložiti dodatne 2 milijarde USD u istraživanja AI. Međutim, nepostojanje utvrđenih međunarodnih normi ili propisa o korištenju AI sustava u ratu ovdje bi lako moglo otvoriti put i za nenamjernu eskalaciju prema ratu.

„Što se događa kada roboti koji djeluju u ‘sivoj zoni’ postanu nasilni?“

Potpuno autonomna oružja te cyber-sposobnosti povećavaju vjerojatnost da postojeće stanje konkuriranja može eskalirati u rat i bez ljudske aktivnosti, sa ili bez usputnih gubitka ljudskih života. Američka vojska rat doživljava unutar kontinuiteta – od suradnje, preko nadmetanja, pa sve do rata. Što se događa kada roboti koji djeluju u „sivoj zoni“, tj. između nadmetanja i rata, postanu nasilni? Nakon napada virusa Stuxnet  na iransku tvornicu za obogaćivanje urana u Natanzu 2010. godine, ovo se pitanje čini ponešto manje nevjerojatnim. Potpuno autonomna oružja i cyber-napadi neizbježne su karakteristike budućih ratišta. Koja je točno granica između nadmetanja i rata kada nema brojenja mrtvih na bojnim poljima?

Ako se prihvati mogućnost korištenja potpuno autonomnih oružja i cyber-napada u oružanim sukobima, kako bi takvi oružani sukobi mogli eskalirati u pravi rat? I ovdje moramo biti na čisto što sve predstavlja rat. Ali definicije su tu sporne, i te razlike u definicijama su bitne. Na primjer, neki znanstvenici predlažu korištenje broja smrtnih slučajeva u borbi kao parametra za utvrđivanje je li neki sukob rat, ustvrdivši kako 25 mrtvih godišnje znači oružani sukob, a preko 1.000 znači rat. Ali kakve su posljedice ove definicije u svijetu u kojem su smrtni slučajevi rjeđi – bilo namjerno ili zbog poboljšanja dostupnih medicinskih zahvata i skrbi? Bi li cyber-napad koji usred ljeta sruši energetsku mrežu Teksasa bio ratni čin? Što ako protivnička potpuno autonomna bespilotna letjelica (UAV) greškom identificira flotu komercijalnih brodova kao neprijateljsku vojnu flotu, i onda u napad na dolazeće trgovačke brodove pošalje oružni roj? Bi li time izazvan značajni poremećaj američkog gospodarstva mogao biti smatran ratom? Sjedinjene Države moraju se s takvim pitanjima suočiti i prije nego što do takvih slučajeva zaista i dođe.

Časnik britanske vojske Charles E. Callwell izjavio je kako se „teorija ne može prihvatiti kao zaključna kad praksa pokazuje drugačije“. Mora se prihvatiti nepobitnu prirodu rata, ne zato što bi praksa ukazivala na drugačije, već zato što praksa osvjetljava njen puni raspon. Nasilje u ratu je dvojako, sastoji se i od humanog i od ne-humanog elementa. Ratove su u povijesti vodili smrti ljudi, no budući se ratovi mogu ograničiti i samo na izazivanje zla bez krvoprolića, ili na katastrofalne imovinske štete. Nacije se trenutno bore u kibernetičkom prostoru, a buduće bojno polje uključivat će i potpuno autonomne oružne sustave. Zemlja koja zauzme mjesto svjetskog lidera u vojnim AI tehnologijama te cyber-sposobnostima imat će i konkretne prednosti na takvim bojnim poljima. Sada, kad „siva zona“ postaje moderna stvarnost utemeljena na prirodi rata, hoće li vojna vodstva nastaviti s pokušajima da „saviju žlicu“, ili će svoje razumijevanje usmjeriti prema njezinoj istinskoj prirodi?

*Gost autor je Terrie Peterkin, brigadir Kopnenih snaga OS SAD, koji je u klasi 2019. završio US Army War College. Original teksta objavljen je 25. lipnja 2019. na internetskim stranicama ove institucije (https://warroom.armywarcollege.edu/), pod naslovom „There is no spoon: Rethinking war in the gray zone“. Članak je u izvornom obliku dostupan na internetskoj adresi: https://warroom.armywarcollege.edu/articles/there-is-no-spoon/

U ponedjeljak je na šibenskoj rivi bilo neuobičajeno živo. Kao uvod u dvodnevnu Konferenciju o ribarstvu, koja se 13. i 14. svibnja održavala u Šibeniku, na Rivi je bio predstavljen sustav nadzora i kontrole ribarstva u RH. Sustav čine plovila, stereoskopske kamere i monitoring centar, a osim njih prezentiran je i novi besposadni zrakoplovni sustav, nabavljen za zajedničke potrebe Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva obrane. Prikazan je i prigodni filmić pod nazivom „Sustav nadzora i kontrole ribarstva u RH“.

Otvarajući Konferenciju o ribarstvu, u organizaciji Ministarstva poljoprivrede, premijer Andrej Plenković naglasio je da je to ministarstvo do sada iz EU-Operativnog programa pomorstvo i ribarstvo povuklo 75 milijuna kuna za razvoj novih tehnologija, nabavu besposadnog zrakoplovnog sustava, brzih plovila i druge opreme za kontrolu ribarstva. „Na 750 plovila instalirani su uređaji za praćenje plovila i elektronski očevidnici što osigurava prijavu podataka ribolovu u pravom vremenu. Dakle, slika koju naši inspektori imaju je u realnom vremenu. Za manja plovila, ona koja još nemaju ugrađenu odgovarajuću tehnologiju, razvijena je posebna mobilna aplikacija  pomoću kojeg se šalju podaci o ulovu. Na taj smo način, vjerujem, rasteretili ribare svima nam poznate prilično ekstenzivne papirologije o kojoj smo govorili ranijih godina“, rekao je premijer Plenković, dodavši kako je u provedbi ovog sustava nadzora do sada educirano i ovlašteno čak 219 osoba iz Obalne straže, Pomorske policije, Carinske uprave, i čuvara prirode iz javnih ustanova. Uz buduće Središte za besposadne sustave u Puli, Plenković je najavio i njegovu „podružnicu“ u Sinju:

Dio sustava za nadzor ribarstva (Photo: MORH/J.Kopi)

„Mislim da je ovaj novi sustav sa šest bespilotnih letjelica koje će biti mobilne, dakle, uz temeljna sidrišta u Puli i Sinju, ovakav sustav njihovoga lansiranja, omogućuje nam kvalitetnu i cjelovitu kontrolu Jadranskog mora, a dvostruka namjena, dakle ne samo za kontrolu u području ribarstvene politike i ulova, nego i drugih zbivanja koja se događaju, od požara na otocima ili u priobalju, ili nekih drugih elemenata koji su više vezani uz Obalnu stražu, ove bespilotne letjelice donijet će dodatnu vrijednost Hrvatskoj u cjelini, u kontroli onog što se zbiva na našem dijelu Jadrana“.

U svom obraćanju potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević istaknuo je izvrsnu suradnju Ministarstva obrane s Ministarstvom poljoprivrede, a nabava besposadnih zrakoplovnih sustava koje će koristiti oba ministarstva i koji je najvećim dijelom financirana sredstvima Europske unije – rezultat je te suradnje.

„Europskim novcem jačamo gospodarstvo, ali jačamo i sposobnosti Hrvatske vojske. Ova nabava je dobar primjer suradnje s Ministarstvom poljoprivrede na čemu ćemo i u budućnosti inzistirati“, istaknuo je ministar Krstičević, dodavši kako je potrebno dijeliti i udruživati resurse kako bi bili što racionalniji prilikom trošenja proračunskih sredstava, a to je jedno i od načela sustava domovinske sigurnosti.

„Prezentirani besposadni sustav predstavlja tehnološki iskorak za Hrvatsku vojsku, a nabavom ovog modernog sustava Republika Hrvatska, ponovno nakon Domovinskog rata, dobiva sposobnosti besposadnog izviđanja iz zraka“,

poručio je ministar obrane, naglasivši kako će nabavom prezentiranog sustava Hrvatska vojska iskoristiti sve mogućnosti koje pruža ovaj sustav te najavio ustrojavanje nove postrojbe Hrvatske vojske – Središta za besposadne zrakoplovne sustave, sa zapovjedništvom u Puli. Osim za zadaće nadzora i kontrole ribarstva, sustav će koristiti i OS RH u omjeru 40 posto, i to za potporu ostalim civilnim institucijama, kao i prilikom zadaća zaštite i spašavanja na moru, preventivnih nadzora tijekom protupožarne sezone, za rano otkrivanje požara, te za nadzor graničnog područja sa susjednim državama.

Spomenuti besposadni sustavi kupljeni su prošle godine od izraelske tvrtke „Aeronautics Ltd.“, koja ih je u Hrvatskoj premijerno predstavila i na netom završenoj vojnoj izložbi ASDA 2019. Slučajno ili ne, baš danas, 15. svibnja, napunit će se točno godinu dana otkako su ministar poljoprivrede RH Tomislav Tolušić i zamjenik predsjednika Uprave Aeronauticsa Daniel Eshchar potpisali Ugovor o nabavi besposadnog zrakoplovnog sustava za potrebe kontrole ribarstva. Upravo je Tolušić u ponedjeljak u Šibeniku i predstavio spomenuti besposadni sustav na šibenskoj Rivi:

„Besposadne letjelice imaju raspon krila od 4,4 metra i domet od oko 150 kilometara, a u zraku mogu provesti 6 sati. Opremljene su izuzetno kvalitetnim kamerama koje tijekom leta snimaju sva plovila koja se nalaze na moru, a mogu snimati i noću. Uz postojeće sustave praćenja plovila ova vizualna nadogradnja omogućit će potpunu kontrolu našeg mora u realnom vremenu. Jadran je more čiji eko-sustav, riblji fond i čistoću moramo i želimo sačuvati. Odlučili smo se za održivo ribarstvo, a to znači da imamo dva prioriteta: zadovoljne ribare i visoki stupanj zaštite ribljeg fonda u Jadranu. Danas smo predstavili jedan od najmodernijih sustava zaštite“.

Maksimalni godišnji ciklus korištenja ovog sustava iznosi 1.500 sati, pa se za njegovu cjelinu očekuje životni vijek od oko 15 godina. To bi moglo značiti da godišnje korištenje ovog sustava nije zamišljeno baš previše ambiciozno. Od toga bi, prema najavama, obrambenome sustavu trebalo na raspolaganju stajati oko 600 njegovih sati godišnje (ili u prosjeku 50 sati mjesečno), što možda ide u prilog dugogodišnjem korištenju, ali bi se lako moglo pokazati iznimno skromnom satnicom u slučaju aktivne službe tijekom ikakvih ozbiljnijih nepogoda ili katastrofa.

Ministarstvo poljoprivrede je na svoju web-stranicu stavilo i popis nabavljene opreme, pri čemu je posebno izdvojeno 7 najvažnijih komada opreme. To su: (1) besposadni zrakoplovni sustav (ukupne vrijednosti od 46.510.000 kn), (2) 2 brza plovila (proizvođač Olimp Nautica iz Pule, vrijednost: 13.000.000 kn), (3) 24 službena vozila (ukupne vrijednosti 3.460.000 kn), (4) novi motori za postojeća starija plovila ribarske inspekcije (ukupno 6 motora kupljena od tvrtke Pabulum d.o.o. iz Šibenika, vrijednost: 2.120.000 kn), (5) stereoskopske kamere za mjerenje veličine tuna (4 nova kompleta kamera AM100 s pripadajućom opremom kupljena od tvrtke AQ1 Ltd iz Australije, vrijednost: 1.695.000 kn), (6) elektronički očevidnici za nadzor ribarskih plovila (150 komada kupljenih od zagrebačke tvrtke STORM d.o.o., ukupna vrijednost: 1.993.000 kn), te (7) prijenosna računala (120 laptopa i printera kupljeno kod KING-ICT d.o.o., ukupna vrijednost: 2.056.000 kn).

———————–

———————–

Središte u Puli, satnija u Sinju

Još u veljači ove godine, prilikom prezentacije plana javne nabave u 2019. godini, ministar obrane Damir Krstičević najavio je osnivanje Središta za besposadne sustave kao jednog od ključnih ovogodišnjih projekata.

„Što se tiče središta za bespilotne letjelice, to je isto nova sposobnost koja je bitna… Gledat ćemo letjelice onoga koji je pobijedio na natječaju. Vi znate da je to bio zajednički projekat Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva obrane, nositelj je bilo Ministarstvo poljoprivrede. Znači, gledat ćemo one letjelice koje su pobijedile… To je nova sposobnost, s ciljem da Hrvatska može bolje, sustavnije prikupljati informacije od strateškog interesa“,

rekao je tada Krstičević.

Prošle godine, točnije 13. rujna, hrvatska je Vlada donijela odluku da općini Ližnjan daruje dio nekretnina i zemljišta vojnog aerodroma u Puli, kojima je do sada raspolagalo Ministarstvo obrane, dok ostatak vojnog dijela aerodroma i nadalje ostaje na korištenje MORH-u i OS RH.

U vojarni Pula predviđen je razmještaj manje postrojbe Zapovjedništva za potporu, Pričuvne pješačke pukovnije HKoV, te pripadnika budućeg novog Središta za besposadne zrakoplovne sustave – ukupno 150 ljudi, čiji će razmještaj teći kroz naredne 2 godine, u fazama, ovisno o ostvarenju preduvjeta za život i operativni rad. Dio pripremnih radova već je počeo, a dio će tek započeti. Nedavno je Ministarstvo obrane objavilo javni natječaj (pregovarački postupak s prethodnom objavom) za izvođenje radova adaptacije i sanacije građevine br. 14 u ZB Pula, u vrijednosti od 3.200.000,00 kn. Natječaj je, uz oznaku „žurno“, objavljen u petak, 26. travnja 2019. godine, da bi rok za dostavu ponuda bio već u ponedjeljak, 6. svibnja 2019. do 14 sati. Uzme li se u obzir da je unutar tih tjedan dana bila dva vikenda, te Praznik rada (ukupno 5 neradnih dana), ispada da je za podnošenje ponuda bilo osigurano tek 5 i pol radnih dana. Zaista žurno, nema što!

Prvoga travnja, prilikom obilježavanja 12. obljetnice ustroja Gardijske mehanizirane brigade u Sinju, Krstičević je najavio da će, osim u Puli, jedna satnija s modernim besposadnim zrakoplovnim sustavima biti razmještena i u prošle godine ponovno uspostavljenoj vojarni u Sinju.

MUP i MORH – nova kupovina bespilotnih letjelica

Nešto duži rok ipak je osiguran za kupovinu novog mini besposadnog zrakoplovnog sustava, koju je MORH oglasio 10. svibnja ove godine. Nabava vrijedna 2.400.000,00 kn također će se osigurati kroz pregovarački postupak s prethodnom objavom, a rok za podnošenje ponuda je 3. lipnja 2019. do 13.00 sati. Ovom prilikom MORH traži 3 letjelice opremljene dnevno-noćnim senzorom, u kompletu s jednom zemaljskom nadzornom postajom (ZNP) i zemaljskim podatkovnim terminalom (ZPT). Isporuka ovog sustava treba biti najkasnije do 30. studenog ove godine. Zanimljivo je da MORH u ovom slučaju traži da ponuđači u 2. stupnju postupka jamče ozbiljnost ponude u apsolutnom iznosu od 72.000,00 HRK bez PDV-a, te uredno izvršenje ugovora u iznosu 10% vrijednosti ugovora bez PDV-a.

Slovenski UAV Bramor na izložbi ASDA 2019

Aktualnom trendu nabave bespilotnih letjelica pridružilo se i Ministarstvo unutarnjih poslova. Naime, MUP je 15. travnja ove godine objavio natječaj za kupovinu bespilotnih letjelica malog, srednjeg i velikog dometa, ukupne vrijednosti od 26.640.000,00 kn bez PDV-a. Unutar te sume, najskuplje su letjelice velikog dometa (2 komada za 16.931.200,00 kuna bez PDV-a), potom one srednjeg dometa (3 komada za planiranih 9.472.000,00 kuna bez PDV-a), i na kraju letjelice malog dometa (2 komada za planiranih 236.800,00 kuna bez PDV-a). Postupak je ograničene prirode, a rok za podnošenje ponuda istekao je 30. travnja u podne. MUP također u drugom stupnju postupka traži bankovno jamstvo za ozbiljnost ponude, i to za svaku grupu posebno: Grupa 1 – 7.100,00 kuna, Grupa 2 – 284.100,00 kuna, Grupa 3 – 507.900,00 kuna, koje će morati važiti do isteka roka valjanosti ponude, a isplatit će se i u slučaju da ponuditelj odustane od svoje ponude ili ne dostavi ažurirane popratne dokumente. Da je, primjerice, MORH tražio nešto slično od ponuđača borbenih aviona, sada bi s tako dobivenim novcem mogli pokrivati troškove traženja novih ponuđača i obrade novih ponuda.

U Kopnenim snagama oružane sile Sjedinjenih Američkih Država ne postoje zasebne postrojbe specijalizirane za urbano ratovanje – niti jedna jedina postrojba nije predviđena, organizirana i opremljena baš specijalno za izazove djelovanja u gradovima. Ne postoje ni istraživački centri posvećeni isključivo proučavanju vojnih operacija u gradovima. Ne postoje škole ni vježbališta gdje bi postrojbe Kopnenih snaga mogle doživjeti, eksperimentirati ili trenirati za izazove ratovanja u mjestima kao što su to Mosul, Aleppo ili Raqqa, u kojima smo već vidjeli američke i iračke postrojbe angažirane u borbenim djelovanjima visokog intenziteta. Bez specijalizirane postrojbe, istraživačkog centra, škole ili vježbališta skoro je nemoguće krenuti u razvijanje novih načina, sredstava ili pristupa vojnim operacijama u gradovima.

Ja sam 2008. vodio napad, obranu i operacije stabilizacije u gusto naseljenim urbanim sredinama Sadr City  i Adhamiyah u Iraku. Tijekom proteklih nekoliko godina imao sam priliku izučavati povijest urbanog ratovanja, istraživati izazove budućih djelovanja u gusto naseljenim urbanim sredinama i najvažnije, kreativno promišljati taktičke izazove borbe u gradovima. Imajući mogućnost da razvijem bolje razumijevanje jedinstvenih izazova koje predstavljaju gusto naseljene sredine, da me se ponovno pošalje voditi vojne operacije u nekom gradu, ja bih danas postupao drugačije nego ranije. Slijedi lista sredstava koja redovite postrojbe Kopnenih snaga nemaju, a koja bi želio. U duhu prazničkog vremena ograničio sam listu na stavke koje mogu stati pod „borbeno“ božićno drvce.

1. Industrijski bacač pjene

Neke od civilnih uporaba izolacijske pjene

Vojnicima ogroman problem predstavljaju tuneli, ulazi podzemnih željeznica i kanalizacijski šahtovi. Ja osobno ne bih želio silaziti (niti slati vojnike) u te urbane podzemne sredine. No tijekom intenzivnoj borbi svaki od tih otvora mora se uzeti u obzir. Svaki od njih predstavlja put raspoloživ za bijeg neprijatelja ili za pojavljivanje iza vojnika koji čiste zgradu po zgradu. Umjesto ulaženja u tunele ili rupe, ja bih želio industrijski bacač pjene kojim bi zatvarali svaki otvor koji nađemo i pokraj kojeg prođemo. Pjena se već koristi za stvaranje temelja betonskih kuća, ulica i nogostupa u privatnom sektoru. Prilagođavanje tog sredstva potrebama ratnika u urbanim prostorima donijelo bi velike koristi.

2. Govorni dron

Zvučnik pričvršćen na kvadrikopter mogao bi omogućiti vojnicima da u taktičkoj situaciji upute civile unutar zgrade da izađu prije nego što započne njeno pretraživanje – ili, ovisno o situaciji, napad na nju. Govorni dron bi također zalutalo osoblje uputio u smjeru pomoći ili izbjegavanja područja borbenih djelovanja.

3. Rudarski robot

Žalim što tijekom svog iskustva u urbanom ratovanju nisam uzeo u obzir kretanje kroz zgrade, umjesto izlaganja sebe i svojih trupa na cestama ili ulicama. Praksa bušenja rupa, obično nazvana „mouse-holing“, javlja se gotovo u svakoj većoj urbanoj bitci koju sam proučavao. U Nablusu 2002. godine,  Izraelske obrambene snage su većinu svojih kretanja planirale kroz rupe u zidovima, stropovima i dvorištima. Želio bih imati rudarskog robota koji bi  ispred mojih kretanja mogao bušiti ili probijati prolaze u zidovima. Takav bi robot imao software, podatke i senzore sposobne otkrivati puteve za prolaz kroz zidove na najlakši način, te uz najmanju štetu.

4. Kotači za brzo raspoređivanje barijera

Upotreba betonskih zidova predstavlja jedno od najučinkovitijih oružja korištenog u urbanim operacijama tijekom posljednjih dvadeset godina. Mi smo ih često koristili 2008. godine, ne bi li smanjili razinu nasilja tijekom bitke za Sadr City. Unatoč širokoj upotrebi betona u Iraku, nisu tu bile razvijene nikakve nove metode primjene. Betonski blokovi bili su tovareni na kamione i onda pojedinačno skidani komercijalnim dizalicama. Ja bih tu želio vidjeti sustav kotača kojima bi se betonske zidove moglo direktno koturati s kamiona na poziciju (u stilu egipatskog prebacivanja blokova pri izgradnji piramida). To bi moglo podići maksimalan broj postavljenih barijera tijekom jedne noći, s prosječno šezdeset na nekoliko stotina. Dobro isplanirana akcija mogla bi preko noći uspostaviti opsadu neprijateljskih snaga.

5. Zavjese razastrte namjenskim bacačima

Kada vojnici stoje na ulici tijekom urbanih djelovanja, oni mogu biti viđeni i gađani iz velike udaljenosti. Zavjesa između dviju zgrada pomogla bi u sprečavanju da ih se vidi. Lokalni civili u Aleppu koristili su tu tehniku vješajući velike zavjese između zgrada, ne bi li mogli prolaziti a da ne postanu metom snajperista. U prošlosti sam već pisao o mogućnosti da se takve izdržljive zavjese postavlja ispaljivanjem iz bacača granata jednog namjenskog sustava za sidrenje, kakav su 2012. dizajnirali kadeti iz West Pointa.

6. Suzavac

Suzavac se mnogo koristio u prošlim urbanim bitkama, kao u Aachenu u Drugom svjetskom ratu ili u gradu Hue u Vijetnamu. On je bio učinkovit za istjerivanje neprijateljskih trupa iz zgrada i zasjeda u urbanim sredinama. No, to bi zahtijevalo širu promjenu, buduća su SAD 1997. potpisale međunarodni sporazum kojim je zabranjena ratna uporaba kemijskog oružja, što uključuje i suzavac. No, uključivanje suzavca u pribor jedinica za urbanu borbu moglo bi sačuvati živote i vojnika i civila.

7. Balistički štit

Ulaz u novu zgradu ili prostoriju vojnici nazivaju „fatalnim lijevkom“. To je mjesto na koje neprijatelj može pucati i znati da će nekoga pogoditi. Slično su opasni i krovovi, na kojima vojnici lako mogu postati mete snajperske vatre. Vojnici se ponekad moraju koristiti niskim zidovima koji se nađu na krovovima, ne bi li izvirili i uzvratili vatru ili samo na kratko izvidjeli situaciju. Neke policijske snage u SAD-u tijekom svojih upadnih operacija koriste balističke štitove koji mogu zaustaviti streljivo kalibra 7.62 mm (baš kalibar koji širom svijeta koriste svi naoružani s AK-47). Vojnici će i nadalje morati prolaziti kroz vrata i pozicionirati se na krovovima, pa zato želim da pri tome budu zaštićeni štitovima.

8. Kabl za punjenje auto akumulatora

Idući predmet revolucije u vojnim poslovima bit će na području energije, a ne oružja. Među najveće potrebe vojnika u brzom urbanom ratovanju spadaju voda, streljivo i hrana, ali također, što je kritično važno, baterije. Urbana bojišta često su zakrčena napuštenim automobilima. Volio bih imati kabl koji bih mogao prikopčati na njihove akumulatore, ne bi li tako dopunio strujom sve sustave koje nosim u borbu.

9. Rojevi dronova za jednokratnu upotrebu

Rojevi dronova imaju potencijal promijeniti mnoge fundamentalne izazove urbanog ratovanja. Oni bi se mogli koristiti za razlikovanje civila od neprijatelja, za otežavanje uočljivosti vojnika u napadu stvaranjem dimnih oblaka, a možda bi mogli tvorili i zid koji bi štitio od metaka vojnike u kretanju prema cilju operacije.

10. Kreditna kartica i račun na Amazon Prime
    

Neka od ovih raznih pomagala mogu pomoći, a neka ne. Veliku prednost na terenu ima sila koja je fleksibilnija i koja se može brže prilagoditi novim uvjetima nastalima tijekom urbanog ratovanja. Ja bih želio slobodu da mogu kupiti i eksperimentirati s raznim pomagalima kada se na bojištu pojave konkretni problemi.

Čvrsto sam uvjeren da urbana bojišta predstavljaju budućnost ratovanja. S tim na umu, u ovo blagdansko vrijeme želim vojnicima koji se u urbanim sredinama bore danas i onima koji će se boriti sutra – sredstva za rješavanje jedinstvenih problema koje pred njih postavljaju gradovi.

*Gost autor je bojnik John Spencer, zamjenik direktora Instituta za moderno ratovanje pri američkoj vojnoj akademiji West Point, savezna država New York. Prethodno instruktor pri U.S. Army Rangers, on je prošao sve vojničke, dočasničke i časničke činove do svog sadašnjeg, tijekom službe u nizu raznolikih postrojbi unutar svojih 24 godine vojne službe. Original ovog teksta pod naslovom „A Soldier’s Urban Warfare Christmas Wish List“ dostupan je na internetskim stranicama Instituta za moderno ratovanje, West Point: https://mwi.usma.edu/soldiers-urban-warfare-christmas-wish-list/?fbclid=IwAR1ko_61DFXbOOCA7I4OTVR1dNzZzWT3fY0clFo7kKsUURoc9e0D8VIhpqs