Ove subote, 4. listopada, nakon 18 mjeseci rada, IPA projekt pod nazivom “Javni interes – nije na prodaju” (“Public interest – not saleable” – PINS), i službeno je okončan. Riječ je tu o projektu financiranom od Europske unije iz okvira IPA 2010, kojom se uspješno spojilo temu nadzora korupcije na lokalnoj razini s temom obrane i sigurnosti u Hrvatskoj. Po tom je spoju ovaj IPA projekt do sada bio gotovo jedinstven u Europskoj uniji, zajednici koja, iako je posljednjih godina u svoj opseg tema usvojila i obrambenu tematiku, još nije počela financirati ikakve aktivnosti na ovom području.

Sam projekt IPA PINS je za nositelja imao Centar za mirovne studije iz Zagreba, uz kojeg je tu aktivno djelovala i čitava mreža domaćih te međunarodnih partnera (Transparency International Mađarska, te specijalizirana Transparency International jedinica “Defence and Security Program” iz Velike Britanije). Uz Sveučilište u Zagrebu (Filozofski fakultet), tu je bilo aktivno i više lokalnih udruga (među ostalima i Zelena Istra, Eko-Zadar, Cenzura), dok je Udruga OBRIS – Obrana i sigurnost djelovala kao zasebnim natječajem izabran izvođač provedbe četiri specijalizirane studije slučaja.

Sam projekt PINS, o kojem smo već više puta pisali na portalu Obris.org, sastojao se od dva strukturna dijela. U prvome od njih promatralo se tematiku javnih nabava u obrani, te rizike korupcije koje takve aktivnosti sa sobom nose. Uz niz javnih aktivnosti koje su po tom pitanju bile odrađene tijekom posljednjih godinu i pol dana, treba posebno spomenuti konferenciju održanu 18. srpnja ove godine u prostorima Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu, te tematsku publikaciju koju je tim povodom objavio Centar za mirovne studije (CMS). Druga grana ovoga projekta bavila se proučavanjem procesa konverzije vojnih nekretnina, dosadašnjim tijekom ovoga procesa u Hrvatskoj, te izvlačenjem određenih pouka iz svega toga, a za ubuduće bolje baratanje ovom problematikom. Uz niz javnih skupova na ovu temu – u Zagrebu, Zadru, u Puli  i na Visu – u sklopu ove grane projekta IPA PINS izrađene su i četiri studije slučaja pojedinih odabranih primjera konverzije vojnih nekretnina u Hrvatskoj.

Za potrebe ovog istraživanja bili su odabrani kompleksi Muzil u Puli, vojarne “Samogor” na Visu i “Stjepan Radić” (bivši Artiljerijski školski centar) u Zadru, te stara Vojna bolnica u Vlaškoj, nedaleko užeg centra Zagreba. Ovi objekti zadovoljavaju čitav niz uvjeta – neki su blizu ili u sklopu većih gradova, neki su na moru i gotovo u turističkoj zoni, za neke su u tijeku veliki projekti prenamjene, dok za druge teško da je itko i čuo tijekom posljednjih godina. Iz ove raznolikosti istraživanjem su opisani razvoji stanja (faktičnog na terenu, ali i pravnog) iz kojeg se vidi kakvu su namjenu ti kompleksi zgrada i okolnog zemljišta imali u svojim vojnim danima, kako su postali nepotrebni za uporabu u oružanim snagama, te što je s njima bilo kasnije. Nažalost, upravo u ovoj kasnijoj sudbini često je i najveći problem, budući da većina takvih vojnih nekretnina odmah po izlasku iz vojnih ruku počinje nezaustavljivo propadati. Pri tome, zanimljivim se pokazala i činjenica da – što je monumentalniji projekt kojim civilni sektor Hrvatske krene obuhvaćati pojedinu tranziciju, to su žešći i otpori lokalnih zajednica, jednako kao što je i niža efikasnost samoga procesa konverzije.

Knjiga o konverziji

Rezultati ovih istraživanja procesa konverzije u Hrvatskoj, koje se provelo u sklopu projekta IPA PINS – objavljeni su u obliku zasebne knjige naslovljene “Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj”. Izdavači ovoga djela su Centar za mirovne studije te Zavod za sociologiju Filozofski fakulteta u Zagrebu, a urednici su sociolog Kruno Kardov i Igor Tabak, predsjednik Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost (udruge koja je na javnome natječaju početkom prosinca prošle godine i dobila posao organiziranja i provođenja izrade studija slučaja, koje su i glavni dio ove knjige). Napomenimo i da je čitavo ovo djelo pisano u skladu s normama znanstvenoga rada, te je i recenzirano od strane dva stručna recenzenta – prof. dr. sc. Ozrena Žuneca, i dr. sc. Mirka Bilandžića, obojice s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz ukupno 214 stranica teksta, knjiga je opremljena i sa 6 karata, te 19 slika u crno-bijeloj tehnici, kao i opsežnim popisom korištene literature.

Na početku, iznesen je pojam vojne prisutnosti u lokalnim zajednicama, kao i iskustva s postupkom konverzije dijela takvih nekretnina u međunarodnome kontekstu. Zatim je definirana problematika prenamjene vojnih nekretnina u Hrvatskoj – čime je postavljen uvod i u već spomenute četiri konkretne studije slučaja, na kojima se promatralo pojedine specifičnosti ovoga postupka u RH. Konkretno, prvo je promatrana bivša vojna bolnica u Vlaškoj (autor: Lidija Knežević), kompleks nedaleko samog centra grada Zagreba u kojem se devastaciji našao izložen prostor koji je iz državnih ruku prešao Gradu Zagrebu, ne bi li se tu onda pojavio i jedan ponešto sporni privatni investitor. Kao drugo je na red došao kompleks na poluotoku Muzil u Puli (autor: Kruno Kardov) – prostor koji je od segmenta negdašnje vojne luke Pula postao i središte za obuku ročnika Hrvatske vojske, prije nego li su o njemu krenule raditi planove tamošnje lokalne vlasti (doduše u sklopu pretjeranog i megalomanskog državnog projekta “Brijuni rivijera”) – uz veliko te aktivno negodovanje lokalnoga stanovništva. Za razliku od toga, treća se studija slučaja bavila kompleksom bivšeg JNA Artiljerijskog školskog centra u Zadru (kasnije vojarna Stjepan Radić; autor: Nives Rogoznica)), u kojem su pojedine zgrade zasebno privođene svrsi – na komad, često uz suradnju lokalnih institucija, te uz relativno malo devastacije. Za kraj, kao četvrta studija slučaja promatran je kompleks Samogor nedaleko grada Visa na istoimenome otoku (autor: Kruno Kardov). Ondje je negdašnja središnja vojarna na otoku prošla put od postupne predaje na korištenje svakome tko je to tražio, preko raznih zloporaba i devastacija, pa sve do korištenja u kulturne svrhe. Pri tome, ova je nekretnina tek polagano prelazila u ruke lokalnih vlasti – da bi tek nedavno barem dijelom počela dobivati i neke nove svrhe, nakon gotovo dvadeset godina zapuštenosti i uništavanja. Zaključno, iz ovih su konkretnih istraživanja izvučene i određene pouke – ne bi li se pomoglo da ubuduće ovakve postupke prati i barem malo manja razina sveprisutno ustanovljenog uništavanja opreme i građevina na pojedinim bivšim vojnim lokacijama.

Nedavno su u Bruxellesu predstavljeni rezultati novog istraživanja organizacije Transparency International po pitanju ustroja i rada sustava parlamentarnog nadzora na polju obrane u 82 promatrane države. Unutar organizacije Transparency International, spomenuto istraživanje djelo je podružnice u Velikoj Britaniji, gdje djeluje i posebni Program za obranu i sigurnost (Defence and Security Programme – TI-DSP) – isti oni koji su prije nešto manje od godinu dana predstavili i zaseban indeks rizika od korupcije u državnim sektorima obrane. Spomenuto novo istraživanje je i zasnovano na podacima spomenutog Antikorupcijskog indeksa obrambenog sektora, konkretno na detaljnijoj kvantitativnoj analizi podataka iz 19 ondje postavljenih pitanja, dopunjenih i prikupljanjem ponešto dodatnih podataka. Ujedno, uporabljeno je i 19 nacionalnih studija slučaja – kojima se ilustriraju dobre prakse pojedinih država, te se daju i jasne preporuke o potezima koji bi utjecali na zadobivanje bolje pojedine ocjene u budućnosti.

Prema nalazima novog istraživanja, od 82 promatrane države čak u njih dvije trećine (konkretno, u njih 85 posto) parlamenti i zakonodavne vlasti ne uspijevaju zadovoljavajuće nadzirati nacionalna ministarstva obrane i oružane snage. Kako je među promatranim državama i 70 posto najvećih svjetskih izvoznika oružja i vojne opreme, velik je prostor tu otvoren za potencijalnu korupciju. Posebice ako se zna da Transparency International temeljem podataka Svjetske banke i SIPRI-ja (Stockholm International Peace Research Institute) godišnje gubitke zbog korupcije u globalnim poslovima obrane i sigurnosti procjenjuje u rangu od najmanje 20 milijardi USD.

Ova studija i njeno rangiranje nacionalnih sustava parlamentarnog nadzora na poljima obrane i sigurnosti predstavlja svojevrstan nastavak na Antikorupcijski indeks obrambenoga sektora, koji je bio predstavljen u siječnju ove godine. Ponovno se tu promatra istih 82 države, koje se – a kao i u prethodnome radu – rangira u kategorije, ovisno o kvaliteti ustroja i rada promatranog aspekta parlamentarne aktivnosti u pojedinim promatranim državama. Za razliku od spomenutog Antikorupcijskog indeksa obrambenog sektora, koji je razlikovao 7 kategorija (načelnih 6, pri čemu je 4. kategorija bila razlomljena u dva strukturna dijela) označenih slovnim oznakama – ocjena parlamentarnoga nadzora razlikuje 6 kategorija, nazvanih prema ocijenjenoj razini rizika od korupcije koju predstavljaju: vrlo nisko, nisko, umjereno, visoko, vrlo visoko i kritično. Ukupno gledano, ovo istraživanje ukazuje da su višim rizicima korupcije tu izloženi predsjednički sustavi, od onih ne-predsjedničkih, a da rizici rastu i kada je udio vojnika u stanovništvu pojedinoga društva veći (budući da veći vojni sustavi imaju i jači utjecaj na donosioce političkih odluka). Parlamentarni zastupnici tome se mogu suprotstaviti jačanjem provedbe parlamentarnoga nadzora nad ustrojem i djelovanjem sigurnosnih sustava, uspostavom višestranačkih odbora u te svrhe, te angažiranjem grupa vanjskih stručnjaka – ne bi li im to pomoglo pri promatranju te dalo dodatnih informacija potrebnih za kvalitetno raspravljanje obrambenih tema.

Pri tome, države su ocjenjivane na sedam odvojenih područja djelovanja parlamentarnoga nadzora: 1. nadzor obrambenog proračuna i njegovo raspravljanje, 2. transparentnost obrambenog proračuna, 3. djelovanje vanjske revizije, 4. nadzor i raspravljanje obrambene politike, 5. nadzor nad tajnim i neiskazanim proračunima, 6. nadzor nad obavještajnim službama, te 7. nadziranje nabava. Sve su to područja u kojima zakonodavne vlasti svojim radom i propitivanjem mogu bitno utjecati na smanjivanje rizika od korupcije – a ova im studija tu i konkretno pomaže savjetima, budući se navode primjeri pozitivne radne prakse iz pojedinih država, te mjere koje je potrebno provoditi da bi se pojedina država našla u što boljoj kategoriji. No, pogledajmo ponešto detaljnije rezultate ovoga istraživanja…

Rang lista uspješnosti parlamentarnoga nadzora

(1) Od 82 promatrane države, njih tek 4 su zauzele mjesto u prvoj kategoriji, s “vrlo niskim” rizikom od korupcije u obrani i sigurnosti, a temeljem rada njihovih sustava parlamentarnoga nadzora. Riječ je tu o Australiji, Njemačkoj, Norveškoj i Ujedinjenome Kraljevstvu – državama ocijenjenima u rasponu od 83,3 i 100 posto, koje sačinjavaju tek 5 posto od ukupno promatranog uzorka država.

(2) U drugoj kategoriji, ocijenjenoj da ima “nizak” rizik od korupcije temeljem rada nacionalnih sustava parlamentarnoga nadzora, nalazi se 12 država (Austrija, Brazil, Bugarska, Francuska, Japan, Južna Koreja, Kolumbija, Poljska, Sjedinjene Američke Države, Slovačka, Švedska i Tajvan), koje zajedno sačinjavaju oko 15 posto od ukupno promatranoga uzorka država. Raspon njihovih ocjena po 7  promatranih područja djelovanja parlamentarnoga nadzora je između 66,7 i 83,2 posto.

(3) Treća kategorija, u kojoj je i Hrvatska, ocijenjena je s “umjerenim” rizikom od korupcije. Ona sadrži ukupno 14 država (Argentina, Bosna i Hercegovina, Cipar, Češka, Čile, Hrvatska, Italija, Južna Afrika, Latvija, Mađarska, Meksiko, Španjolska, Tajland i Ukrajina). One sačinjavaju dodatnih oko 17 posto od ukupnoga broja promatranih država, sa ocjenama u rasponu od 50 do 66,6 posto.

(4) Četvrta kategorija država izložena je “visokom” riziku od korupcije, prema ustroju i radu svojih nacionalnih sustava parlamentarnoga nadzora na područjima obrane i sigurnosti. Ovdje je obuhvaćeno 17 država (Filipini, Gana, Grčka, Gruzija, Indija, Indonezija, Izrael, Kazahstan, Kenija, Kuvajt, Libanon, Nepal, Ruska Federacija, Srbija, Tanzanija, Turska i Uganda), koje zajedno sačinjavaju oko 21 posto ukupnog broja promatranih država. U ovoj je skupini prisutan raspon ocjena od 33,3 do 49,9 posto.

(5) Peta kategorija, koja je ujedno i najbrojnija, predstavlja države izložene “vrlo visokom” riziku od korupcije – zasnovano na kriteriju djelotvornosti sustava parlamentarog nadzora. U njoj je obuhvaćena 21 država (Afganistan, Bahrein, Bangladeš, Bjelorusija, Etiopija, Irak, Jordan, Kina, Malezija, Maroko, Nigerija, Oman, Palestinska nacionalna uprava, Pakistan, Ruanda, Singapur, Tunis, Ujedinjeni Arapski Emirati, Uzbekistan, Venecuela i Zimbabve). Ove države ukupno sačinjavaju oko 26 posto ukupnog broja promatranih sustava, a njihove su zbirne ocjene u rasponu od 16,7 do 33,2 posto od ukupno mogućega.

(6) Šesta i posljednja kategorija, označena kao izloženost “kritičnoj” razini rizika od korupcije, obuhvaća ukupno 14 država (Alžir, Angola, Demokratska Republika Kongo, Egipat, Eritreja, Iran, Jemen, Kamerun, Katar, Libija, Obala slonovače, Saudijska Arabija, Sirija i Šri Lanka). Ova skupina obuhvaća oko 17 posto od ukupnog broja promatranih država, a ocjene koje su tu dane obuhvaćene su u rasponu od 0 do 16,6 posto ukupno mogućega.

Gdje je tu Hrvatska?

Iako je u ovome istraživanju Hrvatska ukupno smještena u relativno dobru skupinu zemalja, prema procjenama organizacije Transparency International, izloženih “umjerenim” rizicima od korupcije po pitanju djelovanja nacionalnoga sustava parlamentarnog nadzora u obrani, to je jedna složena ocjena. Ona varira kroz sedam područja detaljnijeg promatranja, ovisno o kriterijima u svakom od tih segmenata. Da bi dobili bolji uvid u stvari, pogledat ćemo i kakvo je to stanje po svakom od tih pojedinih područja, spomenuvši i stanje RH u svakome od njih – prema navedenim opisnim smjernicama za ocjenjivanje. Spomenimo posebice da svaki od segmenata uz numeričku ocjenu postotka uspješnosti, pojedine zemlje dijeli i u dvije načelne skupine – “zemlje niskog rizika”, nasuprot “zemljama visokog rizika” – gdje se onda opisuje i probleme tipične za svaku od ovih skupina, kao i modalitete njihova rješavanja (kroz tri slijedna koraka strukturnih poboljšanja), zajedno s dobrim primjerima iz pojedinih promatranih država.

(1) Nadzor obrambenog proračuna i njegovo raspravljanje

U ovom segmentu je Republika Hrvatska svrstana relativno loše, pri vrhu kategorije “zemalja visokog rizika”, s ukupnom ocjenom od 42 posto (ispod Gane, zajedno s Bjelorusijom, Španjolskom, Izraelom i Ugandom). Zemlje u ovoj skupini ili nemaju zasebnog parlamentarnog odbora za pitanja obrane – ili taj odbor nema dobroga uvida u buduće obrambene troškove, i planirane javne nabave. Rezultati unutarnje revizije obrambenog sektora tu se ne dostavljaju na uvid parlamentu, a ocjene i preporuke parlamenta dane temeljem raspravljanje revizijskih izvješća se obično ignoriraju.

Od tri dane preporuke, prva govori o potrebi podnošenja proračuna parlamentu, u striktnim vremenskim rokovima te sa dovoljno vremena za njegovo detaljno raspravljanje. Predlaže se i uspostavljanje zasebnog parlamentarnog odbora za pitanja obrane – koji bi trebao raspravljati obrambeni proračun i njegovo izvršavanje, i kojem bi na rapolaganju trebali stajati i vanjski eksperti te vanjske revizijske ustanove. Takav bi odbor trebao imati i dovoljno espertnih znanja za detaljno analiziranje proračuna, u širem sastavu ili putem pododbora, kao i prava da zamrzne ili reže pojedine proračunske stavke, da ulaže sadržajne amandmane, te da bude ovlašten staviti i veto na ukupno donošenje obrambenoga proračuna.

(2) Transparentnost obrambenog proračuna

U ovome segmentu Hrvatska je smještena u skupinu “zemalja niskog rizika”, i to u vrh donje trećine ove kategorije. Ocijenjena je sa 63 posto (jednako kao i Španjolska, Austrija i Kolumbija, nešto lošije od Bosne, Bugarske i Mađarske, a bolje od Indije i Turske, te mnogo bolje od Srbije, Grčke i Ruske Federacije – koje su tu među “zemljama visokog rizika”). Dok “zemlje visokog rizika” ne objavljuju iole detaljnije obrambene proračune, a podatke na tu temu je teško ili nemoguće dobiti, “zemlje niskog rizika” takve podatke objavljuju, oni su transparentni, više ili manje detaljni i dostupni parlamentu i javnosti.

Preporuke dane u ovoj kategoriji traže da se parlamentu podnosi obrambeni proračun, koji je detaljan i sveobuhvatan. Jednako tako, parlamentu se trebaju dostavljati i ostali proračunski dokumenti (izvješća o izvršenju te rezultati provedenih revizija). Svi ti dokumenti bi trebali biti dostupni javnosti, pa i građanima, kako u svojoj originalnoj tehničkoj formi, tako i u jednoj pojednostavljenoj te preglednoj varijanti.

(3) Djelovanje vanjske revizije

Ovo je područje u kojem je Hrvatska izvrsno ocijenjena – ne samo da se nalazi u skupini “zemalja niskog rizika”, već je sa 75 posto smještena i u gornju trećinu ove skupine (ispod Austrije, Japana, Poljske i UK sa ocjenom 100 posto, jednako Francuskoj Njemačkoj i Italiji, a iznad Bosne, Bugarske, Grčke i Srbije). Ta ocjena znači da se redovito rade vanjska revizijska ocjenjivanja sektora obrane, da se ona podnose parlamentu na raspravu i da služe aktivnome nadziranju državne potrošnje u obrani.

Što se preporuka tiče, Hrvatska je ustrojila neovisnu vanjsku reviziju (Državni ured za reviziju), koji radi redovite provjere koje onda dostavlja parlamentu. Sva su takva izvješća jasna i dostupna javnosti (svježa na internetskim stranicama, a starija na zahtjev), u digitalnoj ili papirnatoj formi. Revizori ta izvješća obrazlažu pred parlamentom i slobodno iznose svoja mišljenja o materiji koju su pregledavali.

(4) Nadzor i raspravljanje obrambene politike

Po pitanju obrambene politike u parlamentu, Hrvatska je završila među “zemljama niskog rizika”, i to u sredini ove kategorije. S ocjenom od 65 posto, ona se smjestila ispod Švedske, Grčke, Mađarske i Italije, jednako Španjolskoj i Tajlandu, a iznad Bosne i Srbije). Ta ocjena znači da u RH postoji neovisno zakonodavstvo, koje ima barem formalna prava nadzirati i raspravljati obrambenu politiku. U ovome nizu zemalja postoje i načelno jaki parlamentarni odbori za obrambena pitanja, dok je institucijama iz obrambenog sektora zabranjeno neovisno gospodarski djelovati te stjecati financijsku korist iskorištavanjem nacionalnih prirodnih bogatstava mimo ostatka države.

Preporuke tu traže da se za kontrolu obrambenoga sektora uspostave jake ovlasti parlamenta, kao neovisnog tijela koje može raspravljati i odlučivati u svim pitanjima – što je u Hrvatskoj slučaj. Ujedno, za pitanja obrane treba ustanoviti stalni, dobro ustrojen parlamentarni Odbor za obranu, koji će biti popunjen predstavnicima presjeka političke scene, i koji će se redovito radno sastajati. Njegov bi rad i odluke trebali biti javni, a osoblje takvoga odbora trebalo bi kroz pripremu stručnih materijala iz područja obrane doprinositi kvaliteti rasprava i rada ovoga tijela. Takav odbor treba imati pravo ulaganja veta na pojedine odluke i prijedloge zakona s područja obrambene politike, jednako kao i pravo na provođenje inspekcijskih posjeta vojnim postrojbama – ne bi li se osiguralo upoznavanje sa stvarnim stanjem u obrani, na terenu.

(5) Nadzor nad tajnim i neiskazanim proračunima

Ovo je segment u kojem se jasno pokazala razlika među malobrojnim “zemljama niskog rizika”, kojih je tek 24, i “zemljama visokog rizika” kojih je 58 – predvođeno Češkom (44 posto) i Hrvatskom (38 posto). S jednakim su postotkom tu još i Izrael, Poljska, Srbija i Ukrajina, dok su ponešto niže plasirane Bosna i Hercegovina, Mađarska, Gruzija, Singapur, Turska i Kina. Zemlje u ovoj skupini ne dostavljaju nacionalnome parlamentu podatke o tajnim fondovima te njihovu trošenju, a ako to i dostave – te su informacije nepotpune i sumarne. Obavještajni se sektor ne podvrgava vanjskim revizijskim provjerama, ili se to provodi uz tek grubo izvještavanje puno praznina. Često tu ni postupak klasificiranja podataka nije dobro reguliran, tako da je proglašavanje informacija tajnima ostavljeno na diskrecijsku odluku pojedincima, strankama ili grupama na vlasti.

Preporuke na ovome području podrazumijevaju davanje parlamentu informacija o postotku obrambenog proračuna koji je tajan, budući da praćenje fluktuacija ovih iznosa često ukazuju na moguće zloporabe. Ujedno se predlaže formiranje i zasebnog međustranačkog parlamentarnoga tijela – koje bi bilo ovlašteno dubinski provjeriti (po iznosu i stavkama) sve tajne dijelove proračuna. Takvo bi tijelo trebalo imati uvida i u revizije tih proračunskih dijelova, koje bi se trebalo redovito provoditi. Na kraju, spomenuti bi odbor trebao imati pravo i odobravati ili zabranjivati pojedine stavke takvih planiranih tajnih dijelova proračuna.

(6) Nadzor nad obavještajnim službama

Pitanje parlamentarnog nadzora nad obavještajnim službama predstavlja područje na kojem je Hrvatska najbolje ocijenjena – s ocjenom od punih 100 posto. Time Hrvatska u društvu Austrije, Njemačke i Italije predvodi listu europskih država u skupini “zemalja niskog rizika”. Srbija tu nije daleko, Bosna i Hercegovina je oko polovice ove skupine (malo iz Ujedinjenog Kraljevstva i SAD), dok Turska i Ukrajina čine zaleđe ove skupine. Svim je tim državama zajedničko da imaju neovisne parlamente, koji imaju formalna ovlaštenja za nadzor nad obavještajnim službama. Ujedno ta zakonodavna tijela imaju i sredstva te pristup tajnim podacima, potrebnima za nadzor obavještajnoga sektora (uključivo njihovu politiku, proračune i administraciju).

Preporuke ovdje obuhvaćaju davanje parlamentu sredstava potrebnih za nadzor proračuna, djelovanja i politike obavještajnih službi – pa i putem zasebnog zatvorenog parlamentarnoga tijela. Da bi bilo efikasno, to tijelo treba ima ovlasti ali i uživati povjerenje – po mogućnosti i zbog svog sastava, koji treba obuhvaćati presjek parlamentarnih stranaka. Takvo tijelo treba biti ovlašteno za pristup klasificiranim podacima (pa i podacima o tekućim operacijama), a treba biti u stanju i ulaziti u prostore koje koriste obavještajne službe, te saslušavati osobe od interesa, ako za to postoje legitimni razlozi.

(7) Nadziranje nabava

Segment parlamentarnoga nadzora nabava u obrambenome sektoru još je jedno područje u kojem je Republika Hrvatska ocijenjena relativno dobro, budući je svrstana oko sredine kategorije “zemalja niskoga rizika”. S ukupnom ocjenom od 65 posto, RH tu dijeli mjesta od 23 do 26 – zajedno s Latvijom, Španjolskom i Tajlandom. Od susjednih zemalja Austrija je daleko ispred, kao i Bugarska, Slovačka, Češka i Mađarska, koje su također prošle bolje, dok su se Bosna i Hercegovina te Srbija lošije plasirale (iako još uvijek u kategoriji “zemalja niskoga rizika”). Sve zemlje iz ove skupine imaju ustaljena zakonodavstva, pa i po pitanju javnih nabava u područjima obrane i sigurnosti. Svi bi poslovi trebali biti obuhvaćeni njihovim normama, po mogućnosti i uz korištenje posebnih anti-korupcijskih klauzula. U njima postoje formalni procesi nadzora takvih nabava, koji su transparentni i aktivni. Negdašnje i buduće nabave se objavljuju te podvrgavaju revizijskim postupcima.

U ovome se segmentu preporuča da parlament bude ovlašten nadgledati sve nabave u sektoru obrane, bez izuzetaka, pa makar u zatvorenom zasjedanju. Pojedine nabave mogu biti obavljene van očiju šire javnosti samo na temelju jasnih i transparentnih zakonskih propisa. Takvi bi podaci, o prošlim i budućim nabavama, trebali u najvećoj mogućoj mjeri biti dostupni javnosti. Ovaj nadzor provodi nadležno radno tijelo parlamenta, koje za taj posao mora biti dobro opremljeno i vođeno idejom jačanja efikasnosti te usklađenošću nabava sa stvarnim vojnim potrebama. Za to ono mora biti u stanju konzultirati stručnjake, saslušavati svjedoke i pristupati klasificiranim podacima. Ako je to problem za šira radna tijela, za kontrolu javnih nabava ima smisla odvojiti i posebna podtijela, specijalizirana bilo za pojedina uža područja provođenja nabava. Pri tome treba nastojati da Vlada široj javnosti objasni smisao pojedinih nabava, da poslovi budu tekuće revizijski provjeravani te da su ograničenja javnoga uvida u ove poslove minimalna.

Ukratko, da sumiramo – RH je u ovome istraživanju najbolje prošla u području (6) Nadzor nad obavještajnim službama (100 posto), da bi tu zatim slijedilo (3) Djelovanje vanjske revizije (75 posto), (4) Nadzor i raspravljanje obrambene politike i (7) Nadziranje nabava sa po 65 posto, (2) Transparentnost obrambenog proračuna (63 posto), (1) Nadzor obrambenog proračuna i njegovo raspravljanje (42 posto) te kao najlošije ocijenjeni segment – (5) Nadzor nad tajnim i neiskazanim proračunima (38 posto). Je li to i u stvarnosti poredak od najboljeg područja parlamentarnog nadzora pa prema najlošijem – možda zorno govori i uvid u sudske postupke koji se u vezi obrambenog sektora danas vode u Hrvatskoj.

Zekerijah Osmić, ministar obrane BiH u Zagrebu, 26. i 27. rujna 2013. godine

Ministar obrane BiH Zekerijah Osmić suspendirao je visokog časnika OS BiH zbog osnovane sumnje da je počinio disciplinski prijestup za djelo kažnjivo po Pravilniku o vojnoj disciplini u OS BiH. Protiv tog istog časnika Osmić je početkom rujna podnio prijavu SIPA-i zbog „osnovane sumnje da je odgovoran za počinjenje djela koje mu se stavlja na teret“. Neslužbeno, radi se o brigadiru OS BiH Seadu Durakoviću, trenutno na dužnosti u banjalučkoj vojarni „Kozara“, protiv kojeg se vodi disciplinski postupak i istraga da je primao mito za prijem dočasnika u Oružane snage BiH.

Ministar Osmić, koji je prošloga tjedna bio u službenom dvodnevnom posjetu Hrvatskoj, još je u srpnju ove godine zatražio od Generalnog inspektorata da provede istragu povodom prijava bivših pripadnika OS BiH o kupovanju napredovanja u dočasnike i časnike. Istodobno je prijavu podnio i kod SIPA-e (Agencija za istrage i zaštitu BiH), no nagađalo se da je u Osmićevoj prijavi navedeno više osoba, među kojima su i Duraković i Nađa Đulić, pravnica u Ministarstvu obrane BiH. SIPA je već ranije otvorila istragu protiv visokopozicioniranih dužnosnika u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama, zbog sumnje da su naplaćivali dodjelu činova i zapošljavanje vojnika u OS. Ta je istraga pokrenuta po nalogu Tužiteljstva i Suda BiH, a obuhvaća 10-ak osoba.

Slučaj Duraković došao je pod lupu SIPA-e i Zekerijaha Osmića nakon prijava bivših vojnika OS BiH, koji su se javili na interni natječaj za prijem časnika i dočasnika u OS BiH, raspisan u listopadu prošle godine. Na natječaj se javilo više od tisuću kandidata, a sumnje su se pojavile kada su bez činova ostali vojnici s 18 i više godina staža. Štoviše, počeli su sumnjati da su pojedinci kupili dočasnički čin, a cijena se, navodno, kretala od 5 do 15 000 konvertibilnih maraka. Nagađalo se da je više od 60 vojnika dobilo časničke i dočasničke činove, iako nisu imali ni odgovarajući rod, ni stručni spremu, a ni dovoljan broj bodova prilikom ocjenjivanja.

Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara BiH početkom lipnja ove godine poništilo je dio rješenja za prijem časnika i dočasnika u OS BiH. Ministarstvo obrane BiH priopćilo je da je od ukupno njih 38 poništeno imenovanje 8 osoba za časnike, i od 114 – 20 osoba za dočasnike. Žalbeno vijeće Vijeća ministara naložilo da se postupak ponovi u dijelu koji se odnosi na način računanja radnog iskustva, uz tvrdnju da je Komisija, koja je birala 38 časnika i 114 dočasnika, pogrešno ocijenila tu bitnu karakteristiku.

Komisija je prilikom bodovanja kao početni datum za računanje radnog iskustva uzela 1. lipnja 2006., odnosno dan nastanka OS BiH, umjesto podataka upisanih u Glavnoj evidenciji personala. Vojnici stariji od 35 godina tvrdili su da su time oštećeni, budući im nije uračunato radno iskustvo od 1. siječnja 1996. godine, a njih više od 100 ostalo je bez činova, te automatski i bez posla. Žalili su se najprije Ministarstvu obrane BiH, ali je njihova žalba odbačena, dok ju je Žalbeno vijeće Vijeća ministara prihvatilo kao utemeljenu. U rješenju Žalbenog vijeća kaže se da ni objavljenim internim natječajem, ni kriterijima i procedurama za prijem i raspored časnika i dočasnika u OS BiH, nije određeno da će se prethodno radno iskustvo bodovati od 1. lipnja 2006. godine, zbog čega je Komisija za prijem djelovala proizvoljno i mimo jasnih kriterija.

Pogled na ovu temu izvana

Ovom se temom bavio i Government Defence Anti-corruption index, mjera rizika korupcije u obrambenim sektorima niza država, koji je krajem siječnja ove godine i u Hrvatskoj predstavila nevladina organizacija Transparency International. Riječ je o uratku njihova programa “International Defence and Security”, koji djeluje pri ogranku te organizacije u Ujedinjenome Kraljevstvu – a koji u svome izvještaju između ukupno 82 države obuhvaća i Bosnu i Hercegovinu.

U tom je istraživanju Bosna i Hercegovina smještena u kategoriju D+, koja označava visoku razinu rizika od korupcije u području obrane. Pri tome su pitanja vezana uz korupciju u području kadrovske politike jedno od dva najbolje ocijenjena segmenta (od ukupno njih pet promatranih), gdje je BiH dobila ocjenu od 53 posto puta prema idealnome suzbijanju rizika od korupcije (prema najboljem području – suzbijanju rizika od korupcije u operacijama, gdje je ocjena 55 posto). Ova je ocjena dobivena kroz niz tematskih pitanja, na koja su davane ocjene od najlošije, 0 – pa do najbolje, koja je 4 – gdje se na prikazani slučaj sumnji na korupciju u kadrovskim poslovima direktno odnose četiri pitanja, od njh ukupno 77.

Po pitanju rizika od korupcije u kadrovskim pitanjima ovdje je relevantan niz postavljenih pitanja. Kao prvo, ono pod rednim brojem 35 – o postojanju i primjeni mjera suzbijanja korupcije u obrani. Ovdje je bila dana ocjena 2 (umjerena transparentnost, postojanje mjera suzbijanja rizika od korupcije, uz bitne nedostatke), budući da usprkos postojanju niza nadležnih instanci donedavno nije bilo javno vidljivih mjere ili postupaka povodom korupcije u obrani.

Jednako je takvu ocjenu 2 dobilo i pitanje pod rednim brojem 41, o sustavu transparentnog i objektivnog napredovanja vojnih i civilnih osoba u obrani. Ovdje su imenovanja za visoke funkcije regulirana uz traženje mišljenja NATO i EUFOR zapovjedništava, dok se usprkos utvrđenim procedurama znalo čuti o iregularnostima pri provedbi ocjenjivanja, te subjektivnome davanju ocjena – što je u potpunosti sukladno s posljednjim događajima.

Isto tako, jednako je loše (ocjena 2) bilo vrednovano i pitanje broj 42, koje se bavilo objektivnošću i priznavanju zasluga pri vojnome napredovanju u Bosni i Hercegovini. Usprkos postojanju administrativnih preduvjeta i struktura, ovdje je ustanovljen priličan rizik od korupcije – u nekim slučajevima tu procedure nisu trasparentne, kao što ni uvid u liste za napredovanje nije dostupan svima kojih se to tiče pod istim uvjetima. Uz to, Vojni je povjerenik (Ombudsman) u svojim izvješćima spominjao i sukobe pojedinih nižih propisa o napredovanju, koji su onda znali povremeno dovesti do nesporazuma i razlika u tretmanu te dostupnosti napredovanja vojnih osoba.

Sve su te okolnosti dovele do pitanja broj 50 – o javnosti suzbijanja korupcije u obrani te vidljivoj i efikasnoj sudskoj aktivnosti na ovome polju – na kojem je BiH ocijenjena sa 3, ocjenom koja označava načelno visoku transparentnost i postojanje aktivnosti na suzbijanju korupcije, ali uz određene nedostatke. Osnovni su tu ustanovljeni nedostaci obuhvaćali izostanak vidljivih rezultata u postupcima koje se po pitanju korupcije pokretalo u BiH sektoru obrane. Iako je to možda previše optimistično, možda će upravo ovaj posljednji slučaj na kraju biti baš ona kap koja prelije čašu, ili još bolje – ono zrno koje na vagi pretegne u korist bolje anti-koruptivne prakse u budućnosti.

Avgustina Cvetkova radi kao stariji konzultant za Transparency International UK, odnosno za njihov „Defence and Security Program“, po naobrazbi je povjesničarka, a po zanimanju novinarka. Iza nje je više od 20 godina suradnje s nevladinim organizacijama, ali i funkcija potpuno netipična za osobe takvog habitusa – gđa Cvetkova bila je pune 3 godine, od proljeća 2010. pa do ove godine, zamjenica ministra obrane Bugarske. Bilo je to u vrijeme suštinskih promjena u obrambenom sektoru, koji se u toj zemlji smatra najkorumpiranijim područjem. I sama priznaje da joj je NGO-iskustvo puno pomoglo kada je postala dio bugarske Vlade, jer je imala bitno drugačiji pogled na pitanja politike borbe protiv korupcije i promišljanje antikorupcijske strategije. Kako je Avgustina Cvetkova nedavno kratko boravila u Hrvatskoj, iskoristili smo priliku porazgovarati s njom o prilično radikalnim promjenama u bugarskoj obrani.

Što ste radili kad ste bili u Ministarstvu obrane? Zamjenica ministra – je li to bio opći posao ili ste ondje imali kakvu specijalizaciju zadataka, neki dio poslova za koje ste bili posebno zaduženi?

U Bugarskoj, u našoj Vladi, imali smo jednog ministra obrane, koji je imao dva zamjenika ministra. Jedna polovica Ministarstva bila je zaduženje moga kolege, a za drugu sam polovicu bila odgovorna ja. Ja sam bila zadužena za međunarodne odnose, za bilateralne odnose, za NATO i EU, za bugarski „Paket sposobnosti“ do 2020. godine, za civilno-vojne odnose, za odnose s nevladinim sektorom, sindikatima, za pravna pitanja, za odnose s javnošću i informacijsku politiku Ministarstva, za zajedničke vojne komplekse (Bugarska-Sjedinjene Američke Države) i za strateško planiranje – sve u vezi s obrambenom strategijom.

Koliko je dugo trajao vaš mandat?

Ja sam u Ministarstvu obrane bila tri godine i sedam mjeseci… zapravo šest mjeseci. Od toga sam zamjenica ministra bila tri godine – pune tri godine. Započela sam kao savjetnik ministra obrane, ali on je onda postao ministrom vanjskih poslova i ja sam ga pratila u Ministarstvo vanjskih poslova, na dva mjeseca – kao savjetnik – i onda sam vraćena u Ministarstvo obrane, na mjesto zamjenika ministra.

Ovdje u Hrvatskoj, i općenito u ovim krajevima – imali smo mnogo obrambenih reformi u posljednje vrijeme. Hrvatska je ušla u NATO 2009. godine, taman prije no što nas je pogodila ekonomska kriza – kakvo je stanje po pitanju reformiranja u Bugarskoj? Pretpostavljam da se i Bugarska morala reformirati za ulazak u NATO?

Da, ali mi smo u NATO ušli 2004. godine, i za nas je to bio vrlo važan korak prema EU – kao što je to bio i za Hrvatsku. Naše su reforme trajale dosta godina, ali mi tu imamo nešto što zovemo „trajno reformiranje“ – mi ne želimo stati s promjenama, već započeti s pravim, suštinskim transformacijama, koje će sve voditi u jednom i jedinstvenom pravcu. Kad smo 2010. godine započeli s Pregledom strukture snaga (Force Structure Review), bili smo fokusirani na planiranje naših sposobnosti, budžetiranje sposobnosti i na stvari koje stvarno trebaju bugarskim Oružanim snagama, a ne na stvari na kojima su ustrajavali ljudi starih pogleda, i općenito – kojima su vodila stara shvaćanja o obrani. Odlučili smo da ćemo napraviti imati jedno potpuno integrirano ministarstvo, uskladili smo Glavni stožer i Ministarstvo obrane…

Oni su bili odvojeni?

Oni su bili odvojeni do lipnja 2010. godine. I zaista, stavili smo težište svih naših aktivnosti na postizanje odlučivanja zasnovanog na sposobnostima.

Ova je forma organizacije vrlo različita od naše u Hrvatskoj. Kakva su bila vaša iskustva s ovakvim radikalnim spajanjem?

Ono je na početku bilo dosta strano za sve – i za djelatnu vojsku, i za civile. Ali, nakon toga, uvidjeli smo da  je ta promjena i nešto vrlo korisno, za obje ove strane. Okončana je situacija da imamo po dva direktorata za financije, dva direktorata za ljudske resurse, dva direktorata za planiranje… Sada imamo po jedan direktorat za obje te strane, i stvarno – čitavo smo se vrijeme oslanjali na iskustvo te savjet djelatne vojske, i na njihovu ekspertizu – tako da smo naše odluke sagradili na toj ekspertizi. Odluke se donose pretežito od političke strane, od političkog kabineta i ministra – što je i princip u našem Ministarstvu obrane. Ali osnova donesenih odluka je u vojnoj ekspertizi. Na primjer, usvojili smo Bijelu knjigu obrane. Nakon toga, u rujnu 2010. godine – kada smo okončali Pregled strukture snaga… Više od 250 ljudi radilo je na postupku izrade Pregleda strukture snaga, i ministar je vodio taj postupak. On je svaki tjedan ili barem po dva puta mjesečno provodio i po više od 6 sati u komadu – s glavnim akterima, postavljajući pitanja i dajući naputke, kako da se ide dalje – studirajući taj proces. I ja sam uvijek bila na tim sastancima, budući sam bila zadužena za strategiju i obrambenu politiku, za provođenje borbe protiv korupcije, i naravno, za pitanja žena u obrani.

Nakon tih reformi, pretpostavljam da je i bugarsku ekonomiju pogodila sva ova kriza…

Naravno! Mi smo započeli ovaj Pregled strukture snaga u drugoj godini krize. Također, željeli smo ne samo imati na raspolaganju bolje sposobnosti, već izaći na kraj i s proračunskim ograničenjima – prilagoditi stvari, ali i postići veću efikasnost.

To restrukturiranje – je li ono pretpostavljalo i smanjenja veličine, smanjenje broja ljudi?

Ono je podrazumijevalo i neka smanjenja… neke promjene u strukturi brigada i u nekima od glavnih grana Oružanih snaga. Prije smo imali više brigada – njih smo spojili u dvije, s borbenim skupinama formiranim oko bojni – po tri takve borbene skupine u jednoj i u drugoj brigadi. Također, ukinuli smo neke jedinice – ne njih mnogo… Ali – transformaciju smo započeli od Ministarstva – s vrha prema dolje. Imali smo 1500 ljudi koji su radili u Ministarstvu, civila i djelatnih vojnika, i od toga smo počeli s redukcijom. U trenutku kada sam odlazila, kada je Vlada podnijela ostavku – 13. ožujka ove godine – imali smo oko 780 ljudi zaposlenih u ministarstvu obrane. Ministarstvo smo praktično smanjili na pola, ali smanjivanja u Oružanim snagama nisu bila vrlo velika – jer, do tog trenutka, sva su smanjivanja kretala s dna sustava, i onda nikad nisu dosezala do vrha sustava. Mi smo odlučili da ovoga puta transformaciju moramo provesti na drugačiji način – i započeli smo na vrhu.

Kako se tu kretala ukupna veličina Oružanih snaga?

Bilo je planirano da do 2014. godine Oružane snage Republike Bugarske neće imati više od 32 tisuće ljudi. Ali to nije samo kopnena vojska – u Bugarskoj tu imamo i vojno zdravstvo, i vojnu policiju, vojnu akademiju, sve to – i vojne škole, sve… i sveučilišta, sve je tu zbrojeno.

Izmjena zapovjedništva bugarskih snaga u Afganistanu, Camp Phoenix u Kabulu, veljača 2011.

Dakle, vi tu imate i mornaricu, zračne snage, kopnenu vojsku? 

I specijalne snage, ali ne kao zasebnu granu. Mornarica, zrakoplovstvo i kopnene snage su zasebne grane, ali mi imamo Združeno zapovjedništvo snaga, koje je odgovorno za operacije…

Ono je sada dio Ministarstva?

Ne direktno. To Združeno zapovjedništvo snaga sada je dio Obrambenog stožera, ne Glavnog stožera – nego Obrambenog stožera koji je neka vrsta objedinjenog vrha svih grana. No Združeno zapovjedništvo snaga ne vodi čitav sustav, ono je odgovorno samo za operacije, i može za to koristiti sve snage, ali samo u operacijama.

Tijekom te 3 godine, koji su bili najveći problemi, koji su vam oduzimali najviše vremena, i zbog kojih ste ostajali bez sna?

Sa SEDM sastanka, sredinom ožujka 2011.

Uhhh, teško je to reći, jer bile su to vrlo intenzivne godine. Imajući na umu da smo tijekom tih godina imali NATO summit u Chicagu, proturaketnu obranu – o svemu tome se odlučivalo… Također, Bugarska je predsjedavala SEDM procesom, Srednjeeuropskim skupom ministara obrane, a kako sam bila zamjenica ministra odgovorna za međunarodne odnose – ja sam predsjedavala tim procesom. I zaista, mnogo je stvari bilo u fokusu Ministarstva, ali – anti-korupcijska politika bila je jedan od glavnih prioriteta za Ministarstvo obrane. Kada smo preuzeli Vladu, kabinet… u to je vrijeme čelnik Ministarstva bio vrlo slavan po takvoj praksi – pričalo se da je to najkorumpiranje ministarstvo u Bugarskoj. I stvarno, tu smo se susreli s mnogim izazovima –  odmah smo počeli s osnivanjem i radom Vijeća za borbu protiv korupcije, a nakon toga smo zamolili i Transparency International UK…

Moram priznati da u Hrvatskoj ne čujemo baš mnogo o Bugarskoj. Po ovoj EU strani, rečeno nam je – i to vrlo oštro – budući da Hrvatska ima taj problem s korupcijom i pravosudnim sustavom, da ćemo vjerojatno biti podvrgnuti istom tretmanu, i istom režimu mjera kao što je to uvedeno prema Bugarskoj.

Nadam se da vam to neće biti potrebno.

Kako je sve to u Bugarskoj izgledalo s obrambene točke gledanja?

Obrana kao takva nije bila predmetom EU-monitoringa, budući da obrana ne povlači novčana sredstva od EU. Tako da mi nismo bili pod posebnim pogledom „monitoring“ mehanizma, ali – kako je to bio glavni prioritet naše Vlade – i mi smo mnogo radili po tom pitanju. Morali smo izvještavati na te teme pred predsjednikom Vlade svakoga mjeseca – koliko dobro organiziramo primjenu naše anti-korupcijske politike. Kako je anti-korupcijsko djelovanje bilo od početka jedan od osnovnih prioriteta – već od uspostave nove Vlade uspostavili smo i Anti-korupcijsko vijeće u Ministarstvu obrane. Ostala ministarstva nisu imala tavo tijelo. No mi smo započeli s vrlo jasnim postavljanjem svojih prioriteta. Već na samome početku pozvali smo predstavnike iz Transparency International UK, njihovog „Defence and Security“ tima, ne bi li nam oni napravili pregled. Odlučili smo popuniti i NATO upitnik o korupciji, a nakon toga, krajem 2010. godine – NATO je izradio i „Peer report“ na temu bugarske politike borbe protiv korupcije u obrani. Mi smo taj dokument i objavili, zajedno sa svim savjetima i svim prijedlozima – čitav smo taj pregled stavili na internetsku stranicu Ministarstva.

Imati Britance koji rade pregled o korupciji u Bugarskoj… Je li to naišlo na otpore? Puštanje stranaca, posebice nevladinih stranaca, u sustav…

Ne. Oni su bili pozvani od samog ministra. Kako sam ih dobro poznavala i s mog prijašnjega posla u nevladinome sektoru – za mene je bilo jasno da je jedini put ka ozbiljnom započinjanju prave anti-korupcijske politike – imati nekoga izvana, ne iz vlastite zemlje, tko će nam pokazati… ne probleme, već posebne točke u sustavu, kojima se treba početi posebno baviti.

Gledajući hrvatsko iskustvo… Kako to da se Bugarska nije za takvo što obratila nekoj pojedinačnoj partnerskoj zemlji? Kod nas su Francuzi i Britanci – njihova ministarstva obrane – davala ekspertnu pomoć kod takvog snimanja stanja, kao svojevrsnog uvoda u reforme.

Dakle, mi smo imali ponešto američkih specijalista, koji su nam pomagali, ali ne za pitanja politike borbe protiv korupcije. Oni su nam pomagali oko Pregleda strukture snaga, ali ne po pitanjima anti-korupcije. Radni pristup je tu bio – pozvati nevladinu organizaciju s takvom vrstom iskustva, ne bi li vas ona povela na vašem putu suprotstavljanja korupciji, a onda, koristiti eksperte koji su s nekih institucija, nekih vladinih institucija.

Koji su bili vaši omiljeni projekti tijekom mandata?

Imam tri projekta koji su mi jako prirasli srcu. Kao prvo, izgradnja integriteta u obrani. Drugi je Centar izvrsnosti po pitanju upravljanja krizama i spašavanja u slučaju katastrofa. I treći, koji je stvarno moj najdraži – „Ženski vođe u sigurnosti i obrani“. Taj je projekt uvršten i među „Tier 1“, rang 1 Smart Defence projekata NATO saveza, i Bugarska je u njemu vodeća zemlja. On je i započeo ovdje, na Balkanu, u Bosni i Hercegovini, kada je viceadmiral Carol M. Pottenger sakupila žene na vodećim pozicijama na Balkanu, ne bi li razgovarale o tome što se još može poduzeti za približavanje ove tematike onima koji odlučuju, i na mijenjanju percepcije o djelovanju žena na polju sigurnosti i obrane. To je nastao SEDM projekt, a onda je NATO odlučio o uvrštavanju ovoga projekta u svoj krug „Tier 1“ koncepta Smart Defence. Imali smo na tu temu i veliku konferenciju u Sofiji 2012. godine (“Female leaders in Security and Defence – A Roadmap to Turn Potential into Capability”, od 9. do 11. srpnja 2012. godine, op.a.) – na njoj je sudjelovala i vaša zamjenica ministra obrane Višnja Tafra, kao i zamjenica ministra obrane u Bosni i Hercegovini, Marina Pendeš, a prisustvovalo je i više od 100 sudionika iz NATO saveza te partnerskih zemalja. Sada smo u procesu pripreme „White paper“ dokumenta, i to je projekt koji je fokusiran na stratešku razinu – budući da se upravo na strateškoj razini i donose odluke. To je put za mijenjanje stavove te principe upravljanja obranom.

Tradicionalno, to je „muški“ sektor…

Da. I mi ne želimo da tu žene govore o ženama. Mi bi željeli da donosioci odluka, muškarci i žene, promijene svoje stavove i doživljaj… i da misle o ovom projektu kao o nečem orijentiranom prema sposobnostima…kao o projektu zasnovanom na sposobnostima, a ne kao o spolnom i rodnom projektu.

Vi ste se pridružili zapravo jedinom ekspertnom timu organizacije Transparency International, onom za obrambena pitanja?

Da. Mislim da je na polju obrane i mjerenja anti-korupcije to najsuvislije nevladino tijelo. Ja sam s njima radila još od 2008. godine – godinu dana prije no što sam ušla u Vladu. I zaista, za nas je bilo prilično jasno da je njihova razina stručnosti baš ono što nama treba.

Što točno radite sada, kao ekspertni savjetnik pri „Transparency International Defence and Security“?

Ja sam stariji konzultant, i sudjelujem na sastancima koje Transparency International organizira – u Gruziji, Ukrajini, kod vas… Kako imam iskustvo rada i u nevladinom i u vladinom sektoru, za ljude iz drugih zemalja korisno je i produktivno čuti kako je tu Bugarska postupala, i kako smo iskoristili informacije dobivene putem TI UK. Također, mogu reći da je novi mjerni sustav, metrika, za odmjeravanje rizika od korupcije, „indeks vlada“ („Goverment defence anti-corruption index – GI“, op.a.), koji je stvoren od TI UK – on je za nas prilično moćno oružje, jer smo s njime vidjeli probleme koje imamo u anti-korupcijskoj politici naše zemlje – i na tom smo temelju pokušali sve bolje i bolje razviti naš akcijski plan, koji obnavljamo svake godine.

Koje su zemlje, odnosno koji dijelovi svijeta, u fokusu djelovanja i interesa „Transparency Internationa Defence and Security“ tima?

Imajući na umu da se „indeks vlada“ radi u 82 države – sve te 82 države predmet su interesa za TI UK, a također i neke od zemalja – i u ovoj regiji – koje nisu uključene u ova istraživanja. Mislim da je u ovoj, balkanskoj regiji… da je za regiju vrlo koristan ovaj mehanizam praćenja i mjerenja, i da bi ga mogle koristiti sve zemlje regije. Također, da je po tom pitanju dobar i povezani program izgradnje integriteta u NATO savezu – jer, NATO savez je pokrenuo takav namjenski, prilagođeni program za jugoistočnu Europu, u prosincu 2012. godine, a na temelju djelovanja SEDM, i takvog projekta u sklopu SEDM. No ovisi o zemljama u našoj regiji, o tome koliko će aktivne u tome biti, i koliko će u tome pomagati NATO savezu, jer NATO nije organizacija koja zemljama naređuje što da rade – već  im NATO može dati samo smjernice i nešto specijaliziranih savjeta, ali ne može mjeriti uspješnost ili nečim pokazivati koja je zemlja tu bolja od neke druge.

 *This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union. Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*

U travnju ove godine započeo je projekt „PINS: Public interest – not saleable“, namijenjen praćenju koruptivnih rizika u obrambeno-sigurnosnome sektoru Republike Hrvatske. Ova je djelatnost financirana iz europskog fonda IPA 2010 – konkretno iz njegove komponente 1 (Pomoć u tranziciji i jačanje institucija), u dijelu za civilno društvo (Civil  Society Facility). Nositelj projekta je Centar za mirovne studije (CMS) iz Zagreba, s partnerima: Transparency International Madžarske, Velike Britanije i Hrvatske, udruge Eko Zadar, Zelena Istra i Cenzura Split, te Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Projekt je podijeljen na dva dijela: u prvom će se baviti jačanjem kapaciteta civilnog društva za razotkrivanje korupcije u obrambeno-sigurnosnom sektoru, prvenstveno u Ministarstvu obrane, Ministarstvu unutarnjih poslova i Sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Poseban naglasak biti će na monitoringu javne nabave u obrambeno-sigurnosnom sektoru, te na problemima tajnosti podataka i pristupu informacijama unutar tih sustava.

Drugi dio projekta bavit će se pitanjima vojnih konverzija, odnosno prenamjenama vojnih u državne nekretnine, njihovim gospodarenjem i detektiranjem koruptivnih rizika na tom području. Taj će se problem ispitivati kroz 4 studije slučaja, na temelju kojih sudionici projekta namjeravaju dati ocjenu tog procesa u Hrvatskoj i preporuke kako takve prenamjene što više držati u sferi javnog interesa, odnosno kako da građani aktivnije sudjeluju i zastupaju javni interes u procesima konverzije.

Ideja cijelog projekta, u svim njegovim dijelovima je da, osim jačanja kapaciteta nevladinih organizacija, pomogne i medijima, običnim građanima, parlamentarnim tijelima i akademskoj zajednici u izvještavanju, praćenju i detektiranju mogućih koruptivnih procesa, kao i u jačanju sudjelovanja u formiranju i donošenju odluka od javnog interesa na promatranim područjima. Kroz projekt bi se trebale uočiti i „rupe“ te nelogičnosti u pojedinim strateškim dokumentima, zakonima i sličnim aktima, pa će u konačnici jedan od ciljeva biti i inicijativa za njihovu izmjenu. Zato je posebno značajno to što se projekt odvija gotovo istovremeno dok je na nacionalnoj razini u postupku kreiranje i donošenje brojnih dugoročnih dokumenata – od Strategije razvoja turizma do kontroverznog Zakona o strateškim investicijama.

Projekt će se odvijati na području Zagreba, te Istarske, Zadarske i Splitsko-dalmatinske županije. Konkretan obol projektu dat će već u srijedu, 15. svibnja, kandidati na predstojećim lokalnim izborima na području Pule i Istarske županije. Naime, na svojevrsnom predizbornom sučeljavanju u organizaciji Zelene Istre i CMS-a kandidati će iznijeti svoje viđenje o budućnosti pulskog Muzila. Tribina „Budućnost Muzila: grad ili resort“ održat će se 15. svibnja u 18 sati u Galeriji Cvajner u Puli, a pozvani su Valter Flego, Peđa Grbin, Damir Kajin, Mauricio Licul, Boris Miletić i Bruno Nefat.

Proračun projekta, koji će ukupno trajati 18 mjeseci, iznosi 220.667,69 eura, od čega 79,87 posto financira Europska unija.

Transparency International Hrvatska je danas, u srijedu 30. siječnja, točno u podne predstavio Antikorupcijski indeks obrambenoga sektora. Novo je to mjerilo, izrađeno po prvi puta, na međunarodnome uzorku sastavljenom od 82 nacionalna obrambena sustava.

Pred dvadesetak novinara, ispred organizacije Transparency Internacional Hrvatska javnosti se prvo obratio Nikola Kristić, predsjednik, koji je otvorio temu objasnivši ponešto o okolnostima provođenja ovog zanimljivog i specijaliziranog istraživanja korupcije i mogućnosti za korupciju – kojom su sigurnosni sektori općenito, i obrambeni sustavi posebno – izuzetno ugroženi.

O detaljima provedenoga međunarodnog istraživanja javnost je obavijestio Zorislav Antun Petrović. U svome je izlaganju istaknuo da Hrvatska po dobivenim rezultatima spada u gornju trećinu promatranih zemalja. Konkretno, od šest mogućih kategorija izloženosti riziku korupcije (vrlo nisko, nisko, umjereno, visoko, vrlo visoko i kritično) – označenih i slovima od A do F, gdje A predstavlja vrlo nisku razinu izloženosti riziku od korupcije.

Kategorizacija država obuhvaćenih istraživanjem, prema izloženosti korupciji njihovih obrambenih sustava

Promatrane su se države svojim zbirnim rezultatima rasporedile na toj skali, tako da u skupinu A spadaju tek dvije države (oko 2 posto ukupnosti), u skupinu B spada njih 7 (9 posto ukupnoga broja promatranih), u skupinu C spada 16 država (20 posto promatranih obrambenih sustava) – gdje je svrstana i Hrvatska. Skupina D je najbrojnija, obuhvaća ukupno 36 posto promatranih nacionalnih obrambenih sustava, a kao srednji dio skale podijeljena je na dva pod-dijela – D+ dio, koji obuhvaća 15 zemalja (18 posto zemalja), i D- dio, koji obuhvaća još 15 država (i još 18 posto od ukupnog broja promatranih država). U skupinu E, koju se drži vrlo izloženom riziku korupcije, svrstano je ukupno 18 država (ili 22 posto od promatranoga broja obrambenih sustava), dok je u posljednjoj skupini, nazvanoj F i posljedično kritično izloženoj riziku korupcije, smješteno 9 zemalja (11 posto od broja promatranih obrambenih sustava).

Zorislav Antun Petrović istaknuo je i da je samo istraživanje provođeno kroz sustav sastavljen od strane  Obrambenoga tima koji djeluje pri Transparency International UK – dok su konkretan terenski rad obavile lokalne podružnice ove organizacije u državama obuhvaćenima ispitivanjem. Sustav ocjene rizika od korupcije u obrambenim je sektorima sastavljen od 77 pitanja podijeljenih u 5 strukturnih cjelina. Posebice su promatrane: obrambena politika (23 pitanja podijeljena u tri segmenta), obrambene financije (11 pitanja, također kroz tri tematska segmenta), kadrovska pitanja u obrani (18 pitanja, razdijeljena na 5 segmenata), operacije (ukupno 5 pitanja u jednom sadržajnome segmentu), te javne nabave u obrani (20 pitanja u 6 segmenata).

Kao što je već spomenuto, Hrvatska je u ovome istraživanju smještena u skupinu C, koju se smatra umjereno izloženu riziku od korupcije. Kako su sva postavljena pitanja bodovana ocjenama od 0 (najlošije) do 4 (najbolje), i svih je 5 promatranih sektora obrambenih sustava na kraju dobilo konkretne numeričke ocjene. Pojedini su nacionalni sektori onda promatrani i prema ocjenama – odnosno, koliko je koji od njih skupio, u omjeru prema ukupnome broju mogućih bodova za pojedini segment. U Hrvatskoj je najboljim ocijenjeno stanje u području obrambene politike (66 posto od ukupnog broja bodova), onda dolazi strukturna cjelina kadrovskih pitanja u obrani (63 posto od ukupnoga mogućeg broja bodova), pa obrambene financije (53 posto od ukupnog broja bodova), rizik od korupcije u operacijama (45 posto od ukupnog broja bodova), te najlošije rangirana strukturna cjelina – javne nabave u obrani (s tek 31 posto ukupnoga broja mogućih bodova).

Analitičar portala obris.org za Transparency International uklopio objavljene rezultate u sliku stanja obrane u Hrvatskoj

O uklapanju ovih rezultata istraživanja u sliku obrambenoga sustava u Hrvatskoj govorio je Igor Tabak, analitičar ovoga portala i predsjednik specijalizirane udruge građana “Udruga OBRIS – Obrana i sigurnost”. Tu je istaknuto kako se rezultati ovoga istraživanja bave detaljima obrambenoga sustava – a ne rizicima od korupcije za čitavo društvo. Upravo zato, i njegove rezultate treba promatrati u odnosu s ostatkom hrvatskoga društva, ne bi li se tek tim širenjem obzora uvidjelo punije stanje stvari. Tako, dok je obrambena politika najbolje rangirana, to samo znači da je ona u jednoj fazi reformi hrvatske obrane imala velik značaj i ponešto rezultata. U njenim su njedrima planirane obrambene reforme i pripremljeni strateški dokumenti koji su te reforme određivali i vodili. No, osim što je po tom pitanju već dulje zastoj – pa nema obnove spomenutih dokumenata, ni novih smjernica – ovo je područje zapravo od umjerenoga utjecaja na hrvatski sustav, prožet općom državnom politikom i njenim koruptivnim utjecajima. Zato i obrambena politika kotira dobro – jer se posljednjih godina nije pokazala važnom, utjecajnom ili, uopće, nečim čega bi se sustav stvarno pridržavao. Jednaka je stvar i s kadrovskom politikom u obrani. Dok se ozbiljno kadroviranje vrši izvan obrane, u lobijima visoke politike, nije čudno da uža kadrovska politika obrambenoga sustava kotira dobro – zabavljena tek odlučivanjima na nižim razinama. Financije u obrani, već dugo pod tvrdom čizmom Ministarstva financija, također imaju bitno manji utjecaj na stvari nego što je to bilo prije ponešto godina. Ujedinjavanje proračuna, uvođenje državne riznice i dugoročnoga planiranja koji tek uvjetno u obzir uzima stvarne potrebe obrane – dalo je i tu priliku da financije u sektoru obrane budu rangirane dobro. Pa ipak, ovdje treba spomenuti i svojevrsnu “crnu rupu” koju je uočilo britansko istraživanje. Radi se tu o stavci “Percentage of Secret Spending” – gdje je, za razliku od ostatka ove strukturne cjeline dana najlošija ocjena (0), vjerojatno na temelju neizražavanja načelnih proračunskih iznosa koje godišnje troši VSOA, a koji su umiješani u ukupne troškove obrane (time iskrivljujući donekle i sliku troškova u ostalim, manje tajnim segmentima sustava).

Strukturna cjelina izloženosti riziku u operacijama nije dobra. Dok je to područje na kojem Hrvatska izuzetno aktivno djeluje, prema predstavljenome istraživanju, tu je na djelu malo ili ništa rada i priprema oko suzbijanja korupcije, te poduke naših vojnika kako da i na terenu šire kulturu otpora tom tipu radnji i djelovanja. Dok postojanje pojedinih odredbi o izbjegavanju koruptivnih situacija tu još donekle i spašava stvari – vidljiva je i ustanovljena slabost sustava nadzora vojske u operacijama, što onda rezultira i neodređenošću čitavog tog područja promatranja.

Iako u gornjoj trećini po pitanju obrane, Hrvatska oko sredine u indeksu opće percepcije korupcije

Najlošija promatrana strukturna cjelina, ona o javnim nabavama u obrambenome sektoru, također pokazuje slične probleme kao i prethodno opisan dio o riziku od korupcije pri operacijama. I u javnim nabavama regulativa je ocijenjena još donekle podnošljivom, dok stvari kreću na lošije što se više gleda praksa. Poseban je problem uočen po pitanju uzvratnih poslova (Offset), kod kojih je problem i u zastarjeloj i nepotpunoj regulativi, lošoj provedbi, ali i praktično nepostojećem nadzoru provođenja. Uz to, kod javnih nabava je dijagnosticiran problem i opće transparentnosti poslovanja – što i nije neko naročito iznenađenje, prisjetimo li se sudskih postupaka koji su u tijeku ili medijskih napisa o porođajnim mukama gotovo svih većih poslova i kupovina u obrani tijekom posljednjih godina.

Za kraj, treba posebno istaknuti jedan zanimljivi podatak koji je sa javnošću podijelio Zorislav Antun Petrović na današnjoj prezentaciji – naime, dok se po riziku od korupcije u svom obrambenome sustavu Hrvatska nalazi u gornjoj trećini zemalja obuhvaćenih spomenutim istraživanjem Transparency International UK, u općim ocjenama stupnja percepcije čitavoga društva – Hrvatska se smješta tek oko polovice skale. Dok to ukazuje na činjenicu da su velika žarišta ove pojave ipak u nekim drugim segmentima hrvatskoga društva, to nipošto ne bi trebalo biti razlogom odustanka od bavljenja ovim problemom i u sektoru obrane “Lijepe naše”. Naime, mnogo tu posla još ostaje do idućeg ovakvog istraživanja.

Iako je subota, u prostoru Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu već drugi dan traje međunarodna  konferencija “Traditional Values in the New Media Environment: A regional Media Conference”. Radi se o dvodnevnome događanju, organiziranom u suradnji Hrvatskog novinarskog društva i Veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u Zagrebu.

U petak 16. studenog, na prvi dan skupa, program je započeo u 9 ujutro, pozdravnim riječima organizatora iz HND i US-veleposlanstva. Oko 10 počeo je i pravi program – gosti iz SAD, Josh Benton, Joe Bergantino i Dan Gillmor su tijekom iduća dva sata dali pregled stanja medija u SAD.

Nakon toga, slijedio je prikaz stanja novinarstva u regiji. Prvo relativno povijesno, od 1980-tih do danas (Mirko Petrić iz Zadra), pa onda i po zemljama regije – stanje izneseno od gostiju, novinara te s medijima povezanih osoba iz Albanije (Lutfi Dervishi, analitičar medija, Transparency International Tirana), BiH (Semir Mujkić i Mahir Sahinović, novinari),  Hrvatske (Borna Keserović, novinar i urednik), Makedonije (Saška Cvetkovska, novinarka), Crne Gore (Mihajlo Jovović, urednik), Srbije (Bojana Barlovac, BIRN) i Slovenije (Mario Belovič, Delo). Uz to se do kraja dana moglo čuti ponešto i općenito o istraživačkom novinarstvu, i stanju stvari na Hrvatskoj televiziji – o uporabi novih medija kao sredstvu za poboljšavanja kvalitete sadržaja – iz vizure Ivane Dragičević.

I time je bio zaokružen prvi dan, možda pomalo orijentiran na sumiranje stanja – što pri stanju novinarstva u Hrvatskoj i regiji lagano ispadne ponešto depresivno, posebice ako se pri tome skupi i oveća grupa iskusnih novinara s nemalo staža – što je ovdje bio slučaj. No, s druge strane, ovakvim se prvim danom na određen način i ispuhao taj “negativni” balon – čime je drugi dan događanja krenuo neopterećeno i konstruktivno…

Gosti iz SAD: Josh Benton, Dan Gillmor i Joe Bergantino

Taj drugi dan događanja opet je započeo u 9 ujutro. Prvi je blok bio namijenjen davanju uvida u načine na koje mediji, posebice mediji zasnovani na modernim i računalnim tehnologijama, mogu zarađivati – bilo da bi tek pokrili svoje troškove i bili “neprofitni”, ili da ipak ponešto i zarade.

"Politico" - dobar primjer pay-wall pristupa

Josh Benton  predstavio je pet modela djelovanja, mimo prodavanja mjesta za reklamu, te pridržavanja dijela visoko vrijednog sadržaja za pristup uz posebnu naplatu (pay-wall pristup). Zatim je Dan Gillmor prenio svoja iskustva s posla koji, u okviru suradnje s Državnim sveučilištem Arizone, radi po pitanju pokretanja novih medijskih poduhvata (komercijalnih po prirodi, a ne po pristupu temama), da bi blok dovršio Marko Rakar. On je predstavio svoja gledanja na  funkcioniranje medija i medijske scene, da bi onda krenuo na još neke alternativne modele poslovanja u tim vodama – modele koje on nastoji preslikati i na web novine “Vjetrenjača”, kojima se započeo baviti.

Drugi se blok dana bavio neprofitnim medijskim djelovanjem. Prvo su stanje u SAD predstavili Dan Gillmor (općeniti prikaz) i Joe Bergantino (na temelju vlastitog projekta “New England Center for Investigative Reporting”). Nakon pažljivog slušanja mnoga su iskustva tu ispala neočekivano slična hrvatskima (doduše uz nemjerljivo bolju suradnju te pomoć od strane fondacija i pojedinih sveučilišta). Stanje u Hrvatskoj je prikazala Janja Sesar, prvenstveno na temelju vlastitih iskustva s portala kulturpunkt.hr, te uvidom u rad online-časopisa H-Alter. Posebice je bilo riječi o njihovom osloncu na javna i državna sredstva – što baš i ne radi, ali bi se možda moglo popraviti nadolazećim promjenama medijskoga zakonodavstva – te pokušaju prikupljanja sredstava putem donacija, bilo čitatelja ili gospodarskih subjekata (koje se za to ne potiče poreznim olakšicama). Pa ipak, uzevši u obzir da se financiranje novinarstva kao “dobrotvorne” aktivnosti i u SAD još 2008. smatralo egzotikom – barem se vidi da je tu i Hrvatska na dobrome putu.

Bilo bi zanimljivo promotriti usporedne hrvatske podatke

Posljednji je blok bio posvećen socijalnim medijima i građanskom novinarstvu, njihovom utjecaju u SAD i Hrvatskoj, uz mnogo pitanja i zanimljivih odgovora. Pri tome, naglasak je stavljen na činjenicu da, iako građani mogu prenijeti vijest, ili kao očevici biti izvor – pa i izvor koji sam posluži kao novinar – to nije normalna osnova za proizvodnju sadržaja koje onda netko drugi prodaje i od njih dobro zarađuje. Dakle, da uloga novinara ni iz bliza nije tek da prenesu događaje kojima su neposredni svjedoci, već da novinarstvo ipak obuhvaća svašta drugoga. Po pitanju socijalnih medija, težište je stavljeno na tweeter, njegove moguće primjene u novinarstvu, ali i izazove koje takve platforme obuhvaćaju.

Čitavo je događanje dovršeno u subotu, 17. studenog, oko 16 sati. Ukupno gledano, jedan iznenađujuće koristan skup, s mnogo novih i neuobičajenih ideja – od kojih mnoge u Hrvatskoj i regiji baš i nisu poznate, a mogle bi raditi u praksi. Zanimljivo i korisno, ne samo za istraživačko novinarstvo, o kojem je tu počesto bilo riječi, već i za nove medije u koje spada i portal obris.org.

Iako tek rijetki novinari u Hrvatskoj rade išta od “statističkog novinarstva”, o kojem bi tu također trebala biti riječ, radi se o vrlo bitnom segmentu novinarske profesije. Razumijevanje statističkih podataka, financijskih ili proračunskih izvješća i planova otvara jedan obzor – koji novinarstvu koje ga koristi uvelike jača i efikasnost i društvenu relevantnost. Na kraju, kada se takve statističke podatke prikupi (možda i primjenom prava na pristup informacijama) i onda obradi – sav taj proizvod treba i preraditi u formu razumljivu široj zainteresiranoj publici. Tim izvješćivanjem, a uz pomoć računala, bavit će se zaključni tematski dio seminara Legal Leaks.

Predstavnici portala Obris – Obrana i sigurnost sudjelovat će na ovom događanju, i kao specijalizirani novinari, i kao članovi Zbora istraživačkih novinara Hrvatskog novinarskog društva (HND).

Hrvatski je Sabor u ovogodišnju zasluženu ljetnu pauzu ušao bez ikakvog uspjeha u izboru novog sastava Povjerenstva za sukob interesa, točnije – 4 njegova člana. Zahvaljujući bojkotu opozicije, te zastupnicima vladajuće koalicije koji su se uspjeli okupiti u kvorumskoj većini, ali su u dva kruga glasanja imali taman dovoljno nevažećih listića da glasanje ne bude regularno, prošao je i taj 10. lipanj do kada su se po novom Zakonu o sprečavanju sukoba interesa trebali izabrati novi članovi Povjerenstva.

Tko su kandidati za članove Povjerenstva za sukob interesa?

Dva kruga tajnog glasanja bila su više nego tragikomična: u prvom krugu za predsjednicu povjerenstva nijedna od dviju kandidatkinja ( javnosti inače nepoznate Sanja Lozančić i Dora Rešetar) nije dobila potrebnih 77 glasova zastupnika, a u drugom krugu nisu izabrana ni četiri člana Povjerenstva. U svakom drugom slučaju to bi bio hvalevrijedan potez, no ovako i postojeći sastav Povjerenstva, kao i kandidate za buduće Povjerenstvo, možemo okarakterizirati kao “jadan i jadniji”. Od ukupno 10 kandidata za 4 člana Povjerenstva za sukob interesa, široj javnosti poznata je tek jedna kandidatkinja – Jadranka Kolarević, predsjednica jedne od udruga potrošača, inače najpoznatija po tome što je svojedobno kao članica Programskog vijeća HRT-a štiklom nasrnula na drugog člana istog tog vijeća. Situacija je još gora kada se pogledaju kandidatkinje za predsjednicu Povjerenstva – Sanja Lozančić zaposlena je u gnijezdu sukoba interesa, zagrebačkoj Gradskoj upravi, a o Dori Rešetar zna se tek da je odvjetnica iz zajedničkog osječkog odvjetničkog ureda oca i sina Nediljka i Domagoja Rešetara, poznatih po obrani Branimira Glavaša. Ako mislite da je tu kraj nebulozama, držite se dobro, jer kraja nema – i među ostalim anonimnim kandidatima više je onih koji bi trebali ići u malu školicu o sukobu interesa, umjesto da dijele pravdu na tom polju. Tako su se među kandidatima našli: Robert Jambrović – šef službe za pripremu saborskih sjednica, Rajko Kneklin – član stručne službe dosadašnjeg Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, Dinka Prce – zaposlenica Tajništva Sabora , te Željka Žokalj – načelnica Sektora pravnih, kadrovskih i općih poslova pri Tajništvu Ministarstva pravosuđa. SDP-ovac Nenad Stazić bojkot opozicije obrazložio je njihovim zahtjevom za preispitivanjem ustavnosti novog Zakona o sprečavanju sukoba interesa, kao i zahtjevom da se glasa dvotrećinskom većinom, što je odbijeno, a nije propustio naglasiti ni da će se nakon parlamentarnih izbora i SDP-ove pobjede ponovno birati Povjerenstvo kojem će na čelu biti oporbenjak iz redova HDZ. Cirkus se, dakle, nastavlja!

BiH: uškopljena Agencija za prevenciju i borbu protiv korupcije

Nakon više od godinu dana natezanja, Parlamentarna skupština BiH 14. srpnja konačno je imenovala šefa Agencija za prevenciju i borbu protiv korupcije i njegova dva zamjenika. Kandidati su izabrani na osnovu rang-liste parlamentarnog povjerenstva za izbor i praćenje rada Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, a predsjednik povjerenstva Milorad Živković svako malo upozoravao je da bi eventualni neizbor čelnih ljudi Agencije mogao ugroziti nastavak vizne liberalizacije za BiH. Emiru Đikiću iz Transparency Internationala BiH to je dovoljno za tvrdnju da ovakav, politički izbor čelnika Agencije pokazuje da će se i Agencija u svom radu rukovoditi političkim dogovorom.

I u Bosni i Hercegovini, kao i u većini zemalja bivše Jugoslavije, veliki je problem politička korupcija i nepostojanje političkog okruženja za jasnu manifestaciju borbe protiv korupcije. “Kod nas se sva priča oko korupcije završi na 20 maraka policajcu, dok prolaze ugovori vrijedni milijarde i miljarde oko javnih nabavki, o kojima se ne govori pretjerano jer populacija zaista vidi samo onaj dio koji se tiče 20 maraka“, kaže za Radio Slobodnu Europu Emir Đikić. No ni nama u Lijepoj našoj takva priča nije strana, baš kao ni one bosanske zamjerke kako Agencija za prevenciju i borbu protiv korupcije nema mogućnosti sankcija.  A bez odgovarajućih i, prije svega strogih sankcija, nema ni borbe protiv korupcije. No ako ništa drugo, nadaju se naši susjedi, Antikoruptivna agencija konačno će moći od dužnosnika zatražiti (pa valjda i dobiti) imovinske kartice, što je do jučer bilo gotovo nemoguće.

Crna Gora: konačno usvojen novi Zakon o sprečavanju sukoba interesa

Skupština Crne Gore uz poticaj iz EU usvojila Zakon o sprečavanju sukoba interesa

Uz malu pomoć stručnjaka Europske komisije, i jasnu poruku iz kabineta Stefana Fuellea, povjerenika za proširenje, crnogorska Skupština završila je s radom u srpnju usvajanjem Zakona o sprečavanju sukoba interesa. Fuelle je, naime, poručio skupštinarima da “Crna Gora mora  poboljšati antikorupcijski pravni  okvir, što je u skladu sa ključnim prioritetima koje je postavila Evropska  komisija”. Zakon o sprečavanju sukoba interesa važna je karika tog pravnog okvira, pa se u njega trebaju inkorporirati i preporuke Grupe zemalja za borbu protiv korupcije (GRECO), drže u Bruxellesu. GRECO je tako preporučio da se Zakon o sprečavanju sukoba interesa proširi na sve dužnosnike koji obnašaju javne funkcije, kao i da se u zakonskim odredbama vrijednost bilo kojeg poklona koji dužnosnik  može primiti na nivo koji neće izazvati zabrinutost u vezi sa mitom ili drugim  formama koje bi mogle nekome dati pretjeranu prednost u odnosu na ostale. Uz to, Fuelle je još zatražio i uvođenje jasnih pravila za situaciju kada dužnosnik prelazi u  privatni sektor. Također, prema friško usvojenom Zakonu, zastupnici Skupštine Crne Gore više neće imati privilegiju da uz zastupničku funkciju obavljaju druge javne funkcije, odnosno da budu predsjednici općina, i članovi ili predsjednici Upravnih odbora javnih tvrtki, a bitno su im reducirani i dodatni prihodi koji su se do sada kretali od nekoliko stotina do par tisuća eura. Aktualni zastupnici imaju rok do 01. studenog da odluče hoće li ostati zastupnici ili će ipak zadržati samo funkcije u upravnim odborima, a do ožujka sljedeće godine istu dilemu moraju razriješiti i čelnici lokalnih uprava koji su istovremeno i zastupnici u Skupštini.