Nije nikakva tajna da aktualna postava u Ministarstvu obrane RH posljednje vrijeme ima prilično specifičan naglasak u svom komuniciranju s javnošću u Hrvatskoj. Dok modernizacija stoji bez plana, a obrambeni proračun pada, često se javno reklamira hodnje – na ravnom, po planinama ili prema moru – a učestalo se nadijevaju i imena bilo čemu. Bilo je tu imenovanja raznih sala po ministarstvu, pojedinih sektora na dvorištima vojnih prostora, te ceremonija u vojarnama, bilo starim ili novim. Sve to, iako čudno, zapravo nije problem.

Ono što stvarno predstavlja problem su promjene usmjerene na osnove službene terminologije u obrani, trend kojeg konkretno predvodi nastojanje za postupnom izmjenom službenoga naziva Oružanih snaga Republike Hrvatske, koji je kao takav definiran u Ustavu te većini glavnih propisa hrvatskog obrambenog sektora. Naznake ove teme pojavile su se po prvi put javno u siječnju 2018. godine, kada je ovu svoju inicijativu ministar Damira Krstičević opisao kao povratak na nešto što je „bliže hrvatskom narodu“, odnosno „bliže pripadnicama i pripadnicima Hrvatske vojske, jer to je naša povijest, to je naš izvor“ – što se onda pokušalo i legalizirati u promjenama Zakona o obrani krajem ožujka 2018. godine (NN 30/18 od 30. ožujka 2018. godine).

Tom je prilikom, kroz prvi članak Izmjena i dopuna, progurano da u dosadašnjem 3. stavku 3. članka Zakona o obrani uz dosadašnju rečenicu „Oružane snage su snage organizirane za obranu Republike Hrvatske i saveznika vojnim sredstvima te za druge oblike uporabe i korištenja u skladu sa zakonom i međunarodnim pravom“ stoji još i „Za Oružane snage Republike Hrvatske koristi se i naziv Hrvatska vojska“, baš u skladu s natpisom kojeg je nekoliko mjeseci ranije na sportsku opremu za OS RH dao staviti nadležni ministar. Pri tome nimalo pažnje nije bilo posvećeno činjenici kako nazivi „Hrvatska vojska“ i „Oružane snage Republike Hrvatske“ zapravo nisu sinonimi, kao ni činjenici da je samo jedan od ova dva naziva ujedno i ustavni pojam – naziv kojeg poznaje najviši propis pravnoga sustava Republike Hrvatske. Iako Ustav u svojim člancima 7, 47, 60, 61, 81 i 100 prepoznaje samo „Oružane snage Republike Hrvatske“, ipak pojam „Hrvatska vojska“ tijekom proteklih godinu i nešto dana počinje kompletno prevladavati u svim objavama za javnost Ministarstva obrane RH. A kad je to postignuto, ove jeseni došlo je vrijeme da se krene i dalje.

„Hrvatska vojska“ u terminološkoj navali

Za razliku od Izmjena i dopuna Zakona o obrani, koje su ovoga ljeta protrčale kroz Hrvatski sabor, i koje su još sadržavale samo pojam „Oružane snage Republike Hrvatske“ u svoja oba čitanja – u prvom koje je izglasano 14. lipnja, i u drugom koje je izglasano 12. srpnja ove godine – već su jesenske Izmjene i dopune Zakona o službi u Oružanim snagama tu donijele promjenu. Naime, teško je u izmjenama i dopunama ovog propisa koje je Vlada RH sa svoje 187. sjednice 31. listopada u prvome čitanju poslala u Sabor – previdjeti simboličku promjenu, kojom dosadašnji „Dan Oružanih snaga“ postaje „Dan Hrvatske vojske“. Ovim se zahvatom predlažu izmjene 8. članka ovog zakona, kao i naslova iznad tog članka, dajući dodatnu zakonsku težinu nazivu koji nema ni ustavno ni sadržajno uporište, ali se izgleda sviđa nadležnima – što je u sjeni proračunskih rasprava unutar jednog te istog dana (6. studenog 2019. godine) bljeskovito prošlo saborske odbore za zakonodavstvo i obranu, te raspravu na plenarnoj sjednici Sabora, a onda i glasovanje, održano u četvrtak 14. studenog ove godine (80 glasova „za“, 29 „suzdržanih“).

Zanimljivo je zamijetiti kako je upravo ovaj terminološki zahvat bio predmetom i jedne od zabilježenih primjedbi u javnoj raspravi prije prvog saborskog čitanja „Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“, gdje je bilo istaknuto da:

„Službeni naziv organiziranih snaga koje vojnim sredstvima brane Republiku Hrvatsku prema Ustavu RH su ‘Oružane snage RH’. U Zakonu o obrani također je naziv ‘Oružane snage’, a u pojmovniku istog Zakona navodi se da se može koristiti i naziv ‘Hrvatska vojska’. U prijedlogu izmjena Zakona o službi stipulacija članka 8. i naslova iznad članka 8. nije konzinstentna jer se istovremeno u stavku 2. i 3. navodi naziv ‘Oružane snage’, pa je moguća zbrka s nazivom grane Hrvatske kopnene vojske s alternativnim nazivom Oružanih snaga. Nije jasno da su ‘Hrvatska vojska’ i ‘Oružane snage’ sinonimi, pa izgleda kao da su Oružane snage bez svoga dana“.

Prijedlog da se takva promjena ne izvodi MORH je odbio, tvrdeći: „Predložena odredba je jasna iz razloga što je navedena materija uređena Zakonom o obrani (Narodne novine, br. 73/13, 75/15, 27/16, 110/17 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 30/18 i 70/19)“, očigledno aludirajući na već spomenuto unošenje „Hrvatske vojske“ u tekst tog zakona u ožujku 2018. godine. No, ni ovaj razvoj stvari izglasan prošloga tjedna u prvome čitanju nije bio kraj ofenzive u kojoj se aktualno nalazi pojam „Hrvatska vojska“.

Naime, posljednjih dana u parlamentarni postupak ponovo ulazi i prijedlog novog Zakona o obalnoj straži – akta kojeg je Vlada RH u prvo čitanje put Hrvatskog sabora otposlala 26. rujna ove godine, na svojoj 180. sjednici. U prvom čitanju je ovaj propis na plenarnu raspravu stigao 9. listopada i bio izglasan 18. listopada 2019. godine. U četvrtak 14. studenog Vlada RH je onda sa svoje 190. sjednice put Sabora otposlala „Nacrt konačnog prijedloga zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske“ – akt kojeg Hrvatski sabor u trenutku pisanja ovog teksta još nije uvrstio u dnevni red, ni uputio na raspravu u nadležne odbore. Upravo ovaj Konačni prijedlog zakona tu donosi veliku terminološku promjenu – kompletnu dominaciju pojma „Hrvatska vojska“ nad službeno i sadržajno nadređenim pojmom „Oružane snage Republike Hrvatske“. Tako se u novom čl. 2 predlaže da „Obalna straža je tijelo ustrojeno u okviru Hrvatske vojske nadležno za provedbu nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru“, da bi se u čl. 6 moglo „(…) po potrebi angažirati i druge ljudske i materijalne potencijale Hrvatske vojske za izvršenje zadaća Obalne straže“, dok članak 8 definira kako „Ministar odlukom određuje zrakoplove, helikoptere, sustave bespilotnih zrakoplova i druga sredstva Hrvatske vojske iz stavka 1. ovoga članka koja se mogu koristiti za obavljanje poslova Obalne straže“, a članak 9 navodi kako „Pripadnici Obalne straže su časnici, dočasnici, mornari, vojni specijalisti i državni službenici i namještenici Hrvatske vojske raspoređeni na dužnost u Obalnu stražu“. Iako ovo nisu svi slučajevi spomena „Hrvatske vojske“ u tom dokumentu, zanimljivo je kako se „Oružane snage RH“ u istom dokumentu spominju isključivo u okviru sintagme „načelnik Stožera Oružanih snaga RH“ – koja za sada očigledno još nije na repertoaru za promjenu.

A ustavnopravni aspekti ove promjene?

O ovom zabrinjavajućem trendu postupne političke izmjene ustavnog vojnog nazivlja upitali smo i Branka Smerdela, profesora ustavnog prava, predstojnika Katedre za Ustavno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te od 1990. do 2015. i vanjskog člana Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora. Za početak, upitali smo da li je, pravno gledano, dobro tako razdvajati terminologiju u sektorskim propisima od one sadržane u Ustavu Republike Hrvatske?

„Naravno da nije dobro, a nije niti dopušteno, ali je već uobičajeno jer pisci zakona i drugih propisa ne čitaju Ustav. Na primjer, hrvatski Ustav, pisan u vrijeme čišćenja hrvatskog jezika, govori o REDARSTVU i REDARSTVENIM VLASTIMA (čl.34.). Ovaj lijepi arhaični izraz potpuno se ignorira i koristi naziv policija, čak u medijima i kao ‘Ministar policije’ – što nitko ne ispravlja. Članak 7. Ustava dosljedno koristi termin oružane snage, kao i članak 101. U članku 61. Ustava zajedno se spominju redarstvo i oružane snage, što pokazuje kako je smisao pojmova iznevjeren: ‘oružane snage‘ imaju mnogo više komponenti nego što je Hrvatska vojska. Kao što ‘policija‘ čini samo dio onoga što Ustav naziva redarstvom“.   

Da li je uobičajeno na takav način faktično izbjegavati pojmove spominjane u Ustavu?

„U Hrvatskoj je to uobičajeno, od samog početka. Primjerice, u članak 3. Ustava namjerno je među temeljne vrijednosti svrstana ‘vladavina prava’, dok već Trgovački zakon 1993. koristi njemačku sintagmu ‘pravna država’. Povijesno to nikako nije isto, a učinjeno je namjerno, jer vladavina prava kao pojam podrazumjeva niz pravnih jamstava, a ne samo hijerarhiju propisa kao što je to (u povijesti) bio slučaj. No, drugi je razlog bio važniji: izbjeći sve asocijacije na termin ‘socijalistička pravna država’ iz terminologije Starog režima“.  

Stvara li takva zakonska praksa ujedno i ustavni problem?

„Budući da takva nemarnost pri pisanju teksova nije uobičajena kod vodećih hrvatskih saveznika u NATO-u i vodećim državama EU, gdje se sada ponovno inzistira na izgradnji zajedničke obrane, mislim da bi moglo doći do ozbiljnih problema i nesporazuma, jer partneri nemaju običaj na takav način zaobilaziti Ustav. Mene osobno je to jako iznenadilo, jer je jedan od važnih prigovora, još u starom režimu, kada je Ustav SFRJ dozvolio korištenje drugih jezika u JNA, kao ‘oružanoj sili’, bio što je hrvatska vojna terminologija potisnuta – bez razloga. Međutim, ne očekujem da bi se preopterećeni Ustavni sud odlučio prihvatiti prijedloga za ocjenu ustavnosti“.

Dakle, dok se ovakvim političko-terminološkim nepodopštinama Ustavni sud vjerojatno ne bi bavio, ali prvenstveno zbog preopterećenosti, tek ostaje za vidjeti hoće li ova tema biti potegnuta u Hrvatskome saboru – prvo tijekom predstojeće rasprave o Konačnom prijedlogu zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske, a onda i po pitanju Konačnog prijedloga izmjena i dopuna Zakona o službi u OS RH, koje Vlada RH tek treba otposlati u saborsku proceduru.

Kako bi čitatelj – a i sam autor – zauzeli nepristrani sud o opravdanosti „puzeće“ promjene naziva „Oružane  snage Republike Hrvatske“ u „Hrvatska vojska“ ili kao na zakonu zasnovanu mogućnost nazivanja „Oružanih snaga RH“ – „Hrvatskom vojskom“ (HV), nužno je objektivno, zasnovano na činjenicama, bez unošenja subjektivnih stavova i emocija, odgovoriti na pitanja:

• Kako je to uređeno u našem bližem i nešto daljem okruženju?
• Koje je porijeklo pojmova: „armed forces“ („oružane snage“), „armada“, „armija“ i „vojska“?
• Što je to hrvatska tradicija?

1. Kako je to u bližem i daljem okružju?

Za nas relevantno stanje je svakako nazivlje u NATO i EU, a povijesne sličnosti možemo tražiti u nazivlju slavenskih zemalja, posebice Rusije, jer najizravnije baštini davne izvore iz staroslavenskog jezika. Također je važno znati kako je to bilo u doba srednjovjekovne države Hrvata, Austrijske i Austro-Ugarske carevine, te jugoslavenskih zajednica do raspada SFRJ kao državnih zajednica čiji je dio bila Hrvatska.

Već je na prvi pogled vidljivo suvremeno opredjeljenje i korištenja pojma „Oružane snage“ za cjelokupnu naoružanu silu neke države u miru, a kojima se u ratu priključuju svi državni potencijali za obranu, odnosno vođenje rata, uključujući tu i policijske te različite paravojne snage. Izuzetno i puno rjeđe se za oružane snage koriste pojmovi „military“, „armija“ i posebice „vojska“. Poradi lakšeg uočavanja konkretnih rješenja i bolje sistematizacije, suvremene države su svrstane u, po različitim kriterijima, logičke skupine.

Države engleskog govornog područja

Ovdje je najmanje problema u nazivlju oružanih snaga, njihovih vidova i grana, iako se do isključivosti koriste samo grane (branches) kao sastavnice. Zbog dominantnog utjecaja engleskog jezika te prevođenja nazivlja istog na ostale jezike, ali i ostalih jezika na – kako se drži – relevantni engleski, terminologija koju rabe prije svega SAD je postala mjera za ostale, a što se u nekim slučajevima ne može opravdati, posebice ne u slavenskim jezicima. U SAD, Kanadi (na engleskom jeziku) i Velikoj Britaniji naziv je isti i to – „Oružane snage“ („Armed Forces“) s posvojnim pridjevom za konkretnu državu. Irska kao relativno mala država s malim brojem stanovnika i u nazivu naglašava odsustvo agresivnih namjera i svoju oružanu silu naziva „Obrambenim snagama“ („Defence Forces“/„Fórsaí Cosanta“).Vidovi i grane. ili u ovom slučaju bolje reći grane, su klasičnog nazivlja. Pojam „army“ je rezerviran za kopnene snage koje mi prevodimo kao „kopnena vojska“, iako bi bilo primjerenije kao „kopnene snage“ ili jednostavno „vojska“ (ako bi takav stav izdržao nakon pojašnjenja pojma), a što nije u duhu izvornog slavenskog značenja pojma „vojska“.

Države engleskog govornog područja

Baltičke države

Odmah je uočljiva sličnost između nazivlja u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj. Obzirom na zajedničku prošlost, jezičnu pa i kulturološku sličnost, to se i očekuje. Tako se u Danskoj i Norveškoj oružana sila zove jednostavno „obrana“, a u Švedskoj iz istog korijena nastale su „oružane snage“. U tim zemljama radije se rabi pojam „stožer obrane“ nego „stožer oružanih snaga“. Oružane snage u Estoniji su – „Obrambene snage“, u Latviji – „Nacionalne oružane snage“ i u Litvi – „Litvanske oružane snage“. Valja istaći specifičnost Finske u kojoj se za oružane snage rabi termin „armija“. To je utjecaj Rusije zbog isprepletenosti povijesnih veza Rusije i Finske, te brojne ruske manjine. Ovdje bi trebalo razumjeti kako to nije pojam „Army“ iz Engleskog jezika, već „armija“ („армия“).

Baltičke države

Zapadnoeuropske, zapadno i središnje mediteranske države

Oružana sila u Nizozemskoj zove se „Nizozemske oružane snage“, u Belgiji na francuskom i nizozemskom jeziku „Belgijska obrana“, a na njemačkom – „Belgijske oružane snage“. U Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i Portugalu također se  nazivaju „oružanim snagama“. Rabi se isto porijeklo glavne riječi – „oružje“ iz Latinskog jezika i to redom: armées-armate-armadas-armada. Vrijedi ukazati na činjenicu kako je riječ „armada“ davno ušla u hrvatski rječnik, a Slovenci su na svom jeziku nekadašnju JNA zvali „Jugoslavenska ljudska armada“.

Još primjera europskih obalnih država

Srednje-europske države

U Njemačkoj se koristi naziv – „Bundeswehr“, odnosno „Federalne obrambene snage“. U Austriji je to „Austrijska savezna armija“ („Bundesheer“).  Sastoji se od kopnenih i zračnih snaga. Mađarska svoje oružane snage naziva – „Mađarske obrambene snage“, a Švicarska – „Švicarskim oružanim snagama“ na službenim jezicima koji su u uporabi.

Države Srednje Europe

Istočnomediteranske države

U svim zemljama se na svojim jezicima oružana sila naziva – „oružanim snagama“, naravno na službenim jezicima u dotičnoj državi.

Primjeri država istočnog Mediterana

Slavenske zemlje

Stanje u slavenskim zemljama zbog zajedničkog „jezičnog gnijezda“ – staroslavenskog jezika – ima značaj i za Republiku Hrvatsku, i Hrvate kao dio „obitelji“ slavenskih naroda. Iako su Hrvati više od svih imali veze s ostalim narodima, poglavito germanskim i romanskim. Nije zanemariti, nego za uzeti s posebnim uvažavanjem činjenicu kako su srednjevjekovni Hrvati bili jedini pomorski narod među Slavenima te da su svojom hrabrošću zaslužili opće uvažavanje kao ratnički narod, i na kopnu i na moru.

Slavenske zemlje članice NATO

Poljska i Slovačka koriste naziv – „oružane snage“, a Češka – „oružane snage“ i „armada“. Poljska za kopnenu komponentu oružanih snaga koristi naziv – „kopnene snage“, za zrakoplovnu – „zračne snage“, i za pomorsku – „ratna mornarica“. Posebnu važnost u svezi s „našom tradicijom“ imaju Češka i Slovačka jer smo nekad bili u istoj Carevini i zajedno obnašali vojničke dužnosti boreći se, između ostalog, i za slavenska prava. Češka kopnenu komponentu naziva „Kopnene snage Armade Češke Republike“, a zrakoplovnu – „Zračne snage Armade Češke Republike“. Slovačka kopnenu komponentu naziva – „Kopnenim snagama“, a zrakoplovnu – „Zračnim snagama“. Slovenija koristi naziv „Slovenska vojska“, iako je bivša „armija“ na slovenski prevođena kao „armada“. Može se naći logično objašnjenje jer nema zasebno zrakoplovstvo i mornaricu pa se na sve skupa može gledati kao na trupu, odnosno vojsku, uvježbavanu i opremanu za vođenje rata/vojne na kopnu. Bugarska koristi termin „armija“ kao naslijeđe iz prijašnjih vremena. Za kopnenu komponentu koristi naziv – „Kopnena vojska“, za zrakoplovnu – „Zračne snage“ i za mornaricu – „Pomorske snage“. U Bugarskoj je „armija“ od „армия“, a ne od „Army“.

Slavenske zemlje članice NATO saveza

Crna Gora ima tradiciju usko povezanu sa Srbijom, koja se razvijala kopirajući ruski carski uzor. Uostalom, Carska Rusija je bila ta pod čijom je dirigentskom palicom osnovana oružana sila u Kneževini Srbiji i Kneževini Crnoj Gori pod nazivom „vojska“, a što na ruskom jeziku ima značenje „trupe“ (nekad je vojska značila i rod, a tim terminom su nazivane i postrojba, odnosno snaga, usko vezana za oružje). Suvremena Crna Gora, iako ima more, za svoju mornaricu ima specifično rješenje, te je ne tretira kao mornaricu Crne Gore nego kao Mornaricu Vojske Crne Gore. Za to vrijeme, bez dileme, naziv „vojska“ u Crnoj Gori slijedi tradiciju iz Kneževine i Kraljevine Crne Gore, te Kraljevine Jugoslavije.

Hrvatska svoju oružanu silu nazva – „Oružane snage“ – uz mogućnost uporabe termina „Hrvatska vojska“ za ukupne oružane snage, zbog – kako neki tvrde – „hrvatske tradicije“. Pozivanje na hrvatsku tradiciju u ovom je slučaju na jako, jako klimavim nogama.

Slavenske zemlje koje nisu u NATO

Kod istočno-slavenskih zemalja (Rusija, Ukrajina, Bjelorus) koristi se naziv „oružana sila“ što je u duhu jezika, iako u prirodoslovlju pojmovi „sila“ i „snaga“ pojmovno nisu isto. U BiH službeni naziv je „Oružane snage“, a u Makedoniji – „Armija“ (od „армия“), kao i u Bugarskoj i bivšoj SFRJ. Za oružane snage u cjelini Srbija koriste termin „vojska“, što je uz Crnu Goru i Sloveniju čini zasebnom skupinom. To je njihova tradicija koja seže u vrijeme prije uvođenja zrakoplovstva, a mornaricu kao kopnena država nisu ni imali. Naziv ne mijenjaju iako je u današnje vrijeme sadržajno neodgovarajući. Znamo da to nije samo njihov raritet, jer postoji država koje i dalje svoju postrojbu, zove, na primjer „konjaničkom“,a već dugo u njoj nema ni traga od konja.

Slavenske zemlje koje nisu u NATO savezu

Pojam „vojska“ porijeklo vuče još iz staroslavenskog i ima izravni doticaj s riječima – „vojna“/война (kao: rat), „vojevanjem“ (kao: ratovanjem), „vojvodom“ kao zapovjednikom koji zapovijeda u vođenju vojne (rata), ali i s „vojskovođom“ koji je na čelu vojske/trupe. Sjetimo se i hrvatskog kneza, vojvode, vojskovođe ili jednostavno Slavena, Vojnomira (ili je to možda bio Višeslav?), koji je s ovih prostora pomogao Francima istjerati Avare, ili u Srednjem vijeku zapovjednika Hrvatske flote (mornarice) – pomorskog vojvode Jakova, koji se na dvorskim popisima (listnama) nalazio odmah iza Kralja (prema Bare Poparić: Pomorska sila Hrvata u doba narodnih vladara). U cilju shvaćanja nastanka i značenja izraza „vojska“, ako nismo u stanju pogledati u staroslavenski, pa možda i u starogermanski jezik, treba pogledati u ruski jezik koji pouzdano najbolje čuva vezu sa staroslavenskim. U ruskom jeziku „vojska“ je istoznačnica s „trupom“, organizirana je i uvježbana za vođenje „vojne“ (война = rat) na kopnu. Tako je kod Rusa kao sastavnica „Oružanih snaga Ruske Federacije“ („Вооружённые Си́лы Росси́йской Федера́ции“) vid – „Kopnena vojska Ruske Federacije“ („Сухопутные войска Российской Федерации“), dvije grane koje se također zovu vojska, a to su: „Raketna vojska strateške namjene Ruske federacije“ – RVSN RF („Ракетные войска стратегического назначения Российской Федерации“ – РВСН РФ) i „Zračno-desantna vojska Rusije“ („Воздушно-десантные войска России“).

Svakako treba istaći da se, pored navedenog službenog naziva, za kopnenu komponentu često koristi i naziv „kopnene snage“ – „Сухопутные Си́лы Росси́йской Федера́ции“. Pored navedenih, sastavnice OS Ruske federacije su i vidovi/grane: „Zračno svemirske snage“ („Воздушно–космические силы“) i „Flota Ruske Federacije“ („Военно–морской Флот Российской Федерации“). Naziv „armija“ se kolokvijalno korist i za oružane snage, često bez mornarice. Pojam „armija“ se također koristi za veliku ili najveću grupaciju stalnog sastava za izvođenje ratne operacije. Često u govoru za oružane snage u cjelini kažu – „armija i flota“. Da je vojska trupa/rod/postrojba svjedoči i činjenica da i vidovi ustrojeni za karakteristično ratovanje u geografski definiranom prostoru imaju svoje vojske. U mornarici/floti pored površinskih i podvodnih snaga poseban značaj ima obalna obrana i zove se – „Береговые войска Военно-Морского Флота“ (БВ ВМФ) u čiji sastav ulaze dva roda vojske – (1) raketno-topnička vojska i (2) mornaričko pješaštvo. Ruska „Sjeverna flota“, odgovorna i za velika kopnena prostranstva, u svom sastavu ima „Armiju zrakoplovnih snaga i protuzračne obrane“. Radi se tu o razini postrojbe, ali i to „naši stručnjaci“ prevode kao „vojsku“.

2. Pojmovi: armed forces, armada, armija i domobranstvo

Značenja pojmova „armed forces“ (oružane snage), „armada“ i „armija“ prikazana su u tablicama. Uglavnom, može se sa sigurnošću tvrditi da „oružane snage“ obuhvaćaju cjelokupnu oružanu silu država, a može i cijelih alijansi. Pojmovi „armada“ i „armija“ su davno ušli u opus hrvatskog jezika. U početku su to bili nazivi za pomorsku (ratnu) flotu, a kasnije su se raširili i na cjelokupne oružane snage. Jačanjem i postankom engleskog jezika dominantnim, glavnim nazivom za mornaricu postaje „Navy“, a „Army“ postaje dominantni izraz za kopnene snage („Land“ odnosno „Ground“). Pojmovi „armija“ i „army“ se također koriste i za najviše operativne postrojbe u kopnenim snagama, ali često i u zrakoplovstvu, zračno-desantnim i drugim snagama, vojskama/trupama.

Značenje pojmova ‘armed forces’ i ‘armada’

Hrvati od davnina kao pomorski narod za ono što sad nazivamo „ratna mornarica“ – što nam je nametnuto iz njemačkog i ruskog jezika – imaju svoj izraz: „mornarica“,i ne treba dodavati pridjev ratna. „Domobranstvo“ je tradicionalno hrvatski naziv za organizaciju koja brani domovinu/domove od bili kojeg neprijatelja, i jedino bi u duhu našeg jezika „Domobranstvo“ – ako bi „preživjelo“ neovisni kritički sud glede kompromitacije iz 2. svjetskog rata, koja ipak nije bila prevelika i neoprostiva – moglo u potpunosti pojmovno supstituirati „oružane snage“.

Značenje pojma “armija” i “army”

3. Što je to hrvatska tradicija?

Kada govorimo o tradiciji, potrebno je biti izuzetno oprezan. Moramo najprije odrediti koliko dugo ili od kada je nešto u uporabi, a da bi se to moglo nazvati tradicijom. Mjeri li se to vrijeme godinama, desetljećima ili pak stoljećima. Ako se upustimo u utvrđivanje hrvatske vojne (od latinske: militari) tradicije, možemo proći kroz prošlost pa do današnjih dana. Nekad ćemo imati jasne argumente temeljene na činjenicama, a nekad manje pouzdane „informacije“ često obojene narodnim i nacionalnim romantizmom. Često se tvrdi (i to ne samo od strane naših ljudi već i stranaca) kako su Hrvati ratnički narod te izvrsni vojnici i mornari. Neke vjerojatne istine snažno govore o Hrvatima kao vojnicima i Hrvatima kao mornarima. Ipak, ako želimo biti stručni i odgovorni te što bliže istini, oprez je majka mudrosti. Vjerojatno tu ima jako puno domoljubne nostalgije, još od 1102. i Pakte konvente, kada nas kraljica nenarodne krvi uz neslogu hrvatskog plemstva nemilosrdno izruči Arpadovićima. Od tada pa do naših dana i Domovinskog rata (pojam preuzet prijevodom ruskog naziva „Veliki domovinski rat“/„Великая Отечественная война“), hrvatski čovjek ni jednu oružanu silu nije držao svojom. Prvi i drugi svjetski rat su, između ostalog, bili i pokušaji uspostave vlastite oružane sile. Nakon 1. svjetskog rata moćnici i naši zaljubljenici u srpstvo i srbijansku državu, „putnici u magli“, prisiliše nas da uđemo u nama protunarodnu i protuprirodnu Kraljevinu, s kojom nastadoše glavni problemi na ovim prostorima. U 2. svjetskom ratu pokazali smo veliku nezrelost i masovno ginuli na obje strane. To što smo ginuli na našim prostorima nije nam bilo dovoljno, pa smo ginuli i daleko od granica naše Domovine, na najstrašnijim svjetskim bojišnicama i po raznim gudurama.

Tek smo u Domovinskom ratu shvatili koliko je važno jedinstvo i konačno stvorili vlastite Oružane snage koje su u svojoj obuhvatnosti integrirale – vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo. Na žalost, sad u miru neki nas vraćaju tamo gdje nam nije mjesto, marginalizirajući upravo ono što nas u okruženju čini posebnim – a to je mornarica – i činjenicu da živimo uz jedno od najljepših svjetskih mora. Na ovaj način nikad nećemo postati pomorska država, iako smo još u srednjem vijeku bili jedini pomorski narod među Slavenima i gospodari Jadrana. (Aleksandar D. Bubnov, Historija pomorske ratne vještine, knjiga I, stranica 71., kaže: „U historiji hrvatske države period njene snage i blagostanja točno se podudara sa ‘zlatnim dobom’ razvoja i moći njene ratne mornarice“).

U „Historiji pomorske ratne vještine“ u tri knjige, tiskano u Dubrovniku 1930., Aleksandar D. Bubnov, nekad i profesor Kraljevske pomorske vojne akademije u Petrogradu, bivši kontraadmiral Ruske carske mornarice, također je napisao: „642. godine Slaveni su prevezli na svojim brodovima brojnu vojsku na talijansku obalu i utaborili se pod gradom Sepontom. Ovo bijaše prva pomorska operacija većeg stila koju su Slaveni poduzeli na Jadranskom moru i od ove operacije počinje historija njihove pomorske sile na ovom moru“. Dalje piše:„I pored toga što se u srednjem vijeku više slavenskih plemena nalazilo na obalama Jadranskog mora, ipak pravi razvoj ratne mornarice može da se zabilježi tek kod Hrvata, koje stari historijski dokumenti nazivaju zajedničkim imenom – Slaveni“.

Pogled u “tradiciju”

Povijesne crtice o Hrvatima kao vojnicima i Hrvatima kao mornarima

Iz napisanog u raznim izvorima možemo izvući mnoge događaje koji svjedoče o hrabrosti i uvažavanju hrvatske oružane sile na moru i kopnu. Već spomenuti hrvatski prelazak Jadranskog mora svjedoči o njihovom pomorskom umijeću. Dalje se to nastavlja za vrijeme hrvatskih knezova i kraljeva s usponima i padovima. Treba bar neke spomenuti: od Seponta do zadnje veličanstvene pobjede Hrvatske mornarice 1095. u Valonskom zaljevu, kod Sesana, jer su u to vrijeme Hrvati bili gospodari Jadranskog mora, a u njega se nije usuđivala uploviti u to vrijeme najmoćnija bizantska flota. To je vrijeme kada se Jadransko more nazivalo Dalmatinskim zaljevom. Taj naziv je kasnije Venecija pretvorila u Venecijanski zaljev. U međuvremenu su Mlečani oko 100 godina plaćali naknadu, neki kažu danak, za plovidbu hrvatskim Jadranskim morem. Svakako treba spomenuti presudnu ulogu Hrvatske mornarice u oslobađanju Barija i protjerivanje Saracena. Iz toga vremena uzet je i Dan HRM. Bilo je i nakon 1102. godine velikih događanja u hrvatskoj pomorskoj povijesti, istina pod zastavom Venecije, Austrije i Austro-Ugarske. Kao pozitivan doprinos vrijedi spomenuti Lepantsku bitku i Viški boj.

Na osobito osebujan i hrabar način suprotstavili su se naši primorci i otočani ustaškoj izdaji, te talijanskoj i njemačkoj okupaciji našeg mora u 2. svjetskom ratu. U toj i takvoj izdaji Hrvati nisi imali pravo na svom Jadranskom moru imati vlastitu mornaricu, pa su upućeni u sramotnu ekspediciju na Crno more. Kažu, bili su hrabri, ali za koga i za što? Da li „slučajno“ ili iz neznanja i danas zanemarujemo mornaricu i općenito pomorsku snagu, pravdajući se kako to ne žele saveznici. Svakako treba biti lojalan i odgovoran saveznik, ali treba i znati kako savezi i saveznici nisu vječni. Povijesno iskustvo nam kazuje kako more, otoke i obalu nije moguće nadzirati, štititi i obraniti bez primjerene mornarice. Sad je možda aktualnija nego ikad u prošlosti mudra misao, koju izreče Friedrich Veliki u Memoarima:„Skepticizam je majka sigurnosti. Samo budale imaju povjerenje u svoje neprijatelje, razboriti ljudi nikad“. Zar još nismo naučili kako u  međudržavnim odnosima saveznici, neprijatelj i prijatelji su promjenjiva kategorija?!

Na kopnu smo također imali značajni doprinos od Vojnomira pa dalje. Za vrijeme Tomislava bili smo na Dunavu i Dravi, a imali smo i sukob s Bugarima, između ostalog braneći i Srbe. Sudjelovali smo i na Kosovu, bili u stalnim sukobima s Osmanlijama i dobili naziv „Predziđe kršćanstva“. Istina, taj smo naziv skupo platili, a u konačnici nije nam donio nikakvo dobro. Bili smo i u ratovima u Svetoj zemlji, a Templari uz blagoslov Pape za račun Venecije razoriše Zadar. Bili smo i u ratu između zapadnih kršćana i zaradili ne baš laskav epitet – „Čuvaj se kuge, rata i Hrvata“. Krvarili smo i za Napoleona, ginuli hrabro i ostade nam samo njegova izjava – „Dajte mi sto tisuća Hrvata i osvojit ću svijet“, a njegovi slijednici uguraše nas u crnu, da ne može biti crnja, Kraljevinu. Ban Jelačić je spašavao Carevinu, a što smo dobili? Neki kažu Trojednu Kraljevina, a znamo da je to bilo nestvarno jer je i ta „Kraljevina“ bila podijeljena između Austrije (Dalmacija) i Ugarske (Hrvatska i Slavonija). Na žalost, u 2. svjetskom ratu smo bili i na istočnoj fronti. Sve smo to činili hrabro, ne uvijek i viteški, ali uvijek za stranog gospodara. Često smo se vezivali za tobožnje saveznike i prijatelje, ne razmišljajući mudro, i naivno očekujući drugačiji rezultat. Nadam se da će oni koji odlučuju proučiti ili bar primiti k znanju mudru izreku Alberta Einsteina (citat: „Ludost je raditi istu stvar iznova i očekivati drugačiji rezultat“).

Domovinski rat je naša svetinja i tako se ponašajmo prema njemu, da ga ponosno baštine naši unuci i unuke dok postoji i zadnji hrvatski čovjek. Moramo graditi zajedništvo, ne podlijegati sitnim porivima, ne isticati sebe u prvi plan jer na taj način oskvrnjujemo tu prekrasnu ideju o stvaranju vlastite države, i u većini slučajeva, nevinom odlasku u Domovinski rat, stavljajući vlastite živote u drugi plan. Ratni profiteri, mirnodopski lopovi i podrepaši svih vrsta nam ne smiju biti uzor. Moramo se boriti za državu po mjeri većine njenih ljudi i držati maksime: „Nitko mi ne može učiniti toliko nažao pa da zamrzim svoju Domovinu“. Nužno se odlučno suprotstaviti stvaranju idola, zagovarati humanizam i slobodu znanstvenog te socijalnog duha s čovjekom u središtu. Pored svih problema moramo ostati svoji na svome.

Hrvatska oružana sila u Domovinskom ratu

Definitivno zbog karaktera sukoba i glavnog neprijatelja na ovim našim prostorima, u vrijeme Domovinskog rata najveći teret pao je na kopnene snage. Da, upravo „kopnene snage“ – bio bi pravi i ispravni naziv. Ipak, u to vrijeme nije bio važan naziv već sadržaj, a nije bilo ni vrijeme propitkivanja naziva. Jednostavno je „armija“ prevedena kao „vojska“, pa je sukladno tome kao protuteža „Jugoslavenskoj armija“ nastala „Hrvatska vojska“. U hrvatskoj vojnoj praksi do nametanja srpske volje – „vojska“ je bila istoznačnica s „trupom“. Čak i u Domovinskom ratu, u početku naše kopnene snage su organizirana kao namjenske cjeline (trupa, vojska) za provođenje zadaća na kopnu. U sastavu tih cjelina (Operativnih zona i kasnije Zbornih područja) djelovale su i zračne snage – ono malo što smo imali. Pa je od tuda i poznata izjava – zrakoplovstvo je vojska, a mornarica je posebna.

Te „Hrvatske kopnene snage“ najprije vođene od GS OSRH, a kasnije od Zapovjedništva HKoV-a, stasale su kao trupa/vojska i grana OS Republike Hrvatske pod službenim imenom „Hrvatska kopnena vojska“. Nikad se pod pojmom „Hrvatska vojska“ nije podrazumijevala i HRM, a o tome govore i svi dokumenti koji su usmjeravali osnivanje i razvoj Hrvatske oružane sile. Odlukom predsjednika RH 12. rujna 1991. ustrojena je „Hrvatska ratna mornarica“ (HRM), koja će voditi sveukupna bojna djelovanja na moru i otocima. Za razliku od HRM, ustroj „Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane“ (HRZ i PZO) propisao je ministar obrane 12. prosinca 1991. godine, no uvjeti za ustroj HRZ-a i PZO-a, kao grane oružanih snaga, stvoreni su (ili nisu?) 1992. godine.

Prikaz organizacije OS RH (Hrvatska enciklopedija)

Ako pažljivo čitamo i podvrgnemo logičkom sudu, nesuvislo objašnjenje pojma „Hrvatska vojska“ (HV) u Hrvatskoj enciklopediji postaje smiješno. Pa tako piše: „Hrvatska vojska (HV) konvencionalan naziv za Oružane (kopnene, mornaričke i zrakoplovne) snage Republike Hrvatske“. Da to ima smisla, logičkim slijedom razinu ispod „Hrvatske vojske“ bile bi: „Hrvatska kopnena vojska“, „Hrvatska mornarička vojska“ i „Hrvatska zrakoplovna vojska“. U grafičkom prikazu HV se objašnjava preko Ustroja OS RH, što nema logike i pravog uporišta. To se pokušava  nametnuti s pozicije vlasti, a ne s pozicije znanja. To je neuvažavanje Hrvatske kao tradicionalno pomorske države. Čak i u vrijeme kad nije bila klasična država, naši ljudi baštinili su pomorski identitet svake vlasti na istočnoj obali Jadranskog mora. Austrija i Austro-Ugarska, ta moćna carevina, imala je samo naše more, a „Oružane snage“ („Bewaffnete Macht“ ili „Wehrmacht“) činile su „armija“ („Landstreitkräfte“) i „mornarica“ („Kriegsmarine“).

Ignorirajući vlastitu pomorsku prošlost javljaju se osokoljeni strani „lešinari“ i grabe u našu baštinu. Tako nam neki iz našeg nacionalnog bića otimaju admirala Matiju Zmajevića i Bokeljsku mornaricu ili pak, koristeći Š/B „Jadran“, predstavljaju se baštinicima pomorske tradicije istočne obale Jadranskog mora, kao 2005. godine u Portsmouthu za vrijeme obilježavanja 200. godišnjice Trafalgarske bitke i smrti admirala Nelsona. Te iste godine mi nismo bili nazočni brodom i nismo pokazali našu zastavu, iako smo bili pozvani i preuzeli obvezu, ali s dolaskom na vlast – tko mari za obećanja onih prije?! Kad se po dužnosti odgovorna osoba usprotivila takvoj neodgovornosti i činjenju u korist vlastite štete, visoki državni dužnosnik reče: “Pa što se ljutiš, ići ćemo drugi put“. Upravo je to bio drugi put, a treći će, ako ga bude, biti 2105. godine.

4. Je li termin „Vojska“ hrvatska tradicija i može li biti zamjena za termin „OS RH“

Svakako, i u svrhu razbijanja bilo kakve dileme, potrebno je jasno reći – „vojska“ je hrvatska riječ i dio vjekovne hrvatske tradicije. No, problem je kada se pojmu „vojska“ nasilno daje značenje kojeg nema, i kojeg nam je nametnuo Kralj Aleksandar. Poštujući vlastitu tradiciju iz Kraljevine Srbije, i ne uvažavajući tradiciju one smiješne tvorevine („Države Slovenaca, Hrvata i Srba“), umjesto logičkih „oružanih snaga“ nametnuo je termin „vojska“ („Vojska Kneževine Srbije“, „Vojska Kraljevine Srbije“ i „Kraljevska vojska Jugoslavije“). Kraljevina Srbija donijela je i nametnula pojam „vojska“ za „oružane snage“. Pored vojske, u novu državu unijela je i zloglasnu paravojnu žandarmeriju. Žandarmerija nije gubila vrijeme i ubrzo je pokazala pravo lice masakrom u Zagrebu.To nametnuto značenje nije se održalo niti u Drugoj Jugoslaviji, a sad…

Ako se vratimo u vrijeme prije 1. svjetskog rata, prije Kraljevine SHS/Jugoslavije, u Carevinu koja je dugi niz godina bila utamničila Hrvate i hrvatske prostore, postaje jasna naprijed iznesena tvrdnja. Naime, u Austro-Ugarskoj rabili su se slijedeći pojmovi: na njemačkom, engleskom i hrvatskom jeziku oni bi bili upravo ovakvi:

• „Bewaffnete Macht“ ili „Wehrmacht“ – „Armed power“ ili „Wehrmacht“ – „Oružana snaga“ ili „Wehrmacht“
• „Landstreitkräfte Österreich-Ungarns“ – „Land forces of Austria-Hungary“ – „Kopnene snage Austro-Ugarske“,
• „Kaiserliche und königliche Kriegsmarine“ – „Imperial and royal navy“ – „Carska i kraljevska mornarica“,
• „Kaiserliche und Königliche Luftfahrtruppen“ – „Imperial and Royal Air Forces“ – „Carske i kraljevske zračne snage“,

Uočljiva je veza među riječima: vojna-vojevanje-vojska-vojnik-vojvoda-vojskovođa. S vojnom-ratom možda je povezano i ime našeg kneza Vojnimira, usudio bih se reći da možda i nije slučajno ime sačinjeno od rata i mira, ili pak rata i svijeta. Pojam „vojevanje“ nije karakteristično samo za kopnene snage. Vojevanje se koristilo i za mornaricu, poglavito u starijim hrvatskim dokumentima i povijesnim izvorima (akademik Grga Novak: Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća). Iako se „vojna“ i „vojevanje“ u našem jeziku skora više i ne koristi, oni koji se sjećaju svojih djedova i pradjedova koji su ratovali u Prvom svjetskom ratu vjerojatno su te riječi čuli od njih, a pouzdano su čuli i riječ „armada“. U Austro-Ugarskoj zrakoplovstvo je bilo trupa, pa su se često pod „oružane snage“ nazivale – armija/vojska i mornarica. Sjećam se razgovora s nekim ratnicima iz 1. svjetskog rata koji su vojevali u Galiciji i na Soči. Kopnene snage nazivali su „armadom“ („Sinko, bila je to silna armada“), a mornaricu jednostavno „mornaricom“ ili „marinom“.

Povijesni prikaz uporabe nazivlja za oružanu silu na području Hrvatske

U konačnici, može se argumentirano tvrditi kako „vojska“ kod Slavena izvorno nije vid već trupa, ili pak u nekim vremenima i rod. Vremenom je, u prvom redu zbog ruske tradicije, prerasla u vid koji je geografski definiran kopnom, ni slučajno morem, zračnim ili svemirskim prostorom. Vjerojatno na početku bijaše samo vojska/trupa, ali čim se je pojavila mornarica trebalo je definirati razliku. Postoji opći konsenzus da se vidovi definiraju prostorom u kojem djeluju ili pak težišno djeluju. „Mornarica“/„flota“ na moru u moru i iznad mora, „kopnene snage“/„Army“ na kopnu i iznad kopna, „zračne snage“ u zračnom prostoru i svemirske u svemiru. Uvijek se podrazumijeva – u, iz, iznad i s – mora, kopna, zraka i svemira. U nekim zemljama i danas se za oružane snage u cjelini službene koristi izraz „armija“ (od velikih zemalja – NR Kina).

Držim kako nije ispravno niti korisno „Oružane snage RH“ nazivati „Hrvatska vojska“, jer termin „vojska“ kao „oružane snage“ nije hrvatski pojam već je nametnut. To kod Hrvata nije čudno jer im je povijesno pamćenje jako kratko, izvlačenje pouka nikakvo, pa im se situacije ponavljaju u svim svojim negativnostima. Također, i iz praktičnih razloga, jer to nije standard NATO zemalja te nije kompatibilno s dominantnim engleskim jezikom. Inače će biti i bilo je problema u prevođenju. Sjećam se  kako je nakon sastanka sa zapovjednicima grana načelnik GS OS RH otišao službeno u Sloveniju. Netko je iz GS ili MORH tu informaciju poslao medijima, nazvavši „načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga“ – „načelnikom Glavnog Stožera Hrvatske vojske“. Dok smo se vraćali preko Plitvica, Hrvatski radio je emitirao vijesti na Engleskom jeziku. Tu informaciju je priopćio „gradu i svijetu“ kao: „Chief of General Staff of the Croatian Army“.

U najboljem slučaju „Hrvatska kopnena vojska“ može se nazivati „Hrvatska vojska“. Predlažem da se razmisli i  službeno koristimo nazivlje: „Oružane snage Republike Hrvatske“ (čije su sastavnice „Hrvatska vojska“/„Hrvatske kopnene snage“, te „Hrvatska mornarica“ i „Hrvatsko zrakoplovstvo“/„Hrvatske zračne snage“). Svakako, da bi bilo grana, Hrvatsko zrakoplovstvo se mora razvijati i osposobiti i za potporu Hrvatskoj mornarici te za djelovanje na moru. Ovako kakvo je, ono odgovara konstataciji iz Domovinskog rata, kako je zrakoplovstvo dio vojske. Takvim promišljanjima nije se čuditi ako znamo da je skroz do kraja 1947. danas najmoćnije zrakoplovstvo svijeta djelovalo kao dio Army i Navy, o čemu vjerno svjedoče dokumentarni video snimci bitke za Pearl Harbor. No, ondje su iz „Army zrakoplovstva“ nastale „Zračne snage“ kao nova grana, a mornarica je sačuvala svoje mornaričko zrakoplovstvo.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Nakon što je jučer u Hrvatskom saboru najavio mogućnost preimenovanja Oružanih snaga RH u „Hrvatska vojska“, jutros je na Danu sporta ministar obrane Damir Krstičević ponovio kako se vrlo ozbiljno promišlja ovakva mogućnost promjene.

„Vidjeli ste da želimo, i da smo sada u procesu i promjene naziva – da opet iz Oružanih snaga Republike Hrvatske… da se vratimo i da se zovemo Hrvatska vojska. Mislim da je to bliže hrvatskom narodu, da je to bliže pripadnicama i pripadnicima Hrvatske vojske, jer to je naša povijest, to je naš izvor, i vidjeli ste i danas – kroz ovu sportsku opremu – da upravo na leđima hrvatskog vojnika upravo je natpis ‘Hrvatska vojska’“.

Krstičević je za ovu najavu dobio veliki pljesak iz publike, pa nema sumnje da će se ova najava u skorije vrijeme pretvoriti u zbilju. Kada će se štogod od toga dogoditi – nije još poznato, ali ne bi bilo iznenađenje da OS RH svoj dan krajem mjeseca svibnja dočekuje posljednji put sa starim imenom, ili čak prvi puta s novim imenom. Pri tome, treba uzeti u obzir i zanimljivost da je danas s natpisom „Hrvatska vojska“ na leđima osvanula jedna vrlo raznolika družina. Bilo je tu pripadnika HKoV, kojima natpis potpuno odgovara, ali i zrakoplovaca te mornaričara, Uz to, pod natpisom „Hrvatska vojska“ trčalo je i ponešto civila, koji usprkos radnome mjestu u Ministarstvu obrane teško mogu biti svrstani u vojnike (osim ako ujedno ne oživimo i negdašnja razlikovanja nekakvih novih „borbenih“ i „neborbenih“ sektora).

Ako već HV, zašto onda ne i ZNG ?

Sve to, naravno, otvara i neka stara načelna pitanja. Riječ je o dilemama tipa, je li „Hrvatska kopnena vojska“ dio „Hrvatske vojske“? Ili je to dvoje zapravo isto? Ili su onda i ostale grane zrele za preimenovanje – recimo, u „Hrvatsku zračnu vojsku“ i „Hrvatsku morsku vojsku“? A je li mornar zapravo nazivom vojnik i mimo povremene službe u misijama kopnene prirode, samo toga baš nije uvijek bio administrativno svjestan gledajući po dokumentima kako se dvojno spominje te traži “vojnike/mornare”? Da ne velimo koji će problem biti osmišljavanje odgovarajućih prijevodnih naziva kod kojih se miješa naziv za čitave Oružane snage (dosadašnji Croatian Armed Forces – CAF), s kakvim širim pojmom (recimo, varijante s „Military“), ili možda užim nazivom globalno uobičajenim za jednu pojedinu granu (verzije pojma „Army“) – slučajno baš onu koja je u Hrvatskoj toliko sadržajno dominantna da bi lako mogla opet pojmovno pojesti čak i šire nazivlje obrambenog sustava…

U srijedu, 13. prosinca, u dvorani Časničkog doma na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman” održana je prezentacija dva projekta ove obrazovne institucije. Kao prvo je bio prezentiran drugi po redu broj časopisa “Strategos” – jedinog znanstvenog glasila struke vojništva u Hrvatskoj. Riječ je o projektu pokrenutom tijekom 2016. godine, gdje je nakon dužih priprema sredinom ožujka ove godine izdan i prvi broj, kojim se uspostavilo publikaciju za stručne i znanstvene radove sa šireg područja vojnih znanosti. Pri tome, kako se radi na znanstvenom akreditiranju ovog časopisa, ti će se objavljeni radovi onda i akademski bodovati, što je posebno važno za akademsko funkcioniranje čitave struke i Hrvatskog vojnog učilišta kao znanstveno-nastavne institucije. Upravo dva broja ovakvog glasila na vojnom, sigurnosnom i obrambenom polju, izrađena u visokom standardu znanstvenog glasila (A1), omogućit će i uvjete za njegovo akademsko indeksiranje u bazama znanstvenih časopisa, planirano za početak iduće godine.

Sadržajno gledano, “Strategos” je na 110 stranica svog drugog broja obuhvatio tri pregledna znanstvena rada i tri ogleda, uratke ukupno četiri strana i tri domaća autora. Uz tekst Milana Vege o operativnom umijeću, treba istaknuti i da se u dva ogleda obuhvatilo prikaze skupova održanih tijekom ove godine – “Obrambeno planiranje u RH u kontekstu članstva u NATO i EU” od 30. svibnja, i “Koncept obrazovanja za potrebe OS RH” od 5. srpnja 2017. godine. Riječ je o iznimno bitnim skupovima koje je na Hrvatskom vojnom učilištu organizirao Centar za obrambene i strateške studije HVU-a “Janko Bobetko” (CzOSS), institucija koja je najavila i skoru izradu nove internetske stranice časopisa, na kojoj bi se željelo potaknuti i stručnu diskusiju o objavljenim radovima. Prilikom prezentacije drugog broja “Strategosa” ujedno je izvršen i svečani prijenos odgovornosti glavnog urednika časopisa – s dosadašnjeg, brigadira Jugoslava Jozića, koji je s mjesta načelnika Centra za strateške studije prešao na novu dužnost vojnog izaslanika u Republici Poljskoj, da bi ga na uredničkom mjestu zamijenio njegov dosadašnji zamjenik, brigadir Dražen Smiljanić – koji je i novi načelnik spomenutog Centra.

Popuna velike sadržajne rupe

Nakon toga, ravnatelj HVU general-pukovnik Slavko Barić predstavio je javnosti i projekt izrade “Leksikona vojno-obrambenog i sigurnosno-obavještajnog nazivlja” – knjige koju HVU radi u suradnji s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža. Kako se moglo čuti, …

“Tijekom izrade prijedloga teksta nove Vojne strategije Republike Hrvatske, tijekom 2015. i 2016., radni tim sa HVU-a došao je do zaključka da postoji niz pojmova koji se koriste u engleskom govornom području, i koji se koriste u strateškim dokumentima NATO i Europske unije, dok se u nas još nisu uvriježili, ili su se uvriježili u različitim značenjima. Kako se količina pojmova povećavala, došlo se do zaključka da bi bilo dobro izraditi zaseban dokument koji bi s vremenom dopunjavao i dokumente MORH i OS RH, te predstavljao doprinos znanstvenom polju vojno-obrambenih i sigurnosno-obavještajnih znanosti i umijeća… te bi bio korišten u procesima obrazovanja za potrebe Oružanih snaga i nacionalne sigurnosti“.

Ovim bi se priručnikom željelo standardizirati stručno nazivlje obrane i nacionalne sigurnosti, ali i međunarodnih odnosa te organizacijskih znanosti na ovim područjima. Riječ je o postupku izrade koji je sada u prvoj fazi, kojem je od HVU na čelo postavljen Dalibor Vrgoč, inače načelnik odjela u vojnom Središtu za strane jezike “Katarina Zrinska”. Uz vojnu stranu, u ovaj se posao uključilo i specijalizirane leksikografe, koje je na prezentaciji predstavljao Antun Vujić, glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda iz Zagreba. Time je započet ovaj projekt od nacionalnog interesa za kojim se već dugo očitovalo jasnu potrebu – kako u OS RH, u MORH i na HVU, tako i u okviru Nacionalne i sveučilišne knjižnice (kod sadržajne obrade stručnih materijala), ali i u širim krugovima ljudi koji se iole ozbiljnije bave ovim u Hrvatskoj dugo zanemarenim strukama.

Konkretan posao izrade ovog leksikona započet je usuglašavanjem fonda pojmova koji će biti obrađeni u okviru buduće knjige. Za to se propitalo ustrojbene cjeline Ministarstva obrane i Oružanih snaga, da bi se onda u okviru HVU te Leksikografskog zavoda započelo s pripremom tekstova na tako odabrane pojedine teme. Budući terminološki leksikon većinom će obuhvaćati suvremeno obrambeno nazivlje, autentično hrvatskog, ali i NATO te savezničkog podrijetla, koje će biti ponuđeno na hrvatskom, i s engleskim sinonimima, ponekad i sa širom raščlambom te povijesnim kontekstom. Na standardizaciji i normiranju jezika struke radit će se  stvaranjem djela od ukupno 800 do tisuću nosivih natuknica, od čega je trenutno u izradi njih oko 500, na što će još doći i određen broj tzv. podnatuknica.

Želja je da spomenuti leksikon bude dogotovljen tijekom prve polovice 2018. godine, tako da se onda predstavi njegovo tiskano izdanje, da bi onda, kao konačni cilj projekta, javnosti na raspolaganje bilo stavljeno i njegovo digitalno izdanje – koje će biti i stalno ažurirano te nadopunjavano. Nakon oko godinu dana ovog složenog projekta, javnosti je prošloga tjedna onda predstavljen i tzv. “ogledni arak” budućeg leksikona, koji bi trebao biti dostupan i na internetskim stranicama Hrvatskog vojnog učilišta. Njime je samo ilustriran željeni tehnički pristup pri izradi ovog novog Leksikona – tip natuknica koje će se obrađivati, kao i način njihove obrade, ne bi li se zorno pokazalo kakav je tu velik te bitan posao u tijeku.