Prije dva dana održana “Redovna godišnja analiza operativnih i funkcionalnih sposobnosti Vojske Srbije za 2013. godinu” zauzima status svojevrsne zanimljivosti u regiji. Riječ je o događanju koje je održano u utorak, 13. svibnja, u Domu Vojske Srbije u Pančevu. S jedne strane, na ovome je okupljanju bio zanimljiv sastav prisutnih gostiju – uz predsjednika države, Tomislava Nikolića ondje se okupio vrh obrambenog sektora Republike Srbije (ministar obrane Bratislav Gašić i njegov državni sekretar Zoran Đorđević, načelnik Generalštaba Vojske Srbije general Ljubiša Diković, te “najodgovornije starešine Ministarstva odbrane i Vojske Srbije“), ali bez prisustva i predsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića, koji je taj dan proveo u Sarajevu.

O obrani – tajno

S druge strane, sadržaj ovog događanja kao da je prilično odgovarao predstavljanju  godišnjih pregleda stanja u nacionalnim obrambenim sektorima, za period protekle kalendarske godine – što je i poprilično uobičajena stvar za ovo doba godine. Na portalu Obris.org pozabavili smo se usporedivim aktivnostima u Crnoj Gori, Sloveniji i Hrvatskoj. Sve su te navedene aktivnosti pripravljene u nacionalnome sektoru obrane, da bi onda obuhvatile kompletnu vladu, a tek onda ostale aktere vlasti u pojedinim državama. Dok je po državama varirala i uključenost pojedinog nacionalnog parlamenta u postupak sumiranja stanja, tim prikazanim postupanjima zajednička je jedna doza transparentnosti. Naime, u svim je ovim slučajevima spomenuti dokument, ta “Redovna godišnja analiza operativnih i funkcionalnih sposobnosti” (pod kojim god da ga nazivom vodila pojedina država), na kraju postupka njegova donošenja i objavljen u javnosti – što u Srbiji nije slučaj.

Sumiranje rada, u zatvorenome krugu

No, iako raspravljena u zatvorenome krugu, ova je analiza ipak obuhvatila sagledavanje uvjeta u kojima je Vojska Srbije tijekom 2013. godine izvršavala svoje zadatke. Pri tome, navodno se posebno razmatralo ispunjavanje ciljeva zadanih dokumentom “Smjernice predsjednika Republike Srbije za izgradnju operativnih i funkcionalnih sposobnosti Vojske Srbije za period 2013–2018. godine“, sposobnost izvršavanja misija, rezultati postignuti u prethodnoj godini, te pitanja vezana uz održavanje i razvoj sposobnosti Vojske Srbije. Naravno, kao i u ostatku regije – pri tome se posebno bolnom točkom, na kojoj se želi pojačano raditi, pokazalo pitanje “opremljenost Vojske Srbije“, za koje je ocijenjeno da ga “u narednom periodu treba unapređivati“.

O čemu se tu zapravo radi, bolje ilustriraju izjave ministra Gašića dane medijima u Srbiji prije tjedan dana:

“Mi ove godine nastavljamo započete modernizacije borbenih sredstava i njihov remont, imaćemo značajna opremanja i infrastrukturna ulaganja, a prioriteti su dalje opremanje jedinica Vojske Srbije koje se upućuju u mirovne misije, nabavka opreme za jedinice Vojske Srbije po modelu M-21, vazduhoplovstvo treba da dobije nove školske avione ‘Lasta’, nastavljamo razvijanje našeg telekomunikacionog sistema, a poboljšaćemo i uslove za bezbedno skladištenje ubojnih sredstava“.

Jedino, uz ovaj optimistični ton, tom istom prilikom Gašić je i pomalo spustio loptu – istaknuvši kako po pitanju novih borbenih zrakoplova za Srbiju treba “imati u vidu stvarne mogućnosti države“. Po Gašiću – kako vremena nisu laka, kupovina aviona nije planirana iz budžetskih sredstava za ovu godinu, ali oni ostaju dio plana o kome će odlučivati država. Ukratko – tko to baš voli, neka im se i nada!

Nakon analize – igrarije za uzvanike

Red je da ponekad i dužnosnici vide vojsku te njihovu opremu!

Za sam kraj spomenutog vojno-obrambenog okupljanja ostavljen je još jedan kuriozitet. Naime, provedbi analize slijedio je “prikaz dijela naoružanja, opreme i publikacija Vojske Srbije“, te onda još i prikaz operativnih sposobnosti Specijalne brigade, održan u vojarni „Rastko Nemanjić“ u Pančevu. Kad već nije bila riječ o upoznavanju javnosti sa svim onim za što je Srbija tijekom 2013. investirala javna sredstva u sektoru obrane – barem se novome ministru obrane Bratislavu Gašiću i njegovim svekolikim gostima priredilo zabavu u obliku “nekoliko demonstracija vatrene i taktičke osposobljenosti” pripadnika Specijalne brigade Vojske Srbije.

Riječ je bila o čitavome nizu vrlo raznolikih aktivnosti – demonstriranju segmenata protuterorističkih i protudiverzantskih djelovanja, elemenata obuke u bliskoj borbi i borilačkim vještinama, gađanja u uvjetima ograničene vidljivosti, uklanjanju i uništavanju eksplozivne naprave te padobranskim skokovima. Uz to, kad je već bila prilika, obrambenome vrhu Srbije  prezentirano je na taktičko-tehničkom zboru i ponešto te opreme koju idućih godina treba unapređivati – izložen je vjerojatno onaj bolji dio naoružanja i opreme koju koristi Specijalna brigada. Na kraju su Predsjednik Republike Srbije, ministar odbrane RS i načelnik Generalštaba posjetili još i Spomen sobu te elitne postrojbe Vojske Srbije – čime je onda i završio taj dan obrambene analize te vojnih igara.

Nedvojbeno je da val lošeg vremena i snijega, koji je posljednjih dana poprilično zaobišao Hrvatsku, radi velike neprilike u Vojvodini, pokrajini na sjeveru Republike Srbije. Kao i u Mađarskoj prije koju godinu, posebno su se na udaru ekstremno lošeg vremena našli oni koje su snijeg i mećava zatekli na cesti. Takvi se bivši putnici lako pretvore u sadašnje unesrećene, posebice ako blokada prometa potraje, a gorivo ode na grijanje kabine. I tu nema spora. Takve ljude treba spasiti, posebice kada i teretna vozila dodatno blokiraju prometne pravce, a zimske službe zbog oluje ne uspiju puteve održati ni elementarno čistima. Tako nešto se događa u Vojvodini tijekom posljednjih 48 sati, nakon što je jučer zatvoren promet autoputevima u Vojvodini, ondje su vojska, policija i cestari spasili oko 1000 ljudi, zarobljenih u brojnim zastojima vlakova, autobusa, te osobnih i teretnih vozila.

Vojvodina – prometni pravci u zastoju označeni crveno

No, zanimljivo je kako se ta elementarna nepogoda posljednjih dana prezentira u Srbiji. Nakon što su se nedovoljnima pokazale snage cestovnih službi, u pomoć snijegom zarobljenim ljudima uskočila je vojska – ratnim zrakoplovstvom (prvenstveno helikopterima, izgleda prvenstveno s vojnog aerodroma Batajnica, a onda i iz Niša), te snagama kopnene vojske (inženjerija, ljudstvo aktivnog i rezervnog sastava) – i Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Srbije svojim “Sektorom za vanredne situacije” i žandarmerijom.

I tu onda stižu fotografije – od onih informativnih, preko onih protokolarnih, pa do nekih koje je teže objasniti. U situaciji kakva posljednjih dana vlada u Srbiji nikoga ne čudi vidjeti ministra obrane Nebojšu Rodića, načelnika GŠ OS RS Ljubiša Diković i njihovo ljudstvo pri poslu. Uz ukupno oko 50-ak aktiviranih vojnih te civilnih građevinskih strojeva, posebnu je pažnju plijenio barem jedan tenk za izvlačenje (TZI) i nekoliko helikoptera. To je normalno i dobro za vidjeti.

Ono što više bode oči,  pojedine su vidljivo namještene fotografije – koje je, osim po pitanju osobne promocije, teško svrstati van prostora reklamnog djelovanja niže vrste, ako nije u pitanju i otvoreno ulizivanje. Takva je definitivno fotografija poetski naslovljena “General Predrag Bandić, komandant 204. vazduhoplovne brigade,  odnosi dete iz smeta“. Da, spomenuti general radi na koordinaciji barem dijela spasilačkih napora. Da, iz sastava njegove postrojbe došli su prvi angažirani helikopteri. Ali ukupno – samo Bog zna kome je takva prozirna i prizemna reklama zaista trebala!

Predizborno poziranje

A tu tek dolazimo do posebnih specijaliteta. Naime, kako je danas drugi dan snježnih problema u Srbiji, već su do terena, uz vojne manekene, uspjele doći i razne druge osobe željne objektiva. Podsjetimo, naime, da je u Republici Srbiji prije tri dana predsjednik države Tomislav Nikolić potpisao Ukaz o raspuštanju Skupštine, te Odluku o raspisivanju izvanrednih parlamentarnih izbora, koji su tom prilikom zakazani za nedjelju, 16. ožujka ove godine. Dakle, u Srbiji je predizborno vrijeme – što znači da je sniježna nepogoda došla baš kao naručena.

“Spasiocima je u pomoć pritekao i prvi potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić” vele mediji u Srbiji

Ako je u to netko sumnjao – razuvjeriti ga lako mogu izvještaji o posjeti prvog potpredsjednika Vlade Republike Srbije i dvojice ministara sada tek tehničke vlade (već spomenuti Nebojša Rodić, ministar obrane, i Aleksandar Antić, ministar prometa) na poprište elementarne nepogode. Ne samo da su hrabri političari osvanuli usred akcije spašavanja zarobljenih građana – na autoputu Novi Sad-Subotica, kod Feketića i Bačke Topole – već su ondje dali i izjave za medije, nakon što je Aleksandar Vučić (trenutno najjača politička figura u Srbiji i pretpostavljeni budući premijer RS) vlastoručno iz “smetova” spasio dijete. Ujedno smo čuli da su to nanosi i do 5 metara visine – iako nije sigurno jel baš iz jednog takvog i Vučić izvukao smrznutoga putnika – i da je ukupno u pitanju osam velikih i još četiri manje kolone zametenih vozila (prvenstveno na autoputu između Novog Sada i Subotice, te na magistralnome pravcu Zrenjanin-Kikinda), te barem po dvije kompozicije vlakova – međunarodnih putničkih (na smjeru Beograd-Novi Sad-Budimpešta, između Zmajeva i Vrbasa) i teretnih.

Sigurno ostaje da je politički “Alpha Dog” Vučić najavio interventno pristizanje još nekoliko vojnih te policijskih helikoptera. Time se popis letjelica od prvotno jednog Mi-17 (HT-48) i jedne “Gazele” danas popeo na ukupno tri transportna i još tri laka helikoptera istih tipova. Od kopnenih snaga moglo se čuti o angažiranju Prve brigade (čiji je i TZI), 333. inženjerijske bojne ratnog zrakoplovstva Vojske Srbije (nešto građevinske mehanizacije), kao i ljudstva Specijalne brigade Kopnene vojske i Komande za razvoj Banatske brigade VS (jedne od okvirnih postrojbi za razvoj pričuvnih snaga). Dok mediji tu spominju “stotine oficira, podoficira i vojnika”, slikovni materijal ipak upućuje na bitno skromnije brojke ljudstva – čemu odgovaraju i navodi o djelovanju osoblja MUP-a RS, gdje saznajemo o radu 100 spasilaca i oko 30 pripadnika Žandarmerije.

„Mislio sam da mogu, da sam mlađi. Sada vidim da u isto vrijeme ne mogu igrati i na poziciji centarfora i centarhalfa“, dramatično je sinoć Aleksandar Vučić popratio davanje svoje ostavke na mjesto ministra obrane. Ostavku je, doduše, dao na sjednici Glavnog odbora Srpske napredne stranke, baš na onu od svojih dužnosti koju je u posljednjih godinu dana najmanje želio i obnašao. Ako i prestane biti ministar obrane Srbije, ostaje mu mjesto prvog potpredsjednika Vlade, glavnog Vladinog borca protiv korupcije, tajnika državnog Savjeta za nacionalnu sigurnost, i predsjednika srpskih naprednjaka, što je naslijedio kada je Tomislav Nikolić postao predsjednik Srbije. Vučićevu ostavku na mjesto ministra obrane trebaju još potvrditi i Predsjedništvo i Glavni odbor stranke, ali o tome će se razgovarati tek nakon što se vide reakcije ostalih koalicijskih partnera u Vladi Srbije.

Vučićeva ostavka, naime, nema puno veze ni s njegovim godinama (tek se lagano primiče polovici 40-tih), ni s njegovim brojnim funkcijama. Dio je njegovog pokušaja da isforsira temeljitu rekonstrukciju Vlade, pa je tako ostavka pala na simboličan datum – na dan uoči prve godišnjice Dačić-Vučićeve Vlade. Osim Vučića, ostavke su podnijeli i ministar poljoprivrede Goran Knežević, ministar kulture Bratislav Petković i ministrica sporta Alisa Marić. Njihove je ostavke Glavni odbor SNS-a prihvatio, ali, navodno, nije raspravljao o ljudima koji će ih zamijeniti, već će to napraviti za tjedan dana.

„Ovo je bila naša poruka jasne odgovornosti i spremnosti da ustanovimo nove standarde na političkoj sceni. Nadam se da će nas drugi razumjeti. Mi nikome nismo prijetili ni danas. Nismo bahati ni osorni, ali besmisleno je da mi smijenimo četiri ministra, a netko drugi nikoga ili da se ne pristane na drugačiju raspodjelu nadležnosti“,

rekao je Vučić.

Mlađan Dinkić i Ivica Dačić: I što ćemo mi sad?!

Druge dvije najveće koalicijske stranke, Socijalistička partija Srbije aktualnog premijera Ivice Dačića i Ujedinjeni regioni Srbije ministra financija i gospodarstva Mlađana Dinkića puno su manje skloniji Vučićevoj ideji temeljite rekonstrukcije. SPS je do sada ponudio samo smjenu ministra prometa Milutina Mrkonjića, dok se Dinkić i njegov URS zalažu tek za smanjenje broja ministarstava na način da se svaka koalicijska stranka odrekne po jednog ministra (sadašnja Vlada ima 17 ministarstava, jednog ministra bez portfelja, i premijera koji je ujedno i ministar). Dačić, međutim, od URS-a traži da pristanu na razdvajanje Ministarstva financija i gospodarstva na dva resora, čime bi se i Dinkić, ostane li ministar, morao odreći jednog od dva ključna ministarstva. Iako SNS ima 8 ministara u Vladi, Vučić na samo smanjivanje kakvo predlaže URS ne pristaje, jer

 „nemoguće je da oni koji danas imaju 45 posto podrške predlažu promjene 4 ministra,a oni s manjom podrškom ne. Vrijeme je za rezove, ili ćemo se razići i imati izbore“.

Razlaz mu je druga opcija, a adut kojim bi to mogao postići su ostavke još nekih ljudi iz SNS-a na državnim funkcijama, o kojima će se, kako je najavio Vučić, čuti za tjedan dana (ne isprse li se u međuvremenu koalicijski partneri s velikim smjenama svojih ljudi).

Vučićeva teatralna ostavka na mjesto ministra obrane inscenirana je kako bi njegov glavni koalicijski partner, Ivica Dačić, napravio isto i odrekao se funkcije ministra unutarnjih poslova, položaja na kojem je bio i u prethodnoj Vladi Demokratske stranke. Iako Dačić tvrdi da je „spreman“ na tako nešto, dodaje i da je to ministarstvo, otkad mu je on na čelu, ocjenjivano kao „najbolje u Vladi“.

Javna je tajna da bi Vučić najradije uskočio u premijersku fotelju, no taj zahtjev još se uvijek ne usudi javno i jasno iznijeti. Zato tu glavnu ulogu imaju istraživanja javnog mnijenja – baš na dan kada je Vučić davao ostavku objavljeno je ispitivanje agencije „Faktor plus“ prema kojem bi 40,9 posto ispitanika glasalo za SNS u slučaju izvanrednih parlamentarnih izbora, dok čak 74 posto ispitanika smatra da bi čelnik SNS-a Aleksandar Vučić trebao biti premijer zbog svojih dosadašnjih zalaganja u borbi protiv korupcije. Prema tom ispitivanju, aktualni premijer Dačić uživa tek 15 posto povjerenja. Nekoliko dana prije objave ovih rezultata, i predsjednik Skupštine Srbije Nebojša Stefanović, također član SNS-a, izjavio je da bi bilo najbolje da Vučić postane premijer, jer „ima najviše autoriteta“. Prozvani predsjednik Naprednjaka odmah je odgovorio da

„… nikada neće biti premijer političkim i kalkulantskim igrama, već samo ukoliko bi to neki izbori na takav način odredili“.

Prvi korak prema tome već je napravio, isforsiravši ostavke 4 ministra SNS-a, uključujući i svoju. Sljedeći je korak ili natjerati Dačića da odstupi s mjesta premijera i promijeniti koalicijski sporazum, ili putem SNS-ovih zastupnika u Skupštini zatražiti glasanje o povjerenju Vladi. Ako bi premijer dao ostavku, ili ako bi se izglasalo nepovjerenje cijeloj Vladi, predsjednik Srbije Nikolić mogao bi izabrati novog mandatara Vlade ili eventualno raspisati izvanredne izbore. U oba slučaja, čini se kao da bi Aleksandar Vučić bez većih problema mogao izvesti operaciju „JA PREMIJER“.

Dok se za nedjeljni tradicionalni vojni mimohod u Parizu moglo čuti da je u njemu sudjelovalo ukupno 4800 vojnika, 241 konja, 265 vozila i 58 zrakoplova, sve to ne govori ništa o diplomatskoj drami koju je ova priredba navodno izazvala u Beogradu. Naime, sve bi ondje prošlo u miru da na počasnoj tribini nije bila postava koja je bila – uz domaćina, francuskog predsjednika Francois Hollandea, ondje je bio i glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon, hrvatski predsjednik Ivo Josipović, predsjednik Malija Dioncounda Traore, te Abdou Diouf, bivši predsjednik Senegala te glavni tajnik organizacije La Francophonie. A kako su gosti ipak oni koje si domaćin pozove – nezadovoljstvo listom uzvanika s jutarnjeg vojnog mimohoda u Parizu prelilo se izgleda u Beograd, na popodnevno svečano primanje koje je povodom nacionalnoga praznika u svojoj rezidenciji organizirao François-Xavier Deniau, veleposlanik Francuske u Srbiji.

Potpredsjednica Vlade RS Grubješić i veleposlanik Deniau sa suprugom

Ondje se, naime, nisu pojavili glavni političari Republike Srbije – predsjednik države Tomislav Nikolić, premijer Ivica Dačić, a ni prvi potpredsjednik Vlade i ministar obrane Aleksandar Vučić. Umjesto njih, među oko 1000 uzvanika prisutni su bili tek predsjednik Skupštine Srbije, mladi Nebojša Stefanović, potpredsjednica Vlade RS za europske integracije Suzana Grubješić, te opozicijski veterani Vuk Drašković i Vojislav Koštunica.

Francusko izaslanstvo pred Spomenikom zahvalnosti Francuskoj na beogradskome Kalemegdanu

Iako je veleposlanik Deniau na sva usta hvalio odnose Francuske i Srbije, otvaranje pregovora Srbije i EU, te dugogodišnju “solidarnost i bratstvo po oružju Srbije i Francuske” – čemu je svjedočilo i njegovo polaganje vijenca na Spomenik zahvalnosti Francuskoj, na beogradskome Kalemegdanu – sve to navodno nije moglo isprati gorak okus ostavljen slikom hrvatskog ešalona u mimohodu avenijom Champs-Élysées.

Prema navodima beogradskih medija, srpski su političari odlučili bojkotirati francusku proslavu jer je „Srbiji sto puta pre mesto na toj paradi nego Hrvatskoj“, a razmišljalo se i da Ministarstvo odbrane Republike Srbije objavi priopćenje u kojem bi izrazilo svoj protest – od čega se onda ipak odustalo u hodu. Ipak, mediji navode i da se iz izvora bliskih Vladi RS moglo čuti da “Srbija je krvarila u Prvom i Drugom svetskom ratu i bila saveznik Francuske, a gde je tada bila Hrvatska“, dok se na pitanje kako bi formalno neutralna Srbija uopće spadala na vojni mimohod NATO članice Francuske – iz sličnih krugova čulo da “NATO s tim nema veze, nije ga ni bilo za vreme Prvog i Drugog svetskog rata“.

Oni racionalniji čitavu tu stvar komentirali su na primjereniji način. Tako se od Dragana Šutanovca, bivšeg ministra obrane Republike Srbije, moglo čuti kako je on u više navrata pokušavao dogovoriti sudjelovanje i Vojske Srbije na spomenutome mimohodu, ali da mu to ipak nije pošlo za rukom. “Nije skandal što nismo pozvani, ali bila bi čast da nas pozovu“, izjavio je tako Šutanovac za beogradske dnevne novine – a nama ostaje tek spomenuti da se hrvatski ministar obrane za ovu čast u nedjelju i posebno zahvalio svom francuskom kolegi Jean-Yvesu Le Drianu.

Što je veleposlanika Srbije pri NATO-u, dugogodišnjeg karijernog diplomata Branislava Milinkovića natjeralo da pred očima kolega skoči s nadzemne garaže međunarodnog aerodroma u Bruxellesu? Na to pitanje zasad nema odgovora, a neposredni svjedoci tragedije kažu da ništa nije ukazivalo na Milinkovićevu konačnu odluku.

Samoubojstvo u općoj diplomatskoj gužvi

Branislav Milinković na jednom od prošlih sastanaka u Bruxellesu

Utorak, 4. prosinca, u glavnom gradu Belgije bio je vrlo buran – veleposlanik Milinković cijeloga je dana sudjelovao na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja-članica NATO-a, gdje je jedna od tema bio i Zapadni Balkan. Nedaleko od NATO-a, premijer Srbije Ivica Dačić vodio je treću rundu političkih razgovora o i oko Kosova. Predvečer je Milinković na aerodromu dočekao delegaciju iz Beograda na čelu s Zoranom Vujićem (pomoćnikom ministra vanjskih poslova Srbije za NATO i poslove obrane), koja je idućeg dana trebala sudjelovati na sastanku u NATO-u. Odlazeći s njima prema automobilu, parkiranom na nadzemnom parkingu za VIP-goste, Milinković se u jednom trenutku izdvojio, popeo na ogradu, i skočio. Pad s visine od 10-ak metara bio je poguban, a ubrzo pristigla Hitna pomoć mogla je samo konstatirati smrt. Briselska policija odmah je otvorila istragu, a nakon što su ustanovili da je nepobitno riječ o samoubojstvu – istraga je obustavljena.

Branislav Milinković bio je diplomat od siječnja 2000. godine, a prije NATO-a službovao je kao stalni predstavnik Srbije pri OESS-u i Ujedinjenim narodima. Milinković je bio veleposlanik Srbije pri NATO-savezu od 2009. godine. No, to mu je bio drugi mandat u Bruxellesu – prvi mu je započeo 2004., kada je imenovan za specijalnog izaslanika ministra vanjskih poslova tadašnje države Srbije i Crne Gore pri Sjevernoatlantskoj alijansi. Glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen poručio je preko glasnogovornice Saveza Karmen Romero da je „veleposlanik Branislav Milinković bio izuzetno poštovan predstavnik svoje zemlje, i da će nedostajati svima u sjedištu NATO-saveza“. O motivima samoubojstva za sada nema nikakvih jasnih naznaka.

Poprište tragedije – kompleks nadzemnih garaža pri zračnoj luci u Bruxellesu

U vrijeme kada je Milinković imenovan za veleposlanika pri NATO-u, u Srbiji je već dvije godine bila na snazi bila tzv. odluka o vojnoj neutralnosti. Tu je odluku Skupština Srbije donijela u okviru Rezolucije o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije, 26. prosinca 2007. godine. Rezolucija se prije svega odnosi na Kosovo i Metohiju, a tek u jednom njenom članku utvrđuje se vojna neutralnost države. Taj članak u cjelini glasi: “Zbog ukupne uloge NATO-a, od protupravnog bombardiranja Srbije 1999. godine bez odluke Vijeća sigurnosti, do Aneksa 11 odbačenog Ahtisaarijevog plana, u kojem se određuje da je NATO ‘konačan organ’ vlasti u nezavisnom Kosovu, Narodna skupština Republike Srbije donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti Republike Srbije u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma na kojem bi se donijela konačna odluka o tom pitanju“. Referendum je potom pao u zaborav – no, svaki put kada bi se spomenuo NATO, političari bi kao adut iz rukava izvlačili “rezoluciju o vojnoj neutralnosti“.

NE NATO-u, DA Putinu

“Rusi i Srbi – zauvijek braća”

Dok se po pitanju NATO saveza Beograd voli pozivati na neutralnost, ima glasova koji na te stvari gledaju i ponešto drugačije. Tako je još od dolaska na vlast koalicije Nikolić-Dačić, Srbija sve bliža Rusiji, a upravo jučer, preko stranica Pressa, Miroslav Lazanski čak zagovara i pristupanje Srbije ruskoj Organizaciji dogovora o kolektivnoj sigurnosti – ODKB (Collective Security Treaty Organization – CSTO, jedno od okupljanja država nastalih na ruševinama Sovjetskoga saveza) kao odličnu ideju. „Kolektivna sigurnost u Europi ne može postojati bez Rusije. Budući je OESS, kao organizacija koja je garantirala sigurnost, odavno postala gomila birokrata koji samo uzimaju novac, treba postojati neka organizacija koja će zaista garantirati integritet svojim članicama. Zato je suradnja s ODKB veoma dobra. ODKB je organizacija koja garantira teritorijalni integritet svojim članicama i mi, slanjem parlamentarne delegacije, što je put ka članstvu, stvaramo uvjete za takvu podršku“, tvrdi Lazanski. Navodo je o slanju parlamentarne delegacije Srbije u ODKB ovih dana razmišljao i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, nakon sastanka sa zamjenikom ruskog premijera Dimitrijem Rogozinom. A sve oduševljene takvom idejom ne smeta ni činjenica da ODKB čine tek Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgizija, Armenija i Tadžikistan (dok su Azerbajdžan, Gruzija i Uzbekistan bile članice, a onda se povukle iz toga sastava). Komentator Lazanski, štoviše, smatra da je to dobra prilika da Srbija plasira svoju vojnu opreme upravo na tržišta spomenutih zemalja.

Crna Gora pred vratima NATO-a, Makedonija i BiH sve dalje

Mini anti-NATO prosvjed na ovogodišnjem airshowu na Batajnici

Suradnja službenog Beograda s NATO-savezom svedena je, pak, na Partnerstvo za mir (čija je Srbija članica od Summita u Rigi 2006.), a da se kojim slučajem sada provodi referendum o pristupanju Savezu, taj bi prijedlog glatko bio odbijen. Danas, navodno, tek oko 10 posto građana Srbije podržava ulazak te zemlje u Sjevernoatlantski savez. U svibnju ove godine SAD su Srbiji nudile proširenje suradnje s NATO-om, po modelu kakav imaju Finska ili Švedska. Preko tadašnjeg ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića SAD-u i Bruxellesu poručeno je da „Srbija ima adekvatan nivo suradnje s NATO-savezom“, te da „nema razloga za žurbu u trenutku dok ljudi iz NATO-a, kao i međunarodna analitička javnost, raspravljaju o budućnosti Alijanse“.

Što se tiče odnosa NATO s ostalim zemljama regije, na netom završenom sastanku ministara vanjskih poslova zemalja-članica Saveza istaknuta je važnost daljnjeg proširenja organizacije na 28. članicu. Pritom je izražena jasna podrška Crnoj Gori i Makedoniji, pri čemu su Makedoniji veliki uteg bilateralni problemi s nekim zemljama-članicama NATO-a. Iako Savez zastupa politiku otvorenih vrata, Bosna i Hercegovina sve je dalje od njih, zbog loših rezultata u ispunjavanju zadanih uvjeta. Srbija se tu uvelike gleda kroz dijalog s Kosovom, a od prvog siječnja 2013. veleposlanstvo Slovačke u Beogradu preuzima ulogu kontakt-veleposlanstva NATO-saveza u Srbiji.

Od Pala do Birčaninove 5

Nikolić i Vučić, kad im se još bilo zgodno slikati se s "političkim ocem" Šešeljem

Baš kao svojedobni predsjednik HSP-a, Anto Đapić, i Aleksandar Vučić je, bez dana radnog iskustva, iz studentskih zaronio ravno u političke vode. Inače rođeni Beograđanin, karijeru je započeo kao apologeta srpske ratne mašinerije na Palama – u vrijeme najžešće i najkrvavije opsade Sarajeva 1992. i ’93. godine, tada 22-godišnji Vučić novinario je na paljanskom S-Kanalu. „Novinarsku“ karijeru začinio je pristupanjem Srpskoj radikalnoj stranci Vojislava Šešelja, zahvaljujući kojoj ulazi u Skupštinu Srbije kao najmlađi zastupnik ikad. Iz tog skupštinskog razdoblju ostala je zapamćena samo jedna Vučićeva izjava – za govornicom Narodne skupštine 1995. zapjenjeno je izjavio kako bi „za jednog ubijenog Srbina trebalo ubiti 100 Muslimana“. Najmlađi je Vučić bio i 1998., kada postaje (najmlađi, naravno) ministar informiranja u Vladi Mirka Marjanovića.

Bilo je to crno doba novinarstva u Srbiji – u vrijeme Vučićevog ministarskog mandata, zahvaljujući zloglasnom Zakonu o informiranju, mnogi nerežimski mediji dobili su drakonske kazne, uključujući i izričito stavljanje ključa u bravu. Kao vrlo brz i efikasan blagajnik, Vučić je medijima u Srbiji naplatio kazni u vrijednosti od 24 milijuna tadašnjih dinara. Tijekom NATO-intervencije na Srbiju 1999. zatvorio je 6 radio-stanica, te novine Danas, Dnevni telegraf i Naša borba, a preostalim radio i tv-stanicama zabranio je reemitiranje međunarodnih servisa vijesti. Te ’99., pod nikad razjašnjenim okolnostima, likvidiran je Slavko Ćuruvija, osnivač i vlasnik Dnevnog telegrafa te Europljanina, jedan od najžešćih kritičara Miloševićevog režima.

"Nikad za Veliku Srbiju!"

„Ljubav“ prema medijima, posebno prema B92, nastavila se i u narednom desetljeću. Nakon što je 2007. uglednom novinaru tjednika „Vreme“, a sadašnjem dopisniku iz Bruxellesa, Dejanu Anastasijeviću, pred stan bačena bomba, za što je Anastasijević prozvao Šešelja, Vučić ga je prozvao „najbezobzirnijim ološem koji lupeta gluposti i optužuje druge za pokušaj ubojstva bez ikakvih dokaza“. Usput je dodao da je „netko s B92 postavio bombu Anastasijeviću“. Godinu dana kasnije je na zgradu B92 u Bulevaru dr. Zorana Đinđića samoinicijativno postavljao nove natpise s imenom ulice – „Bulevar Ratka Mladića“.

Iako vječno treći u Srpskoj radikalnoj stranci (nakon Vojislava Šešelja i Tomislava Nikolića), Vučić nimalo ne zaostaje u davanju idiotskih izjava. Na tzv. Otadžbinskom kongresu SRS-a 2000. godine Vučić je, po tko zna koji put, potvrdio da se zalaže za granice tzv. Velike Srbije „na liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica“, a sve protivnike te ideje nazvao je „nesrpskom fukarom“. Osam godina kasnije, nakon razlaza sa Šešeljem i radikalnijim krilom SRS-a, te s otkrićem ideje „naprednjaštva i europejstva“, Vučić izjavljuje da se „nikada nije zalagao za granice Velike Srbije“.

Takvih verbalnih preokreta kod Vučića ima pregršt – uoči predsjedničkih izbora 2004. ponudio je opkladu – „Ako pobijedi Tadić, prihvaćam da se ne bavim više politikom i da sam nitko i ništa“. Boris Tadić tada je pobijedio i postao posljednji predsjednik zajedničke države na izdisaju, Srbije i Crne Gore, a Vučić se kandidirao za gradonačelnika Beograda (i izgubio). Ratni zločinac i haaški uznik Vojislav Šešelj Vučićev je vjenčani kum i krsni kum njegovo dvoje djece, s kojim je „vodio telefonske razgovore više nego s vlastitom obitelji“, da bi nakon izlaska iz SRS-a Vučić svog kuma nazvao „monstrumom iz Haaga“.

U svojim dosadašnjim ispadima nije štedio ni aktualne koalicijske saveznike – predsjedniku Ujedinjenih regiona Srbije i novom ministru financija i gospodarstva, Mlađanu Dinkiću, u Skupštinu je nosio robijašku košulju, tvrdeći da je Dinkić „najveći lopov kojeg je Srbija vidjela“. Svog trenutnog šefa u Vladi, Ivicu Dačića, Vučić je svojedobno prozvao „dokazanim lažovom“, ujedno tvrdeći da ga „ni Bog ne može natjerati da uđe u vlast s njim“. Kao što se iz prakse vidi, Bog možda ne može, ali miris vlasti i moći – može!

Težak život političara

Jedinu izvršnu funkciju Aleksandar Vučić obnašao je 1996., nakon pobjede SRS-a na lokalnim izborima u Zemunu. Stranka ga je tada postavila za direktora zemunskog Sportsko-poslovnog centra „Pinki“, u kojem je Vučić potom organizirao skupove podrške francuskom ekstremnom desničaru Jean Marie Le Pennu (koji je u to doba proglašen čak i počasnim građaninom Zemuna). Navodno se Vučićevo direktorovanje očitovalo i u tome da je prokišnjavanje krova riješio postavljenjem plastičnih kanti po dvorani.

A onda je zasjala i nova zora na političkom horizontu Aleksandra Vučića

Sadašnji PP VRS (Prvi Potpredsjednik Vlade Republike Srbije) zadužen za borbu protiv korupcije, Aleksandar Vučić – kao ministar informiranja dobio je od Vlade Srbije na korištenje stan, nešto veći od 100 kvadrata, koji je potom otkupio za male novce. Zbog toga mu je u ožujku 2002. naknadno odrezan porez na ekstraprofit, u iznosu od 48 500 eura. Donekle sličnu situaciju imao je Vučić i 2004. godine, kao zastupnik u Skupštini, kada je uvelike telefonirao, ali godinu i pol nije plaćao račune. Na to mu je Telekom Srbije dostavio račun na 150 tisuća dinara (tada praktično prosječna godišnja plaća). Kao razlog neplaćanja Vučić je naveo – „niska primanja u Skupštini Srbije“, razlog na koji se pozivao i kasnije (neplaćanje računa Infostanu 2006. godine).

Online izdanje srpskog Press-a u svibnju prošle godine objavilo je da su Tomislav Nikolić i  Aleksandar Vučić zajedno s Vojislavom Šešeljem osnivači i suvlasnici izdavačkog poduzeća „Velika Srbija“, koje izdaje uglavnom Šešeljeve umotvorine. Glavni vlasnik je Šešelj, s 51 posto udjela, slijedi Srpska radikalna stranka s 14 posto vlasništva, a onda Nikolić i Vučić s još 5 (što bivših, što sadašnjih) stranačkih kolega – po 5 posto udjela svaki. Bez obzira na razlaz sa Šešeljem, Nikolić i Vučić ostali su suvlasnici „Velike Srbije“, piše Press, a jedan od razloga je vjerojatno i dobit od 2,1 milijuna dinara koje je to poduzeće iskazalo za 2010. godinu. Nakon tog otkrića, Vučić je izjavio da su se i on i Nikolić odrekli tog suvlasništva, iako su i Agencija za privredne registre i Agencija za borbu protiv korupcije (kojoj se dostavljaju imovinske kartice zastupnika u Skupštini) tvrdile suprotno.

Vučić kontrolira sve, tko kontrolira Vučića?

Tokom 3 i pol mjeseca pregovora o formiranju vlasti i obrata u sklapanju koalicija, nije bilo baš previše kandidata za mjesto ministra obrane Srbije. Boris Tadić je, kao nevoljki potencijalni mandatar, navodno razmišljao o austrijskom modelu – spajanju sektora obrane i sporta u jedno ministarstvo, kojem bi na čelu vjerojatno i dalje bio dosadašnji ministar obrane Dragan Šutanovac. Ivica Dačić, pak, u prvom je pokušaju za to mjesto na umu imao naprednjaka Borislava Prelevića. No Prelević je kum ratnog zločinca, kasnije ubijenog Željka Ražnatovića Arkana, s kojim je ratovao u Hrvatskoj i BiH. Gotovo u zadnji čas pala je odluka na Aleksandra Vučića, čime je Dačić majstorski sve istinski vruće krumpire – ekonomiju, gospodarstvo, obranu i sigurnost – uvalio svojim koalicijskim partnerima, Nikolić-Vučićevom SNS-u i Dinkićevom URS-u. Plan i program rada novog obrambenjaka Srbiji još uvijek nije poznat, osim što je Vučić u jednom od prvih istupa kratko najavio osnaživanje vojne industrije i povećanje broja ugovora, prije svega s afričkim i drugim državama.

Novi ministar obrane - osoba od potpunog povjerenja predsjednika Nikolića. Do kada?

Po novom, uz funkciju ministra obrane, Vučić kao tajnik Savjeta za nacionalnu sigurnost („Savet za nacionalnu bezbednost“) prati i koordinira rad obavještajnih službi, a kao potpredsjednik Vlade za borbu protiv korupcije nadgleda i rad policije i državnog odvjetništva. To znači, upozoravaju analitičari, da jedan čovjek kontrolira sve poluge moći i gotovo cjelokupni represivni aparat. Pritom je taj isti čovjek, a to nije nimalo beznačajno, zapravo šef jedne političke stranke – nakon što je Tomislav Nikolić postao predsjednik države i odstupio s mjesta SNS-a, Aleksandra Vučić postao je v.d. predsjednika stranke.

Gotovo paralelno s imenovanjem nove Vlade, Skupština Srbije usvojila je izmjene „Zakona o o osnovama uređenja službi bezbednosti Republike Srbije“. Do usvajanja ovih izmjena, posao nadzora rada obavještajnih službi bio je u domeni kabineta Predsjednika Republike i pripadao je šefu Kabineta. No, novim izmjenama razdvajaju se funkcije šefa kabineta Predsjednika i koordinatora službi, odnosno tajnika Savjeta za nacionalnu sigurnost. Koordinator službi više nije automatizmom šef kabineta, već ga bira Predsjednik države – a Nikolić je netom izabrao baš svog stranačkog druga Vučića. To je, navodno, bio Vučićev uvjet za ulazak u Vladu – istovremeno dobivanje izvršne funkcije u Vladi i kontrolu nad civilnom Sigurnosno-informativnom agencijom („Bezbedonosno-informativna agencija“ – BIA), Vojno-sigurnosne agencije („Vojnobezbedonosna agencija“ – VBA) i Vojno-obavještajne agencije („Vojnoobaveštajna agencija“ – VOA). Tajnik Savjeta po funkciji je i član Biroa za koordinaciju rada službi sigurnosti („Biro za koordinaciju rada službi bezbednosti“ ili kraće samo „Biro za koordinaciju“). Osim toga, u Savjetu za nacionalnu sigurnost temeljem funkcije sjedi i ministar obrane, pa postavljanjem Vučića za tajnika Savjeta funkcija ministra obrane dobiva jedno sasvim novo značenje.

I kao da to nije dovoljno, Skupština Srbija cijelu je problematiku zakucala imenovanjem Jadranke Joksimović, članice Vučićevog SNS-a, na čelo novog skupštinskog Odbora za kontrolu službi sigurnosti. Time je i parlamentarni nadzor obavještajne zajednice pripao Vučićevoj stranci. S obzirom na dosadašnji politički doprinos Aleksandra Vučića, obrambeno-sigurnosnom sektoru u Srbiji predstoje zanimljivi dani.

Jeremićev izbor – kraj međunarodne izolacije Srbije?

Srbija je uspješno “naplatila” svoje aktivnosti u Pokretu Nesvrstanih

Jeremić, koji je u utrku za čelnog čovjeka UN-ove Skupštine ušao na poprilično kontroverzan i nimalo korektan način, tijekom posljednjih 6 mjeseci, koliko je formalno vodio kampanju, prošao je put od kandidata koji nema nikakve šanse do kandidata kojemu su šanse fifty-fifty. Taj je put u relativno kratkom roku prevalio zahvaljujući upornom i na trenutke vrlo agresivnom lobiranju, provodeći posljednja 2 mjeseca neprestano na putu. U konačnici, za srpskog kandidata glas su dale zemlje nekada jakog pokreta Nesvrstanih, zemlje Afričke unije,   zemlje BRIC (Brazil, Rusija, Indija i Kina), dobar dio država poteklih od bivšeg Sovjetskog saveza i 8 članica Europske unije. Dok je Litva igrala na kartu iskustva, budući je Čekuolis diplomat s dugogodišnjim UN-iskustvom, Srbija je sve svoje argumente polagala na činjenici da je zbog ratova početkom ’90-ih godinama bila u međunarodnoj izolaciji, iz koje tek sada izlazi s kandidaturom za članstvo u EU. „Sve druge države iz naše regije imale su mogućnost da se natječu za istaknute položaje bilo u Vijeću sigurnosti, bilo u Općoj skupštini UN-a. Za Srbiju je ovo prvi put da objavljuje kandidaturu za neko mjesto u svjetskoj organizaciji“, objašnjavao je Jeremić prednost samoga sebe kao srpskog kandidata.

Rusijom protiv Litve

No ključnu ulogu u lobiranju za Jeremića odigrala je jaka zemlja-saveznica, Srbiji iznimno prijateljski nastrojena Rusija, godinama već bijesna na Litvu zbog desetljeća prežvakavanih izjava o „sovjetskoj tamnici naroda“. Ni sam Čekuolis na to nije bio imun, pa je u svibnju 2010., kada je Opća skupština UN-a obilježavala 65. obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata, izjavio da kraj rata njegovoj državi „nije donio slobodu, već okupaciju i ponovnu aneksiju od strane Sovjetskog saveza, kao i vladavinu jednog drugog, ovog puta komunističkog totalitarizma“. To je bilo dovoljno da Rusija i javno počne objašnjavati da ne podržava kandidata koji „ne razumije značenje pobjede nad nacizmom, pobjede koja je omogućila formiranje Ujedinjenih naroda“.

Jeremić-Čekuolis: 99-85

Litva se potom okrenula prema Jeremiću, optuživši ga da prijeti diplomatskim blokiranjem litvanske kandidature za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti sljedeće godine, ukoliko Čekuolis ne povuče kandidaturu. Jeremić to nije opovrgavao, samo je malo „popravio“ priču tvrdeći da je obećao svaku potporu Litvi pri njenoj kandidaturi za mjesto u VS-u ukoliko, naravno, Čekuolis odustane od mjesta predsjednika Opće skupštine. Čekuolis nije odustao, a posljednje nade položio je u eventualno negodovanje svjetske zajednice zbog ishoda predsjedničkih izbora u Srbiji. Čak se i Jeremić pribojavao da će mu naškoditi izbor Tomislava Nikolića za šefa države, ali to je očito bilo sekundarno pitanje za 99-oricu članova Opće skupštine UN-a.

 S Nikolićem protiv Kosova?!

Upravo bi Nikolić i Jeremić na jesen mogli postati čvrsti saveznici u Ujedinjenim narodima. Ono što ih definitivno može zbližiti pitanje je Kosova (koje i dalje nije priznata članica UN-a). Isti ovaj Jeremić svojedobno je prosvjedovao u UN-u jer su jednoj od sjednica prisustvovali i članovi kosovske delegacije, dok su Nikolićevi stavovi o toj bivšoj jugo-pokrajini svima dobro poznati. Već dan nakon izbora za predsjednika Srbije Nikolić je ponovio da se Kosova neće odreći, čak ni po cijenu zatvaranja vrata EU – a on bi to, za razliku od Borisa Tadića, zaista lako mogao i misliti.

Dva politička suparnika zajednički protiv Kosova – Nikolić lokalno, Jeremić globalno?

Kao netom izabrani predsjednik Opće skupštine UN-a, Jeremić je u govoru istaknuo da je “Srbija mala zemlja u razvoju, koja ne pripada ni jednom vojnom ni političkom savezu“, očito zaboravljajući da je i sam, kao ministar vanjskih poslova, dobar dio mandata proveo uvjeravajući drušvo u Bruxellesu da Srbija zaslužuje članstvo u gospodarsko-političkom savezu zvanom Europska unija. No sada mu je UN nova platforma za diplomatske aktivnosti.

Jeremić je već predložio i temu za raspravu na otvaranju 67. zasjedanja Opće skupštine UN-a (one kojoj će on biti na čelu). Tema je – “približavanje stavova i rješavanje međunarodnih sporova mirnodopskim sredstvima”, a on osobno, tvrdi Vuk, može doprinijeti provođenju “svih usuglašenih prijedloga, pogotovo onih koji se odnose na sprječavanje sukoba“. Vrlo hrabro od osobe koja se kao ministar u zadnjih nekoliko godina uspio posvađati s gotovo svim zemljama u regiji!

Borisu Tadiću već je dobro poznato kako udovoljiti svom koalicijskom partneru Ivici Dačiću

Dačić trguje na veliko

Iako je još prije samo koji dan najavljivao da je sasvim sigurno da će biti novi premijer, biračkim glasovima osokoljeni Dačić je, nakon razgovora s ekipom iz DS-a, pomalo ublažio retoriku. „Za mene je prioritet da nastavim rad u MUP-u. Što ću biti poslije, razgovarat ćemo nakon izbora 20. svibnja. Ja mogu da ne budem ništa, važno je da sam lider koalicije koja ima 44 poslanička mjesta, i to u odnosu 25 SPS, 12 PUPS, 7 za JS“, izjavio je Dačić nakon sjednice Gradskog odbora SPS-a, za svaki slučaj dodajući i kako je dosadašnji premijer Mirko Cvetković ujedno bio i ministar financija. Posljednja 2-3 dana, Dačić je javno davao do znanja da se protivi koaliciji s Čedom Jovanovićem i njegovim LDP-om, odnosno s „onima koji smatraju da je Republika Srpska genocidna tvorevina“. No, ako je Mali Sloba odustao od premijerskog mjesta u zamjenu za vlast na razini nekih lokalnih uprava, kako se ovih dana šuška u Beogradu, koja dodatna općina ili ministarsko mjesto sigurno bi mu ublažili i duševne boli zbog velike koalicije s Jovanovićevom Liberalno-demokratskom Partijom. Jovanović, koji je svoje prvo iskustvo u Vladi imao nakon ubojstva Zorana Đinđića – kada mu je Zoran Živković, Đinđićev nasljednik na funkciji premijera, udijelio mjesto prvog potpredsjednika Vlade – a sada, navodno, želi biti ministar vanjskih poslova.

Nikolić čak i bez Koštunice

Nema više lijeka za Nikolićevu glavobolju

Baš kao što se pretpostavljalo, predsjednik Srpske napredne stranke (SNS) Tomislav Nikolić suočio se s brojnim problemima prilikom vabljenja potencijalnih koalicijskih partnera. Jovanovića uopće nije imao na listi, a Mlađan Dinkić mu je već nakon proglašenja prvih neslužbenih rezultata poručio da ga „ne mora ni zvati“. Dačić mu je dao košaricu već trećeg dana nakon izbora, a ni s Koštunicom ne ide glatko. Taj bivši srpski premijer i nasljednik Slobodana Miloševića na čelu SR Jugoslavije Nikoliću je napisao pismo u kojem traži da se zaustavi „pogrešna i pogubna politika, koja je vladala Srbijom posljednje 4 godine, da EU nema alternative“. Nikoliću je, međutim, naglo probuđeno europejstvo jedna od osnovnih karakteristika po kojima se razlikuje od Radikala, kojima je do nedavno i sam pripadao, pa mu ne pada napamet odreći se zalaganja za ulazak Srbije u EU. Tako da mu sada jedino ostaje provjeriti kod Koštunice hoće li ga DSS podržati u drugom krugu predsjedničkih izbora, budući su se sve ostale spomenute stranke svrstale na Tadićevu stranu.

 „Krađa gora nego u Miloševićevo doba“

Tko bi svima udovoljio?!

Dok velike, ali i nešto manje stranke muče brige oko toga tko će biti na vlasti – one koje se vrte oko izbornog praga ili su pak daleko ispod njega tvrde da su pokradene, i to „gore nego za Miloševića“. Ultraradikalni pokret Dveri, koji je prema trenutnim podacima RIK-a dobio 4,34 posto glasova, tvrdi da je na snazi velika zavjera u državi zbog koje oni jednostavno ne smiju prijeći prag od 5 posto. Zato za četvrtak poslije podne najavljuju prosvjede ispred sjedišta Republičke izborne komisije. Lider Saveza vojvođanskih Mađara Istvan Pasztor tvrdi da je od trenutka zatvaranja biračkih mjesta pa do utorka navečer izgubio blizu 30 tisuća glasova, odnosno da je sa 7 zastupničkih  mandata pao na pet. Slična nepravda dogodila mu se i kao predsjedničkom kandidatu, zbog čega traži preispitivanje rezultata izbora na svim razinama. Pokret radnika i seljaka, na čelu s Zoranom Dragišićem, još jednim od slabo kotirajućih predsjedničkih kandidata, optužio je Ujedinjene regione Srbije za krađu glasova u Zaječaru. URS su u tom gradu dobili najviše – 21 mjesto u Gradskoj skupštini, a nedavno osnovani Pokret radnika i seljaka 14 mjesta. Gradska je izborna komisija odbila sve prigovore Dragišićevog Pokreta, pa je trenutno na potezu Upravni sud.

Izbori u Srbiji - nikad neizvjesnijiPrema još uvijek neslužbenim podacima Republičke izborne komisije Srbije, prezentiranima danas u 13 sati, izlazak na predsjedničke, odnosno parlamentarne izbore iznosi 59,96, odnosno 59,98 posto. Iako rezultati još uvijek nisu konačni, potvrđena je mrtva trka između predsjedničkih kandidata – demokrata Borisa Tadića i „naprednjaka“ Tomislava Nikolića. Njih dvojica ulaze u drugi krug izbora s minimalnom razlikom u glasovima – Tadić je u prvom krugu Đurđevdanskih izbora dobio 24,81 posto, a Nikolić 24,71 posto glasova.Na prethodnim predsjedničkim izborima, 2008. godine, u prvom je krugu slavio upravo Nikolić, s 40 posto glasova, dok je Tadić dobio 5 posto manje. U drugom, pak, krugu Tadić je 2008. pobijedio s tek minimalno potrebnih 50,57 posto, dok je Nikolić zaostao s 47,7 posto glasova. U prvom obraćanju nakon tadašnje pobjede, Boris Tadić je obećao održati Srbiju na putu prema članstvu u EU, bez obzira na moguću neovisnost Kosova, koja se tada tek nadzirala na horizontu. Četiri godine kasnije, Boris Tadić ponovno je u drugom krugu predsjedničkih izbora, s istim protukandidatom (koji je u međuvremenu od radikala postao „naprednjak“), sa Srbijom koja je nedavno dobila status zemlje-kandidatkinje za EU, zločincima Mladićem i Hadžićem izručenim Haaškome sudu, neovisnim Kosovom, i brdom problema – od toga kako elegantno priznati gubitak te bivše pokrajine, pa do toga kako riješiti galopirajuću nezaposlenost.Privremeni rezultati za parlamentarne izboreParlamentarni izbori još su neizvjesniji od predsjedničkih. Trenutno slavi Toma Nikolić, čiji su naprednjaci s listom „Pokrenimo Srbiju“ (koalicija SNS-NS-PSS-PS) na čelnom mjestu, s 23,53 posto glasova. Slijedi ih Tadićeva, odnosno lista Demokrata, „Izbor za bolji život“ (koalicija DS-SDPS-LSV-Demokršćani Srbije-Zeleni-nacionalne manjine), s 22,09 posto glasova. Treći, ujedno i najveći dobitnik ovih izbora, koalicija je SPS-PUPS-JS, na čelu s dosadašnjim ministrom unutarnjih poslova, Ivicom Dačićem. Oni su dobili 16,02 posto glasova, što je gotovo duplo više nego na prethodnim parlamentarnim izborima. Dačić je dobro prošao i na jučerašnjim predsjedničkim izborima, gdje je također treći, s 15,76 posto glasova. Od stranaka i koalicija koje ulaze u Skupštinu Srbije, tu su još „Ujedinjeni regioni Srbije“ – lista Mlađana Dinkića sa 6,41 posto glasova, „Preokret“ Čedomira Jovanovića s 5,68 posto, pa i Demokratska stranka Srbije Vojislava Koštunice sa 7,07 posto glasova. U predizbornim istraživanjima javnog mišljenja, za Koštunicu je bilo upitno hoće li uopće prijeći izborni prag, no glasanje je pokazalo da kod birača Srbije Koštunica ipak ima prolaz, za razliku od ultranacionalističkog pokreta „Dveri – za život Srbije“, koji je osvojio 3,49 posto glasova, te Šešeljevih „radikala“, koji su se nakon zatvaranja birališta borili da prijeđu prag od 5 posto, da bi trenutno bili ispod njega, sa 4,51 posto glasova. Tko prvi do djevojke…Nikolić i Tadić - tijesna borba i za Skupštinu i za Ured Predsjednika

Za formiranje vlasti, i Nikoliću i Tadiću potrebno je 50 posto plus jedan glas što, s obzirom na trenutno osvojene glasove (koji se neće bitno promijeniti do proglašenja službenih rezultata), zahtijeva veliko umijeće koaliranja. Uzimajući u obzir dosadašnje iskustvo, kao i  karakter stranaka koje su prešle izborni prag, Tadić je sa svojom Demokratskom strankom i pripadajućom koalicijom ipak u određenoj prednosti. Međutim, da bi dobili potreban broj glasova, Demokrati bi morali koalirati sa svima, osim s Nikolićevim SNS-om i Koštuničinim DSS-om.

Nikolić, pak, ima obrnutu situaciju – izbjegne li veliku koaliciju s Tadićevom Demokratskom strankom, ostaje mu najpoželjnija udavača ovih izbora, Dačićeva koalicija socijalista, umirovljenika i „Jedinstvene Srbije“. Osim toga, svakako mu treba koalicija s Koštunicom (što im obojici po habitusu nije strano, unatoč potpuno različitim stavovima o ulasku Srbije u EU), te sa Dinkićevim „Ujedinjenim regionima“. Koalicija Nikolića i Jovanovića gotovo je nemoguća, prije svega zbog Jovanovićeve netrpeljivosti prema šešeljevcima i bivšim šešeljevcima, no ako je on, takav kakav je, uspio za ove izbore sklopiti koaliciju s nekadašnjim Šešeljevim kumom Vukom Draškovićem i onime što je ostalo od Srpskog pokreta obnove, ne treba isključiti ni minimalnu mogućnost Jovanovićevog koaliranja s Nikolićem (iako je to ipak s onu stranu pameti). Nikolić ne može čvrsto računati ni na koaliciju s Mlađanom Dinkićem, koji mu je već poručio da ga „ne mora zvati“, no ona je ipak neznatno više moguća od one s Jovanovićem. S koalicijom u kojoj bi, uz socijaliste i umirovljenike, bili i Koštuničini Demokrati, te Dinkićevi Regionalisti, Nikolić bi dobio solidnih 53 posto glasova, u odnosu na potencijalnu Tadićevu koaliciju, koja bi – bez Koštunice – jedva izvukla 50,2 posto. Predstavnici manjinskih stranaka, kojima je zagarantirano mjesto u Skupštini, sa po jednim svojim glasom imaju premalu snagu da bi se na njih ozbiljno računalo.

Jesu li umiveni radikal i Slobin glasnogovornik budućnost Srbije ?!

Jedini koji može mirno spavati, sastavljajući listu svih mogućih i nemogućih želja, čelnik je nekadašnjih Miloševićevih Socijalista, Ivica Dačić, u narodu poznatiji kao Mali Sloba. Karijeru je započeo upravo kao glasnogovornik Miloševićeve Socijalističke partije, da bi ove izbore dočekao kao ministar unutarnjih poslova, u koaliciji sa strankama koje su prije više od 10 godina srušile i Haaškome sudu izručile Slobodana Miloševića. Uoči ovih parlamentarnih izbora, ali i nakon proglašenja prvih neslužbenih rezultata, Dačić je sasvim neskromno izjavljivao kako je upravo on novi srpski premijer. Mogućnost da mu se ta želja i ostvari leži u koaliciji s Tomislavom Nikolićem, čija stranka (i trenutno vodeća koalicija) oskudijeva kvalitetnim ljudima za izvršne pozicije koje su im na dohvat ruke. Za sada je izgledno jedino postavljanje Aleksandra Vučića, Nikolićeve desne ruke, na mjesto ministra vanjskih poslova (što je opcija još gora od dosadašnjeg vanjskoposlovnog ministra Vuka Jeremića). Postane li Toma Nikolić predsjednik Srbije, nije nimalo nemoguće da premijersko mjesto udijeli baš Dačiću, iako mu je bivši radikal još u izbornoj noći poručio „da nije lepo da ucenjuje stranke koje su dobile puno više glasova od njegove“.

Puno je neizvjesnije može li tu funkciju prvi čovjek socijalista dobiti obnavljanjem koalicije s Tadićem, kojem je već ponudio podršku u drugom krugu predsjedničkih izbora – u zamjenu za premijersko mjesto. Dačić je još jutros najavio kako planira o budućoj koaliciji najprije razgovarati sa svojim dosadašnjim koalicijskim partnerima, da bi mu samo koji sat kasnije Dragan Đilas, jedan od čelnih ljudi DS-a i novi/stari gradonačelnik Beograda, poručio kako „formiranje vlade nije pitanje trgovine, već konsenzusa oko najvažnijih političkih i ekonomskih pitanja“. Iako se iz oba tabora čuju najave o vrlo brzom postizanju dogovora oko postizborne suradnje, izglednije je da će se taj proces odužiti na naredna dva tjedna, kada pada odluka o novom predsjedniku Srbije u drugome krugu izbora. Onaj koji taj drugi krug izgubi, vjerojatno neće olako propustiti šansu da barem “za utjehu” preuzme izvršnu vlast u državi.

Suludi izbor: hoćemo Putina i Šešelja, nećemo NATO i EU!

Takva retorika nastavljena je i danas, na skupu stranke u Pančevu, gdje su okupljene pristaše stranke pozvane da 06. svibnja glasaju za “većinsku Srbiju protiv EU”. Anti-EU raspoloženje dodatno potpiruje i kontroverzni ruski veleposlanik u Srbiji, Aleksandar Konuzin, koji posljednjih mjeseci svako malo upozorava da “što je Srbija bliža EU, to joj je Rusija dalja”. U Konuzinovom tekstu u NIN-u krajem ožujka izravno se prijeti raskidom trgovinskih ugovora između Srbije i Rusije u slučaju ulaska RS u EU, većim carinama i cijenama, te time, u konačnici, radikalnim smanjenjem srpskog izvoza u Rusiju. Nešto slično danas je ponovio potpredsjednik SRS-a Zoran Krasić na predizbornom skupu u Pančevu: “Već 12 godina živimo po europskim standardima, po kojima smo izgubili posao, po kojima smo prezaduženi i po kojima mogu da se liječe i školuju samo oni koji imaju novca. Po tim istim europskim standardima se glasa za tajkune i lopove i one koji žele da na Đurđevdan pobijedi EU. Ali, na sreću, takvih je samo devet posto.”

Prema svim dosadašnjim istraživanjima javnog mnijenja, radikali će na izborima uspjeti preći  prag i ostati parlamentarna stranka, dok izjednačenu utrku već mjesecima vode Tadićeva Demokratska stranka i Srpska narodna stranka preobraćenog radikala Tomislava Nikolića. Njih dvojica rame uz rame stoje i u anketama o rejtingu predsjedničkih kandidata (kojih sad već ima 10-ak), a analitičari pomalo u šali kažu kako je najveća prednost Borisa Tadića ta što mu je protukandidat Tomo Nikolić, od milja zvan Toma Grobar.